Prevoditeljski portreti - Željka Čorak
Željka Čorak (1943.) povjesničarka je umjetnosti i književnica, redovna članica HAZU. Prevođenjem se bavi od studentskih dana. Uz brojne tekstove u časopisima, na radiju, u antologijama, monografijama prevela je šesnaest zasebnih knjiga iz područja književnosti te povijesti i teorije umjetnosti. Za "Sonete" Folgorea da San Gimignano dobila je godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Sa Željkom Čorak razgovarala je Petra Pugar.
1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?
Prevođenje je bilo, i još je, područje moga sasvim slobodnog veselja, pa sam mogla birati što ću prevoditi: jer me zadivio tekst, jer mi se činilo da se kladim s nemogućim, jer sam nekome za nešto htjela zahvaliti prevodeći mu djelo, jer mi se činilo da vrijedi podijeliti neki ushit ili neku spoznaju… Ima dakle mnogo toga što mi je posebno drago, iz različitih razloga. Jednom sam tako pročitala Boscoovu knjižicu „Sylvius“, čudesnu, nenasilnu priču o nasilnoj ljubavi, i bila sam tako opčinjena da sam sjela, i nisam ustajala od stola toliko dana i noći dok nije bilo gotovo. Svakako su trubaduri, i uopće stara i što starija poezija, bili neusporediv izazov po teškoćama forme – nizanje istih rima, ista riječ na istom mjestu u svakoj strofi, stroga struktura stihova, i kolike još druge prepreke – a kontrolni mehanizam je neumoljiv: prijevod se mora vraćanjem u izvornik i sadržajem i formom s izvornikom podudarati u tolikoj mjeri kao da, po mogućnosti, prevođenja nije ni bilo. Dakako da govorim o idealnim aproksimacijama. „Duh djela“ ne dostiže se olakšavajućim površnostima. Kad se već sjećam trubadura, mislila sam da sam u stilskom repertoaru pjesama u knjizi „Lanjski snijezi“ odradila ispit formalnih teškoća, ali tek sam u zadnje vrijeme, s Boetijevom poezijom u različitim stopama, shvatila što teško zaista jest. A prijevod je uvijek i iskušavanje vlastitog jezika, i ma kako mu pojedini zadani kalupi bili nesukladni, on na kraju uvijek iznenađuje i uvijek pobjeđuje. Kad bih s teških pjesničkih oblika prešla na prozu, ne bih preskočila Boscoov roman „Malicroix“. Malo mi je što pružilo toliko napora i radosti. Tu se jezik rasprskava kao vodoskok, kiša, slap, on je svoja priča i sadržaj, potraga i nagrada. Ne, nemam s prijevodima loših sjećanja.
2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?
Razlika je naravno u dobivanju vremena, premda to nije jednoznačan, kvantitativan pojam. Briše se ono vrijeme traženja, ono nešto „između“ koje nije pasivna praznina, nego i nesvjesno produktivan humus. Dakako da se služim novim tehnologijama i njihovim prednostima. Nedavno sam, primjerice, prevodila Maeterlinckovu „Inteligenciju cvijeća“: tu je bilo potrebno naći toliko hrvatskih botaničkih termina da bi to, listanjem priručnika, trajalo vječnost. Ali rječnici su nezaobilazni za pronalaženje inačica, za nijansiranje teksta, dakako gdje on nije „u grubim crtama“. Oni su instrumenti protiv osiromašivanja jezika. Jezici nisu podložni samo razvoju, nego i modi, a ona je često pogubna: tjera u muzeje, pa na groblja množinu riječi koje su mirodije govora i teksta. Rječnici pružaju mogućnost da nalazimo vitalne arhaizme i lokalizme koji usporavaju sušenje standarda i tendencije abreviiranja. Rječnici su, uostalom, čarobne kutije koje listaš, kojima surfaš, i bez svrhe i cilja. Jedno uopće ne isključuje drugo. Sve u svemu, ne osjećam neku bitnu promjenu u načinu prevođenja. To je uvijek osamljenički posao, između prevodioca i autora, i u svom najboljem značenju obred divljenja. Sad, dakako, možda se mijenjaju predmeti divljenja, ali zahtjevi na sebe ostaju isti.
3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?
Nemam neko određeno mišljenje o potrebi komunikacije sa živućim autorima. Ona svakako može biti korisna u faktografskom smislu. Ali kad autor svoje djelo pušta u opticaj, pušta ga u svemir tisuća recepcija: on ga prepušta. Ako ima uvjete za to, autor bi sam mogao biti prevodilac. Ali kad nije, može se samo nadati tumačenju koje ga ne iznevjeruje, kako se sam doživljava. Možda može biti i iznenađen nekom novom dimenzijom koju u sebi nije ni pretpostavljao, a koju mu nudi drugi jezik, toliko koliko ga razumije ili koliko mu je posredovano. Bila sam u kontaktu sa živim autorima, nije mi to donijelo neko naročito iskustvo. Ali upravo ovih dana bila sam u kontaktu s meni posebno poznatim živim autorom, to jest sa sobom: prevodila sam svoja dva talijanska soneta posvećena Tonku Maroeviću. I moram primijetiti da sam sama sebi kao živi autor bila otežavajuća okolnost, suviše sam jednoznačno znala što sam htjela, tekst s privagom zahtijeva sudačku nadoknadu.
4. Vaši prepjevi s brojnih jezika prate formu i strofu izvornika. Koje su Vam metričke i versifikacijske tradicije bile osobito zahtjevne za prenošenje u prostor lirike na hrvatskom jeziku?
Odgovor na ovo pitanje zapravo sam potrošila na početku. Unutar metričkih i versifikacijskih tradicija svaki je autor još zasebna metrička i versifikacijska inačica. Obožavala sam što teže forme, i nakon svega mogu reći da hrvatski jezik nije isprika ni za što, sve on može, nevjerojatno je bogat i gibak. To je lekcija koju svaki put dobiješ.
5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?
Čitam prijevode pojedinaca, o pojedincima bih mogla imati neko mišljenje. Moram reći jednu stvar: mislim da danas mnogo više griješe lingvisti donoseći upravo tragikomična pravila nego mi koji bismo se mogli nazvati „korisnicima jezika“. Nemam za novopečene prevoditelje nikakvih generalnih pouka ni poruka. Jedino možda da ne zanemare starija poglavlja svoje književnosti, to su rudnici jezika koji nepotrebno uzmiče.
Prevoditeljski portreti - Pero Mioč
Pero Mioč član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatskog društva dramskih umjetnika, član Društva poljskih književnika, i Doživotni počasni član UNIMAe. Živi i radi u Šibeniku kao redatelj i umjetnički savjetnik u Šibenskom kazalištu. Od 31. prosinca 2007. umirovljenik. 2003. godine odlikovan je Krzyżem Kawalerskim, Viteškim križem, visokim poljskim državnim odličjem. Gradsko vijeće grada Šibenika dodijelilo mu je 2005. godine Nagradu grada Šibenika za djelatnost u kulturi. 2006. godine dobio je Godišnju književnu nagradu za prijevode poljske književnosti na hrvatski jezik (Stowarzyszenie Autorów ZAiKS, Poljska), a 2010. godine i vrlo uglednu međunarodnu počasnu Nagradu Jana Dormana za 2009. godinu, za izniman doprinos kazališnom stvaralaštvu za djecu i mladež, te spisateljska i prevoditeljska ostvarenja. Prevodi s bugarskog, ruskog, poljskog, francuskog i slovenskog, a najveći doprinos dao je prevođenju djela poljske književosti - djela Hanne Januszewske, Adama Walnog, Tadeusza Rozewicza, Zbigniewa Herberta, Adriane Szymańske i drugih poljskih pisaca.
S Perom Miočem razgovarao je Emilio Nuić.
Možete li izdvojiti neke prijevode iz Vašega bogatoga prevoditeljskoga opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke zbog kojih Vam je iznimno drago što ste ih baš Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?
Svako djelo koje sam odlučio prevesti, ili koje sam preveo, predstavljalo mi je poseban izazov, inače to ne bih radio. Načelo kojim sam se rukovodio, bilo je: ni po koju cijenu ne iznevjeriti autora, ne iznevjeriti original, ne iznevjeriti potentnost jezika s kojeg prevodim, a sukladno tome, sačuvati iznimnu potentnost hrvatskoga jezika. Draga su mi sva djela koja sam preveo, ali sam nesretan što su neka od njih prošla kroz ruke neodgovornih ili nekompetentnih, a često i aljkavih urednika, pa čak i lektora! Prošla su čak i kroz ruke lažljivaca, kradljivaca i krivotvoritelja, i nesretnih ideologa! Autor i prevoditelj su u takvom slučaju isključeni. Tako se dogodilo da je isključen Karol Wojtyła (papa Ivan Pavao II.), a skupa s njim i Njegov prevoditelj, jer su se u vrijeme tih prijevoda u Hrvatskoj namnožili pape veći od Pape. Konvertiti, koji su Domovinski rat proveli u podrumima ili inozemstvu, smišljajući povijesnu prijevaru, poslije rata postaju vjerski prozeliti i neofiti, postaju veliki vjernici i domoljubi, ali, avaj, ne iz uvjerenja ili prosvjetljenja. Iz probitačnosti! Zauzeli su dobro plaćen znatan javni prostor. Na sreću, postoje i oni drugi nakladnici kojima je stalo do KNJIGE, ali često su na prosjačkom štapu, pa se uz golema odricanja časno i profesionalno bave časnim i rizičnim poslom. Njima se divim. Njima sam zahvalan. Autor od takvih ljudi dobiva ono što im je povjerio i za što može garantirati, što može braniti.
Teško je danas u Hrvatskoj izdati knjigu pored brojnih koterija, malih, ali moćnih, klanova, malih, ali bezobzirnih, kartela i neizbježnih kokošara. Tako je nakladništvo u Hrvatskoj u znaku četiri K. K und k, und k, und k: koterije, klanovi, karteli i kokošari, i sve to začinjeno ideologijama i konfesijama, a ja sam Hrvat bez ideologije i iskreni vjernik bez konfesije. Od prvih studentskih dana imao sam samo dva moralna uzora: Sokrata i Krista. Nažalost, premda su bili pismeni, nisu ostavili ni jedne svoje zapisane riječi. Zašto? To je pitanje koje me progoni cijeli život, premda znam da odgovor neću nikada saznati. To nisam saznao ni od Platona, ni od Svetoga Pavla, ali oni, unatoč mom poštovanju, nisu moji uzori. Ispričavam se zbog ove podulje digresije, koja bi mogla biti znatno dulja, ali ovdje joj nije mjesto, pa se vratimo pjesniku Karolu Wojtyłi. Papi Ivanu Pavlu II. Svetom. Nisam Mu prilazio ni kao Papi, ni kao Svetome (u vrijeme kada sam prevodio Njegova djela On je bio živ), prišao sam Mu kao pjesniku. On je to prepoznao i poslao mi svoj pismeni papinski blagoslov. Za to sam zahvalan, prije svega, Književnom krugu Split koji je 1997. tiskao knjigu Plejada poljskih pjesnika XX. stoljeća, u mom izboru i prijevodu. Očito je bio iznenađen i vrlo zadovoljan kada se našao u tom izboru skupa s Gałczyńskim, Miłoszem, Różewiczem, Szymborskom, Herbertom i Zagajewskim. Uredništvo Književnoga kruga Split (gospoda Joško Božanić, Ivan Mimica i Ante Sapunar, kao prava gospoda i znalci) nisu popravljali Papu, ni prevoditelja, a niti jednoga spomenutoga autora. Isto bih mogao reći za urednike u brojnim hrvatskim časopisima i novinama u kojima sam objavljivao prijevode Papinih djela, ali, nažalost, to ne mogu reći za dva nakladnika (neću ih imenovati, jer bi to bila denuncijacija) čiji su urednici, oboje, konvertiti (Neću reći ni njihova imena, jer bi to bilo prokazivanje, i jer to govorim kao opomenu nestašnim i bez pokrića ambicioznim budućim urednicima.) nad tim dvjema knjigama izvršili (sada ću i ja ''obogatiti'' hrvatski jezični pojmovnik, kada je jezično građansko pravo stekao pojam femicid!) liberocid, traductocid i verumcid! Po jedan primjerak tih sramotnih knjiga držim u osobnoj knjižnici samo kao corpora delictorum, ali sam ipak 2017. artikulirao knjigu Fenomeni Wojtyłine iznimnosti podnaslovljenu: Prilozi književnoj biografiji pape Ivana Pavla II. kako bih se, za tuđe grijehe, ispričao pjesniku Karolu Wojtyłi.
U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?
Prevoditi sam počeo posve slučajno. Najprije za potrebe kazališta. Prevoditeljskoga uzora nisam imao. Ni od koga nisam učio. Ne vidim nekakvu posebno bitnu razliku između prevođenja nekada i sada. Jednostavno, treba dobro prevoditi. Bez interneta prevodim i danas. Zaintrigiran tom ''dobrobiti'' otvorio sam jedanput pjesme Josifa Brodskoga, a u rukama držao njegovu knjigu na ruskom jeziku; tu je započela i završila pustolovina… Kompjuter i internet su za mene samo napredni pisaći stroj koji mi pomaže oblikovati tekst i žurno ga i sigurno poslati, evo, Vama. Bio sam i ostao vjeran strojopisu, a moj pokojni prijatelj, veliki meštar Tadeusz Różewicz osobnom rukopisu. Nikada se nije potrudio pisati ni pisaćim strojem. Sav svoj golemi opus ispisao je vlastoručno, a u njegovoj nakladničkoj kući radila je osoba koja je bila zadužena isključivo za čitanje njegovih rukopisa i pripremu za tiskanje. Volim dobre i ukoričene rječnike, čak kada im i otpadnu korice, i enciklopedije (neideologizirane!).
Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja, je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?
O tome nikada nisam razmišljao. Mislim kako takav kontakt nije nužan ako prevoditelj zna koga prevodi, što prevodi, i ako poznaje povijest naroda s čijeg jezika prevodi. Poželjno je saznati sve što je moguće o autoru, i nužno pročitati što više njegovih djela. To je moje mišljenje. Nitko se s njim ne mora složiti. Poznavao sam, a i poznajem (šio znači kako su još uvijek, na sreću, živi) neke autore čija sam djela prevodio. S nekima sam se družio, s nekima prijateljevao, s nekima pio, s nekima često telefonski razgovarao, ali je do tih poznanstava došlo poslije mojih prijevoda njihovih djela, a neke nikada nisam osobno susreo, niti s njima razgovarao. Poznanstvo i prijateljevanje, pa i opijanje, nisu utjecali na prijevode. Tuđe djelo za mene je uvijek bilo u sferi sacrum! To je prepoznao nobelovac Czesław Miłosz i izrekao meni najdraži kompliment: ,,Godinama na Berkeleyu predajem slavenske književnosti. Nikada nisam znao koja je razlika između srpskoga i hrvatskoga jezika dok nisam pročitao tvoj prijevod Rodbinske Europe…''. Što je dalje rekao, neću reći jer bi to zazvučalo kao samohvala. To je bio ozbiljan telefonski razgovor pun iskrenog smijeha. I, ja sam ostao pri svome kako je velika razlika između srpskoga i hrvatskoga jezika, što brojnim mojim kolegama još nije prispjelo u glavu. Čak ni hrvatskim akademicima među kojima su i oni koji su mentalno još uvijek u JAZU, a ne u HAZU! Ovi iz HAZU i dalje će biti suspektni, a ovi iz JAZU redovito nagrađivani. Miłosz je otprve shvatio, a poslije izlaska njegove knjige Usputni psić na hrvatskom jeziku, gotovo se zaljubio u hrvatski jezik, pa me, onako usput, upitao: ,,Kako izlaziš nakraj s poljskom fonetikom''? Očito nije pretpostavljao kako bi neki stranac mogao shvatiti o čemu se radi. Tu sam ga zaskočio. Napisao je pjesmu, pean, poljskom jeziku, ali je zubima škrgutao na poljske fonetičare. A ja sam taj hvalospjev znao, preveo i objavio negdje u našoj periodici. Brzo sam mu, hineći akademsku hladnoću, što je on odmah prepoznao, odgovorio: ,,Poljsku fonetiku normirala su dva pijana vraga''. Prasnuo je u smijeh, a onda dodao: ,,Mislim kako ih je bilo više!'' Opet smijeh. ''Znaš, ja tvoje prijevode na hrvatski čitam takvom lakoćom kao da su na poljskom, a ne govorim hrvatski''. Ozračje razgovora bilo je baš blagotvorno, pa sam se odlučio našaliti odgovorivši mu: ,,Lako Vam je kad znate što ste napisali''. E sada, što mi je rekao i što sam ja rekao njemu, neprilično mi je izgovoriti u ovom ozbiljnom razgovoru, ali je razgovor s Miłoszem opet završio obostranim smijehom. Obećali smo se vidjeti i napiti u Krakowu. Nažalost, nikada se nismo osobno sreli. S Różewiczem sam se susreo u Warszawi, a sastajao u njegovom domu u Wrocławu. Naravno da smo i pili (wódku i šibensku travaricu). Wódku smo pili iz boce od 700 ml i 40% vol. na kojoj je maestrov portret ispod kojega je ispisano: Tadeusz Różewicz WÓDKA punjeno u Lublinu, a na suprotnoj strani boce pjesma Tadeusza Różewicza Dlaczego poeci pią wódkę (Zašto pjesnici piju vudku). Providnost u to ne bih htio miješati, ali slučaj ili ne, iz torbe sam izvadio isječak iz, mislim, Hrvatskoga slova na kojem je bio moj prijevod te pjesme. Maestro se zacenio od smijeha! I ne buš ti pil? Rekao bi naš dragi Pajo Kanižaj. Pa pili smo. I dok ovo pišem na radnom stolu je, kao corpus delicti, takva boca, Różewiczew dar, samo odavna u njoj nije wódka nego šibenska loza. Kad meni draga osoba, doduše rijetko, navrati, kaže ,,Daj nam natoči po jednoga Różewicza''. Tako sam s njim u stalnom kontaktu. A s Januszem Głowackim bilo je drukčije. Pili smo u Šibeniku, u Zagrebu, u vikendici Ante Radnića Brace u Trsteniku, u Warszawi… i uvijek bih požalio što s nama za stolom nije Luko Paljetak pa da ga onako impozantnog i lucidnog (a u Poljskoj su ga zvali Głowa, što znači glava, jer je za glavu stršio iznad drugih, a i zbog toga što je ,,imao glavu'') spremi pod stol, a onda mene nevino (Luko uvijek izgleda nevino) upita: ''A što ćemo sada nas dva popiti?''. U domu Henryka Bardijewskoga i Liliane Bardijewske, gdje sam držan za obiteljskoga prevoditelja, peharnik Henryk me izluđivao. Za objedom točio nam je samo po dl vina i bocu sklanjao sa stola! Pušiti se nije smjelo u toj njihovoj ljekarni pa sam jedva čekao izjuriti u kakvu knajpu, naručiti butelju i zapaliti cigaretu. Olgu Tokarczuk, koju sam otkrio našem čitateljstvu prevevši njezine romane Pravijek i ostala vremena i Dom danji, dom noćni, dok još nitko nije ni sanjao kako će ta lijepa i mlada dama postati nobelovka. Nju i njezinog muža Romana (a kako bi se inače i zvao muž dame koja piše romane?) susreo samu Zagrebu. Pa skupa s mojim pajdašem Antom Radnićem Bracom ispismo par butelja ,,crvenoga''. Adam Zagajewski pio je mineralnu vodu, u kafiću u Krakovu, u kojem se moglo komodati jedva sedam osoba (čista plejada), a nas je bilo četvoro, računajući konobara. Previše skroman, previše čedan i tih. Ni oko čega se nismo imali sporiti. Blagost, blagost i sjeta, možda za Lwówom. Iz poštovanja nisam zamolio alkohol. Pio sam poljski espresso, koji ne sliči na šibenski espresso, recimo u kafiću Giro. Trezveno i blago razgovarali smo o prozodiji uopće i o stanju stvari u svijetu, što s prozodijom nije bilo ni u kakvoj svezi. Nažalost, otišao je rano, i na Svjetski dan poezije, 21. ožujka. Sjeta, sjeta, sjeta, kad god se sjetim Adama. Bilo je tu i drugih susreta ispunjenih sporenjima zalijevanim alkoholima i diskusija o futurizmu, dadaizmu, velikom zločincu Uljanovu, egzistencijalizmu, o turpizmu u Różewiczewoj poeziji i o Jeszcze Polska nie zgineła (Još Poljska nije propala)…
Postoji li prijevod nekoga književnoga djela zbog kojega Vam je žao što ga Vi niste preveli?
Postoje djela koja sam ja preveo, a netko drugi popravio (unakazio!) i objavio pod svojim imenom. Žao mi je što je time učinjena nepravda Wojtyłi, Szymborskoj, Zagajewskom… Ali o tome toliko. Ustreba li, neću ustuknuti pred mojom UDBOM. Moja UDBA sveudilj marno djela, samo ne znam zbog čega. Bolje od mene zna kada, što i gdje sam što objavio pa to skuplja i… tako to!
Čitate li prijevode mlađih naraštaja? Primjećujete li nešto u čemu mlađi naraštaji često griješe? Što mislite, koje su prednosti, a koji nedostatci mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim naraštajima)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?
Čitam ponekad i sve rjeđe. Nemam vremena. Kratki dani. Kratke godine. Precjenjujete me. Nisam osoba koja bi imala pravo davati savjete. Nisam genij, nisam gospodar istine, niti bogomdani talent. Čime se u svom radu rukovodim, odgovorio sam na samom početku našega razgovora. Zamijetio sam, s iskrenom tugom, kako mlađi (a i stariji!) kolege ne vode računa o hrvatskom jeziku, o njegovoj iznimnosti, kako se ne trude razvijati njegovu golemu fleksibilnost, posebnost i potentnost. Zamijetio sam dobre prijevode loših knjiga i loše prijevode kapitalnih djela. Uočio sam tri tipa prevođenja: prepričavanje, prepjevavanje i prevođenje. Iznenadili bi se ljudi kada bi znali koliko je kapitalnih djela većinom prepričano. Nema u tim prijevodima autorove stilske i jezične prisutnosti, posebnosti rečenice. O tome bih mogao sada raspredati na dugo i široko, ali nema prostora, ni vremena, tempus fugit. A što se tiče prednosti i nedostataka, u to ne vjerujem. Jednostavno treba dobro prevoditi, ne prepričavati, ne prepjevavati, osim za osobnu zabavu u dokolici. Prevođenje se ne može naučiti. Ili jeste ili niste. Prevođenje nije zanat. Prevođenje je i dar i umijeće i vještina. Prevođenje je autorstvo, znači stvaralaštvo. Erudicija je tu od velike pomoći, ali samo kao dobrodošli alat. Poznajem brojne erudite koji ni u jednoj oblasti nisu u stanju stvoriti ništa novo. Erudicija bez prometejske iskre može biti samo prazan papir koji uzalud čeka svoj sadržaj.
Prevoditeljski portreti - Ana Buljan
Gošća ovoga izdanja „Prevodilačkih portreta“ jedna je od najcjenjenijih hrvatskih prevoditeljica s francuskog jezika, Ana Buljan. Rođena je 1939. godine u Đurđenovcu, gimnaziju je završila u Našicama, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost te francuski i njemački jezik i književnost. Kroz dugu karijeru u kulturi, radila je kao prevoditeljica, redaktorica i urednica. Još od 1963. prevodi studije, eseje i kritike s područja književnosti, likovnih umjetnosti, kazališta, filozofije i sociologije, za studentske i književne novine i časopise te za Treći program Hrvatskog radija. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 1970. godine, a 2005. dobila je nagradu društva za najbolji prijevod proze. Prevodila je neke od najvećih autora francuskog jezika, između ostalih i Bernanosa, Huysmansa, Schwoba, Baudelairea, Baudrillarda, Barthesa…
Pa, gospođo Buljan, imate li što nadodati na ovaj kratki uvod?
Na početku bih citirala Henryja Millera: I learned nothing of value at school. (…) I learned more from idiots and nobodies than from professors of this and that. Life is the teacher, not the Board of Education.
Zato ću svoj životopis malo dopuniti.
Već nakon prve godine studija boravila sam šest mjeseci u Parizu (1959./60.), gdje sam pohađala tečaj francuskog jezika na Alliance française, upoznavala francusku kulturu (koja je tada bila izgubila svoja dva velikana, Alberta Camusa i Gerarda Philipea), čitala književne časopise (Esprit, Les Temps modernes i druge), obilazila muzeje i izložbe, vidjela Versailles, Rambouillet, dvorce na Loiri, katedralu u Chartresu.
U prosincu 1963. otputovala sam s malim džeparcem u Bruxelles kod prijateljice, gdje sam ostala dva mjeseca. S njom sam posjetila flamanski grad Brugge (ili Rodenbachov „Bruges la Morte“) i druga mjesta, družila se s njezinim prijateljima i kolegama u kavani Chez petit Lénin, djecom iz bogatih obitelji, obožavateljima Fidela Castra i Maoa. Zatim smo se nas dvije zaputile u Pariz. Našle smo posao u jednoj katoličkoj knjižari gdje smo nas desetak iz raznih zemalja ulagali u omotnice publikacije za slanje u provinciju. Tu sam se upoznala s kćerkom Lazara Mojsova, Makedonca, tada visokog jugoslavenskog komunističkog dužnosnika. Rekla mi je da jedna obitelj traži nekoga za čuvanje djece au pair (za stan i hranu bez plaće). Bila je to obitelj pisca, kritičara i povjesničara književnosti Pierrea de Boisdeffrea, tada direktora Francuskog radija (O.R.T.F.) i savjetnika u Ministarstvu kulture. Ministar u De Gaulleovoj vladi tada je bio André Malraux, pa je Boisdeffre za večerom znao prepričavati razgovore s njim. Kod Boisdeffreovih sam ostala malo više od godinu dana. Stanovali su u blizini Rodinova muzeja, pa sam svaki dan na dječjem igralištu u muzejskom perivoju čuvala njihova tri sina, Christiana, Lionela i Oliviera, a usput sam mogla i razgledavati Muzej. Tog ljeta svi smo boravili mjesec dana u mjestu La Chȃtre, gdje se u središtu nalazila stara palača te plemićke obitelji. Nikada je nisu željeli modernizirati, pa je bilo teško izdržati kupanja u lavoru. Jednoga me je dana g. Boisdeffre odvezao u obližnji Nohan, da vidim dvorac iz XV. stoljeća u kojemu je George Sand ljubila Musseta i Chopina. U sjećanju mi je ostala velika blagovaonica s mnogo bakrenog posuđa obješenog na zidu. Mora da su se lijepo gostili.
U slobodno vrijeme istraživala sam pariške četvrti ili se družila s prijateljima u kavani La Rotonde na Montparnasseu. Jednoga dana na Saint Germaineu u Café de Flore upoznala sam jednog američkog studenta, koji mi je rekao da njegova pomajka traži nekoga za čuvanje njegova malog polubrata. Uskoro sam prešla u židovsku obitelj bivše glumice Geraldine i dramskog pisca i ljubitelja kazališta, Nicolasa B. Jacobsona. Odnosi s tom obitelji bili su prijateljski, pa su me posjetili u Zagrebu i pozvali da s njima provedem dva ljetna mjeseca u SAD-u, kamo smo svi zajedno i otputovali iz Pariza. Sletjeli smo u Zračnu luku Kennedy i odsjeli u luksuznom hotelu na Manhattanu, u 76-oj ulici, East, broj 20, koja izlazi na Park aveniju i Central Park. U jednom apartmanu tog hotela živjela je svojim umirovljeničkim životom majka g. Jacobsona. Jako se trudila oko mene, pa me je odvela u jednu slastičarnicu da kušam jedan specijalitet – kuhani kukuruz – kojega sam se ja već bila najela u djetinjstvu. Ljeto smo proveli na njihovoj farmi u državi Vermont, u blizini Sveučilišta Dartmouth, gdje su studenti za ljetnih praznika priređivali kazališne predstave i susrete s poznatim piscima iz tog kraja. Posjetili smo i prijatelje Jacobsonovih u Woodstocku, a zatim se zaputili do kanadske granice gdje su u jednoj kolibi u šumi ljeti boravile dvije njihove poznanice, spisateljica Jean Merrill i njezina družica Ronni Solbert, ilustratorica njezinih knjiga za djecu. Zimi su živjele u njujorškom Greenwich Villageu.
Jacobsonovi su se dva mjeseca poslije vratili u Pariz, a ja sam ostala još sedam mjeseci u Cambridgeu kod njihovih prijatelja, u obitelji Simha, Evelyne, profesorice francuskog na Sveučilištu Brandeis, i Roberta, šefa odsjeka za urbanizam na MIT-u. Pohađala sam tečaj engleskog za strance na Harvardu. Sprijateljila sam se s nekoliko studenata slavistike, pa su me jednom na seminaru kod poznatog profesora slavenskih jezika i književnosti, Alberta Lorda, zamolili da im pročitam ulomak iz jednog Krležina djela. Slušala sam i jedno predavanje Romana Jakobsona o modernoj ruskoj poeziji i pjesniku Hlebnikovu. S tim studentskim društvom provela sam nekoliko dana u New Yorku gdje sam bila i na jednom domjenku na kojemu se okupilo mnogo njujorških kulturnjaka, mladih redatelja, glumaca itd. Moja malenkost privukla je pozornost društva kao zvjerka iz njima egzotične komunističke zemlje. Razgovarala sam na francuskom sa Joelom Carmichaelom, prevoditeljem „Ane Karenjine“, urednikom časopisa Midstream i autorom knjige „Isusova smrt“ (1963.), prevedene na osam jezika. Prišao mi je i Gerold Frank, autor romana The Boston Strangler koji je te godine, 1966., kada je i objavljen, bio bestseller, i po kojemu je snimljen istoimeni film. Pohvalio se da je 1936. g. bio u Beogradu.
U kući obitelji Simha često se okupljalo zanimljivo društvo: arhitekti i sveučilišni profesori, mahom Židovi podrijetlom iz istočnih europskih zemalja koji su utočište od nacističkih progona našli u SAD-u. Razgovaralo se o književnosti, arhitekturi, urbanizmu, ali i politici (na tapetu je bio Noam Chomsky, a komentirala se i knjiga Hannah Arendt Eichmann u Jeruzalemu, objavljena nekoliko godina prije. Supruga profesora Ralpha Tarike, Francuskinja Suzanne, bila je prijateljica poznatog francuskog pjesnika Yvesa Bonnefoya, koji je trebao doći u Cambridge i gostovati kao predavač na sveučilištu. Ja sam se, na žalost, vratila u Zagreb prije nego što je on došao pa mu nisam mogla pokazati knjižicu njegove poezije na hrvatskom koju mi je u SAD poslao prevoditelj Igor Mandić.
Sada ću, budući da sam dobro zagazila u osamdesete, opet citirati ulomak iz eseja Henryja Millera On turning eighty, koji počinje ovako:
If at eighty you're not a cripple or an invalid, if you have your health, if you still enjoy a good walk, a good meal (with all the trimmings), if you can sleep without first taking a pill, if birds and flowers, mountains and sea still inspire you, you are the most fortunate individual and you should get down on your knees morning and night and thank the good Lord for his savin' and keepin' power…(…) There is nothing wrong with life itself. It is the ocean in which we swim and we either adapt to it or sink to the bottom. But it is in our power as human beings not to pollute the waters of life, not to destroy the spirit which animates us.
Sjajan esej o starenju i životu punim plućima (ovo je ujedno prijedlog za prijevod).
Hvala na inspiriranom uvodu! Moram reći da mi je gotovo žao što ovaj intervju ne radimo u obliku videosnimke. Pa da krenemo s glavnom temom našeg razgovora: književnim prevođenjem. S obzirom da prevodite već gotovo 60 godina i iza sebe imate zaista pozamašan prevodilački opus, prepun izvanrednih naslova, možete li izdvojiti neke prijevode koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li prijevod koji vam nije ostao u najboljem sjećanju.
Pod opusom obično razumijemo „djelo“, i to umjetničko, pojedinačno ili cjelokupno. Pogledamo li u latinski rječnik, naći ćemo da opus znači „posao, rad“ pa i „nadničarenje“. Neki prijevodi jesu umjetnička djela, primjerice Paljetkov prijevod Chaucerovih Canterburyjskih priča. S osobitim uživanjem i divljenjem čitam ga usporedno s izvornikom.
Moj „opus“ i nije tako bogat jer sam dugo bila podstanar i u punom radnom odnosu. Kao žena i samica, sa skromnim prihodima, jednom sam kolegi prevoditelju i uredniku, koji me požurivao da završim prijevod, rekla: „Lako je vama muškarcima. Imate supruge koje vam kuhaju, spremaju kuću, idu na tržnicu, u banku…“. „Ne u banku!“, uskliknuo je. Isto sam rekla i Zlatku Crnkoviću, koji je bio poznat kao „gonič“ prevoditelja. Nedugo poslije toga dao je intervju za televiziju u kojemu se javno zahvalio svojoj Nedi.
Nijedan mi prijevod nije ostao u lošem sjećanju, ali jesu okolnosti u kojima sam neka djela prevodila. Najteži prijevodi bili su mi i najdraži. U takve bih ubrojila Imaginarne životopise Marcela Schwoba i dva Bernanosova romana, Gospodina Ouinea i Zločin. S osobitim zadovoljstvom prihvatila sam se i prijevoda trećeg Bernanosa (L'Imposture).
Gotovo sedamdeset i pet godina nakon Bernanosove smrti (1948.) raste zanimanje za tog pisca, dijagnostičara bolesti modernoga doba, koji je, prema Malrauxovim riječima, najveći romanopisac XX. stoljeća, i kojega je Antonin Artaud nazvao svojim bratom u očaju. Bernanos danas „uznemiruje i iznenađuje, moderan je i nezaobilazan, vizionar“.
Nekoliko riječi o Gospodinu Ouineu, Bernanosovu remek-djelu, neiscrpnu izvoru interpretacija. Glavni je lik ružni i bolesni gospodin Ouine, umirovljeni profesor jezika, živih (!), koji se nastanjuje u malom mjestu Fenouilletu na sjeveru Francuske. On je osoba nastranih sklonosti, neka vrsta duha zla opsjednutog smrću, apostol Ništavila, Sotona, a Fenouillet je njegovo carstvo, Pakao. On odabire duše, manipulira njima, promatra ih kako uživaju ili pate i otkriva ih njima samima poput Onoga koji ih je stvorio. Kao profesor jezika, dakle intelektualac, netko tko pripada društvenoj eliti, gospodin Ouine vješto se služi riječima, koje, dakako, mogu biti najstrašniji otrov. Plodovi su izopačena jezika laž, prijevara, dvoličnost, ogovaranje, kleveta (Ps 10, 7; Sir. 51, 2-6)…
U čemu se najviše razlikuje prevođenje danas od prevođenja u doba kada ste Vi počinjali prevoditi? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite. Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?
Najprije smo se služili običnim pisaćim strojem, zatim električnim, koji si nismo mogli lako priuštiti, kao ni računalo kad se napokon pojavilo. Isprva sam na računalu radila u uredu poslije radnog vremena. Uspjela sam ga kupiti tek kad sam dobila jedan veći honorar. Ta prva računala često su se kvarila, a popravci su bili jako skupi. Ukratko, honorari su odlazili na tehnička pomagala, rječnike, enciklopedije i druge knjige. Danas imamo internet, kojim se koristim, ali još preferiram svoje priručnike. Uvijek sam prevodila izravno u stroj, nastojeći da ta prva verzija bude što bolja kako poslije ne bih morala raditi sve ispočetka.
Što mislite o komunikaciji prevoditelja s autorom (ako je još živ). Ako ste ikad bili u prilici upoznati se s autorom, je li to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?
Zapravo, rijetko sam prevodila žive autore i nikada nisam osjetila potrebu da ih nešto pitam.
Prevodili ste s francuskog i preveli ste neke od najvažnijih francuskih teoretičara i književnika. No, osim prijevoda, radili ste i kao urednica te redaktorica. Kao urednika i prevoditelja, zanima me kakav je bio Vaš odnos prema urednicima, redaktorima i lektorima kada ste prevodili, kao i kakav je bio Vaš redaktorski tj. urednički odnos prema prevoditeljima? Jeste li imali nekih posebno neugodnih ili pozitivnih iskustava koje biste željeli podijeliti s nama?
Najprije sam umjesto odgovora htjela prevesti vam kratki esej Léona Bloya o Đavlu, jer mi se od bujice sjećanja u glavi počeo ocrtavati cijeli roman. Naslov tog romana bio bi „Redaktorica i njezini pacijenti“, a naslov one uredničke epizode u Globusu „On, Nitko-v i Ništa, i njegove redaktorice“. Nakon godinu dana jednostavno sam zatražila sporazumni raskid radnog odnosa. Moj nećak Daniel Kušan, koji je tada imao šest godina, započeo je jedan od svojih prvih književnih uradaka rečenicom: „Dajem otkaz“.
Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite, koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda u usporedbi sa starijim generacijama? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo.
Knjige za čitanje ne biram prema kriteriju „mlađi ili stariji prevoditelj“. Danas se prevodi mnogo toga što će sutra biti zaboravljeno. Život je kratak, pa s Chaucerovim Redovnikom mogu reći: „I'm in no mood for frivolity“. U mladih, ali i nekih malo starijih prevoditelja najčešći je nedostatak nepoznavanje hrvatskog jezika. Pa i kad prijevod zadovoljava, nikada ne znate koliko je za to zaslužan dobar lektor ili anonimni redaktor. Nije pretjerano neprestano isticati koliko je važno da prevoditelj poznaje i stalno usavršava vlastiti jezik. Putem medija poput zaraze se šire kalkovi iz engleskog, primjerice onaj „najbolji ikad“ (the best ever). Ili, svi pričaju hrvatski, francuski, njemački. Treba li, umjesto „Govorite li hrvatski?“, reći „Pričate li hrvatski?“, ili, umjesto „Parlez-vous français“, reći „Raconter-vous français?“, ili, umjesto „Sprechen sie Deutsch?“, reći „Erzählen sie Deutsch?“ itd.
Novopečenom prevoditelju rekla bih: pazite da ništa ne dodajete autoru i ništa mu ne oduzmete. Meni je na početku jako koristan bio savjet koji mi je Ivan Kušan napisao na margini jednoga mog prijevoda: „Da bi se olakšao izraz, katkad je dobro glagolsku imenicu prevesti glagolom“.
I na kraju, pitam se zašto se Društvo prevodilaca (i prevodilica) nije moglo preimenovati u Društvo prevoditelja (i prevoditeljica). Imenicu prevodilac ionako mnogi ne znaju deklinirati.
Gospođo Buljan, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme da odgovorite na ovih nekoliko pitanja. Drago mi je da smo imali prilike razgovarati i nadam se da će Vas mlada generacija književnih prevodilaca (ili prevoditeljica i prevoditelja) imati priliku upoznati i na nekoj od naših tribina!
Josip Ivanović