Maja Zorica: Nagrada za životno djelo Bosiljki Brlečić

Obrazloženje za nagradu za životno djelo Bosiljki Brlečić

Bosiljka Brlečić rođena je 1947. godine u Zlataru. Diplomirala je filozofiju i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao gimnazijski profesor filozofije, zatim kao stručni suradnik u USIZ-u kulture grada Zagreba i Kulturno-prosvjetnom saboru Hrvatske. 1987. godine Bosiljka Brlečić postaje prevoditeljica sa statusom samostalnog umjetnika koja prevodi s francuskog i njemačkog jezika.  

Raznovrsnost njenog prevoditeljskog iskustva razvidan je jer pokriva područja filozofije, sociologije i esejistike (H. Bergson, Voltaire, Rousseau, Diderot, R. Aron, E. Jünger, Barthes...), književnosti (M. Tournier, Flaubert, C. Lamarche, W.G. Fischer, F. Sagan, A. Nothomb, K. Mourad,...) i književnosti za djecu (M. Tournier, J. Verne, E. Kästner, R. Schami...).

Objavljivala je prijevode u časopisima (Filozofska istraživanja, Kulturni radnik, Republika, Kolo, Odjek, Izraz, Nova Istra...) i na Trećem programu HR, za koji je uz prijevode stotinjak autora (Alain, J. Gracq, J. Giono, Todorov, Derrida, F. Emannuel, M. Adamek, J. Harpman, P. Quignard, G. Benn, U. Timm, J.M. Palmier, V. Lou...) pripremila i nekoliko tematskih cjelina posvećenih autorima kao što su J. Gracq, E. Jünger, G. Steiner, R. Barthes...

Za prijevod knjige Rolanda Barthesa Fragmenti ljubavnog diskursa dobila je 2008. godine nagradu Društva hrvatskih književnih prevoditelja.

Prepoznatljivost prevoditeljske suverenosti, razvidna u ovome prijevodu Bosiljke Brlečić, mogla bi biti početna točka ove svečane inauguracije životnog djela. Barthesova je, naime, knjiga i sama velika iznimka, jedina uspješnica iz pera teoretičara i kritičara koju su čitale i kućanice i karijeristice, i činovnici i učitelji. I ne zato što su Barthesu na pameti Wertherove muke – Werther zacijelo nije više u zraku 1977. godine – nego zato što on progovara o ljubavi na svima blizak način, od prve figure « Propadam, podliježem...» do « Odsutan », « Divan! », « Voljeti ljubav », « Čekanje », « Katastrofa », « Želim shvatiti », « Obilje », « Neiskaziva ljubav », « Lud sam », « Poistovjećivanja », « Nespoznatljivo », « Ljubomora », « Volim te », « Pohvala suza », « Zašto ? », « Ushićenost », « Napraviti scenu », « Takav », « Istina », itd.

No, premda Barthesova knjiga progovara o ludilu ljubavnog zanosa – kako sam Barthes kaže, « zaljubiti se » i « voljeti » u teškom su, pomalo kvrgavom odnosu – ona je istodobno i knjiga o ljubavi općenito, onoj koja se živi i kojoj je u prirodi da svjedoči. Tako i opsežan prevoditeljski opus Bosiljke Brlečić svjedoči o ljubavi, ljubavi prema jeziku i o uvjerenju o značaju prijenosa pisane riječi.

Barthes u figuri « Posveta » kaže, iako netom prije toga utvrđuje njen okrutni paradoks, da « (ti) želim po svaku cijenu dati ono što te guši » (2008: 79) : « Ono u čemu je drugi uhvaćen nije ispisivanje imena. To je, na mnogo dublji način, upisivanje : drugi je upisan, upisan je u tekst, ostavio je u njemu svoj mnogostruki trag. (...) tvoja prisutnost u tekstu, upravo zato što si u njemu neprepoznatljiv, nije prisutnost analognog lika, fetiša, nego snage koja, zbog toga, nije uvijek pouzdana. Nije dakle važno što se stalno osjećaš ušutkanim, što ti se tvoj govor čini prigušenim ispod čudovišnoga govora zaljubljenoga subjekta (...) ». U ovim bi se riječima mogla pronaći i figura prevoditelja, kojem je dužnost da ostaje pritajen, tajni autorov saveznik, a koji je opet vidljiv u svakome retku, i bez kojega tekst, u krajnjem slučaju, ne bi ni postojao. Tako upisana u tekst, prevoditeljica Bosiljka Brlečić, prisutna i neprepoznatljiva,  ostavila je svoj mnogostruki trag u tekstovima koje je svima nama prenijela. Daleko od fetiša ili etikete, ona svjedoči o snazi, nepouzdanoj snazi, kojom je maestralno ovladala.

Naša se kolegica, ipak, nesvjesno pobrinula da ne bismo ove prigodne retke odveć žanrovski opteretili i zaglušili retorikom; 2012. godine prevela je Flaubertovog Bouvarda i Pécucheta, i danas posve aktualni lijek protiv ljudske gluposti, učmalosti, ograničenosti na gotove recepte i brzopoteznu mudrost. Prevoditeljičina vjernost originalu, minucioznost vladanja opusom velikana čija je britkost legendarna, promiče jednu posve francusku crtu, ironiju, koja je spoj zdravog razuma, prizemljenosti, montenjovskog promišljanja i rableovskog smijeha, kalambura i pojma ukusa, aticističke odmjerenosti koja bi trebala biti štit od svih opasnosti ovoga « doba besmislice ».

Upravo je spomenuto promicanje odmjerenosti ponovno izlika da čitatelj uroni u posljednji prevoditeljski pothvat kolegice Bosiljke Brlečić iz 2016. godine. Citirani pojam « doba besmislice » također je trag koji vodi Pierreu Hadotu i njegovoj knjizi Unutarnja tvrđava  : Uvod u Misli Marka Aurelija. Ne kao kruna prevoditeljičinog rada, jer monumentalizacija uvijek okrnjuje, nego kao neka vrst spokojne pomirenosti s tekstom i poziva na pomno čitanje. Čitanje nije skrivanje u kuli bjelokosnoj; ni prevođenje nije takav poziv. To nas uči Bosiljka Brlečić. Prevođenje je plemeniti poziv koji omogućuje uvid, zornost, i dalekosežno djelovanje. Ne samo na suvremenike, nego i na sve one kojima knjige ostavljamo u zalog. Prevoditelj, kao čovjek koji zaziva spokoj, kao neminovni uvjet učinkovitosti svog djelovanja, možda skriva pokoju notu stoika u sebi. Upravo stoga Uvod u Misli Marka Aurelija lekcija je o čitanju koju bismo danas trebali poslušati. Hadotov pothvat ovjenčan je prevoditeljičinim pothvatom, nudeći nam neku vrst općeg opisa filozofije kao duhovnog fenomena koji treba živjeti. Možda najbolji način da se barem pokušaju ilustrirati zasluge Bosiljke Brlečić jest da se kaže da ona prevođenje živi. I da se nadamo da ćemo svjedočiti još brojnim očitovanjima tog življenja prevođenja, zaloga živosti i života teksta.          

 dr.  sc. Maja Zorica, doc. 



 Podijeli na društvenim mrežama