Dubravka Sesar: Godišnja nagrada Igoru Buljanu

Obrazloženje

uz dodjelu Godišnje nagrade DHKP Igoru Buljanu

za prijevod romana Zeleni šator Ljudmile Ulicke (Fraktura, 2017)

Roman Ljudmile Jevgenjevne Ulicke (??????? ?????????? ???????) Zeleni šator (??????? ?????) nedvojbeno ide u red velikih ruskih romana, i to ne samo opsegom (u izvorniku 634 strane, u hrvatskom prijevodu 526), nego i sadržajem koji se odnosi na dugo vremensko razdoblje 20. stoljeća, kao i panoramskom širinom slike sovjetskoga društva u tome razdoblju. Za razliku od poznatih velikih romana ruskoga realizma, ovdje je riječ o suvremenom romanu koji je napisan 2011. godine, dakle jučer, kao 17. prozno djelo književnice rođene 1943. godine u Davljekanovu u Baškiriji (južni Ural, istok europskoga dijela Rusije), gdje je obitelj bila evakuirana za vrijeme rata, kad su joj oba djeda bila zatočena zbog židovskoga podrijetla i političke nepoćudnosti. Nakon rata Ulicka se vratila u Moskvu, gdje se školovala i, slijedeći obiteljsku tradiciju, posvetila studiju prirodnih znanosti – biokemije i genetike. Kad je 1970. otpuštena s moskovskoga Instituta za genetiku zbog pretiskivanja i širenja samizdata, okrenula se književnosti, krajem 80-ih, u doba  perestrojke, počela je objavljivati kraću prozu te stekla iznimnu popularnost i u Rusiji i u inozemstvu. Dobila je mnoštvo ruskih i inozemnih (Italija, Francuska, Engleska, Austrija i dr.) priznanja i nagrada, a ruski izvori ističu da je prva književnica dobitnica nagrade Ruski Booker 2001. (za roman Kazus Kukockoga), nagrade za knjigu godine 2004. (za Iskreno vaš, Šurik), Boljšaja knjiga dodijelila joj je 2007. prvu nagradu (za roman Daniel Stein, prevoditelj)… Ovi biografsko-bibliografski podatci (koji se mogu naći i na Internetu) već upućuju na golemo i bogato životno iskustvo koje je autorica na originalan način pretočila u svoju vjerodostojnu i iskrenu prozu. Po mišljenju mnogih, poglavito inozemnih, kritičara Ulicka je danas najpopularniji ili sigurno jedan od najpopularnijih ruskih pisaca. Ovdje namjerno ne rabim žensku formu (spisateljica), ne samo zato što ruski jezik nema razvijenu mocijsku tvorbu kao hrvatski, nego i zato što sama Ulicka odbija kvalifikaciju svoje proze kao ženskoga pisma, a nadasve zato što je riječ o klasiku, a klasiku ne trebaju rodna obilježja. Prevedena je na više od 30 stranih jezika.

Zeleni šator je šesta knjiga Ljudmile Ulicke koja je prevedena na hrvatski. Navest ćemo ih redom: Veseli sprovod (Vuković & Runjić, 2008), Sonječka i druge priče (SysPrint, 2009), Kazus Kukockoga (Demetra, 2010), Daniel Stein, prevoditelj (Fraktura, 2013), Iskreno vaš, Šurik (Fraktura, 2015) i Zeleni šator (Fraktura, 2017). Osim broja prijevoda, koji u našim prilično skučenim prevoditeljskim i izdavačkim okolnostima svakako imponira, značajno je da je Fraktura prepoznala autoričinu vrijednost, a najznačajnije je da je sve knjige, osim jedne, preveo Igor Buljan (Kazus Kukockoga prevela je Natalia Reinova).

Zeleni šator je roman u kojemu Ulicka oslikava svoj doživljaj svijeta u kojemu je živjela, odnosno razdoblje koje omeđuju smrti dvojice posve suprotstavljenih Josifa – Staljina i Brodskoga. Ta antiteza simbolizira tradicionalni ruski model moći u kojemu nepomirljivo stoje vladar i pjesnik. U tome kontekstu autorica ne nudi čitatelju neki središnji motiv koji bi mu pomogao snalaženje u složenoj strukturi romana, nego mu prepušta da skrivenu hijerarhiju niza središnjih motiva postupno, pažljivim čitanjem, otkriva sam, da se kroz čvrstu mrežu međusobno povezanih događaja i sudbina polako probije kroz sve slojeve ove zamršene priče o životu u jednom zatvorenom i negostoljubivom političkom sustavu. Zeleni šator je potresna priča o čvrstom i iskrenom prijateljstvu, koje u apsurdnim i prijetećim vremenima uspijeva prebroditi sve kušnje, koje pobjeđuje i sveprisutni strah od vlasti i neočekivanih metoda kojima se ona služi. Život trojice svojih đaka i glavnih protagonista romana – Ilje, Mihe i Sanje – trajno opečaćuje profesor ruske književnosti Viktor Juljevič Šengeli koji ih kroz poeziju kao srce književnosti iz sive svakodnevnice izvodi u prostore slobodnoga duha. Odrastanje članova toga „trianona“, pripadnika „ljursa“ (ljubitelja ruskoga slova) u pjesnika, glazbenika i snimatelja ne teče linearno, kronološki, nego se odvija u vrtlogu okolnosti koje oni ne mogu kontrolirati. Oko njih se plete i razvija gusta mreža njihovih predaka, obitelji, žena i ljubavnica, djece, znanaca i prijatelja, usputnih likova koji nikad nisu slučajni, žbira i istražitelja, prognanika i povratnika, naoko nespojivih veza koje imaju duboki smisao i svoje mjesto u kolopletu dramatičnih i potresnih zbivanja. Brojni ženski protagonisti poput Olje, Lize, Sanjine bake Njute, Aljone i drugih, dostojno sekundiraju muškim „junacima“ – svaka nosi svoje breme i svaka je dio velikoga, šarolikoga mozaika ljudskih sudbina. U Zelenom šatoru ništa nije crno-bijelo, nema patetike, svaka je nepravda na neki način opravdana, zapravo prepuštena sudu čitatelja. „Sve se vrti oko književnosti“, ponajprije ruske, i oko kulture općenito, a protagonisti romana teško stradavaju zbog tiskanja i širenja samizdata (kao i sama Ulicka) i postaju unutrašnji disidenti. Jer „sve te aktivnosti s knjigama kvalificiraju se kao antisovjetske i spadaju pod članak sto devedeset kaznenog zakonika. Kaznena mjera iznosi od tri do pet godina.“ (237)

Prevoditelj romana Igor Buljan i ovim svojim velikim prijevodom potvrđuje ne samo da savršeno vlada ruskim jezikom, nego da poznaje i osjeća sve nijanse značenja riječi i sklopova riječi, koja su i mlađoj generaciji ruskih čitatelja teško prepoznatljiva ili čak nepoznata. Ni stariji hrvatski čitatelji koji pamte pojedine povijesne događaje i dobro poznaju stare ruske klasike ne bi bez prevoditeljevih bilježaka razumjeli mnoge pojedinosti koje su bitne za razumijevanje nekih detalja u sadržaju romana. Odmah valja napomenuti da su sve Buljanove fusnote na mjestu, da ih navodi sa savršenim osjećajem za mjeru, da ih nema ni premalo ni previše. Uz prijevode poezije, Biblije i drugih izvora koje Ulicka citira Buljan u bilješkama precizno navodi postojeće hrvatske izvore, a samozatajno prešućuje vlastite prijevode stihova ruskih autora (npr. Puškina na str. 338, Pasternaka na str. 394/5, Brodskoga na str. 401, N. Gorbanjevske na str. 403/4) koji nisu prevedeni na hrvatski. Ti njegovi prepjevi otkrivaju pjesnički talent i zaslužuju posebnu pozornost i pohvalu.

Uz izrazito visoku jezičnu kompetenciju i osjećaj za stilske razlike u diskurzu brojnih likova u romanu – od onih najobrazovanijih do uličnih fakina i državnih aparatčika – kod Igora Buljana zadivljuje poznavanje ruske povijesti, posebno u sovjetskom razdoblju, i ruske književnosti – uključujući i onu disidentsku. S kulturološkoga gledišta Buljan je iznimno kompetentan posrednik između ruske i hrvatske kulture, upućen u dramatične povijesne mijene koje su potresale veliki ruski narod i oblikovale ga onakvoga kakvoga smo bolje upoznali iz književnosti nego iz neposrednih doticaja. Zeleni šator je u osnovi urbani roman, a njegovi glavni junaci uglavnom su obrazovani ljudi, što znači da i prevoditelj suvereno „hoda“ Moskvom i vlada sociolekima moskovskih stanovnika različitih društvenih statusa. Uz Moskvu su vezani i događaji u udaljenijim gradovima poput Pitera (tadašnjega Lenjingrada) i u dalekoj rusko-sovjetskoj provinciji, ali i u svijetu s onu stranu željezne zavjese – Europi i Americi. Među političkim događajima koje autorica spominje gotovo usput, kao neke općepoznate činjenice, prevoditelj razlikuje one o kojima se hrvatski čitatelj lako može informirati od onih koje ne može dokučiti pa mu mora pomoći bilješkama. Poznati su događaji npr. „južina“ koju je po Hruščovljevim riječima „lukavo ubacio onaj mangup Erenburg“ (211), ili dolazak Brežnjeva na vlast (1964), kad su nastale „partijske smjene, jedni vampiri zamjenjivali su druge“ (213), ili 21. kolovoza 1968., kad su sovjetske postrojbe ušle u Čehoslovačku, a već 25. kolovoza na Crvenom su trgu izbile demonstracije protiv te intervencuje (417). Masovna deportacija Tatara s Krima 1944., o kojoj sama autorica daje dovoljno podataka (413, 419/420), upletena je u sudbinu dvojice prijatelja. Inicijalne kratice KGB, NKVD i sl. uglavnom su nam poznate, međutim, tek iz bilješke prevoditelja doznajemo da je Alžirka logorašica ALŽIR-a, logora za žene izdajica domovine (Akmolinskij lager' žen izmennikov Rodini), a među ženama su bile i majke Maje Plisecke, Vasilija Aksjonova, Bulata Okudžave... Postojao je i ČSIR – član obitelji izdajica domovine (Člen sem'i izmennikov Rodiny) (377). Samo iz bilješke doznajemo da je pokojnik samoubojica kojega je pogrebnik Arij Lavovič Bas (koji je pokopao mnoge slavne pisce – A. Tolstoja, A. Fadjejeva i dr.) otišao izmjeriti na krivoj adresi, jer „slavni pjesnik ustrijelio se na drugom mjestu…“ (154) – Majakovski. Jedna nas bilješka upućuje da je beznačajna Poluška, koja je pretipkavala samizdat, u ovom slučaju Poluhina, ali znači i „pola groša“ ili „polovnjača“ (224). Ovaj niz primjera tek djelomično ilustrira prevoditeljevo znanje i upućenost. 

Iako se sve u Zelenom šatoru „vrti oko književnosti“, Buljan do detalja uspješno prati i autoričino izvrsno poznavanje glazbe, slikarstva, biokemije i prirodnih znanosti te službene i neslužbene povijesti. Tako se suvremenici Skrjabina i Pasternaka (201), sjećaju stana u kojemu je Lenjin slušajući Beethovena navodno izrekao znamenite riječi o glazbi koja „'utječe na živce, dobijem želju govoriti simpatične gluposti i gladiti po glavi ljude koji, živeći u prljavom paklu, mogu stvarati takvu ljepotu…'“ Ulicka komentira: „I gluposti nisu ispale nimalo simpatične, i od njegova glađenja odletjelo je na tisuće glava…“ (203). U pretresima i selidbama otkrivene su prepiske rođaka s glasovitim ljudima, npr. prepiska Marlenova ujaka Samuila s Lenjinom i Trockim. „Lenjin potiče Samuila da je nužno stvoriti tajni izvor financija koji ne ovisi o državi za razvoj svjetskog komunističkog pokreta...“ (418/419). A Staljin je pijanisticu M. V. Judinu obilato nagradio za izvedbu Mozartova koncerta No. 23 za glasovir i orkestar. Odgovorila mu je da je novac (20 000 rubalja) „dala Crkvi, a za njega će se moliti da mu Gospodin otpusti zlodjela. Staljin joj je oprostio. Rekao je da je jurodiva…“ (433). Takve se predaje prenose „običnim“ junacima romana, koji su „posebni“ po načinu života, poput ljudi oko Ilje. „I svi su oni… čuvari, liftboji, nosači, fiktivni tajnici književnika, gotovani koji žive od zaposlenih žena ili majki, kreativni, neumorni besposličari, paraziti, otpadnici, opasni i primamljivi. Nije bilo posve jasno odbijaju li oni raditi za državu ili država ne želi s njima imati posla…“ (167). Za neke od njih „samizdat je postao društvena pojava i potreba za novim materijalom samo raste. … Nastaje pravo tržište i… pojavljuje se prava roba koja se proizvodi za prodaju“ (399).

Ležeran prijevod koji nigdje ne zapinje, nigdje se sintaktički ne lomi i nigdje nije stilski nezgrapan može se ilustrirati brojnim citatima, npr. „Solženjicin je pisao knjigu za knjigom, objavljivale su se u samizdatu, išle od ruke do ruke u predgutenbergovskom obliku, rasuti, meki, jedva čitljivi listovi cigaretnog papira. Tim se listovima nije bilo moguće protiviti: to je bila potresna istina, gola i jeziva, o sebi, o svojoj zemlji, o zločinu i grijehu“ (242). Kroz „otvor u željeznoj zavjesi“ (277) knjige su prolazile i na mikrofilmovima, skrivenim npr. u cjevčici kakvu je Lisa prenijela u Finsku na „intimnom mjestu“ (184). O ljudima koji su otkrivali skrivene i zabranjene knjige – Berdjajeva, maloga Dickensa na engleskom, Pasternakova Doktora Živaga u malom formatu, prvoga Nabokova – Poziv na smaknuće izdanoga 1936. u tamizdatu u Berlinu, Orwellovu 1984, Mandeljštama, Cvjetajevu i druge – čitamo da su to „ljudi koji su nalazili jedni druge u garderobama knjižnica ili filharmonije, u tišini pustih muzeja…“ Njihov zajednički nazivnik bilo je čitanje, „pohlepno, neobuzdano, manijakalno čitanje… Za mnoge se knjiga iz učiteljice života pretvorila u njegov nadomjestak“ (213).

Mnoge rečenice Ljudmile Ulicke imaju, poput gornje, gnomsku težinu. Tako Viktor Juljevič, izbačen iz škole, radi kao čuvar u Muzeju Sovjetske armije i pod stare dane piše knjigu o inicijaciji strahom pa kaže: „Gdje nema inicijacije odrastanja putem pozitivnih impulsa, djeluje inicijacija strahom“ (271). A nesretni znanstvenik Dulin ponavlja da „savjest radi protiv opstanka“ (360).

U mnoštvu asocijacija na stare ruske klasike često se provlači aluzija na Turgenjevljeve Očeve i djecu (316 i drugdje), koja nije lišena sentimenta. Takav je i lirski odlomak:  „I blizu, na tri minute hoda, bila je Potapovljeva ulica, kojom je još hodala podbula žena u godinama, Pasternakova posljednja ljubav, koja je odgulila kaznu zbog te ljubavi, i njezina kći, koja je također odgulila, zbog sudjelovanja i upućenosti, išla je u istu pekarnicu, u istu voćarnicu kao i Miha…“ … „Zar je to ona? Je li to moguće? A nekoć je sličila Simone Signoret.“ … „Aljona je izmjenjivala poglede s Mihom: ne živimo u zgradi, nego u povijesti… I Pasternak je hodao tom ulicom prije nekih dvadeset godina. A prije sto pedeset Puškin… I mi tuda prolazimo, zaobilazeći vječne lokve“ (468).

Zeleni šator Ljudmile Ulicke u hrvatskom prijevodu Igora Buljana čita se u jednom dahu. Prevoditelj nigdje ne upada u zamke lažnih prijatelja iz srodnoga jezika – ni leksički, ni frazeološki, ni sintaktički, ni stilski. Nigdje se ne osjećaju ožiljci borbe s izvornikom. Naprotiv. Roman se čita kao da je izvorno napisan na hrvatskom i takav ima sigurno mjesto među klasicima hrvatske prijevodne književnosti. Uz iskrene čestitke Igor Buljan zaslužuje visoku nagradu za svoj prijevod. Poželimo mu da njime osvoji što veći broj hrvatskih čitatelja gladnih nove, dobre ruske književnosti.

Dubravka Sesar

 Podijeli na društvenim mrežama