Prevoditeljski portreti - Srđan Dvornik

Srđan Dvornik rođen je 1953. u Šibeniku. Gimnaziju, studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu te postdiplomski studij na Fakultetu političkih znanosti završio je u Zagrebu. Radio je u obrazovnim institucijama, izdavaštvu, međunarodnim zakladama i nevladinim organizacijama, a danas djeluje kao neovisni konzultant, publicist, predavač i prevodilac. Prevođenjem se bavi od sredine sedamdesetih godina, a među svoje prevodilačke interese pretežito svrstava područja humanističkih znanosti, kulture te društvenih znanosti. Prva knjiga koju je preveo bila je Nestanak javnog čovjeka Richarda Sennetta, koja pokazuje ulogu kulture i umjetnosti u formiranju modernih društava Zapada. Osim prevođenja, aktivno se zauzimao za zaštitu ljudskih prava i demokratizaciju društva, posebice kao izvršni direktor u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava.

 

Sa Srđanom Dvornikom razgovarala je Vedrana Gnjidić.


1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Imam sreću da poslove pronalazim (ili, dakako češće, oni mene pronalaze) u nekakvom interdisciplinarnom prostoru, u kojem se tekstovi bave temama što ne spadaju samo u jednu društvenu ili humanističku disciplinu, i uvijek obuhvaćaju i teorijske aspekte koji zalaze u filozofiju. Uz to, kada pokriva složeniju oblast, svaka dobra autorica i autor nikad se neće ograničiti na čistu egzaktnost, nego će slijediti i intuiciju, i ono o čemu piše zahvatiti i prikazati pomalo i načinom eseja. Istodobno, imam i nesreću da prevodim s jezika koji svi 'znaju' (engleskoga, dakako), pa potencijalni naručioci često nisu svjesni koliko se nijansi i kompleksnosti krije u tekstu koji naoko svatko razumije.

Zbog toga mi je jedan od najprivlačnijih izazova bilo prevođenje djela Duh, sopstvo i društvo (izdavač se priklonio redaktorovoj sugestiji Um, osoba i društvo) Georgea Herberta Meada. Otac kasnije mnogo šire poznate antropologinje Margaret Mead poduhvatio se da pokaže razvoj svijesti, duha, društvenosti promatrajući samo djelovanje čovjeka u interakciji s drugima i s okolinom, s gledišta socijalnog biheviorizma. Kada sam se laćao posla, dobar poznanik, stariji kolega sociolog rekao mi je: vidjet ćeš, i engleski jezik i američka kultura mogu imati svojeg Hegela. I doista, tekst je bio takav ne samo sadržajno, po tome kako izvodi i potkrepljuje svoje postavke, nego i stilom. Duge, kompleksne rečenice na koje mnogi nisu navikli u engleskome, normalna su stvar, a za prevodioca je ugodan izazov rasplitati značenja i odnose iskazane izvorno jezikom koji, recimo, nema padeže, ali ima strožu rečeničnu strukturu, pa nije šala jasno iskazati što je čemu što. Premda mi se sviđa spomenuta usporedba s Hegelom, Meadov jezik je daleko bogatiji, opisi iskustava u kojima se razvijaju duhovni kapaciteti graniče s književnima, a da u njima ipak ne čuči ona „fikcija” kojom se posljednjih decenija, upravo pod utjecajem engleskoga, često obilježava beletristiku. Tome je sigurno pridonijelo i to što se ne radi o izvorno pisanom tekstu nego o bilješkama studenata i stenografski zapisanim predavanjima.

Koliko sam uspio? Ne znam. U par recenzija knjige ne spominje se sam prevod, što je vjerojatno i dobro. Nije loše kad je prevod neprimjetan. A i sam tekst je težak, i pitanje je tko je imao volje uspoređivati prevod s originalom. To ujedno znači i da nisu za tim imali potrebe, da ih sam prevod nije dovodio u nedoumicu. Od kolegica i kolega nisam čuo nikakvih pitanja i primjedbi. No, moja taština ne može odoljeti navođenju jednog komplimenta. Prijatelj Nijemac koji zna naš jezik i bavi se društvenim pitanjima rekao mi je da je tek iz mojeg prevoda razumio neke dijelove koji su mu bili nejasni i u originalu i u njemačkom prevodu. No, da se ne zanosim, on je ipak prijatelj.

Prevod koji je mjestimice bio mučan nije bio takav zbog jezika nego zbog sadržaja. To je knjiga Liječnici nacisti Roberta Jaya Liftona. Nju sam preveo skupa s Hanom Dvornik, i taj zajednički rad je bio presudan (kao, uostalom, i u više drugih naših zajedničkih prevoda). Stalni razgovori u kojima se traženje rješenja i 'tehničko' usklađivanje ispreplitalo s razmjenom mišljenja o onome o čemu se govori pomagali su mi da savladam otpor spram prizora, iskustava i shvaćanja što su ih autoru ispričali liječnici i drugi koje je intervjuirao. Do te knjige (koju smo prevodili 2014.-15.) nisam bio svjestan koliko sadržaj utječe na mene, premda sam ne samo čitao literaturu o nacizmu i šoi nego prevodio i izvještaje o ratnim zločinima u ovim krajevima ranih devedesetih. Bit će da je tu, više nego s drugim knjigama, djelovao pritisak da se nikakvom nepreciznom nijansom ne iznevjeri izvorni tekst, zapravo iskaze ljudi koji su s američkim psihijatrom dijelili svoja iskustva. Već je banalan sud da je traduttore uvijek pomalo i traditore, ali ga ne valja uzimati olako. Osobito kad se krećete po oštrom rubu između osobnog iskaza s jedne, a psihijatrijskog, pravnog i povijesnog suda o tom iskazu s druge strane. 

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

U vrijeme kada sam počinjao, sredinom sedamdesetih, najvažnije je bilo opskrbiti se što većim brojem rječnika, da uvijek imate pri ruci osnovno pomagalo. Imao sam sreću da sam neko vrijeme radio u administraciji društva znanstvenih i tehničkih prevodilaca, razgovarao s mnogim prevoditeljicama i prevodiocima i hvatao zapažanja, iskustva, pa i usputne savjete. Tu sam nailazio i na specijalizirane glosare, koji ti najbolje pokažu koliko su varljiva neka 'opća' rječnička rješenja. Tada sam tek otkrivao prevođenje i veselje da tuđe misli preneseš u drugi jezik; isprva se to odnosilo na kraće, pa duže članke. I, dakako, upadao sam u sve moguće zamke i izvlačio se iz njih uglavnom vlastitim naporima. No u osnovi, promijenilo se samo to da s internetom dobivaš daleko veći 'bazen' izvora za raznovrsna rješenja i forume za razmjenu iskustava te konzultacije. Elektroničkom poštom počeo sam se služiti još ranih devedesetih, zahvaljujući mreži ZaMir Antiratne kampanje, u kojoj sam sudjelovao kao aktivist. Pa mi nije bilo strano još zarana, u doba kad sam već prevodio knjige, obratiti se ponekad koautorima kako bih nešto razjasnio. Ali upliv tehnike na moj rad ne seže dalje od toga. Ne znam kako funkcioniraju kompjuterski programi za prevođenje, nisam nikada vidio nijedan i ne osjećam potrebu da prevladam tu zaostalost. Vjerujem da oni mogu pomoći u prevođenju visoko standardiziranih sadržaja u raznim strukama, od prava do tehničkih područja, ali u to ne zalazim. Ako se i nađem u području poput prava, tekstovi koje prevodim imaju previše veze s društvenom teorijom, etikom i drugim područjima filozofije da bi ih se moglo prevoditi a da u ijednom dijelu prihvatite standardne formulacije bez dodatnog nijansiranja.

Imam dojam – znam, lako je moguće da je to i predrasuda – da bi mašinski prevod trebalo podvrgnuti toliko dubokoj redakturi i lekturi da bi bilo lakše gurnuti ga ustranu i napraviti ga iznova od početka. Mnogi prevodioci i prevoditeljice imaju takvo iskustvo već odavno, kad im kakav izdavač ponudi posao redakture nezadovoljavajućeg prevoda. Još od ljudi za generaciju starijih čuo sam opetovano isti odgovor: lakše je odbaciti takav prevod i prevesti iznova. Jer krivi prevod vas zavede, često nije takav da po kvrgavoj rečenici i nedosljednoj terminologiji odmah pokazuje svoje nedostatke, pa završite tako što original provjeravate jednako temeljito kao da sami prevodite, a još se spotičete o već napravljen prevod. Srećom, zarana upozoren, prilikom prve ponude za redakturu dovršenog prevoda jedne knjige dao sam si truda i umjesto brze procjene prije dogovora o poslu temeljito redigirao nekih pet stranica – blizu deset kartica – i dao izdavaču te papire prepune ispravaka, precrtavanja, dopisivanja i komentara, kao obrazloženje zbog čega ne prihvaćam posao redakture čitave knjige. Na moje iznenađenje, za nekoliko dana mi je ponudio ugovor da je prevedem sam. Eto, ova duga digresija pokazuje čega se bojim kod prevoda rađenih uz preveliku pomoć tehnologije. Može to biti i umjetna inteligencija, ali i opet će ostati neizbježan dodir ljudske ruke. To što kompjuterski program sada može proizvoditi tekstove koji zvuče suvislo i pisani su tečnim rečenicama još ništa ne znači. Kad se ljudska prevoditeljica ili prevodilac toliko muči da dokuči i iskaže 'titraje duše' književnog stvaraoca/autorice, kako to može kompjuterski program, koji može prikupiti milijarde primjera i proračunati vjerojatnosti kombinacija riječi, ali ne može imati osjećaje i samosvijest?

Nikada nisam pomišljao da ću zvučati ovako konzervativno, ali što ću? 

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Osobno nisam poznavao mnogo autorica ili autora čije sam tekstove prevodio, ali sam se, kako sam već spomenuo, katkad konzultirao s nekima radi razjašnjavanja nekih nedoumica. U jednom sam slučaju ukazao na malu činjeničnu nepreciznost koja je u originalu nekako promakla, ali u prevodu se nije moglo maknuti dok se ne vidi što je što. Znam za primjere u kojima se dvosmislenost originala pokazala tek pri pokušaju prevođenja, kao i neke u kojima je prevedeni tekst djelovao smislenije od izvornoga. U svim takvim primjerima, kakve sam nisam doživio, idealno bi bilo moći razgovarati s autorom ili autoricom, ali sam vrag zna do čega bi neki takvi razgovori doveli. Normalno razjašnjavanje je jedna stvar, a otkrivanje dubljih nedosljednosti ili ideologičnosti sasvim druga. Tada bi možda konzultacije s autorima prije dovele do svađe nego do rješenja.

Što da tu čini prevodilac? Od autora ili autorice tu nema što dobiti. Pravo je umijeće napraviti prevod koji će sadržati i iskazati iste te nekoherentnosti, samo u drugom jeziku. Čitateljice i čitaoci imaju pravo dobiti uvid u tekst kakav je napisan, pa makar bio prenesen u drugi jezik. A istodobno, tu mi na pamet pada nešto što je Kundera rekao o svojem francuskom prevodiocu: on je smatrao da prevod na kojem se ne vidi da je prevod ne može biti dobar prevod. To kao prevodilac moraš pomiriti bez zataškavanja ijedne strane ili aspekta. Što nas, dakako, vraća na staru tenziju između tečnosti i točnosti (da sad ne citiram efektnu ali seksističku Velikanovićevu o „gospodičnama”). Drugim riječima, na ono što svi znaju, da ne prevodimo riječi, sklopove, čak ni rečenice, nego misli, dojmove i osjećaje, da ne prenosimo iskaze iz jednog jezika u drugi, nego iz izvornog iskaza dobiven doživljaj rekonstruiramo u drugom jeziku. Rizik da pritom pogriješimo, ma koliko krupan, nije nešto što treba izbjegavati, nego legitiman dio odgovornosti prevoditeljice i prevodioca.

4. Koliko je važna uloga prevoditelja u posredovanju ideja predstavljenih u književnim djelima s različitih jezičnih područja?

Kako rekoh, moj je položaj tu malo specifičan jer prevodim samo s jezika koji 'svi znaju', pa je normalno očekivati i da ti 'svi' mnogo lakše posežu za originalom, osobito otkad se do mnogih originala može preko interneta doći u digitalnom obliku. Pa ipak, iskustvo mi pokazuje da je čak i u literaturi na jeziku koji je svjetska lingua franca mnogima zgodnije čitati prevode na naš jezik. (Namjerno kažem „naš jezik”, jer smatram da su hrvatskom čitaocu i čitateljici jednako čitljivi tekstovi na bosanskom, crnogorskom ili srpskom. To nije lingvistički sud, za koji sam nekvalificiran, nego iskustvo. Mlađi, ili politički/kulturno drukčije orijentirani, vjerojatno ga ne dijele, pa neka svatko postupa po svojem.) Dakle – da, uloga prevodilaca jest značajna. Tekst nije samo tkanje, što izvorno znači, nego i zgusnuto društveno, kulturno, političko... iskustvo. Prevod nam daje mogućnost da saznamo i upijemo ne samo sadržaj, nego i način njegovog doživljavanja koji je svojstveniji drugoj kulturi nego našoj. A ipak je prenosiv u našu. U tom prenošenju, on mora zadržati te crte 'drukčijosti', a učiniti ih jasnima našem čitateljstvu, ne padajući u zamku potpune 'nostrifikacije'. (Tako ja shvaćam onu napomenu Kunderinog prevodioca.) Na taj nam način pokazuje da se možemo razumjeti s drugim društvima ne poništavajući razlike. Eco bi tu možda prigovorio da nema opasnosti od poništavanja, da od razlika ne možemo pobjeći. Stvar je samo u tome da ih ne premažemo nekim masnim slojem kvazi-domaćeg 'štiha'. 

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Kad zavirite u osmi decenij i bavite se nečim skoro 50 godina, makar ne uvijek profesionalno, po prirodi stvari većina vam prevoditeljica i prevodilaca mora djelovati 'mlado', odnosno barem mlađe od vas, jer to i jesu. Moram priznati, moje je divljenje većinom vezano uz prevodioce ranijih generacija, jer su stvarali (da, prevođenje je stvaralaštvo, što se zna i bez ovih mojih napomena o rekonstruiranju) u skučenijim uvjetima. Hrvatski (i ostali štokavski jezici) formira se kao svima dostupan manje od dvjesto godina, u društvu koje je dugo bilo dobrim dijelom funkcionalno nepismeno, i prevođenje je na slaboj podlozi gradilo mostove prema ne samo leksički, nego i pojmovno bogatijim jezicima. Znamo da je hrvatski leksik obogaćivan mnoštvom riječi koje su bile neophodne za iskazivanje čitavih oblasti iskustva stranih jednoj predmodernoj kulturi – urbane, industrijske, administrativne, prometne... Dio tog obogaćivanja obavljen je direktno, pravljenjem dotad nepostojećih riječi za stvari, pojave ili djelatnosti koje su ovdje dotad bile neviđene, i to se djelomice činilo prevođenjem s drugih jezika, ponajviše njemačkog (popularan primjer: iz-let – Aus-flug). Ali kad prevodite romane koji pripovijedaju o životu u – ne bježim od nekorektnosti – naprednijim sredinama, bogatstvo materijala koji vam valja jezički premostiti raste eksponencijalno.

Nerado se upuštam u općenit govor o mlađim generacijama prevodilaca i prevoditeljica, jer se tu lako zapada u paušalne prosudbe, pa ovo što ću ipak reći treba uzeti kao ono što i jest – parcijalne dojmove nekoga tko ponešto uoči, ali nije temeljit istraživač. Jednostavno, s novim generacijama ne mijenja se bit prevodilačkog posla, no potvrđuje se živost, kao i mogućnost da ono što su stariji mukotrpno rješavali uzmu zdravo za gotovo, ili pak zabace kao izanđalo, nedovoljno inventivno. Napetost između preuzimanja iz drugih jezika ili stvaranja domaćih rješenja uvijek traje, samo se seli na nova područja. Jeste li prebrzim konstruiranjem domaće riječi ubili iskustvo što ga izriče riječ koja je i u stranom jeziku nastala kao dio nekog novog trenda (evo, takva je i riječ 'trend', koja ima prilično buran život)? Ili ste dugim zadržavanjem usvojene strane riječi zapriječili mogućnost iskazivanja autentičnog doživljaja? Ili vam je izmakla neka fina diferencija za koju biste, da ste tome pridali važnost, i kod nas našli bliske a različite riječi? Uz to, nemamo samo pritisak novih jezičkih iskustava drugih jezika, koja nekako valja prenijeti, nego i domaće standardizacije koja ne usustavljuje samo domaća kreativna iskustva, nego i nameće identitetsku politiku – dakle nešto potpuno tuđe slobodnom stvaralačkom razvoju jezika kroz razvijanje rješenja za nove izazove iskazivanja. (Stoga ćete pak kod mene primijetiti otpor mnogim hiperkorekcijama uvedenima još početkom sedamdesetih pa nadalje.)

Jasno, kako raste broj djelā prevedene književnosti, opetuju se i uobičajene dječje bolesti. U igru ulaze uvijek novi, mladi prevodioci i prevoditeljice, pa ponekad primijetite da se neki mjestimice nisu posve emancipirali od rečenice izvornika, ili da neki olako upotrebe 'novu' riječ (posuđenicu ili kovanicu) zanemarujući da riječ udobno smještena u hrvatskome već odavno postoji. Ali tu se ne smije prešutjeti ni okolnost koja je samom prevođenju izvanjska, ali položaju prevoditeljica i prevodilaca intrinzična, a to su naknade koje izdavači i drugi naručioci plaćaju za prevode. Izdavaštvo živi vrlo živahnim životom, nekoliko je krupnijih izdavača preživjelo tranziciju, a nekoliko ih je u njoj nastalo, ali rađa se, živi i umire i mnoštvo malih. Većini njih zajedničke su muke s ekonomskom stranom posla: malo tržište (ne samo malobrojne, nego i slabo kultivirane populacije), namjerno neolakšane komunikacije s obližnjim i jezički bliskim tržištima, i izočnost stvarne kulturne politike održavanja, bez dirigiranja, izdavaštva kao civilizacijski, obrazovno, kako god hoćete neophodne djelatnosti.

Pa onda izdavači škrtare i na vlastitim plaćama i na honorarima za autorice i prevodioce (uzmite ovo uz onu napomenu iz zakonskih tekstova: riječi iskazane u jednom rodu važe i za drugi; premda, gle čuda, u takvim tekstovima taj rod nikada nije ženski). Ili se izvješte u (al)kemiji da novac dobiven u potporu jednoj knjizi ('naslovu') podijele i iskoriste i za honorare za neku drugu. Uglavnom, potvrđuje se poročno trojstvo: ništa ne može biti ujedno i jeftino, i brzo, i kvalitetno. Ako prevoditeljici platite jedva više od pola honorara koji bi bio primjeren za dani posao, on ili ona će uz posao za vas raditi još jedan. Neće se moći potpuno posvetiti vašemu, prevest će korektno, ali će propustiti dublje istražiti sve načine upotrebe izraza iz originala i naći najbolji, ili će naprosto skratiti onaj proces u vlastitoj svijesti ('glavi') koji dovodi do toga da vam odjednom 'izroni' ili 'sine' prava riječ ili izraz, a da taj proces ničim ne možete ubrzati ili pospješiti. Ako naručilac pritom inzistira i na kraćem roku, a u stanju ga je nametnuti jer previše prevodilaca juri za ograničenim brojem poslova i životno ovisi o honorarima, to se mora odraziti i u kvaliteti prevoda. Ja sam se iz toga tu i tamo izvlačio bezobrazno kasneći, ali to nije rješenje, o nekorektnosti da i ne govorimo.


Prevoditeljski portreti - Snješka Knežević

Snješka Knežević (1938.), povjesničarka umjetnosti (znanstvena savjetnica; vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu), prevoditeljica, novinarka. Povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost studirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala i doktorirala te na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Münsteru. Od 1964. do 1990. djelovala je kao urednica i komentatorica u Trećem programu Radio Zagreba i književna prevoditeljica, a od 1987. posvećuje se istraživanju i znanstvenom radu. Težišta: urbanizam i arhitektura, teorija umjetnosti i zaštita spomenika. Elaboratima i ekspertizama surađivala je s Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode Zagreba, Gradskim zavodom za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša Zagreba i Zavodom za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Objavila je stotinjak stručnih i znanstvenih i isto toliko publicističkih radova. Dobitnica je brojnih nagrada. U njezinu prevoditeljskom radu ističu se prijevodi brojnih autora, među ostalima Waltera Benjamina, Bertolta Brechta, Alfreda Döblina, Güntera Grassa, Thomasa Bernharda, Franza Kafke, Petera Handkea.


Sa Snješkom Knežević razgovarala je Stjepanka Pranjković.






1. Možete li izdvojiti neke prijevode iz svojega bogatog prevoditeljskog opusa koji su vam bili posebno izazovni, ili neke za koje vam je iznimno drago da ste ih upravo vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji vam nije ostao u najboljem sjećanju?


I izazovna i draga mi je knjiga Waltera Benjamina „Berlinsko djetinjstvo devetstote i Jednosmjerna ulica“ (antiBARBARUS, 2017.), kojom završavam prevođenje, kako sam to nedavno zaključila, misleći čime ću se još moći baviti s obzirom na svoje godine. S Benjaminovim „Novim anđelom“ (antiBARBARUS, 2008.) ona je zamišljena kao cjelina, kako smo to dogovorili Albert Goldstein i ja, ali stjecajem okolnosti – njegova smrt, preuzimanje vodstva elitne izdavačke kuće od njegove kćeri Simone Goldstein, višestruki problemi… da ih ne nabrajam – bili su razlogom da je između objavljivanja prve i druge knjige prošlo čak devet godina. Benjaminom sam bila obuzeta još iz doba studija u Njemačkoj, na sveučilištu u Münsteru (1959./60), gdje sam kao državna stipendistica provela gotovo četiri semestra. S četvoricom kolega otišla sam 1960. u kratak posjet Frankfurtu i Theodoru Adornu, da vidimo Institut für Sozialforschung, koji je sa suprugom Gretel 1958. preuzeo od Horkheimera koji je otišao u Švicarsku. Cijelom vilom vladao je duh koji su oni unijeli boraveći ondje danonoćno, radeći i u komunikaciji sa studentima i suradnicima. Srdačno su nas primili, a ja sam među knjigama na stolu uočila dva sveska s izborom Benjaminovih tekstova (Suhrkamp, 1950. i 1955.). Adornovi i Gerschom Scholem odlučili su odmah nakon rata i tragične Benjaminove smrti (1941.) predstaviti njegovo djelo, poznato dotada elitnom berlinskom i pariškom intelektualnom, literarnom i filozofskom krugu. Prvi vrhunac predstavljanja Waltera Benjamina dosegnut je 1972. kritičkim izdanjem „Sabranih tekstova“ u šest svezaka (Suhrkamp, u redakciji R. Tiedemanna i H. Schweppehäusera).

Za mene je „Berlinsko djetinjstvo…“ koje mi je darovao Adorno bio početak trajne fascinacije svijetom kojim sam se počela kretati ne baš sigurno, ali ustrajno i tvrdoglavo. Ipak, i prije šestodijelnog kritičkog izdanja, napose knjige „O aktualnosti Waltera Benjamina“ s prilozima poznavatelja njegova rada, uspjelo mi je 1971. nagovoriti urednike Biblioteke Razlog da objave izbor Benjaminovih tekstova, uz odrješit zagovor Borisa Hudoletnjaka koji je o Benjaminu već znao sve što se tada moglo saznati i znati. Hudoletnjak je prihvatio moj izbor, kojim sam u nevelikim dimenzijama biblioteke, nastojala pokriti raznolikost tada poznatog Benjaminovog djela. Uslijedio je 1974. nešto drukčiji izbor „Eseji“ (Nolit, Beograd) uz opsežni uvod Zorana Konstantinovića koji se već mogao pozvati na Suhrkampovo kritičko izdanje, a i na druge autore (G. Lukácza, E. Blocha), ali je razliku od naše knjige, koja je nastojala raširiti horizont, u prednji plan postavio Benjaminov odnos prema marksizmu, čime se objektivno, kvalificirano (i skeptično) u knjizi „O aktualnosti...“ pozabavio Gershom Scholem u čuvenom eseju „Walter Benjamin und sein Engel.“ Za recepciju Benjamina u nas pobrinuo se sedamdesetih-osamdesetih Viktor Žmegač, a novi benjaminolozi javljali su se ne samo u Njemačkoj, nego i drugdje, zapravo posvuda. Do danas je literatura o Benjaminu narasla do nesagledivih razmjera – ali i benjaminofilija, kao popratni fenomen. Globalna popularnost Benjamina može se usporediti s Kafkinom. – Tim možda preopsežnim uvodom htjela sam naznačiti, što je za mene, u toj dobi, čitajući neprestano objavljivane Benjaminove tekstove i prateći sekundarnu literaturu, značilo suočiti se s piscem, koji je svojstveno svojoj naravi i naobrazbi, porijeklu i preteškom sudbinom slobodnog pisca (freelance) koji mu je bio nametnut, stapao spekulativni i narativni diskurs, stvorivši posve originalan svijet literarnog iskaza i jezičnog svijeta. Svaki Benjaminov tekst stavlja na kušnju najpredanijeg i najstrpljivijeg prevoditelja svojom izbrušenošću, tendencijom da u golemom inventaru vlastitog znanja i njemačkog jezika, za svaki pojam ili situaciju nađe ne samo najtočniju nijansu, nego i ono što daje naslutiti, prikriti ili svjesno zamagliti. Drugim riječima, prevoditelj mora u međuprostorima gonetati i odgonetnuti autentično značenje, simboliku i poruku.

Prevela sam i nekoliko najvažnijih Benjaminovih eseja, ali dvjema navedenim knjigama, željela sam doprijeti do njegove intimne ljudske naravi i svjetonazora. Prva se knjiga „Novi anđeo“ zasniva na velikom eseju „Walter Benjamin i njegov anđeo“ njegova najboljeg prijatelja (i poznavatelja) Gerschoma Scholema, koji razvedeno i maestralno tumači Benjaminovu intimu, smjerove njegovih interesa i njegova razvoja, nastojeći doprijeti do najdublje biti njegova bića. Oko Scholemova teksta, kao osi, okupila sam sve one Benjaminove tekstove koje on spominje, tako da sam uvijek govorila da je naslovu knjige „Novi anđeo“ (prema „Angelus Novus“, kako se naziva najzagonetniji Benjaminov tekst) trebalo dodati podnaslov „Gerschom Scholem i Walter Benjamin“. Ali to se izdavaču nije dopalo. Nažalost, Scholemovu interpretaciju Benjamina kao ličnosti i pisca, ilustriranu izborom njegovih eseja, u pogovoru gotovo i ne spominje Žarko Paić, inače izuzetno meritoran poznavatelj ne samo Benjamina, nego i kruga njegovih interpreta.

Zato sam „Berlinsko djetinjstvo devetstote“ odlučila prikazati opširnim pogovorom o genezi i recepciji tog djela, sumarnom kronologijom života i djela, izborom iz sekundarne literature, izložbi i linkova o Benjaminu. Osobito me radovalo pronalaženje slikovne dokumentacije: fotografija, crteža, karikatura, ali i ambijenata koje Benjamin spominje u knjizi: zbiru fragmenata koji evociraju njegovo djetinjstvo, ali naznačuje i mutne slutnje budućnosti. Uspjela sam naći i portrete njegovih prijatelja, suvremenika. U više sam navrata u mediju power-pointa prikazala život, smrt i memorijale Waltera Benjamina, osobito u memorijal „Pasaži“ izraelskog umjetnika Danija Karavana u španjolskom mjestu Port-Bou, gdje je počinio samoubojstvo.

Dakle, kad me pitate što mi je posebno „izazovno“ i „drago“ na prvo mjesto stavljam Waltera Benjamina kojim se neću prestati baviti, iako ga više neću prevoditi. U teškoćama i dilemama potražila sam pomoć dvojice prijatelja: neprežaljenog pok. Milivoja Telećana, prema mojem mišljenju najboljeg hrvatskog prevoditelja i izuzetno svestrano obrazovanog muzičara, pisca i slikara Marcela Bačića. Romanist Telećan bio je skeptičan, jer nije znao njemački, ali ja sam ga molila i molila da kao redaktor ili urednik pročita tekst, što je on najpažljivije učinio i dao mi obilje sugestija. Isto tako mi je pomogao Marcel Bačić, koji savršeno poznaje njemačku trivijalnu i dječju literaturu 19. stoljeća, koju Benjamin ili spominje ili aludira na nju.

Milivoj Telećan još je i prije pročitao moj prijevod izbora najvažnijih Kafkinih djela, koji je pod naslovom „Proces, Preobrazba i druge priče“ izdala Školska knjiga (2005. i ne znam koliko još izdanja). Izbor je učinio Viktor Žmegač, ja sam predložila da ga obogatimo još nekim pričama koje su mi se činile važne, a Žmegač je napisao izvanredan pogovor. Knjiga je bila namijenjena poznatoj ediciji „Vrhovi svjetske književnosti“, ali je na kraju, bez našeg znanja, dospjela u školsku biblioteku „Moja knjiga“ i doslovno je zagađena tipskim i potpuno imbecilnim tzv. „metodičko-didaktičnim“ interpolacijama (više umetnutih araka) anonimne profesorice. Bili smo šokirani tim postupkom: Žmegač je prekinuo suradnju s izdavačem, a ja sam bila očajna da taj prijevod, zasnovan na najnovijem kritičkom izdanju Kafkinog djela, velikim promjenama strukture romana, mojem studiranju sekundarne literature, uopće nije doživio recepciju kakvu smo očekivali. Namjeravam je nanovo objaviti i o tome razgovaram s nekoliko ozbiljnih izdavača.

Dragi su mi i prijevodi Thomasa Bernharda i Petera Handkea, koje sam poznavala. S Handkeom sam godinama održavala vezu do vremena kad je pod pritiskom elitnog izdavača Suhrkampa bio izložen teškim obvezama – svake godine novo djelo, i kad je počeo „reciklirati“ vlastite tekstove, pa čak upao i u neki čudni misticizam. No uživala sam prevodeći njegov raniji pariški roman „Trenutak pravog osjećaja“ (Zora, 1989.), a i poeziju – „Živjeti bez poezije“ (CKDSSO, 1979.), koja je u velikoj nakladi prodana za dva mjeseca. Problem kod romana Thomasa Bernharda bile su rečenice ponekad duge stranicu i po ili čak i dvije – svojevrsna struja (tok) svijesti, no bitno različita od Joycea: trebalo ih je artikulirati tako da budu razumljive u cjelini narativa i nadovezuju se na njega. Ali kao đak stroge „Štrebove škole“ poštovala sam original, nisam prekidala rečenice u manje. Prevela sam i nekoliko njegovih radio-drama i dvije drame, sličnog karaktera, ali se nisam odviše namučila.

No težak mi je bio prijevod Döblinova romana „Berlin Alexanderplatz“ zbog žargona berlinskog podzemlja kojim govori glavni junak Bieberkopf. Kako sam oduvijek zahtijevala od izdavača da supervizor mojih prijevoda bude Viktor Žmegač, s kojim sam godinama njegovala prijateljsko-kolegijalni odnos, u tom smo slučaju došli u konflikt. On je sugerirao da Bieberkopfov govor prebacim u primitivni urbani kajkavski, ali ja to nipošto nisam htjela, nego sam se trudila složiti i upotrijebiti cijeli rječnik vulgarizama – ne samo na hrvatskom nego i u srpskom koji se rabe i u nas. Željela sam da bude prihvaćen u svim našim sredinama (regijama), pa i u Bosni i Hercegovini i Srbiji i žestoko sam se protivila takvoj lokalizaciji. Taj je roman doživio tri izdanja, ali ja ga osobito ne volim upravo zbog toga.

Najviše sam se namučila s „Limenim bubnjem“ Güntera Grassa, u kojem „priču“ iznosi fizički i stoga dijelom umno deformirana osoba, koja svijet doživljava iz svojih subjektivno suženih sjećanja: u tom se romanu u osebujnim prepletima spajaju fantastika i stvarnost. Ali, kao što sam rekla i Grassu, to je njegovo najbolje djelo i drago mi je da sam se mučila. I „Limeni bubanj“ je doživio dva ili tri izdanja.

Ni jedan mi prijevod nije ostavio teža sjećanja, ni antipatiju, jer me taj posao neko vrijeme zanimao. Kako nisam od prevođenja živjela, imala sam privilegij da biram autore i djela, a mnogo toga što mi se nudilo, odbila sam.


2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja kada ste vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?


Ne vidim velike razlike. Svaka knjiga je poseban univerzum, a njezin jezik konstituira jedinstven, neponovljiv svijet. I prije sam mislila, a to mislim i danas, da svako djelo treba više puta pročitati, da se treba identificirati sa svijetom njegova jezika i diskursa. Katkad je to teško, a ako ne ide, bolje je odustati. Vrlo je važno naći i proučiti sekundarnu literaturu. Internet je samo tehničko pomagalo; brže se radi. Kao i u rječnicima, na internetu uvijek tražim sinonime, ali nalazim i nove komentare ili interpretacije – što je neosporno dodana kvaliteta. Ali na internetu ima obilje pogrešnih podataka, čak i u pogledu godina, izdavača i sl. Ništa se u mojem načinu prevođenja nije promijenilo. Teorijske i etičke premise su iste; navela sam ih. Bilo bi nerazumno – da ne kažem glupo – ne služiti se „novim tehnologijama“, ali cijenim rječnike i enciklopedije, iako su neki zastarjeli. Nažalost, noviji njemačko-hrvatski rječnici svojevrsne su varijante starih; ne sadrže nove riječi i pojmove, čak i netočnosti, a svi znamo koliko se vokabular posvuda mijenja. Njemački je sklon složenicama koje stapaju više pojmova i značenja, a da ne govorim o neologizmima, kojima obiluju svi jezici. Napokon, što s „amerikanizmima“ koje nam je podarila američka kolonizacija cijelog globusa?


3. Kakvo je vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na vaš odnos prema prijevodu?


Kontakt sa živućim autorima vrlo je koristan i poželjan – ne samo zbog dogovora, sugestija, preporuka ili savjeta – nego i zato što stvara prijateljstva, potiče izbliza praćenje autorove evolucije – dakako, sve to kad vas njihova literatura, autentičnost i talenti zanimaju. Bila sam u vezi sa svim živućim autorima koje sam prevodila. Tako sam Handkea kao posve mladog dečka upoznala na festivalu „Steirischer Herbst“ u Grazu, kamo me od njegova osnutka slao Ervin Peratoner, tadašnji urednik Trećeg programa Radio Zagreba, ali i na druge internacionalne priredbe, kao Sajam knjiga u Frankfurtu, Documenta u Kasselu, Biennale u Veneciji i dr.

Handke je te jeseni 1968. imao praizvedbu „Kaspara“ u kazališnoj verziji – „Kaspar“ je naime napisao kao radio-dramu. Poslije predstave bio je prijem simpatične i ležerne atmosfere, na kojem smo se upoznali. Čestitala sam mu i rekla da bih rado vidjela tekst, ali tekst nije bio tiskan, a je on imao samo nekoliko šapirografiranih primjeraka. Pozvao me da se sutradan nađemo u Salzgasse, ulici malih kafića, barova, butika koja strmo vodi na brijeg s povijesnim središtem. Donio mi je tekst, počastio sladoledom i razmijenili smo adrese. U Zagrebu sam tekst pokazala najprije Peratoneru, poslije radijskom režiseru Matiji Koletiću, a oni su se ubrzo potrudili da dobiju pravo izvođenje. U toj drami govora – jer „Kaspar“ tematizira banalnost i neistinitost, netočnost i manipulativnost riječi i govora uopće, što dovodi do potpune skepse, muka i ludila – briljirao je Vanja Drach, koji je u teatru mogao sve. Snimku sam dala Borisu Hudoletnjaku, koji se oduševio radikalnošću i inovativnošću pristupa, a kako je bio član umjetničkog savjeta Teatra &TD, „Kaspar“ je već sljedeće godine bio na repertoaru. Režiser Vladimir Gerić učinio je originalni eksperiment: dramu govora pretvorio je u gestualni teatar, a glavnu je ulogu povjerio Ivici Vidoviću. Predstava se izvodila godinama; koliko sam čula, ali nisam sigurna, dosegnula je oko 800 izvedbi, sve dok Vidović više nije mogao fizički izdržati sve što je izvodio. Handke je došao na 450. izvedbu; sjedili smo zajedno, i od vremena do vremena rekao je: tako baš nisam napisao. Odgovorila sam da predstava doživljava mijene, da se razvija, što mu se dopalo. Rekao je da je „Kaspar“ kao kazališna predstava svuda doživjela najviše pedeset izvedbi. U pauzi smo otišli u garderobu i Handke je zagrlio Vidovića, fasciniran njegovom igrom i umijećem spajanja geste i riječi.

Drugom prilikom, kad je došao u Zagreb, došla sam po njega prije šetnje gradom u „Palace“ i rekla da namjeravam prevesti njegovu poeziju. Posrijedi su bile tri knjižice, a u njima je bilo i tada modne vizualne poezije, koju je nemoguće prevesti. Iz tri knjižice sastavila sam popis i pokazala mu, a on mi je odgovorio: „Bolje ne bih ni ja učinio, pa vi me dobro znate.“ Izbor je, kako sam već navela, pod naslovom „Živjeti bez poezije“ obavio CKDSSO, a vizualno ga je opremio Mihajlo Arsovski posve u avangardnom duhu sadržaja. Posljednji put sam, čini se, vidjela Handkea na kongresu njemačkih prevoditelja – ne znam ni gdje je to bilo, a jedna od sesija bila je posvećena Handkeu. Kako je njegova popularnost doista bila na vrhuncu, došlo je mnoštvo prevoditelja. No zapazila sam da je Handke najviše pažnje posvetio nekom zgodnom mladom Amerikancu, čiji su prijevodi bili objavljeni u 154.000 primjeraka i Francuskinji koja je nešto – ne sjećam se što – prevela za Gallimarda, u također velikoj nakladi, ali gotovo uopće nije govorila njemački. Kasnije mi je poslao svoj pariški roman, koji sam i prevela. Više se nismo vidjeli, ni dopisivali.

Poznavala sam i Thomasa Bernharda, također na vrhuncu njegove popularnosti; rado sam prevodila njegovu prozu i drame. Vidjeli smo se dva puta u Zagrebu, jedanput u Beču: bio je ljubazan, ali odsutan. Njegova su djela bila prepuna skepticizma i cinizma, depresivnosti i opsesije suicidom, ali i žestokom kritikom austrijskog društva, njegova provincijalizma, tradicionalizma i oportunizma (nacistička epizoda!). No bez obzira na to, bio je dobitnik najvećih austrijskih nagrada. Umro je, navodno, u teškoj depresiji.

Najzabavnije je bilo poznanstvo s Günterom Grassom, koji je – ne sjećam se koje godine – došao u Zagreb kao gost njemačkog kulturnog centra Goethe-Institut Kroatien. U prepunoj dvorani Grass je najprije pozdravio svoje prevoditelje kao svoje „najbolje čitatelje i najdobronamjernije kritičare“ – a to je ponovio i pri zdravici u restoranu „Okrugljak“. Mene su, ne znam zašto, smjestili kraj njega. Smjesta je predložio da prijeđemo na „ti“, a ja sam mu rekla da sam pri kraju s „Limenim bubnjem“ i da se prilično mučim s nekim detaljima. Predložio mi je da se ujesen vidimo na frankfurtskom sajmu knjiga, kod njegovog tadašnjeg izdavača „Luchterhanda“. Kad sam ga našla, zavukli smo se u obližnji kafić i pokazala sam mu popis problema. Na to je odgovorio – jesi li vidjela francuski prijevod, on je kongenijalan, prevodio ga je bilingvalni Alzašanin koji je sve znao riješiti. Ja sam, međutim, već prije pregledala taj kongenijalni prijevod; donio mi ga je iz Pariza naš prijatelj Predrag Matvejević. Pitala sam Grassa je li ga dobro pročitao i uopće koliko zna francuski, na što je on bez kompleksa odgovorio: slabo. Na to sam odgovorila, da je taj genijalac sve što mu nije bilo jasno naprosto izbacio. Silno smo se smijali, ručali, a od 39 pitanja on mi je odgovorio na pet njih. Najteži je bio dio kad Oskar, nakon rata, putuje vlakom na zapad, pada u tešku vrućicu u kojoj naraste petnaest centimetara i pripovijeda priču o sudbini Židova Feingolda, kojem su u Treblinki ubili cijelu obitelj, on poludio i tumarao razrušenim Berlinom. Priča se, dakle, zasniva na Oskarovoj halucinaciji i trabunjanju jadnog luđaka Feingolda. No u njoj se navodi niz činjenica i naziva, a nisam znala što je izmišljeno, a što nije. Slično je prvo, legendarno poglavlje, u kojem pripovijeda kako njegova baka na krumpirištu sjedi u više širokih sukanja i u njihovu je zaklonu oplodi neznanac, kasnije otac njegove kćeri, Oskarove majke. U detaljnom se opisu miješaju stvarni toponimi i mitski nazivi poljsko-njemačkog kraja i trebalo je mnogo muke razriješiti to – pravom ekvilibristikom; leksikoni, telefoniranje njemačkim prijateljima, itd.

Poznavala sam i druge austrijske i njemačke pisce, čije sam tekstove htjela prevoditi, ali sam odustajala, jer sam sedamdesetih i osamdesetih živjela na više razboja.




4. U jednom ste se trenutku odmaknuli od prevođenja lijepe književnosti i posvetili znanstvenomu radu u području povijesti umjetnosti. Nastavili ste na hrvatski jezik prevoditi teorijsku literaturu, knjige i članke o temama kojima ste se u znanosti bavili. Kako to da ste se odlučili na tu promjenu? Što je za vas značilo istovremeno biti prevoditeljica i povjesničarka umjetnosti, kako je ispreplitanje tih dviju struka utjecalo na vaše cjelokupno stvaralaštvo?


Nije to bio trenutak: prevodila sam istovremeno i beletristiku i teorijsku povijesno-umjetničku literaturu. To se vidi i iz popisa mojih prijevoda. Uvijek sam bila sklona teoriji i prva sam prevela važne tekstove osnivača i pripadnika tzv. Bečke škole povijesti umjetnosti, koji su objavljeni u časopisima, a mnogo kasnije uredila sam knjigu „Bečka škola povijesti umjetnosti“ (Barbat, 1999.) i prevela najvažnije tekstove pripadnika te „škole“. Zanimala me i filozofija; prevela sam za Treći program Radio Zagreb seriju Adornovih eseja, više tekstova Ernsta Blocha i drugih kojih se ne sjećam, jer nisam uredno vodila evidenciju prijevoda. Stručna literatura je bila izazov i možda svojevrsna priprema za prijelaz u struku, za magisterij i kasnije doktorat. Ali do toga nije došlo. Ostala sam kao urednica i komentatorica na Trećem programu Radio Zagrebu sve dok nisam postala udovica (1988.) i kad mi se život potpuno promijenio. Otada sam se doista posvetila struci, ali i prevela nekoliko knjiga, kao posljednju Benjamina. Prevodim stalno za emisije serijala „Baština, mi u svijet“ na Trećem programu Hrvatskog radija, kamo sam se ipak vratila 2003. kao vanjska suradnica. U zborniku tog programa objavljena su dva velika ciklusa s inovativnim tekstovima njemačkih autora, „Europski grad“ (83/84, 2013.) i „Baština i transformacija“ (85, 2013.), koji bi se lako mogli objaviti i kao knjige. Ali to nisam učinila – zbog prevelike zaposlenosti i pripetavanja s izdavačima.


5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?


Ne čitam beletristiku, zauzeta sam uređivanjem svoje profesionalne ostavštine. To ne vole čuti moji prijatelji, ali istina je: moram još dovršiti dva projekta koja su gotovo pri kraju, a iza sebe ostaviti red koji mi je opsesija. Vrlo rijetko nešto pročitam; katkad mi koju knjigu donese neki od izdavača s kojima surađujem, a uz stručnu literaturu izdaju i beletristiku. Ne mogu suditi jesu li mladi prevoditelji bolji od starijih ili obratno. Zaista ne znam.

Ali se u satima odmora vraćam svojim starim knjigama i uživam u njihovim prijevodima; među njima ima i knjiga iz biblioteke moje mame, čak s početka 20. stoljeća. A evo naslova koje najviše volim: „Ukrajinske pripovijetke“ N. V. Gogolja u prijevodu Romana Šovaryja (Zora, 1950.), „Stepančikovo“ F. N. Dostojevskog u prijevodu Josipa Pasarića (Matica hrvatska, 1920.) – potpuno u gogoljevskom stilu, zato ga i volim. Pa „Kontrapunkt života“ A. Huxleya u prijevodu liječnika i prevoditelja Lava Medanića (Mladost, 1952.), iako postoji mišljenje da je mnogo bolji i točniji prijevod Zdenke Pečnik-Kroflin (Liber, 1981.). Ali najviše volim „Pickwickovce“ Ch. Dickensa (Novo pokoljenje, I. 1949. i II. 1951.) zbog prijevoda Stjepana Krešića koji doista smatram kongenijalnim. Krešić je duboko ušao u viktorijanski stvarni svijet i Dickensov literarni stil, a knjige je opremio opširnim obrazloženjima i komentarima. Uz to, u obje su knjige reproducirani dražesni i poetski crteži Seymora i Phiza. Trebalo bi te naše starije kolege i prethodnike, pionire hrvatskog prevoditeljstva, više valorizirati: upriličiti prigodne ili povremene literarne tribine i upoznati mlađe s njihovom radom.


Prevoditeljski portreti - Mirna Potkovac-Endrighetti

Mirna Potkovac-Endrighetti (1953.), živi i radi u Rijeci. Dugi niz godina bila je član opernog orkestra riječkog HNK-a kao violinistica. Prevodi književne tekstove s japanskog jezika. Privučena tim jezikom iz razloga neobjašnjiva i njoj samoj, počela ga je učiti sa 17 godina; svladavala ga je u punom smislu riječi samouko, pabirčeći znanje iz izvora do kojih je mogla doći. Nakon završenog studija japanske lingvistike u Osaki u Japanu, vraća se u Hrvatsku te postaje prvi sudski tumač u Hrvatskoj za japanski jezik. 2022. godine Ministarstvo vanjskih poslova Japana dodijelilo joj je posebno priznanje za doprinos promicanju japanske kulture u Hrvatskoj.


S Mirnom Potkovac-Endrighetti razgovarala je Marijana Janjić. 




1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?


Prije odgovora na to pitanje osvrnula bih se malo na detalj spomenut u mojoj biografiji: iz razloga neobjašnjiva i njoj samoj, nešto opširnijim uvodom s obzirom na to da je moj slučaj prilično specifičan. Sve je počelo jednog dana u mojoj sedamnaestoj godini, kad sam u jednom trenutku, opisala bih to „kao grom iz vedra neba“, osjetila želju, štoviše i potrebu da učim japanski jezik. Nisam taj čas o japanskom još ništa znala, naravno, osim činjenice da se jako razlikuje i da ima drugačije pismo. I još čudnije, prevođenje kao svoj životni poziv osjetila sam doslovce u tom istom trenutku. Nisam znala ni kako ni odakle krenuti, ali srećom, odrastala sam u Zagrebu i katkad bi naišao koji Japanac ili Japanka, a ja se ne bih libila pitati nešto o japanskom. I tako je sve počelo. I ludo se nastavilo, s magisterijem u Japanu, za koji sam prvo radila godinu i pol, da mogu kupiti kartu za Japan, a onda se još tri tjedna intenzivno pripremala za prijemni ispit koji je trebalo, naravno, položiti na japanskom!

Ali možda je potrebno da krenem od svog djetinjstva. Odmalena sam, naime, bila očarana riječima, što se sve može, ali i ne može njima izreći, zadivljena jezičnim bogatstvom i snagom. Svoju prvu pjesmu sročila sam u šestoj godini; kasnije sam pisala stalno, ne samo pjesme nego i kratke pripovijetke, pa i jednu radio dramu. Okušala sam se i u sonetima. Oni su mi posebno dragi, jer su i jezični i muzički izazov istovremeno, a ja volim izazove. Međutim, osim nekoliko pjesama u školskim novinama, u nedostatku samopouzdanja ništa od tih mladenačkih radova nisam objavila. Odrasla sam okružena knjigama; moj otac, liječnik, jako je volio čitati pa ih je stalno kupovao. Na našim policama bilo je beletristike i stručne literature, ali isto tako bili su tu i svi leksikoni i enciklopedijska izdanja leksikografskog zavoda. A u takvoj sredini, ne zaljubiti se u jezik i riječi bila bi nemoguća misija.

No da se vratim na pitanje, izdvojila bih svoj prvi prijevod, roman Zavjet autora Tosona Shimazakija, objavljen daleke, tako mi se barem danas čini, 1987. godine. Za taj izuzetno obiman, a po broju stranica (cca 400 stranica) i moj najduži prijevod, iz sadašnje perspektive rekla bih da je u svakom smislu bio i najzahtjevniji. I to iz više razloga. Prije svega, zato što je bio prvi, dakle moj početni korak u vode prevodilaštva. Naravno da u to doba još nije bilo interneta, ali u slučaju japanskog jezika, kod nas nisu bili dostupni ni rječnici. Doduše, stanje kod nas ni danas nije mnogo bolje, ali svijet funkcionira na drugačiji način; sve se može pronaći na internetu, a zadovoljni su i oni kojima je draža knjiga, jer je mogu naručiti i na taj način ubrzo imati u rukama, što je prije bilo nezamislivo. Ja sam dakle bila ograničena izborom i brojem rječnika koje sam sa sobom donijela sa studija u Japanu, a to su osnovna tri, neophodna za rad: japansko-engleski, englesko-japanski, i onaj najvažniji, kanwa-jiten, rječnik za čitanje pisma, bez kojega je nemoguće pročitati riječ i potražiti je u rječniku. Bilo kako bilo, kada je o prevođenju s japanskog jezika riječ, a s obzirom na takvu situaciju s rječnicima, tekst za prijevod prelazi dvostruki put (japanski – engleski – hrvatski, i vice versa). A to, ne računajući i eventualno gledanje u rječnik za čitanje pisma, zahtijeva tehnički i dvostruko više vremena. Isto tako, nedoumice koje sam imala glede teksta, bile one jezične ili kulturološke prirode (roman Zavjet obrađuje tematiku izopćene kaste eta ili buraku-min, pa je pitanja bilo mnogo!), nisam to mogla riješiti odlaskom u knjižnicu i tamo istražiti, jedini način bio je slanje pisama u Japan i čekanje odgovora. Da, tako je to bilo u to doba – trebalo je poslati pismo, znati sročiti pitanje i nadati se da će osoba, kad dobije upit, sve uspjeti istražiti, i poslati vam pismo s odgovorom čim prije. Pošta je putovala dugo, a čak i da je osoba odmah znala odgovor i isti dan poslala pismo natrag u Europu, za taj su put do Japana i natrag trebala dva do tri tjedna. A to je jako usporavalo tempo rada na prijevodu. Danas se više ne dopisujem, na puno pitanja dobivam odgovore pomoću suvremene tehnologije, a u onome nerješivom pomaže mi prijateljica Japanka koja živi u Opatiji. Njezin osjećaj za jezik, za finese, njezino znanje i razjašnjenja su mi dragocjeni.

I svi su mi prijevodi na kojima sam radila, podjednako dragi. A zašto? Jer smo o izboru romana za prijevod uvijek odlučivali zajedno, urednik mog dugogodišnjeg izdavača (Mathias Flacius u Labinu), i ja. Ili bi on vidio nešto, ili ja, pa bismo odlučili zajedno. Srećom po mene, bio je to privilegirani rad jer nisam bila vezana rokovima, moje obećanje da ću to prevesti najbrže što mogu bilo je dovoljno. A najdraži roman? Izdvojila bih djelo s početka 20. stoljeća, Uzglavlje od trave (Soseki Natsume, 2012., Mathias Flacius, Labin), u kojemu nema posebne fabule, naglasak je na refleksiji o umjetnosti i stavu umjetnika u prijelomnom vremenu sučeljavanja europske i japanske kulture.


2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?


Ne prevodim na ekran nego „manualno“, olovka i papir odnosno bilježnica. Tako mi mozak (naj)bolje funkcionira, ekran me na neki čudan način dekoncentrira. Time mislim na sam proces prevođenja. Tek poslije prepisujem i uređujem prevedeno na ekran; a tada je on sveta stvar, priznajem. Prevodim sporo i pedantno, a k tomu sam i perfekcionistica, što dodatno usporava rad. Zatim prevedeno iščitavam više puta, svaki put mi se čini da može i bolje - sve dok me zakon proteklog vremena ne zaustavi na posljednjoj varijanti.

I još nešto; uvijek u blizini držim rječnik sinonima, svoje omiljeno pomagalo u radu. Nije važno ni ako mi ne zatreba, ali dobar je osjećaj znati da kraj sebe imaš prijatelja koji te neće iznevjeriti u nevolji. Volim listanje po rječnicima, onu draž dodira prsta na papiru, umjesto na ekranu; kao i trodimenzionalnost umjesto plošnosti, koja na neki način – a ne mogu se oteti tom dojmu – asocira na površnost.

Prije pojave računala pisali smo na pisaćoj mašini: a kako se prijevod pisao u tri primjerka, to su bila tri lista papira s dva indiga između. Svaki pogrešni znak značio je vađenje papira iz mašine i tri brisanja, specijalnom gumicom ili korektorom, što je vremenski zahtjevno i prilično iscrpljujuće. Zato, kad sam iz Japana (studijski boravak 1996., polugodišnja stipendija) donijela Word Processor, naprednu verziju pisaće mašine, koja je uvelike olakšavala prijepis, preporodila sam se. Tim više što je Word Processor kupljen u Japanu imao i japansko pismo.

Međutim, najveće, štoviše revolucionarno značenje u mom prevodilačkom radu ima pojava elektronskog rječnika na japanskom tržištu: svi mogući rječnici na jednom mjestu (eng. all-in-one), čarobna kutija formata malo većeg mobitela ili omanjeg tableta, bez koje bih danas bila "izgubljena u prijevodu". Zato što s njom u džepu mogu raditi bilo gdje!

A velika pomoć mi je u mom radu i čitanje odličnih prijevoda drugih prevodilaca, recimo Ise Velikanovića, Josipa Tabaka i drugih. Čitam sada, recimo, prijevod Don Quijotea (prev. Iso Velikanović), i uvijek uza se imam bilježnicu u koju bilježim zanimljive izraze, nešto što me iznenadi, začudi, oduševi. Neki su izrazi arhaični, ali čovjek nikad ne zna što mu može zatrebati.


3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?


Najbliže što sam tome došla jest kad sam sama bila i autorica i prevoditeljica teksta. Bilo je to doista zanimljivo iskustvo, kad samoj sebi, kao autorici, nešto ukradeš odnosno ne napišeš na drugom jeziku, a nešto opet dodaš, da nadoknadiš. Riječ je o jednoj istinitoj povijesnoj priči iz Japana, o tsunamiju i čovjeku koji je spasio selo. Prilikom gradnje memorijalnog muzeja u tom selu, mene je poznanica iz tog mjesta, Japanka, zamolila da povijesnu priču pretvorim u književni tekst. Ona je zamislila slikovnicu, ali daleko je to od slikovnice – ilustrirana je pa je zato ljudi vole zvati slikovnicom, ali to je zapravo povijesna priča koju sam ja napisala na hrvatskom jeziku u stihovima, po uzoru na Šenoine Povjestice. A onda, kad sam napisala priču na hrvatskom, palo mi je na pamet da bi se ista mogla prevesti i na japanski, a kad je već na japanskom, može se prevesti i na engleski, pa da ima život u cijelom svijetu. I tako je nastalo trojezično izdanje Priča o tsunamiju (Mirna Potkovac Endrighetti, Mathias Flacius, 2005.). Nisam imala priliku kontaktirati druge autore čija djela sam prevodila, najviše zbog vremenskog odmaka s kojim je došlo do prijevoda na hrvatski jezik.


4. Ne mogu a ne pitati o Vašoj osobnoj vezi između glazbe i jezika. Koliko je, i na koji način, muziciranje srodno prevoditeljskom pozivu?


Glazba i jezik su tijesno povezani. Analizirajući stihove kod kojih me posebno privukla glazbena komponenta, došla sam do zaključka da u tim stihovima ima i veći broj triola, kao primjerice u pjesmi „Čuj kako jauče vetar kroz puste poljane naše, / I guste slojeve magle u vlažni valja do…“ (Vojislav Ilić). Potrudila sam se sačuvati i triole u naslovu romana Hitori Biyori (Aoyama Nanae, Sandorf 2021.), a u prijevodu Prekrasan dan da budeš sam. Isto tako, i moju Priču o tsunamiju, onu na tri jezika, prati i CD s uglazbljenim pjesmama. Tamo je trebalo pod jednu te istu melodiju „podmetnuti“ tri različita jezika, što nije nimalo lak zadatak! To je bio velik izazov, ali ja volim izazove, ne bježim od njih. Vjerojatno slično osjeća čovjek koji stoji na rubu litice, i premda svjestan opasnosti skoka u ponor, ne može odoljeti zovu dubine. Barem je meni tako. Rizik se, po meni, uvijek isplati. Da nema ljudi spremnih sve riskirati, svijet bi bio posve drugačiji.


5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?


To je teško pitanje. Na prijevodima ne piše koliko godina imaju prevoditelji. Prijevod mi se ili sviđa ili ne sviđa. A da sam ja sada mlada prevoditeljica? Neke su stvari i danas iste kao i prije. Recimo, važno je imati na umu da hrvatski jezik ima fleksibilan poredak riječi. Treba to iskoristiti za puni potencijal prijevoda. Rekla bih još da lektori nisu uvijek u pravu. Treba im nekad proturječiti, s argumentima naravno. I možda bih još dodala da je za rad potrebna dobra strategija. Moja je da prevodim kad stignem i gdje stignem, i da najprije prevodim rukom, a onda tek bilježim prijevod na ekran. Volim raditi i izvan kuće, dok čekam autobus, u knjižnici, s olovkom i gumicom. Sve što mi treba, pripremim kod kuće – a onda izvan kuće uređujem taj dio prijevoda. Kod kuće mi se nekad teško koncentrirati. Sve što u gradu prevedem u bilježnicu, kod kuće onda dorađujem, ispred ekrana. Nekad neku rečenicu dugo prevodim, sve je gramatički točno, ali osjećam da nešto nije kako treba. Onda obično prespavam, i drugi dan obično odmah znam rješenje. Vrijeme – mislim da time želim reći, da su i vrijeme i odmor i te kako važni za kvalitetan rad. Nekad je kulturu izvornika teško prevesti u novi jezik, od banalnijih primjera spomenula bih u japanskom odjevne predmete, primjerice yukatu i kimono. Premda i jedno i drugo krojem isto izgledaju, yukata je kućni odjevni predmet, a kimono se oblači za svečane prilike. To prevoditelja stavlja u nedoumicu, što i kako učiniti – ostaviti izvorni naziv i dodati objašnjenje u fusnoti, ili prevesti oba izraza samo kao kimono, premda je to pogrešno. Mnoštvo je takvih i sličnih nedoumica, a na prevoditelju je da ih riješi.





Prevoditeljski portreti - Divina Marion

Divina Marion (1951.), rođena i odrasla u Zagrebu, završila je Klasičnu gimnaziju, a potom studij francuskoga jezika i književnosti te klasične filologije na Filozofskom fakultetu Zagrebu. U to je doba na Filozofskom fakultetu postojao tzv. »paralelni studij« što joj je na trećoj godini omogućilo upis talijanskog i španjolskog, ali je taj studij prekinula radi odlaska na postdiplomski u Pariz. Prevođenjem se bavila uz raznorazne druge poslove – one za mjesečnu plaću, a onda je odlučila postati redovnom članicom DHKP-a. Prevodi i dalje, a nakon odlaska u mirovinu, odmara se u šetnji s labradoricom Juditom, te će, kako sama kaže, vjerojatno i umrijeti za radnim stolom ili bar s knjigom u ruci. Ljepšu smrt ne mogu zamisliti, ali ne žuri mi se – zaključuje gđa Marion.


S Divinom Marion razgovarala je Maja Ručević.



Najprije bih zamolila, i vas i sve koji budu čitali ovaj »intervju«, da mi oprostite što ću u odgovorima biti kratka. Ne vidim, naime, razloga da više govorim o sebi nego o prijevodima, a pitanja su sročena tako – možda im to i jest svrha, ne znam – da ističu osobu umjesto djela. Također se unaprijed ispričavam zbog upotrebe termina prevodilac, prevodilački, prevodilaštvo, umjesto sugeriranoga prevoditelja: riječ je o mojemu shvaćanju, a onda i upotrebi tih dviju tvorbi. Nijedna od njih nije više ili manje hrvatska odnosno više ili manje standardna, kako nam se to pokušava prišapnuti, nego je stvar u mociji. Za mene pak, kažem li prevodilac, ta riječ označava svakoga tko prevodi, bez rodnoga opredjeljenja; prevoditelj i prevoditeljica za mene znače razdvajanje, upiranje prstom u rod i spol. Dopustite mi ovaj mali lingvistički hir. Vama se isto tako ispričavam što zamjenicu »vas« u prvoj rečenici nisam napisala velikim početnim slovom: shvaćam ovaj projekt kao zapisani razgovor, a ne kao pismo, razglednicu ili čestitku. Eda tkogod ne bi pomislio kako ne poznajem pravopisna pravila.



1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su

Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi

preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?


Kao prvo, svoj prevodilački opus ne bih nazvala bogatim, bar ne u pogledu broja prevedenih djela – sve u svemu, nekoliko desetaka knjiga te niz članaka, objavljenih što u raznim časopisima, a što u Trećemu programu Hrvatskoga radija. U mojoj dobi to i nije tako mnogo – u bibliografiji mnogih kolega, i mlađih i starijih, ima daleko više naslova. Zašto je tomu tako, posebna je priča koja bi nas odvela na posve drugu stranu, a raznovrsnost je – to je glavno obilježje mojega prevodilačkog rada – još jedna priča: prevodila sam sve i sva – od ljubića i krimića preko dječje književnosti pa do filozofskih, politoloških i socioloških djela. Što se izazovnosti tiče, svaki je tekst za prevodioca izazov: ako to nije, onda ne valjaju ili tekst ili prevodilac. Svi su mi moji prijevodi dragi, draga mi je činjenica što sam te tekstove prevela, u tome ih smislu ne mogu i ne želim razvrstavati, no pojedinima se ponosim. Ponosna sam na prijevod Foucaultove knjige Nadzor i kazna – rađanje zatvora, posebno danas kada u Francuskoj desnica opanjkava, dopustite mi ovaj izraz, toga iznimnog francuskog mislioca, to više što je, bar koliko znam, riječ o prvome prijevodu nekoga od njegovih djela na hrvatski, baš kao što sam ponosna na to što je tekst – bar mi je tako rečeno – bio ponuđen nekolicini, ali su ga svi redom odbili kao »pretežak«. Sretna sam zbog prijevoda izbora iz Bodinovih Šest knjiga o republici te Tocquevilleova djela O demokraciji u Americi (također izbor), a žalim što nijedno od toga nije objavljeno u potpunosti. Veseli me Vrt Finzi-Continijevih, kako zbog prijevoda, tako i zbog obnovljena interesa za to djelo i njegovu tematiku. Na posljednji objavljeni prijevod – Pierre Mesnard: Uzlet političke filozofije u 16. stoljeću – iznimno sam ponosna, i to iz dva razloga: kao prvo, iako je kod nas malo tko uopće čuo za Mesnarda – osim studenata politologije, dakako, to se djelo, ma koliko davno bilo napisano, u francuskoj političkoj misli i danas smatra temeljnim politološkim tekstom, a kao drugo, zbog nepoznatosti pisca i djela u nas, moj će se prijevod upisati u povijest hrvatskoga prevodilaštva kao jedini. Loše uspomene najradije ostavljam za sobom pa tako i svako sjećanje u vezi s prijevodima i prevođenjem, a i nemam loših sjećanja na tekstove – tek na pojedine izdavačke kuće.


2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj

prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom

promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali

vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?


U osnovi razlike praktički i nema. Prenošenje iz jednoga jezika u drugi, traženje ekvivalenta – volim reći kako je dobar prijevod onakav izraz kojim bi se strani autor poslužio da kojom srećom piše hrvatski – odvija se ponajprije u glavi. Sve je ostalo tek alat, oruđe, instrument. Posve je svejedno tipka li tko na pisaćem stroju ili na računalnoj tipkovnici: misao se stvara u glavi, a onda kroz ruku prolazi do papira ili ekrana – ako je misao loše sročena, džaba nam sva tehnologija. Jasno, lakše je pogreške ispraviti na računalu nego bijelim lakićem premazivati tipfelere, pojedine riječi u vezi s čijom ste se uporabom predomislili, pa čak i cijele retke, no s druge strane, tehnologija – sit venia verbo – zaglupljuje prevodiočev mozak. Bar se tako kod mene pokazalo. Dok sam tipkala na stroju, držala sam u glavi cijeli tekst, kada bih se u nekome trenutku predomislila u vezi s nekim terminom – što se obično događa negdje potkraj prijevoda – mogla sam se vratiti i pronaći ga, uz minimalno »mimoilaženje« od jedne stranice. Danas se oslanjam na tehnologiju, što nije uvijek pouzdano: nekada bih, pretražujući tekst, znala uočiti i druge manjkavosti – primjerice, nepotrebno ponavljanje ili pogrešan redoslijed, a sada se usredotočujem samo na određenu riječ ili oblik. Osim svega, pripadam generaciji koja je pisati učila uz pomoć olovke te držala i pera pa je, uz razvijanje motorike, stekla i način razmišljanja koji bih nazvala povezanim i nekako »tekućim«, poput vode. Služim se svime što mi je dostupno – nema svega na internetu: da, više ne moram za neku naoko beznačajnu sitnicu odlaziti u knjižnicu i ondje prelistavati enciklopedije, kataloge i kazala, no i dalje mi pri ruci stoje rječnici i udžbenici poželim li štogod temeljito provjeriti. Osim toga, i internet treba umjeti pretraživati, a za to je potrebno stanovito predznanje.


3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt

potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste

poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?


Prevodim tekst, a ne autora. Samo sam jednom kontaktirala s autorom čiji sam tekst prevodila, i to e-poštom, no to je bilo na autorov zahtjev, pretpostavljam zato što mu je to bio prvi roman pa je smatrao da prijevodu treba posvetiti posebnu pažnju. Ostali čije sam tekstove prevodila u tom trenutku više nisu bili živi.


4. Kakva je, po Vašem mišljenju, budućnost prevoditeljske djelatnosti u kontekstu sveprisutne digitalizacije, odnosno konkretnije, uzevši u obzir sve veću prisutnost umjetne inteligencije (AI), u globalnom smislu ? Što mislite, imaju li prevoditelji razloga za strah i ukoliko da, zašto? Kako bi se to moglo odraziti na njihov rad i kakvu bi štetu, a kakvu korist to moglo donijeti prevoditeljima?


 Otkako ἔπεσε,ἔπεσε ἡ Βαβυλὡνα ἡ μεγάλη (pade, pade Babilon veliki), da pribjegnem aluziji na biblijsku priču, postoje tumači. Umjetna inteligencija može ići do te razine. Točka. A čak je i tu čovjek nezamjenjiv jer AI, bar za sada, ne uviđa kontekst, ne čuje intonaciju, ne prepoznaje jezičnu figurativnost. Kada se, kao više ne znam koje po redu svjetsko čudo, pojavio ChatGPT, i ja sam se njime poigrala. (Doduše, samo u prvoj verziji – navodno su novije nešto bolje.) Kao što se moglo i pretpostaviti, posrijedi je još jedna igračka koja se oslanja na engleski jezik: pojam klitikâ u drugim jezicima posve mu je nepoznat, ni s rodovima imenica koje znače štogod neživo nije baš načistu, ali pokazuje vrlo ljudsku tvrdoglavost – ni za živu glavu ne bi prihvatio ispravak, nego tupi li ga, tupi. Znanstveno-tehnički prevodioci uvelike se služe pojedinim alatima, što je razumljivo: u takvim se tekstovima pojavljuje niz stručnih termina koji se neprestano ponavljaju pa tu i nema previše mjesta osobnom pristupu. U književnome prijevodu posve je drukčije: Najprije doživljavate tekst u cjelini i u pojedinim dijelovima, hvatate njegov zvuk i ritam čak i kada ne prevodite poeziju, upijate atmosferu, pratite kontekst... Stroj, a AI i nije ništa drugo doli stroj, to ne može. Ovdje, jasno, govorim o dobrim prijevodima.


5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije

često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja

(možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim

prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite

kada prevodite neko djelo?


U načelu sam protiv generaliziranja: u svakoj je generaciji bilo, ima ih i bit će ovakvih i onakvih prijevoda, ovakvih i onakvih prevodilaca. Kao i u svakome poslu: većina će izvršilaca »radni zadatak« obaviti korektno, a stanoviti manji broj ili će totalno zabrljati, tako da vam se digne kosa na glavi, ili će pak sve izvesti tako da vam zastane dah od udivljenja. Kao primjer za ovo posljednje, iako je riječ o američkoj književnosti koja mi nije struka, padaju mi na pamet Gorjan i Tabak koji su se virtuozno poigrali prijevodom riječi whiteness u Moby Dicku: što posebno dolazi do izražaja u poglavlju »Bjeloća Bijelog kita«, u poglavlju koje je, kako u pogovoru kaže I. Vidan »najfilozofskiji tekst u američkoj pripovjedačkoj književnosti«. Varirajući bjelinu, bjeloću i bijelost, kao oznaku za bijelu boju u brojnoj njezinoj pojavnosti, pojačali su opsesivnu poetičnost koja prožima to poglavlje, kao i cijeli roman, a njegovu filozofičnost podigli – usudit ću se to reći – na višu razinu. Uzgred budi rečeno, sam autor predgovora u svojemu tekstu jednostavno kaže »Bjelina kita«, kako i stoji u originalu – The Whitness of the Whale. No Gorjan i Tabak – molim, ovo je tek moj dojam – bijelu boju čas vezuju uz štogod čvrsto i konkretno, čas uz neki apstraktan pojam, a čas joj pripisuju raznorazne osobine, od božanske uzvišenosti do strahotne odbojnosti. Na potpuno suprotnoj strani vidim prevodioce koji se muče s vlastitim jezikom: bez obzira na to s kojega jezika prevode, kod mnogih je utjecaj engleskoga više nego očit – nikakvo čudo: ta engleski danas ionako svatko zna! – a ako na njihov prijevod ne utječe engleski, svakako to čini neki drugi strani jezik ili bar razgovorni hrvatski. Tako se u prijevodima pitanja više ne postavljaju, nego se pitaju, ne traži se što od koga, nego se njega to traži, više ne govorimo jezike, nego ih pričamo, silazimo dolje i penjemo se gore, vraćamo se natrag i izlazimo van, potpuna je nepoznanica uporaba pojedinih vremena (aorist, imperfekt, futur drugi), baš kao i određenog i neodređenog oblika pridjeva, a u pridjevskim oblicima s naveskom redovito se izjednačuju dativ i lokativ jednine... Iznad svega bode u oči slijepo povođenje za slaganjem vremenâ u stranome jeziku pa se glagolsko vrijeme u zavisnoj rečenici prevodi nekim prošlim vremenom iako se radnja odvija istovremeno s radnjom glavne rečenice, a o kondicionalu da se i ne govori. Znam da se doimam kao netko tko obožava couper les cheveux en quatre, ali tako se odnosim i prema vlastitom radu pa što ne bih i prema tuđemu?

Što se tiče dijela ovoga pitanja koji se odnosi na usporedbe i savjete, na to mi je najteže odgovoriti. Usporedbe su nezahvalne, baš kao i savjeti. Mogu samo reći kako sam ja postupala, a tako mislim i nastaviti: treba čitati, čitati i čitati. Sve što vam dođe pod ruku – od beletristike do gramatike. I razmišljati o tome. Naučiti neku novu riječ ili izraz. Upoznati i poznavati svoj jezik baš kao i strani s kojega prevodimo. Živjeti jezik, živjeti u jeziku i živjeti s jezikom.




Prevoditeljski portreti - Ekrem Čaušević

Ekrem Čaušević rođen je u Brekovici kod Bihaća 1952. godine. Po završetku bihaćke gimnazije 1970. upisao je studij Orijentalne filologije (turski, arapski i perzijski jezik i književnosti) na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, koji je završio 1974. Godine 1976. počinje raditi na istom fakultetu, na kojemu je magistrirao 1982., a potom i doktorirao 1986. godine. Stručno se usavršavao na sveučilištima u Ankari (1986.) i Istanbulu (1978./1979.) te na kraćim istraživačkim boravcima u Beču, Budimpešti i Sofiji. Akademske godine 1992./1993. i 2000./2001. kao stipendist Zaklade Alexander von Humboldt bio je gostujući istraživač na Sveučilištu u Göttingenu. Godine 1993. na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu utemeljuje Katedru za turkologiju. Autor je pet knjiga i više od 140 znanstvenih i stručnih radova objavljenih u domaćim i stranim publikacijama. Dobitnik je Odličja Vlade Republike Turske za poseban doprinos promicanju znanosti (2001.), nagrade Kiklop za prijevod romana Orhana Pamuka „Istanbul: grad, sjećanja“ na festivalu Sa(n)jam knjige u Puli (2006.), nagrade turkofonog svijeta za zasluge u turkologiji (TÜRKSAV, 2011.), Priznanja Istanbulskog sveučilišta za postignuća u turkologiji (2018.), Povelje Filozofskog  fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2018.), Nagrade turskih povjesničara za doprinose izučavanju  kulturne povijesti Balkana – UBTAK (International Balkan History Research Committee, 2018.), Nagrade Instituta BAL-TAM, turkološkoga centra za istraživanje Balkana sa sjedištem u Prizrenu (2019.), i najvišeg priznanja grada Bihaća, Povelje 26. februar (2022.). Za  knjigu Ustroj, sintaksa i semantika infinitnih glagolskih oblika - Turski i hrvatski jezik u usporedbi i kontrastiranju (Ibis grafika, Zagreb, 2018.) 2022. godine dodijeljena mu je Nagrada HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2021. godinu za područje filoloških znanosti. Iste mu je godine dodijeljeno počasno zvanje professor emeritus, a 2022. izabran je za člana ANU BiH.


S Ekremom Čauševićem razgovarala je Maja Ručević.                                          



1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su

Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi

preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?


Ne bih rekao da je moj prevoditeljski opus osobito bogat. Sa suvremenog turskog jezika preveo sam nekoliko romana Orhana Pamuka, a s osmanskoga autobiografiju jednog osmanskog časnika koji je godinama bio u austrijskom zarobljeništvu. Sebe smatram “slučajnim” i “usputnim” prevoditeljem, znanstvenikom koji se povremeno upusti u prevođenje. Sve je počelo postmodernim povijesnim romanom Orhana Pamuka Zovem se Crvena, čija se radnja odvija u Istanbulu na izmaku 16. stoljeća. Dojmili su me se način na koji je Pamuk literarizirao opreke zapadnog slikarstva i osmanske umjetnosti minijature, raskošni stil i polifoničnost toga teksta u kojemu različiti likovi – čak i nacrtani pas ili stablo – naizmjence preuzimaju ulogu pripovjedača, te majstorski interpolirani esejistički pasaži o poimanju figuralnog prikazivanja ljudskih i životinjskih likova u islamskom svijetu, o originalnosti i oponašanju uzora, o pravu sitnoslikara na vlastiti stil i mnogim drugim temama iz osmanske povijesti i kulture. Sve sam to poželio podijeliti s hrvatskim čitateljima, kojima je turska književnost tada bila gotovo nepoznata. U prevođenje toga romana uključio sam Martu Andrić, darovitu studenticu završne godine turkologije, danas profesoricu na zagrebačkoj Katedri za turkologiju, koja je poslije samostalno i iznimno uspješno prevela Pamukove romane Tiha kuća i Snijeg. Uživao sam prevodeći i Pamukov Istanbul, literariziranu autobiografiju u kojoj se autorova osobna povijest prepliće s poviješću grada u kojemu je odrastao. Svaki je Pamukov roman za mene bio velik izazov i ni za jedan ne mogu reći da sam ga s lakoćom preveo. Ne znam kako govoriti o onome koji mi nije ostao u dobrom sjećanju. Ne bih otkrivao naslov jer ne želim sugerirati da je posrijedi nedovoljno dobar roman. Ne znam je li to do mene ili do teksta, ali znam da se s njime nisam suživio niti sam se u njega dokraja uživio i da mu se nisam obradovao kad je izašao iz tiska. No sve u svemu, ponosan sam na to što sam prevođenjem Pamukovih romana, koji su imali iznimno dobru recepciju među hrvatskim čitateljima, doprinio tome da se nakladnici zainteresiraju i za djela drugih turskih pisaca i pruže priliku mladim turkolozima da se okušaju u književnom prevođenju. Broj naslova prevedenih s turskoga na hrvatski u zadnjih dvadeset godina doista je impresivan, što me osobito raduje kao profesora koji je predavao tim danas uspješnim prevoditeljima.


2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj

prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom

promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali

vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?


Razlike su zasigurno velike, ali o njima ne mogu govoriti iz vlastita iskustva jer ja sam se u književno prevođenje upustio u svojim zrelim godinama, u vrijeme kada je već bilo moguće pretraživati internet. Služim se ukoričenim rječnicima, ponajviše tursko-njemačkim, tursko-engleskim, tursko-ruskim i tursko-srpskim. Oni su mi uvijek nadohvat ruke, a na internetu su mi dostupni dobri jednojezični rječnici turskoga. Ipak, prevoditelj treba mnogo više od toga: ne samo prijevodne ekvivalente pojedine riječi, nego i njihove suptilne značenjske nijanse u hrvatskome, kojih se katkad sam ne može sjetiti. U tom su smislu prevoditelji s turskoga u nas u nezavidnu položaju jer još uvijek nemaju tursko-hrvatskih rječnika. Internetom se služim i kada želim saznati pojedinosti povijesnih zbivanja o kojima se u djelu govori ili naći točne nazive biljaka, ljekovitih pripravaka i sl., kakvi se često spominju u Pamukovu romanu Noći kuge.


3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?


Kada prevodite djelo autora koji je živ, ta je komunikacija ne samo dobrodošla, nego je ponekad i nužna jer se prevoditelju može dogoditi da ne razumije neku skrivenu poruku, neki nejasan, višesmislen dijalog i sl. Pamuk se alegorijama, asocijacijama i digresijama često udaljava od osnovnog slijeda događaja pa je ponekad teško dokučiti na koga ili na što se odnose takvi ekskursi. Obraćao sam mu se u nekoliko navrata, posljednji put dok sam prevodio Noći kuge. Povod su bile zakučaste aluzije na urednika jednog istanbulskog dnevnog lista, koji je bio u nemilosti sultana Abdulhamida. Pamuka sam upoznao na Sajmu knjiga u Puli 2004. godine i bilo mi je zadovoljstvo družiti se s njime, no to ni na koji način nije utjecalo na moj odnos prema prevođenju njegovih djela.


4. Za prijevod knjige nobelovca Orhana Pamuka „Istanbul: grad, sjećanja“ ovjenčani ste nagradom Kiklop. Što su, općenito govoreći, prilikom prijevoda djela tog autora za Vas bili najveći izazovi ? Jesu li oni bili jezično-stilske prirode ili možda kontekstualne (kulturno-povijesna sredina, specifičnosti lokaliteta i sl.) U čemu ste najviše uživali prevodeći njegova djela?


Vjerujem da se svi prevoditelji suočavaju sa sličnim izazovima, ali rekao bih da je teže onima koji prevode s jezikâ koji se po svojim tipološkim obilježjima znatno razlikuju od hrvatskoga, a takav je i turski. U tom slučaju u prvome su planu problemi jezično-stilske naravi. Prevođenje romana Orhana Pamuka posebno je zahtjevno zbog autorova osebujna, bogata stila u kojemu katkad nalazimo sintaktičke „inovacije“ zbog kojih je izričaj mjestimično teško razumljiv i izvornim govornicima turskoga. U to sam se uvjerio kad sam se obraćao za pomoć turskim kolegama, lektorima na zagrebačkoj Katedri za turkologiju. I oni su bili nemoćni pred nekim segmentima Pamukova teksta. Drugi je izazov bio kako stranu, a pogotovo u nas malo poznatu kulturu, što više približiti čitatelju, kako posredovati između kulture “davateljice” i kulture “primateljice“. Prevodeći romane Zovem se Crvena i Noći kuge, čije su fabule smještene u osmansko doba, nastojao sam za hrvatske čitatelje načiniti poveznice između izvornika i prijevoda, i to ponajprije odmjerenim posezanjem za turcizmima, koji su se devedesetih godina prošloga stoljeća našli na udaru jezičnih purista. Shvatio sam da su turcizmi ne samo neizbježni, osobito oni koji nemaju hrvatskih ekvivalenata, nego da su i izvrsna stilska pričuva. Dakako, svjestan da mnoge od tih riječi nisu poznate današnjim hrvatskim čitateljima, na kraju svake knjige dao sam koncizna objašnjenja njihovih značenja. Nakon izlaska romana Zovem se Crvena dobio sam mnogo poruka meni nepoznatih čitatelja, koji su o njemu s ushitom govorili posebno naglašavajući svoje zadovoljstvo pri susretu s turcizmima, tim riječima što su ih, kako kažu, susretali “nekoć davno”, čitajući Andrića i Selimovića.


5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije

često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja

(možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim

prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?


Nažalost, ne mogu prosuđivati prijevode mlađih generacija, ne stižem čitati beletristiku i publicistiku onoliko koliko bih želio jer i dalje najviše vremena posvećujem znanstvenom radu. Ipak, rekao bih da se ne može govoriti o razlikama u kvaliteti prijevoda pripadnika starije i pripadnika mlađe generacije. I među jednima i među drugima ima izvrsnih prevoditelja, ali, nažalost, i onih koji zbog površnog pristupa poslu, pa i nedovoljnog poznavanja jezika izvornika i/ili hrvatskoga jezika, iznevjeravaju i autora i čitatelja. Pri prevođenju uvijek zadržavam poštovanje prema autoru i njegovu djelu, kao i poštovanje prema hrvatskom čitatelju, kojemu želim predati prijevod vjeran izvorniku, ali načinjen tako da se tekst doima kao da je izvorno napisan na hrvatskome. U tom nastojanju imam nesebičnu podršku svoje kolegice Tatjane Paić-Vukić, kojoj od srca zahvaljujem za ispravke, savjete i prijedloge koji su pridonijeli kvaliteti svih mojih prijevoda romana Orhana Pamuka.


Naposljetku bih uputio iskrenu pohvalu Društvu hrvatskih književnih prevodilaca, koje ustrajno pridonosi afirmaciji hrvatskoga prevodilaštva i sve boljoj vidljivosti prevodilaca i njihove nezamjenjive uloge u hrvatskoj kulturi.



Prevoditeljski portreti - Đurđica Žlebačić Sørensen

Kad se dvadesetdvogodišnja Đurđica Žlebačić nakon završenog studija engleskog jezika i komparativne književnosti uputila u Poreč da radi kao turistički vodič, nije ni slutila da je to početak jednog mnogo dužeg putovanja. Zaljubivši se u kolegu vodiča, otišla je s njime u njegovu zemlju, u daleku i sasvim joj nepoznatu Dansku. Prošlo je otada pedeset godina, Danska joj je u međuvremenu postala toliko poznata da je bila prevoditeljica danskoj kraljici, a jezik je s ljubavlju savladala i omogućila svima nama da uživamo u prijevodima književnih djela sa sjevera. Radila je u jugoslavenskoj ambasadi, na danskoj televiziji i kao sudski tumač, a provela je i šest godina u Firenzi, gdje je njezin suprug, profesor skandinavske književnosti, predavao na sveučilištu. Prevela je mnogobrojne naslove s danskoga, među kojima se ističu djela Karen Blixen, Petera Høega i Hansa Christiana Andersena. Redovito pruža podršku mladim prevoditeljima i piscima koji pišu na oba jezika. Ako slučajno, vozeći se u tramvajem po Zagrebu, primijetite da vas stanovita gospođa u najboljim godinama prisluškuje – ne brinite i dajte si oduška tako Đurđica Žlebačić Sørensen ostaje u toku sa slengom.


S Đurđicom Žlebačić Sørensen je razgovarala Lana Momirski.




1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?


Uvijek ću biti posebno vezana uz Karen Blixen i njezina djela. Prvo izdanje Babettine gozbe, koju je tiskao Disput 2011.godine, rasprodano je u rekordnom roku i mnogima je bilo prvo upoznavanje s književnim radovima ove velike danske književnice, jer do tada je samo bio preveden njezin autobiografski roman Moja Afrika. Iako se ne može zaobići niti njezin osebujan život, mislim da su njezine priče, jer ona je bila pravi storyteller, „Nordijska Šeherezada“, kako su je nazivali, ono što je čini velikim piscem.

Posebno me veseli što upravo radim na prijevodu nekoliko drugih priča Karen Blixen koje će izaći iduće godine. I u njima svima se ističe snaga žene kao ljudskog bića.

No moram reći da mi je Karen Blixen i najveći izazov, posebno zato što je ona uglavnom sva svoja djela pisala prvo na engleskom (pisala je pod pseudonimom Isak Dinesen), a onda sama prepravljala na danski. Po mnogim kritičarima su danske verzije bolje, punije i jezično bogatije, a ponegdje se i razlikuju u tekstu. Ja prevodim s danskog, dok je većina prijevoda na druge jezike s engleskog.



2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?


Često se pitam kako je bilo prevoditi i pisati bez računala – kao da mi je to neka daleka, daleka prošlost, a onda se prisjetim koša s papirima, ljutnje i frustracija, i vjeruj mi, uopće mi ne nedostaje ni zvuk mašine ni tipkovnice! Internet je otvorio novi svijet – sjećam se prvog dana kad sam lijevom rukom pritisnula tipku za sinonime i odmah se ukazalo nekih deset mogućnosti. Neko vrijeme sam uspoređivala s rječnicima, ali uskoro su debele knjige nažalost završile u podrumu. Ista je stvar danas su mjetnom inteligencijom u koju me uvode moji unuci, sve ima svoje dobre i loše strane, ali ništa ne treba od prve odbaciti. Sve s mjerom, ha, ha. Mi koji prevodimo s takozvanih malih jezika, i ponekad moramo ići preko trećeg jezika, posebno možemo biti zahvalni svakom napretku tehnologije.


3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja –je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?


Prevela sam dva autobiografska romana dansko-bosanskog pisca Alena Meškovića, Ukulele-jam i Šator za jednu osobu, a upravo sam završila prijevod romana dansko-hrvatske pjesnikinje Narcise Vučine Tildina tajna knjiga. Oba autora žive i rade u Danskoj i pišu na danskom, iako govore i hrvatskim i bosanskim jezikom. U oba slučaja smo se igrali Karen Blixen. Ja sam prevela danski tekst – kao radni prijevod, i onda su se autori mogli u stvari „igrati“ s tekstom, dopunjavati ga i kratiti, nijansirati dijalektima – dakle napraviti novu verziju svojih djela, naravno uz puno poštovanje prema originalu. U oba slučaja je suradnja bila dobra i plodonosna i nadasve zanimljiva.



4. Možete li istaknuti neke važne danske naslove koji nisu prevedeni na hrvatski? Koja biste istaknuta djela Vi rado preveli?


Johannes V. Jensen (Nobelova nagrada za književnost 1944.g.): Kongens FaldPad kralja, remek-djelo danske književnosti, no mislim da ću to morati prepustiti nekome iz mlađe generacije. Proglašen najvažnijim danskim romanom dvadesetog stoljeća, epski prikaz stvarnih događaja u 16. stoljeću, ali istovremeno i kompleksan psihološki roman.

Osim toga, preporučujem da pogledate Književnu smotru br.184 iz 2017. godine – Karen Blixen i danska književnost. Tu su, između ostalog, prijevodi odlomaka djela danskih autora, starijih i mlađih, koji još nisu prevedeni na hrvatski jezik. Trend zadnjih par godina je fokusiranje na autobiografskim stanjima, pjesme Caspera Erica koji boluje od cerebralne paralize „gutaju“ mladi jer govore o tome kako je biti drugačiji u zemlji blagostanja kao što je Danska. Sara Rahmeh, danska spisateljica s palestinskim i sirijskim korijenima, pak govori o odrastanju i životu u stambenom bloku na periferiji glavnog grada gdje žive samo izbjeglice i njihove obitelji. Nezaobilazne su i teme o „gender issues“, a najnoviji hit je knjiga Olge Ravn o vješticama u Danskoj u 17. stoljeću.


5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?


Baš sam ovih zadnjih par godina primijetila veći broj prijevoda s danskog jezika, što me razveselilo, iako ne mogu reći da je sve baš i dobro. Vidim da su prevoditelji uglavnom završili švedski jezik, što im je samo djelomično prednost u prevođenju s danskog. Ranije su prevoditelji bili uglavnom germanisti, što je opet imalo druge manjkavosti. Mislim da prevođenje ne smije biti strogo individualni rad – traženje drugog mišljenja, pomoći, bogaćenje razmišljanja razgovorom – sve to mora biti uključeno u prevoditeljski rad. Na primjer: Dok sam prevodila roman Petera Høega, Susaninefekt, gdje je glavni lik profesorica nuklearne fizike, shvatila sam da premalo znam o fizici da bih razumjela njezine reakcije i postupke. Svaka rečenica je bila prožeta nečim iz fizike. Otišla sam kod prijateljice koja je profesorica fizike i s njom tjednima prelazila tekst. Bez nje to nikada ne bi bio tako uvjerljiv prijevod.