Prevoditeljski portreti - Mladen Martić

Mladen Martić (rođen 1949.) književni je prevoditelj, dramaturg, kazališni kritičar i novinar. Studirao je komparativnu književnost i polonistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je s poljskoga preveo četrdesetak kazališnih komada i radio-drama Z. Herberta, S. Mrożeka, T. Różewicza, I. Iredyńskog, L. Kołakowskog, S. Tyma, S. Grochowiaka, A. Mularczyka, H. Bardijewskog, L. Ameyko, G. Wałczyka, J. Gierałtowskog, J. Szajne, A. Wajde, J. Głowackog, P. Mossakowskog, M. Sikorske-Miszczuk, A. Grabowskog, D. Wieczorkowskog-Rettingera, T. Słobodzianeka, W. Gombrowicza i drugih autora, koje su izvođene u većini hrvatskih kazališta, na radiju i televiziji, te tiskane u časopisima i knjigama. Za nakladničke kuće AGM, Miob, Fraktura, Edicije Božičević i Ljevak preveo je niz romana s poljskog. Za prijevod romana „Trans-Atlantik“ W. Gombrowicza primio je 2009. godišnju Nagradu Iso Velikanović. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa te Hrvatskog novinarskog društva.


S Mladenom Martićem razgovarao je Josip Ivanović.



 

1.U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od stotinu prevedenih drama, članaka i knjiga. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Postoji li neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?


Najizazovniji pa i najuzbudljiviji bio mi je svakako Gombrowiczev „Trans-Atlantik“. Taj osebujni mikroroman makro je teška prevodilačka zadaća pa se po njemu zove i najveća poljska nagrada za prevoditelje poljske književnosti. Posao sam si dodatno otežao željom da odam počast svom nezaboravnom profesoru, polonistu, prevoditelju i pjesniku Zdravku Maliću, koji je stigao prevesti samo prvih desetak kartica. Podignuvši ljestvicu previsoko, potpuno sam se blokirao. Mudri urednik Seid Serdarević me mirno čekao punih godinu i pol i onda mi samo usput spomenuo da će uskoro morati vratiti poticaje koje je izborio za izdavanje knjige. Posramio sam se, sjeo i obavio posao u manje od dva mjeseca. I dobio te godine Velikanovića. 

 

2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

 

Prevoditi sam počeo još u prvoj polovici sedamdesetih kada ne samo da nije bilo interneta, nego nije bilo ni poljsko-hrvatskog rječnika, pa sam se morao dovijati preko engleskog i slovenskog. No isprva sam dugo godina prevodio samo kazališne komade, radio igre i teatrološke tekstove, te sam se nekako snalazio. Poljski su dramatičari u to doba bili u svjetskom vrhu i nije manjkalo nagovora da se kao kazališni kritičar i dramaturg prihvatim i prevođenja. Preveo sam četrdesetak komada i svi su igrani u kazalištima širom Hrvatske, a i u BiH, na ljetnim festivalima, televiziji, radiju… Svi su mi donijeli puno veselja, a neki od njih i danas nezamisliv novac. Moj se prelazak na prozu, nakon što sam otišao iz kazališta, nekako poklopio s pojavom tih novih tehnologija i alata. Prihvatio sam ih najprije iz nužde, a onda sam se razvijao skupa s njima sve ih više poštujući i koristeći. No, i dalje ne mogu prežaliti svoju Remingtonku, Olivetticu i Bisericu. Razlog je prozaičan. Kada ste jednom otkucali prijevod, korigirali ga i otkucali ispravljenu verziju, posao je bio gotov. Danas, kada god otvorim file s prijevodom, u trenu uočim pogrešku i započne vraćanje unazad. Dok unosim bolje rješenje, otkrivaju se nove slabosti… I tako neprestano. Predračunalna vremena imala su još jednu prednost. Nije bilo brojanja znakova, pa se na prazninama između ulomaka, činova ili replika, mogla skupiti još koja plaćena kartica.

 

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?


Oduvijek mislim da je autor objavivši svoje djelo završio priču i da ga prevodilac ne bi trebao ništa pitati. Prevodilac je tu da interpretira djelo u svojem čitalačkom ključu i svojem jeziku te stvori novo djelo. Naravno da se s velikom radošću sjećam susreta s velikim piscima i ljudima poput, na primjer, Tadeusza Różewicza ili Olge Tokarczuk, ali moj se odnos prema njihovim djelima i prevođenju nije nakon osobnog upoznavanja mijenjao.

 

4. Poljska književnost zanimljiva je i velika europska književnost, ali ipak ne toliko popularna u Hrvatskoj koliko bi mogla biti. Međutim, u posljednje vrijeme iz Poljske nam je stigla još jedna nobelovka, i to baš u Vašem prijevodu, kao i svjetski megahit, romani o sjedokosom vješcu Andrzeja Sapkowskog. Mislite li da će svjetski uspjeh ovo dvoje autora utjecati na vidljivost i popularnost poljske književnosti općenito? Ima li autora za koje mislite da bi trebali biti svjetski poznati (a možda to još nisu)? 


Poljska je zemlja ne samo velike književnosti, nego možda i najvećeg broja književnih Nobela po broju stanovnika, a Nobelova nagrada je siguran mamac za čitaoce pa onda i izdavače. Zato sada sretno nastavljam s nizanjem novih naslova Olge Tokarczuk, ne morajući nikoga nagovarati da ih objavi. Sapkowski je, pak, s tri planetarno poznate generacije računalnih igara i sa zasad jednom (ne najboljom) sezonom Netflixova TV serijala, poseban fenomen. Na njegovoj je čudesnoj Sagi o Vješcu nastala industrija koja je dosad generirala više od jednogodišnjeg poljskog BDP-a, ali ga malotko, i u nas i u svijetu, prepoznaje kao dio poljske književnosti. Većina ga smatra američkim proizvođačem visokokomercijalne konfekcije, a zapravo je riječ o izvrsnom poljskom piscu koji me, iako nikada nisam bio ljubitelj fantasyja, drži u prevodilačkoj napetosti već pune dvije godine. Upravo završavam 7. knjigu Sage, a nadam se da ću uskoro započeti i posljednju, osmu. Hoću reći, i Olgin Nobel, i Netflix Sapkowskoga, potaknuli su hrvatske nakladnike da izdaju njihove knjige, ali vidljivost i popularnost poljske književnosti u Hrvatskoj se nije povećala. Povećat će je, kao što je to u svoje vrijeme čudesno učinio Julije Benešić, samo novi naraštaji samoprijegornih polonista i prevoditelja kojih na sreću ima već puno i sve više. I to odličnih. Velik broj poljskih, a ujedno i svjetskih, nezaobilaznih klasika još čeka kod nas na svoj red, a recentna poljska književna produkcija, unatoč zamjetnoj amerikanizaciji i komercijalizaciji, neprestano nam nudi nove izazove.


5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?


Mladi i mlađi kolege prevodioci s poljskoga su, rekoh, redom odlični i nije ih malo. No, njihov se položaj u odnosu na starije nije promijenio nabolje. I oni se jednako muče nagovarajući izdavače da riskiraju s nekim autorom teško izgovorljivog poljskoga imena i prezimena i jednako malo priznanja dobivaju bez obzira na vrsnoću rada. Uz pomoć koju im pružaju mogućnosti novih tehnologija, lakše im je možda tek stoga što su učili od sjajnih znalaca sa zagrebačke polonistike – kojima sudbinu trenutačno kroji jedan veterinar – te zato što lakše dolaze do privlačnih izvornika. Klonim se savjeta i savjetovanja, ali mislim da svaki dobar prevodilac mora čitanjem i naćuljenim ušima neprestano obogaćivati svoj jezik. Moramo biti svjesni sveukupnog leksičkog bogatstva hrvatskoga jezika i svih njegovih srodnih inačica, ali i biserja koje se skriva u dijalektima, i nikako ne smijemo biti puristi. Nametnuto jezično čistunstvo i previše nas je osiromašilo u posljednjih trideset godina. Danas je lako naučiti bilo koji strani jezik, ali vrlo teško hrvatski.

 Podijeli na društvenim mrežama