Prevoditeljski portreti

Prevoditeljski portreti - Ljerka Car Matutinović

Ljerka Car Matutinović višestruko je nagrađivana hrvatska pjesnikinja, prozaistica, esejistica, književna kritičarka, autorica za djecu i prevoditeljica s talijanskog jezika. Rođena u Crikvenici, diplomirala je hrvatski i talijanski jezik s književnostima na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca, hrvatskog PEN centra, zagrebačkog centra Europskog društva kulture te Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Njezin bogati opus obuhvaća dvadeset dvije zbirke pjesama, od kojih su tri na čakavskom narječju, roman MAiLU, koji je godinama bio lektirni naslov, kao i brojne knjige za djecu, među kojima se ističu pjesme za djecu Raduj se danu (2004.), uvrštene u školske čitanke. Posebno mjesto zauzimaju i njezini prijevodi: talijanski zlatni trolist Dante, Boccaccio i Petrarca, djela Alberta Moravije, Carla Collodija i Fabija Gede te antologija Žena od kamena, izbor iz suvremene talijanske proze (Mario Tobino, Gesualdo Bufalino, Antonio Tabucchi, Stefano Benni, Erri De Luca, Eraldo Baldini, Paola Capriolo). Prevodila je i hrvatske autore na talijanski jezik. Autorica je i brojnih utjecajnih književnih kritika i eseja.

Djela su joj prevedena na više od deset jezika i uvrštena u domaće i svjetske antologije, dok su joj pjesme su joj prevedene na slovenski, makedonski, albanski, turski, rusinski, mađarski, talijanski, engleski jezik. Jezična virtuoznost, impresionistička nijansiranost i spoj humanističke mašte sa suvremenom slobodom izraza obilježja su njezina stvaralaštva, zbog čega zauzima važno mjesto u kanonu hrvatske književnosti i prevođenja. Za svoju pjesničku i spisateljsku djelatnost ovjenčana je brojnim nagradama u zemlji i inozemstvu, a Grad Crikvenica dodijelio joj je 1996. nagradu za životno djelo, a 2019. proglašena je i njegovom počasnom građankom.

S Ljerkom Car Matutinović razgovarala je Marina Alia Jurišić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

U mome prevoditeljskom opusu postoji nekoliko prijevoda koji su bili izuzetno poticajni. Moram naglasiti da je prevođenju težak i odgovoran posao, ali iznad svega i kreativan. Poticajne su emocije koje intenzivno vezuju za sam čin prevođenja. U knjizi "Ususret renesansi"- Zlatni trolist: Dante, Petrarca, Boccaccio (2003.) doživjela sam taj spoj identiteta talijanskog trecenta, taj specifičan senzibilitet vremena koji je bio izraz nove duhovnosti ne samo u europskim dimenzijama već i u svjetskim. Taj najuzvišeniji uspon iz opusa starije talijanske književnosti stavio je u središte prevoditeljskih interesa "l' idioma toscano", toskanski idiom. U prvom redu to je respekt prema toskanskom jeziku – dijalektu koji autonomno vibrira u opusu Dantea, Petrarke i Boccaccia, u čemu su leksik i frazemi hrvatskoga jezika osmislili viziju asocijativnih novih domišljaja, prauzora, izražajne osebujnosti u vremenu postmodernističke stvarnosti. I odabrana pjevanja iz Danteova "Pakla" i sugestivni senzibilitet Petrarkinog "Canzoniera" i izvanvremenski, ludistički zov nenadmašnog Boccaccia, koji su i šarm ovovremenosti u ambijentu i kontekstu suvremenog komuniciranja. Virtuozitet maestra Boccaccia osmišljen je u hrvatskom jeziku kreativnom snagom koji svjedoči o ljepoti hrvatskoga jezika. U prilog ovoj tvrdnji ide i knjiga Boccaccio:"Dekameron" (2002.), izbor uzornih bokačovskih novela od profinjenog do bizarnog. U "Dekameronu" dominira ljubav i intelekt.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Naravno, ovi prijevodi nisu osmišljeni uz pomoć interneta. Tadašnja "tehnologija" bila je pisaća mašina Olivetti, a prioritet je bio rukopis i čvrsto povjerenje ukoričenim rječnicima i enciklopedijama. Svakako je trebalo poznavati izvornik, konzultirati kritička izdanja, osmisliti misaone strukture u korist misli. Naglašavam, osim stranog jezika ( u ovom slučaju talijanskog) trebalo je poznavati i hrvatski jezik.

Valja naglasiti da je senzibilitet toskanskog narječja postao uzorom talijanske pripovjedačke proze, osmislivši tako legitimitet talijanskog jezika. U prilog tome ide i knjiga moga izbora iz suvremene talijanske proze "Žena od kamena" (2005.). Talijanska narativna proza izrasla je iz Boccaccia i postala je izvor mnogim suvremenicima. Od klasične naracije do kreiranja osjećajnosti svijeta u javljanju fenomena bajkovitog, irealnog osmišljeno je i bogatstvo spisateljskih avantura suvremene talijanske proze. Mario Tobino ("Toskanske priče o hrabrosti, ljubavi i smrti" ( 1999.) vraća se u predrenesansno razdoblje i vrhunce renesanskih zbivanja. Gesualdo Bufalino (1920.) donosi u talijansku prozu užitak propovijedanja i fantastičnu sposobnost invencije. Takav pristup blizak je bokačovskom senzibilitetu i zahtijeva od čitatelja svekoliko vrijeme, a protiv globalističkog "surfanja" internetom. Antonio Tabucchi (1943.) uporni literarni istraživač koji u metafori vremena i simbolici prostora individualizira spisateljsku avanturu. U njemu su moguća literarna iznenađenja i otvara mogućnost novih asocijacija. Tome se pridružuje ironično- satirički Stefano Benni (1947.) koji u svojoj čudesnoj prozi osmišljava snagu mašte i pisanja šaljući nam signale koji su još uvijek prevodivi. Ovom popisu pribrajam autore Erri De Luca ( 1950.), Eraldo Baldini i Paola Capriolo (1962.) u vječnom spoju modernog i arhaičnog. Doista, prevodeći te plodne autore, trebalo je prevoditi misli a ne riječi a u isto vrijeme valjalo je koristiti mogućnost provjeravanja riječi u rječnicima.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Mislim da razina komunikacija autor- prevoditelj nije neophodna. Nisam upoznala autore koje sam citirala, ali da sam ih i upoznala ne bi utjecalo na moj odnos prema njima kod prevođenja. Izvornik je važan. A djelo govori i otvara horizonte.

4. Objavili ste izbor svojih prijevoda djela triju velikana talijanske književnosti: Boccaccia, Petrarcu i Dantea. Usto, napisali ste zbirku kratkih priča nadahnutu srednjovjekovnom književnošću "Opsjenar Galateo i druge srednjovjekovne priče". Smatrate li da bi trebalo raditi na revalorizaciji stare književnosti te poticati njeno prevođenje i čitanje? Koliko Vama stara književnost utječe kao nadahnuće na cijelo Vaše književno-umjetničko stvaralaštvo?

Što se tiče revalorizacije stare književnosti prvenstveno bi trebalo poticati njeno čitanje. Odabir vrhunskih djela i čitanje istih pridonijelo bi vrednovanju stare književnosti. Nakon vraćanja čitatelja nasušnom čitanju i respektabilnom poznavanju djela, moglo bi se pristupiti prijevodima.

Što se tiče moga poetskog nadahnuća u poetici stare književnosti ono se ostvarilo u pjesmama o "odiljanju" ("Soneti o ljuvenom kasu i odiljanju" (1980.), uvršteni u zbirku "Odiljat se" (1983.).

U prozama: "Opsjenar Galateo i druge srednjovjekovne priče" ( 2002.) i "Mirakul zvan ljubav" (srednjovjekovne priče, 2006.) naslućuje se u tragovima bokačovski imaginarij.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Moram priznati da prijevode mlađih autora nisam čitala, jer jednostavno nije bilo vremena.. Objavila sam dosad 40 autorskih djela, od toga dvadeset pjesničkih zbirki i doista sam uzimala za prijevod pisce i djela koje sam sama odabrala. A to se ponajviše tiče suvremenih autora. Mlađim (i mladim) kolegama i kolegicama mogu naglasiti sljedeće: treba dobro poznavati, osim stranog jezika, svoj materinski, hrvatski jezik koji zavređuje da bude vrhunski domet u prijevodima. Treba biti angažiran prevoditelj (bez obzira na honorare koji su problem za sebe!) i treba biti kreativno, stvaralački raspoložen.

Prevoditeljski portreti - Marina Horkić

Marina Horkić (Zagreb, 1953.) diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevođenjem s engleskog bavi se od studentskih dana i dosad je prevela pedesetak naslova istaknutih autora kao što su Aldous Huxley, Ernest Hemingway, Doris Lessing, Kingsley Amis, Peter Ackroyd, John Le Carré, Carlos Castaneda, Chimamanda Ngozi Adichie, Jeffrey Eugenides, Jonathan Franzen, Zadie Smith i drugi. Dugogodišnja je članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca i suosnivačica škole za strane jezike Nova Varšavska.

S Marinom Horkić razgovarala je Katarina Penđer.

Možete li izdvojiti neke prijevode iz svojega bogatog prevoditeljskog opusa koji su vam bili posebno izazovni, ili neke za koje vam je iznimno drago da ste ih upravo vi preveli? Postoji li možda neki prijevod koji vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Najdraži mi je prijevod romana The Little Drummer Girl, Johna Le Carréa. U to vrijeme, 1980-ih, Le Carré je bio rado čitan u Hrvatskoj, a ova biblioteka je bila projekt velikog poštovaoca njegova rada, urednika Nenada Popovića iz GZH, uz sjajnu likovnu opremu dvojca Mirko Ilić/Luka Mjeda i bili smo uistinu ponosni na tu i vizualno lijepu knjigu.

Što se samog posla tiče, bila sam tad mladi prevodilac a Le Carré, oksfordski đak, majstor engleskog jezika, metafore, dvoznačnosti, asocijacije, stvaranja tenzije psihološkim portretiranjem, bio mi je istinski izazov. Nastojala sam prevesti ga u duhu hrvatskog jezika, „bešavno“ – pokušati zadržati ozračje svijeta iz kojega piše (prije Bubnjarice bila sam prevela Smileyjeve ljude i Poziv za umrlog), u smislu da se taj svijet zrcali u hrvatskom prijevodu, ali da se čitalac ipak ne spotiče o tekst kao o nešto što ovamo ne pripada.

Nekoliko godina kasnije slučajno sam čula primjedbu da jedan naš slavni prevodilac prevodi Le Carréa tako tečno da čovjek ima osjećaj „kako je roman napisao kakav slavonski seljak“. I tada, a i dan danas mislim kako jedan Le Carré ne smije zvučati kao da je napisan npr. u Slavoniji jer njegove romane čini ne samo radnja i majstorsko portretiranje likova već i jezik autora koji je studirao književnost u Bernu, diplomirao na Oxfordu i radio za MI5 i MI6, te je izdanak jedne vrlo specifične kulture.

Nema prijevoda koji su mi ostali u lošem sjećanju.

U čemu su najveće razlike između prevođenja danas i u doba kad ste vi počinjali svoj prevoditeljski rad? U posljednje je vrijeme aktualna tema razvoja umjetne inteligencije. Neki drže da smo na prekretnici i da je budućnost prevoditeljske struke neizvjesna, a neki su pak umjereniji u predviđanjima i smatraju da je u tijeku samo nova etapa evolucije alata koji nam pomažu u radu. Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Danas je nemoguće prevoditi bez interneta jer ga konzultiraju i sami autori, što često otkrivam. Do nekih rješenja moguće je doći samo tim putem, kao što sam npr. značenje određenih stihova Lorda Byrona koji se pojavljuju u romanu Fraud, autorice Zadie Smith, a koji mi nikako nisu imali smisla i pored nekoliko stručnih tekstova koje sam pročitala, otkrila tek na internetu nabasavši na učeničke eseje upravo na tu temu.

Prije nije bilo druge nego sjesti u knjižnicu, uzeti koju od onih knjiga koje se ne posuđuju za van i listati. Ili konzultirati stručnjaka za određenu temu ili, ako se radilo o nekom kolokvijalizmu, pisati prijateljima koji žive vani. Međutim, kako rekoh, i sami autori koriste stvari koje pronalaze na internetu, a ne samo u debelim knjigama pa je utoliko lakše.

Osim toga, sama izvedba prijevoda nekoć se odvijala drugačije. Ja bih prevodila na pisaćoj mašini, zatim olovkom ispravljala na papiru i davala ispravke na prijepis, tako da je urednik dobivao „čisti“ prijevod. Ovo današnje brisanje i mijenjanje fantastično je i zbog brzine, ali i zbog kontrole. Nekoć niste zapravo imali načina provjeriti jeste li neku sintagmu jednako preveli kroz cijeli tekst.

Od ukoričenih rječnika danas koristim samo Liberov Hrvatski enciklopedijski rječnik, povremeno Bujasov Englesko-hrvatski rječnik. Mnoštvo englesko-engleskih rječnika koje imam više uopće ne koristim, zamijenio ih je internet. Sve što trebam pronalazim tamo.

Što se umjetne inteligencije tiče, mislim da ona još nije dovoljno razvijena da bi zamijenila čovjeka kad se radi o složenim, osobito književnim tekstovima i poeziji, u kojima značenje ovisi o nijansama ne samo izbora riječi već i ustroja rečenice te odabira određenih kolokacija. Ali, mnogi su zanati otišli u ropotarnicu povijesti pa je moguće da se to dogodi i prevodilaštvu.

Kakvo je vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na vaš odnos prema prijevodu?

Mislim da je takva komunikacija vrlo korisna jer katkad samo autor zna „što je pisac htio reći“. Najaktivnije sam se dopisivala s Jonathanom Franzenom, čije sam dvije knjige prevela, a koji je bio u Zagrebu kao gost izdavača VBZ, kojom prilikom sam ga i upoznala.

Autor duboko promišljenih tekstova, jezično zahtjevan, erudit koji gradi iz mnogih izvora, J. Franzen katkad je uistinu težak za razmrsiti, ali rado i velikodušno dijeli svoje vrijeme s prevodiocem i spremno odgovara na sva pitanja.

Osim pedesetak prijevoda, autorica ste dvaju romana: Seks, domovina i rock 'n' roll (VBZ, 2016.) i Dobre zvijezde Mliječne staze (VBZ, 2020.). U jednom intervjuu kažete da ste se na pisanje dobrim dijelom odlučili zato što ste kritični prema piscima koje prevodite na hrvatski. Kako je vaš spisateljski rad povratno utjecao na prevoditeljski? Pristupate li drukčije prevođenju nakon što ste se i sami okušali u pisanju i kako biste opisali dinamiku odnosa autora i prevoditelja?

Možda ne bih rekla da sam kritična prema piscima koje ja prevodim na hrvatski. Uvijek imam neku gotovo roditeljsku dragost prema tim „svojim“ piscima, čak i kad ne mislim da je njihov tekst baš remek djelo. Podnaslov intervjua u Večernjem bio je, ako se ne varam, „kad sam vidjela što se sve prevodi, odlučila sam pisati“. Mogla bih to proširiti na – kad sam vidjela što se sve izdaje. I zaista je tako. Sve ono što se kod nas, a i u svijetu, izdaje dalo mi je hrabrosti da i ja pišem. Naime, kad prevodite beletristiku poželite se ogledati u procesu stvaranja. Mislim da je to nešto slično kao kad glumci požele postati redatelji. Želite rasklopiti konstrukciju i sklapati je na svoj način. Naprosto da vidite kako to ide.

Želja da napišem roman postojala je oduvijek, iz književničke sam obitelji, a pretpostavljam da u velikoj većini nas „društvenjaka“ čuči ta želja. Naposljetku, svi uistinu imamo svoju priču, samo je pitanje hoćemo li je poželjeti razraditi i objaviti.

Prevođenju NE pristupam drugačije nakon što sam se i sama okušala u pisanju. Kod mene su, naime, prevodilac i pisac dvije potpuno različite osobe (koje doduše znaju jedna za drugu ) i pretpostavljam da bi moj brain scan pokazao kako u tim procesima, barem kod mene, sudjeluju dva različita dijela mozga.

Prevodim vrlo dugo i prevođenje mi dođe nekako spontano, usudila bih se čak reći lako, usporedila bih to s vožnjom bicikla, naprosto zajašem tekst kao bicikl, okrećem kotače i vozim. Za mene je prevođenje odmak od stvarnosti, od svih onih začkoljica i dosadnih ponavljanja svakodnevice, u kojima vječito nešto zapinje – pregori osigurač, zaglavi se kotlić i voda počne nekontrolirano curiti baš kad jurite u kazalište, ugurate krivi ključ u sekreter i ne možete ga otvoriti, a karte su u njemu, itd. Materijalna stvarnost neprestano se opire. U prijevodu postojimo samo tekst i ja, ništa izvana nas ne ometa, znam da ćemo se uskladiti i zajedno riješiti probleme.

Pisanje je nešto posve drugo. Nema predloška, nastaje ni iz čega, takoreći. Valja osmisliti i sagraditi konstrukciju u koju ćete smjestiti ono što zapravo želite reći. Za razliku od prevođenja koje je meni neki oblik bijega od stvarnosti, pisanje je pokušaj sagledavanja stvarnosti. Istina, moja istina, teško se probija na površinu, izmiče, plaha je. Za autorski tekst, za roman, posve sam odgovorna ja, dok sam kod prevođenja samo posrednik.

Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Moram priznati da prijevode mlađih generacija ne čitam kao prevodilac, tj. s namjerom da nešto saznam o tome kako prevode. Čitam knjige uglavnom u originalu, a kad čitam novije prijevode s jezika koje ne znam, to je zato što me zanima sama knjiga, uzmem na znanje tko je prevodilac, a onda se prepustim, ne analiziram. Katkad mi se doduše čini da je vokabular oskudan. Radeći na prevođenju, čovjek otkrije ljepotu i bogatstvo hrvatskog jezika, ali rijetki su prevodioci kod kojih se to primjećuje (ili možda još nisam naišla na one prave među mlađima). Također, sintaksa je katkad kvrgava, čovjek se doslovno spotiče na odviše izravan prijevod iz nekog stranog jezika.

Što bih savjetovala mlađim kolegama? Početi odmah čim ste dobili prijevod kako ne biste prekršili rokove i stvarali si nervozu, a jezično – poštovati bogatstvo hrvatskog vokabulara (npr. onomatopejski glagoli) i učiti od hrvatskih pisaca i prevodilaca druge polovice 20. st. Ovdje bih istaknula neke prijevode u kojima sam uživala i od kojih sam mnogo naučila – Doktor Živago, u prijevodu Milana Mirića, Gepard, u prijevodu Mate Marasa, Ime ruže, u prijevodu Morane Čale, Ženska francuskog poručnika, u prijevodu Nade Šoljan. The French Lieutenant's Woman prvo sam čitala u originalu i tek nakon nekoliko godina uzela prijevod da vidim kakav je i jezično mi se svidio čak i više od engleskog originala.

Prevoditeljski portreti - Milan Soklić

Milan Soklić rođen je 1955. u Tuzli. Studirao je filozofiju i sociologiju na Sveučilištu u Sarajevu. Poslijediplomski studij filozofije završio je u Sarajevu 1990. Po stjecanju magistarske titule bio je stručni suradnik u Centru za filozofska istraživanja ANUBiH. Godine 1983. osuđen je na pet godina zatvora po članku 133 (neprijateljska propaganda) kao anarholiberalist te je izdržavao kaznu u zatvoru u Foči do 1985. Nakon izbijanja rata u BiH živio je u Njemačkoj. Dvanaest godina predavao je južnoslavenske jezike u George C. Marshall centru u Garmisch-Partenkirchenu. U lipnju 2006. s obitelji se preselio u Pulu, gdje i sada živi. Bavi se prevođenjem njemačke književnosti kao slobodnim zanimanjem. Prevodio je djela Immanuela Kanta, Petera Sloterdijka, Thomasa Manna, Josepha Rotha, Roberta Walsera, Karl-Markusa Gaussa, Wernera Herzoga i drugih. Aktivan je i kao autor: na hrvatskom je osim niza kraćih radova objavio duhovno-povijesnu studiju „Srednjovjekovni motiv Plesa mrtvaca“ (Antibarbarus 2014.) i roman „Izlet na Kras“ (Fraktura 2017.), a na njemačkom napisao i objavio biografiju hrvatskog polihistora Fausta Vrančića „Faustus Verantius“ (Nostrum Verlag, Mülheim an der Ruhr, 2017.).

S Milanom Soklićem razgovarala je Eva Abičić.

Najsretniji sam bio dok sam prevodio četverotomno djelo Thomasa Manna „Josip i njegova braća“, iako je taj tekst objektivno bio najteži koji sam ikad preveo. Rad na prijevodu trajao je nekoliko godina. Svakoga dana provodio sam osam sati u „društvu“ njemačkog nobelovca, dotjerujući prijevode njegovih beskrajno dugih rečenica koje bih uvijek iznova naglas čitao sve dok se ritam i ton prijevoda ne izjednači s ritmom i tonom izvornika i njegovim biblijski svečanim izričajem, ali i uvijek prisutnoj ironiji koja razbija patetiku a da pritom nikad ne prekorači granicu pristojnosti, nego s dužnim poštovanjem i s ljubavlju oslikava slabosti starozavjetnih junaka, pa i samoga Boga. Proveo sam te godine doslovce živeći s Thomasom Mannom i njegovim junacima, u dugim iščekivanjima događaja koji se u Bibliji sažeto opisuju na pola stranice a u Mannovu su romanu razrađeni na stotinama stranica: događaji koji su poznati svakom čitatelju Biblije, a opet se s neobjašnjivom napetošću iščekuju i burno proživljavaju. Gotovo fizički doživljavao sam Jakovljev strah za sina Josipa, njegova se situacija intenzivno prenosila na moj odnos s vlastitom djecom pa su Josipove nesreće nekako bile i moje. U nevjerici smijao sam se samome sebi, zašto s takvim strahom prevodim opise tragičnih događaja kao da će oni nekim čudnim načinom pogoditi ne samo Jakovljevu nego i moju obitelj. Zauzvrat sam međutim s istim paralelizmom radosno prevodio i ondje opisane sretne događaje i biblijski hepiend priče o Josipu te ponovni susret oca i sina. Osim toga, dugo i detaljno prevođenje bilo je za mene i škola pisanja. I to kod najboljeg učitelja. Nad svakom rečenicom morao sam se upitati ne samo kako je prevesti, nego i zašto je upravo takva kakva jest i zašto je uopće tu. Svaka je rečenica u tog majstora bila savršena, svaka je imala jasan smisao i značenje. I silno mi je drago da sam upravo ja imao čast prevesti njegovo remek djelo.

U svojem prevoditeljskom radu imao sam sreću da nikad ne moram prevoditi knjige loših ili osrednjih autora, kod kojih je prevoditelj u dilemi, hoće li mijenjati loša mjesta u tekstu ili riskirati da čitatelj njemu pripiše autorove pogreške i slabosti.

Svoje prve prijevode radio sam na pisaćem stroju. Pogreške se doduše već moglo popravljati uz pomoć korekturnog laka kojim bismo prekrili dio teksta koji hoćemo zamijeniti, ali se rečenicu ipak tipkalo tek u završnom obliku, gdje su onda bile moguće sitne korekcije. Već je upotreba računala i programa Word bila velik napredak u odnosu na dotadašnje pisanje pisaćim strojem. Tekst se moglo brzo mijenjati, prebacivati dijelove rečenice tamo i ovamo, brisati ih i umnožavati, pregledati pravopis. A onda je došao internet.

Zanimljiva je već sama perspektiva iz koje se postavlja pitanje: Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Zvuči kao: kako ste uopće mogli živjeti bez interneta? I doista; mojem prethodniku prevoditelju Dušanu Glumcu proces prevođenja „Josipa i njegove braće“ morao je biti mukotrpan posao, povezan s beskrajnim pretragama po knjižnicama i tamošnjim biblijskim leksikonima, ali i starim njemačkim rječnicima, primjerice onim braće Grimm, kojima se i sam Thomas Mann obilato služio, pronalazeći ondje riječi koje nećete naći ni u jednom suvremenom rječniku njemačkog jezika. I bilo je mnogo mjesta na kojima mojem prethodniku nije bilo sasvim jasno o čemu je riječ, prikrivenih citata ili aluzija koje današnji prevoditelj rješava s nekoliko klikova na internetu. Žalosno, ali istinito. Sramim se pred svojim časnim prethodnikom zbog svih mjesta koje sam tako lako mogao riješiti i onda biti pun sebe i svoje „domišljatosti“.

A što tek reći o „domišljatosti“ današnjeg prevoditelja koji prevođenje izvornog teksta jednostavno prepusti umjetnoj inteligenciji i potom samo popravi eventualne pogreške? O tempora, o mores! Nije ni čudo da tolike rečenice zvuče jednako, jednako se pojednostavljuju i pridržavaju se istih (banalnih, tehniziranih, suhoparnih) stilskih načela. I gdje je tu onda osobni stil, gdje individualnost, i autora i prevoditelja? Izvjesno je da će za desetak godina umjetna inteligencija naučiti i posljednje lekcije onoga što danas još ne umije i definitivno će posao ljudskoga prevoditelja nestati ili se pretvoriti u uredničku intervenciju na digitalno prevedenom tekstu. A pitanje je što će onda ostati i od autora. Hoće li i njegov posao zauvijek preuzeti algoritmi? Pa će onda i izvornici zvučati jednako stilski neutralno kao i njihovi digitalno podržani prijevodi.

U prevođenju uvijek ima rečenica kod kojih niste sigurni što se pod njima mislilo ili ih se može prevesti i ovako i onako. Tada se treba konzultirati, najbolje s autorom, ako je živ, a ako nije, onda potražiti savjet osobe od povjerenja, na primjer odgovarajućeg njemačkog specijalista ili njemačkog kolege prevoditelja.

U takvom konzultiranju s autorom često profitira i sam pisac, otkriju se dotad neprimijećene pogreške u tekstu izvornika, nedosljednosti u radnji romana, netočni navodi i slično. Poznajem prevoditeljicu koja je za poznatog njemačkog autora postala neka vrsta pričuvne urednice: rukopis svoga novog romana autor najprije šalje njoj na prevođenje, potom uvaži njene popravke izvornog teksta i tek onda u tisak ide njemački izvornik knjige! Kad je riječ o očevidnim pogreškama, bile one tiskarske ili faktografske, na primjer kad neka rijeka očevidno ne teče prema zapadu nego prema istoku, autora obavijestim o pogrešci i zamolim za dopuštenje za popravku. Nakon dobivenog dopuštenja tekst mijenjam bez umetanja posebne fusnote koja bi to komentirala.

4. Pišete filozofske eseje, fikciju, prevodite, filozofiju, esejistiku, beletristiku, a jedno ste vrijeme i predavali. U svim tim područjima valja paziti na svaku riječ, čime se itekako možete podičiti, ali na što ste Vi najviše ponosni i što Vas najviše ispunjava?

Kad prevodi filozofsku, esejističku ili povijesnu literaturu, prevoditelju se doslovce otkrivaju novi svjetovi. Upoznaje njemu dotad nepoznate krajeve i kulture i uživljava se u minula povijesna razdoblja. U tom preslikavanju tuđih prikaza poželi nekad i sam naslikati takav kulturni pejzaž, naravno nakon odgovarajućeg istraživanja koje mu više biva užitak nego posao. I kad pomislim na te svoje radove, uvijek se sjetim upravo tih sretnih trenutaka.

O situaciji mladih prevoditelja dovoljno sam kazao već u odgovoru na pitanje br. 2.

Kad je riječ o načelu kojim se prevoditelj prije svega treba rukovoditi mislim da književni prijevod mora biti umjetničko djelo isto onoliko koliko je to i njegov izvornik. Kvalitetan književni prijevod nije do posljednjeg slova riješena križaljka nego tekst nad kojim čitatelj ne smije biti svjestan da je riječ o prijevodu. Naravno, prijevod mora biti i točan i točno odražavati strukturu i logiku i izričaj izvornika, ali se pritom nadasve mora moći čitati onako kako se čita hrvatsko književno djelo.

Prevoditeljski portreti - Maja Šoljan

Maja Šoljan rođena je i školovala se u Zagrebu. Književnim prevođenjem profesionalno se bavi još od 1980., a u toj dugoj plodonosnoj karijeri prevela je više od stotinu naslova, među kojima su brojna zvučna imena svjetske književnosti kao što je nobelovka Alice Munro i klasici poput Edgara Allana Poea, Jacka Londona, Georgea Orwella i W. B. Yeatsa. Isto tako, na engleski je prevela brojne kataloge izložbi i umjetničke studije, kao i knjigu Slavenke Drakulić Balkan Express.

Godine 2012. primila je nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod za zbirku priča Alice Munro Služba, družba, prošnja, ljubav, brak (OceanMore, 2011.), a bila je i stipendistica Prevodilačkog centra u Banffu u Kanadi, Zaklade Ledig House u New Yorku i Baltičkog centra za pisce i prevoditelje u Visbyju u Švedskoj.

Uz književno prevođenje, radi i kao urednica i novinarka.

S Majom Šoljan razgovarala je Ela Varošanec Krsnik.

U svakom prijevodu na kojem sam radila uživala sam na ovaj ili onaj način – zato što mi je išlo jako teško ili zato što su mi rečenice tekle s lakoćom. Alice Munro i Yiyun Li legle su mi od prve, na primjer, dok su me „Sablasne vode“, drama u stihovima W.B. Yeatsa koju sam prevela dok sam bila mlada i neiskusna (da sam bila starija i iskusnija, sigurno se ne bih prihvatila toga posla), natjerale da neko vrijeme govorim u jampskom jedanaestercu i zbilja mi zadale mnogo muke. I pritom je taj prijevod rađen za radio i nikad nije objavljen na papiru pa je tako, nažalost, pao u onaj duboki, gluhi bunar u kojem prijevodi nestaju bez traga i glasa; slično se dogodilo i s izvrsnim romanom „Gozba gladovanje“ Anite Desai i čarobnim „Angusom sanjarom“ Alexandera McCalla Smitha, kao i s njegovim dražesnim krimićima iz serije Prva damska detektivska agencija.

Dok prevodim, redovito se divim vještini kojom autori sklapaju rečenice i grade zaplet, i trudim se koliko mogu prenijeti to na hrvatski. Samo me jedan roman, „Živi labirint“ Adama Fouldsa, tako zbunio svojom neprohodnošću da sam naposljetku napisala pogovor kako bih pomogla čitateljima da se snađu; ne znam je li kome pomogao.

Sve je danas drukčije i svakako bolje. Kad sam ja počela prevoditi, pisalo se na pisaćem stroju pa onda ispravljalo rukom pa prepisivalo i to je trajalo vječnost. Sad sjedim za svojim kompjuterom i slova i riječi ispisuju se kao čarolijom na zaslonu. Služim se svim novim tehnologijama, koje zbilja pomažu, posebno kad morate naći kakav konkretan podatak: recimo, što znači kratica MBT koja mi se pojavila u jednom od prvih prijevoda, davno prije interneta, i mogla sam zagonetku riješiti samo tako da pitam prijateljicu Amerikanku. Ali i dalje mi je Bujasov englesko-hrvatski rječnik nezamjenjiv, a posebno korisnim pokazao mi se priručnik „Ptice Hrvatske i Europe“ koji je izdala udruga Biom, gdje možete naći tako zanimljive, i za prijevod vrlo korisne, podatke kao naprimjer da se gugutka glasa trosložnim gugutanjem koji zvuči kao „ku-puj kruh, ku-puj kruh“.

Na piscu je da piše, na meni je da to prevedem najbolje što znam, to bi otprilike bio moj stav. Od pisaca koje sam prevodila, neke autorice poznam i uživo - američka spisateljica Yiyun Li došla je u u Zagreb kad sam već bila prevela njezinu sjajnu zbirku priča “Zlatni dečko, smaragdna djevojka”, Ottessu Moshfegh upoznala sam na rezidenciji u Sjedinjenim Državama pa sam je preporučila svojem izdavaču i odonda prevela tri njezina romana, a Joanne Harris, čiji smo roman “Čokolada” prevele moja mama Nada Šoljan i ja, također je gostovala u Zagrebu i tom prilikom bila kod moje mame na čaju. No, nijednu od njih nisam nikad tražila da riješi moje prevoditeljske dileme.

Jednom sam se ipak obratila autoru, zapravo kolegi prevoditelju, i to u panici. U zbirci pripovijedaka japanskog pisca Harukija Murakamija, koju sam prevela iz engleskog prijevoda, jedna se priča zove “Landscape with a Flatiron” - Krajolik s peglom. Odjednom, kad je knjiga već takoreći bila u tiskari, mene su slike povezane s pojmom “flatiron” na internetu navele na užasnu pomisao da se ne radi ni o kakvom glačalu, nego o uskoj, strmoj kamenoj stijeni. Smjesta sam poslala mejl prevoditelju Jayu Rubinu koji mi je, na moje veliko olakšanje, isto tako brzo odgovorio: posrijedi je, dakako, pegla, a on je namjerno upotrijebio riječ “flatiron” baš zato da se razlikuje od uobičajenije “iron” za koju je mislio da bi mogla dovesti do zabune.

4. Imali ste priliku boraviti u više rezidencija za pisce i prevoditelje te kao stipendistica nekoliko puta biti na studijskom boravku u inozemstvu. Što je to značilo za vas kao prevoditeljicu? Što je donijelo vama i vašim prijevodima?

Boraviti u rezidencijama za prevoditelje prije svega je zabavno, jer se slatko napričate i nadružite s ljudima koji rade isto što i vi. Razlike, naravno, postoje, ali prevladavaju sličnosti; na jednoj radionici u Bannfu, na primjer, na pitanje koje su nam riječi ili fraze neprevodive s engleskoga osim opisno, nas je desetak, iz raznih zemalja, odgovorilo isto - sensible shoes.

Možda najvažnije što sam u tim susretima naučila jest da u prijevodu smijem i mogu biti slobodnija nego što sam si prije toga dopuštala; neki su prevoditelji išli tako daleko da su dopisivali cijele odlomke kako bi prenijeli autorovu složenu igru riječi.

Danas je mladim prevoditeljima sve dostupno na internetu gdje mogu pogledati značenje svake riječi, kratice ili fraze pa više ne bi smjelo biti doslovnih prijevoda fraza kao što je, na primjer, „otvorio je konzervu crva“, što sam na svoje oči vidjela u jednom prijevodu prije puno godina. Ali engleski nam se strahovito uvukao u svakodnevni govor i medije, ne samo leksikom nego još više i sintaksom, i to se odražava na prijevode gdje se vrlo često pojavljuju grbavi sklopovi kao što su „nada se da će ona omesti njezin zadatak sastanka“, „zašto to činiš“ i moj apsolutni „favorit“ - „najbolje ikad“. Sve ove primjere našla sam u tri minute, nasumično otvorivši stranice tri različite, nedavno objavljene knjige takozvane „žanrovske literature“ koje su stajale uz pult za posudbe u knjižnici Bogdan Ogrizović.

Tu dolazimo do nečega što mislim da je zbilja važno: krimići, ljubići i slični romani koji se pomalo prezirno otpisuju kao lako štivo možda nemaju posebne književne kvalitete, ali na engleskom su napisani pismeno i zanatski vješto te zaslužuju jednako dobar prijevod, u najboljem duhu hrvatskoga jezika – štoviše, rekla bih da zahtijevaju i više od toga jer treba imati na umu da je to katkad jedina književnost za kojom će neke čitateljice i čitatelji posegnuti i možda jedini njihov susret sa standardnim književnim jezikom. U tom slučaju, prevoditelji imaju gotovo prosvjetiteljsku ulogu i morali bi se potruditi da je dostojno ispune.

Prevoditeljski portreti - Dubravko Torjanac

Dubravko Torjanac (Varaždin, 1957.) diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju (Akademija za kazalište, film i televiziju, 1982.). Režirao je brojne predstave za odrasle i za djecu. Od 1994. do 2022. radi kao umjetnički rukovoditelj i redatelj Dječje i lutkarske scene HNK u Varaždinu. Predavao je kao izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Piše kazalište, lutkarske i tekstove za djecu, adaptira za radio kazalište te organizira i vodi lutkarske seminarske i radionice na temu marionete. Nedavno je pokrenuo neovisnu umjetničku platformu „Kazalište Peripetija“.

Više od 30 godina bavi se prevođenjem poezije, proze i kazališnih komada, ali i tekstova iz područja teatrologije, psihoanalize, književne kritike, sociologije i antropologije.

Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima valja izdvojiti nagradu „Iso Velikanović“, koju je 2018. godine primio za prijevod poetske alegorije Brod Luđaka Sebastiana Branta, satiričnog djela od 111 pjevanja objavljenog još u 15. stoljeću.

S Dubravkom Torjancem razgovarala je Eva Abičić.

Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Meni je zapravo svaki prijevod bio, i još uvijek je, istinski izazov! Bez obzira radi li se o beletristici ili stručnijoj literaturi, uvijek je riječ o različitim autorima, drugačijem književnom ili povijesnom razdoblju i stilu, drukčijem kontekstu, uvijek je riječ o nečem novom, o osebujnim kutovima gledanja, posebnim kulturološkim nijansama, jednom riječi o (barem za mene) neotkrivenim svemirima. I ako bih već morao izdvojiti nešto, što mi je pomalo i teško, bila bi to svakako Klempererova bilježnica filologa, što je podnaslov njegove studije LTI, Lingua Tertii Imperii, dakle Jezik Trećeg Reicha (izdanje Disput, Zagreb 2007). Riječ je o dnevničko/filološkom (re)konstruiranju nacističke ideologije u svim segmentima života kroz pojavu i infiltraciju specifičnih jezičnih oblika, sâm jezik je u toj knjizi i svjedok i instrument i žrtva, i trovač i otrov, ali i liječnik i lijek, ali ponajprije autentičan, još uvijek živ i djelotvoran dokument stanovitog prostora i vremena. - I ne! Nema prijevoda koji mi nije ostao u dobrom sjećanju.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Jasno, svako vrijeme nosi svoje, ali sâm (moj) način nije se promijenio. S kompjuterom i internetom su mnoge stvari postale lakše i dostupnije, i zašto to ne iskoristiti, no još se uvijek koristim ukoričenjima. Prije ohoho godina kupovao bih svaki konverzacijski leksikon na koji bih naišao u antikvarijatu, zbog leksika, imena i činjenica koje su, markirajući aktualnost, bile u opticaju samo kroz kraći period, danas to recimo više ne radim, jer mi je mnogo toga mrežno dostupno. No ipak se koji put vratim i njima, a dva ukoričenja, na primjer, u koja sam često zavirivao, su Nemačko-srpskohrvatski vojni rečnik (Vojnoizdavački zavod, Beograd 1965), s leksikom koji seže od nacističkih vojnih snaga do ondašnjeg NATO-a, a ima i popis vojnih kratica i svih onih zavrzlama od nacističkih vojnih činova (kupio sam ga od nekog dječaka koji je na zagrebačkom Cvjetnom trgu prodavao stripove), te Šulekov Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja (Globus/Zagreb, 1990., reprint Zagreb, 1874.-1975.). Upravo sam, potaknut time, malo čačkao po internetu, i ne mogu reći da sam pronašao zadovoljavajuće zbirke riječi kao što su ta dva naslova. Treba kombinirati, jer tu vjernost nečemu baš ništa ne koristi. Još je tu dakako i romantika! Za prvog boravka na berlinskom Goethe-institutu, pred više decenija, bilo je uistinu i avanturistički i romantično bazati po knjižarama i tražiti potrebno. Tada su još bile dvije Njemačke, s putovnicom prošle države moglo se bez problema prelaziti sa Zapada na Istok, uh! preko željezne zavjese! a ipak, kako zanimljivo! čovjek je dio povijesti! pa se zavlačiti u stvarno jeftine istočne knjižare napunjene do stropa i biti blažen s uspjelim knjižnim ulovom. Posljednji put, prije desetak godina, opet u Berlinu, uđem u knjižnu četverokatnicu na Friedrichstraße, popnem se do kazalištarija, police skromno, uredno popunjene i pitam za neke naslove. Da, imaju ih, odgovori prodavač, naručit će ih, ostajem li duže od dva dana? Ah! pa tako sam te naslove mogao naručiti i od kuće! Najveće razlike prevođenja nekad i danas? U pustolovinama i putešestvijama u vremenu i prostoru i u avanturizmu pretraživanja po mreži.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Ako je autor živ, apsolutno komunicirati! Mislim, uvijek se ima što pitati, uvijek o nečemu porazgovarati, nešto sugerirati, neće se živi autor opako miješati u vaš prijevod i vaš jezik. Strani autor na vašem (novom!) jeziku - ma može mu (i vama!) biti samo drago! Jer prevođenje i jest komuniciranje: s autorom, živućim, mrtvim, s jezikom, s razdobljima, s kulturama. Ispitivanje, preispitivanje, razmicanje zavjese, zavirivanje, suočavanje. Jednom mi se dogodilo ovo! Prevodim knjigu kratkih satiričnih pripovijesti istočnonjemačkog autora Lutza Rathenowa (Čista opačina, Disput, Zagreb, 2004) i naiđem na jednu rečenicu koja se, po meni, može prevesti i ovako i onako, imala bi dakle dva ravnopravna značenja, a meni nije bilo jasno na koje točno je mislio autor. Nazovem! Javi se Lutz, razgovaramo, i Lutz kaže: da, tu sam rečenicu napisao prije dosta godina, uistinu su dva značenja, samo mi to nikad nije palo na pamet, nisam primijetio, pravo bi značenje bilo ovo! Sad ću to ispraviti! - Nemojte nikako! Ovako dva u jedan je savršeno!

4. Dobitnik ste značajne nagrade „Iso Velikanović“ za prijevod alegorijske satire iz 15. stoljeća Brod luđaka Sebastiana Branta. Smatrate li da književni prevoditelj mora vjerovati u izvornik da bi ušao u samu srž teksta i ponudio savršen prijevod? Traži li svaki izvornik svojeg prevoditelja koji neće ponuditi samo tehnički i stilski ispravan prijevod, već će u izvorniku moći osjetiti dušu koju će zatim prenijeti u prijevod?

Prvi razgovor s izdavačem Krunoslavom Jajetićem (Šareni dućan, Koprivnica), odvio se otprilike ovako: susreli smo se i sjedili u Hotelu Varaždin pored željezničke stanice, s nama je bio pjesnik, pisac, lektor i recenzent (u ovom slučaju Broda luđaka) Denis Peričić. Kruno je nosio neke knjige, ja sam donio neke knjige. Kruno je predložio Branta, ja baš nisam bio uvjeren treba li našoj čitalačkoj publici, bez obzira na značaj, upravo taj autor, jer nam recimo manjka jedno cjelovitije i dobro komentirano izdanje Brechta ili Büchnera, manjka nam izbor von Horváthovih kazališnih komada, uvijek su nam dobro došla izdanja suvremenih dramatičara, mnogo kazališnih tekstova nalazi se po kazališnim arhivima i često nije lako do njih doći, i tako dalje. Krunoslav je jednostavno rekao: on se još iz svoje hipi-mladosti (Krunoslav je inače pasionirani skupljač gramofonskih ploča!) sjeća rock-grupe The Doors, Grateful Deada, Led Zeppelina i njihovih pjesama s Brantovim naslovom, sjećam ih se i ja iz svoje hipi-mladosti, i eto, on bi volio da to bude prevedeno. Ali Brant je moralizator, neka vrst pozitivca i pozitivista, meni su čistunski špotači pokatkad i zazorni, ne mogu se u potpunosti složiti s njima i nekako nisu moj svijet, meni su draži oni tamniji i mračniji, E. T. A. Hoffmann, ili W. Bergengruen, F. Dürrenmatt, zatim se sa svoje kazališne strane uglavnom družim s luđacima, luđaci su scenska pozitiva, meni su i pravi i dragi svi ti škrci, mizantropi, pomahnitale supruge koje sebi ne mogu oprati ruke od krvi, Grk koji sebi kopa oči, balavica koja se utapa u potoku, studenti koji se libe ubiti pa smišljaju diletantske mišolovke i slični. A tu je još i stih, nikad nisam prevodio stih, dobro, Brant nije baš poezija, satira je, oštra, točna, decidirana, još gore, moram ju poštovati i kad mi nije do poštivanja i kad u nešto ne vjerujem, a ja i ne pjevam jer sam tvrdoglavi prozaik, kraća novelistička forma ili kazališni dijalog su mi najdraži. Ali eto, Kruno bi volio baš to. A onda rokovi? Pa to je dugačko, to je ogromno! Ne mogu jamčiti nikakav rok, jer ne znam kako će mi ići. Ali on bi volio baš to. Pa … Pa dobro, tu razgovor nekako malo zapne, i ja nekako, još neuvjeren, pristanem. Ship of Fools su svirale rock-grupe, i Brant je tu početak. Ali … Brant je zalogaj. Pokušat ću. Ali kad sam počeo, Brant se meni promijenio.
I sad dobro, Brantov Brod luđaka je dakle točno što? Moralna satira koja se sastoji od 114 poglavlja ili pjevanja u jampskim rimovanim (dva po dva) stihovima, uz uvodnu riječ i protestni zaglavak, čija dužina varira od 30 pa do 150 stihova, a u svakom pjevanju oslikava se ili jedan ili nekoliko osobnih ili društvenih slučajeva ludosti. Tematski raspon je širok, zadire u gotovo sve kutke kućnog, običajnog, međuljudskog, socijalnog, duševnog ili duhovnog življenja. Imamo opise devijantnosti u mladosti i starosti, običaje ponašanja za stolom, u krevetu, u braku, odgajanje djece, što se zbiva kad i muškarci i žene se bez kriterija prate i sebeljubivo preuzimaju nove mode, ne izostaju ni duhovnici, ni općenito crkveni stalež, od ponašanja vjernika u crkvi do lažljive pobožnosti. Na nekoliko mjesta Brant apostrofira, njemu kao humanistu iznimno važnu, činjenicu širenja knjige, u rasponu od tobožnje učenosti, od nekorisnosti imanja knjiga koje se ne čitaju, te podrobno opisuje tiskare i tiskarski zanat, zanate, škole, učenje, studiranje. Važno mu je gradsko upravljanje i pravno odlučivanje, pa opisuje situaciju gradskih vijeća. U svemu kao svjedoka ili dokazni materijal zaziva i predočuje i Stari i Novi zavjet, primijećeno i kazano potkrjepljuje biblijskim primjerima kao gotovo forenzičkim argumentom. Ponašanja i postupke opisuje detaljno, moguće ih je gotovo arheološki rekonstruirati: kako i čime se prave moderne frizure, kojim to pripravcima nadriliječnici pokušavaju liječiti bolesti, u što se lakomo i praznovjerno vjeruje, kako se štetno pije i jede, pomamu i metode prosjačenja kao način lakog i prijevarnog načina stjecanja imutka, i u pojedinaca i kod samostanskih redova, nekršćansko odavanje zvjezdoznanstvu, tehnički opis samostrela i sportski opis neznanja pri gađanju. U poglavlju pod naslovom O ljubovanju bludnom naveden je duži popis likova iz grčke mitologije i Ovidijevih Metamorfoza koji su ljubeći stradali ili se preobrazili u biljku, životinju, u prirodnu pojavu. U poglavlju O čemu nas mudrost ući nalazimo u prijevodu i prepjevu s latinskog na njemački dio iz Biblije, 29 stihova, gotovo cijelo poglavlje. Pravo stjecanja nadarbina, prebende, juridičkom terminologijom opisano je u poglavlju 30. Moć koju lude imaju opisani su slikom vojskovođe i četa koje se oružaju na boj i prijete vladarima. Poglavlja O slučajnosti sreće i O skončanju sile kao ilustraciju i razudbeni motiv imaju sliku kola sreće. U poglavlju o Onima koji hoće istražiti sve zemlje nalazimo, uz navođenje kartografa i zemljopisaca, popisano grčko i ranokršćansko geografsko znanje, a u poglavlju O propasti vjere opis trenutne političko-vojne situacije uzrokovane nadiranjem Turaka. Cijeli ovaj kaleidoskop završava pjesnikovim opravdanjem: sve je on to učinio zato što je jednoć i sam ludovao i zbog toga što je svjestan koliko je teško stresti kapu lude i obrnuti se k mudrosti.
Nije zgoreg, mislim, ovako, makar i sažeto katalogizirati da se stekne uvid i osvijesti raspon tema i opseg raspisanoga. Sve to čini vrlo zadanu terminološku okosnicu spjeva. Juridički, streljački ili zemljopisni nazivi autentični su, neki i danas postoje u obliku u kakvom su bili jučer, nešto se izvjesno i zauvijek zagubilo u tamama vremena, pa iziskuje slutnju, uspoređivanje i objašnjavanje. Nečeg smjesta ima, nečeg nema. Nešto je i novo: tako je na primjer riječ grubijan Brantova izvedenica od njem. grober Johann, grubi, prosti Ivan. No najvažnije je to što Brantov sluđeni svijet nije jednodimenzionalan i što se kreće od zvjezdane do zemne prašine, što se odigrava po cijelom tada poznatome svijetu, što zahvaća ljudsko i ovozemaljsko, Božje i onostrano. U svom takoreći humanističkom optimizmu koji se ogleda u širokom zahvaćanju pojava i predmeta, Brant ostrašćeno detektira, enciklopedijski popisuje, živo opisuje, a u pojedinim poglavljima, koja su upravo kazališno oblikovana kao kraći monolozi, dopušta ludama da i same prozbore: katkad kritički, katkad jadikujući, katkad i dalje neumno. Brantov jezik aforističan je, pučki i nebiran i neprobran, duhovit i dosjetljiv, jezgrovito sažet, varira s temom, pa je katkad i retoričko- sentencijski. No Brant ne umuje samodopadno ni uludo, ne stavlja se iznad opisivanog mnoštva, već boravi među njime: Brant naime luđake opisuje s luđačkim materijalom, i tu misli na čitatelja i hoće biti čitan.
Moja prva i glavna dvojba odnosila se na jezik prijevoda. Na koji točno jezik bi to bilo poželjno prevesti da se dakako ostane vjeran originalu u svim njegovim nijansama i autorovom htijenjima, a da se današnjem čitatelju ponudi čitko i prepoznatljivo štivo? Čemu takvo pitanje? Nije li to samo po sebi jasno? Pa i nije, jer: ako prevodim suvremeni dramski tekst, prevodit ću ga leksikom autorovim i rječnikom publike koja će ga gledati. Ako recimo starije pučke komade 18. i 19. stoljeća prevodim za varaždinsko kazalište, razmišljat ću o kajkavskome, jer se ti komadi u Varaždinu najbolje osjećaju u dijalektu i jer punim plućima žive u lokalnome, dok bi recimo u Splitu bili nerazumljivi; ako pak prevodim pučki komad Ödöna von Horvátha pazit ću na njegov Bildungsjargon (obrazovni žargon) i čuvati se dijalekta kao vrag od tamjana. No vratimo se. Ono što se kod Branta najprije primjećuje je činjenica što Brant obilato citira: najčešće Stari i Novi Zavjet, koji čita i sâm prevodi iz latinske Vulgate. Lutherov, i u jezičnom, sadržajnom i gotovo nacionalnom smislu mjerodavni prijevod Biblije (oba Zavjeta) tiskan je 1534. godine, dok je meni na raspolaganju hrvatski prijevod (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003) Ne ulazeći, ponajprije zbog manjkavog znanja, a i nemanja takvog skribomanskog razloga, u moguće manje ili veće (ne)podudarnosti, i leksičke i stilske) na relaciji Vulgata-Brant-Luther-hrvatski prijevod, zamjetljive su razlikovne nijanse: kad Brant sâm prevodi, najčešće dolazi do aforističkog sažimanja, rekli bi, do ogrubljenja. Brantova Biblija, koliko mogu osjetiti, vjerojatno zbog stiha, a i zbog toga što sâm Bog, Brantovim stihom, na nekim mjestima uzima riječ ili što Brant direktno dijalogizira s njim, nekako je izravnija, da ne kažem oštrija i ratobornija. Tu su zatim Ovidijeve Metamorfoze, u Maretićevom prijevodu, rimski satiričari, Horacije, Perzije, Juvenal u prijevodu Šimuna Šonje, pa Homer, također u prijevodu Maretića. Ako sam i pomislio, barem na razini citata i citiranog, osloniti se na takozvanu periodizaciju, to će zbog različitih jezika različitih autora i prijevoda teško funkcionirati. Ili će zvučati zastarjelo i tupo ili neće odgovarati Brantovom čitanju i njegovom načinu i nakani korištenja spomenutih autora.
Tu se sad prisjećam prijevoda Villonovih pjesama dr. Vojmila Rabadana (Biblioteka, Zagreb, 1978): između ondašnjeg starog francuskog i ondašnjeg stanja hrvatskog jezika postavljen je znak jednakosti: dio Villonovih pjesama preveden je (hvalevrijednim!) jezičnim konglomeratom kojeg Rabadan pronalazi kod dubrovačkih pjesnika, pa tako imamo naslov pjesme Prenje pjesnivca i srca njegovoga. Prenje je razgovor, a pjesnivac pjesnik, kod pjesnivca sam smjesta u stanju prepoznati o kome se radi, a o prenju već moram misliti. Takvo, otvoreno ću reći, literariziranje mi se kosilo s izravnom, pučkom Brantovom čitljivošću.
Prisjećam se također razgovora s dr. Đurđom Škavić, kad smo na Akademiji dramskih umjetnosti radili dramu Dom Bernarde Albe F. G. Lorce, u prijevodu D. Ivaniševića. I sve je bilo u redu, osim što nikako nismo mogli uhvatiti onu slućenu zatvorenost u kuću i u kući, zatvorenost likova u sebe, zidove, pregrade u jeziku, pa smo raspravljali ne bi li se Lorca mogao prevesti na, recimo, jezik Vojnovićeva Ekvinocija, jer kod Vojnovića, i ne samo u jeziku, već i u stankama, postoji ta tražena zatvorenost, neizgovorenost ili neizgovorljivost. No to je već interdisciplinarno razmišljanje, zanimljivo, ali u slučaju Branta - gdje pronaći i kakvu to ekvivalentnost i u prvom i u drugom slučaju?
I sad kao pripomena: još je Brantov suvremenik, humanist i liričar Ulrich von Hutten (1488-1523) o Brantu napisao (Ad Poetas Germanos), da je autor radio po novom metričkom zakonu i riječi pučkog jezika, barbara verba, stavio u vezani stih, in numeros ligatos; no Brant to svakako čini rahle ruke (njem. lockerer Hand) i nimalo mehanički (J. Knape).
Pa tako Branta, koji i uzvišeno pjeva o mudrosti, pa strogo kori, pa se i pučki ruga i učeno enciklopedijski sistematizira, odlučujem prevesti miješano, sačiniti neku vrst mozaika od starijih keramičkih i novijih ciglenih pločica, ili patchwork od krpica različitog jezičnog tkanja i porijekla, uobličiti svojevrsnu opće-lokalnu mješavinu od svega što mi je od riječi dostupno, čime mogu baratati i što mogu preokretati, što me sluša i što sam slušao ili još uvijek slušam, što mi se zgodimice može naći pri ruci. Pri ruci mi se recimo našao sračinečki dudaš, zbog pomalo posprdnog naziva sela Sračinca pored Varaždina i njihovih žitelja kojima se dični Varaždinci izruguju da su srakari (mislim pri tom da sâma zvukovna posprdnost riječi već dobro vrši svoju funkciju i bez zemljopisnog poznavanja imena mjesta, iako mi se tu s pravom može prigovoriti da mislim previše lokalno). I još mi je zatim na pamet pala ona prilično podrugljiva slika P. Brueghela Starijeg pod naslovom Uspon na Kalvariju (1564), gdje su i Rimljani i Židovi odjeveni u suvremenu flandrijsku odjeću, gdje se vjetrenjača nalazi navrh brda, a u opasanom gradiću na mutnom, bjelkastom gornjem lijevom rubu slike nazire se, koliko pamtim, (već?) i crkveni toranj. Tako nekako.
Zatim, u citatima ili prepjevima vezanim za Ovidija htio sam (a kako drugačije?) kod grčkih i rimskih imena poštovati Klaićeve/Maretićeve akcente i dužine, što donekle zvuči kao da se radi o heksametru, ali to dakako nije. Brant piše jambom, jampsko-trohejski osmerac, ili obrnuto, kao osnova, a i zbog hrvatskog akcentskog sustava, uz umetanje daktila i anapesta, mislim da je odgovarajući. Sve u svemu, cijeli način takvog patchworka nazvao bih memorabilijskim, evokacijskim, dakle ne zorno prepisanim, oponašanim i patvorenim, već kako sam to nekako (otprilike) zapamtio ili se prisjećam iz lektire. Takvo znanje jezika trebali bi, mislim, posjedovati svi.
I ne libim se, gdje ima razloga, najčešći je rima ili kolorit, po dijalektalno-lokalnom kratiti riječi (kak, tak, nofci, kaže = pokaže, bogec = bogac, raca, itd.) tako da imaju blagi okus po kajkavskome; ili kratiti riječi po dubrovačku (koj', kala, rijet, ćutjet, itd.), koristiti dalmatinizme, tako da to u štokavskom leksiku opet miriše po starinski, a lako se razumije; i došavši dotle, iskoristiti i turcizme, kao neku poslovičnu varijantu (haramija, bekrija, bekrijati, har = hara, zapt = zaptiti). Sad ne mogu dakako navesti sve, a nema ni razloga.
I tako: ne pronašavši jednu cjelovitu ili uopćenu konkordanciju, poslužio sam se mnogim djelomičnim složnostima ili mnoštvom slaganja.
I … ne mogu a da ne vjerujem u izvornik! A u što drugo? To je jedini i savršeni svjedok, živi fosil, DNK autora.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Čitam, svakako, možda ne stignem sve što bio htio, produkcija je ogromna. Danas je prevođenje i zanat i umijeće (namjerno izbjegavam riječ umjetnost, ali i to je!), pa znanost, traduktologija je ogromno područje, to više nije samo jednostavni prijenos s jednog jezika na drugi, ono da se zna što što znači ili kak su to naši susedi rekli, računalne i gutenbergovske galaksije klize jedna u drugu, područja se ukrštaju, premrežavaju, preklapaju … I na kraju … pa nemam nikakvog konkretnog savjeta! Kad prevodim jednostavno pokušavam doprijeti do autorove misli, rekonstruirati njegove osjećaje i svjetove, pa i doslovce nazrijeti ga kao humanog, pokatkad veselog, bezbrižnog, pokatkad tužnog ili zabrinutog čovjeka.

Prevoditeljski portreti - Branka Grubić

Branka Grubić rođena je 1946. godine. Osnovnu školu završila je u Donjem Miholjcu, u Zagrebu maturirala na IV. gimnaziji i diplomirala na Filozofskom fakultetu (grupa Filozofija–njemački jezik). Od 1970. do 1977. godine predavala je njemački jezik u Osnovnoj školi „August Harambašić“ u Donjem Miholjcu, a od 1977. do odlaska u mirovinu 2007. godine na Gimnaziji u Donjem Miholjcu predavala je filozofiju, njemački jezik, logiku i etiku. Prevođenjem se počela baviti 1996. godine. Do sada je prevela stotinjak naslova, a najradije izdvaja sljedeće: Noćni leptir – izbor novela Hermanna Hessea, Mala pariška knjižara i Svjetla juga Nine George, Sol zemlje i Bog i svijet Josefa Ratzingera, Atlas seksualnosti Erwina J. Haeberlea, Hamlet for You Sebastiana Seidela, Novela o šahu i novele Dvadeset četiri sata u životu jedne žene i Leporella Stefana Zweiga, Putovanje naših gena Johannesa Krausea, Na zapadu ništa novo E. M. Remarquea, Tajni život duše Sabine Wery von Limont, Kradljivac kave Toma Hillenbranda.

Članica je Društva hrvatskih književnih prevoditelja od 2018. godine.

S Brankom Grubić razgovarala je Vedrana Gnjidić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su

Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi

preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Pripovijetke Hermanna Hessea i Stefana Zweiga prevodila sam s posebnom posvećenošću, ljubavi i strahopoštovanjem i zahvalna sam urednicima na tome što su mi iskazali povjerenje tim zadatkom.

Ne mogu reći da mi je i jedan prijevod ostao u lošem sjećanju. Zadovoljna sam sa svime što dobijem za prijevod jer mi je sada veoma teško zamisliti da ništa ne radim. Naravno da ne prilazim svemu s jednakim entuzijazmom, nisam ljubitelj knjiga o samopomoći ili onih iz popularne psihologije. Najviše volim prevoditi romane i kratke priče.

Ja sam počela prevoditi prije dvadeset osam godina. Tada je već postojao internet i zapravo ne mogu zamisliti koliko je prije bilo teže prevoditi. Na internetu mogu pronaći svaki grad, ulicu, kuću, muzej, sliku, krajolik, osobu, biljku, neobičan predmet i događaj koji se spominje ili opisuje u tekstu i onda znam da neću pogriješiti i napisati bilo što. Rječnici su također dobri, najčešće koristim rječnik sinonima i idioma, ali to ne znači da se ne služim i onima ukoričenima – posebno volim Wahrigov njemačko-njemački rječnik koji mi je darovao brat kad sam počela studirati i bez kojega bi mi studij sigurno bio veoma težak. Kad je u pitanju hrvatski jezik, služim se gramatikama i pravopisima hrvatskog jezika.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt

potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste

poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Mislim da je dobro kad prevoditelj može komunicirati s autorom u slučaju nekih nedoumica. Ja sam imala susret s autoricom na promociji knjige koju sam prevela. Naš razgovor bio je ugodan, iako me ona diskretno upozorila na jednu riječ koju sam po njezinu mišljenju trebala prevesti drukčije. Nekoliko puta sam se e-mailom obraćala autorima i dobila željena objašnjenja. Velika je to stvar jer se na taj način mogu izbjeći slobodne interpretacije izvorne rečenice ili čak improvizacije onoga što možda nismo do kraja razumjeli.

4. Prevoditelj je, prije svega, čitatelj teksta koji prevodi. Jednom ste prilikom izjavili da

najviše volite prevoditi kriminalističke romane - je li to zato što Vam najviše odgovaraju kao čitateljici, zbog dinamične radnje i neizvjesnosti smjera njezina odvijanja? Koji Vam je kriminalistički roman među Vašim prijevodima bio najzanimljiviji? Postoje li autori kriminalističkih romana s njemačkog govornog područja za koje možete reći da biste rado preveli još koji njihov roman, kao što ste u nizu preveli nekoliko romana autorice Nele Neuhaus?

Doista volim prevoditi kriminalističke romane, to je moj omiljeni žanr. Rano sam počela odlaziti u kino, s majkom koja nije propuštala ni jedan film. Odrasla sam uz francuske kriminalističke filmove i romane s kioska. Mislim da se time može objasniti moja ljubav prema krimićima. Zanimljivo ih je prevoditi, a nije ni previše zahtjevno. Osim romana koje ste naveli u pitanju prevela sam i roman Toma Hillenbranda Kradljivac kave te još jedan od istog autora, koji još nije objavljen. Čisti užitak!

5. Također iz perspektive prevoditelja kao čitatelja, zna se dogoditi da nas u knjizi koju

prevodimo određena rečenica ili ulomak zaista natjeraju da zastanemo i da imamo dojam kao da su napisani za nas u onom trenutku u kojem ih čitamo, primjerice, u djelima Nine George ili u djelima poput Tajnog života duše Sabine Wery von Limont, ali i u sasvim drugačijim žanrovima. Postoji li neki ulomak ili rečenica koje ste pročitali u nekome od svojih prijevoda, a koji su Vas se posebno dojmili ili Vam ponudili riječi za nešto što do tada niste znali kako opisati?

Često prepoznajem sebe u onome što čitam. Čak mislim da bih i ja to upravo tako napisala, naravno, kad bih znala. Kad bih bila spisateljica, a ne samo čitateljica i prevoditeljica. Najviše od svega dira me poezija, ta zgusnuta misao koja pršti od istine, strasti i ljepote.

Katkad imamo rijetku sreću da otkrijemo neki svoj nepoznati dio: u knjizi, u pjesmi. Rijetko kad u zrcalu. A veoma često u drugim ljudima. Cijelo, neotkriveno područje. Krajolik osjećaja. Melankoličnu ravnicu. Brdo od straha kojeg nije bilo nikad prije i koje se više nikad neće pojaviti, sposobnost radovanja, brže razmišljanje, požudu, tako čistu i stvarnu, živu i veliku. Vidimo kako ti nepoznati, naši krajolici izranjaju iz mora i čini nam se kao da smo do tada živjeli okrenuta lica prema zidu. Novi, stari otoci ostaju, ako ostane čovjek koji ih je izmamio. A tonu, ako on ode. (Nina George: Das Bücherschiff des monsieur Perdu).

6. Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim

generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Čitam prijevode mlađih prevoditelja. Ne mislim da su mlađi prevoditelji u prednosti pred starijima, niti da su na bilo koji način zakinuti. Savjete ne dajem rado, niti ih volim primati. Vjerujem u čovjekov razum i poštenje u radu, vjerujem da svatko želi dati ono najbolje od sebe i da se želi neprestano usavršavati. Ni mlađi ni stariji ne mogu izbjeći pogreške, ali uče. Za dobar prijevod treba imati dovoljno vremena. Voljela bih kad bi svi oni koji sudjeluju u stvaranju knjige doista bili svjesni težine i zahtjevnosti prevodilačkog rada.

Prevoditeljski portreti - Vesna Valenčić

Vesna Valenčić (1955.) prevela je više od tristo naslova tijekom svoje prevodilačke karijere. Rođena Riječanka, engleski je savladala još u djetinjstvu, pohađajući američku školu u Grčkoj. Tijekom svoje prevoditeljske karijere okušala se i u publicističkim i književnim vodama, pa je tako između ostaloga prevodila i tekstove iz medicine, psihologije, kulinarstva. Trideset devet godina radila je u školi, a prevođenje je doživljavala kao svojevrsni hobi. Također je bila, i još uvijek jest, aktivna u društvenom životu Kostrene, gdje živi, te je dvadesetak godina vodila Odbor za kulturu, odgoj i obrazovanje Općine Kostrena. Doprinijela je obogaćivanju kulturnog života osmislivši manifestacije Jesen u Kostreni i Proljeće u Kostreni, kao i još ponešto. Organiziranje kazališnih predstava, koncerata, izložbi i promocija knjiga, uz pomoć i suradnju drugih članova Odbora, dovelo je Kostrenu, dotad prvenstveno poznatu po tradiciji pomorstva, na kulturnu kartu Hrvatske te je sad poznata u kazališnim i glazbenim krugovima naše zemlje. Članica je nekoliko udruga i četiri je godine bila predsjednica Katedre Čakavskog sabora Kostrena.

S Vesnom Valenčić razgovarala je Marijana Janjić.

Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Dopustite da najprije ukratko opišem kako sam uopće počela prevoditi. Nakon pohađanja američke škole, uvijek sam čitala knjige na engleskom jeziku. Često sam ih u mislima prevodila na hrvatski, što mi je na neki način bio izazov. Tijekom jedne obiteljske šetnje Opatijom, našli smo se pred ulazom u Nakladničku kuću Otokar Keršovani. Moja je obitelj nastavila šetnju, a ja sam svratila unutra i raspitala se o mogućnosti prevođenja. Dobila sam petnaestak kartica jednog romana za probno prevođenje, kojima su očito bili zadovoljni, a zatim i prvi roman. Sasvim jednostavno. Tada mi je urednik rekao da je važnije dobro znati hrvatski nego engleski. Nakon godina prevodilačkog rada samo se djelomice slažem s tom tvrdnjom. Važno je dobro znati oba jezika zato što oba imaju svoje nijanse, fraze i ''zamke''. Također je važno da je meni i dalje svaki prijevod novi izazov u kojemu uživam i nakon što sam otišla u mirovinu, pa se otad, s još većim užitkom i s više vremena na raspolaganju, bavim svakim novim projektom.

Prevela sam veliki broj djela pa je prilično teško izdvojiti samo neka. Drag mi je Ken Follett, pa sam uživala u prevođenju dvaju njegovih romana, a Mjesto zvano sloboda prevela sam na početku svoje ''prevoditeljske karijere'' i to mi je ostala jedna od najdražih knjiga. Posebno su mi izazovna bila djela Thomasa Harrisa, Hannibal i Hannibalov postanak, prvenstveno zbog sadržaja. Iznimno mi je drago da sam prevela djela Kazua Ishigura, dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Riječ je o njegovim romanima Kad smo bili siročad i Nikad me ne ostavljaj. Ovaj drugi roman posebno me se dojmio i čak me rasplakao. (Često mi se događa da se uživim u radnju romana, pa sam katkada tužna, katkada ljutita, katkada uzrujana, ali me također znaju nasmijati do suza.) Prilično sam se namučila s prijevodom djela autorice Lionel Shriver Moramo razgovarati o Kevinu. Što se tiče teme i sadržaja, roman je vrlo aktualan i zanimljiv, ali je napisan prilično (nepotrebno) komplicirano i rečenice na engleskom često djeluju nesuvislo. Morala sam uložiti mnogo truda da shvatim što je autorica zapravo htjela reći i zatim to prenijeti na hrvatski. Premda će to zvučati neskromno, doista vjerujem da je verzija romana na hrvatskom nekako bolja i čitljivija od one na engleskom.

U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Kad sam počela prevoditi, bila sam okružena rječnicima, pravopisima, enciklopedijama i gomilom stručnih knjiga iz različitih područja. Neke sam prijevode čak najprije pisala rukom, a poslije pretipkavala. Sad je to mnogo jednostavnije i lakše. Svi možemo pogriješiti, što je sasvim normalno, ali uvijek sam nastojala da pogrešaka bude što manje ili ih uopće ne bude. Stoga sam sve po nekoliko puta provjeravala, bojeći se da ne napišem neku glupost koju bi zasigurno otkrio netko tko je stručan u određenom području. No premda sad sve možemo naći online, najviše volim izravno kontaktirati stručnjake. Posebno mi se sviđa činjenica da mi u mojih četrdesetak godina rada na prijevodima nikada nitko od onih kojima sam se obratila nije uskratio pomoć. Naprotiv, uvjerena sam da je svima drago ako ih zamolim za pomoć i vrlo rado surađuju. Dakle, da, služim se novim tehnologijama u istraživanju za neki prijevod (nikad za nekakvo strojno prevođenje, iako sam znala unijeti poneku frazu i onda se dobro nasmijati onome što bih dobila), ali najviše mi pomaže elektronička pošta pomoću koje uspostavljam suradnju s ljudima koji bolje od mene poznaju određenu tematiku.

Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Vjerujem da takva komunikacija može biti korisna. No samo sam nekoliko puta kontaktirala autora, ako mi nije bilo sasvim jasno što se željelo reći. Osobno nisam upoznala nijednog autora, no čak i da jesam, ne vjerujem da bi to utjecalo na moj odnos prema prijevodu. Uvijek nastojim da bude što bolji, razumljiviji i čitljiviji za hrvatske ljubitelje književnosti.

Okušali ste se doista u različitim vrstama tekstova. Koji vam je žanr u prevođenju bio najdraži, ili najizazovniji? Kako vam iskustvo prevođenja određenog žanra pomaže u novim prijevodima istoga žanra, kad ih se latite?

Istina, prevodila sam različite žanrove i svaki mi je na svoj način bio zanimljiv. Stoga zapravo ne bih mogla izdvojiti neki koji mi je najdraži. Ponavljam, svako je djelo uvijek novi izazov, te mi je čak draže ako svaki put radim na nečemu drukčijem. Prevela sam cijele serije djela Michaela Connellyja, Robina Cooka, Sidneyja Sheldona, Amande Quick i još nekolicine autora. Srećom, nisam na tim djelima radila zaredom, već su uvijek bila ispremiješana, ako mogu tako reći. Zacijelo bi mi bilo dosadno godinu dana raditi istog autora i isti žanr. Posljednjih godina prevela sam trilogiju Alke Joshi (Žena koja je slikala kanom, Čuvari tajni Jaipura i Francuski parfem na indijski način). Te su knjige bile izazov zbog hindskih običaja, riječi i izraza. Prva je išla najteže, a druge dvije već su bile kudikamo lakše. Tu opet moram naglasiti pomoć ljudi koji su stručni za različita područja. Nažalost, svima je poznato da se prevođenjem ne može mnogo zaraditi, pa se svim tim dragim ljudima koji rado pomažu mogu zahvaliti jedino knjigom.

Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Mnogo čitam i uvijek pogledam tko je preveo djelo, ali ne mogu znati i ne istražujem je li riječ o mlađoj ili starijoj osobi. Neka su mi imena poznata, jasno, a neka nisu. Moram reći da sam čitala i dobro i loše prevedena djela (ova obično ne izdržim do kraja). Ima sjajnih prijevoda koji se lako čitaju i u njima uživam, ali ima i onih koje bih rado promijenila i ispravila. Smatram da bi na svakom djelu trebalo raditi više osoba (prevodilac, lektor, urednik) zato što će netko zasigurno uočiti pogrešku, a kao što sam već rekla, svi možemo pogriješiti. Osim imena prevoditelja, u knjigama uvijek tražim ime lektora, ali čini se da ih neki nakladnici ne koriste, što obično daje loše rezultate.

Uz rizik da se ponavljam, novim bih generacijama književnih prevoditelja savjetovala neka svako djelo najprije pročitaju i uoče eventualne probleme koje je najbolje odmah riješiti. Uvijek treba točno znati što je autor želio reći i poručiti, a zatim to uobličiti u duhu hrvatskoga jezika tako da svima bude jasno i čitljivo. U Hrvatskoj ljudi ionako premalo čitaju, a loš prijevod odbija nove čitatelje.

Prevoditeljski portreti - Dubravka Celebrini

Dubravka Celebrini rođena je 1955. u Dubrovniku, osnovnu školu i gimnaziju završila je u Puli, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala komparativnu književnost i francuski jezik.

Prevođenjem se bavi od studentskih dana. Najprije su to bili prijevodi članaka, a nakon diplome, počela je prevoditi i knjige. Prevela je velik broj tekstova za Treći program, kasnije je radila kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća, te ju je, kako sama kaže, osobito veselio posao izvršne urednice i prevoditeljice hrvatskog izdanja francuskog časopisa Le Monde diplomatique. Nakon toga počela se sustavnije baviti prijevodima knjiga i postala članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Unazad petnaestak godina kontinuirano prevodi romane, publicistiku i esejistiku, a broj prevedenih naslova popeo se na četrdesetak. Na hrvatski je prevela brojne romane francuskog autora Philippea Claudela (Brodeckov izvještaj, Njemačka fantazija, Stablo u zemlji Toraja, Istraga, Pseći arhipelag, Mirisi...) te tako postala nekom vrstom ekskluzivne prevoditeljice djela tog autora na hrvatski. Također je prevela knjige eseja nekih od ponajboljih suvremenih francuskih autora (Tesson, Lenoir, Birnbaum...). Kako kaže gospođa Celebrini, ovim poslom koji neizmjerno voli nastavit će se baviti dokle god bude dobrih knjiga, a uvjerena je da ih itekako puno ima.

Sa Dubravkom Celebrini razgovarala je Maja Ručević.