Pregled novosti

Obrazloženje Povjerenstva za dodjelu Nagrade DHKP-a „Josip Tabak“ za životno djelo Mladenu Martiću

Potpisnik ovog Obrazloženja po treći put je u nezavidnom položaju. Nakon što je nakon smrti Irene Lukšić, vrhunske prevoditeljice s ruskog, urednice, književne animatorice, napisao obrazloženje za posthumno joj dodijeljenu Nagradu DHKP-a za životno djelo te prošle godine, kad je napisao obrazloženje za dodjelu Nagrade DHKP-a za životno djelo profesoru, prevodiocu s poljskog, Daliboru Blažini, sada je bio „prisiljen“ napisati obrazloženje za dodjelu Nagrade DHKP-a za životno djelo prevodiocu s poljskog, Mladenu Martiću. Potpisnik ovog Obrazloženja smatra da je u nezavidnom položaju jer se u prvom slučaju između svega navedenog radilo i o njegovoj dugogodišnjoj prijateljici, u drugom slučaju o njegovom profesoru s Odsjeka za polonistiku, a u trećem je slučaju riječ o kombinaciji jednog i drugog, s tom razlikom da Mladen Martić nije potpisniku ovog Obrazloženja bio profesor u klasičnom značenju te riječi, nego prije u danas zaboravljenom značenju, posve lišenom svog prvobitnog smisla, onom što se nekoć nazivalo mentor. Kad kažem mentor mislim na čovjeka golemog iskustva, ne samo profesionalnog, nego životnog, iskustva koje se stječe godinama i koje se nikako ne može naučiti.

Započet ću s nekoliko šturih natuknica iz životopisa: Mladen Martić, kazališni kritičar, dramaturg i književni prevoditelj, rođen je 1949. u Zagrebu. Studirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa te Hrvatskog novinarskog društva. Od 1978. do 1991. bio je dramaturg u Teatru ITD, a od 2007. do 2012. umjetnički savjetnik HNK u Varaždinu. Na Prvom, Drugom i Trećem programu Radio Zagreba i Hrvatskog radija Zagreb, Televizije Zagreb i HTV-a, uredio i vodio petstotinjak emisija posvećenih kazalištu te stotinjak kazališnih kritika i recenzija. Kazališne kritike i osvrte objavljivao i u Studentskom listu, Poletu, Vjesniku u srijedu, Večernjem listu te nizu časopisa. S poljskoga je preveo četrdesetak dramskih tekstova, tridesetak romana, knjiga, biografija, te velik broj eseja i kraćih proza raznih autora. Prijevodi su mu igrani u većini hrvatskih kazališta, na ljetnim festivalima, radiju i televiziji, te dosad doživjeli više od četrdeset uprizorenja. Za prijevod romana Witolda Gombrowicza Trans-Atlantik nagrađen je godišnjom nagradom Iso Velikanović za najbolji prijevod na hrvatski jezik u 2009. godini. U međuvremenu je Mladen Martić na hrvatski jezik preveo najznačajnije poljske autore, bilo da je riječ o dramatičarima Januszu Głowackom, Tadeuszu Różewiczu, Sławomiru Mrożeku, dobitnici Nobelove nagrade za književnost Olgi Tokarczuk (za koju je znao puno prije od ostalih da je zaslužuje i za prijevod čijeg remek-djela Knjige Jakubove mu je izmakla još jedna zaslužena nagrada), majstoru fantasyja i trenutačno jednom od najpopularnijih poljskih autora Andrzeju Sapkowskom, majstoru krimića koje i sam nezasitno čita i pokušava dovesti na domaće čitateljsko tržište Mareku Krajewskom ili velikom poljsku magu Witoldu Gombrowiczu.

Iz svega navedenog razvidno je da je riječ o čovjeku širokih interesa, zavidnog znanja, koji se nikad nije pokušavao ograničiti, skučiti u uskoj niši, „isprofilirati se“ i ostvariti u jednoj disciplini. Međutim, činjenica da je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća studirao poljski jezik i književnost, na Katedri za polonistiku koja je tada bila u zametku i kojom je ravnao Zdravko Malić, čovjek koji je između ostalih, izvršio velik utjecaj na dobitnika ovogodišnje Nagrade DHKP-a za životno djelo, ipak je umnogome odredila smjer kojim će naš budući laureat krenuti. Činjenica da mu je majka bila vrsna hrvatska spisateljica čiji su roman Pirgo čitali svi koji su prošli osnovnoškolsko obrazovanje u nekadašnjoj državi zacijelo je također utjecala na njegov životni put. Potpisnik ovog Obrazloženja ipak će po treći put privatizirati svoju ulogu i preskočiti nekoliko desetljeća te doći na 2013. godinu kad je upoznao ovogodišnjeg laureata. Naše se upoznavanje zbilo iznimno spontano i zapravo je odraz našeg kasnijeg, ako to smijem reći, prijateljstva. Mladen Martić i ja zajedno smo putovali avionom na svjetski kongres prevodilaca s poljskog koji se održavao u Krakovu. Znao sam kako Mladen izgleda, primijetio sam ga u autobusu koji nas je prevozio iz aviona na bečki aerodrom. Prišao sam mu u tom autobusu, predstavio se i on mi je, s onom svojom čuvenom bradom, svojim svojevrsnim zaštitnim znakom, širokim osmijehom i pogledom punim otvorenosti i srdačnosti, pružio ruku i progovorio kao da se poznajemo godinama, bez usiljenosti, ukočenosti ili bilo kakvog tračka nadmenosti. Tih nekoliko minuta u tom autobusu odredilo je naše poznanstvo. Mladen Martić upravo je čovjek kakvim ga pamtim iz tog prvog susreta. Otvoren, srdačan, prirodan, spreman uvijek pomoći kakvim savjetom, prenijeti nesebično svoje bogato životno iskustvo, šaljiv, prepun doskočica i anegdota, hitar i brz u odgovoru, spreman na nova poznanstva i nova iskustva, da ne duljim, čovjek kojeg je čast poznavati. Nama, nekolicini svojih mlađih kolega koji se bavimo istim poslom, prevodeći s jezika na kojem domaći čitatelji lome jezike i o čijoj povijesti ne znaju previše, Mladen Martić predstavlja jednaki uzor i izvor nadahnuća kao ranije spomenuti Zdravko Malić, osnivač Katedre za poljski jezik i Mladenov profesor. S osobne strane, moram reći da mi je poznanstvo i prijateljstvo s Mladenom Martićem obogatilo život na više razina, ali najvažnija je da je riječ o čovjeku koji će vas uvijek pristojno saslušati i na kojeg se uvijek možete osloniti. Ono što je učinio za poljsku kulturu i što i dan-danas čini, u osmom desetljeću života i dalje neumorno prevodeći, ne može se nikako opipljivo i ispravno vrednovati. Budući da je riječ o čovjeku iz kojeg progovara duboka humanost, osjećaj za drugog u svijetu koji nesmiljeno hrli prema potpunom individualizmu, istančanom osjećaju za pravednost, zaobišle su ga nagrade koje bi zacijelo već odavno dobio da nije takav kakav jest.

Ovogodišnji laureat i dalje radi punom parom, iz pouzdanih izvora znam koje se vrhunske poslastice krčkaju u njegovoj prevodilačkoj kuhinji.

Neke ljude u životu upoznamo prerano ili prekasno. Ja sam Mladena Martića upoznao u pravom trenutku po sebe i odonda se smatram puno bogatijim čovjekom. Zato pozivam sve one koji ga još nisu upoznali posredstvom njegovih prijevoda da to što prije učine, a one koji ga poznaju da ga nastave i dalje upoznavati. I u jednom i u drugom slučaju obogatit ćete svoje živote ne samo novim spoznajama, uvidom u svu raskoš ovog našeg jezika kojim se svi pokušavamo služiti, bogatstvom goleme poljske kulture, nego i činjenicom da ste bili u prilici družiti se s čovjekom kakvih je danas sve manje i manje. Dinosauri su odavno izumrli, ali neki i danas nastavaju našu svakodnevicu. Zato, čestitam ti od srca stari morski vuče i živio još barem sto godina!

Adrian Cvitanović