Pregled novosti

Ako netko slučajno ne zna...

Veliki dijelovi Zagreba i Splita, riječke i zadarske interpolacije, a i mnogi drugi gradovi Hrvatske i bivše Jugoslavije mogli su dobiti onaj neizrecivo tužan, skučen i beznadan izgled rumunjskih ili istočnonjemačkih radničkih četvrti sagrađenih u doba socijalizma da dobar dio naših arhitekata prije Drugoga svjetskog rata nije krenuo u Pariz, radio i školovao se kod Le Corbusiera i prihvatio CIAM-ove ideje. Zajedno s tim pogledima i konceptima donijeli su i jednu riječ danas često ponavljanu u brojnim stručnim tekstovima – reper. To je hrvatskome pravopisno prilagođena iskrivljenica francuske riječi za isklesani kamen kojim se uz cestu označava udaljenost, odnosno kamen koji putniku predstavlja orijentir. To je ono što se na engleskome govornom području zove milestone i landmark.

Na području književnoga prevođenja Giga Gračan je upravo to – reper. Tijekom desetljeća, a to apsolutno vrijedi i za ovaj trenutak kada novi mladi kolege i kolegice ulaze u prevodilački posao, mogli smo oduševljeno prihvaćati njezina rješenja i prijedloge, samo ih uzimati u obzir ili ih odbijati, krenuvši nekim drugim putem, ali u svim tim slučajevima ona je bila tu, bila je orijentir, donijela je jasne odluke, argumentirala ih je i objasnila. Svakoj su struci njezini reperi jako potrebni, kako arhitektima tako i prevodiocima, odnosno prevoditeljima. Ne mora 3LHD graditi kao Haberle, Šegvić ili Vitić, ne mora nitko od mladih misliti da je ovješeni krov dvorane na Velesajmu mudra odluka ili da je trošenje betona i prostora za potpornje s dinamikom ljudskoga koraka racionalno, ali je iznimno važno da i jedno i drugo postoji, da se na to možemo referirati i da možemo svijetu reći da smo i u ono doba mislili, živjeli i stvarali.

Već je samo ime Gige Gračan drukčije, kao što je i njezin položaj u kulturnome svijetu jedinstven. Drukčije je zato što je – suvremenim jezikom rečeno – brendirani nadimak i zvuči kao Prince ili Sting, drukčije je zato što je u svojemu pravilnom trohejskom koraku uz asonancu i aliteraciju tako upamtljivo da svi moji austrijski kolege, koji mahom ne znaju tko je Zlatko Gorjan ili Luko Paljetak, svi redom znaju da u Zagrebu postoji i radi Giga Gračan. Tako će vjerojatno ovo biti i prva i jedina laudacija koja će u daljnjemu tekstu nagrađenu nazivati samo Giga (i ne Gigom, ma što lektori na to rekli) i pritom neće biti neuljudna.

Ovaj didaktički uvod laudaciji ujedno je i hommage Giginoj metodi, o kojoj u napomeni uz „Jane Eyre“ najbolje govori ona sama:

„Iz izdanja koje je poslužilo kao izvornik za ovaj prijevod preuzete su, gdješto čak proširene, a gdješto sažete, samo one bilješke koje, pružajući kulturalna i tekstovna razjašnjenja, mogu biti od koristi nespecijalističkom, no pritom nimalo površnom čitateljstvu – a dio te koristi svakako će biti i na taj način stečena predodžba o autoričinim izvorima. Moje, alias prevoditeljičine bilješke, sročene s istom tom motivacijom, primjereno su označene; kao i u slučaju preuzetih bilježaka smatrala sam suvišnim tumačiti ono što je bez po muke dostupno u rječnicima stranih riječi i općim leksikografskim priručnicima.“

Ova napomena zapravo sadrži cijeli Gigin svjetonazor i njezino shvaćanje uloge prevodioca: on (a ni ona kao fizička realizacija struke) nije tu zato da bi docirao, ali jest zato da bi zajamčio što autoru, živome ili ne, a što čitatelju, da neće biti nesporazuma, promašaja i većih gubitaka pri transferu u drugi jezik i kulturu. Ona ne želi prevoditi pasivno i biti tek medij kroz koji prolazi tekstovni tijek, nego i pratitelj, čuvar i obazrivi odgajatelj. U toj ulozi ima u čitatelja povjerenja i prema njemu gaji poštovanje – „nimalo površnom čitateljstvu“, a jednako je tako i s autorom („predodžba o autoričinim izvorima“).

Ta želja za pozitivnim djelovanjem i unapređivanjem društva u njegovu kulturnom i civilizacijskom aspektu nije stala samo na napomenama uz prijevode, nego se odrazila i u prihvaćanju niza javnih funkcija – tajničkih, uredničkih ili predsjedničkih, od kojih je nama najvažnija ona da je Giga bila predsjednica DHKP-a od 1992. do 2000. U tome je razdoblju DHKP postao i članom CEATL-a, otprilike 15 godina prije zemalja usporedive veličine, ekonomske snage i malojezičnosti (i ova je riječ mali hommage Gigi). S obzirom da su njezine aktivnosti širokoga spektra, od kojih je možda najistaknutija ona na radiju, počele već krajem njezina visokoškolskog obrazovanja i dosegnule puni intenzitet tijekom sedamdesetih godina, nije mogla izbjeći neistomišljenike. Prema njima se uvijek postavljala čvrsto, argumentirano, ali pošteno. Imala je možda sreće što se to događalo u doba kada su se i ulične tučnjave i novinske polemike odvijale po načelu jedan na jedan, a završavale bi padom protivnika, a ne sveopćim gaženjem forumskih trolova skrivenih iza aliasa i avatara.

Svim kolegama, posebno mladima, savjetujemo da Giginu listu prijevoda ne čitaju odjednom, jer će se nužno morati zapitati: jesmo li samo obične ljenčine i neradnici? Ta je lista dostatna da ispuni dva ili tri radna vijeka, a obuhvaća imena kao što su Peter Brook, Guy de Maupassant, Northop Frye, George Steiner, David Lodge, Margaret Atwood, J.M. Coetzee, Jonathan Swift, Allan Hollinghurst i tako dalje. U prozi su značajno zastupljena i fikcionalna i prozna djela, a velik dio Gigina opusa čine i prijevodi drama, pa i poezije.

Ono što se čini posebno zanimljivim jest to što je Giga neka vrlo bitna djela prevodila u suradnji s kolegama, npr. Jagodom Splivalo-Rusan ili Andrijanom Hewitt. S obzirom na dio njezine bibliografije koji je prevela sama, jasno je da to nije činila zato što bi ustuknula pred opsegom ili zahtjevnošću djela, nego zato što vjeruje u to da dvoje ili nekoliko stručnjaka, „fahmana“ kako bi se oni u starome Osijeku i Zagrebu zvali, vidi i može više nego jedan, a određena djela zaslužuju takvo brušenje. Takav postupak pokazuje otvorenost prema tuđemu mišljenju i znanju te poštovanje prema njemu – baš kao i prema čitatelju i autoru.

Zato ako poneko i misli da je previše utrošiti tone i tone željeza i tisuće radnih sati u jedan vidikovac, mora priznati da Pariz nikada ne bi bio što jest bez Eiffelova tornja, a mi moramo javno reći da hrvatski prevoditeljski krajolik i povijest ne bi bili što jesu bez Gige Gračan.

I da, draga Giga, oprostite što nisam spomenuo mačke, ali njihova se važnost podrazumijeva.

U Zagrebu, 22.09.2016.                                                          Andy Jelčić