Nagrade DHKP-a

Obrazloženje Godišnje nagrade "Josip Tabak" Društva hrvatskih književnih prevodilaca Petri Matić za najbolji prijevod stripa u 2023. godini

Manu Larcenet, Grupna terapija (Thérapie de groupe, 2020-2022)

Činjenica da DHKP danas prvi put dodjeljuje godišnju nagradu za strip mogla bi sugerirati da se strip, s prevoditeljskog aspekta, nije još izborio za status kakav uživaju drugi žanrovi. Ovo je međutim savršena prilika da se to počne ispravljati. S jedne strane imamo poprilično zahtjevan predložak koji, takoreći, vozi bjesomučan slalom kroz raznorazne žanrove i izražajne registre; a s druge prevoditeljicu koja je sposobna baš nimalo ne zaostati za tempom koji je postavio autor.

Manu Larcenet, rođen 1969, jedna je od najvećih zvijezda europskog stripa u 21. stoljeću. Nakon što je u prethodnim desetljećima stvorio vrlo bogat opus, vjerojatno je bilo neizbježno da upadne u stvaralačku krizu. Kako se iz nje izvukao? Stvorio je autorefleksivno remek-djelo koje se bavi upravo tom krizom i, paradoksalno, samo sobom opovrgava da je ikakve krize i bilo. U tri albuma Grupne terapije, serijala objavljivanog od 2020. do 2022, kao da je proputovao kroz vlastitu podsvijest bilježeći sve na što naiđe: u tekstualnom dijelu, koji nas ovdje zanima (a teksta je u stripu podosta), skače s krajnje razigranog na sasvim "utegnut" izričaj – da bismo uvjerljivo prenijeli odnose s obitelji, dovoljno je zapisati svakodnevne razgovore kod kuće, ali uvjerljiva šala koja uključuje Nietzschea ili Cézannea mora se temeljiti na "pozadinskom znanju".

Evo primjera, neozbiljno ozbiljnog: autoru se na vratima pojavi Cézanne, jer se valjda u "cloudu" umjetnikâ pročulo da mu ne ide, da pogleda njegova "platna" i ponudi mu neki dobar savjet. Larcenet mu pruži stranicu stripa, Cézanne zbunjeno pita "Šta je ovo?", a Larcenet odgovara "To je, ajmo reći, suptilna mješavina crteža i teksta, vješto artikulirana oko narativne linije u sukcesivnim sekvencama". Potom ga Cézanne stane mlatiti držeći mu predavanje iz povijesti umjetnosti.

Na osnovi rečenog bit će jasno s kakvim se zadatkom suočila prevoditeljica, uz dodatno ograničenje, tipično za strip, a za koje joj je dobar trening svakako bilo prevođenje titlova: prijevodu je u stripu nametnuto prostorno ograničenje. Autor se našali jednom riječju i vi to naprosto morate prevesti jednom riječju, jer za više od toga u oblačiću nema mjesta! Iz stranice u stranicu Petra Matić potvrđuje da je tome potpuno dorasla, i itekako se osjeti da čitamo prijevod napravljen s istinskim uživanjem.

Nije li dakle sve na svome mjestu kada godišnju nagradu za prijevod stripa dodijelimo virtuoznom prijevodu virtuoznog originala? Obećao sam da će mi ton biti neuštogljen i da se neću razbacivati laudacijama, pa ću završiti s tim pridjevom, najjačim kojeg sam se dosjetio – virtuozno.

Damjan Lalović

Obrazloženje Godišnje nagrade "Josip Tabak" Društva hrvatskih književnih prevodilaca Petri Pugar za najbolji prijevod književnosti za djecu i mlade u 2023.

Djeca uvijek govore istinu, kaže kineska poslovica. A u ovoj kratkoj no vrlo impresivnoj knjizi, autor James Carter daje glas mnogim dječjim pitanjima i otkriva nam tako znanu, a neznanu, istinu o vodi i blagu koje imamo i koje jesmo. James Carter, pjesnik, objavio je niz knjiga, i to ne samo za djecu. Na hrvatskom jeziku, zasada možemo, zahvaljujući Petri Pugar, od 2023. uživati u autorovoj vodenoj pjesmi, a nadajmo se da još koji prijevod slijedi.

Riječ je o domišljatom i vrckavom, konciznom i lakonskom tekstu u kojemu je ona dječja istina zbijena u atome riječi i njihovih suzvučja. Ovdje bih osobito istaknula eufonijske efekte, rimu i ritam, koji i u prijevodu čuvaju poetsku profinjenost izvornika. A izvornik je duboko promišljen, izvrnut sa svih strana, onako kako bi to djeca posvećena igri učinila, da bi svaka riječ, njezina melodija i zvučnost zablistale baš na pravom mjestu.

I takav dojam ostavlja i prijevod – estetski dojmljivo i inventivno Petra je Pugar uspješno prepjevala Carterov pjesnički jezik u hrvatski, puštajući da je u njezinu prevodilačkom pothvatu vode jezik i intuicija, ne sileći ni u jednom trenutku hrvatski da se pretvori u engleski. Rezultat je odmjerena i nepretenciozna, punozvučna i podatna pjesma o vodi. Jer koliko je god tekst ove knjige kratak toliko je teža odluka bila pred prevoditeljicom za koju se riječ odlučiti, a ne iznevjeriti pri tome autora, te ponajviše djecu-čitatelje kojima je ova knjiga i namijenjena. Dok listam knjigu, teško mi se zaustaviti na jednome primjeru u kojemu se ogleda prevodilačka dovitljivost i ustrajnost u traženju sjajnih rješenja. A baš ta upornost čini i pisanje i prevođenje poezije posebnim užitkom, kad nadođe aha! moment, kao što baš ta dugotrajnost procesa čini i pisanje i prevođenje poezije sveždericom vremena.

Petra Pugar, autorica ovoga prijevoda, magistrirala je talijanistiku i anglistiku Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na istom je upisala i poslijediplomski studij. Redovito se usavršava diljem Europe na studijskim i istraživačkim boravcima, ljetnim školama. Bavi se prevođenjem u različitim njegovim inačicama, članica je nekoliko strukovno-umjetničkih i znanstvenih udruga, a od ove, 2024. godine ima i status samostalne umjetnice – književne prevoditeljice.

svi smo mi

dio

velikog

vodenog

kruga!

Tako kaže prevoditeljica. Jer svi mi koji čitamo dio smo kruga zaljubljenika u riječi koje od autora dolete do prevoditelja a od prevoditelja na stranice knjiga u kojima uživamo. Jer užitak doista jest pročitati ovu knjigu u ovakvom prijevodu.

Od srca čestitam Petri Pugar na nagradi, i želim joj još mnogo nadahnutih prijevoda.  

Marijana Janjić

Obrazloženje Povjerenstva za dodjelu Nagrade DHKP-a „Josip Tabak“ za životno djelo Mladenu Martiću

Potpisnik ovog Obrazloženja po treći put je u nezavidnom položaju. Nakon što je nakon smrti Irene Lukšić, vrhunske prevoditeljice s ruskog, urednice, književne animatorice, napisao obrazloženje za posthumno joj dodijeljenu Nagradu DHKP-a za životno djelo te prošle godine, kad je napisao obrazloženje za dodjelu Nagrade DHKP-a za životno djelo profesoru, prevodiocu s poljskog, Daliboru Blažini, sada je bio „prisiljen“ napisati obrazloženje za dodjelu Nagrade DHKP-a za životno djelo prevodiocu s poljskog, Mladenu Martiću. Potpisnik ovog Obrazloženja smatra da je u nezavidnom položaju jer se u prvom slučaju između svega navedenog radilo i o njegovoj dugogodišnjoj prijateljici, u drugom slučaju o njegovom profesoru s Odsjeka za polonistiku, a u trećem je slučaju riječ o kombinaciji jednog i drugog, s tom razlikom da Mladen Martić nije potpisniku ovog Obrazloženja bio profesor u klasičnom značenju te riječi, nego prije u danas zaboravljenom značenju, posve lišenom svog prvobitnog smisla, onom što se nekoć nazivalo mentor. Kad kažem mentor mislim na čovjeka golemog iskustva, ne samo profesionalnog, nego životnog, iskustva koje se stječe godinama i koje se nikako ne može naučiti.

Započet ću s nekoliko šturih natuknica iz životopisa: Mladen Martić, kazališni kritičar, dramaturg i književni prevoditelj, rođen je 1949. u Zagrebu. Studirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa te Hrvatskog novinarskog društva. Od 1978. do 1991. bio je dramaturg u Teatru ITD, a od 2007. do 2012. umjetnički savjetnik HNK u Varaždinu. Na Prvom, Drugom i Trećem programu Radio Zagreba i Hrvatskog radija Zagreb, Televizije Zagreb i HTV-a, uredio i vodio petstotinjak emisija posvećenih kazalištu te stotinjak kazališnih kritika i recenzija. Kazališne kritike i osvrte objavljivao i u Studentskom listu, Poletu, Vjesniku u srijedu, Večernjem listu te nizu časopisa. S poljskoga je preveo četrdesetak dramskih tekstova, tridesetak romana, knjiga, biografija, te velik broj eseja i kraćih proza raznih autora. Prijevodi su mu igrani u većini hrvatskih kazališta, na ljetnim festivalima, radiju i televiziji, te dosad doživjeli više od četrdeset uprizorenja. Za prijevod romana Witolda Gombrowicza Trans-Atlantik nagrađen je godišnjom nagradom Iso Velikanović za najbolji prijevod na hrvatski jezik u 2009. godini. U međuvremenu je Mladen Martić na hrvatski jezik preveo najznačajnije poljske autore, bilo da je riječ o dramatičarima Januszu Głowackom, Tadeuszu Różewiczu, Sławomiru Mrożeku, dobitnici Nobelove nagrade za književnost Olgi Tokarczuk (za koju je znao puno prije od ostalih da je zaslužuje i za prijevod čijeg remek-djela Knjige Jakubove mu je izmakla još jedna zaslužena nagrada), majstoru fantasyja i trenutačno jednom od najpopularnijih poljskih autora Andrzeju Sapkowskom, majstoru krimića koje i sam nezasitno čita i pokušava dovesti na domaće čitateljsko tržište Mareku Krajewskom ili velikom poljsku magu Witoldu Gombrowiczu.

Iz svega navedenog razvidno je da je riječ o čovjeku širokih interesa, zavidnog znanja, koji se nikad nije pokušavao ograničiti, skučiti u uskoj niši, „isprofilirati se“ i ostvariti u jednoj disciplini. Međutim, činjenica da je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća studirao poljski jezik i književnost, na Katedri za polonistiku koja je tada bila u zametku i kojom je ravnao Zdravko Malić, čovjek koji je između ostalih, izvršio velik utjecaj na dobitnika ovogodišnje Nagrade DHKP-a za životno djelo, ipak je umnogome odredila smjer kojim će naš budući laureat krenuti. Činjenica da mu je majka bila vrsna hrvatska spisateljica čiji su roman Pirgo čitali svi koji su prošli osnovnoškolsko obrazovanje u nekadašnjoj državi zacijelo je također utjecala na njegov životni put. Potpisnik ovog Obrazloženja ipak će po treći put privatizirati svoju ulogu i preskočiti nekoliko desetljeća te doći na 2013. godinu kad je upoznao ovogodišnjeg laureata. Naše se upoznavanje zbilo iznimno spontano i zapravo je odraz našeg kasnijeg, ako to smijem reći, prijateljstva. Mladen Martić i ja zajedno smo putovali avionom na svjetski kongres prevodilaca s poljskog koji se održavao u Krakovu. Znao sam kako Mladen izgleda, primijetio sam ga u autobusu koji nas je prevozio iz aviona na bečki aerodrom. Prišao sam mu u tom autobusu, predstavio se i on mi je, s onom svojom čuvenom bradom, svojim svojevrsnim zaštitnim znakom, širokim osmijehom i pogledom punim otvorenosti i srdačnosti, pružio ruku i progovorio kao da se poznajemo godinama, bez usiljenosti, ukočenosti ili bilo kakvog tračka nadmenosti. Tih nekoliko minuta u tom autobusu odredilo je naše poznanstvo. Mladen Martić upravo je čovjek kakvim ga pamtim iz tog prvog susreta. Otvoren, srdačan, prirodan, spreman uvijek pomoći kakvim savjetom, prenijeti nesebično svoje bogato životno iskustvo, šaljiv, prepun doskočica i anegdota, hitar i brz u odgovoru, spreman na nova poznanstva i nova iskustva, da ne duljim, čovjek kojeg je čast poznavati. Nama, nekolicini svojih mlađih kolega koji se bavimo istim poslom, prevodeći s jezika na kojem domaći čitatelji lome jezike i o čijoj povijesti ne znaju previše, Mladen Martić predstavlja jednaki uzor i izvor nadahnuća kao ranije spomenuti Zdravko Malić, osnivač Katedre za poljski jezik i Mladenov profesor. S osobne strane, moram reći da mi je poznanstvo i prijateljstvo s Mladenom Martićem obogatilo život na više razina, ali najvažnija je da je riječ o čovjeku koji će vas uvijek pristojno saslušati i na kojeg se uvijek možete osloniti. Ono što je učinio za poljsku kulturu i što i dan-danas čini, u osmom desetljeću života i dalje neumorno prevodeći, ne može se nikako opipljivo i ispravno vrednovati. Budući da je riječ o čovjeku iz kojeg progovara duboka humanost, osjećaj za drugog u svijetu koji nesmiljeno hrli prema potpunom individualizmu, istančanom osjećaju za pravednost, zaobišle su ga nagrade koje bi zacijelo već odavno dobio da nije takav kakav jest.

Ovogodišnji laureat i dalje radi punom parom, iz pouzdanih izvora znam koje se vrhunske poslastice krčkaju u njegovoj prevodilačkoj kuhinji.

Neke ljude u životu upoznamo prerano ili prekasno. Ja sam Mladena Martića upoznao u pravom trenutku po sebe i odonda se smatram puno bogatijim čovjekom. Zato pozivam sve one koji ga još nisu upoznali posredstvom njegovih prijevoda da to što prije učine, a one koji ga poznaju da ga nastave i dalje upoznavati. I u jednom i u drugom slučaju obogatit ćete svoje živote ne samo novim spoznajama, uvidom u svu raskoš ovog našeg jezika kojim se svi pokušavamo služiti, bogatstvom goleme poljske kulture, nego i činjenicom da ste bili u prilici družiti se s čovjekom kakvih je danas sve manje i manje. Dinosauri su odavno izumrli, ali neki i danas nastavaju našu svakodnevicu. Zato, čestitam ti od srca stari morski vuče i živio još barem sto godina!

Adrian Cvitanović

Obrazloženje Povjerenstva za dodjelu Nagrade DHKP-a „Josip Tabak“ za životno djelo Daliboru Blažini

Život se pokatkad zna neobično našaliti i poigrati našim sudbinama. Povjerenstvo za dodjelu Nagrade DHKP-a „Josip Tabak“ ove je godine odlučilo ovjenčati nagradom za životno djelo našega kolegu, prevoditelja, profesora, vrsnog polonista, znanstvenika, a u slučaju potpisnika ovoga Obrazloženja i bivšeg studenta današnjeg proffesora emeritusa na zagrebačkome Filozofskom fakultetu Dalibora Blažinu (Zagreb, 1955). Činjenice iz profesorove biografije govore da je od 1981. godine do umirovljenja u okviru zagrebačkoga studija polonistike na Filozofskome fakultetu vodio predmete iz područja poljske književnosti, kulture, teatrologije i translatologije. U više navrata vodio je nastavu i na poslijediplomskim studijima. Magistrirao je radom o Stanisławu Ignacyju Witkiewiczu, doktorirao disertacijom o dramskoj i kazališnoj kritici Jana Kotta. Iako je predavao cjelokupnu povijest poljske književnosti, kao znanstvenik uglavnom se bavio književnošću i kazalištem 19. i 20. stoljeća i poljsko-hrvatskim književnim i kulturnim vezama. Objavio je tri knjige: Katastrofizam i dramska struktura. O Stanisławu Ignacyju Witkiewiczu (1993), U auri Dušnog dana. Ogledi i rasprave o poljskoj književnosti i njezinoj hrvatskoj recepciji (2005), Paradoks o kritičaru. Jan Kott u tekstosferi kulture (2011) te više desetaka znanstvenih i stručnih članaka i rasprava, pretežito u hrvatskom i poljskom znanstvenom tisku. Objavio je i oko pet stotina natuknica o poljskoj književnosti za razna hrvatska leksikografska izdanja. Uredio je desetak knjiga i zbornika, priredio više autorskih emisija za Treći program Hrvatskoga radija, sudjelovao na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima, gostovao na tribinama, držao javna predavanja, sudjelovao u promocijama poljskih autora i njihovih djela. Od 1998. godine bio je i glavni urednik Književne smotre, časopisa za svjetsku književnost koji je osnovao utemeljitelj zagrebačke polonistike i njegov bivši učitelj, prof. Zdravko Malić.

Dalibor Blažina preveo je na hrvatski jezik najvažnije i najuglednije poljske autore, poput navedenoga Witkacyja, Czesława Miłosza, Brune Schulza, Zbigniewa Herberta, Jana Kotta, da ne nabrajamo unedogled. Dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih nagrada, od kojih valja izdvojiti godišnju nagradu Hrvatskoga društva književnih prevodilaca „Josip Tabak“ za prijevod romana Nezasitnost S. I. Witkiewicza (2020), te odlikovanje Zlatni križ za zasluge u razvoju poljsko-hrvatske znanstvene suradnje i promicanju poljske kulture, kojim ga je odlikovao predsjednik Republike Poljske (2022).

Dalibora Blažinu upoznao sam kao mladi student polonistike, tada je držao kolegije iz predmeta Poljska kultura i civilizacija te poljske književnosti. Pored nama, izgubljenim, zalutalim djevojkama i mladićima koji nisu imali pojma o toj golemoj poljskoj kulturi, a koji su početkom devedesetih godina prošloga stoljeća banuli kao slijepci na studij poljskoga jezika i književnosti, dakle pored neprežaljenoga profesora Zdravka Malića koji je svojom erudicijom, stavom, izgledom i zanosom izgledao kao smrknuti bog na vrhu kakva nedohvatljivoga Olimpa, Dalibor Blažina je svojim drugačijim, otvorenijim pristupom pokušao pridobiti zabludjele ovčice i makar im malko približiti tu, nama tada uglavnom posve nepoznatu kulturu, čiji nam je šušljetavi jezik zvučao potpuno apstraktno i nerazumljivo. Nakon godine uvodne inicijacije koju smo nekako preživjeli na tada maloj katedri za polonistiku, zakoračili smo u predivan, i danas još ne dokraja otkriven, svijet velike poljske kulture. Prof. Blažina držao je seminare o poljskoj književnosti, a nakon iznenadne smrti legendarnoga profesora Zdravka Malića 1997. godine, preuzeo je i vodstvo katedre za polonistiku. Valja pripomenuti da tada još nije bilo ovoliko prijevoda iz poljske književnosti, studenti su se morali dovinuti svakojakim metodama ne bi li došli u posjed željenih knjiga. Budući da nismo dovoljno dobro baratali poljskim jezikom (ovdje govorim u svoje ime, jer nisam bio odviše marljiv student), preostalo nam je ono malo prijevoda, uglavnom iz pera prof. Malića ili prof. Blažine. Obojica su preveli autore koji su se pokazali presudnima za moje konačno „preobraćenje“ na poljsku književnost, Witolda Gombrowicza i Stanisława Ignacyja Witkiewicza. Profesor Blažina često je znao neobavezno porazgovarati sa studentima, nekoliko smo se puta svi zajedno družili u različitim prigodama, primjerice nakon posjeta poljskome veleposlanstvu, kakvoj kazališnoj predstavi ili filmskoj projekciji. Važno je naglasiti da tada nije bilo interneta, nije bilo previše studijskih putovanja, novosti su se prenosile usmenim putem, knjige je bilo teško nabaviti, čekalo se da netko otputuje u Poljsku i donese željene naslove, a i toga nije moglo biti previše, jer nismo imali odviše novca. Sjećam se da smo poljski jezik učili iz dnevnoga tiska, dovijali smo se različitim načinima da steknemo znanja, a prof. Blažina pokušavao nas je usmjeriti i udijeliti nam korisne savjete.

Vjerujem da je današnjim studentima uvelike lakše negoli je bilo nama, ali zaslugom svih ondašnjih profesora s katedre za polonistiku danas imamo vrhunske stručnjake koji svojim znanjem i iskustvom podučavaju nove generacije hrvatskih polonista.

Ivana Vidović Bolt, Đurđica Čilić, Emilio Nuić i skromno ću tu ubrojiti i sebe, svi smo mi bili studenti i prof. Blažine. U svoje ime mogu reći da nikad nisam mogao ni zamisliti da bih mogao biti kolega prof. Blažine, a vjerujem i da kolegice Ivana i Đurđica, koje su danas već profesorice s dugogodišnjim iskustvom na katedri za polonistiku te koje su preuzele upravljanje katedrom nakon odlaska prof. Blažine u mirovinu 2020. godine, također nisu mogle tih davnih devedesetih ni sanjati da će biti njegove nasljednice na studiju. U posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj se dogodio svojevrstan boom prijevoda iz poljske književnosti, upravo iz pera spomenutih kolegica i kolega, a sve je započelo tih sumornih devedesetih zahvaljujući neumornome pregalaštvu profesora Zdravka Malića i Dalibora Blažine koji su uspjeli prenijeti na nas ljubav prema poljskoj kulturi.

Ako ni zbog čega drugoga, a onda makar iz toga razloga, ova nagrada „Josip Tabak“ za životno djelo Daliboru Blažini, kako je ja vidim, nije samo nagrada čovjeku koji je cijeli svoj profesionalni, znanstveni i osobni put nesebično posvetio promociji poljske kulture u nas, nego i svim onima koji su prije njega pronosili glas o važnosti i veličine poljske kulture te zahvaljujući kojima je poljska književnost danas u nas iznimno čitana i koji su odgojili nove generacije zaljubljenika i posvećenika u tu nama blisku, slavensku kulturu. Dalibor Blažina odgojio je naraštaje i naraštaje hrvatskih polonista i ostavio svojim nasljednicima u zalog uglednu i danas već i priličnim brojem zaposlenika oveću instituciju za koju se svi nadamo da će proizvesti makar nekoliko novih zaljubljenika koji će nastaviti put zacrtan davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća.

U ime svojih kolega kao i u svoje, ovom prilikom zahvaljujem prof. Daliboru Blažini na onome što je učinio za nas, a sve vas pozivam da čitate njegove prijevode i uvjerite se u raskoš hrvatskoga jezika i nepresušno bogatstvo poljske kulture.                         

Obrazloženje Godišnje nagrade „JosipTabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca

Miši Grundleru za najbolji prijevod poezije u 2022. godini

Mišo Grundler magistrirao je anglistiku i skandinavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Od studentskih dana bavi se audiovizualnim prevođenjem za Hrvatsku radioteleviziju, sudski je tumač za engleski i švedski, povremeno se prihvaća i usmenog prevođenja, no ono što je nama ovdje najbitnije – sjajan je i plodan književni prevoditelj. Bez obzira na sve navedene grane prevođenja kojima se bavi, kada ga neko pita, odgovorit će da je upravo potonje: književni prevoditelj. S obzirom na dob i na činjenicu da se prevođenjem književnosti bavi tek nešto više od desetak godina, impozantna je produkcija koja stoji iza njegova pera, odnosno tipkovnice. Gotovo četrdeset djela u rasponu od beletristike, slikovnica i dječje književnosti, preko filozofije i publicistike do drame i poezije. Na zadnju spomenutu je, prema vlastitim riječima, slab. U tom smislu iznimno mi je drago što je dobitnik godišnje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca upravo u toj kategoriji.

Pjesnikinja za prijevod čijeg je djela nagrađen, Inger Christensen, čuvena je i jedna od najcjenjenijih danskih pjesnikinja, rođena 1935., preminula 2009. u Kopenhagenu. Bila je kandidatkinja za Nobelovu nagradu, no nikada ju nije dobila. U bogatom joj umjetničkom opusu, premda je pisala i eksperimentalne romane i eseje, ističe se poezija. Njezina je švedska prevoditeljica Marie Silkeberg navela da autorica riječi „upotrebljava preciznošću koja se čini jednostavnom, no prenijeti je u švedski vodi u poraz, izaziva tjeskobu.” Ako je prevoditeljica na srodan, skandinavski jezik, osjećala toliko strahopoštovanje prema Christenseninu poetskom jeziku, precizan je prepjev „Doline leptira” na hrvatski tim impresivniji. Dotična je zbirka autoričino zadnje za života izdano pjesničko djelo, pritom i uvršteno u kanon danske književnosti.

U njezinoj biografiji prevoditelj Mišo Grundler navodi da je ona, među inim, „bila erudit bez premca”. U dvojezičnim izdanju čak je i čitatelju koji ne poznaje danski jezik jasno koliko je i sam prevoditelj erudit dorastao prenijeti nam njezin jezik; sve od prvih katrena prvoga soneta pa do zadnjih tercina majstorskoga petnaestog:

Čijom li se čarolijom spojiše
što slatkim lažima da se zastrti
te vizije ljetâ što ispariše?

Muklim zvonom uha progovorila:
to pogled viđen je očima smrti,
ja promatram te s leptirovih krila.

(Hvem er det der fortryller dette møde
med strejf af sjælefred og søde løgne
og sommersyner af forsvundne døde?

Mit øre svarer med sin døve ringen:
Det er døden som med egne øjne
ser dig an fra sommerfuglevingen.)

Forma sonetnog vijenca izrazito je težak zadatak koji si pjesnik može zadati, a ništa manje lako nije niti prevoditelju koji ga uvodi u drugi jezik. Zahvaljujući svome talentu, svojoj besprijekornoj jezičnoj spretnosti i dosjetljivosti, kolega Grundler vjerno je prenio sve nijasne Christensenina jezika, poštujući i nikada ne iznevjerivši njezine rime i metriku, sve dok iz njegova višemjesečnog trudbeničkog rada nije proizašla pjesnička zbilja – u hrvatskome, kao i u danskom, jednako živa.

Stoga mu s neizmjernom čašću i radošću uime svih nas čestitam!

Nagrada za najbolji prijevod publicistike Borisu Dumančiću za djelo "Otvorene vene Latinske Amerike" Eduarda Galeana

Eduardo Galeano (1940.–2015.), urugvajski književnik, novinar i mislilac, smatra se jednim od najvećih suvremenih latinoameričkih pisaca, a njegova djela "Otvorene vene Latinske Amerike" iz 1971. godine te "Sjećanje vatre" iz 1986. kapitalnim djelima latinoameričke kulture i povijesti.

Najčešće piše o Južnoj Americi, njezinoj povijesti, kolonijalizaciji, problemima s kojima se suočava, ali i o svojim osobnim borbama, idejama, prijateljstvu, ljubavi, prirodi.

Njegovi kratki poetski zapisi postali su dijelom južnoameričkoga folklora te se često citiraju.

Dobitnik je najprestižnije latinoameričke književne nagrade Premio de las Americas i niza drugih nagrada, a počasne doktorate dodijelila su mu brojna sveučilišta na Kubi, u Salvadoru, Meksiku i Argentini.

Galeanova djela prevedena su na dvadesetak jezika, a sada je knjiga "Otvorene vene Latinske Amerike", objavljena u nakladi Iris Illyrice, dobila i hrvatski prijevod.

Prevoditelj ove opsežne knjige Boris Dumančić hrvatskom je čitateljstvu poznat po vrsnim prijevodima dvadesetak djela, uglavnom suvremenih katalonskih autora kao što su Jaume Cabré, Merce Rodoreda, Carme Riera, Núria Amat, Maria Angels Anglada.

"Otvorene vene Latinske Amerike – 500 godina pljačke jednog kontinenta" ekonomska je povijest toga kontinenta koji, kako u uvodu kaže sam autor, još služi svome gospodaru i zadovoljava tuđe potrebe. Potresna je to priča o španjolskoj, britanskoj i naposljetku američkoj kolonizaciji, publicističko djelo koje se čita kao napeti roman.

Ovo opsežno djelo od gotovo 400 stranica Galeano je napisao za samo 90 dana da bi, kako je to sam objasnio, prenio neke činjenice koje službena povijest, koju pripovijedaju pobjednici, skriva ili o njima laže.

O kakvom je djelu riječ, najbolje je u predgovoru napisala čileanska književnica Isabel Allende ocijenivši da Galeano piše istančanim duhom, tankoćutnim osjećajem za trenutak i napetost. Njegovo pripovijedanje, dodaje, krasi tajanstvena snaga, zahvaljujući kojoj zaposjeda najskriveniji kutak čitateljeva uma, nagovara ga da čita i pročita do kraja, da se prepusti ljepoti njegovih riječi.

Sve to prisutno je i u prijevodu Borisa Dumančića, koji je majstorski na hrvatski pretočio priču o kontinentu koji je tijekom povijesti mnogo toga pretrpio, uspješno prenijevši svu autorovu ogorčenost zbog pljačke koja traje već petsto godina, ali i njegovu neizmjernu ljubav prema Latinskoj Americi i njezinu stanovništvu i lirski ton kojim ih izražava.

Zahvaljujući prijevodu kolege Dumančića i hrvatski čitatelji sada mogu uroniti u ovo djelo i doživjeti svu ljepotu Galeanova teksta. Na sve izazove koje je pred njega postavio autor, prevoditelj odgovara zadivljujućom vještinom. I njegov prijevod, baš kao i original, uvlači čitatelja u priču, čak i onoga kojemu gospodarske ili političke teme možda i nisu toliko bliske.

Ni u jednom trenutku ne gubi se piščeva lakoća pripovijedanja, baš kao ni stil koji je sam autor nazvao stilom ljubavnoga ili gusarskog romana.

Autorove su rečenice kristalno jasne, jednostavne i namijenjene, kako je on sam govorio, bilo kojem čitatelju, njegov jezik izravan, svakodnevni, a opet dubok. "Pokušao sam pisati tako da svatko može čitati moje djelo i uživati u njemu", tvrdio je Galeano. I baš se tu vidi vještina prevoditelja. Sve zamke i zadaće koje je pred njega postavio takav predložak, Boris Dumančić uspješno je preskočio i prenio lakoću autorove rečenice i njegov jezik blizak svakom čitatelju, pružajući nam isti užitak čitanja koji osjećamo čitajući izvornik.

I na kraju, kao što je Isabel Allende istaknula da Galeanova knjiga "teče lakoćom bajke", i za ovaj prijevod vrijedi isto – "teče lakoćom bajke" i čita se u dahu.

I zato ususret Mjesecu hrvatske knjige, koji će ove godine ukazati na važnost književnoprevoditeljske struke, iskreno čestitam ovogodišnjem dobitniku nagrade za prijevod publicistike.

Obrazloženje za dodjelu Godišnje nagrade „Josip Tabak“ Sanji Lovrenčić za prijevod djela Bretonska pjesma Jean-Marie Gustavea Le Clézioa

Predstaviti ovogodišnju dobitnicu Nagrade „Josip Tabak“ za najbolji prijevod beletristike laka je i ugodna, no ujedno zahtjevna i delikatna zadaća. Laka jer je riječ o svestranoj i iznimno plodnoj spisateljici i prevoditeljici, a zahtjevna upravo zbog istoga razloga – jer je iz njezina dojmljivoga pjesničkoga i prevodilačkog opusa teško i nezahvalno nešto izdvojiti, nečemu dati prednost.

Sanja Lovrenčić autorica je plodne i zapažene književne produkcije: iza nje je desetak zbirki pjesama te mnoga prozna djela (zbirke priča, romani, biografski zapisi, knjige za djecu, slikovnice, obrade bajki). Usporedno s književnim radom još se od kasnih osamdesetih godina bavi i prevođenjem: iste godine kada objavljuje svoju prvu zbirku pjesama Insula dulcamara, objavljuje i svoj prvi prijevod. Otad je prevela više djela s područja društvenih znanosti i povijesti glazbe te brojne naslove književnosti za djecu i odrasle.

Dobitnica je nekoliko književnih nagrada – za dječju književnost, književnost za odrasle, radiodramu, poeziju. Godine 2012. osvaja i nagradu „Kiklop“ za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Wirginije Woolf.

U ovoj prigodi nije nužno iscrpno pobrojati sva priznanja koja je kolegica Lovrenčić primila za svoj književni i prevodilački rad jer i već spomenute nagrade i objavljena djela dovoljno ilustriraju ne samo širinu njezina književnog i prevodilačkog rada nego i kontinuitet kvalitete. Upravo ta širina i bogatstvo žanrovskih i tematskih interesa, njezino profinjeno pjesništvo, umijeće elegantnoga izričaja, istančan osjećaj za značenjske finese sublimirani su u prijevodu djela Bretonska pjesma francuskoga nobelovca Jean-Marie Gustavea Le Clézioa.

Znamo da kvalitetan prijevod ne nastaje slučajno ni preko noći nego u dugotrajnu procesu sazrijevanja prevoditelja kao umjetnika jezične translacije, vještoga jezičnog žonglera i lingvističkog znalca, koji svoje umijeće neštedimice crpi iz vlastitoga obrazovanja i životnog iskustva. „Dubok je bunar prošlosti“, tom će antologijskom rečenicom Thomas Mann započeti svoju znamenitu tetralogiju Josip i njegova braća. Doista, dubok je bunar pjesničkoga i prevodilačkog iskustva Sanje Lovrenčić. To posebice dolazi do izražaja u njezinu prijevodu Bretonske pjesme, u kojemu se sumirano i sublimirano zrcali njezino široko humanističko obrazovanje, nepresušna književna kreativnost i zamjetna prevodilačka vještina. Njezin je izričaj jasan, tečan i točan, leksik brižljivo biran, rečenica sintaktički uglađena, gramatički dotjerana. Le Clézioovu stilski i misaono zavodljivo lijepu naraciju Sanja Lovrenčić uvjerljivo zaodijeva u jednako raskošno ruho hrvatskoga jezičnog standarda. U jeku rasprave o prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku, praćene nerijetko nervoznim pa i ogorčenim prigovorima da će upućivanje na hrvatski standard osiromašiti književni izričaj, prijevod Sanje Lovrenčić zorno demantira takve strepnje. Suvereno vladajući hrvatskim jezikom, znalački se koristeći riznicom njegova jezičnog blaga, Sanja Lovrenčić nema potrebu zaimati iz južnoslavenskoga jezičnoga melting pota, nego bogatstvom svojega leksika, brušenoga u vlastitim književnim djelima i različitim prijevodima, čitatelja vodi u uzbudljivu pustolovinu ponovnoga otkrivanja nekih pomalo zaboravljenih, zapretanih ili zapostavljenih riječi i njihovih semantičkih faseta. Kada Le Clézio opisuje kako su poslije rata ljudi željni i gladni soli, tu sol grabili rukama, u prijevodu Sanje Lovrenčić oni ju ne jedu ni rukama ni šakama nego – „u pregrštima“. Lijep je to primjer aktualizacije izvornoga značenja. Na drugome mjestu autor se u svojim sjećanjima, a u domišljatome prijevodu Sanje Lovrenčić, „penje neprekidnom strminom, velikim alpskim pašnjakom osutim kažunima“. Riječ kažuni nije mogla bolje i slikovitije dočarati bukoličku ljepotu alpskoga krajobraza. No u izboru svojega leksika Sanja Lovrenčić nikada nije pretenciozna ni sklona samodopadnim jezičnim ekshibicijama. Njezin je izraz prirodan, smiren, profinjen. Stoga u ovome prijevodu najviše upada u oči upravo diskretnost prevoditeljičine osobe, njezina skromnost i nenametljivost. Kad u prijevodu ne bi bilo nekoliko vrlo korisnih prevodilačkih kulturoloških napomena, čitatelj bi lako pomislio da je riječ o tekstu izvorno nastalome na hrvatskom jeziku. Tako je, ne želeći biti junakinjom ovoga prijevoda, Sanja Lovrenčić zapravo to postala podarivši nam tekst koji u svakome, a napose estetskome pogledu domašuje umjetničke visine svojega izvornika.

Na pučini nepreglednoga mora prijevodne književnosti poneki prijevod katkad čarobno zasvjetluca i privuče našu pozornost. Ove je godine takvim svjetlucanjem – svojom prevodilačkom ardurom – Sanja Lovrenčić ne samo privukla našu pozornost, nego joj je i pripala nagrada „Josip Tabak“. Na tome joj od srca čestitamo!

OBRAZLOŽENJE ZA NAGRADU JOSIP TABAK

ZA NAJBOLJI PRIJEVOD KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU I MLADE

u 2022.

„ČIK: NABOLJE LJETO OD SVIH“ WOLFGANGA HERRNDORFA

Četrnaestogodišnjaci Maik Klingenberg i Andrej Tschichatschow (Čikačov, ili kraće Tschick /Čik) žive u istočnom predgrađu Berlina Marzhanu gdje pohađaju niži razrede gimnazije. Jedan je iz bogate obitelji u bankrotu koja se bori s problemom majčina alkoholizma, a drugi je kasni doseljenik, „treš s društvenog ruba“ iz ruske „Vukojebine ili Trilijepe“ (citiramo Mikea), koji „u trapkama od 10 eura iz KIK-a izgleda kao da će se svaki čas skljokati“ jer u svojoj četrnaestoj pije. Na početku praznika Maik ostaje sam kod kuće; otac je na putu s mladom ljubavnicom, a majka na „farmi ljepote“ tj. klinici za odvikavanje. Jedno popodne Čik, u razredu zvan „Mongol“, poziva ga u svoju „posuđenu“ Ladu i kreću na put u nepoznato po istočnonjemačkoj provinciji, ili kako dečki kažu, prema „jugu“, „Bogu iza nogu“, odnosno u „Tunguziju“, jer „zvjezdano nebo bolje je od telke“, a „karte su ionako za pizdeke“.

„Čik“, roman ceste ili bildungsroman za tinejdžere, ali i odrasle (s užitkom sam ga pročitala dvaput) pisan je u prvom licu, a glavni je lik „luzer“ Maik - u razredu zvan „Psiho“ ̶ jer je pred čitavim razredom naivno pročitao svoj iskreni sastav o majčinom alkoholizmu. Roman počinje u policijskoj postaji na autocesti gdje Maik sjedi „upišan i krvav“, jer je njegov i Čikov put u nepoznato završio nesrećom na autocesti. Policajcima koji izgledaju „skroz u redu“ odgovara na pitanja o roditeljima „što i nije velika sreća“, i u jednom mu se trenu učini „da misle da je munjen“. Puno bolje ni on ne misli o sebi, u razgovoru s liječnikom sine mu da zapravo „sporo kopča“ pa mu je „neugodnjak“. Njegov jedini prijatelj Paul „šviknuo je kada su mu se roditelji razveli i sada živi s mamom u šumi i gnjili.“ Neko ga je vrijeme posjećivao i svaki put „upao u depru jer ga je Paul vukao na čeku dok Maik nije shvatio koji je to debilizam“. Tu je i Tatjana Cosic iz razreda o „kojoj bi Maik mogao trabunjati cijelu vječnost“ i „koja je sveukupno super“, ali kada on preskoči 1,65 na satu tjelesnoga ni ona ni Natalie ne gledaju, „krave glupe!“. Kao i sve druge cure iz razreda, luduju za Andréom, koji „nije baš najbistrija voda u potoku, ali nije ni skroz plitak!“, a koji se pred cijelim razredom pita “zašto se taj apaurin (tj. Maik) zove Psiho?“ Maik se i na izletima „vuče sam iza svih drugih“ i iako jedini poznaje sve vrste drveća, „shvaća da ga živo zaboli za listove i habitus“, iako bi ga profesori - „šupci s autoritetom kod kojih moraš šutjeti inače te rastave na proste faktore“ ili su „otprilike simpa ko smrznuto govno“ – zbog toga mogli pohvaliti. Transformativno putovanje oba dječaka ipak završava happy endom i povratkom u svakodnevnicu.

Ovaj društvenokritičan roman, fantastično napisan i još fantastičnije preveden - dopustite mi ovaj komparativ, ali odgovara jeziku ovog romana - teče duhovito i dinamično od prve do zadnje rečenice. Po romanu je snimljen i film, doživio je milijunske naklade u Njemačkoj i preveden je na brojne jezika. Bez ikakve ideologije progovara o svim problemima mladih, ali daje i sjajan društveni presjek suvremene Njemačke: dotiče se i kasnih doseljenika (Tschick), izbjeglica (spomenuta Tatjana Ćosić iz Srbije je ili Hrvatske), tu je i majka s petero djece koja je vrlo kritički raspoložena prema konzumerizmu i našim glavnim likovima poslužuje juhu od bundeve kao glavno jelo, a djecu školuje kod kuće. Posebno simpatičan i ironičan je susret sa skupinom vršnjaka, „nadasve čistih, ali kod kojih nešto ne štima, premalo ih je za razred, a predobro su odjeveni za ekskurziju iz ludare“. Zovu se „Plemići i biciklići“. Ime sve govori. Lajtmotiv cijelog ovog romana verbalno je nasilje među mladima, društvena isključivost i izoliranost, pitanje seksualnosti. Na jednom deponiju smeća susreću vršnjakinju Isu Schmidt, koja praktički ondje živi, a tvrdi da putuje u Prag rodbini. Spominju se vrtlar iz Indije i spremačica iz Vijetnama, zaposleni kod Maikovih roditelja. Oboje se boje da neće dobiti plaću kada ih je Maik zamoli da ne dolaze tijekom dva tjedna praznika.

U tom razmjerno kratkom romanu koji se dotiče mnogih neuralgičnih pitanja ne samo mladih u Njemačkoj nego općenito njemačke svakodnevice, jasno je da je jezik ključan i jedan od glavnih likova. Jezik originala, većim dijelom je to sleng kojim govore tinejdžeri, ni u jednom trenutku nije umjetan ni nametljiv već savršeno logičan, zabavan i prirodan. Slikar i ilustrator, prerano preminuli Wolfgang Herrndorf, sjajan je jezični stilist, a to je područje specijalnosti i naše Ande Bukvić Pažin. Njezin rad na širokom i zahtjevnom germanističkom polju itekako dobro poznajem i pamtim, jer na svakoj stranici prijevoda donosi ne samo tekst koji kao da je u autorovoj glavi osmišljen i napisan na hrvatskom, nego i, kako za Andine prijevode volim reći, ima „dodanu vrijednost“. Onu koju čitatelj jednostavno osjeća na dubljoj razini - rekla bih slobodno ljudskoj i duhovnoj - a ne samo u savršenoj točnosti prijevoda. Ili kako bi dečki i Anda u ovom romanu rekli, „dok čitaš, ceriš se ko zadnja budala“.

Anda Bukvić - ne znam koje bih područje njezina rada prije spomenula - književna je prevoditeljica s njemačkog i engleskog, teoretičarka i kritičarka književnosti, autorica knjige s temom ženskih dnevnika i biografija na kojoj je i doktorirala, lektorica je na Odjelu anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sjajna voditeljica književnih tribina, promotor čitanja književnosti među djecom, mladima, odraslima i kako je ja osobno doživljavam, kulturna i umjetnička radnica na području književnosti u najboljem smislu riječi. Onom u kakav smo se zakleli kada smo primali diplomu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, da ćemo znanjem koje smo ondje stekli služiti na dobrobit ljudima. Da, Anda Bukvić Pažin svojim kulturnim, obrazovno-odgojnim i umjetničko- prevodilačkim radom - oprostite na možebitnoj patetici - sve što radi, radi s ljubavlju i zato da najmlađi, mladi i svi oni drugi zavole i vole čitati, jer se nakon toga osjećaju bolje. U prilog svemu ovome govori najuglednija hrvatska nagrada za prevođenje koju prevoditelj može dobiti, a to je Nagrada „Iso Velikanović“ koju je Anda Bukvić Pažin 2018. dobila za prijevod romana „Manji smo boemi“ irske autorice Eimear McBride, a s velikim veseljem i ponosom pišem ovaj osvrt za Nagradu za prijevod književnosti za djecu i mlade koju će Anda Bukvić Pažin dobiti ove, 2023., godine.

Ovom prilikom valja nabrojiti njezine divne prijevode romana vrlo važnih ostvarenja suvremene njemačke književnosti, romana drugog naraštaja naših iseljenika ili izbjeglica u Njemačku, Saše Stanišića „Kako vojnik popravlja gramofon“ (Fraktura, 2013.), „Uoči slavlja“ (Fraktura, 2017.), „Porijeklo“ (Fraktura, 2020.), te romana Marice Bodrožić “Stol od trešnjevine“ (Fraktura, 2012.) i „Balada o zvjezdanom moru“(Fraktura, 2014.). Svakako valja spomenuti njezin nadasve poetski hrvatski prijevod važne suvremene njemačke spisateljice Esther Kinsky „Rijeka“ (Sandorf, 2021.) i nezaboravan lik babe Dunje u njezinu hrvatskom prijevodu „Posljednja ljubav babe Dunje“ (Znanje, 2017.), njemačke autorice ruskog podrijetla Alyne Bronski. Spomenimo i prijevod jednog od ključnih djela Siegmunda Freuda „Dosjetka i njezin odnos prema nesvjesnome“ (Disput, 2019.). Nabrojiti sve druge prijevode prelijepih slikovnica i knjiga za djecu i mlade ovdje bi, nažalost, zahtijevalo još podosta teksta, ali nakon osvrta na spomenuti roman za mlade, nije ni potrebno. Spomenimo i njezin prijevod još jednog romana irske spisateljice Eimear McBride, „Čudan hotel“, te sjajan prijevod „Je l' čemu ovo?“ Jerrya Seinfelda (Školska knjiga, 2022.).

Anda Bukvić Pažin negdje je lijepo istaknula da su granice jezika zapravo granice svijeta, a budući da Anda kada prevodi, ne poznaje jezične granice ili ih uvjerljivo pomiče, uvjerena sam da ćemo u njezinim prijevodima, kakve želimo i moramo čitati, upoznati još mnoge svjetove. Hvala Andi unaprijed!

LAUDATIO

ZA TATJANU PAIĆ-VUKIĆ

Platon kaže (u svome glasovitome Sedmom pismu) da su riječi nejako sredstvo. Ako izuzmemo mistike (koji uglas ponavljaju da se temeljno mističko iskustvo ne može opisati riječima), pjesnik zasigurno pripada među one koji to najbolje osjećaju. Jer pjesnik se – kao i svi mi – služi riječima, ali on je u položaju u kojem je i mistik – treba riječima prenijeti doživljaj, on hoće da i mi (mi čitatelji, ili u drevno doba slušatelji) doživimo ono što je njega zadivilo, uznijelo, ili potreslo. Doživljaj je pak praktično nemoguće prevesti u riječi, riječima ga se, u najboljem slučaju, može opisati. No da je iznimno teško služeći se riječima s nova ga – u drugome – izazvati, izazvati rezonanciju vlastitoga doživljaja, svjedoči banalna činjenica da premda se svatko od nas služi riječima, nije svatko od nas i pjesnik. I premda je upravo to pjesnikova 'misija' (to jest da najprije u sebi a onda i u drugomu s nova doživljaj izazove 'u život'), pjesnik – ma koliko vješt i kreativan bio – ne može ne iskusiti istinu na koju je upozorio Platon: riječi su nejako sredstvo.

Složimo li se s rečenim, neće biti teško u tom iskustvu pjesniku pridružiti i prevoditelja, osobito prevoditelja poezije. Prevoditelj jednako tako mora u čitatelju pobuditi tuđi doživljaj, izražen u tuđem jeziku, tako da taj tuđi doživljaj izražen tuđim jezikom postane čitateljev doživljaj izražen čitateljevim jezikom. Onaj prevoditelj kojemu to uspije nedvojbeno zaslužuje veliku pohvalu.

***

U ovim bi se uvodnim riječima moglo naći općenit razlog s kojega netko od kolegâ prevoditeljâ što su posvećeni prevođenju poezije zaslužuje pozornost – i hvalu. A našu hvalu na osobit način zaslužuje Tatjana Paić-Vukić, koja je – općenito svojim prijevodima poezije Alija Ahmada Saida Isbara, poznatijeg po njegovu nom de plume Adonis – uspjela u prezahtjevnoj zadaći prevoditelja poezije. Njezin prijevod Adonisove poezije primjer je uspješnosti u nastojanju da se hrvatskome čitatelju izravno približi Adonisovu nezauzdanu bujicu mislî, slikâ, asocijacijâ, kojima je stran svaki oslonac u racionalnoj strukturi, što – kako kaže jedan stih iz Adonisove poeme ”Grob za New York“ – tvore ”rijeku slikâ koje pobijaju Aristotela i Descartesa“. A takove je tekstove najteže prevoditi. Jer ne radi se o tomu da se u jezik prijevoda prenese značenje, već o tomu da se u prijevodu pokuša biti kreativnim na isti način na koji je kreativan pjesnik. Prevoditelju suočenom s takovom poezijom nije dostatno razumjeti pjesnikov govor, već re-kreirati ono u vezi s čime se u najvećoj mjeri očituje nejakost riječî; prevoditelj mora pokušati doživjeti pjesnikov doživljaj, i – kao što je to sâm pjesnik učinio – izazvati taj doživljaj u čitatelju. A Tatjana Paić-Vukić je u tome uspjela na način kojemu se ne može staviti nijedan prigovor. Pritom valja još jednom naglasiti: iskaz ”prijevod kojemu se ne može staviti nijedan prigovor“ ovdje ne treba razumjeti kao opis kakva (u smislu točnosti) korektnoga prijevoda. U najmanju ruku taj iskaz znači postignutu nadahnutost, vlastitu tečnost govora koja će u drugome jeziku nadomjestiti tečnost izvornoga govora, primjeren ton… Jednom riječju, sve ono što poeziju čini poezijom.

Prijevodne riječi kojima se Tatjana Paić-Vukić utekla u nastojanju da nam približi Adonisovu poeziju uporabljene su na poetski način, to jest tako da na poetski način nadvladavaju svoju nejakost. S toga je razloga svojim prijevodom Adonisove poezije, pod naslovom Dječak koji trčii u sjećanju, Tatjana zaslužila da joj ne samo čestitamo na uspješnom prijevodu Adonisove poezije, već da joj se i zahvalimo. Jer njezin je trud nas nadario doživljajem te poezije. Godišnja nagrada našega društva za najbolji prijevod tek je nejaka zahvala za to.

U Zagrebu, rujna 2022.                                                                                                                          Daniel Bučan

Obrazloženje

Godišnje nagrade “Josip Tabak” Društva hrvatskih književnih prevodilaca

Ani Badurina

za prijevod književnosti za djecu i mlade

(Susanna Mattiangeli, HB Olovka,

ilustrirala Rita Petruccioli, Ibis grafika, Zagreb, 2021.)

Pisanje laudacija je mačji kašalj. Pišemo ih učiteljima i uzorima, a ako su bili dobri učitelji, znači da im se divimo; ako smo se ugledali u njih kao uzore, znači da poznajemo i cijenimo njihov rad, i eto ti već pola laudacije. Ako su bili štoviše vrhunski učitelji, onda su nas poticali da budemo svoji, da barem malo skrenemo s njihova puta, i eto ti još kvarat teksta, gdje ti odmak dopusti da uočiš ono po čemu su posebni. Još frtalj ode na žanrovske i prigodne usputnosti i eto ti ga na, čas posla i čovjek ispuca kvotu preporučenih znakova s razmacima.

Dosad sam pisala samo takva obrazloženja.

Ali ovo nije takva laudacija. Ne znam što mi je bilo kad sam pristala hvaliti, i to javno, i to napismeno, nekoga mlađeg od sebe, poimence Anu Badurina, koju naše Društvo ove godine nagrađuje “Tabakom” za prijevod djela za djecu.

Da stvar bude gora, prošla su mi kroz ruke najmanje dva njezina mladenačka prijevoda, neobrađena, mnogo prije nego što je postala omiljena viša lektorica na zagrebačkoj talijanistici, mnogo prije nego što je postala marljiva i inovativna predsjednica našega Društva, mnogo prije nego što je postala ugledna prevoditeljica, a bome i tražena.

I tako smo došli do još jednog jada: Ana Badurina mi krade posao. Jučer sam joj ispravljala prijevode, danas mi otima kruh iz usta.

I pravo mi budi. Tako i treba biti. Neka nas nadrastu i neka budu bolji od nas.

A Badurina je izvrsna u tome što radi. Na popis knjiga na kojima joj zavidim sada mogu dodati i ovu HB Olovku suvremene talijanske autorice Susanne Mattiangeli, koja je 2018. nagrađena talijanskim “Andersenom” kao spisateljica godine.

Kao što nas je dosad već naučila ova kategorija najboljeg prijevoda djela za djecu i mlade, nisu to nikakve igrarije ni dječja posla, prevoditi za mališane. Naprimjer, ova HB Olovka prozna je knjiga, a eno već na koricama igra na pjesničku kartu, pa puni naslov glasi HB Olovka: bilješke i tajne, priče izmišljene i stvarne. I naravno da to nije slučajno tako ispalo, nego je uspješno prenijeto Appunti, cose private, storie vere e inventate.

Ali poput svakog vrsnog prevodioca, Ana Badurina ne prenosi kad je bolje ne prenijeti i krši pravila kad je za ljubav teksta bolje prekršiti ih, jer zna da ne postoje dva ista književna teksta i da zato nema jedinstvenog recepta i nema te traduktologije koja će ti nepogrešivo reći kada primijeniti koju fintu. Počnimo od naslova, jer tko bi pobogu rekao olovka HB kad se na ovim prostorima nikada nije čulo ništa osim “HB olovke”, a kvragu i vokativ i h u “Ajmo, Nora!”, jer tko je ikada s osam godina bodrio prijateljicu Hajde, Noro, i nema potrebe za mnogo zadaće kad je savršeno razumljivo i svakodnevno “puno zadaće”, i zašto se uostalom ne bi smjelo reći “frižider” ili “svejedno si super”. Uglavnom, hvala Bogu, Ana Badurina nije purist i nije popeglala tekst do ubojite standardnosti i dosadnosti.

A tek da čujete zezanciju s imenima: tu su likovi Ambrozija Pompozija, Sipa Šmrkavica, Mirko Bubalo, učiteljica Muhara...

No nemojte misliti da Ana Badurina podilazi dječurliji, ne, ne štedi ih, pa im podvali i takve staromodarije kao što su “mrko gledati”, “kadli spazi”, i pritom još zna aorist, tako da ga djeca napokon imaju od koga naučiti.

Uglavnom, HB Olovka u prijevodu Ane Badurina zabavno je i poučno štivo, kakvo bi se svidjelo starom Horaciju, a uvjerena sam da se sviđa i hrvatskoj mulariji, zahvaljujući našoj Ani, koja se sigurno svojski namučila zezajući se s ovim tekstom. A takvu muku, dok je svima drugima zabavno, treba posebno nagraditi, i zato mi nagrađujemo Anu za ovaj divan prijevod.

I da ne zaboravim: kad hvalimo učitelje i uzore, možda to i nisu tako časna posla kako se na prvu čine, jer tim ljudima svašta dugujemo. Ali mlađariji kojoj smo crvenom HB olovkom šarali po prijevodima ne dugujemo ništa. Pa valjda nešto znači ako ih hvalimo dok nam mažnjavaju gaže.

Cara Ana, complimentoni! Svaka čast!

Snježana Husić

29. rujna 2022.

Dalibor Joler - godišnja nagrada Josip Tabak za 2022.

Prijevod knjige Ive Pilara Južnoslavensko pitanje i svjetski rat

Dalibor Joler jedan je od rijetkih književnih prevoditelja koji ima i održava vlastitu mrežnu stranicu. Preglednu, informativnu, korisnu - iznimno pohvalan dodatni napor. Na njoj uredno poslagane, u jednakome formatu, kronološkim slijedom predstavlja vlastite prijevode. Tako se ondje, zasad na drugome mjestu, nalazi i stroga, asketska naslovnica knjige Ive Pilara Južnoslavensko pitanje i svjetski rat. Okružena je živopisnijim omotima fikcionalnih i nešto rjeđih popularno-znanstvenih djela, među koje se nevino, nalik romanu, sakrila i prijevodno teška Bogdalova znanstvena knjiga Europa je izmislila Cigane. U najdonjemu redu ove knjižne procesije nalaze se Osmojezični enciklopedijski rječnik i važni njemačko-hrvatski rječnik, među germanistima kolokvijalno zvan Znika-Kokoruš, na kojima je Dalibor Joler surađivao. Od te palete raznolikih tematika i naslova, ali i njegova pedagoškog rada, prevođenja za Ministarstvo unutarnjih poslova i suradnje s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje, autor izvornika, suizdavači, Institut „Ivo Pilar“ i Školska knjiga te svakako čitatelji imali su i imaju značajne koristi, zapravo bi bilo točnije i pravednije govoriti o blagodatima.

Naime izvornik, sada u javnoj domeni, jer Ivo Pilar umro je na nesretan način 1933., prevoditelja ima čime zastrašiti. Kao prvo prijeti s 830 stranica, koje se u hrvatskome izdanju doduše stisnu na 656, ali i to je godinu do dvije dana bolova u leđima i zglobovima ruku, popraćenih iritacijom očiju i povremenim glavoboljama. Kao drugo donosi povijesno-političko-kulturnu panoramu kakvu srećemo kod pojedinih autora iz doba oko 1920., kada se solidno znanje latinskoga i grčkog u intelektualnim krugovima podrazumijevalo, a rupa u svjetskoj lektiri i pravnome pojmovlju nije smjelo biti. Da bi se takvome znanju danas prevodilački uspješno odgovorilo, potrebno je usvojiti najbolje od svih svjetova - ozbiljno gimnazijsko i fakultetsko obrazovanje iz predelektroničkoga doba i sposobnost baratanja svim suvremenim izvorima, uz mnogo samoprijegora, dakako. Upravo to ima Dalibor Joler. I treće, možda i najzagonetnije što donosi Pilarova knjiga, jest bogat, precizan i kompleksan njemački jezik. Postojeće biografije govore doduše o ukupno pet do šest godina njegova boravka i studija u Beču, no i dalje nije jasno kako to može biti dovoljno za ovu razinu jezične kompetencije. Moguće je i vjerojatno da je Pilarov tekst prošao proces lekture i redakture prije objave, ali i u tu je fazu morao donijeti nevjerojatno visoku jezičnu razinu kao osnovu za taj postupak.

Ono što me je pri čitanju prijevoda kolege Jolera zaista zadivilo vještina je kojom je pogodio Pilarov izričaj. S tim da mu to uopće nije bila osnovna zadaća. Izdavači bi vjerojatno bili zadovoljni i time da je samo točno i potpuno prenio sadržaj Pilarova teksta, jer to je bio cilj, a stilske i estetske komponente tek dodatna boja, neka vrsta bonusa. Upravo zbog te razlike između prenošenja sadržaja standardnim hrvatskim jezikom i pogotka u esenciju stila, ovaj prijevod zaslužuje pozornost književnih prevodilaca i našu godišnju nagradu. Navodim posve nasumce odabrano mjesto: „Pa ipak, moramo istaknuti da slabu političku darovitost također smatramo rasnom posebnošću Slavena, a njezini uzroci leže u Slavenima svojstvenoj prevlasti osjećajnoga života nad misaonim te odveć jakoj podložnosti trenutačnome dojmu. No, ne treba smetnuti s uma da je ta rasna posebnost još bitno naglašenija njihovim položajem seljaka na ljestvici zanimanja.“

Ono odlično ilustrira prethodne, pomalo općenite i nejasne navode o naravi Jolerova majstorstva. Čitajući gornje rečenice, ali i bilo koje druge iz ove opsežne knjige, jasno vidimo stotinu godina staru knjigu, požutjelih stranica, no postavimo li pitanje kako je nanesena ta patina, teško ćemo na njega odgovoriti. U tekstu nema arhaizama, devetnaestostoljetnih izraza niske frekvencije, izumrle morfologije, neobičnih inverzija ili kićene sintakse. Svaka raščlamba pokazat će leksičke elemente sadržane u suvremenim rječnicima i jezičnim savjetnicima, gramatičke strukture odgovarajuće važećim normama. Jolerova je povijesnost neizmjerno suptilna i čini razliku između solidnog prevoditelja i onoga koji zaslužuje važnu nagradu.

Taj doseg gotovo da zasjenjuje onaj drugi, očekivaniji, ali već i sam po sebi vrijedan isticanja i nagrade. Knjiga naime barata golemim brojem zemljopisnih, etnoloških, povijesnih, pravnih, ekonomskih, vojnih i drugih pojmova, kojih ni na jednoj stranici nema manje od dvadesetak, a na mnogima ih ima i više. Pomnoženo s brojem stranica to je više od dvanaest tisuća, pa da ih se dio i ponavlja, zbog čega ćemo ovu brojku prepoloviti, govorimo o više tisuća traženja, odluka, jer mnogi od tih pojmova imaju više hrvatskih ekvivalenata. Neki su točniji, ali današnjem čitateljstvu slabo razumljivi, neki su pitanje jezičnoga registra, neki posve ravnopravni, samo s drukčijom raspodjelom dobitaka i gubitaka u transferu. Odluke, odluke. Otud ona u uvodu spominjana glavobolja, nije mišljena kao prazna hiperbola.

Na kraju istaknimo još jedan aspekt ovoga teksta, iako je implicite sadržan i u prethodnome dijelu prikaza: kolega Joler rabi lijep, bogat, sadržajan, čvrsto povezan i jasan hrvatski jezik, silno potreban u ovo doba nerazumijevanja značenja riječi, raspada frazeologije, uvenuća leksike i sušenja sintakse. Bez obzira hoće li to postići neki mjerljiv učinak, mi prevodioci dužni smo javni prostor puniti, pa i bombardirati takvim jezičnim izrazom, jer stojimo na posljednjoj crti obrane ovoga malog jezika, koji za stotinjak godina može izumrijeti jednako lako kao i njegovi govornici. I za to je Dalibor Joler zaslužio nagradu na kojoj mu od srca čestitamo.

Andy Jelčić

Godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca za prijevod beletristike Latici Bilopavlović Vuković, 

za prijevod romana Radioamater Ulle Lenze (Fraktura, 2021.)

Obrazloženja prilikom dodjeljivanja nagrada njemačkoj književnici Ulli Lenze u pravilu ističu njezin snažan poetski jezik i iznimnu sposobnost dočaravanja likova i uživljavanja u opisane događaje, što je potvrda njezine književne relevantnosti i predstavlja poseban prevoditeljski izazov te se u jednakoj mjeri odnosi na prevodilačku umješnost prevoditeljice Latice Bilopavlović Vuković. Roman Radioamater objavljen je 2020. godine i odmah je bio nominiran za prestižnu njemačku književnu nagradu Uwe Johnson. Razrađen stil, iznimno vješto povezivanje biografskih i historiografskih elemenata te otvaranje dugo tabuiziranih tema iz njemačke i europske prošlosti razlozi su zbog kojega su prava na roman Radioamater prodana u sedam zemalja i prije samog objavljivanja romana, stoga ne čudi što se roman Ulle Lenze na hrvatskom jeziku pojavio vrlo brzo nakon objavljivanja originala, u sigurnom i tečnom prijevodu Latice Bilopavlović Vuković, upravo ovjenčanom godišnjom nagradom "Josip Tabak" Društva hrvatskih književnih prevodilaca za beletristiku u 2022. godini te ukratko valja istaknuti posebnosti romana, kao i njegova prijevoda na hrvatski.

Ulla Lenze povijesni svijet svojega romana tvori oslanjajući se na niz formalnih inovacija, prvenstveno u prikazivanju vremena s akronološkim slijedom epizoda. Povijesni događaji prikazani su kroz filter svijesti glavnoga lika te se iznimna pozornost posvećuje motrištu glavnoga lika. Radi se o fiktivnoj rekonstrukciji života njezina prastrica prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, koji je – premda glavni lik romana – prikazan kao istinski antijunak, jer ni u trenucima teške povijesne krize, kada bi se trebao suočiti s vlastitim propustima, ne kreće u istraživanje samoga sebe i preispitivanje svojih postupaka, nego se pasivno prepušta struji događaja. Upravo na taj način njegov lik odražava manje poznatu, gotovo zaboravljenu špijunsku epizodu iz njemačke i američke povijesti, no u prvom redu ukazuje na fenomen ljudi koji su se slijepo pokoravali ideologiji većine. Pred glavnog junaka postavlja se tako pitanje je li u ratu moguće biti „Nijemac koji je ni kriv ni dužan bio Nijemac“ (74) jer nakon što se upleo u nacističke mreže kao radio-amater postaje svjestan: „Bezazleno pripovijedanje neće proći.“ (114) Premda koncipiran kao antijunak, njegova sudbina istodobno posreduje univerzalan osjećaj iskorijenjenosti i stranosti u svijetu premreženom ideološkim silnicama, svijetu u kojem se on – kao toliki drugi – ne može snaći, pa tako ni potvrditi svoje mjesto. Potisnuta temu o radu nacionalsocijalističkih agenata u SAD-u neposredno prije i tijekom Drugoga svjetskog rata se u romanu višestruko umnaža – radi se o rekonstrukcija povijesnoga vremena i povijesnih zbivanja između 1939. i 1955., rekonstrukciji jedne biografije, kao i slaganju priče iz razasutih biografskih elemenata u primjer za „život koji se mogao presaviti poput lista papira koji netko stavlja u džep“ (173).

Nije, stoga, čudno što taj roman u originalnu objavljen kao Der Empfänger, predstavlja istinski prevoditeljski izazov koji počinje već samim naslovom. Tako se može pronaći podatak da je roman na nizozemski preveden kao Tri života Josefa Kleina, dakle taj prijevod odustaje od riječi iz njemačkoga originala koja označava radio-prijemnik, ali i onoga koji šalje radio signale. Navodim to kako bih pojasnila nimalo jednostavnu prevoditeljičinu odluku za upečatljiv naslov Radioamater, jer taj pojam donekle jednoznačno usmjerava polisemantičnu otvorenost njemačkoga naslova koji upućuje na radio, ali i na subjekt zahvaćen povijesnim zbivanjima. No, s druge strane, glavni lik doista jest amater, i to ne samo kao radio-vezist, nego i kao slučajni agent, vrbovan od „nacista šeprtlja“ (235) i dva puta zatočen na otoku Elis. Njegova tri života najkraće bi se mogla opisati s njegova tri imena – kao Josef Klein iz Njemačke kreće u New York, ondje se osjeća kao Amerikanac, slušajući jazz i uživajući u zapečenom grahu kao Joe Klein, no nakon što biva uvučen u nacionalsocijalističke krugove i praćen od FBI-ja te zatočen, nakratko se vraća bratu i svojoj obitelji u Njemačkoj da bi ponovno emigrirao u Južnu Ameriku gdje postaje José, no promjena identiteta ne nudi mogućnost oslobađanja i olakšanja. Zadaća prevoditeljice bila je prenijeti atmosferičnost zbivanja i specifičnu auru svakog pojedinog mjesta radnje te njihov utjecaj na glavni lik dok bježi pred povijesnim zbivanjima, posvećuje se čitanju Thoreauova Waldena i sumorno rekapitulira svoj život: „Što je zapravo radio sve to dugo vrijeme? Ne mnogo. Ništa utemeljio, ništa započeo. Više se usavršio u nestajanju. Kao da je to njegov uspjeh. Šumska koliba Harlem.“ (71) te u razgovorima priznaje: „Točno tako, želim biti nitko.“ (124) Valja istaknuti poseban, istrzani ritam rečenica koji prevoditeljica točno prenosi, odražavajući na taj način stanje lika i njegove nedorečene sumnje u vlastite postupke i neosviještene stavove, te time roman ne gubi ništa od svoje izvorne snage: „Trebalo mu je punih godinu dana da se odvaži progovoriti. Govoriti, a da nikoga ne vidi. Razviti povjerenje. Jednostavno govoriti. Odaslati nešto od sebe u svijet, naslijepo.“ (31)

Može se zaključiti da je ovaj roman u književnoj prevoditeljici Latici Bilopavlović Vuković pronašao svoju iznimnu posrednicu na makro-, kao i na mikrorazini teksta. Radi se, s jedne strane, o prevoditeljičinom iskustvu i jezičnoj kompetenciji na materinjem jeziku, a s druge strane, o činjenici da je prevoditeljica vrlo dobro istražila razdoblje u kojem se roman odigrava te je dosljedno provela svoje prevoditeljske odluke pružajući time hrvatskoj čitalačkoj publici važan prijevod iz suvremene književnosti njemačkoga govornog područja.

Milka Car

Obrazloženje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca Ani Kolesarić za životno jelo

Ana Kolesarić naša je vrsna prevoditeljica, lektorica i redaktorica koja se prevođenjem bavi više od trideset godina. Rođena je u Beogradu 1937. godine. U Zagrebu je pohađala osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju, i studirala je fonetiku i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodila je za časopise Hrvatski tjednik Matice Hrvatske, hrvatsko izdanje Le monde diplomatique i Europski glasnik, a kao vanjska suradnica godinama je predstavljala francusku književnost na Obrazovnom programu Radio Zagreba.

Izmiještanje prijevodom jedna je od nelagodnih, ali prevoditelju uobičajenih gesti. Kao strancu u tuđoj kulturi koju je učinio svojom, i prenositelju u vlastitu kulturu čiji kôd obogaćuje, prevoditelju dopada nelagodna zadaća da iz sjene oblikuje, skicira i gradi vlastiti jezik i kulturu. Ana Kolesarić jedna je od naših prevoditeljica i članica koja je u svojoj bogatoj prevoditeljskoj karijeri i sama postala medijem onih izmještenih u francuskoj kulturi. Još 1988. za Grafički zavod Hrvatske prevela je kapitalno djelo Jorgea Sempruna, Kakva lijepa nedjelja! I nije samo tema mučnog boravka u Buchenwaldu ovog Španjolca koji će kasnije postati jedan od važnih aktera na španjolskoj političkoj sceni nešto što predstavlja izazov, niti ona vrst nutarnje eksplozije izdaje vlastite klase (i svih klasa) koju je jednako eksplozivno promicao već tragično preminuli Sartreov prijatelj Paul Nizan, nego i niz referenci na aktere ili sugovornike iz knjiga kao što su Vernant, Blum, Giraudoux ili oni vječni, Goethe ili Valéry, koji širem hrvatskom čitateljstvu postaju otkriće upravo zbog dijaloga koji je s njima zapodjenuo Semprun.
Na sličan je izazov naša kolegica morala odgovoriti i u prijevodu romana Patricka Modianoa Mjesto za zvijezdu (Fraktura, 2016.), Nobelovca čiji je roman Ulica mračnih dućana prevela još davne 1980. (Zagreb, Znanje). Prvi prijevod Modianoa, u ponovljenom izdanju iz 2014., kao i prijevod romana Dora Bruder (2015.), također su izišli u izdanju Frakture. Kratki roman Mjesto za zvijezdu vrvi referencama na ličnosti iz političkog i javnog života 1930.-ih i 1940.-ih, što su istaknuli i francuski kritičari. No, dovoljno je baciti pogled na posljednje stranice da shvatimo da je ovaj roman zahtijevao dijalog sa čitavom francuskom tradicijom: u razgovoru s Freudom, spominjanje Sartreovog eseja o židovskom pitanju ovdje pretvorenom u calembour, igru s djedovim prezimenom kojem je dodana partikula s varijacijom prezimena « Jean-Paul Schweitzer de la Sarthe», znači gestu kojom autor baca rukavicu u lice najznačajnijem filozofu onovremene Francuske, «totalnom intelektualcu» i njegovim tezama, što je uostalom, učinila i Hannah Arendt. No, igra ide dalje, do vrata besmisla jer, kada Freud moli pripovjedača Rafaela Šlemiloviča da odustane od «židovske neuroze», «jidiš paranoje», ovaj odgovara da želi jedinog doktora koji za njega postoji: Louis-Ferdinanda Bardamua, što je očita referenca na nemogućeg velikana Célinea i njegovo Putovanje. Vrtlog je to koji je započeo već Ulicom mračnih dućana, istragom, potragom za identitetom koja završava rečenicom: «Nisu li i naši životi, baš kao i ta djetinja tuga, tako kratkotrajni i tako podložni nestajanju u nekom predvečerju ?». On se nastavlja i u Dori Bruder.

Već je rani prijevod Pagnolovog Vrijeme ljubavi (Znanje 1979.) kolegici Kolesarić donio suočavanje s izazovnim tekstom – nedovršenim ali autoriziranim autobiografskim romanom tiskanim posthumno, četvrtim, posljednjim dijelom serije Souvenirs d'enfance. Pagnol ovdje opisuje život među vršnjacima u internatu, prve snove o postajanju pjesnikom, susret erudicije i prirode, dirljivu i smiješnu epizodu zavođenja djevojke za prijatelja Lagneaua, ali i «Kugonoše» o epizodi kuge u Marseilleu 1720. koju prepričava gospodin Sylvain, neobični «savant» na rubu delirija. Pagnolova teškoća jest upravo u tipično francuskoj lakoći tona, klasičnoj (klasicističkoj?) eleganciji u kojoj se ne smije nazirati trud, koju je kolegica Kolesarić vrsno svladala.

Na slične je izazove kao mlada prevoditeljica naišla i prevodeći Momka u modrom Jeana Gionoa (Znanje, 1982.). Ponovno je riječ o provansalskoj mladosti, jer je i Momak velikim dijelom autobiografski, iako obogaćen tipično žionoovskim mirisnim i zaokruženim fikcionalnim anegdotama. Neobično je koliko je prevoditeljski opus Ane Kolesarić koherentan, kao da je sve rađeno prema nekoj unutrašnjoj logici, i koliko se rukavci prijevoda nadopunjuju novima. Provansa se dopunjuje i Mediteranom u prijevodu Bernarda Bijelića Mediteran, braćo moja (Zagreb, Ceres, 2001.).

I iako će se činiti da jedan dio prevoditeljskog opusa Ane Kolesarić iznenađuje, onaj koji obuhvaća brojne prijevode dječje književnosti (Crvenko na Mjesecu i druge priče, Zagreb, Mladost, 1985. Arthura Haulota u poznatoj dječjoj biblioteci «Vjeverica», ili Štrumpfovi: Moj prijatelj pauk, Jesenska pustolovina, Štrumpfić plače, Svi u školu, Bez bubnja i trube, Alaina Josta i Thierryja Cullifforda, Zagreb, Znanje, 2011., ili Verneovo Putovanje u središte Zemlje, Zagreb, Znanje 2013., ili Bajke Charlesa Perraulta, Znanje 2014., ili Mačak u čizmama istog klasika iz 2015.), i on ilustrira verzatilnost i umješnost bavljenja jezikom koji mora sve reći pomno odabranim rječnikom dječjoj publici koja je zahtjevna na sebi svojstven način.

Kod Ane Kolesarić moguće je pronaći i disidente različitih faktura, od Xaviera de Maistrea i njegovog Putovanja po mojoj sobi & Noćni pohod po mojoj sobi (Koprivnica, Šareni dućan, 2008.), koje na zabavan način rasvjetljuje onoga koga je Antoine Compagnon svrstao u «antimoderne», do posljednjeg prijevoda iz 2020. Sjećanja trgovca umjetninama, autobiografije Ambroisea Vollarda (Koprivnica, Šareni dućan). Kod istog je izdavača 2017., prijevodom Prije i poslije o Paulu Gauguinu, kolegica Kolesarić nastavila igru sa slikovnim u knjizi koja počinje jasnom tvrdnjom: «Ovo nije knjiga», gestom koju su, među inima, kasnije ponovili i Magritte i Foucault.

No, naći će se u opusu kolegice Kolesarić i prijevodi posve modernih faktura ženskog, od Mornara s Gibraltara Marguerite Duras (Zagreb, Vuković & Runjić, 2015.), romana dijaloške fakture o ljubavnom trokutu, suncu, brodovima i moru, značajnog napose kao istodobno i posve netipičnog za autoričin opus i apsolutno „njenog“, do Biografije gladi Amélie Nothomb (Zagreb, Vuković & Runjić, 2008.), autobiografije poznate belgijske književnice koja danas za nas završava znakovito, potresom u Kobeu 1995. Posljednja rečenica romana jednostavno kaže: «Pa što onda? Živa sam».

Posljednje fioriture prikaza ovog plodnog stvaralaštva donose dva jedinstvena ali veoma različita glasa. Prijevod Dvije smrti Orimite Karabegović Janine Matillon (Zagreb, Ceres, 1999.), i same prevoditeljice na francuski naših klasika proze i poezije, od Krleže i Andrića do Matoša, Kaštelana i Vesne Parun, pogođen je jer nemoguća tema terora i užasa jezikom ne «ranjava». Teško je kao prevoditelj pogoditi teksturu pisma koje se možda ljudski teško može razumjeti, jer je čovjek imao sreće da ga ne mora razumjeti. Neizrecivo nasilje za sobom vuče pathos poistovjećivanja koje je još Barthes «iskupio», no umijeće naše kolegice Kolesarić izranja iz cizeliranih rečenica koje napetošću i u hrvatski prenose onu vrst pomutnje koju čitatelj osjeća kada se susreće s ovakvom vrstom teksta, nutarnju podvojenost između želje za poistovjećivanjem, «grijeha» svakog pravog čitatelja, i svijesti o fikcionalnom koje, srećom, uvijek podriva.

I možda je neobično, ali ovaj prikaz prevoditeljskog opusa Ane Kolesarić završavamo njenim ranim prijevodom, iz 1977., začudnog romana Blaisea Cendrarsa Moravagine (Znanje), jednog od klasika francuske književnosti 20. stoljeća. Ovaj roman predstavlja, naime, neke od tema i težnji koje nam je u svom dugogodišnjem radu predstavila kolegica Kolesarić. Na prvi pogled, riječ je o pustolovnom romanu psihijatra znakovitog imena, Raymonda la Sciencea, i njemu fascinantnog luđaka-kriminalca Moravaginea, čije je ime, prema autoru, trag (Mort-à-vagin), kojeg psihijatar izbavlja iz bolnice i s kojim putuje po svijetu. Cendrarsov roman samo je na prvi pogled i politički roman koji istodobno dovodi u pitanje «očite» tragove. Ni Kropotkin ne vjeruje Moravagineu, i Raymondova i Moravagineova se borba izmiješta onkraj tradicionalnog anarhizma dovodeći do nihilizma nekog idealnog društva u kojem pojedinci postaju psihopate. Roman završava zatvaranjem Moravaginea i njegovim posljednjim godinama kada piše rječnik marsovskog jezika: «Jedina riječ marsovskog jezika piše se fonetski: (...) Znači sve što hoćete». Tako nam konačno umiče i jezik, i to ironično, ne zbog gubitka smisla, nego zbog njegovog obilja, viška, odnosno nemogućeg savladavanja. Psihoseksualne pustolovine luđaka i kriminalca u romanu koji nema koherenciju pustolovnog romana izazov su prevoditelju miješanjem jezika, «nemogućom» naracijom, relativnom kronologijom i pseudolinearnom strukturom koja dijelove povezuje abecedom i kolažom pripovjedača, samog Cendrarsa koji se pojavljuje u tekstu, ali i Raymonda i Moravaginea.

Tako je Moravagine zahtjevan tekst, gotovo anti-roman antiheroja, subverzija avanture koja implodira u romanu i završava epitafom pod «z»: «Ovdje leži neki stranac». On je subverzija politike, roman potpune destrukcije smisla, tema, teksta, jezika, čiji likovi nisu autorovi dvojnici, ili, ako jesu, oni su prokleti dvojnici kojih se želi riješiti. To je roman kojem imputiraju i nihilizam, i fašizam, i «ništa», i čistu silu, roman koji oslikava pesimizam i neodgovornost kao vrijednost, roman, na kraju, koji nameće dijalog sa čitateljem, i koji bez istančanog prevoditelja ne može funkcionirati u drugoj kulturi. Ovaj je roman napisan protiv, gotovo protiv svega, pa i samog romana kao konvencije i kanona. Parodija je to žanrovskog romana o putovanjima bez cilja, psihopatama i revolucionarnim pobunama, bolestima i čistom suicidalnom očaju, s neuravnoteženom i nekoherentnom naracijom koja ruši još odveć klasičnu formu literature. Tekst pobune, nalik dadaističkim intervencijama, koji želi biti tekst apsolutne slobode onkraj jezika koji završava u marsovskom. Malo je prevoditelja koji se susreću s marsovskim, pa makar on u negativu i podsjećao na Rabelaisov poziv «čini što hoćeš» ili na krilaticu Williama S. Burroughsa. Shvaćen i kao roman koji sam sebe stvara i razara, napisan začudno kontroliranim stilom koji čini još jedno njegovo proturječje, jaz između forme i sadržaja, Moravagine je i samom Cendrarsu jedan vrst vječnog projekta kojem se vraćao čitav život. U tom smislu pustolovina prevođenja koju nam je kolegica Kolesarić i ovim ranim prijevodom predstavila neka je vrst sinegdohe njenog dugogodišnjeg samozatajnog rada, njeno neumorno vraćanje tekstu. Humanum paucis vivit genus, kako kaže deviza knjige.

Kada bismo trebali ukratko izdvojiti kvalitete ove vrsne prevoditeljice, one bi se ponajprije ogledale u raznovrsnosti avantura pisma u koje se upustila: od autobiografskih do antimodernih, od dječjih i mladenačkih do ženskih i ljubavnih, od autofikcionalnih svjedočenja o kataklizmama 20. stoljeća (sudbine Židova i naše recentne povijesti) do eksperimenata pobune. No, njeni brojni prijevodi pokazuju ustrajnu brigu za njegovanim jezikom bilo kojeg registra, iznenađujuću koherenciju koja se ne susreće često u prevoditeljskom opusu i istančanost sigurne ruke u igri hrvatskim inačicama značenja. Sve su to odlike naše kolegice Ane Kolesarić koja nas je, nas kolege, i hrvatsko čitateljstvo, zadužila pružajući nam mogućnost da kroz njen rad generacije čitatelja upoznaju francusku kulturu i da njeni velikani zažive autohtonim životom u nas.

Godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca za prijevod dječje književnosti

Lara Hölbling Matković

Roald Dahl: Fantastični gospodin Lisac (Fantastic Mr. Fox)

Teško je izbaciti djecu iz dječje književnosti. A trebali bismo povremeno, evo kao večeras. Osvrnemo se oko sebe – djece nema, a ovdje smo da bismo dodijelili nagradu Josip Tabak za prijevod dječjeg romana. Za pretpostaviti je dakle, da se nagrađeni dječji roman Fantastični gospodin Lisac nekako nas odraslih tiče. Pa da provjerimo na koje sve to načine.

Za početak, roman je napisala odrasla osoba. Mnogi od nas sjećaju se Roalda Dahla iz vlastitog djetinjstva: Charlie i tvornica čokolade, Matilda, Vještice, biblioteka Hit. Službene biografije kažu da se Roaldu Dahlu strast prema pisanju rodila relativno kasno, u svakom slučaju nakon karijere svjetskog putnika, vojnog pilota u Drugom svjetskom ratu i špijuna britanske vlade. S idejom da nas knjiga, da bi oduševila, uvijek mora malo i uplašiti, Roald Dahl je dosljedno njegovao svoju ljubav prema teškim temama – poput nasilja i smrti – pišući crnohumornim, pomalo makabrističnim stilom, i odlučio da o tim temama treba pripovijedati onima koji znaju slušati i koji će najbolje razumjeti – a to su djeca. Njegovi su junaci zli i zlonamjerni odrasli koji u opasnost dovode plemenitu, pametnu i poduzetnu djecu. I životinje, poput predmetnog gospodina Lisca.

Nije tema danas, ali roman je ilustrirala odrasla osoba – nagrađivani engleski ilustrator Quentin Blake. Blake je tako postavio scenografiju, i otvorio višedimenzionalni prostor ilustrirane knjige još jednoj odrasloj osobi da se pozabavi tekstom, a to je prevoditeljica.

Na ovome mjestu dolazi rečenica : Laru Hölbling Matković ne treba posebno predstavljati. Ali ja ipak malo hoću, jer kad je netko stalno prisutan, previše se na nju naviknemo, i zaboravimo kako bi bilo da je nema. Lara Hölbling Matković već je desetljećima nezaobilazan glas prijevodne književnosti za djecu i mlade, kao prevoditeljica, urednica i autorica. Lakše se afirmirati kao prevoditelj za male ako ste već dokazali da znate prevoditi i za velike, a Lara Hölbling Matković to jest, dobivši nagradu Josip Tabak za prijevod djela Elizabetanska slika svijeta 2007. g.

Dobri pisci dječje književnosti su oni koji shvaćaju da je najteže napisati jednostavno. Oni koji ne podilaze svojoj publici, već im daju prostor za da razviju maštu i osjećaj za jezik. Koji znaju za moć dobre priče.

Dobri prevoditelji dječje književnosti shvaćaju da prenijeti jednostavnost nije jednostavno. Ali kao posrednici među kulturama, shvaćaju i da je njihova zadaća nešto složenija, i da djeci i mladima ne otvaraju samo svjetove riječi, već i svjetove stvari, u najboljem, ne nužno foucaultovskom smislu riječi. Dobri prevoditelji dječje književnosti su i dobri čitatelji dječje književnosti, a njihovi najbolji prijevodi hrabri su, inventivni i imaju interpretativnu snagu koja zrači čak i kad se ne čitaju naglas.

Otkačen, iskošen svijet Roalda Dahla - koji djeca razumiju puno bolje od nas odraslih - lako je uništiti, čim ga pokušamo objasniti. Lari Hölbling Matković to je jasno. Kao što Dahl pristupa djeci, s dignitetom i ozbiljnošću, tako ona pristupa dječjoj književnosti. I djeci pri tome otvara – i to je jako važno – vrata prema ljepoti i nepreglednim mogućnostima hrvatskog jezika, prenoseći sve teksture i arome za koje djeca i mladi, od rane dobi uronjeni u anglofonu kulturu, pogrešno misle da ih samo engleski jezik dovoljno vješto i lijepo može prenijeti.

Sretan je dobar pisac koji nađe dobru prevoditeljicu. A sretna su i djeca koja imaju Mahunu, Mješinu, Muljića – umjesto Boggisa, Buncea i Beana. Sretni su (i zahvalni!) roditelji koji moraju naglas čitati Fantastičnog gospodina Lisca, a i pokoja, ovdje pred vama prisutna prevoditeljica, koju su nadahnule knjige poput ove koju nagrađujemo večeras.

Stoga mi je velika čast i zadovoljstvo čestitati Lari na dosadašnjem radu, i na ovoj zasluženoj nagradi.

Dr. sc. Anda Bukvić Pažin

U Zagrebu, 1. listopada 2021.

OBRAZLOŽENJE NAGRADE DHKP 2021.

Nagradu DHKP-a za publicistiku za 2021. dobio je Marko Gregorić za prijevod knjige francuskog književnog povjesničara i teoretičara, predavača na prestižnom Collège de Franceu, Antoinea Compagnona, pod naslovom Antimodernisti, Od Josepha de Maistrea do Rolanda Barthesa, koja je 2005. objavljena kod Gallimarda i ponovno izdana u džepnom izdanju 2016.

Kao književni prevoditelj koji je, među ostalim, preveo Ellula, Deleuzea i Guattarija, Lyotarda, Kaufmanna i Badioua, i napisao i knjigu o «metafizičkom značenju prevođenja», Marko Gregurić ovog puta potpisuje podrobnu studiju o fenomenu antimodernizma čija je glavna značajka da obogaćuje i propituje tradiciju pojma kod nas započetu istoimenom knjigom profesora Zorana Kravara. Mogli bismo imenovati razlike u njihovim pristupima jer je za Compagnona «antimoderno u modernom inzistiranje na slobodi», i možda dovesti u pitanje čitavu, ma koliko nijansiranu, Compagnonovu podjelu na moderne i antimoderne autore, što je prethodno učinio već i Paulhan (anti)modernistima, kao, uostalom i svaku dijadu koja uvijek ovisi o konstrukciji definicije svakog pojma i njihove međuovisnosti, no ovdje bismo željeli istaknuti specifičnosti i izazove prijevoda ovakvog djela.

Prijevod književno-teorijske studije koja je podijeljena na dva dijela, «Ideje» i «Ljude», i koja još u uvodu predstavlja «Moderne na slobodi», ogroman je izazov jer prevoditelj ovdje začinja tradiciju, i to od pitanja prijevoda samog naslova, kao alternative između «antimodernista» ili «antimodernih». Govorimo, uostalom, o prijevodu s jezika na kojem «moderne» znači i moderno i modernistički, koje se uspostavlja na specifičan način, različit od anglosaksonske tradicije (kao što je, uostalom, slučaj i s terminom «classique», klasičnim i klasicističkim).

Stoga ovdje prevoditelj uspješno uvodi pojmovlje koje će kasnije preuzimati stručnjaci iz područja povijesti književnosti, teorije književnosti, kritike, filozofije, estetike, povijesti, ali i politologije, propitujući, primjerice, tezu o atributu «liberal» kao uvredi. Iako antimodernist koji «odbija mirnu savjest napretka» i nije francuski specificum, on, prema Compagnonu, postaje od kraja 18. stoljeća značajni moment povijesti Francuske.

Autorovim zaigranim uvodom prevoditelj stvara prijemčivu prozu koja šarmira i na hrvatskom dok istodobno postavlja ozbiljna terminološka pitanja oko antimodernog, kontramodernog, reakcionarstva i revolucije. Prvi dio, koji se grana u šest figura antimodernizma, “kontrarevolucije, protuprosvjetiteljstva, pesimizma, istočnog grijeha, uzvišenog i grdnje”, donosi mnoštvo primjera značajnih autora uz popriličan broj citata koje prevoditelj sam prevodi istodobno koristeći i postojeće prijevode, primjerice Dunje Robić ili Višnje Machiedo. Opusi autora koje će predstaviti Compagnon zahtijevali su i podrobno poznavanje hrvatske teološke literature (De Maistreova «zamjeničnost»), filozofske tradicije, Schopenhauera, Burkea, Bataillea, Tocqueville, Bergsona i mnogih drugih, kritičara kao Thibaudeta, ali i kulturnih fenomena i figura dendija, romantičara ili republikanca.

No, prevoditeljeva kompetencija nije tek stvar poznavanja konteksta, ma koliko on širok bio (a u kojega se ubrajaju i klasici kao Gide ili Proust), jer u drugom dijelu Compagnon povezuje prilično raznorodne figure kao što su Chateaubriand, Joseph De Maistre, zanemareni Lacordaire, Léon Bloy, Péguy, Albert Thibaudet, Julien Benda i Julien Gracq s Rolandom Barthes, koji mu je, prema autorovim riječima, prouzročio najviše problema kod publike. Napadi ad hominem zbog prozivanja Barthesa antimodernistom bili su tim jači jer je dio knjige o Barthesu i osobno Compagnonovo svjedočenje o prijatelju i mentoru, i njegovom «iznevjeravanju», što prevoditelj uspijeva prenijeti neusiljenim i gotovo prisnim tonom.

No, prevoditelj je ovdje morao ovladati i značajnom terminološkom građom: on, primjerice, vješto prenosi Compagnonovu kontekstualizaciju De Maistreovog neologizma «šljamokracije» i pojašnjava pojam «jazbine Maneža» i «zakonodavaca Bebe». K tome, upravo Barthesovo nijansiranje pojmova : «recesivno», a ne regresivno, «konzervirajuće», a ne konzervativno, «reaktivno» a ne reakcionarno, pokazuje koliko ovaj tekst od prevoditelja zahtijeva da postane gotovo model čitatelja, možda ne idealnog, ali svakako pomnog, koji će prepoznati Paulhanove «održatelje», «filologe», nasuprot terorista «mizologa».

Cizelirani portreti svakoga od spomenutih autora donose niz novih prevoditeljskih izazova : mnoštvo figura pomoću kojih Compagnon pripovijeda kulturnu povijest Francuske i nepisani kulturni kod od Revolucije do danas, mnogolikost tradicija (u množini) i njenih lomova i dijagnoza – primjerice Péguyjeva o svijetu nakon Dreyfusove afere, u kojoj «malin», kako kaže, spaja u jednoj riječi i «preuzetne i pakosne, častohlepne i opake».

U susretu s ovako gusto napisanom knjigom koja se vrckavo igra referencama prevoditelj mora slijediti istu metodu cizeliranja prijevoda koja nijansira predodžbu o povijesnoj, političkoj i kulturnoj sceni Francuske postavljajući i problematična pitanja, primjerice pitanje antisemitizma ili radikalizma koje dovodi do dekodiranja pojma « l'Assiette au beurre», kada Thibaudet uspoređuje radikala s običnom rotkvicom koja se poslužuje s «masnim umacima». Tako je jedna od vrijednosti ove knjige onkraj same teze i podjele na moderne i antimoderne – osobito u okviru Compagnonove pretpostavke da je još od Baudelairea modernitet sastavljen od antimodernista.

No, kod Compagnona se može naći i zabavnih stranica koje osjećamo kao svoje i koje prevoditelj prenosi razgovornim stilom, životno i živahno : «Antimodernisti su slobodni strijelci», ili šišmiši, pervertiti u općoj političkoj histeriji, ni na ljevici, ni na desnici, figure Barthesovog neutralnog, ekscentrici i vječni gubitnici suprotni centristima. Prevoditelj vješto prenosi i devize koje i danas prepoznajemo : « lažna nevinost : ništa ne shvaćam, dakle nema ništa za shvatiti», ili Barthesov estetski sud da je «ono što je krhko uvijek novo».

No, «čarni» ili šarmantni, reakcionari podsjećaju i na definiciju tradicije i tradicionalnosti – kako Thibaudet kaže, treba biti tradicionalan s nekim, a još više tradicionalan protiv nekoga.

Compagnonova mimikrija vlastitog predmeta proučavanja, antimodernista kao nekonformista moderniteta (a ne konformista antimoderniteta) ističe fakturu njegovog diskursa. Riječ je o suvremenom amalgamu registara, načinu pisanja o tzv. ozbiljnim temama koje suvereno miješa i znanstveno i «neznanstveno», dajući primjer francuske tradicije esejizma. Ovdje se možda najviše ogleda ne samo Barthesova ili Compagnonova, nego i osobna prevoditeljeva estetika. Naime, prevoditelj je morao riješiti i načelni formalni problem registara koje hrvatski jezik ne podsjeduje. Tako osobna prevoditeljeva estetika obuhvaća lepršavu lepezu pojmova : «gojenac», «baštinik», «verige», ali i «galimatijas», «invektiva» i «parenteza», «šljapati» i «rvati», «reznici» («marcottage») kao rješenje za Barthesov pojam vraćanje tema i likova kod Prousta, ili «književništvo» («littératurisme »). Prevoditelj time dodaje još jedan sloj ovom prštavom štivu kao osobni pečat kojim odgovara na velike izazove ove proze.

Ako je književnost oporba, ovaj prijevod uvelike pridonosi jačanju suvremenih težnji, jer, kako kaže Compagnon na kraju, «danas je vrijeme da se veliča prosvjetiteljstvo, a ne da se prave ceremonije». Prijevod ove knjige poslužiti će upravo toj svrsi i u tome je prevoditeljev najveći doprinos, u sazdavanju vlastite kulture i budućih čitatelja, u čemu je Marko Gregurić uspio.

Dr.sc. Maja Zorica Vukušić, doc.

Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za Romanistiku

Francuski jezik i književnost

Katedra za francusku književnost   

Obrazloženje prijedloga za dodjelu godišnje nagrade "Josip Tabak"

Željka Somun, za prijevod romana Carstvo životinja Jean-Baptistea Del Amoa (OceanMore, Zagreb, 2020.)

Jean-Baptiste Del Amo (1981.) prvim je romanom Une éducation libertine (2008.) osvojio prestižnu nagradu Goncourt za debitantski roman. Kritika hvali i njegovu sljedeću pripovjednu prozu Le Sel (2010.), dok trećim romanom Pornographia osvaja nagradu Sade 2013. Règne animal iz 2016. (Carstvo životinja, 2020.) četvrti mu je roman, dobitnik nagrada Le Livre Inter i Valery-Larbaud. Djela su mu prevedena na petnaestak jezika, a već pri prvom susretu s Del Amoovim pripovijedanjem – u predanoj interpretaciji Željke Somun – i hrvatski će čitatelj zaključiti da se našao u društvu osebujne autorske ličnosti, istančana poznavatelja tradicije u koju se upisuje, prozaika pjesničke vizije, velika jezičnog bogatstva i discipline, angažirana pisca u najboljem smislu riječi.

Carstvo životinja priča je o malenu obiteljskom dobru koje će od kraja 19. do kraja 20. stoljeća prerasti u svinjogojsku farmu. U surovu nastojanju da podjarme prirodu, pet naraštaja gaskonjskih seljaka upoznat će rat, gospodarske mijene i industrijalizaciju ruralnog života. U svakom aspektu njihova postojanja i na svakoj stranici romana, praktički u svakoj rečenici, dominira nasilje, prisutne su životinje i životinjsko. Gotovo četiristo gustih stranica s vrlo malo dijaloga, Del Amo nemilosrdno drži ritam pripovijedanja klasičnoga francuskog romana koji počiva na bujnoj i zavojitoj rečenici čelično čvrste sintakse, između čije ledene preciznosti i neumoljive, detaljne materijalnosti vizualnih, taktilnih i olfaktivnih slika od početka do kraja titra električna struja visokog napona.

Roditeljica podvezuje stražnje noge kunića, sredivši ga udarcem u potiljak, dok mu je bılo još živo. Priveže ga za klin na zidu iznad isklepana bakrena lonca. Smeđe oko kunića zamućene zjenice zakoluta u posljednjem grču, opetovano odražavajući prizor dvorišta gdje se cakle velike lokve kišnice, zatim nizak jesenji svod i lice roditeljice dok na brusu užurbano oštri sječivo noža kojim je probola kunića naglim okretom zgloba tako da ne ošteti krzno još trzajuće životinje, prije no što je u prašinu bacila malu očnu jabučicu, a iz kunića sva moždana krv istekla kroz otvor očne duplje pa crna i zgrudana sad kaplje u dno bakrena lonca uz postojano klok-klok-klok, a kad ukloni posudu iz koje se prelijeva crna tekućina, krv nastavlja kapati po granitnoj gromadi, smeđoj poput žrtvenika. Roditeljica zareže noge i naglim pokretom odere životinju, kao da je razodijeva. Ostavlja preokrenuto krzno da se suši na suncu, kao i repiće srećonoše čija se hrskavičasta hrptenjača sjaji pod rubom bijele dlake, a koje ponekad ukradu mačke, odnoseći ih i glođući ih zatim u kakvom mračnom kutu, zaštićene od ljudskih pogleda. (str. 39)

Ako kažem da Del Amo šamara jezikom, nipošto neću lagati, ali neću ni reći svu istinu. Njegov je postupak neusporedivo suptilniji od senzacionalističke želje da čitatelja šokira, ili sadističke potrebe da se na njemu iživljava. I upravo se u toj suptilnosti postupka, koja pak svoj izraz nalazi u vrhunskoj grubosti, očituje majstorstvo autora koji je itekako svjestan svega što su pripovjedni oblici iskušali u svojoj dugoj povijesti, i to znanje primjenjuje kirurški točno, elegancijom od koje staje dah. Mogli bismo reći da francuska proza od Rabelaisa preko markiza de Sadea do Michela Houellebecqa gradi cijeli podžanr oko teme sraza jezika i tijela, tanke razdjelnice – ili šava – između tjelesnog užitka, gađenja i okrutnosti. S druge strane, francuska književnost njeguje i prirodopisnu lozu: jedan je od njezinih najvećih stilista, primjerice, prirodoslovac Georges-Louis Leclerc de Buffon (1707-1788), a svijetu je dala velikog Jeana de La Fontainea i njegove basne, čiji pak odjek na kraju dvadesetog stoljeća nalazimo u alegoriji Marie Darrieussecq – o preobrazbi žene u svinju. Kada Del Amo te dvije žile spoji s moralističkom i realističkom tradicijom, stvorit će roman-svijet koji ružno, gnusno, mračno, nasilno, smrdljivo, krvavo i sluzavo nimalo ne estetizira, nego virtuozno pretače u riječi.

Del Amoovu prozu treba doživjeti kumulativno. Njegova nabrajanja, rečenični nizovi, gomilanje surečenica u zavisnim strukturama, ne daju predaha ni čitatelju, kamoli prevodiocu. Autor njime doslovno vitla, vuče ga kroz blato, gnoj i tjelesne tekućine. Prevodilac u svakom tekstu na kojem radi postaje sudionikom, no ovdje mora otići korak dalje: dokinuti svako skanjivanje ili gnušanje, predati se tekstu ne samo intelektualno, nego – čak prije svega – emotivno i fizički. Od riječi do riječi – danima, tjednima, mjesecima – mora probaviti svaki mučan prizor i jednako ga trijezno i precizno preoblikovati u drugo isto. Željka Somun, vrsna i iskusna prevoditeljica Jorgea Bucaya, Roberta Bolaña, Gabriela Garcíje Márqueza i Luisa Sepúlvede (da nabrojim samo neke od autora iz njezine zavidne bibliografije), briljantno odolijeva svim iskušenjima i ni u jednom trenutku ne posustane. Čitajući ovaj vrhunski prijevod, na pamet mi padaju i riječi "zaneseno", "srčano", "požrtvovno". No povrh činjenice da u rukama imamo sjajan prijevod vrijedna djela suvremene francuske književnosti, smatram da mu treba odati priznanje i zbog mosta koji gradi unutar hrvatskog jezika i kulture. Naime, prijevod Carstva životinja podsjetit će nas na mnoge elemente kulture koji nam u svijesti polako kopne. Rekonstruira jezičnu stvarnost života na zemlji i sa zemljom, životinjama i biljkama, koji danas kanda pripada nizu poljoprivrednih specijalizacija. Kultura koja bi nam morala biti "opća" većini je zapravo "strana". Odcjepljujemo se od korijena koji su presudno važni za kontinuitet opstanka na planetu. Ovaj roman i njegov prijevod evociraju svakodnevicu seoskog života, običaje od sezonskih do svadbenih ili pogrebnih, stare zanate, nazivlje iz biljnog i životinjskog svijeta. Nalazimo riječi i izraze kao što su kotac, kablica, tepsti maslac, roktati, kvocati, živad, brencati, tuliti, frktati, rilo, osjemeniti, prasiti se, pregrtati stelju, začavljen, koledari, predvraće, krumpirište, okot, grivnjaš, brnistra, krmivo, log, burag, blago, galge, bagoš, dub, ikričavost, leganj, strnokosa, paličnjak, predprsnica, kopanj, tupina, kukuvija, suprasna, pripust, nerast, puzdra, nazimica... Poslije ovoga iznimnoga književnog doživljaja, osobito smo zahvalni upravo na njima – prevoditeljici koja je iskoristila priliku da ih podeblja na papiru i u glavama, da ih još jednom otrgne zaboravu. Ovaj prijevod itekako vrijedi čitati, hvaliti, nagraditi.

U Zagrebu, 28. rujna 2021.

Vlatka Valentić, književna prevoditeljica

Obrazloženje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca Tonku Maroeviću za životno djelo

 

 

Ove godine Društvo hrvatskih književnih prevodilaca dodjeljuje nagradu za životno djelo svom nedavno preminulom redovnom članu Tonku Maroeviću.

            Da, taj nevjerojatni čovjek, svestrani erudit i radišni talent, bio je naš redovni član. Ne počasni, nego redovni član. Ispunio je pristupnicu, priložio svoje prijevode i izvornike, predao se recenzentima u ruke, prošao isti postupak prijema u članstvo kao i bilo tko drugi. I možda je ponajviše zato Tonko Maroević bio čudo od čovjeka, jer uza sve svoje čudesne sposobnosti i ostvarenja nije čekao da ga pozovu i počaste. Poslao je prijevode i molio da ga prime u Društvo.

            Ne znam nažalost koji su to prijevodi bili, ali koji god da su bili, zavidim recenzentima na lakoj zadaći.

            Za mene je užitak čitanja prijevoda Tonka Maroevića započeo s Bikovom kožom: malom antologijom katalonskog modernog pjesništva. Te 1987. nisam slutila da ću postati talijanist i Katalonci su mi bili preče štivo od Petrarkina Kanconijera i od Danteova Novog života, a nekmoli od njegove Monarhije, također Maroevićevih prijevoda. I zamišljam da to uopće ne bi bilo krivo Tonku Maroeviću, koji je 2018. objavio Riječi za jedan lapidarij, još jedan izbor katalonske poezije, i koji je jednom u intervjuu uskliknuo: “A ja sam Katalonac!”[i]

            Prevodio je i sa španjolskog, a na tom ga je jeziku najviše zaokupio Borges. Maroevićeva knjiga Borgesov čitatelj, posebno njezin dio naslovljen Iz prijevodnoga kuta, jedno su od svjedočanstva kako je važnu ulogu prevođenje imalo u radu i životu našeg redovnog člana i izvanrednog stvaraoca Maroevića.

            Koji je prevodio također s francuskog, i to ni manje ni više nego Stilske vježbe Raymonda Queneaua; prevodio je i s engleskog, slovenskog, latinskog i galješkog, uglavnom poeziju.

            I dok će se mnogi pitati kako je sve to stizao, prevođenje je za našeg redovnog člana Maroevića bilo svojevrsna oaza, užitak koji jest bio rad, ali nije bio posao. Kako je sâm priznao 2018. u jednom intervjuu, bio je i on “s pisanjem i objavljivanjem u debelim... zaostacima”, mučili su ga štoviše prije spavanja. I onda je uzdahnuo: “Ah, da mi se odati prevođenju stihova!”[ii]

            Kao da je prevođenje stihova praznik nakon kulučenja.

            Njemu je očito bilo. I govorio je: “...ako nemam ništa drugo... uzet ću Ariosta.”[iii] I prevodio je njegove Satire, ali nije ih dospio sve prevesti. Na što se samo može reći: šteta, jer blago olabavljeni kombolovski model u interpretaciji Tonka Maroevića i s Ariostom bi dao vrhunske rezultate, kao što ih je dao u posljednjem objavljenom prijevodu, Rimama Mihe Monaldija.

            Tonko Maroević posjedovao je doista sve što je potrebno za idealnog prevodioca. Volio je isticati da poštuje tradiciju, ali nije se bojao iskoraka. Bio je svestran erudit i velik radnik. Toliko velik da nije mogao ostati nevidljiv, unatoč svojoj nenametljivoj i blagoj naravi. Zbog koje se prijavio za članstvo u našem Društvu isto onako kako to učini nedavno diplomirana mladica s dva prevedena krimića. Zbog čega ga moramo samo još više cijeniti i još mu se više diviti. A kao Društvo ponosimo se time što možemo reći da smo bili u istim redovima s Tonkom Maroevićem, kao što se on ponosio članstvom u našem Društvu.

            I dam ruku u vatru da je mnogo onih koji bi sve svoje titule trampili za barem trunku blagonaklonosti, nerijetko i privrženosti, kakve je Tonko Maroević izazivao u ljudima i zbog kojih smo ga mnogi zvali jednostavno Tonko. Nije u tome bilo drsko neprimjerene prisnosti, nego samo nepatvorene dragosti.

            S Tonkom je bilo vrlo lako prijeći na ti. Prije svega zato što je on to predlagao mlađima na sebi svojstven način. Inače takav prijedlog može zvučati kao povlastica dodijeljena svisoka, iz neizmjerne dobrote veličine koja se pristala spustiti među mlađariju; čak i kad su namjere najbolje, teško je otrgnuti se dojmu da je to “ti” nekako iskamčeno i da nam stoga ne pripada, premda zamjenice ionako ne pripadaju nikome pa zato isto tako pripadaju svakome. S Tonkom je bilo posve suprotno, nije bilo nelagode u tom prelasku na ti, ili ipak jest, ali nelagodu se moglo naslutiti u Tonkovu tihom pitanju, on je mlađeg sugovornika ili sugovornicu sramežljivo molio da mu dopusti tikanje, uloge su se obrtale, Tonko je to “ti” primao kao povlasticu i dar.

            Ta Tonkova skromnost, koja je katkad graničila sa samozatajom, jedna je od njegovih kvaliteta zbog kojih je bio vrhunski prevodilac. Srž svog prevodilačkog postupka sažeo je u rečenici “rado se družim s boljima od sebe”.[iv]

            A kako to bude sa skromnim ljudima, Tonko je volio biti koristan i od pomoći. Vjerojatno je i zato toliko radio, jer se nastojao odazvati na svaku molbu. I dok je tako, blago pogrbljeno, nosio sve te obaveze i knjigu ili dvije ili pet pod rukom, skromno je govorio: “Bavim se drugima, ali ja sam kroz druge puno dobio.”[v] Jer uz to što je bio izvrstan povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, esejist, pjesnik, filolog, vrhunski prevodilac, Tonko Maroević bio je prije i iznad svega dobar čovjek.

 

Snježana Husić

Obrazloženje godišnje nagrade za beletrističku prozu „Josip Tabak“ u 2020. godini

 

(Stanisław Ignacy Witkiewicz: „Nezasitnost“ /Nienasycenie/. Preveo Dalibor Blažina. Disput Zagreb, 2019.)

 

Malo je reći da je Stanisław Ignacy Witkiewicz (1885-1939) jedan od najznačajnijih, najsvestranijih i najintrigantnijih poljskih umjetnika 20. stoljeća. Witkacy, kako glasi njegov pseudonim pod kojim je poznatiji i u svijetu i u nas, zapravo je kreativni vulkan koji ne prestaje erumpirati. Stvarajući na prijelazu modernizma i avangarde, kao mislilac osmislio je specifičan katastrofistički historiozofski sustav; kao filozof razvijao je koncepciju tzv. monadološkog biologizma; kao slikar utemeljio estetičku teoriju tzv. Čiste forme, a kao dramski pisac tu je teoriju pokušavao aplicirati u materiju drame i kazališta. Narav i ulogu umjetničkog djela vidio je u kontekstu procesa zamiranja tzv. metafizičkih osjećaja – ključnog spoznajnog momenta individualističke kulture, koji se nalazi u temelju svake religije, filozofije i umjetnosti. Kao „prorok” smrti takvog modela kulture, svijet je vidio u grotesknom kaosu transformacije u masovnu kulturu koja te iste „metafizičke osjećaje” naprosto neće trebati, jer će se ljudske potrebe svesti na tjelesni užitak i jeftinu zabavu, na golu egzistenciju kojom vlada nemetafizička dosada. Dosljedan sebi, Witkacy se ubio 18. rujna 1939. godine u trenutku kada su njegovu domovinu pregazile trupe dvaju totalitarizama. U trenutku, dakle, konačne potvrde dolaska vremena u kojemu pojedinac više ne znači ništa. Svojim je djelom i svojom smrću predvidio je među inim i glavne značajke kulturnoga modela svijeta našeg 21. stoljeća, pa možemo slobodno reći da danas živimo njegovu osebujnu distopiju.

Naš dugogodišnji kolega i ovogodišnji laureat, Dalibor Blažina, kako znamo, ugledan je znanstvenik, sveučilišni profesor, priređivač više važnih knjižnih izdanja te glavni urednik važnog časopisa „Književna smotra“, esejist, leksikograf i iznimno vrijedan književni prevoditelj koji je hrvatsku kulturu obogatio djelima Schulza, Miłosza, Kotta, Herberta, Sandauera, Szymborske, Jarzębskog /Jažembskog/, Rapacke, Huellea, Pazińskog /pažinjskog/, Szczypiorskog /ščipjorskog/ i drugih velikih poljskih pisaca.

No, uza sve ili prije svega, Dalibor je svojevrstan „vulkanolog“, tj. dugogodišnji proučavatelj i prevoditelj kreativnih erupcija Stanisława Ignacyja Witkiewicza. Pored ostalog, autor je prve u nas i treće u svijetu monografije o Witkiewiczu (Katastrofizam i dramska struktura, Biblioteka Književne smotre, Zagreb, 1993), kao i brojnih kritičkih i popularizatorskih tekstova. Zahvaljujući njemu, Witkacy je i danas prisutan na hrvatskim pozornicama, pa varaždinsko HNK na recentnom repertoaru ima njegov komad „Luđak i opatica“. Blažina je također prvi objavio izbor iz Witkiewiczeva dramskog opusa („Witkacy. Iz djela“, Cekade, 1985.), koji je kasnije dopunio i prijevodom njegovih drama objavljenih u časopisima (Juvenilije, Majka).

Witkacyjev razbarušeni antiutopijski roman „Nezasitnost“ (Nienasycenie, 1930) spaja tradiciju europskog građanskog romana s u međuraću naročito popularnim trivijalnim žanrom „žute opasnosti” i modelom romana s ključem, poigrava se s jezikom, od replika u stilu dijaloškog romana Thomasa Mana do romana toka svijesti koji na Joyceovu tragu tradicionalnu strukturu razbija spoznajnim i jezičnim poniranjem u podsvijest, a sve zajedno u perspektivi rabelaisovske groteskizacije jezika samog. Uspješan prevodilac „Nezasitnosti“ nužno je stoga morao biti sve ono što Dalibor Blažina jest: vrstan poznavatelj poljske književnosti, ali i komparatist s dubokim uvidom u europski modernizam i njegove implikacije, tj. u povijest rasapa  tradicionalnog književnog modela, a usto i poznavatelj specifičnog Witkacyjeva idiolekta.

Uza svo prevoditeljevo suvereno baratanje književnim stilovima i idejama, prijevod „Nezasitnosti“ ostao bi tek na razini korektnog da prevodilac nije pokazao iznimnu inventivnost pri sjajnom rješavanju Wytkacijevih zamki i značenjskih dvosmislica, koje slabije upućenim prevodiocima u pravilu promiču. Blažina zadivljujuće detektira čuvene Witkacyjeve neologizme koje dovitljivo i duhovito prevodi u jezik hrvatske jezične zbilje, uključujući u svoj stilistički arsenal ne samo iskustvo književnog (i filozofijskog) modernizma, nego i dijalekte i žargone, karakteristične za hrvatsku građansku, vojnu pa i ruralnu tradiciju, odnosno njezine reflekse u suvremenosti.

Riječju, Witkacyjeva „Nezasitnost“ u prijevodu Dalibora Blažine, važan je trenutak hrvatske polonistike i kulture općenito, te istinski prevodilački poduhvat koji zaslužuje najveća priznanja.

Obrazloženje godišnje nagrade za prijevod nefikcionalne proze u 2019. godini 

(Manfried Rauchensteiner: Prvi svjetski rat i kaj Habsburške Monarhije 1914-1918.,

preveo Andy Jelčić, Matica hrvatska 2019.)

Kad je Andy Jelčić (Ogulin, 1958.) od Društva hrvatskih književnih prevodilaca 2004. godine dobio nagradu za najbolji prijevod nefikcionalne proze za Mimesis: Prikaz zbilje u zapadnoeuropskoj književnosti Ericha Auerbacha i ujedno je primljen u to Društvo, bio je to ulazak u velikom stilu na hrvatsku prevodilačku scenu. Njegov prevodilački, publicistički i književni rad, prevodilačke radionice koje je vodio ili simpoziji na kojima je sudjelovao, studijski i prevodilački radni boravci u inozemstvu te članstvo i aktivnost u hrvatskoj i međunarodnoj udruzi prevoditelja i u odborima za dodjelu nagrada, do danas doprinose ugledu književnog prevođenja u hrvatskoj i međunarodnoj kulturnoj javnosti. Nakon niza premija dobivenih od austrijskog Ministarstva kulture za prijevode austrijskih pisaca te nagrade Albert Goldstein za promicanje austrijske književnosti, 2017. Andy Jelčić prima uglednu Austrijsku državnu nagradu za književno prevođenje pa službeno postaje prevodilački brand i u međunarodnim okvirima.

Nakon studija germanistike i anglistike u Zagrebu i Münsteru te postdiplomskih studija s područja književne teorije, Andy Jelčić se u svom prevoditeljskom radu od samih početaka usmjerio na ključna djela književne teorije, sociologije i filozofije njemačkog govornog područja, kao i djela koja se ubrajaju u kanon njemačke i engleske književnosti. Prijevodi s područja povijesti umjetnosti i arhitekture također su njegova specijalnost. Na tim vrlo zahtjevnim područjima postao je sinonimom za filološki izbrušene i kulturnopovijesno te književnoteoretski fundirane prijevode. Njegova elegantna idejna rješenja, logične i često ingeniozne formulacije zahtjevnih teoretskih tekstova svjedoče o Jelčićevom golemom literarnoteoretskom znanju i akribičnoj posvećenosti tekstu. Nabrojimo ih kronološkim redom: spomenuti Auberbachov Mimesis, Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička ekonomija Ulricha Becka, Eseji o Europi (2008.) Jürgena Habermasa, potom dva stupa književne teorije, djela Haralda Weinricha: Lingvistika laži, (Algoritam, 2005.) i Leta: Umjetnost i kritika zaborava (Algoritam, 2007.).

I u lijepoj književnosti Andy Jelčić kao da bira ključne tekstove svjetske književnosti, a vrijednost njegovih prijevoda hrvatska kulturna javnost odmah prepoznaje. Za prijevod ključnog romana europske i austrijske moderne Čovjek bez osobina Roberta Musila (2008., I. i II. dio , III. I IV. dio 2013.) naš je ovogodišnji laureat 2008. dobio i uglednu hrvatsku nagradu za umjetničko stvaranje Iso Velikanović. Jelčić nam bez ikakvog arhaiziranja ili pretjerane želje za moderniziranjem teksta nudi aktualizirani prijevod čija tečnost očarava i svjedoči o njegovu temeljitom poznavanju društvene i kulturne klime te epohe. Književni biser poput ovoga mora na vlastitom jeziku imati svaka kultura, ali, kad smo već u tom kulturnom krugu, i bisere poput djela Heimita von Doderera, čije je Slunjske vodopade Jelčić preveo 2012., a Strudelhofstiege ili Melzer i dubina godina koje prolaze 2014. Dodererovu teoriju romana, ironično pripovijedanje, igru riječima, nove jezične tvorevine Jelčić bez imalo forsiranja i s lakoćom prenosi u hrvatski zadržavajući pritom tipičan aforistički Dodererov ton.   

Prijevodom Austerlitza (2006.), Saturnovih prstenova: hodočašće po Engleskoj (2010.), Vrtoglavice (2011.) Jelčić je hrvatskoj publici predstavio premalo poznatog i prerano preminulog njemačkog autora, Winfrieda Georga Sebalda. Čitajući te romane jasno nam je da se tajna umjetnički relevantnog prevođenja krije u kombinaciji osjećajnog čitatelja i njegovanog književnog talenta (citiram kolegu Muhamedagića). Andy Jelčić to dokazuje i svojim spisateljskim radom, ali i nizom prijevoda suvremenih njemačkih i austrijskih književnika: Josefa Winklera Natura Morta (Leykam, 2014.), Maurusa Federspiela Neprijatelj (Leykam, 2014.), Petera Henischa: Majušna žena (Leykam, 2017.), Maleni očev lik (Leykam, 2019.); Pronađi mačku (Leykam, 2018.), Sedam i pol života (Leykam, 2020.); Christopha Ransmayra: Atlas bojažljiva čovjeka (Leykam, 2016.), Cox ili protok vremena (Leykam, 2017.), Eve Menasse; Vienna (Leykam, 2017.), Trideset portreta i neka uvreda (Vuković&Runjić, 2019.), Vremenski kristali (Leykam, 2018.), Životinje za napredne“ (Leykam, 2019.), Manfreda Spitzera: Usamljenost: neprepoznata bolest: bolna, zarazna, smrtonosna, (Ljevak, 2019.), Jenny Erpenbeck: Nepravilni glagoli (Ljevak, 2019.), Iris Hanike: Ono najvažanije, Friederike Gössweiner: Otužna sloboda (Sandorf, 2018.), Paulusa Hochgatterera: Slast života (Ljevak, 2015.), Lea Perutza: Snijeg svetog Petra (Ljevak, 2019), Isabel Wanger: Za našim stolom (Leykam, 2019).

Godine 2019. Andy Jelčić na svoju je listu dodao još jedan tuđi, ali, ja vjerujem, i vlastiti opus magnus. Ovaj je put riječ o golemom prevoditeljskom poduhvatu, prijevodu kapitalne knjige Manfrieda Rauchensteinera, nekadašnjeg ravnatelja bečkog Muzeja za vojnu povijest i profesora austrijske povijesti na Sveučilištu u Beču, Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije 1914-1918. u izdanju Matice hrvatske. Djelo je izašlo uz potporu književne mreže Traduki, a njegovo objavljivanje poduprli su Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Ministarstvo kulture. Knjiga ima više od 1000 stranica, podijeljena je u 32 poglavlja, a na kraju ima epilog, pogovor, opsežne bilješke, zahvalu i posvetu, popis tiskanih izvora i literature te kazalo imena. Manfried Rauchensteiner je u austrijskim i europskim arhivima 10 godina istraživao građu o Prvom svjetskom ratu. Sa sigurnošću znanstvenika i s lakoćom umješnog pisca uvodi nas u ključni trenutak povijesti Srednje Europe, u razdoblje prije 1. svjetskog rata te nas provodi kroz 4 godine rata, na neobično zanimljiv se način baveći njegovim povijesnim, društvenim i političkim uzrocima. U tom po sadržaju i veličini impresivnom djelu Rauchensteiner (i njegov prevoditelj) ni u jednom poglavlju ne gube nit nego u vješto strukturiranom tekstu drže čitateljevu pažnju detaljnim opisima tadašnjeg političkog života, društvene klime, ekonomije i trgovine.  

Mislim da je neizbježno posvetiti se i samom sadržaju knjige kako bismo dočarali veličinu Jelčićeva prevodilačkog rada. Kao čitateljicu posebno su me se dojmili ti spomenuti detalji iz svakodnevnog života zahvaljujući kojima povijesni događaji iz stranice u stranicu postaju pamtljivi i shvatljiviji te nas potiču na razmišljanje i povlačenje paralela s recentnom poviješću. Jedan takav primjer je opis veličine i hijerarhije Carske i kraljevske vojske, možemo samo zamisliti koliki je posao prevesti sve rodove vojske, postrojbe i činove u vojsci (npr. „dragonske, ulanske i husarske pukovnije“). Ta je vojska bila, naravno, „etnificirana“, nejedinstvena i često je sabotirala naredbe središnjeg zapovjedništva, ne bi li isposlovala ostvarenje nekih „nacionalnih zahtjeva“. Uostalom, bila je potplaćena u odnosu na druge europske vojske. Većina časnika zbog nepripremljenosti za rat, psihički se slomila već prvih tjedana i mjeseci rata u Galiciji, pa su mnogi bili smijenjeni ili vraćeni kući s dijagnozom opće slabosti. Mnogi su počinili samoubojstvo kada su shvatili razmjere pokolja koji je započeo, a u kojem se jedino nije pazilo na „potrošnju milijunskih vojski“. Znamo da je stradalo 9 milijuna vojnika, ali kako, to valja pročitati u ovoj knjizi, jer nam Rauchensteiner citira pouzdane izvore od čijeg sadržaja staje dah.

Izlišno je ponovno naglašavati s kojom se prevodilačkom elegancijom i kolikim znanjem o toj epohi Andy Jelčić kreće kroz gusto tkanje teksta koji je kombinacija historiografskog i publicističkog. Zahvaljujući tomu čitatelj s lakoćom gotovo „guta“ povijesne činjenice i žuri kroz poglavlja Velikog rata (Grande guerre, Grande Guerra, Great War), što je termin koji poznaje engleska, francuska i talijanska literatura, dok naziv „svjetski rat“, uvodi Arhiv Njemačkog Carstva nakon rata. Upoznajemo i sve inačice naziva Dvojne Monarhije: Austro-Ugarska, Austrougarska Monarhija ili Habsburška Monarhija. Pregnantni su termini poput „nedostatka rata“ u Monarhiji prije izbijanja rata i „podruštvljavanja nasilja“ tj. huškačke ratne politike, koja zahvaća Monarhiju nakon prestanka rada Carevinskog vijeća (parlamenta) austro-ugarskog dijela Monarhije, čime se otvara put u ukidanje građanskih prava. U višenacionalnoj državi razdiranoj unutarnjim problemima, čak i socijaldemokrati podliježu raspoloženju „rat je na pomolu“. Tu je „Zakon o ratnom gospodarstvu“ iz 1912. u skladu s kojim je svaka radno sposobna civilna osoba nakon 17. godine života dužna pružati „usluge u ratu“, a ne kao do sada, kada su to bile dužne općine. Austro-Ugarska u svom okoštalom političkom sustavu njeguje nefleksibilnu, raštrkanu vojsku tj. „model države vojarne“. Fascinira činjenica da su svi vojni savezi: Dvojni savez s Njemačkim Carstvom i Trojni Savez u koji je uključena i Italija bili tajni, tako da ni Zapovjednik Glavnog stožera carske i kraljevske vojske nikada nije dobio u ruke ugovor o Trojnom savezu. U knjizi saznajemo da je Franjo Ferdinand, Prijestolonasljednik, bio protiv rata i da je imao velikih nesuglasica sa šefom glavnog stožera cijele austrougarske oružane vojne sile, Conradom von Hötzendőrferom, koji je zagovarao Preventivni rat protiv Srbije. I autor se pita što bi bilo da Franjo Ferdinand nije ubijen i da je mogao otpustiti generala Conrada…

Iz poglavlja u poglavlje čitatelj se unatoč golemom broju podataka kreće s lakoćom, jer ga ti detalji ne zagušuju nego živo prikazuju razmjere ratne klaonice, u koju su Austro-Ugarska i Njemačko Carstvo ušli svjesno svatko sa svojim interesima. I druge europske sile koje su ga vodile često su interese imale s obje strane bojišnice. Njemačko Carstvo tražilo je za svoj kapital puteve koji bi preko Balkana vodili na Istok, a Dvojna se Monarhija nadala da će „neo-apsolutističkom politikom produžiti život te političke tvorevine na izdisaju“. Prvi svjetski rat tako je završio tek četvrt stoljeća poslije. Čak su i raspadom Jugoslavije oživljeni neki stari politički subjekti, kaže autor i zaključuje da se samo možemo nadati da Europa neće ići putem Habsburške Monarhije. 

Smatram da je riječ o djelu kojem bi se uvijek iznova trebalo vraćati i da bi ga svatko tko se imalo zanima za povijest i sadašnjost trebao imati u svojoj kućnoj biblioteci. I opet još jedno veliko hvala Andyju Jelčiću, našem neumornom Kulturträgeru i Kulturvermittleru, što je hrvatskoj kulturi omogućio još jedno djelo od javnog, kulturnog, a rekla bih, po svojem sadržaju u službi razjašnjavanja povijesti i promicanja mira, i političkog interesa.   

Laudatio

iliti obrazloženje

za godišnju nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca

Zrinki Blažević

za najbolji prijevod poezije u 2019. godini

 

Prevodioci su, rekla bih, prostorni i vremenski putnici. Odlaze nekakvim crvotočinama u neke druge dimenzije prostor-vremena i donose nam ono najbolje, najzanimljivije, nešto što nam govori: „postoji i to, postojalo je oduvijek i to“.

Kad prevodilac stvori (čitaj: prevede) značajno suvremeno književno djelo, hvalimo umijeće točnog prijenosa sadržaja, možda i kulture, vjernog prijenosa stila, jezične i stilske bravure, kreativna, elegantna prijevodna rješenja ili, pak, inovacije kojima doprinosi rastućem bogatstvu hrvatskoga književnog jezika.

Kad prevodilac stvori (čitaj: prevede) značajno klasično djelo, a pritom mislim već na književnost otprije jednoga ili više stoljeća, hvalimo još i duboko poznavanje prošlosti, bogatstvo bilježaka ili pogovor kojima čitatelju pomažu razumjeti dotad mu nepoznato djelo i vrijeme.

A kad prevodilac svojim djelom donese čitaocu užitak, rasvijetli mu dotad neznanu prošlost hrvatske kulture, obogati svijet književnosti istinom, vrlinom i ljepotom, i to kanonskim djelom što ga zbog jezične barijere nismo poznavali i takvim priznavali te otvori put ispravljanju te kulturno-povijesne nepravde – tad Zrinka Blažević dobije nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod poezije u 2019. godini.

Spjev naslova „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ hrvatskog, pardon, „ilirskog Marona“, Pavla Rittera Vitezovića objavljen je 1703. godine na latinskom jeziku i uglavnom napisan po pravilima klasične versifikacije. Knjiga ovjenčana nagradom DHKP-a za poeziju donosi i poslanice visokih uglednika, kao i vrijedan kritički doprinos autorice prijevoda i metričkog stručnjaka Bojana Marottija, kojima čitalac dobiva sveobuhvatnu sliku o tomu jedinstvenom polihistoru, pjesniku, književniku, historiografu, tiskaru, preteči hrvatskih preporoditelja i rodoljubnog pjesništva, ali i glasnikom budućega hrvatskog prijevodnog heksametra.

Da je djelo u svoje doba imalo vrijednost, bilo političku ili kulturnu, govori nam ne samo zbir pohvalnica crkvenih i političkih uglednika nego i ­potpora Sabora Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 250 forinti, koja je omogućila tiskanje djela Plorantis Croatiae saecula duo, i to u četiri primjerka, u vlastitoj nakladi. Slojevito je to djelo koje formom i sadržajem ponajviše podsjeća na nacionalni spjev, kao zalog kulturnog pamćenja. No ta golema vrijednost djela ujedno je književno-povijesna: u Pozdravu dobrohotnomu čitatelju Vitezović pojašnjava kako valja čitati njegove stihove, pritom opravdavajući svoj postupak. Naime, zbog toliko suza „za koje ni knjige ne bi dostajale“ „predmet djela iziskivao je neuglađenost, a dužina je većini zamorna“ te se pjesnik odriče ljupkih riječi poradi jadikovke koja će izazvati suosjećanje. Personifikacija Hrvatske kao žene-majke, koja pripovijeda i jadikuje o dva stoljeća patnje zbog osmanlijskih osvajanja – o 16. i 17. stoljeću zasebno i kronološki – nužno me podsjeća na Vetranovićevu Tužbu grada Budima nastalu stoljeće i pol prije. No ovo djelo nije samo tradicionalno i aktualno nego i avangardno. Vitezović, naime, upućuje čitatelja u vlastiti jezični kôd: u pisanju hrvatskih imena i toponima zadržava njihov prirodni hrvatski ritam jer, kaže, „tako je iziskivala navlastitost ilirskoga jezika, koja se ne smije podvrgavati pravilima latinskoga ili grčkoga“. Međutim, on ide dalje, pa u skladu s time „oblikuje i slova“, zasebnu grafiju za glasove kao što su, primjerice, c, č, lj i nj, a uz to, neka imena i latinizira, kao primjerice, Karlopolis. Dakle, kako piše Marotti, Vitezović je već tada znao da se hrvatski heksametar ne piše kvantitativnom, već akcenatskom versifikacijom, što će svoje konture dobiti tek u 19. stoljeću.

A Zrinki Blažević, stručnjakinji za povijest, plodnoj znanstvenici u međunarodnim razmjerima i ljubiteljici metričkih prepjeva latinske poezije, ovo je djelo, po mom skromnom mišljenju, kruna njezina bavljenja Vitezovićevim opusom, koje započinje negdje davne 1998. godine s prijevodom Oživljene Hrvatske (Croatia rediviva) na ilirski, pardon, hrvatski jezik.

Knjiga „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ po sebi je dragocjen dar hrvatskoj kulturi, njezinoj prošlosti koju rasvjetljava, njezinoj sadašnjosti koju upotpunjuje i obogaćuje, i njezinoj budućnosti koja je u sadašnjosti začeta. A naša kultura napokon može prekinuti višestoljetnu tišinu i ovoga jedinstvenog književnog stvaraoca prepoznati kao dosad nedovoljno osvijetljen, ali itekako važan kutak hrvatskoga književnog kanona.

 

Dragoj Zrinki Blažević čestitam i zahvaljujem na ovome golemom ostvarenju!

 

 

A u čast svim našim negdašnjim, sadašnjim i budućim prevodiocima poezije, i metrički vjerno:

 

Davno još Pavao Ritter Vitezović, taj polihistor,

ostavi golemo djelce u klasičnom latinskom stihu,

djelo što zovu Plorantis Croatiae saecula duo,

stoga metrički mora i hrvatski prijevod nam biti,

vješto nanizati stope što ilirskom jeziku vjerne

donose drevnu ljepotu i odjeke davnašnjeg glasa,

jezičnim velom skrivènog. Jer tako stvarahu znalci,

pjesnici, svi eruditi. A oni što smiono hode

prostorom, al' i kroz vrijeme, zaslužuju posebnu hvalu.

Zrinka Blažević ùz to nam prošlosti otvori vrata,

ilirskog Rittera Pavla darovavši svima nam riječi

hrvatski napokon svijet da ga umije čitati danas.

DHKP-ovci zà to sad nagradu dičnu joj daju,

kojom uime cijele kulture kažu joj: hvala!

 

 

Lea Kovács

 

 

P.S. I kao što naš autor reče:

„Imaj dobro mišljenje, dobronamjerni čitatelju, o ovome djelcu, i zbogom.“

Obrazloženje nagrade Drušva hrvatskih književnih prevodilaca Trudi Stamać – za životno djelo

 

Kada sam 2015. godine u svojstvu voditelja seminara o prevođenju engleske poezije u organizaciji austrijskoga društva književnih prevodilaca, za nas pomalo smiješnoga naziva Interesna zajednica prevoditeljica i prevoditelja, u klupama među mladim kadrom ugledao tada osamdesetogodišnju Utu Szyszkowitz, s otvorenom bilježnicom, olovkom u ruci i upitnikom u pogledu, iako je nepune dvije godine prije toga dobila Austrijsku državnu nagradu za književno prevođenje, iako je bila jedna od osnivačica spomenutoga austrijskog društva, a također i CEATL-a, i nehotice sam se upitao koji bi od naših doajena učinio tako nešto, potpuno se poravnao s pedeset godina mlađima i iskazao spremnost učiti od još uvijek četvrt stoljeća mlađih. I onda sam se sjetio: Truda Stamać. I ona je već u mnogo navrata tiho poput sjene sjedala među mlađe kolege i kolegice na radionicama, seminarima i predstavljanjima knjiga, mahom ne miješajući se u razgovor ili diskusiju, ali pomno prateći što izlažu drugi.

Taj gotovo neprimjetan postupak jedan je od najvažnijih statementa u suvremenoj prevodilačkoj praksi. Nazočnost doajena naše profesije priznanje je, ali i obveza izlagaču, pa i sudionicima spomenutoga događanja, no još više je definicija onoga što književno prevođenje jest – cjeloživotno učenje, stalni tijek i stalna mijena, neprekinuti dotok uvida. Upravo oni koji prevode najbolje i griješe najmanje najsvjesniji su vlastite krhkosti u prevodilačkome procesu. Svojoj biografiji Truda Stamać pridodala je nekoliko napomena, pa i napomenu uz napomene, da nije sigurna u njihovu relevantnost, ali jedna od njih odlično ilustrira njezinu poziciju: „Godine kad sam počela  prevoditi bilo je doba interpretacija teksta, važno je dakle bilo što točnije čitanje teksta. Prijevod je to težio zadovoljiti, čak pod cijenu nespretnosti.  Značajnu je ulogu u pristupu tekstu igrala filozofija. Prevođenje esejistike bilo je prirodan način sudjelovanja u naporu razumijevanja književnosti i vremena.“ Ta se pozicija savršeno uklapa u njezinu tihu prisutnost na prevodilačkim događanjima, a objašnjava i dvije rečenice iz intervjua objavljenoga u „Vijencu“ 2014. godine: „Nikad ne čitam svoje prijevode. Tko zna što sam sve napravila.“ Time, kao i citiranom napomenom, Truda Stamać zapravo želi reći da joj tijek vremena uvijek u ruke stavlja nove spoznajne svjetiljke, a njima ne želi osvjetljavati ono što je davno dano na uvid javnosti i kao takvo je nepromjenjivo, nego ih želi koristiti za ono što je pred njom, jer ona još uvijek radi i poučava, na dobrobit struke i društva u cjelini.

Iako njihova osobna ideološka uvjerenja, a i pristup prevođenju, imaju ponešto drukčiji predznak, legitimno je reći da je Truda Stamać nastavljač rada Ine Jun-Brode, ambasadorice kulture pri širenju obzora s obje strane. Truda Stamać radila je u doba prije Domovinskoga rata u Zavodu za kulturu Republike Hrvatske kao savjetnica, od 1990. u Ministarstvu kulture RH na jednakoj dužnosti, pritom savjetujući u kulturnim pitanjima i Veleposlanstvo RH u Austriji te radeći do umirovljenja u diplomatskoj službi i ponovno u Ministarstvu kulture RH.

Na takvim radnim mjestima, što zbog obima posla, što zbog dostatnih prihoda, prevoditeljima često padne motivacija za prevoditeljski rad, pa im u biografijama nastaju višegodišnje kreativne praznine. No ne i Trudi Stamać. Ona je kontinuirano radila na prijevodima, upravo u onome opsegu koji jamči njihovu visoku kvalitetu, a izbor pritom zastupljenih autora i književnih rodova iznimno je dojmljiv, što se prvenstveno odnosi na poeziju, ali ne zaostaju ni proza, drama i publicistika odnosno esejistika. Tako je ona tijekom godina, djelomice u suradnji s Antom Stamaćem, koji je nesumnjivo bio važna potpora na terenu hrvatskoga jezika, prevela autore i autorice kao što su Ingeborg Bachmann i Paul Celan, Gottfried Benn, Reiner Maria Rilke, Georg Trakl, Heinrich Böll, Hermann Broch, Günter Grass, Hermann Hesse, Georg Büchner, Bertolt Brecht, Gerhard Hauptmann, Heiner Müller, Friedrich Schiller, Walter Benjamin, Johan Huizinga i mnogi drugi, ne manje značajni.

Dakako da propustiti toliki broj sjajnih tekstova u obliku poezije i proze kroz vlastiti um često kod prevoditelja stvori potrebu za posve neovisnim vlastitim izrazom, koji je u slučaju Trude Stamać do javnosti stigao u vidu zbirke kratkih priča naslovljene Kapi iz 1988. i romana Pasji život: godinu dana sa Stašom iz 2003. Zanimljivo je da se to dogodilo upravo u vrijeme njezinih poslovno najopterećenijih godina, u doba rata i na liniji od Beča do Zagreba. Ipak je to nekako više linija nego crta.

Rad Trude Stamać nije prošao neprimijećeno ni s ove ni s one strane granice: godišnju nagradu DHKP-a dobila je još 1978., a Nagradu Grada Zagreba 1990. Godišnja nagrada „Iso Velikanović“ uručena joj je, s obzirom na utemeljenje nagrade, rane 2004., a aktualnom joj nagradom DHKP od srca čestita na velikome i značajnom životnom djelu.

Austrija joj se odužila u također ranoj fazi nagrade koja se isprva zvala „Translatio“, a sada nosi samo naziv Austrijska državna nagrada za književno prevođenje, koju je Truda Stamać podijelila s talijanskim prevoditeljskim velikanom Claudiom Groffom, jer su tih prvih godina povjerenstva bila sklona takvim dvostrukim rješenjima, no svejedno će Truda Stamać ostati zabilježena kao prva prevoditeljica ne samo iz Hrvatske, nego i iz svih zemalja bivše Jugoslavije koja je tu nagradu dobila. Ostat će i zasad jedina hrvatska prevoditeljica dobitnica odličja Počasnoga križa za znanost i umjetnost predsjednika Republike Austrije.

Time su rasvijetljeni najvažniji aspekti života i rada ovogodišnje dobitnice nagrade DHKP-a za životno djelo i preostaje samo još jedno zanimljivo, a neodgovoreno pitanje: jesu li se sve protagonistice ove životne priče, Truda Stamać, Ina Jun-Broda i Uta Szyszkowitz međusobno poznavale? Voljeli bismo da nam Truda Stamać sama na njega odgovori.  

 

   

Obrazloženje godišnje nagrade za

nebeletrističku prozu „Josip Tabak“

(Thomas Mann: Razmatranja nepolitičnog čovjeka“, Disput/Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2018.)

Najopsežnije nefikcionalno djelo neupitnog klasika njemačke i svjetske književnosti Thomasa Manna (1875-1955) odnedavno je hrvatskom čitateljstvu dostupno u prijevodu koji je predmet ovog obrazloženja. Upoznavanje s esejističkim konvolutom sui generis otvara ne samo potpuniji pogled na Mannovo književno stvaralaštvo, nego nam daje mogućnost sagledavanja drukčijeg, u nas veoma slabo poznatoga euforičnog ozračja koje je neposredno nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata zapljusnulo njemačko duhovno obzorje. Katarzično poimanje rata kojim je do stanovite mjere prožeta ova knjiga samo je jedna od značajki koje lektiru ovog poetološki teško odredivoga uratka čine izrazito zanimljivim čitateljskim doživljajem.

Gledano iz prevodilačkog očišta, Mannova su “Razmatranja“ nadasve tvrd orah. Već se u predgovoru suočavamo sa za Thomasa Manna itekako karakterističnim analitičkim hipotaksama koje iziskuju posebnu čitateljevu usredotočenost na tekst. Damjan Lalović, duboko svjestan izazovne težine književno-prevodilačkog zadatka i s time povezane koautorske suodgovornosti, u ovaj je marcijalni filološki pothvat upregnuo svekoliko redaktorsko, lektorsko i čitateljssko iskustvo, što pasioniranim poznavaocima nesporno respektabilnih Disputovih izdanja nipošto nije nepoznanica! Tome se bogatom i šarolikom iskustvu u ovom slučaju pridružuje prevodiočev samozatajno njegovan literarni talent što osobito dolazi do izražaja kad Thomas Mann poput istančano muzikalna orguljaša pozorno odabire tematski profilirane i specifičnosti diskursa primjerene stilske „registre“, često ne odolijevajući sklonosti dosjetljivim varijacijama na raznorazne teme koje stihijski proistječu iz guste tekstualne izričajnosti.

Iz letimična uspoređivanja pojedinih prijevodnih ulomaka s izvornikom uočljivo je Lalovićevo u dosljednosti funkcionalno ustrajavanje na s nepravom mistificiranoj prevodilačkoj „vjernosti“ izvorniku, što je rezultiralo dostatno prohodnim, zahvaljujući fleksibilnoj rastresitosti hrvatske sintakse neopterećujuće čitkim prereknućem iz kojega hrvatski čitatelj koji se već „brčkao“ u uskovitlanu Mannovom rječotoku s lakoćom pluta i ovim novostečenim rukavcem kroz koji će ga uz brižljivo sačinjene Lalovićeve razjašnjujuće prevodilačke bilješke pouzdano provesti i znalački za ovo izdanje napisan popratni esej moga cijenjenog kolege i studijskih vremena Marijana Bobinca.

S obzirom na činjenicu da u „Razmatranjima“ ima teško razumljivih mjesta koja su s jedne strane uzrokovana piščevim minucioznim zalaženjem u zamršene misaone sklopove o kojima je pisao, dok su s druge strane plod pomalo začuđujuće, za Thomasa Manna inače netipične, ali u ovom slučaju mjestimice upadljivo manjkave akribičnosti kad je riječ o citiranju drugih autora, Lalović je, neusiljeno se oslanjajući na komentare priređivača izvornika (Hermann Kurzke), učinio sve što je bilo u njegovoj moći da postigne razumljivost takvih teških mjesta, a u pojedinim je slučajevima, ne želeći ništa prepustiti površnoj otpriličnosti, posezao za recentnim prijevodima ove knjige na francuski i engleski jezik, kako bi se i na taj način dodatno uvjerio da je na tragu autorova izvornog zamišljaja.

Iz svega navedenoga razvidno je da se u ovom slučaju radi o svojevrsnu prevodilačkom podvigu. Jednoglasna odluka našega Povjerenstva za dodjelu nagrada čvrst je dokaz da itekako ima smisla stvarati književne prijevode visoke literarne kakvoće. Našem laureatu, mome cijenjenom kolegi i dragom prijatelju Damjanu Laloviću, želim još mnogo zahtjevnih i uzbudljivih književnih prijevoda.

 

Obrazloženje Godišnje nagrade Josip Tabak za beletrističku prozu

(Amitav Ghosh: Rijeka dima. Vuković&Runjić, 2018.)

Prevela: Vlatka Valentić

 

 

Prozni autor, povjesničar, novinar, ljubitelj faktografije i dugih popisa bibliografije, jedan od najpoznatijih suvremenih indijskih pisaca, školovan u Aziji i, naravno, Velikoj Britaniji, s oxfordskim doktoratom, djela prevedenih na više od dvadeset svjetskih jezika, danas živi u Indiji i u New Yorku. I dok svu tu biografsku faktografiju nasilno, ali prijeko potrebno sabijam u nekoliko redova, svjesno činim nepravdu velikom pripovjedaču koji opsesivno pazi na svaki ispisani detalj. Amitav Ghosh nikada ne bira između ljepote, živosti i uvjerljivosti pripovjednog tkanja, i službenih i neslužbenih verzija povijesti na kojoj njegovi raskošni romani počivaju. Prilično beskompromisno, želi u svoje tekstove ugraditi sve navedeno. Ako je suditi po široj i užoj, kako prosječnoj, tako i profesionalnoj čitateljskoj javnosti engleskog govornog područja, ovaj je pisac svojim izvornikom u tome pothvatu uspio. Međutim, kako bi i čitatelji hrvatskog jezika mogli uživati u njegovim historiografskim, pripovjednoproznim bravurama, tekst i autor morali su naći saveznike u ciljnom jeziku i kulturi. I na svu sreću, našli su Vlatku Valentić.

Kritičari, a i teoretičari vole klasificirati i kategorizirati pa je Rijeka dima podlegla etiketama kao što su „povijesni roman“, „stvarnosna proza“, „epska saga“. Cjelina romana ne može se okarakterizirati kao pripovjedno inovativna. Riječ je o klasičnoj naraciji, s rečenicama  ni preduga ni prekratka daha, i moglo bi se pomisliti da sama forma nije prevoditeljicu stavila ni pred kakve posebne izazove. Međutim, ta konstatacija ne bi bila točna. Roman Rijeka dima ispisan je u tradiciji najboljih postkolonijalnih romana koji nastaju na raskrižju kultura i svjetova, i žive od konstantnog isprepletanja: jezika i narječja, staleža, identiteta, nacija, rasa. Svijet postkolonijalnoga svijet je kineskih kutija ili ruskih lutaka – sve je izdvojeno, ali sve je opet jedno unutar drugoga, i zna kako se pretvarati da je bešavno spojeno. Amitav Ghosh tu isprepletenost shvaća doslovno. U slaganju scenografije koju razrađuje do najsitnijeg detalja iznimno je posvećen žargonu, jeziku općenito. Takvi spojevi različitoga često su izazov i za samo čitanje, a kamoli za prijevod. Mnogi leksički amalgami u tekstu oslanjaju se na francuske dijalekte, i to je još jedno polje gdje je Vlatka Valentić pokazala svu primjenjivu raskoš svojih jezičnih kombinacija. Rezultat je tekst hipnotična učinka, u kojemu strane riječi samo isprva djeluju začudno, a poslije se vrlo prirodno stope s jezično inventivnom cjelinom, u kojoj već na drugo čitanje – i uz vrlo rudimentarno poznavanje francuskoga – razumijemo svaku riječ. I kao da već nije dovoljno zahtjevno plutati između različitih jezika i dijalekata – kreolskih jezika, dakle onih nastalih nativizacijom kontaktnog jezika, i pidžina, prilagođenih, amalgamskih jezika trgovine – tu su još i različite vrste slenga i argota onih sa samoga dna društvene ljestvice. To su također dijelovi s kojima se Vlatka Valentić uspješno nosi.

Na čak 584 minuciozno ispisane stranice izvornika smjestila se sva sila slojeva, formi i sadržaja.  Nautička terminologija, detaljni opisi brodovlja bez kojih ne bi bilo slobodne trgovine ni devetnaeststoljetne globalizacije, botanički detalji koje autor niže u zanimljivom podsižeu o putovanju biljnih vrsta iz Kine pa sve do europskih, kraljevskih botaničkih vrtova – u svemu tome prevoditeljica je demonstrirala strpljivost i pomnju, istražila je cijele svjetove i njihove detalje te prenijela silinu enciklopedijskih podataka, ne gubeći pri tome iz vida ritam romana ni pripovjednu dinamiku njegovih različitih glasova.

Neki su kritičari ovaj roman nazvali panoramskim, vjerojatno se referirajući na njegovu širinu, cjelovitost. I mada izvornik doista ima odlike panorame u smislu prostrana krajolika, prevedeni tekst prije bi se mogao usporediti s drugom rječničkom definicijom panorame, prema kojoj ona predstavlja perspektivni prikaz koji zahvaća širok, najširi obzor. Ali to nije bilo kakav obzor, već onaj koji je vidljiv iz zrakoplova, ili, još bolje, iz neke jako uzdignute točke. I upravo u toj točci stoji prevoditeljica. Ne samo da nas svakim odjeljkom i svakom stranicom uvjerava da ima potpun pregled slojevite situacije, već to nepogrešivo prenosi riječima i rečenicama koje teku toliko prirodno i lijepo da je teško povjerovati da nisu izvorno nastale na hrvatskom jeziku. To je odlika najboljih prijevoda.

Mogu se donekle složiti s konstatacijom da je prijevod to bolji što je nevidljiviji, ali to nikako ne smije vrijediti i za njegovu autoricu. Iznimno me veseli što je danas i ovdje prevoditeljica ima vidljivost koju je svojim dugotrajnim predanim kvalitetnim radom zavrijedila, i od srca čestitam Vlatki Valentić na nagradi.

OBRAZLOŽENJE – NAGRADA JOSIP TABAK ZA PRIJEVOD KNJIŽEVNOSTI NAMIJENJENE DJECI I MLADIMA

Nagrada se dodjeljuje Željki Černok za prijevod djela Ulfa Starka i Linde Bondestam Diktator

Knjiga u prijevodu Željke Černok koji se ovdje predlaže za nagradu Josip Tabak za dječju književnost, dražestan je tekst s izvrsnim ilustracijama švedskog autora Ulfa Starka i finske ilustratorice Linde Bondenstam. Knjiga je namijenjena mlađem uzrastu i odlikuje se duhovitošću koja je zasigurno primjerena dječjem poimanju svijeta oko nas. No tekst će zabaviti i odrasle koji ga budu čitali svojoj djeci. Kako su takve osobine književnosti za djecu važne, pogotovo u našoj čitanju nenaviknutoj kulturi, ne treba isticati. Čitanju se ljudi navikavaju od djetinjstva,  i rijetko tko uzima knjigu u ruke tek u odrasloj dobi. Djeca se navikavaju čitanju i prije nego sama prepoznaju slova, pa zato mora postojati neki motiv da im čitaju možda od dnevnih poslova umorne ili čitatnju nenaviknute roditelje.

Ovdje se riječ „diktator“ koristi na vrlo duhovit način, onako kako ga je dijete možda razumjelo a odnosi se na njega, malenog dječaka, čije su želje u kući zakon. Riječ ga prati uz sve događaje kroz dan a u snovima i noću. Tu su na duhovit način korišteni izrazi koje dijete čuje i koristi onako kako ono misli da treba i nije daleko od „pravih“ značenja.

Knjigu je sa švedskog prevela i izvrsno pogodila izraze i stil švedskog originala u hrvatskom Željka Černok. Ona  je najznačajnija prevoditeljica sa švedskog, kojoj možemo zahvaliti za prve prijevode švedske suvremene književnosti s originala, a ne nekog jezika posrednika, što je bilo uobičajeno čak i  novije vrijeme. Svoj posao je shvatila ozbiljno pa je stoga u njemu  uspješna. Ovo je zasigurno drugačiji prevodilački poduhvat nego književnost za odrasle, međutim Željka Černok je i ovo shvatila ozbiljno, pa je duh i duhovitost originala izvrsno izrazila hrvatskim  riječima i izrekama, slijedeći autorov stil, koji ne odiše samo humorom, nego i blagošću s kojom roditelj sudjeluje u dječjem svijetu. Dan u životu djeteta i onih oko njega tako je zabavno prikazan kroz dječje oči, i razumijevanje onih oko njega.

Izvrsnost i ovog prijevoda Željke Černok, svakako zaslužuje godišnju nagradu  Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod dječje književnosti.

Obrazloženje uz dodjelu godišnje nagrade DHKP-a Kirilu Miladinovu za prijevod filozofskog djela Strašna djeca novog vijeka Petera Sloterdijka

         Dr.Kiril Miladinov  bio savršen je izbor za prevodioca Sloterdijkove Strašne djece : po svojim filozofijskim radovima i po svojim prijevodima složenih filozofijskih tekstova.

         No nikakav minuli rad ne proizvodi automatizmom uspjeli prijevod,  uvijek se iznova kreće od početka.

          Sloterdijk je posebno težak izazov. Ne samo zbog neologizama i osebujne upotrebe njemačkoga jezika već zato što ni u čemu ne poštuje granice tematike i stila.

         Naravno da je teško prevoditi i Kanta i Hegela i Heideggera  i sve drugo što je Kiril Miladinov već obavio ali kod tih filozofa nema naglih prijelaza iz složenih spekulacija na   aktualno političke spekulacije i učestalih implicitnih referencija na književna djela.

         Klasična dilema prevođenja: da li da ostavimo trag tuđega i kao domaćini poštujemo različito ili pak nastojimo postići učinak potpunog progovaranja na jeziku na koji prevodimo u Sloterdijkovom se slučaju postavlja u gotovo nevjerojatnoj umnoženosti.

         Prijevod Kirila Miladinova je inteligentno i elegantno rješenje te zadaće: u paralelnom čitanju s izvornikom izaziva iskreno divljenje i zadovoljstvo.

Obrazloženje

uz dodjelu Godišnje nagrade DHKP Igoru Buljanu

za prijevod romana Zeleni šator Ljudmile Ulicke (Fraktura, 2017)

 

Roman Ljudmile Jevgenjevne Ulicke (??????? ?????????? ???????) Zeleni šator (??????? ?????) nedvojbeno ide u red velikih ruskih romana, i to ne samo opsegom (u izvorniku 634 strane, u hrvatskom prijevodu 526), nego i sadržajem koji se odnosi na dugo vremensko razdoblje 20. stoljeća, kao i panoramskom širinom slike sovjetskoga društva u tome razdoblju. Za razliku od poznatih velikih romana ruskoga realizma, ovdje je riječ o suvremenom romanu koji je napisan 2011. godine, dakle jučer, kao 17. prozno djelo književnice rođene 1943. godine u Davljekanovu u Baškiriji (južni Ural, istok europskoga dijela Rusije), gdje je obitelj bila evakuirana za vrijeme rata, kad su joj oba djeda bila zatočena zbog židovskoga podrijetla i političke nepoćudnosti. Nakon rata Ulicka se vratila u Moskvu, gdje se školovala i, slijedeći obiteljsku tradiciju, posvetila studiju prirodnih znanosti – biokemije i genetike. Kad je 1970. otpuštena s moskovskoga Instituta za genetiku zbog pretiskivanja i širenja samizdata, okrenula se književnosti, krajem 80-ih, u doba  perestrojke, počela je objavljivati kraću prozu te stekla iznimnu popularnost i u Rusiji i u inozemstvu. Dobila je mnoštvo ruskih i inozemnih (Italija, Francuska, Engleska, Austrija i dr.) priznanja i nagrada, a ruski izvori ističu da je prva književnica dobitnica nagrade Ruski Booker 2001. (za roman Kazus Kukockoga), nagrade za knjigu godine 2004. (za Iskreno vaš, Šurik), Boljšaja knjiga dodijelila joj je 2007. prvu nagradu (za roman Daniel Stein, prevoditelj)… Ovi biografsko-bibliografski podatci (koji se mogu naći i na Internetu) već upućuju na golemo i bogato životno iskustvo koje je autorica na originalan način pretočila u svoju vjerodostojnu i iskrenu prozu. Po mišljenju mnogih, poglavito inozemnih, kritičara Ulicka je danas najpopularniji ili sigurno jedan od najpopularnijih ruskih pisaca. Ovdje namjerno ne rabim žensku formu (spisateljica), ne samo zato što ruski jezik nema razvijenu mocijsku tvorbu kao hrvatski, nego i zato što sama Ulicka odbija kvalifikaciju svoje proze kao ženskoga pisma, a nadasve zato što je riječ o klasiku, a klasiku ne trebaju rodna obilježja. Prevedena je na više od 30 stranih jezika.

Zeleni šator je šesta knjiga Ljudmile Ulicke koja je prevedena na hrvatski. Navest ćemo ih redom: Veseli sprovod (Vuković & Runjić, 2008), Sonječka i druge priče (SysPrint, 2009), Kazus Kukockoga (Demetra, 2010), Daniel Stein, prevoditelj (Fraktura, 2013), Iskreno vaš, Šurik (Fraktura, 2015) i Zeleni šator (Fraktura, 2017). Osim broja prijevoda, koji u našim prilično skučenim prevoditeljskim i izdavačkim okolnostima svakako imponira, značajno je da je Fraktura prepoznala autoričinu vrijednost, a najznačajnije je da je sve knjige, osim jedne, preveo Igor Buljan (Kazus Kukockoga prevela je Natalia Reinova).

Zeleni šator je roman u kojemu Ulicka oslikava svoj doživljaj svijeta u kojemu je živjela, odnosno razdoblje koje omeđuju smrti dvojice posve suprotstavljenih Josifa – Staljina i Brodskoga. Ta antiteza simbolizira tradicionalni ruski model moći u kojemu nepomirljivo stoje vladar i pjesnik. U tome kontekstu autorica ne nudi čitatelju neki središnji motiv koji bi mu pomogao snalaženje u složenoj strukturi romana, nego mu prepušta da skrivenu hijerarhiju niza središnjih motiva postupno, pažljivim čitanjem, otkriva sam, da se kroz čvrstu mrežu međusobno povezanih događaja i sudbina polako probije kroz sve slojeve ove zamršene priče o životu u jednom zatvorenom i negostoljubivom političkom sustavu. Zeleni šator je potresna priča o čvrstom i iskrenom prijateljstvu, koje u apsurdnim i prijetećim vremenima uspijeva prebroditi sve kušnje, koje pobjeđuje i sveprisutni strah od vlasti i neočekivanih metoda kojima se ona služi. Život trojice svojih đaka i glavnih protagonista romana – Ilje, Mihe i Sanje – trajno opečaćuje profesor ruske književnosti Viktor Juljevič Šengeli koji ih kroz poeziju kao srce književnosti iz sive svakodnevnice izvodi u prostore slobodnoga duha. Odrastanje članova toga „trianona“, pripadnika „ljursa“ (ljubitelja ruskoga slova) u pjesnika, glazbenika i snimatelja ne teče linearno, kronološki, nego se odvija u vrtlogu okolnosti koje oni ne mogu kontrolirati. Oko njih se plete i razvija gusta mreža njihovih predaka, obitelji, žena i ljubavnica, djece, znanaca i prijatelja, usputnih likova koji nikad nisu slučajni, žbira i istražitelja, prognanika i povratnika, naoko nespojivih veza koje imaju duboki smisao i svoje mjesto u kolopletu dramatičnih i potresnih zbivanja. Brojni ženski protagonisti poput Olje, Lize, Sanjine bake Njute, Aljone i drugih, dostojno sekundiraju muškim „junacima“ – svaka nosi svoje breme i svaka je dio velikoga, šarolikoga mozaika ljudskih sudbina. U Zelenom šatoru ništa nije crno-bijelo, nema patetike, svaka je nepravda na neki način opravdana, zapravo prepuštena sudu čitatelja. „Sve se vrti oko književnosti“, ponajprije ruske, i oko kulture općenito, a protagonisti romana teško stradavaju zbog tiskanja i širenja samizdata (kao i sama Ulicka) i postaju unutrašnji disidenti. Jer „sve te aktivnosti s knjigama kvalificiraju se kao antisovjetske i spadaju pod članak sto devedeset kaznenog zakonika. Kaznena mjera iznosi od tri do pet godina.“ (237)

Prevoditelj romana Igor Buljan i ovim svojim velikim prijevodom potvrđuje ne samo da savršeno vlada ruskim jezikom, nego da poznaje i osjeća sve nijanse značenja riječi i sklopova riječi, koja su i mlađoj generaciji ruskih čitatelja teško prepoznatljiva ili čak nepoznata. Ni stariji hrvatski čitatelji koji pamte pojedine povijesne događaje i dobro poznaju stare ruske klasike ne bi bez prevoditeljevih bilježaka razumjeli mnoge pojedinosti koje su bitne za razumijevanje nekih detalja u sadržaju romana. Odmah valja napomenuti da su sve Buljanove fusnote na mjestu, da ih navodi sa savršenim osjećajem za mjeru, da ih nema ni premalo ni previše. Uz prijevode poezije, Biblije i drugih izvora koje Ulicka citira Buljan u bilješkama precizno navodi postojeće hrvatske izvore, a samozatajno prešućuje vlastite prijevode stihova ruskih autora (npr. Puškina na str. 338, Pasternaka na str. 394/5, Brodskoga na str. 401, N. Gorbanjevske na str. 403/4) koji nisu prevedeni na hrvatski. Ti njegovi prepjevi otkrivaju pjesnički talent i zaslužuju posebnu pozornost i pohvalu.

Uz izrazito visoku jezičnu kompetenciju i osjećaj za stilske razlike u diskurzu brojnih likova u romanu – od onih najobrazovanijih do uličnih fakina i državnih aparatčika – kod Igora Buljana zadivljuje poznavanje ruske povijesti, posebno u sovjetskom razdoblju, i ruske književnosti – uključujući i onu disidentsku. S kulturološkoga gledišta Buljan je iznimno kompetentan posrednik između ruske i hrvatske kulture, upućen u dramatične povijesne mijene koje su potresale veliki ruski narod i oblikovale ga onakvoga kakvoga smo bolje upoznali iz književnosti nego iz neposrednih doticaja. Zeleni šator je u osnovi urbani roman, a njegovi glavni junaci uglavnom su obrazovani ljudi, što znači da i prevoditelj suvereno „hoda“ Moskvom i vlada sociolekima moskovskih stanovnika različitih društvenih statusa. Uz Moskvu su vezani i događaji u udaljenijim gradovima poput Pitera (tadašnjega Lenjingrada) i u dalekoj rusko-sovjetskoj provinciji, ali i u svijetu s onu stranu željezne zavjese – Europi i Americi. Među političkim događajima koje autorica spominje gotovo usput, kao neke općepoznate činjenice, prevoditelj razlikuje one o kojima se hrvatski čitatelj lako može informirati od onih koje ne može dokučiti pa mu mora pomoći bilješkama. Poznati su događaji npr. „južina“ koju je po Hruščovljevim riječima „lukavo ubacio onaj mangup Erenburg“ (211), ili dolazak Brežnjeva na vlast (1964), kad su nastale „partijske smjene, jedni vampiri zamjenjivali su druge“ (213), ili 21. kolovoza 1968., kad su sovjetske postrojbe ušle u Čehoslovačku, a već 25. kolovoza na Crvenom su trgu izbile demonstracije protiv te intervencuje (417). Masovna deportacija Tatara s Krima 1944., o kojoj sama autorica daje dovoljno podataka (413, 419/420), upletena je u sudbinu dvojice prijatelja. Inicijalne kratice KGB, NKVD i sl. uglavnom su nam poznate, međutim, tek iz bilješke prevoditelja doznajemo da je Alžirka logorašica ALŽIR-a, logora za žene izdajica domovine (Akmolinskij lager' žen izmennikov Rodini), a među ženama su bile i majke Maje Plisecke, Vasilija Aksjonova, Bulata Okudžave... Postojao je i ČSIR – član obitelji izdajica domovine (Člen sem'i izmennikov Rodiny) (377). Samo iz bilješke doznajemo da je pokojnik samoubojica kojega je pogrebnik Arij Lavovič Bas (koji je pokopao mnoge slavne pisce – A. Tolstoja, A. Fadjejeva i dr.) otišao izmjeriti na krivoj adresi, jer „slavni pjesnik ustrijelio se na drugom mjestu…“ (154) – Majakovski. Jedna nas bilješka upućuje da je beznačajna Poluška, koja je pretipkavala samizdat, u ovom slučaju Poluhina, ali znači i „pola groša“ ili „polovnjača“ (224). Ovaj niz primjera tek djelomično ilustrira prevoditeljevo znanje i upućenost. 

Iako se sve u Zelenom šatoru „vrti oko književnosti“, Buljan do detalja uspješno prati i autoričino izvrsno poznavanje glazbe, slikarstva, biokemije i prirodnih znanosti te službene i neslužbene povijesti. Tako se suvremenici Skrjabina i Pasternaka (201), sjećaju stana u kojemu je Lenjin slušajući Beethovena navodno izrekao znamenite riječi o glazbi koja „'utječe na živce, dobijem želju govoriti simpatične gluposti i gladiti po glavi ljude koji, živeći u prljavom paklu, mogu stvarati takvu ljepotu…'“ Ulicka komentira: „I gluposti nisu ispale nimalo simpatične, i od njegova glađenja odletjelo je na tisuće glava…“ (203). U pretresima i selidbama otkrivene su prepiske rođaka s glasovitim ljudima, npr. prepiska Marlenova ujaka Samuila s Lenjinom i Trockim. „Lenjin potiče Samuila da je nužno stvoriti tajni izvor financija koji ne ovisi o državi za razvoj svjetskog komunističkog pokreta...“ (418/419). A Staljin je pijanisticu M. V. Judinu obilato nagradio za izvedbu Mozartova koncerta No. 23 za glasovir i orkestar. Odgovorila mu je da je novac (20 000 rubalja) „dala Crkvi, a za njega će se moliti da mu Gospodin otpusti zlodjela. Staljin joj je oprostio. Rekao je da je jurodiva…“ (433). Takve se predaje prenose „običnim“ junacima romana, koji su „posebni“ po načinu života, poput ljudi oko Ilje. „I svi su oni… čuvari, liftboji, nosači, fiktivni tajnici književnika, gotovani koji žive od zaposlenih žena ili majki, kreativni, neumorni besposličari, paraziti, otpadnici, opasni i primamljivi. Nije bilo posve jasno odbijaju li oni raditi za državu ili država ne želi s njima imati posla…“ (167). Za neke od njih „samizdat je postao društvena pojava i potreba za novim materijalom samo raste. … Nastaje pravo tržište i… pojavljuje se prava roba koja se proizvodi za prodaju“ (399).

Ležeran prijevod koji nigdje ne zapinje, nigdje se sintaktički ne lomi i nigdje nije stilski nezgrapan može se ilustrirati brojnim citatima, npr. „Solženjicin je pisao knjigu za knjigom, objavljivale su se u samizdatu, išle od ruke do ruke u predgutenbergovskom obliku, rasuti, meki, jedva čitljivi listovi cigaretnog papira. Tim se listovima nije bilo moguće protiviti: to je bila potresna istina, gola i jeziva, o sebi, o svojoj zemlji, o zločinu i grijehu“ (242). Kroz „otvor u željeznoj zavjesi“ (277) knjige su prolazile i na mikrofilmovima, skrivenim npr. u cjevčici kakvu je Lisa prenijela u Finsku na „intimnom mjestu“ (184). O ljudima koji su otkrivali skrivene i zabranjene knjige – Berdjajeva, maloga Dickensa na engleskom, Pasternakova Doktora Živaga u malom formatu, prvoga Nabokova – Poziv na smaknuće izdanoga 1936. u tamizdatu u Berlinu, Orwellovu 1984, Mandeljštama, Cvjetajevu i druge – čitamo da su to „ljudi koji su nalazili jedni druge u garderobama knjižnica ili filharmonije, u tišini pustih muzeja…“ Njihov zajednički nazivnik bilo je čitanje, „pohlepno, neobuzdano, manijakalno čitanje… Za mnoge se knjiga iz učiteljice života pretvorila u njegov nadomjestak“ (213).

Mnoge rečenice Ljudmile Ulicke imaju, poput gornje, gnomsku težinu. Tako Viktor Juljevič, izbačen iz škole, radi kao čuvar u Muzeju Sovjetske armije i pod stare dane piše knjigu o inicijaciji strahom pa kaže: „Gdje nema inicijacije odrastanja putem pozitivnih impulsa, djeluje inicijacija strahom“ (271). A nesretni znanstvenik Dulin ponavlja da „savjest radi protiv opstanka“ (360).

U mnoštvu asocijacija na stare ruske klasike često se provlači aluzija na Turgenjevljeve Očeve i djecu (316 i drugdje), koja nije lišena sentimenta. Takav je i lirski odlomak:  „I blizu, na tri minute hoda, bila je Potapovljeva ulica, kojom je još hodala podbula žena u godinama, Pasternakova posljednja ljubav, koja je odgulila kaznu zbog te ljubavi, i njezina kći, koja je također odgulila, zbog sudjelovanja i upućenosti, išla je u istu pekarnicu, u istu voćarnicu kao i Miha…“ … „Zar je to ona? Je li to moguće? A nekoć je sličila Simone Signoret.“ … „Aljona je izmjenjivala poglede s Mihom: ne živimo u zgradi, nego u povijesti… I Pasternak je hodao tom ulicom prije nekih dvadeset godina. A prije sto pedeset Puškin… I mi tuda prolazimo, zaobilazeći vječne lokve“ (468).

Zeleni šator Ljudmile Ulicke u hrvatskom prijevodu Igora Buljana čita se u jednom dahu. Prevoditelj nigdje ne upada u zamke lažnih prijatelja iz srodnoga jezika – ni leksički, ni frazeološki, ni sintaktički, ni stilski. Nigdje se ne osjećaju ožiljci borbe s izvornikom. Naprotiv. Roman se čita kao da je izvorno napisan na hrvatskom i takav ima sigurno mjesto među klasicima hrvatske prijevodne književnosti. Uz iskrene čestitke Igor Buljan zaslužuje visoku nagradu za svoj prijevod. Poželimo mu da njime osvoji što veći broj hrvatskih čitatelja gladnih nove, dobre ruske književnosti.

Dubravka Sesar

 

Obrazloženje nagrade Drušva hrvatskih književnih prevodilaca LUKU PALJETKU – za životno djelo

 

Da nije toliko pjesnik i da se nije uspješno ogledao još i na pripovjedačkom, romanesknom, esejističkom, kritičkom, lutkarskom, slikarskom i dramskom području, Luko Paljetak bi jamačno bio znatno prepoznatljiviji i vidljiviji kao prevoditelj, kao prepjevavatelj i ponašitelj niza klasičnih i posebno značajnih djela iz svjetskih književnosti na hrvatski jezik. Iako je, dakle, prevoditeljska dionica njegova opusa tek jedna od parcela razgranate stvaralačke djelatnosti u nizu disciplina, njegov je saldo i na tom području gotovo ravan životnome ulogu mnogih koji su se tome isključivo posvećivali, a njegova je vjernost Muzi Traduki također već cjeloživotna.

Anglistička orijentacija dala je najvrijednije i najcjelovitije plodove, jer je rezultirala s nekoliko ključnih Shakespeareovih komada (Romeo i Giulietta, Periklo, Uzaludni ljubavni trud), da ne govorimo o nadahnutom pohrvaćivanju soneta, popraćenih izvornim tumačenjima. Ako bismo se usudili kazati da mu je možda još kongenijalnije bilo prevoditi engleske romantičare, u antologijskom izboru Coleridgea, Wordswortha i Keatsa i cjelovitoga Byronova Child Harolda, tome se suprotstavlja ništa manje virtuozan i proćućen prepjev kasnosrednjevjekovnoga Chaucera (Canterburyjske priče). A što kazati o izazovu i dometima prevođenja Joyceova Uliksa? Emocionalno posvojenoj slovenskoj poeziji odužio se prenošenjem kompletnoga Prešerna (što se smatra najuspjelijim verzijama uopće), a potom i niza drugih pjesnika, dok je slovačko pjesništvo zadužio prepjevom Sladkovičeve Marine. Ni francuski Parnas nije zanemario, počam od davnih verzija Guillema du Machauta, pa do Moliereovih Scapinovih spletki, interpretiranih u duhu tradicionalnih „frančezarija“. Preskačući manje zahvate ne možemo ipak mimoići najnovije medijevalističke pothvate kao što su prepjevi staroengleskoga Sir Gawaina i zelenog viteza ili pak Viteza u tigrovoj koži gruzijskog klasika Šote Rustavelija (prenošenoga posredstvom ruskih i francuskih posrednika).

Ne trebamo se baviti širinom i opsežnošću Paljetkove prevoditeljske bibliografije, a niti nas mora zanimati tovrsna kronologija, što obuhvaća također već duga i plodna desetljeća. Mora nas međutim ovom svečanom zgodom obavezivati i impresionirati količina i kakvoća učinjenoga, svijest da smo zahvaljujući Luku Paljetku dobili na vlastitom jeziku, i u odgovarajućim oblikovnim rješenjima te na najvišoj razini gipkosti i melodioznosti, prirodnosti i uvjerljivosti, mnoga književna ostvarenja bez kojih bi naša kulturna sredina bila znatno siromašnija, a naša javnost lišena empatijskoga kontakta s mnogim vrhuncima svjetske lirike i epike, dramatike i, ako hoćete, kreativne metafizike. Čineći čast jeziku na kojemu piše, prevodeći na njega Luko Paljetak nas sve čini dionicima svjetske literarne ekumene.

Obrazloženje za nagradu za životno djelo Bosiljki Brlečić

 

Bosiljka Brlečić rođena je 1947. godine u Zlataru. Diplomirala je filozofiju i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao gimnazijski profesor filozofije, zatim kao stručni suradnik u USIZ-u kulture grada Zagreba i Kulturno-prosvjetnom saboru Hrvatske. 1987. godine Bosiljka Brlečić postaje prevoditeljica sa statusom samostalnog umjetnika koja prevodi s francuskog i njemačkog jezika.  

Raznovrsnost njenog prevoditeljskog iskustva razvidan je jer pokriva područja filozofije, sociologije i esejistike (H. Bergson, Voltaire, Rousseau, Diderot, R. Aron, E. Jünger, Barthes...), književnosti (M. Tournier, Flaubert, C. Lamarche, W.G. Fischer, F. Sagan, A. Nothomb, K. Mourad,...) i književnosti za djecu (M. Tournier, J. Verne, E. Kästner, R. Schami...).

Objavljivala je prijevode u časopisima (Filozofska istraživanja, Kulturni radnik, Republika, Kolo, Odjek, Izraz, Nova Istra...) i na Trećem programu HR, za koji je uz prijevode stotinjak autora (Alain, J. Gracq, J. Giono, Todorov, Derrida, F. Emannuel, M. Adamek, J. Harpman, P. Quignard, G. Benn, U. Timm, J.M. Palmier, V. Lou...) pripremila i nekoliko tematskih cjelina posvećenih autorima kao što su J. Gracq, E. Jünger, G. Steiner, R. Barthes...

Za prijevod knjige Rolanda Barthesa Fragmenti ljubavnog diskursa dobila je 2008. godine nagradu Društva hrvatskih književnih prevoditelja.

Prepoznatljivost prevoditeljske suverenosti, razvidna u ovome prijevodu Bosiljke Brlečić, mogla bi biti početna točka ove svečane inauguracije životnog djela. Barthesova je, naime, knjiga i sama velika iznimka, jedina uspješnica iz pera teoretičara i kritičara koju su čitale i kućanice i karijeristice, i činovnici i učitelji. I ne zato što su Barthesu na pameti Wertherove muke – Werther zacijelo nije više u zraku 1977. godine – nego zato što on progovara o ljubavi na svima blizak način, od prve figure « Propadam, podliježem...» do « Odsutan », « Divan! », « Voljeti ljubav », « Čekanje », « Katastrofa », « Želim shvatiti », « Obilje », « Neiskaziva ljubav », « Lud sam », « Poistovjećivanja », « Nespoznatljivo », « Ljubomora », « Volim te », « Pohvala suza », « Zašto ? », « Ushićenost », « Napraviti scenu », « Takav », « Istina », itd.

No, premda Barthesova knjiga progovara o ludilu ljubavnog zanosa – kako sam Barthes kaže, « zaljubiti se » i « voljeti » u teškom su, pomalo kvrgavom odnosu – ona je istodobno i knjiga o ljubavi općenito, onoj koja se živi i kojoj je u prirodi da svjedoči. Tako i opsežan prevoditeljski opus Bosiljke Brlečić svjedoči o ljubavi, ljubavi prema jeziku i o uvjerenju o značaju prijenosa pisane riječi.

Barthes u figuri « Posveta » kaže, iako netom prije toga utvrđuje njen okrutni paradoks, da « (ti) želim po svaku cijenu dati ono što te guši » (2008: 79) : « Ono u čemu je drugi uhvaćen nije ispisivanje imena. To je, na mnogo dublji način, upisivanje : drugi je upisan, upisan je u tekst, ostavio je u njemu svoj mnogostruki trag. (...) tvoja prisutnost u tekstu, upravo zato što si u njemu neprepoznatljiv, nije prisutnost analognog lika, fetiša, nego snage koja, zbog toga, nije uvijek pouzdana. Nije dakle važno što se stalno osjećaš ušutkanim, što ti se tvoj govor čini prigušenim ispod čudovišnoga govora zaljubljenoga subjekta (...) ». U ovim bi se riječima mogla pronaći i figura prevoditelja, kojem je dužnost da ostaje pritajen, tajni autorov saveznik, a koji je opet vidljiv u svakome retku, i bez kojega tekst, u krajnjem slučaju, ne bi ni postojao. Tako upisana u tekst, prevoditeljica Bosiljka Brlečić, prisutna i neprepoznatljiva,  ostavila je svoj mnogostruki trag u tekstovima koje je svima nama prenijela. Daleko od fetiša ili etikete, ona svjedoči o snazi, nepouzdanoj snazi, kojom je maestralno ovladala.

Naša se kolegica, ipak, nesvjesno pobrinula da ne bismo ove prigodne retke odveć žanrovski opteretili i zaglušili retorikom; 2012. godine prevela je Flaubertovog Bouvarda i Pécucheta, i danas posve aktualni lijek protiv ljudske gluposti, učmalosti, ograničenosti na gotove recepte i brzopoteznu mudrost. Prevoditeljičina vjernost originalu, minucioznost vladanja opusom velikana čija je britkost legendarna, promiče jednu posve francusku crtu, ironiju, koja je spoj zdravog razuma, prizemljenosti, montenjovskog promišljanja i rableovskog smijeha, kalambura i pojma ukusa, aticističke odmjerenosti koja bi trebala biti štit od svih opasnosti ovoga « doba besmislice ».

Upravo je spomenuto promicanje odmjerenosti ponovno izlika da čitatelj uroni u posljednji prevoditeljski pothvat kolegice Bosiljke Brlečić iz 2016. godine. Citirani pojam « doba besmislice » također je trag koji vodi Pierreu Hadotu i njegovoj knjizi Unutarnja tvrđava  : Uvod u Misli Marka Aurelija. Ne kao kruna prevoditeljičinog rada, jer monumentalizacija uvijek okrnjuje, nego kao neka vrst spokojne pomirenosti s tekstom i poziva na pomno čitanje. Čitanje nije skrivanje u kuli bjelokosnoj; ni prevođenje nije takav poziv. To nas uči Bosiljka Brlečić. Prevođenje je plemeniti poziv koji omogućuje uvid, zornost, i dalekosežno djelovanje. Ne samo na suvremenike, nego i na sve one kojima knjige ostavljamo u zalog. Prevoditelj, kao čovjek koji zaziva spokoj, kao neminovni uvjet učinkovitosti svog djelovanja, možda skriva pokoju notu stoika u sebi. Upravo stoga Uvod u Misli Marka Aurelija lekcija je o čitanju koju bismo danas trebali poslušati. Hadotov pothvat ovjenčan je prevoditeljičinim pothvatom, nudeći nam neku vrst općeg opisa filozofije kao duhovnog fenomena koji treba živjeti. Možda najbolji način da se barem pokušaju ilustrirati zasluge Bosiljke Brlečić jest da se kaže da ona prevođenje živi. I da se nadamo da ćemo svjedočiti još brojnim očitovanjima tog življenja prevođenja, zaloga živosti i života teksta.          

 dr.  sc. Maja Zorica, doc. 

 

 

Godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevoditelja za roman Viktorija Šantić – László Krasznahorkai: Seiobo je bila tamo dolje

 

Da je Viktorija Šantić dobitnica Godišnje nagrade DHKP-a za roman „Seiobo je bila tamo dolje“, po meni je jasna stvar. Kad bih je, međutim, morala obrazložiti, navesti sve zbog čega, radi čega i kako to da upravo, našla bih se pred velikim zadatkom. Naime, s kojeg motrišta, iz kojeg kuta cijenjenoj publici približiti sve ono što se o tome može reći, a da bude sažeto, jasno i iscrpno?

 

Mogla bih, recimo, početi s par riječi o autoru romana „Seiobo járt odalent“, Lászlu Krasznahorkaiju, reći primjerice – a da ne budem pretenciozna u svojim superlativnim formulacijama – kako je on jedan od najvećih suvremenih mađarskih pisaca, da danas živi, piše i stvara ne samo u mađarskim, pa ni europskim, već u globalnim, svjetskim razmjerima, da je istinski stanovnik svijeta koji u svoja djela ugrađuje svoja sve opsežnija iskustva i znanja.

 

Mogla bih potom s te globalne naravi životopisa prijeći na djelo, pa reći da je ono vrhunski odraz u kojemu nam se on otkriva kao mislilac, mistik, znanstvenik, sveznajući majstor koji znanje traži, usvaja i dijeli. Zatim bih – da ne bude filozofiranje iz šupljeg u prazno – nabacila par biografskih crtica, recimo, da ga je u vrh mađarske književnosti već 1985. godine katapultirao njegov prvi roman, „Sotonski tango“ (zbog kojega istoimeni film Béle Tarra pogrešno smatraju pukom ekranizacijom romana, a ne štivom koje je atmosferom nadahnulo film), i da je otad napisao brojne, diljem svijeta zapažene i zapamćene romane koje od 2012. godine možemo čitati i na hrvatskom jeziku.

 

Nakon tih, onako usput, nabacanih uvodnih rečenica o autoru, rekla bih ponešto i o samom djelu za prijevod kojega Viktorija Šantić zasluženo dobiva Godišnju nagradu DHKP-a za roman.

Primjerice, govorila bih o strukturi romana „Seiobo járt odalent“ kojom se autor, i ovoga puta, veličanstveno iskazao kao dubinski poznavatelj i minuciozni oslikavatelj umjetnosti u najširem i najužem smislu te riječi, jer naime svoje pripovijetke niže po uzorku Fibonaccijeva niza, pri čemu žeđu istinskog esteta i mistika propituje i traga za umjetničkim djelom kroz kulturu i religiju Japana, Kine, Perzije, Istoka i Zapada; pa bih, nastavivši obrazloženje opaskama o spisateljskom postupku, svemu tome dodala kako on sve to ostvaruje svojim – već u prvom romanu najavljenim – karakterističnim osebujnim stilom, koji se odlikuje rečenicama dugog daha, koje započinju i gotovo kao da nikada ne završavaju, jer se oko lika, oko pripovjedača i oko čitatelja, upravo kao u prvim recima romana, „sve kreće, kao da je iz udaljenosti veličine svijeta, jedan jedini put, svim nemogućim preprekama unatoč, nekom dubinskom strujom ovamo ipak dospjela heraklitovska poruka, jer kreće se, teče, navire i huči ...“, i već ta prva, beskrajna, meandrična, vrtložna rečenica neodoljivom magičnom snagom uvlači čitatelja u svoj nepredvidiv tok struje najsličnije brzacu, gdje ga čekaju dubine i pličine, stijene, pijesak i kamenje, pa i pokoja trava obasjana suncem, dakle, rečenice slične ovoj, kojoj se jedva čeka kraj, koja se pokatkad jedva čita dalje, a gotovo se uvijek čita dokraja.

 

No sve to, ruku na srce, ovdje ne bi bilo dostatno.

Jer tada bih, naime, govorila o knjizi napisanoj na mađarskom jeziku i objavljenoj 2012. godine pri uglednoj mađarskoj nakladničkoj kući, a ne o romanu ovjenčanom Godišnjom nagradom DHKP-a.

Jer tada bih govorila o Lászlu, majstoru mađarskog jezika, a ne o njegovu hrvatskom „pandanu“, njegovoj hrvatskoj porte-parole, Viktoriji Šantić, koja majstorski vlada hrvatskim jezikom, te svojom vještinom, istančanim osjećajem za jezične bravure i odvažnošću proširuje, probija ili krajnje rasteže granice hrvatskoga jezika.

Jer bih, i sama poučena (ozlijeđena pa iscijeljena) vrijednim iskustvom slijepa skoka naglavce u brzace Krasznahorkaijeva pisma, ipak morala spomenuti i vještinu kojom Viktorija, ne samo skočivši u brzace, već ih učinivši svojima, duboko vjerno slijedi tok izvorne rečenice i misli. Da, to su iste one osebujne rečenice dugoga daha koje i u mađarskih čitatelja pobuđuju ista osjećanja i isti bolni izraz lica ili, u najmanju ruku, uzdah kada pomisle na štivo iz Krasznahorkaijeva pera.

Ne bih ni spomenula raspon znanja koje prevoditelj romana mora imati ili steći kako bi donekle, barem prihvatljivo, uspješno ostvario ovaj prevoditeljski pothvat – recimo samo da majstora može prevoditi samo majstor, i neka je toliko dosta.

 

Jer kad bih zapravo govorila o romanu „Seiobo je bila tamo dolje“, rekla bih da je on djelo Viktorije Šantić, djelo nastalo na Krasznahorkaijevu platnu, ali njezinim potezima i njezinim bojama. Shvatimo li prevoditelja samo kao prvog ili nultog čitatelja djela koje prevodi, u tom je smislu itekako drzak čitatelj jer u svom prijevodu može ponuditi jedino svoje čitanje i iščitavanje, dok je na nama ostalima da mu vjerujemo i bez dvojbe prihvatimo njegov kao glas stranog nam autora. Istodobno, on je, u idealnom slučaju, i odgovoran čitatelj koji od početka do kraja djela u najvećoj mogućoj mjeri nastoji biti vjeran svom izvorniku, svom platnu, svom uzorku.

Ta i s?m je Krasznahorkai, rekavši da je autor prijevoda njegova romana s?m prevoditelj, odao počast Viktoriji, kao i svim književnim prevoditeljima, i time pridobio moju osobnu, a vjerujem i naklonost mnogih naših kolega.

 

Jer tada bih, govoreći o globalnoj slavi pisaca, nepravedno propustila spomenuti one najzaslužnije: prevoditelje. I propustila bih reći – bilo to naizgled smiono ili drsko – da danas ne bismo mogli čitati sva Krasznahorkaijeva djela prevedena na hrvatski jezik da nije bilo Viktorije Šantić – hrabre prevoditeljice koja je prije pet godina samozatajno, osluškujući vlastiti glas izabrala, prevela i ponudila svoj prijevod „Posljednjeg vuka“, i time zapravo skrenula pozornost hrvatskog čitateljstva na Lászla Krasznahorkaija. Tako od 2012. godine čitamo sve novije naslove u njezinu prijevodu, kao što su „Rat i rat“, „UnutraJeŽivotinja“, „Seiobo je bila tamo dolje“ i ono na čemu, vjerujem i nadam se, upravo radi.

 

Sva sreća pa za takvim obrazloženjem u slučaju Viktorije Šantić nema potrebe.

 

Umjesto toga rekla bih samo:

Draga Viktorija, László je imao pravo, ovo je Tvoja knjiga. Od srca Ti čestitam na njoj a osobito na ovoj vrijednoj nagradi!

 

Svim dragim i cijenjenim kolegama u povodu Dana prevoditelja čestitam i želim mnoštvo plodonosnih dijaloga s muzama!

 

Lea Kovács

OBRAZLOŽENJE – NAGRADA JOSIP TABAK ZA PRIJEVOD KNJIŽEVNOSTI NAMIJENJENE DJECI I MLADIMA

Nagrada se dodjeljuje Danielu Bučanu za prijevod djela Fatime Sharefeddine Ibn Batuta (ArTresor naklada)

Prijevodna dječja književnost u Hrvatskoj prošle je godine obogaćena lijepom slikovnicom o životu i putovanjima Ibn Batute, arapskoga putopisca iz 14. stoljeća. Tekst libanonske spisateljice Fatime Sharafeddine s arapskoga je na hrvatski preveo Daniel Bučan, naš poznati prevoditelj arapske filozofije i književnosti. Oboružanom golemim iskustvom i znanjem, zasigurno mu nije bilo teško prihvatiti se knjižice maloga opsega, no ovaj je put valjalo imati na umu da je posrijedi štivo namijenjeno djeci i mladima, dakle čitateljima kojima vjerojatno nije poznata srednjovjekovna arapska kultura ni njezin glasoviti putopisac. Bučan je jednostavan tekst izvornika s pravom mjerom preveo jednostavnim stilom, bez nepotrebna arhaiziranja, a poneku riječ, poput hadžija ili kadija, uz koju bi zatrebala napomena, nenametljivo je objasnio u samome tekstu. Svojim je prijevodom mlade hrvatske čitateljima poveo Ibn Batutinim tragom, kopnom i morem, od rodnoga mu Tangera u Maroku do Meke, Jeruzalema, Bagdada i Širaza pa još dalje, do crne Afrike, Indije i Kine.

Nakon više desetljeća prevodilačkoga rada kojim je odrasle čitatelje upoznavao s najvrsnijim djelima arapske klasične i suvremene kulture, Daniel Bučan sada je svoje znanje i umijeće upotrijebio da jednog od velikana arapske povijesti približi djeci i mladima. Time je zavrijedio godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod dječje književnosti u 2016. godini.

Tatjana Paić-Vukić

Lada Silađin: Godišnja nagrada za prijevod publicistike Ivani Jandras Szekeres

(rujan 2016.)

 

"Uvijek potiho uzbuđuje kada se zateknete u promatranju svijeta koji dobro poznajete, ali ga nikad prije niste vidjeli iz takvoga kuta."

Bill Bryson, iz Uvoda djelu Kod kuće: Kratka povijest privatnog života

 

Za razliku od kozmičke perspektive ponuđene u Kratkoj povijesti gotovo svega, u djelu Kod kuće svjedočimo suženom fokusu: Bill Bryson, glasovito ime anglo-američke publicističke scene, jasno kaže da želi napisati povijest svijeta ne izlazeći iz vlastitog doma. Rezultat je pitka, no nipošto plitka knjiga u kojoj nas autor vodi kroz svoju kuću gdje pojedine prostorije razotkrivaju povijest ljudske civilizacije - tako se povijest higijene propituje kroz kupaonicu, običaji ugošćivanja kroz primaću sobu, dok spavaća soba nadilazi puko spavanje i nudi uvid kako u eros, tako i u thanatos. Upravo je kuća ta metafora koja čvrsto drži strukturu djela i svaki nas put vraća na glavnu pripovjedačku liniju, budući da nas nepoznate činjenice koje Bryson razotkriva o pojedinim predmetima i običajima vode do drugih, jednako začudnih pojedinosti o drugim predmetima ili povijesnim osobama. Vještina znastvenika u autoru leži u tom što je Bryson itekako dobro istražio materiju i zna što govori.

Vještina pisca leži u tom što nam se, dok čitamo, od silnih činjenica ne zavrti u glavi, nego ležerno i sa zanimanjem pratimo taj niz digresija.

Vještina pak prevoditeljice Ivane Jandras Szekeres leži u profinjenom osjećaju za jezik, kako izvornika tako i prijevoda, kojim prati slojevitost teksta u kojem se isprepliću teme iz područja povijesti, povijesti umjetnosti, arhitekture, krajobrazne arhitekture, građevine, znanosti, medicine, etnologije, da nabrojimo tek neke. Hrabrost je već prihvatiti se prijevoda takvog djela, a onda ga ovako tankoćutno i elegantno, bez zapinjanja i šavova prenijeti na hrvatski jezik svakako je hvalevrijedno postignuće. Prijevod klizi jednakom lakoćom kao i izvornik, a vješt će čitatelj tek naslutiti trud unesen u iznalaženje domišljatih rješenja u kojima se, međutim, ne gubi bogatstvo, terminološka preciznost, ni britkost humora. Iza Ivane Jandras Szekeres desetak je godina aktivnog bavljenja prevođenjem i desetak naslova. Uz godišnju nagradu za prijevod publicistike, nadamo se da je ovo ipak tek početak jednog dugog prijateljstva, prijateljstva prevoditeljice, njezinih autora i, nipošto manje važno, njezine čitalačke publike.

OBRAZLOŽENJE - NAGRADA JOSIP TABAK ZA PRIJEVOD KNJIŽEVNOSTI NAMIJENJENE DJECI I MLADIMA

Nagrada se dodjeljuje Snježani Husić za prijevod djela Philipa Pullmana Grimmove bajke za male i velike (Vuković & Runjić)

Ako znamo da je književnost za djecu nova kategorija, koja je prvi procvat doživjela tek u 19. stoljeću, ne čudi što je i razmatranje prijevoda takve književnosti kao specifične kategorije vrlo svježe. Danas smo svjesni da su djeca mali ljudi kojima je, katkad teže nego odraslima, podvaliti praznu slamu. Knjigu koja im se ne sviđa djeca će bez grizodušja odbaciti, a s dosadne predstave će otići.  No, postoje neke stvari o kojima roditelji ipak znaju više. Kao što se trude djeci ponuditi zdravu hranu, tako se trebaju truditi ponuditi im zdravo štivo - koje će im razviti maštu i osjećaj za jezik. Tako gledano, velika je odgovornost na roditelju kada treba izabrati knjigu. Vjerujem da se svaki roditelj često zatekao kako čitajući naglas djetetu ad hoc lektorira i redigira tekst knjige. Stoga vjerujem da će se svi složiti kako dobar prijevod za djecu zlata vrijedi.

Snježana Husić prekaljena je prevoditeljica, koja je već mnogo puta izvojevala pobjedu nad tvrdim orasima talijanske i engleske književnosti, a danas prima nagradu za prijevod Grimmovih bajki za male i velike Phillipa Pullmana, engleskog pisca proslavljenog trilogijom za djecu i one koje se tako osjećaju, pod naslovom Njegove mračne tvari. Odakle taj Pullman, možda ćete se zapitati, i zašto on posreduje između nas i dobro nam poznate braće Grimm? Ponesen bezvremenošću i prostodušnim šarmom njihove slavne zbirke, Pullman se smjelo odlučio priključiti pripovjedačima koji su stoljećima prepričavali i dotjerivali narodne bajke, kojima imena povijest u pravilu ne pamti, s izuzetkom časne nekolicine, čija su imena zabilježila slavna braća. Izabrao je pedeset priča i pokušao postići „ton pročišćen vjekovnim laštenjem“, smiren i bezimen, kao što piše u predgovoru. A opet, svjestan je da će svaki autor ponešto dodati, ponešto oduzeti, odajući vlastiti senzibilitet, te se priključiti redovima onih koji su bajke prije njega „laštili“.

Pred prevoditeljicom je, stoga, bio isti zadatak, koji je majstorski ispunila. Trebalo je zadržati prozračan i pitak stil izvornika, lišen arhaiziranja, a opet nekako otmjeno nostalgičan, koji ne bježi od starine suvremenome idiomu. Kao i Pullman, prevoditeljica se vratila odmjerenome stilu pripovjedača koji se drži sjene i pušta da plamen obasja drevne likove i njihove čudesne zgode. Njezin je prijevodni stil slobodan od suvišnih ukrasa i podilaženja djeci. Pritom se služila riznicom postojećih hrvatskih prijevoda braće Grimm, na kojima je odraslo mnogo naraštaja, tako da imena poput Snjeguljice, Cvilidrete ili Pepeljuge danas samorazumljivo pripadaju hrvatskome vokabularu, prirodno, kao da u njemu oduvijek postoje.

Ova zbirka ne objavljuje naslovom slučajno da je namijenjena malima i velikima, jer su priče popraćene katkad opsežnim tumačenjima i bilješkama, namijenjenima odraslom čitatelju. Snježana Husić je u popisima literature i autorovim bilješkama uložila velik trud da pronađe izvore na hrvatskome jeziku, gdje je to moguće, te uputi čitatelja na daljnje istraživanje bajki.

Ova knjiga svojom namjenom zapravo izvrsno dočarava ulogu prevoditelja koji radi za djecu. Prevoditelj, naime, treba zadovoljiti kriterije upućenoga odrasloga čitatelja, koji traži točnost, jezičnu vještinu i pouzdanu informaciju, ali i udovoljiti želji djeteta da doživi ljepotu stila i stvori pred očima čudesne slike koje je autor zabilježio na papir. Snježana Husić je, ne prvi put, uspjela u svemu tome i stoga svakako zaslužuje ovogodišnju nagradu, jer je malim i velikim hrvatskim čitateljima osigurala užitak povratka slavnim bajkama braće Grimm u svesku koji će se nedvojbeno čitati još mnogo, mnogo naraštaja.

Dr. sc. Petra Mrduljaš 

OBRAZLOŽENJE GODIŠNJE NAGRADE ANI PRANJKOVIĆ KARAS ZA PRIJEVOD PROZNOG DJELA, ROMANA „MRAZ“ („Frost“) THOMASA BERNHARDA (Meandar Media, 2015.)

„A može biti da ono izvantjelesno, pritom ne mislim na dušu, da je ono što je izvantjelesno, a nije duša, za koju i ne znam postoji li, ali pretpostavljam da postoji, da je ta vjekovna slutnja zapravo vjekovna istina; lako je moguće da je ono izvantjelesno, naime ono bez stanica, upravo ono od čega je sve postalo; a ne obratno i ne samo jedno od drugog.“ Zadnja je to rečenica na prvoj stranici prvog romana iz 1963. velikog austrijskog „Nestbeschmutzera“ - tog obožavanog i prezrenog, ili kako bi rekao papa njemačke književnosti, književni kritičar Marcel Reich-Ranicki, u književnim relacijama „inkomenzurabilnog“ umjetnika - romana zahvaljujući kojem je ovaj mrzitelj svake malograđanštine, licemjerja, nacizma, klerikalizma, bilo koje vrste manipulacije ljudima, kolektivne svijesti i totalitarizma postao poznat i hvaljen, a u kojem je već jasno formulirao svoj prepoznatljiv stil i sadržaj, zbog kojih je i ostao slavan, ali zbog kojih su ga mrzili i napadali; u toj rečenici, dakle, kao da je sažeta neuhvatljiva poetika ovog nevjerojatnog majstora njemačkog jezika: tamna, anormalna nepojmljiva dimenzija čovjekove egzistencije lišene svake ljubavi, ono ekstremno preko čega taj, u doslovnom smislu riječi, cijeli život teški bolesnik i patnik dolazi do egzemplarnog.

Usudila sam se namjerno napisati takvu rečenicu, oprostite mi ako u tomu nisam posve uspjela, jer sam - šegrtujući prije dosta godina u Bernhardovu „Podrumu“ na salzburškoj periferiji -  i ja jednom prevodeći kratki roman ili dužu novelu (Bernhard nije mario za rodove) prevodila takve rečenice-odlomke i  uvjerila se iz prve ruke kakva je to muka i radost. Zato ja od prve stranice prvog prijevoda Bernardove "Hladnoće. Izolacija." iz 2012., a od prošle godine i prijevoda "Mraza" naše laureatkinje Ane Pranjković Karas, iako je nisam poznavala i još je uvijek ne poznajem, vrlo dobro znam i osjećam da je taj sugestivni idiom - taj beskrajni monolog, misaoni slap pun ponavljanja, pun „četvrtastih“, tvrdih, bolno istinitih, ali i bolno uvrnutih, rečenica propalog slikara Straucha o egzistencijalnoj bezizlaznosti, čije se misli spiralno uspinju do nepodnošljivosti pa se opet, kao da su nove, ponavljaju, te nas kao čitatelja istodobno iritiraju i magično privlače i gone dalje i dalje, u jednoj noći i do petstote stranice - našu kolegicu Anu kao prevoditeljicu poput vira uvukao u svoj svijet. Ne mogu se, nažalost, distancirati i usredotočiti samo na našu laureatkinju, jer mislim da se ono što želim reći o njoj kao bjelodano vrhunskoj prevoditeljici i urođenom talentu za književnu prevođenu riječ tiče svih nas koji prevodimo. Jednostavno nemam potrebu, kao što to običavam, ne reda radi, nego zbog divljenja prema izvorniku i prijevodu, navesti sjajna prevodilačka rješenja kojima bismo u ovom slučaju mogli posvetiti omanji seminar. Ovaj put imam potrebu svoje divljenje izreći izravno, bez argumentiranja i potkrepljivanja. Jer, kako bi rekao Bernhard, priroda je stvari takva, da je svaka riječ koju Ana Pranjković Karas upotrijebi u prijevodu prošla zlatna vagu, jer sam analizirajući tekst, ne iz natjecateljske stručne radoznalosti, već ponizne želje za ponovnim učenjem, naišla na nekoliko mjesta gdje bih ja osobno itekako bila u iskušenju da poneki odabir riječ ipak „ispeglam“ i preko raznih semantičkih prečaca nađem opravdanje da je malo više približim našem jeziku, ili recimo to tako, duhu našeg jezika. Ali toga kod naše kolegice Ane Pranjković Karas nema. Svaka je riječ na hrvatskom baš onoliko oštra i gruba koliko treba biti, ili pak jednako začudno lirska kao u originalu. Njezini prijevodi Thomasa Bernharda pokazuju da je njoj književnost hrana prvog reda, da je to nešto bez čega ne može; njezine, oprostite, znam, njegove, Bernhardove, rečenice od krvi su i mesa, njihova prevoditeljica krvari i na rubu je ludila zajedno sa svojim likovima, pa Anin prijevod Bernhardova „Mraza“ teče poput Bachove fuge, i to kao da je napisan na hrvatskom, ali nam Ana istodobno daje do znanja da Bernhard, nažalost, nije pisao na hrvatskom. Prepoznajete li se drage kolegice i kolege u ovim riječima? U onom, kad zavolite pisca kojeg prevodite na prvu i na drugu i na treću, ma koliko njegov stil i sadržaj bili teški i zahtjevni. I kad jedva dočekate da se uhvatite u koštac s nekim njegovim jednako zahtjevnim ili čak i težim i „mučnijim“  tekstom...

Pokušavam shvatiti zašto je tomu tako, a naša laureatkinja to sigurno zna, jer slutim, štoviše, usudim se reći, znam, iako prevoditeljicu ne poznajem – što je i nevažno u cijeloj priči – znam, dakle, da obožava  misaone, bolno iskrene, bravure Thomasa Bernharda i da je sigurno pročitala njegov intervju na dodjeli književne nagrade za roman „Mraz“, kada on objašnjavajući zašto piše najavljuje smrt bajke u suvremenoj književnosti te opsesiju svog cjelokupnog opusa. Vjerujem da je to razlog zbog kojeg svi mi ovdje prisutni uvijek iznova čitamo i uvijek iznova prevodimo. Thomas Bernhard tom prilikom, naime, kaže: „Koliko znam, nisam došao iz bajke i neću otići u nju. Mi danas tek postojimo, ne živimo, nitko više ne živi.“

Ako netko slučajno ne zna...

Veliki dijelovi Zagreba i Splita, riječke i zadarske interpolacije, a i mnogi drugi gradovi Hrvatske i bivše Jugoslavije mogli su dobiti onaj neizrecivo tužan, skučen i beznadan izgled rumunjskih ili istočnonjemačkih radničkih četvrti sagrađenih u doba socijalizma da dobar dio naših arhitekata prije Drugoga svjetskog rata nije krenuo u Pariz, radio i školovao se kod Le Corbusiera i prihvatio CIAM-ove ideje. Zajedno s tim pogledima i konceptima donijeli su i jednu riječ danas često ponavljanu u brojnim stručnim tekstovima – reper. To je hrvatskome pravopisno prilagođena iskrivljenica francuske riječi za isklesani kamen kojim se uz cestu označava udaljenost, odnosno kamen koji putniku predstavlja orijentir. To je ono što se na engleskome govornom području zove milestone i landmark.

 

Na području književnoga prevođenja Giga Gračan je upravo to – reper. Tijekom desetljeća, a to apsolutno vrijedi i za ovaj trenutak kada novi mladi kolege i kolegice ulaze u prevodilački posao, mogli smo oduševljeno prihvaćati njezina rješenja i prijedloge, samo ih uzimati u obzir ili ih odbijati, krenuvši nekim drugim putem, ali u svim tim slučajevima ona je bila tu, bila je orijentir, donijela je jasne odluke, argumentirala ih je i objasnila. Svakoj su struci njezini reperi jako potrebni, kako arhitektima tako i prevodiocima, odnosno prevoditeljima. Ne mora 3LHD graditi kao Haberle, Šegvić ili Vitić, ne mora nitko od mladih misliti da je ovješeni krov dvorane na Velesajmu mudra odluka ili da je trošenje betona i prostora za potpornje s dinamikom ljudskoga koraka racionalno, ali je iznimno važno da i jedno i drugo postoji, da se na to možemo referirati i da možemo svijetu reći da smo i u ono doba mislili, živjeli i stvarali.

 

Već je samo ime Gige Gračan drukčije, kao što je i njezin položaj u kulturnome svijetu jedinstven. Drukčije je zato što je – suvremenim jezikom rečeno – brendirani nadimak i zvuči kao Prince ili Sting, drukčije je zato što je u svojemu pravilnom trohejskom koraku uz asonancu i aliteraciju tako upamtljivo da svi moji austrijski kolege, koji mahom ne znaju tko je Zlatko Gorjan ili Luko Paljetak, svi redom znaju da u Zagrebu postoji i radi Giga Gračan. Tako će vjerojatno ovo biti i prva i jedina laudacija koja će u daljnjemu tekstu nagrađenu nazivati samo Giga (i ne Gigom, ma što lektori na to rekli) i pritom neće biti neuljudna.

Ovaj didaktički uvod laudaciji ujedno je i hommage Giginoj metodi, o kojoj u napomeni uz „Jane Eyre“ najbolje govori ona sama:

 

„Iz izdanja koje je poslužilo kao izvornik za ovaj prijevod preuzete su, gdješto čak proširene, a gdješto sažete, samo one bilješke koje, pružajući kulturalna i tekstovna razjašnjenja, mogu biti od koristi nespecijalističkom, no pritom nimalo površnom čitateljstvu – a dio te koristi svakako će biti i na taj način stečena predodžba o autoričinim izvorima. Moje, alias prevoditeljičine bilješke, sročene s istom tom motivacijom, primjereno su označene; kao i u slučaju preuzetih bilježaka smatrala sam suvišnim tumačiti ono što je bez po muke dostupno u rječnicima stranih riječi i općim leksikografskim priručnicima.“

 

Ova napomena zapravo sadrži cijeli Gigin svjetonazor i njezino shvaćanje uloge prevodioca: on (a ni ona kao fizička realizacija struke) nije tu zato da bi docirao, ali jest zato da bi zajamčio što autoru, živome ili ne, a što čitatelju, da neće biti nesporazuma, promašaja i većih gubitaka pri transferu u drugi jezik i kulturu. Ona ne želi prevoditi pasivno i biti tek medij kroz koji prolazi tekstovni tijek, nego i pratitelj, čuvar i obazrivi odgajatelj. U toj ulozi ima u čitatelja povjerenja i prema njemu gaji poštovanje – „nimalo površnom čitateljstvu“, a jednako je tako i s autorom („predodžba o autoričinim izvorima“).

 

Ta želja za pozitivnim djelovanjem i unapređivanjem društva u njegovu kulturnom i civilizacijskom aspektu nije stala samo na napomenama uz prijevode, nego se odrazila i u prihvaćanju niza javnih funkcija – tajničkih, uredničkih ili predsjedničkih, od kojih je nama najvažnija ona da je Giga bila predsjednica DHKP-a od 1992. do 2000. U tome je razdoblju DHKP postao i članom CEATL-a, otprilike 15 godina prije zemalja usporedive veličine, ekonomske snage i malojezičnosti (i ova je riječ mali hommage Gigi). S obzirom da su njezine aktivnosti širokoga spektra, od kojih je možda najistaknutija ona na radiju, počele već krajem njezina visokoškolskog obrazovanja i dosegnule puni intenzitet tijekom sedamdesetih godina, nije mogla izbjeći neistomišljenike. Prema njima se uvijek postavljala čvrsto, argumentirano, ali pošteno. Imala je možda sreće što se to događalo u doba kada su se i ulične tučnjave i novinske polemike odvijale po načelu jedan na jedan, a završavale bi padom protivnika, a ne sveopćim gaženjem forumskih trolova skrivenih iza aliasa i avatara.

 

Svim kolegama, posebno mladima, savjetujemo da Giginu listu prijevoda ne čitaju odjednom, jer će se nužno morati zapitati: jesmo li samo obične ljenčine i neradnici? Ta je lista dostatna da ispuni dva ili tri radna vijeka, a obuhvaća imena kao što su Peter Brook, Guy de Maupassant, Northop Frye, George Steiner, David Lodge, Margaret Atwood, J.M. Coetzee, Jonathan Swift, Allan Hollinghurst i tako dalje. U prozi su značajno zastupljena i fikcionalna i prozna djela, a velik dio Gigina opusa čine i prijevodi drama, pa i poezije.

 

Ono što se čini posebno zanimljivim jest to što je Giga neka vrlo bitna djela prevodila u suradnji s kolegama, npr. Jagodom Splivalo-Rusan ili Andrijanom Hewitt. S obzirom na dio njezine bibliografije koji je prevela sama, jasno je da to nije činila zato što bi ustuknula pred opsegom ili zahtjevnošću djela, nego zato što vjeruje u to da dvoje ili nekoliko stručnjaka, „fahmana“ kako bi se oni u starome Osijeku i Zagrebu zvali, vidi i može više nego jedan, a određena djela zaslužuju takvo brušenje. Takav postupak pokazuje otvorenost prema tuđemu mišljenju i znanju te poštovanje prema njemu – baš kao i prema čitatelju i autoru.

 

Zato ako poneko i misli da je previše utrošiti tone i tone željeza i tisuće radnih sati u jedan vidikovac, mora priznati da Pariz nikada ne bi bio što jest bez Eiffelova tornja, a mi moramo javno reći da hrvatski prevoditeljski krajolik i povijest ne bi bili što jesu bez Gige Gračan.

 

I da, draga Giga, oprostite što nisam spomenuo mačke, ali njihova se važnost podrazumijeva.

                 

 

U Zagrebu, 22.09.2016.                                                          Andy Jelčić

Obrazloženje Nagrade za prijevod godine dramskog djela voljela bih započeti neobičnom slikom koju nam je otkrio naš ovogodišnji laureat na nesumnjivo kulturnom događaju ove godine, predstavljanju knjige čiji se prijevod dugo i željno iščekivao, prijevod monumentalne antiratne drame „Posljednji dani čovječanstva“ jednog od najvažnijih pisaca austrijskog kulturnog kruga s početka dvadesetog stoljeća, Karla Krausa. Danas ne samo cijenjeni germanist, nego prije svega zaljubljenik u njemački jezik, u Beču izobražen terapeut za logoterapiju i egzistencijalnu analizu, prevoditelj, esejist, publicist, pjesnik i spisatelj, dobitnik važnih tuzemnih i inozemnih nagrada za prevođenje, odnedavna stalni predavač na Pedagoškoj visokoj školi u Grazu, kolega uvijek spreman saslušati druge kolege i njihove ljudske i prevodilačke probleme, Sead Muhamedagić, kao slijepi dječak u Velikoj Kladuši čitava dva mjeseca svakodnevno je pola sata provodio s uhom prislonjenim uz radio slušajući na ÖRF-u u nastavcima “Posljednje dane čovječanstva”. Puno godina poslije prijevodom i prepjevom Krausova opusa magnuma Sead Muhamedagić svoj je bogati prevoditeljski opus proširio nakon godinu dana posvećenog rada još jednim prevodilačkim uspjehom. Taj uspjeh ne zahvaljuje samo golemom prevoditeljskom umijeću i dakako zavidnom poznavanju povijesne, kulturološke i društvene dimenzije austrijske književnosti, nego svojoj hrabroj prevoditeljskoj poetici od koje nikada ne odstupa: prevoditelj mora vjerovati književnom tekstu koji će ga uvijek voditi do rješenja i nema teksta koji nije moguće pretočiti u svoj materinski jezik.

            Ovo njegovo prevodilačko načelo potpuno je u duhu austrijskoj književnosti svojstvenog filozofskog promišljanja o mogućnostima i granicama jezika, koje počinje s austrijskim filozofom jezika Fritzom Mautnerom, pa se preko Wittgensteina, Huga von Hoffmansthala (njegovo Pismo Lorda Chandosa jedan je od prvih prijevoda našeg laureata) i Kafke, provlači do suvremenih austrijskih pisaca poput Handkea ili Ingeborg Bachmann. Njihova sumnja u mogućnost da apstraktnim jezičnim sustavom priopćimo duhovni svijet dovodi do spoznaje da upravo zbog te sumnje jezik možemo osvijestiti kao sredstvo i umjetničke komunikacije, te da razbijajući ustaljene jezične modele u onom već poznatom u jeziku trebamo pronalaziti nešto novo (Handke). Sumnja u jezični izričaj čovjeka potiče na umjetničku artikulaciju i magiju stvaralaštva (Hoffmansthal), ali i na to da nam jezik doista bude sredstvo komunikacije i izražavanja ljudskosti (Bachmann). Drugu vrstu sumnje u mogućnost jezičnog priopćavanja (ali, obrnuto, utemeljenu u svijesti o čovjekovu duhovnom ograničenju za jezičnu komunikaciju) tematiziraju veliki pisac Elias Canetti te njegov književni i duhovni uzor o čijem je djelu ovdje riječ, Karl Kraus. Canetti kaže da mu je Kraus na svojim predavanjima otvorio oči i uši za jezični izričaj svijeta koji ga okružuje. Kraus naime smatra da je piščeva obveza i odgovornost prema sebi i drugima da pozorno prati stvarnost, pogotovo onu jezičnu, jer pisac se služi jezikom koji stvarnost ne samo da odražava nego je i stvara. A Kraus je sva svoja duhovna osjetila izoštrio upravo za svijet koji govori, a ne razmišlja. Taj svijet i civilizacija 1914. s izbijanjem Prvog svjetskog rata, u stvarnosti, ali i u ovoj fantazmagoričnoj Krausovoj tragediji, doživljavaju svoj kraj.

U dvjesto dvadeset prizora i u pet činova sa stotinama likova iz svih društvenih slojeva, uključujući i Optimista i Gunđalo (Krausov alter ego) naizgled labava radnja vodi nas bečkim trgovima, ulicama, kavanama, ministarstvima, sudnicama, tvornicama, uvodi nas u obiteljske kuće i trgovine, te baca u rovove, ratne bolnice, armijske komande i ratne tiskovne stanove, od početka do kraja Prvog svjetskog rata. Već samo bogatstvo likova i prividno nepovezana radnja (koja itekako smišljeno teče u potpunosti plijeneći pažnju čitatelja) govore nam o zahtjevnosti prevodilačkog zadatka u kojem je valjalo pokriti sve jezične registre ratno-huškačkog ludila. U sjajno prevedenim prizorima iščitavamo cinizam i prijetvornost carskog dvora, koji nimalo ne potresa vijest o upravo stradalom prijestolonasljedniku, čujemo povike svjetine, koja u istoj rečenici ratnog neprijatelja osuđuje na smrt i slavi ga, udubljujemo se u nadasve zanimljiva, zastrašujuće dalekovidna filozofsko-povijesna razmatranja Gunđala i, na kraju drame, njegov očajnički krik protiv onih koji su milijune poslali u rat. Osupnuti smo prijetvornošću predstavnika ekonomske moći, propagandnom perfidnošću tiska. Zgroženi smo pokvarenošću i slaboumnošću ratnih izvjestitelja, ratnih profitera, bahatošću praznoglavih careva bez osobnosti, krvoločnošću zapovjednog vojnog kadra, dvoličnošću aktualne politike koja pred kraj rata iz ekonomskih interesa dotadašnjeg neprijatelja odjednom prikazuje prijateljem. Tu su i nevjerojatne izjave običnog naroda zaluđenog ratom, ali i potresna pisma vojnika s fronta i odgovori njihovih žena. I tako na 650 stranica, od kojih gotovo svaka sadrži neku nevjerojatnu izjavu, koja je, kako kaže sam Kraus, nažalost, istinita. Kraus u svom umjetničkom postupku citira novinske članke, svečane govore, propovijedi, proglase, sudske zapisnike, ljude s ulice koji govore različitim narječjima, pa autor prijevoda potpuno opravdano i vrlo suvereno poseže za stiliziranim kajkavskim idiomom kad je riječ o bečkom dijalektu, kojim u jednom jedinom prizoru ne govori nego bunca i sam car Franjo-Josip ili pak ekavicom kojom u drami govore Berlinčani ili oficirski kadar. Pritom se Muhamedagić pokazuje velikim poznavaocem i idioma izvornika i hrvatskog idioma, pa njegov prijevod s puno humora i elegancije postiže ton gorke satire kojom obiluju svi dramski prizori. Sjajna rješenja nudi čitatelju za vrlo zahtjevne igre riječi (homonimije i sinonimije), kojima tekst vrvi, a koje su vrlo često praćene diskretnim rubnim bilješkama, koje rješenja u tekstu odlično objašnjavaju i neupućenima u njemački jezik. Spomenimo samo pokoji primjer sjajne homonimije, npr. „Blutlache“, riječ koja znači i lokvu krvi i krvožedni smijeh, jer „Lache“ u govornom jeziku znači i smijeh, a na ovom mjestu u tekstu, sigurno i smijeh ratnih vođa ili pak „Verdienst“, riječ koja na tom mjestu u tekstu može značiti i zasluge i zaradu, naravno, u ratu). Neke igre riječi, kako objašnjava sam prevoditelj, doista su neprevedive, ali već samo objašnjenje sadržaja riječi uvelike pomaže čitatelju da nasluti složenost Krausove jezične igre (npr. riječ „überlebnsgroß“ za cara, što znači i natprirodno velik, ali u kontekstu svakako i ono drugo, velik jedino u preživljavanju /überleben=preživljavati/, dok milijuni drugih pogibaju). Kao važan dio prijevoda svakako treba spomenuti bilješke koje iscrpno objašnjavaju povijesne likove i događaje, a koji su na samom kraju još jednom pregledno uvršteni u kazalo povijesnih imena. Tu su i bilješke u kojima se objašnjavaju citati iz klasičnih djela ili pak krivi, ili namjerno iskrivljeni citati nekih poslovica, koje time opet dobivaju dvostruko značenje. Na tome, kako kaže i sam prevoditelj, možemo zahvaliti i uredničkom timu gospodina Josipa Pandurića i gospodina Damjana Lalovića iz naklade „Disput“, pa taj primjer plodne uredničko-prevoditeljske suradnje svakako treba istaknuti kao ideal i nadati se njezinom nastavljanju. Krausu svojstvena ironija ne gubi se ni kada oponaša pogrešnu i iskrivljenu upotrebu stranih riječi, čemu prevoditelj uvijek umješno uspijeva doskočiti (posebno dojmljiv i zabavan primjer „To ti je protestutka!“, krivo spojeni Protest i Prostituierte u „Protestierte“ tj. protestutku). No to nije sve, i sadržajem i stilom vrlo zahtjevan dramski tekst pitak je i prohodan te bogato uokviren metrički vrlo raznoliko vezanim stihovima, sve učestalijim kako se drama tj. ratno ludilo bliži kraju. Kao da se tu dramu ljudskog roda beskompromisni intelektulac Kraus usudio izgovoriti još samo u potresnim, satiričnim stihovima,  i u završnom  Epilogu „Posljednja noć“, a koje je Sead Muhamedagić redom, usudila bih se reći, krležijanskom snagom (spomenimo da je Kraus bio Krležin omiljeni pisac) pretočio u hrvatski ostvarivši tako prijevod unutar prijevoda).

            Naposljetku bih se usudila reći: kakvog bi Kraus, za kojeg Optimist na jednom mjestu u ovoj drami kaže da je „vjerenik njemačkog jezika“, mogao prevoditelja poželjeti nego još jednog „vjerenika“ njemačkog jezika, nekoga tko će se, pogotovo u današnja vremena, kada vidimo koliko je Kraus prije sto godina bio u pravu, boriti za integritet svake riječi i njezin moralan odnos prema stvarnosti.

Književnost za djecu žrtva je mnogih čudnih predodžbi. Kažu da je neozbiljna, da to nije prava književnost, da može biti štetna, da je korisna kad je lektira, ali je onda dosadna, i da je šund kad je za zabavu a k tomu i sigurno loše prevedena. Osim toga, da je uglavnom za curice i da se zato njome bave samo žene. Društvo hrvatskih književnih prevodilaca svojim izborom dobitnika nagrade za prijevod dječje književnosti odmagljuje nekoliko tih nebuloza. Povjerenstvo već drugi put nagradu dodjeljuje muškarcu. I to za prijevod romana o dječaku. Zabavnog romana. Dobro prevedenog romana. Štoviše, romana koji se čita kao da nije preveden.Ma ljudi, je li to moguće? Sve to zvuči kao neka izmišljotina iz romana Davida Walliamsa, prepunih takvih, nevjerojatnih situacija. Zar zaista možete uživati u priči i dijalogu među likovima jer ni u jednom času ne morate razmišljati o tome što je autor zapravo htio reći?Da, Ozren Doležal Zlu zubaricu piše kao da mu je autor u uho šapuće na hrvatskom. Rečenice glatko teku i ne ometaju napetost radnje, fraze i onomatopeje organski su dio našeg razgovornog jezika, a englesku kulturu servira tako nenametljivo da niti ne primjećujemo kako nas podučava. I tako nam Ozren i David zajednički daju napetu dječju horor-komediju na više od četiristo stranica, koja slijedi divno jezivim stopama Roalda Dahla, prepunu strašnih odraslih koji očajno siromašnoj, nezaštićenoj djeci prijete na najokrutnije načine, sve dok ona u sebi ne nađu snagu da se odupru, zahvaljujući silnoj ljubavi i vjeri u moć dobre priče. Tada će im u pomoć priskočiti i usputni junaci, pa se nakraju sve dobro svrši. Ili možda i ne? Dakle, oprez, to je priča strave i užasa. S jako mnogo izmišljenih riječi.Ozren Doležal se, kao i dječak Alfie Griffith, hrabro i vješto nosi sa svim tim izmišljenim riječima i zastrašujućim pustolovinama koje čine naš svijet književnog prevođenja za djecu – i domaći se književni prevoditelj poput Walliamsova junaka iz ljubavi bori s očajnim uvjetima vjerujući u moć dobre priče. Zato Ozrenu ne valja nagradu dodijeliti samo kao odličnom prevoditelju ovoga romana, nego čak četiri romana u posljednjih godinu dana, dvaju za djecu, oba Walliamsova i dvaju za mlade odrasle, slavne Sue Townsend. Pa budimo mi njegovi usputni junaci i dodijelimo mu godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod dječje književnosti u 2015. godini da se zaista sve dobro svrši.

Xenia Detoni – Slojevitost prevodilačke gostoljubivosti Ne umijem govoriti mađarski. Djelo za koje cijenjena laureatkinja dobiva godišnju nagradu za prevođenje umjetničke proze „Josip Tabak“ – riječ je o romanu Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (Fraktura, Zaprešić 2015.) – još nisam u cijelosti pročitao. S pravom bi netko mogao postaviti pitanje kako se uopće usuđujem nastupiti kao obrazlagatelj nagrade koja dobitniku predstavlja ponajdraže priznanje što mu ga za samozatajno pregalaštvo dodjeljuje struka. Tu sam odluku donio u ozračju srpanjske vrućine, a kad se uzavrela zamisao počela kolopletno raspredati i poprimati obrise mogućega svečanog nagovora, oćutio sam nešto poput lahorasmta osvježenja koje ljetnoj vrućini ne dopušta da prijeđe u zamornu sparinu.Glasno potom izgovorivši laureatkinjino ime Xenia, neočekivano sam, slijedeći neodoljivu sklonost nizanju rječolovnih i inih asocijacija, podjednako glasno pridometnuo onu staru latinsku: nomen est omen!Prije nego što zagazim u kratko tumačenje semantičke bremenitosti laureatkinjina ksenofilskog imena (promišljanje prezimena Detoni ostavljam za neku drugu zgodu!), napominjem da ovo obrazloženje ne predstavlja prigodno podvlačenje crte ispod prevoditeljičina rada, jer joj se šeretski smješkaju mnoge (čak i neke još nenapisane!) knjige koje nestrpljivo čekaju da i one jednom dođu na red. S obzirom na internetom uspostavljene mogućnosti detaljna informiranja smatram ovom prigodom izlišnim poimence nabrajati brojne vrhunski dotjerane prijevode uvažene kolegice koja se u ime struke što joj danas priređuje časak ničim nepomućene sreće kao prva iz našeg kruga za prijevod romana Pétera Esterházyja Harmonia caelestis 2005. godine okitila nedavno ishitreno ukinutim „Kiklopom“, primivši zatim za 2012. godinu za roman Pétera Nádasa Paralelne pripovijesti kulturnoj javnosti poznatiju godišnju nagradu „Iso Velikanović“, koju dodjeljuje matično nam Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Imajući na umu spomenute činjenice, prepuštam se asocijacijskoj struji prevoditeljičina imena, ne ispuštajući pritom iz ruke golim okom nevidljivo rječokormilo.            Xenia = Gostoljubiva! O kakvoj je gostoljubivosti riječ – zbunjeno sam se zapitao. A onda mi se razbistrio pogled! Mi književni prevodioci i prevoditeljice pružamo svojim autoricama i autorima osebujno „gostoprimstvo“. Ona narodna „Svakog gosta tri dana dosta!“ za nas ne vrijedi. Naše je gostoprimstvo (= domaćinstvo) nadasve slojevito. I kad se dovršavanjem prijevoda formalno okonča, naši su autorski gosti i gošće i dalje s nama i u nama, o čemu – za širu javnost još uvijek nedovoljno transparentno – svjedoče naša jače ili slabije istaknuta imena u prevedenim knjigama. Toj široj javnosti naše koautorstvo još uvijek nije u potpunosti jasno, pa se stoga i nadalje događa da se pri spominjanju zapaženih knjiga i njihovih uglednih autora naša domaćinska imena iz nehata (a katkada i namjerno) prešućuju.Xenia Detoni svojim je autorima ponajbolja prevodilačka domaćica. Prijevod Nádaseva romana koji je povod dodjeli nagrade mjestimice sam uspoređivao s njegovom maestralno prevedenom njemačkom inačicom pod naslovom Buch der Erinnerung (Rowohlt, Berlin 1991.) koju potpisuje knjigoljubiva Banaćanka Hildegard Grosche (1913.-2006.), ugledna njemačka nakladnica i književna prevoditeljica o kojoj Péter Nádas s pravom i u mnogim prigodama izriče visoko mišljenje. Hrvatski prijevod, međutim, domišljatije od njemačkoga približava čitateljstvu neke suptilno opore, elementarnom sočnošću mađarskog leksika natopljene registre autorova diskursa za koje njemački jezik po svoj prilici ne posjeduje pogodne ekvivalente. Sintaktička rastresitost hrvatske rečenice prevoditeljici pomaže otprilike isto onako kako je meni izbaviteljski pomagala prilikom prijevoda romana Brisanje. Raspad Thomasa Bernharda, s tom razlikom što je Nádasev stil u usporedbi s mojim austrijskim gostom osjetno papreniji.Premda bih na onomastičkom tragu mogao još dugo promišljati neistražene traduktološke aspekte književno-prevodilačkog gostoprimstva, svrnut ću pogled na Knjigu sjećanja koju ću ne samo pročitati do kraja i time podmiriti moralni dug prema autoru i prevoditeljici, nego ću u tu knjigu kao i u mnoge prijevodne bisere naših u DHKP-u okupljenih kolegica i kolega sa znatiželjom i poštovanjem, a u nekim slučajevima i s neskrivenim divljenjem višekratno čitateljski zavirivati, znajući pritom da sam zagledan u ukoričenu književnu umjetninu koja se za razliku od likovnih umjetnina može otvarati, listati i promatrati s unutarnje strane.Baš sam to činio u slučaju ovog romana. Vrlo sam brzo u Nádasu uočio proćućena književnika fascinantno široke kulture s izrazitim darom minuciozna zapažanja i iznošenja detalja (dvadesetak stranica opisa jednog poljupca, primjerice). Čitajući ga napreskokce i paralelno na hrvatskom i njemačkom jeziku, osjećao sam u njemu snažne otkucaje bila srednjoeuropske literarne provenijencije koje sam davno upoznao kod Altenberga, Hofmannsthala, Krausa, Musila i Brocha, ali ih također u sličnoj novostaroj izričajnosti uočavam i u djelima autorovih austrijskih (starijih i mlađih) suvremenika (Bernhard, Kappacher, Handke, Jonke, Jelinek, Hotschnig). Rado ovu lepezu širim i prema književnicma našega podneblja kao što su Miroslav Krleža, Vitomil Zupan, Aleksandar Tišma, Slobodan Novak, Danilo Kiš, Mirko Kovač itd.Radoznalo i pomalo obješenjački čitajući nagrađeni hrvatski prijevod, došao sam do zapanjujuće spoznaje da se autor u ovom romanu služi neobično bogatim i brižljivo biranim leksikom koji je prevoditeljici omogućio da pred čitatelje rasprostre znalački tkano ruho što dosegnutošću zavidne razine svagda željkovane prijevodne čitkosti Péteru Nádasu još jednom zajamčuje nesporno mjesto jednoga od nekolicine nezaobilaznih klasika u kanonu prošlo- i ovostoljetne mađarske i – što je za nas na ovom mjestu posebice bitno – svjetske književnosti, koji su se u njezinu hrvatskom prijevodnom korpusu našli i trajno nastanili energičnim zalaganjem i neumornim prevodilačkim marom laureatkinje imenom Xenia Detoni.Za promicanje mađarske kulture u inozemstvu prevoditeljica je 2009. godine dobila srebrni križ Republike Mađarske. Mi književni prevodioci postojani smo mostograditelji. U ovo krizno doba netalentiranih političara naša povezivačka karizma nedvojbeno dobiva na važnosti. Bez obzira na to što ova spoznaja na hrvatskom kulturnom obzorju nije u dostatnoj mjeri doprla do svijesti mnogih utjecajnih poslenika koji se u službi knjige bave nakladništvom i kreiranjem kulturne politike, za nas koji smo sabrani u Društvu hrvatskih književnih prevodilaca nužno je da u plemenitu svrsishodnost prevodilačke gostoljubivosti ustrajno vjerujemo bez pridržaja. Svakom svijetlom primjeru djelatna razumijevanja ključnog mjesta i uloge književnih prevodilaca u procesu nastajanja dobre knjige što ga neke nakladničke kuće kao što su, primjerice, Fraktura i Disput pružaju našim prevodilačkim kolegicama i kolegama radujemo se i na tome im zahvaljujemo.Od srca čestitajući dobitnici na dodijeljenoj nagradi, zaokružujem ovo netipično obrazloženje sa željom da naša laureatkinja prevede još mnogo zanimljivih književnih djela s mađarskoga na hrvaski i obratno, a danas primljenim članicama i članovima DHKP-a toplo preporučujem da se s mladalačkim entuzijazmom ugledaju u književno-prevodilačke uzore kakva je naša draga Xenia Detoni.

Prije nekoliko je godina DHKP u Društvu hrvatskih književnika organizirao dobro posjećenu i prilozima sudionika bogatu tribinu o tome zastarijevaju li prijevodi. Problemu se pokušavalo prići na razne načine: drušvenopovijesno, sociološki, lingvistički, pa i politološki. Iako je rasprava bila sadržajna i zanimljiva, iz nje nije proizašao nikakav konačan ili konkretan zaključak. No kada se danas, ovim povodom, malo pomnije pozabavimo prijevodnim opusom Nade Šoljan, nadaje se posve jednostavan, zapravo banalan odgovor: kako koji. I nadalje: njezini ne. Na osnovu čega možemo ili smijemo to tvrditi? Jednostavno na osnovu toga što upravo najveći autori koje je prevodila, Steinbeck, Hemingway, Faulkner, Fowles, Orwell i drugi, nikada nisu prevođeni ponovno, a prijevodi nekih djela stariji su i od pola stoljeća. Naše suvremeno društvo, sklono prizemnim statistikama, primijetit će i konkretan podatak da im se cijene u antikvarijatima pomalo izjednačavaju s cijenama novih knjiga. Tom podatku možda ne bi bilo mjesta u ovakvoj svečanoj prigodi da ne postoji toliko more naslova koji već nakon desetak godina postaju samo stari papir, pa sve ono što iz toga mora izviruje poput otoka i svjetionika ukazuje da to još uvijek netko standardno rabi i treba, baš u onom izvornom obliku u kakvom se pojavilo u nekom posve drugom društvenom kontekstu. A taj je kontekst bio gotovo nevjerojatno drukčiji od današnjeg. Vrijeme kada je s jedne strane prevodiocu jedini izbor bio između pisaćih strojeva „Unis“, „Adler“ ili „Olivetti“ i olovke u vlastitoj ruci, kada je telefonska linija u stanu bila velika privilegija, a do informacije o bilo čemu dolazilo se dugotrajnim i mukotrpnim pretraživanjem knjižnica i arhiva i kada je i Firenza bila daleko, a kamoli ne Velika Britanija ili Sjedinjene Države. No s druge strane bilo je to doba oživjelog kasnog modernizma, grupe EXAT 51, Novih tendencija, Muzičkog bijenala, BITEFA i velikog spisateljskog i prevodilačkog vala koji je tadašnju Jugoslaviju trebao odmaknuti od soc-realizma odbačenoga nakon 1948. Zvuči potpuno nevjerojatno, ali u to doba seže završetak studija naše drage i dragocjene kolegice Nade Šoljan i ozbiljniji počeci njezina prevodilačkog rada. Pridjev „dragocjena“ nije nabačen slučajno i zahtijeva pobliže objašnjenje. Jedna od standardnih fraza kada su u pitanju doajeni u bilo kojemu području znanstvene ili umjetničke djelatnosti glasi „uzor kolegama i mlađim naraštajima“, pa tako ona nije mimoišla ni Nadu Šoljan kada bi je se nekim povodom sjetio dnevni tisak ili periodika. No što bi ona ozbiljnom prevoditelju ili prevoditeljici zapravo trebala značiti? Da preuzima prevodilačka rješenja iz Thomasa Hardyja ili Jacka Kerouaca, sintaksu iz Nabokova ili vokabular iz Mary Shelley? Ne, svi mi znamo da borbu s vlastitim idiomom moramo obaviti sami, u nečemu što se u doba ranijih prijevoda Nade Šoljan zvalo „dijalektičko jedinstvo“, a u doba njezinih kasnijih prijevoda zbog neželjenih je konotacija promijenjeno u „uranjanje“ – immersion – u semiotičke cloude i clustere. Nužno smo, doduše, u nekom periodu života između stotina drugih upili i prevodilački glas kolegice Šoljan, no nije samo to ono što nam je čini dragocjenom. Riječ je prvenstveno o njezinoj prevodilačkoj, pa i životnoj strategiji u koju se zaista valja ugledati. Riječ je o nekome tko primajući još jednu nagradu za životno djelo može čista srca reći da nikada nije podlegao pritisku: ni pritisku besmisleno kratkih rokova, ni pritisku jezičnih politika ovog ili onog doba, ni pritisku prevođenja loše književnosti zato što je u nekim inačicama prodajna. Nada Šoljan cijeloga je života stijeg naše struke držala visoko i na tome smo joj duboko zahvalni i zato nam je dragocjena. Nije se dala manipulirati, ucjenjivati ni prisiljavati ni na što, a ipak je ni jedan izdavač i ni jedan lektor nikada nije opisao kao tvrdoglavu, tešku ili kompliciranu. Postoji, dakle, put, i draga kolegice Nado, hvala Vam što ste mlađim naraštajima vlastitim primjerom pokazali da se njime može proći. No uz jedan važan uvjet: da se na drugu stranu vage stavi nešto dovoljno teško. Dovoljno znanja, dovoljno samoprijegora, dovoljno uvida, dovoljno jezičnoga dara i dovoljno otvorenog uma. S takvih se pozicija mogu postavljati zahtjevi i braniti struka. Kao što je dugotrajno preživljavanje prijevoda Nade Šoljan pokazalo žilavost njihove kvalitete, tako postoje i najmanje dva konkretna i vrlo poučna dokaza o spomenutoj otvorenosti njezina uma, zapravo nekoj vrsti intelektualne neustrašivosti. U razgovoru za „Jutarnji list“ iz 2006. godine, povodom dodjele nagrade „Iso Velikanović“ za životno djelo, Nada Šoljan je na pitanje o tome je li potreban poseban prevodilački studij odgovorila da ga je veći dio života smatrala suvišnim, odnosno nemogućim u praksi, no da su joj radionice DHKP-a ukazale na to da bi takav studij bio koristan, pa je promijenila mišljenje. S pravom se pitamo koliko ima dobitnika nagrade za životno djelo koji bi u ovakvoj prigodi neuvijeno izjavili da su o ičemu promijenili mišljenje? I kao druga ilustracija vječito budne prirode duha Nade Šoljan jedna mala indiskrecija, no budući da ostaje u prevodilačkoj obitelji, neka mi bude oproštena. U jednoj me prigodi, ispod glasa, upitala učini li mi se ponekad da i veliki glazbenici, primjerice violinisti, sviraju „falš“, jer ona ponekad ima takav dojam. Odgovorio sam potvrdno, diveći se potiho toj sposobnosti da se sve propituje iznova bez okova općega slaganja, a sada bih tome još nešto dodao: Vaši mi prijevodi, draga kolegice Nado, nikada nisu zvučali „falš“, ni onda kada sam ih kao srednjoškolac čitao, da tako kažemo, „zdravo za gotovo“, a ni danas dok ih gledam opterećen cijelim bremenom struke i njezinih meta-svjetova. Ovu nagradu Vaši Vam kolege ne dodjeljuju zato što ste s nama tako dugo, gotovo od osnutka DHKP, nego jednostavno zato što ste u svojemu poslu tako izvrsni.

Dinko Telećan višestruko nagrađivani pjesnik, romanopisac, putopisac, esejist i prevodilac proznih, pjesničkih, teorijskih i pblicističkih djela s engleskog i španjolskog jezika, ove nas je godine zadužio još jednim vrijednim prijevodom. Nakon prijevoda Zlatne grane Jamesa Frazera kojim je 2003. godine osvojio godišnju nagrada DHKP-a, nakon hvatanja ukoštac s djelom Jorge Luisa Borgesa, Isabel Allende, Halila Džubrana,  Harukija Murakamija, Slavoja Žižeka, Henryja Davida Thoreaua, Terryja Eagletona, Williama Morrisa, Julija Cortázara  i dvadesetak drugih autora, te prepjeva stihova Octavija Pasa i Juana Ramona Jiméneza (emitiranih na radiju ili objavljenih u časopisima) i dviju pjesničkih zbirki, jedne José Marije Loperea i jedne Angele García, evo nam neumornog Telećana-pjesnika s prepjevom stotinu pedeset osam pjesama engleskog pjesnika Robert Gravesa, što ih je sam Graves odabrao iz cjelokupnog svoga pjesničkog opusa koji obuhvaća više desetaka pjesničkih zbirki nastalih u razdoblju od 1914. do 1956. godine.Premda je Robert Ranke Graves (Wimbledon, 1895. – Deija, Majorka, 1985.) u nas ponajviše poznat po svome uvelike osobnom i kontroverznom tumačenju grčkih mitova u knjizi Grčki mitovi i Homerova kći te po romansiroj biografiji rimskog cara Klaudija Ja, Klaudije, sam Graves, a za njim njegovi biografi i kritičari ističu činjenicu da je njegov pravi poziv bilo pjesništvo. „Poezija je od moje petnaeste godine bila moja dominantna strast, i nikad se nisam prihvatio ni jednog zadatka niti ostvario ijednu vezu koja bi bila suprotna pjesničkim načelima, što mi je ponekad znalo priskrbiti glas ekscentrika“, pisao je pjesnik koji je pored bogate prozne produkcije za sobom ostavio oko 1000  pjesama od kojih se mnoge bave traumatskim iskustvom Prvog svjetskog rata u kojemu je sudjelovao, a mnoge ljubavlju kojom nije oskudijevao ili pak mitovima kojima je bio opčinjen smatrajući ih „tkivom iz kojega nastaje poezija“. Zgađen i razočaran ratom, osobito grubim ponašanjem nadređenih u vojsci, Graves je 1929. godine napustio Englesku i otišao na Majorku gdje je svojim slobodnjačkim pogledima postao magnet za hipijevsku generaciju tako da je na Majorki nastalo svojevrsno i danas živo bratstvo pjesnika. Kažu da je pjesnicima koji su ga posjećivali obično postavljao dva pitanja: „Jesi li posadio stablo? Jesi li sagradio kuću?“Premda buntovnik u društvenom smislu, a kao pisac sklon nekonvencionalnim temama, Graves je pjesme pisao tradicionalnim stilom svojih viktorijanskih prethodnika. Ratni drug pjesnika Siegfrieda Sassoona i Wilfreda Owena, a mlađi suvremenik T. S. Eliota i Ezre Pounda,  Graves se nikad nije priklonio suvremenim strujanjima u književnosti. Kao pjesnik anakrone poetike i romantičarskog senzibiliteta ustrajao je u njegovanju čvrste forme, rimovanog stiha, suzdržane emocionalnosti i jasnog jezika, ali je pritom ipak unosio novine u tradicionalnu i naizgled krutu formu. U esejistici je zagovarao jasni stil (plain style) „Želim biti kadar pisati najekonomičnijom uporabom leksika i najvećom jednostavnošću stila“, govorio je, i toga se načela nepokolebljivo držao. Kao što kaže u pjesmi The Cool Web/Hladna paučina: But if we let our tongues lose self-possession,Throwing off language and its watery claspBefore our death, instead of when death comes,.......................................................................We shall go mad no doubt and die that way.A u Telećanovu prijevodu: No pribranost izgube li nam jezici,Te odbacimo govora vodeni stisakPrije smrti, umjesto kad smrt nas posjeti,................................................................Sići ćemo s uma i tako umrijeti.Wystan Auden nazvao je Gravesa najvećim živućim pjesnikom 20. stoljeća, kraljica mu je dodijelila Zlatnu medalju za poeziju, a 1962. dospio je u najuži izbor za Nobelovu nagradu za književnost zajedno s Johnom Steinbeckom, Lawrenceom Durrellom, Jeanom Anouilhom i Karen Blixen. Nobela je ipak dobio Steinbeck.A mi smo do sada u prijevodu imali sedam Gravesovih pjesama – tri u prijevodu Antuna Šoljana i Ivana Slamniga iz 1956. i tri u prijevodu Petra Opačića iz 2013. godine, što je razlog više da pozdravimo Telećanov integralni prepjev ove Gravesove zbirke.Većinu Gravesovih stihova iz ove zbirke Dinko Telećan je kongenijalno prepjevao na hrvatski služeći se svojim poslovično bogatim, mogli bismo reći telećanskim leksikom, trudeći se u hrvatskom ostvariti aliteracije i asonance najbliže izvorniku, ne libeći se uporabe arhaizama primjerenih Gravesu zaljubljeniku u starinu, poštujući autorovu metričku shemu i vjerno slijedeći njegove versifikacijske postupke. Mogli bismo reći da je u prijevodu pojedinih  stihova čak nadmašio svoje velike prethodnike.Izdvajam ovdje metrički nezahtjevnu pjesmu finoga ritma Counting the Beats /Brojeći otkucaje u izvorniku i prepjevu, koja je osobito prirasla Dinkovom srcu, a zatim dvije strofe iz strukturno i leksički složenije pjesme Recalling War/Sjećanje na rat.COUNTING THE BEATS / BROJEĆI OTKUCAJEYou, love, and I                                                 Ti, ljubavi, i ja,(He whispers) you and I                                    (On šapće) ti i ja,And if no more than you and I                          I ako ništa više nego samo ti i jaWhat care you or I?                                          Što marimo ti il ja?Counting the beats,                                          Brojeć otkucaje,Counting the slow heart beats,                        Brojeć spore srca otkucaje,The bleeding to death of time                          Krvarenje vremena na smrtin slow heart beats,                                        u sporim damarima srca,Wakeful they lie.                                              Budni oni leže.Cloudless day,                                                 Dan bez oblaka,Night, and a cloudless day;                             Noć, i dan bez oblaka;Yet the huge storm will burst                          No oluja silna obrušit ćeupon their heads one day                               im se na glave jednog danaFrom a bitter sky.                                            S nemilog neba.Where shall we be,                                          Gdje ćemo mi biti,(She whispers) where shall we be,                 (Ona šapće) gdje ćemo biti,When death strikes home, O where                Kad smrt udarac zada, o gdjethen shall we be?                                  ćemo tad biti miWho were you and I?                                      Koji bijasmo ti i ja?Not there but here,                                          Ne ondje već ovdje,(He whispers) only here,                                (On šapće) samo ovdje,As we are, here, together, now and here,       Kao što jesmo, ovdje, zajedno, sad i ovdje,Always, you and I.                                          Uvijek, ti i ja.Counting the beats,                                         Brojeć otkucaje,Counting the slow heart beats,                       Brojeć spore srca otkucaje,The bleeding to death of time                         Krvarenje vremena na smrtin slow heart beats,                         u sporim damarima srca,Wakeful they lie.                                              Budni oni leže.RECALLING WAR / SJEĆANJE NA RAT.....................................................................................What, then, was war? No mere discord of flagsBut an infection of the common skyThat sagged ominously upon the earthEven when the season was the airiest May,Down pressed the sky, and we, oppressed, thrust outBoastful tongue, clenched fistand valiant yard,.Natural infirmitieswere out of mode,For Death was young again; patron aloneOf healthy dying, premature fate-spasm.........................................................................War was return of earth to ugly earth,War was foundering of sublimities,Exctinction of each happy art and faithBy which the world has still kept head in air,Protesting logic or protesting love,Until the unendurable moment struck –The inward scream, the duty to run mad.SJEĆANJE NA RAT...........................................................................Što je, dakle, bio rat? Ne puki nesklad zastavaNego okuženje zajedničkog nebaŠto zloguko se nadvilo nad zemljuPa i kada doba bje najprozračniji svibanj,Pritiskalo je nebo, i mi, pritisnuti, plazili smoHvastav jezik, stiskali pest, smioni ko jarboli.Prirodne slabosti bijahu izvan mode,Jer Smrt je opet bila mlada:sama zaštitnicaZdravog umiranja, preuranjenog grča kobi......................................................................Rat bješe povratak zemlje ružnoj zemlji,Rat bijaše potapanje uzvišenosti,Gašenje svake sretne umjetnosti i vjerePo kojoj svijet je još držao glavu u zraku,Objavljujući logiku ili objavljujući ljubav,Dok neizdrživi nije kucnuo čas –Unutarnji urlik, dužnost da se poludi.Prepjevom zbirke pjesama Roberta Gravesa Dinko Telećan je još jednom pokazao svoju iznimnu kreativnost i dao originalan prinos hrvatskoj prevodilačkoj literaturi. Zato mi je neobično drago što ga u ime Povjerenstva za dodjelu nagrada mogu proglasiti dobitnikom godišnje nagrade DHKP- a za najbolji prijevod poezije u 2014. godini.

Izlaskom romana The Voyage Out, koji je prošle godine u prijevodu Ive Grgić objavljen pod naslovom Izlazak na pučinu, zaključuje se višedesetljetno predstavljanje romanesknog opusa Virginije Woolf domaćim čitateljima te njegovo uključivanje u korpus hrvatske književnosti. Jer, što barem u ovoj prigodi valjda nije potrebno posebno obrazlagati, književnost ni na kojem jeziku ne bi uopće mogla postojati bez svoje prijevodne komponente. Nakon romana Night and Day iz 1919, koji je 2012. Lovro Škopljanac preveo kao Noć i dan; Jacob's Room iz 1922, koji je 2011. Martina Leustek prevela pod naslovom Jakobova soba; Between the Acts iz 1941, koji je opet Lovro Škopljanac preveo 2009. kaoIzmeđu činova; The Waves iz 1931, koji je Iva Grgić 2007. prevela pod naslovomValovi; Orlando iz 1928, koji je 2000. prevela Jasenka Šafran; Mrs Dalloway iz 1925, koji je 1981. preveo drugi ovogodišnji laureat Mate Maras; To the Lighthouse iz 1927, koji je preveo Tomislav Ladan, pod naslovom kao Svjetionik,1974; te The Years iz 1937, koji je Josip Torbarina još 1946. preveo kao Godine, sada napokon imamo i prvi njezin roman, izvorno objavljen prije skoro sto godina, naime, 1915. Budući da je riječ o jednom od nesumnjivo najznačajnijih pripovjednih opusa moderne književnosti, kako iz izrazito nepravilna ritma prevođenja, tako i iz skokovita redoslijeda pojavljivanja prijevoda, pa i navođenja samih imena prevoditelja, može se zaključiti štošta zanimljivoga o dinamici naše kulture, njezinim (dakle, i našim) sklonostima, potrebama, poetičkim i vrijednosnim odabirima.Pritom je, dakako, nemoguće ne primijetiti kako ne samo što se ime Ive Grgić već našlo uključeno u taj niz, k tome na možebitno i najzahtjevnijem zadatku, prijevodu suptilne asocijativne ritmike romaneskne proze kao što su Valovi – zacijelo autoričina najambicioznijeg narativnog eksperimenta, upravo stoga što radikalni zahvati nisu tako očiti kao u slučajevima interpretativno lakše pripitomljenih romana Gđa. Dalloway ili Jakobova soba – nego i da je daleko najveći intenzitet prevođenje Virginije Woolf dostiglo u okviru projekta kojem je voditelj i spiritus movens upravo dobitnice ovogodišnje nagrade. Riječ je, dakako, o eponimnoj biblioteci Centra za ženske studije, koja je do sada objavila tri kola ranije neprevednih djela Virginje Woolf, među kojima, uz četiri gore spomenuta romana, i četiri knjige njezinih, književno ništa manje ambiciozno pisanih, eseja. Zahvaljujući Ivi Grgić, može se slobodno reći, nipošto ne umanjujući pritom zasluge drugih poslenika na tom zadatku, Virginia Woolf postala je integralnim dijelom naše, ne samo literarne, kulture, a ne tek jedno od, doduše, ključnih imena moderne književnosti.Premda prvi roman Virginije Woolf zacijelo ne postavlja takve prevoditeljske zahtjeve s kakvima se suočavala autorica dok ga je pisala – naime, započela je rad na rukopisu gotovo devet godina prije no što će djelo biti objavljeno – kao i svaki prijevod iznimno samosvjesne proze, može lako izazvati depresiju, ako već ne suicidalne porive, i to počevši, kako to često biva, od naslova, što se lako dade uočiti iz usporedbe francuskog (La Traversée des apparences), njemačkog (Die Fahrt hinaus), talijanskog (La crociera) i španjolskog (Fin de viaje) prijevoda, koji svaki naglašavaju drugi aspekt značenja, crtajući time i drukčiju navigacijsku kartu, a za koji je ovdje iznađeno, čini mi se, naročito sretno rješenje. Autorica se doista tim romanom otisnula na debelo more, podjednako daleko i od sigurne zavjetrine značenjskih luka i od uobičajenih trasa fabularne plovidbe, pri čemu je odredište putovanja manje jednoznačno odredivo no što bi se to moglo, kao što se tumačima često i znalo, učiniti. Kako tematski, u pitanjima seksualnosti, ženskog identiteta i smrti, i motivski, u brojnim nagovještajima situacija i likova kasnijih romana, tako i u sižejnom smislu, to je kritički inače najmanje isticano, djelo Virginje Woolf već uvelike usmjerilo i omogućilo njezina daljnja istraživanja, ne samo svakog pojedinog aspekta narativne strukture, od konstrukcije lika, preko središnjeg problema predočavanja prizora, do rečeničnog i pripovjednog ritma, nego, osobito, njihovoga uklapanja u koherentnu a nekonvencionalnu cjelinu. Među rješenjima svakovrsnih zahtjeva što ih taj ni u kom slučaju jednostavan roman postavlja pred prevoditelja svakako valja istaknuti nijansiranje razgovornog jezika, kao na primjer:'How ever we're to get through this voyage, Miss Rachel, I really can't tell. (…) There's only just sheets enough to go round, and the master's has a rotten place you could put your fingers through. And the counterpanes. Did you notice the counterpanes? I thought to myself a poor person would have been ashamed of them. (…) No, Miss Rachel, they could not be mended; they're only fit for dust sheets. Why, if one sewed one's finger to the bone, one would have one's workundone the next time they went to the laundry.”“Kak ćemo mi podnijeti ovaj put, gospođice Rachel, ja to stvarno ne znam. (...) Plahta ima tek tolko da se prođe, a gosponova ima takvu rupu da kroz nju ide prst. A popluni. Jeste vi vidli poplune? Mislim si da bi i siromaka bilo sram. (...) Ne, gospođice Rachel, nisam ih mogla pokrpati; to je samo za brisanje prašine. Da sad šivam dok mi prsti ne prokrvare, ništa ne bu koristilo, čim bi se oprale.” U tom se prividno jednostavnom odlomku kriju mnoge zamke odabira ritma, intinacije i registra, od kojih ovdje možemo istaći na prvi pogled teško opazivu, ali širinom paradigmatskog izbora potvrđenu, ovisnost kadence o zvukovnom dozivanjuundone / laundry, što se naročito spretno čuje u paru prokrvare / oprale. S obzirom na pažnju posvećenu pitanju kada se treba držati doslovnoga značenja i poštivati brižljiv odabir riječi, kao na primjer, da Rachel otac knjige koje bi ona trebalo da pročita ne preporučuje nego prepisuje (prescribes), a kad, naprotiv, odstupiti radi vjernosti ukupnom efektu – “She glanced round the room at the piano, at the books, at the general mess.” / “Pogleda po sobi – klavir, knjige, nered.” – jasno je da ništa manje uspjeli neće biti ni prijevodi stihova:

In shrinking trepidation

His shame he seems to hide

While to the king his relation

He brings the corpse-like Bride.

Seems it so senseless what I say?

U drhtaju tom strašnom

Svoj stid on htjede skrit

Kad kralju, svome rodu

On donije mlade lik.

Što rekoh, to ima li smisla?

U svakom slučaju, prijevod nikako neće biti razlog da hrvatski čitatelji romanaIzlazak na pučinu, kao što inače na žalost nerijetko imaju prilike, poput junakinje uzviknu da nema i odbace knjigu.

Vrlo mi je drago da me je kao, sad već mogu reći dugogodišnju, urednicu prijevodne književnosti za djecu i mlade, zapala čast i ugodna dužnost da sročim obrazloženje za dodjelu baš prve nagrade za prijevod te književnosti. Prevoditelji dječje književnosti dijele nezavidnu sudbinu pisaca dječje književnosti i zajedno se s njima ljuljaju na statusnom rubu nepreglednog polja tzv. lijepe književnosti, jer razne institucije, kritičari, izdavači, i još mnoge karike u našem književnom lancu zaboravljaju da zapostavljanje dječje književnosti vodi do zapostavljanja književnosti uopće. Naime, bez čitatelja – a njih lovite kad su mali – nema ni knjiga. Zato ću biti pomalo kao Pollyanna i još jednom reći da mi je drago. Drago mi je što sam bila ona urednica koja je Ivana Zorića, inače dotad već poznatog televizijskog i filmskog prevoditelja, uhvatila u književnoprevodilačku mrežu i navela ga na prevođenje književnosti prvo za djecu u Novom Liberu pa zatim za mlade u Algoritmu. Ne mislim da sam nužno njemu time učinila uslugu, no smatram da sam time učinila uslugu mnogobrojnim mladim čitaocima koji posredstvom Zorićevih prijevoda s radošću ostaju čitatelji.Izrazito popularan niz Gregov dnevnik trenutačno su najposuđivanije i najprodavanije knjige za dječake, pa tako dosežu do najbrojnije publike. Premda Greg ni izdaleka nije Tom Sawyer ili Adrian Mole i u njegovim dnevnicima nema razvedene društvene pozornice, povijesnog konteksta, fabulacije i narativne kompleksnosti, taj niz, a u njemu i danas nagrađena Ljetna žega, suočavaju čitatelja s dječji neposrednim dnevničkim zapisima neosmišljene svakodnevice. Upravo je ta neosmišljena svakodnevica realnost mnogih dječaka, koji u toj dobi zahvaljujući promašenoj nastavi književnosti već pomalo zaključuju da čitati ne valja. Ne, Greg nije klasik i nikada to neće postati, jer kako Greg kaže: '„… ja nisam ni siguran zbog čega je neka knjiga klasik, ali mislim da mora biti stara najmanje pedeset godina i na kraju mora umrijeti neka životinja.', no Greg će u učmalost bavljenja lektirom unijeti suvremenost, lepršavost i komičnost te svakako pomoći da većina tih izgubljenih dječaka ostanu čitatelji i u odrasloj dobi. A to moramo zahvaliti Zorićevom prijevodu. On mladim čitaocima nudi s jedne strane jezično i stilski dotjeran, a s druge neuštogljen i živ tekst. Zorić to može, jer ne samo da sjajno vlada engleskim jezikom te poznaje kulturni kontekst u kojem se njegovi likovi kreću, i ne samo da cijeni svoj materinji jezik tako da ne sumnja u njegovo bogatstvo i izražajne mogućnosti, nego ima i „ono nešto“, onu dodanu vrijednost koja njegove prijevode izdvaja i stavlja iznad kategorije korektnih prijevoda. Ivan Zorić majstor je stihova, igara riječima, kalambura, šege i lakrdije, ali se njima ne da zavesti tako da se odvoji od suvremenog jezika, slenga i uličnih izraza. Taj jezični raspon ali i smisao za primjerenost u odabiru registra razvidan je i iz drugih Zorićevih prijevoda, primjerice Apsolutno istinitog dnevnika Indijanca na određeno vrijeme Shermana Alexieja ili Treska Nicka Hornbyja, da spomenem tek dva.U želji da ova nagrada bude poticajna, pa da će Zorić ustrajati u svom nezahvalnom pothvatu i dalje mlade čitatelje pretvarati u odrasle čitatelje, u ime Povjerenstva za dodjelu nagrade za najbolji prijevod dječje književnosti, proglašavam Ivana Zorića dobitnikom ovogodišnje nagrade i iskreno mu čestitam.

OBRAZLOŽENJE NAGRADE DHKP-A ZA ŽIVOTNO DJELO MATI MARASU, 2014. GODINE

Generacijski jaz onemogućio mi je da Marasov rad pratim kao suradnica, ali sam ustanovila da je Marasov rad u formativnim godinama pratio mene. Kada se sve zbroji, Mate Maras jedan je od najzastupljenijih autora na mojim policama i njegovim djelima često sam se vraćala da bih ih citirala, učila na napamet, katkad usporedila s izvornikom i ponešto naučila, katkad da bih potražila neki povijesni pojam. A sve to zato što, igrom slučaja, glavne naslove u Marasovu opusu iskreno volim i čitam. Zbog svega toga, izuzetna mi je čast što sam uspjela ugrabiti povlasticu da upravo ja sastavim obrazloženje za ovu nagradu.

Brzinski kroki Mate Marasa otkrit će nam da je cijeli život posvetio prevođenju, da prevodi prozu, drame, ali ponajviše stihove. Da prevodi s engleskog, talijanskog i francuskog, ali i sa staroengleskog, starofrancuskog i provansalskog te s rumunjskog i makedonskog.

Vidjet ćemo da je diplomirani matematičar i fizičar, nekadašnji kulturni ataše u Washingtonu i Parizu, urednik u izdavaštvu i na radiju, nekadašnji tajnik središnjice Matice hrvatske.

Ali što je najvažnije, svi elementi njegova bogatog životnog i profesionalnog iskustva ostavili su traga u njegovu prevoditeljskom radu, oplemenjujući ga svjetonazorskom širinom i tehničkom vještinom, koji se ne mogu usvojiti formalnim školovanjem.

Kao prvo, nemoguće je izbjeći zaključak da je upravo lakoća matematičkog mišljenja, što urođena, a što stečena na studiju, ono što mu je omogućilo da ne ustukne pred zadatkom prevođenja stihova, koji upravo svojom matematičkom preciznošću ograničavaju prevoditeljevu jezičnu slobodu. A popis Marasovih prepjeva zvuči kao nabrajanje kanona svjetske književnosti: staroengleski spjev Beowulf, starofrancuske Pjesni Marie de France, provansalska trubadurska lirika, Dante, Petrarca, Cavalcanti, Buonarroti, Shakespeare, Giordano Bruno, Robert Frost - da izdvojim samo neke.

Prevođenje stihova zloglasno je teško, jer podrazumijeva nategnute pregovore s izvornikom: što mu krišom pridodati, što mu drsko oduzeti, kako ga izdati, a da mu istodobno ostaneš vjeran. Možda je u tom djelu posla Marasu dobro došao rad u diplomaciji, jer njegovi su prepjevi uvijek značenjski bliski izvorniku, dakako, ali ono što ga izdiže nad običnu korektnost jest dar da u hrvatski jezični kontekst prenese duh izvornika. To mu polazi za perom jednako dobro u najrazličitijim stilovima. Maras je uvjerljiv kada treba prenijeti tankoćutne sonete Petrarce s kojim je kovao Lauru u zvijezde ili kada se uhvati u koštac sa Shakespeareom koji se divi „mladiću ljupkom“ i tamnoj gospi.

Ali Marasova stilistička vještina jednako je uočljiva i u bespoštednoj i prgavoj vrckavosti Rabelaisova Gargantue i Pantagruela, kako u proznim, tako i u stihovanim dijelovima. Ondje, primjerice, u Natpisu postavljenom na telemska vrata stoji:

Ne uđite, gladni zelenaši,

Lakomice, oblaporni gosti,

Magložderi, gnusni mrcinjaši (...)

Ovi su stihovi ujedno i dobar primjer bogatstva Marasova rječnika, koji mu omogućava da iz hrvatske jezične riznice iskopa zaboravljene riječi te njima postigne začudnost i očuđenje primjerene tekstovima od kojih nas dijeli više stoljeća. O neobičnoj zahtjevnosti tog Rabelaisova teksta, za čiji je prijevod Maras ovjenčan nagradom Francuske akademije, svjedoči i popis od trideset pet igara na koje Gargantua gubi vrijeme, koje su danas većinom zaboravljene, a u Hrvatskoj neke dakako nisu niti bile poznate. Maras u prijevodu kombinira postojeće igre s onima koje zvuče uvjerljivo kao da su se do jučer igrale: pa tako i „tuk na utuk“, „kume, posudi mi vreću“, „vola slavljenika“, „leti, leti, bum“, „prase ide na se“. Upravo se u tom popisu odražava i Marasovo duboko poznavanje najraznovrsnijih pripovjednih načina, ne samo knjiških i književnih, nego i onih svojstvenih pučkome pjesništvu, njegovome ritmu i vokabularu, usvojenih još u rodnim Studencima, gdje je stigao čuti posljednje guslare i izvorne rimovane deseterce te upiti glazbu i ritam govorenih stihova.

Uza sve navedeno, Marasovi prepjevi odlikuju se još nečim, i to ne najmanje važnim, a to je pitkost. I najzamršeniji stihovi u njegovu prepjevu ostaju ili postaju odgonetljivi, katkad postižući onaj rijedak dojam da se stih preveo sam, da je prirodno i glatko kliznuo u odredišni jezik, da nije mogao biti preveden nikako drukčije. Upućeni znaju, dakako, da taj je dojam varljiv kao i prividna lakoća kojom plesač izvodi akrobacije ili sopran kolorature.

Ta čitkost i varljiva jednostavnost krasi i njegov gargantuovski podvig, odnosno prijevod cjelokupna opusa Williama Shakespearea. Dok prijevod klasičnog stiha, u kojem je smisao rečenice podvrgnut torturi metra i rime, može zvučati zakučasto, Maras ga se trudi što više pojednostaviti i približiti suvremenome uhu. Donio je smjelu odluku da se odrekne metričke strogoće, a sve kako bi ostao što vjerniji Bardovoj misli, ali i što prirodniji u scenskoj izvedbi. Po tome je zadužio i naraštaje srednjoškolaca koji će, kada po službenoj dužnosti budu čitali Hamleta, moći lakše povjerovati da je Shakespeare doista naš suvremenik.

Usto, Maras Shakespeareovim likovima u usta smjelo umeće raznovrsne stilove, ne prezajući čak ni pred anakronizmima, kada to dopušta logika radnje i lika, pa će tako u Snu ivanjske noći Vratilo obećati da će predstava ispasti „tip-top“.

I u tome je vidljivo kako široko životno iskustvo obogaćuje Marasove prijevode, jer on je dvije godine studirao glumu na tadašnjoj Kazališnoj akademiji (današnji ADU) dok su njezinim hodnicima još prolazili Gavella, Spajić i Habunek. Iz tog iskustva jamačno proizlazi njegova kasnija usmjerenost, ali i scenska živost slavnih Bardovih monologa u kojima će se Maras s Antonijem obratiti „prijateljima, Rimljanima, sugrađanima“, s Macbethovim vješticama bajat će: „Množi jade, množi čari/ gori, ognju; kotle, vari“, a s Julijom će se od Romea rastajati govoreći da je „rastanak tako slatka rana da ću govoriti laku noć do sutrašnjega dana“.

Glavninu Marasova opusa čine doista kanonska djela, klasici od kojih nas dijeli više stoljeća. Stoga nije bilo potrebno premostiti samo barijeru između dvaju jezika, nego i ponor koji je nastao zbog promjena u jeziku, svjetonazoru, kulturi, aluzijama. Takva djela događaju se u osebujnim umjetničkim svjetovima, a svjetove Marasovih prijevoda dijele interstelarne udaljenosti - od francuske trubadurske lirike putujemo do renesansne Italije sve do ruralne Amerike prve polovice dvadesetog stoljeća iz pjesama Roberta Frosta. Zahvaljujući njemu, na hrvatskom su govorili i Walter Scott, Boccaccio, Doris Lessing, Kipling, Proust.

Među tim silnim svjetovima vrijedi izdvojiti melankolično i krvavo srednjovjekovlje staroengleskog Beowulfa. Prevodeći taj spjev, Maras se vješto kormilario „stazama kitova“ i drugim perifrazama karakterističnim za onodobno sjevernjačko pjesništvo, nastojao je očuvati i aliteracijski stih gdje god je bilo moguće, a i prenijeti suptilnu ironičnost pripovjedačeva glasa. Arhaičnu poetičnost sačuvao je pripovijedajući nam na hrvatskome o „kopljometnim Dancima“, „prznicama švedskim“, „dušomoriteljima“ i „Dancima prstenovanima“, „gizdavim knezima“, „mrkogledima pod kacigom“, „hudomornim vojnicima“…

Premda se zvonkost aliteracijskog stiha u hrvatskome neizbježno gubi, Marasovo uho za dramatsku izražajnost teksta, koji se čita naglas, omogućuje mu da riječima dočara sve ono za što suvremena kinematografija treba skupu 3D i 4D tehnologiju. Zbog svega toga, upravo je prijevod Beowulfa po mnogo čemu paradigmatski za Marasov opus.

Mate Maras danas je jednako neumoran i smion kada je tek zagazio ravno u najdublje prijevodne vode, ubacivši se smjelo u prijevod Petrarce kojim je rukovodio Frano Čale i bez straha se smjesta prihvativši i Dantea i velikoga Barda. Maras i danas svake godine dovrši barem jedno djelo kojim popunjava velike rupe u hrvatskoj prijevodnoj književnosti: podsjetimo samo na Miltonov Izgubljeni raj iz 2013. i najsvježiju Pjesan o Rolandu iz 2014.

Zaključit ću s nekoliko stihova iz Pjesni Marie de France, koje je Maras preveo sa starofrancuskoga:

Kome Bog je dao znanja

i rječitost kazivanja,

Nek ne taji, nek ne muči,

Radije nek druge uči.

Kad se čuje dobro djelo

Tad je cvjetat započelo;

A kad hvala o njem lijeće,

Tad se njemu širi cvijeće.

Neka ova nagrada za životno djelo bude tek jedan u nizu cvjetova kojim će djelo Mate Marasa biti ovjenčano.

Petra Mrduljaš Doležal

U Zagrebu, 30.9.2014.

Mia Pervan istaknuto je ime hrvatskoga književnoga prevodilaštva. Rodila se 1943. u Dubrovniku (i taj podatak kao osviještena žena ne krije), osnovnu školu i gimnaziju završila je u Splitu, 1966. diplomirala je engleski i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a rezultat njezina zanimanja za jezik i sve njegove razine je i stjecanje magistarskoga stupnja na istom fakultetu. Radila je i na Institutu za fonetiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ponajdulje u Školi stranih jezika, slavnoj Varšavskoj u Zagrebu gdje je predavala engleski i ruski jezik. Obavljala je razne mentorske i savjetničke poslove i napisala brojne udžbenike i čitanke za učenike engleskoga jezika. Od 2000. godine zaposlena je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu gdje u svojstvu višeg predavača održava seminare iz književnoga prevođenja za studente engleskoga jezika. Sve to vrijeme, još od apsolventskih dana, Mia Pervan bavi se književnim prevođenjem. Kao većina hrvatskih prevodilaca, i Mia Pervan je svoj prevodilački poziv morala kontinuirano isprepletati sa svakodnevnim radom za plaću. To nimalo ne umanjuje ni vrijednost svih onih poslova kojima većinom zarađujemo za egzistenciju, jer zajedno s Miom Pervan u društvu trudimo se obavljati ih dolično, tražeći u njima poveznicu s našim prevodilačkim stremljenjima. Ovo je mjesto da možda još jedanput istaknemo činjenicu da gotovo više da i ne dovodimo u pitanje nemogućnost ili iznimnu težinu pokušaja da se živi od jednog tako teškog, mukotrpnog i zahtjevnog posla kakvo je prevođenje, posebice ozbiljno književno prevođenje. Sve više nam je jasno da javnost taj poziv, a i posao, smatra 'dodatnim', 'honorarnim', nečim što pripada području takozvane nadgradnje. Utoliko više treba istaknuti da Mia Pervan nikad prevođenje nije shvaćala kao 'dodatak' u svojoj biografiji, nego kao primaran i prioritetan pa, ako hoćete i životan izbor. A, krenemo li unatrag, otkrit ćemo da je Mia Pervan prevodila važna imena svjetske književnosti, a i teorije, ne samo s engleskoga jezika, nego i s francuskoga i talijanskoga jezika kojima također suvereno vlada. Navedimo neke:Thomas Hardy, Pod zelenim stablom (Under the Greenwood Tree), 1966.Igor Stravinsky & R.Craft, Memoari i razgovori (Dialogues and a Diary), 1972.Ross Macdonald, Čovjek pod zemljom (The Underground Man), 1973.Antoine de Saint Exupéry, Mali princ (Le petit prince) 1973.Saul Bellow, Planet gospodina Sammlera (Mr Sammler's Planet), 1977.E. E. Milne, Medvjedić Winnie zvani Pooh (Winnie the Pooh), 1986.William Wordsworth, Predgovor lirskim baladama (preface to Lyrical Ballads) u Suvremene književne teorije (ur. M. Beker), 1986.Terry Eagleton, Književna teorija (Literary Theory), 1987.David Lodge, Krasan posao (Nice Work), 1990.I. B. Singer, Ništarija ( Scum), 1991.Frank O'Connor, Kratke priče za radio (Selection of short-stories for the radio), 1992.Lawrence Durrell, Baltazar (Balthasar), 1997.Kenneth Grahame, Vjetar u vrbama (Wind in the Willows), 1998.Francis Toye, Rossini, 1999.W. B. Yeats, Cathleen od Hoolihana (Cathleen ni Hoolihan), 2001.Gustave Flaubert, Gospođa Bovary (Madame Bovary), 2003.Marie Ferranti, Princeza od Mantove (La princesse de Mantou), 2003.Sam Shepard, Krstarenje rajem (Cruising Paradise), 2005.Francois Weyergans, Tri dana kod moje majke (Trois jours chez ma mere), 2006.John Banville, More (The Sea), 2006.Kratke priče kanadskih autora u Životu na sjeveru - Antologiji kanadske kratke priče, 2007. (ur. Antonija Primorac)Peter Matthiessen, Snježni leopard (The Snow Leopard), 2009.Sebastian Barry, Tajno pismo (The Secret Letter), 2010.Paul Auster, Sunset Park, 2012.Mathias Enard, Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima (Parle-leur de batailles, de rois et d'elephants), 2012.Ovo je samo popis najvažnijih prijevoda, kojemu dodajemo prijevode po raznim časopisima, posebice prijevod za Treći program Hrvatskoga radija, te prijevode djela s područja povijesti umjetnosti za nekadašnju nakladničku kuću Mladost. Za prijevod romana More Mia Pervan je 2006. bila nagrađena godišnjom nagradom za najbolji prijevod Društva hrvatskih književnih prevodilaca.Mia Pervan pripada onim prevodiocima koji su voljeli birati, pri tome to konstatiram bez imalo negativnoga prizvuka. Kada to kažem, želim reći da je vrlo iskreno znala reći: ovo želim prevoditi, ovo je tekst koji me zanima, ovo je tekst u kojem mogu uživati čitajući ga i prevodeći ga. To je onda i prijevod u kojem uistinu može pokazati svu duboku promišljenost u suživljenosti s izvornikom, raskošnost vlastitoga jezičnog aparata, iscizeliranost koja lovi sve stilističke posebnosti i sve različite registre koje izvornik postavlja pred prevodioca. Ono što se iz suverenosti prevodilačkoga opusa Mie Pervan nameće jest činjenica stalnoga i upornoga rada na sebi, na vlastitome izričaju, pokazuje se dubinsko traganje za što vjernijim prijenosom imaginativnih slika i izraza, za što točnijim ostvarivanjem onog nečeg pomalo neuhvatljivoga a što uvjetno zovemo cjelokupnim ugođajem nekog djela, ili pomalo otrcano 'duhom' djela. To znači umjeti prenijeti recimo, zadanu napetost, to znači održati sentimentalnost a ne zaći u patetiku, to znači istraživati trenutačnu jezičnu scenu u potrazi za novinama, to znači iz knjige u knjigu seliti se iz jednog povijesnoga razdoblja i jezika i sadržaja u drugi, to znači prepoznati u tekstu mnogostruke asocijativne rukavce, iščitati one aluzije i asocijacije koje nama i nisu možda bliske, i mnoge slične postupke. U svemu tome posve sigurno ulogu ima i stalno istraživanje prevodilačke poetike, teorije prevođenja kao i želja da se o prevodilačkom umijeću i nekim načelima prevođenja govori mlađim naraštajima, da im se prenese vlastito znanje, ali i vlastite prevodilačke dvojbe, upitnike. Na neki način to je stanovita autoreferentnost, ali i jasna aluzija da je prevođenje između ostaloga i zanat. Uza sve to Mia Pervan je morala povesti i poneku borbu sa stalnim prevodilačkim pratiocima, lektorima, u različitim razdobljima naše prilično burne povijesti usustavljivanja i normiranja hrvatskoga jezika, nažalost često obilježenoga političkim a ne stručnim nabojima. Hrvatska kultura ne može bez prevodilaca, istaknimo, bez dobrih, vrsnih i izvrsnih prevodilaca, bez njih nema života onima kojima su knjige i misaoni svijet koji one donose nasušna potreba ne samo za vlastito održanje, nego za održanje nacionalnoga kulturnoga korpusa. Nema hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti bez prijevoda, pa ni bez prevodilaca. A Mia Pervan upravo je vrsna i izvrsna u tom pozivu i zaslužuje nagradu za životno djelo. Mi znamo da je i ova nagrada samo jedna od stepenica u Mijinom životu i radu. Jedno malo priznanje za sav onaj nevidljivi rad u samozatajnim prostorima vlastitih soba, ali i hrvatske kulturne scene općenito. I čini mi se da je ovdje važno istaknuti još jednu Mijinu osobinu, ljudsku kvalitetu (a na njih već pomalo zaboravljamo): Mia ne čeka da od nje zatražite pomoć, ona je uvijek prva ponudi i time vas zatekne jer smo se svi već pomalo odviknuli od nekih lijepih ljudskih trenutaka.

Uvijek je utješno a nerijetko i zabavno (ili barem nije dosadno) kad čitatelj naiđe na tako odlučno suprotstavljanje tendencijama suvremene književne kulture, kakvo predstavlja roman C / K Toma McCarthyja - koji pokazuje danas, barem za pisce autorove generacije (osobito ako pišu na engleskom), sasvim neuobičajene literarne ambicije - pristajanje uz poetiku modernizma, te s tim neraskidivo povezano temeljito poznavanja književne teorije i suvremene filozofije. U poslovično nezahvalnim uvjetima domaćega nakladništva, prijevod takva djela još je veći razlog da se čovjek bolje osjeća. Tim više ako je tako dobar kao ovaj Deana Trdaka, prevoditelja koji se, usprkos relativnoj mladosti, već uvelike afirmirao (s obzirom na težinu zadatka) brojnim prijevodima zahtjevnih autora s engleskog (P. McCabe), talijanskog (A. Tabucchi) i portugalskog (J. Saramago)Uzori prema kojima se McCarthy implicitno odmjerava su, naime, Joyce i Beckett, francuski nouveau roman i (post)strukturalistička promišljanja tekstualnosti, a ne tv-serije i potencijalni scenariji budućih hollywoodskih hitova. Budući da, uz rijetke izuzetke, koji nisu baš mladi a često više ni među živima -kao što su W.S.Burroughs (1914-1997), William Gaddis (1922-1998), W.H. Gass (1924), John Barth (1930), Don DeLillo (1936) i Thomas Pynchon (1937); inače, Tom LeClair opisao je McCarthyja upravo kao 'mladog britanskog Thomasa Pynchona' - ogromna većina romaneskne produkcije na engleskom već desetljećima teži upravo tome, neizbježno je da, u književnom smislu, bude ne odveć simpatično naivna a formalno dosadno konzervativna. Situacija je u tom pogledu osobito loša u Velikoj Britaniji, gdje se književna scena nikada nije odlikovala prevelikom sklonošću eksperimentu, prepuštajući to, kako je poznato, uglavnom, Amerikancima i Ircima, smatrajući, valjda, kako je za britanski doprinos dovoljno što su neki od njih živjeli i objavljivali u Londonu.I Tom McCarthy je stanovnik Londona (mada očituje i znamenitu sklonost ambicioznijih anglofonih pisaca prema općepriznatoj metropoli svjetske književnosti, Parizu), koji je studirao književnost na Oxfordu u vrijeme kad se za književnu teoriju (inače, ozloglašen francuski proizvod), čulo čak i izvan akademskih krugova. Živio je, između ostaloga, u Pragu i Amsterdamu, a od 1999. generalni je sekretar International Necronautical Society, polu-fiktivne avangardne grupe. Njegov prvi roman, Remainder (2005; na hrvatskom dostupan od 2008. kao Ostatak, također u prijevodu Deana Trdaka), izvorno je, opet ne slučajno, objavio pariški izdavač, a napisao je i - moglo bi se skoro reći auto-poetičku - knjigu Tintin and the Secret of Literature - kako bi pokazao kako je Hergéovo iznimno popularno djelo, u kojem Tintin, često sluša zabranjene radio programe, bavi se kriptografskim problemima i rješava zagonetke, moguće dekodirati kako bi se u njemu pročitalo posvećene literarne teme obmane i nepriznatosti, i opet se (pozivajući se na Sartrea, Barthesa, Blanchota, Pynchona) postavilo nerješivo pitanje što je književnost.Mada se to na prvi čitateljski pogled možda i ne bi reklo, jer se može učiniti da je riječ o kakvoj povijesnoj fantaziji, uz eventualno naslućivanje duhovitog recikliranja ili pomodnog revizionizma, smještenoj u prve godine radiofonije, C / K je zapravo u vrlo precizno određenom smislu anti-roman (tj. roman koji se pita što je to roman), što će reći da se načelno suprotstavlja tradicionalnom poimanju likova i radnje, te kao fabularni materijal (ili građu za interpretativno kodiranje) radije koristi zamisli i apstrakcije (kao što je radio). Tako protagonist nije osobito 'zaokružen' i nije naročito pogodan za čitateljsku empatiju sentimentalnog tipa, više se zanimajući, i navodeći nas da se zanimamo, za svakovrsne odnose koji se uspostavljaju pomoću radijskih frekvencija. Uopće, prijenos i prijem ključne su strukturne okosnice romana, ukazujući, kako metaforički (naime, semantički), tako i doslovno (to jest, interpretativno) na odnos jezika, tehnologije i subjektivnosti.Sve to, ne treba naglašavati, stavlja prevoditelja pred velike izazove: treba, naime, sačuvati duhovitost izraza i elegentnu konstrukciju zapleta, ne gubeći pritom iz vida bogatstvo jezičnih igara, koje počinju od naslova poglavlja i imena likova koja redovito počinju slovom C / K - što je već sam po sebi naslov koji otvara mogućnost bar jedne doktorske disertacije o mogućnostima relevantnog prijevoda. Na primjer, posve je opravdano izostavljanje odlomka 'Surtout, the C: the C is everywhere. - The sea? - The letter: C. - What's C?'? (str. 292), jer je na hrvatskom, dakako, svugdje K (karbon, kao i na engleskom), koji ne pruža mogućnost igre riječima, koja je i u originalu samo intradijegetička, jer čitatelj vidi što piše a ne čuje homofoniju. Kad je to ikako moguće, Trdak takve probleme nerijetko rješava doista ingeniozno, što ćemo ovdje kratko ilustrirati naslovima poglavlja Caul / Košuljica; Chute / Kanal [u izgovoru, prijevod je konzistentniji od originala; McCarthy, dakako, zna sve o fonocentrizmu, međutim fonetski pravopis konstitutivno onemogućuje takve efekte]; Crash / Krah [tu pak imamo primjer gotovo pa potpune takozvane vjernosti, koja je kako znamo iluzija]; Call / Kôd [tu je prevoditelju, istina, pomogao original jer se u tom poglavlju pojavljuje onomatopeja kod, kod (str. 303), koja tek sugerira ono što je na hrvatskom i semantički potvrđeno (str. 335)]). Dakle, kao što Tom McCarthy mora ponuditi sve što je od romana uobičajeno očekivati a da istovremeno sve to dovede u pitanje, jednako je tako dvostruk zadatak imao i Dean Trdak: zadržati sve što je u originalu - a to uključuje kako često mikroskopski sitan vez tematsko-motivskih poveznica i aluzija, tako i bezbrojne reference i citate, od grčke mitologije i Shakespearea, a također i poznavanje terminologije kemije, hortikulture, kriptografije, spiritizma i geometrije, kao i metrički smislene prijevode citiranih i autorovih stihova - tako da sve to bude na hrvatskom. Po svemu sudeći, obojica su bili s(p)retne ruke.

Švedsko izdanje sabranih djela Tomasa Tranströmera Pjesme i proza 1954.-2004., kao i njegova vjerno preslikana hrvatska verzija, vizualno nalikuju na kakav registrator etnomološkog muzeja, otvarajući se fotografijom eksponata kukaca koja nas uvodi u autorov pjesnički univerzum. Prirodnjak, liječnik, čije je stvaralaštvo proteklo na periferiji književnih strujanja i grupacija, onkraj imperativa književnog angažmana i inih estetskih i ideoloških programa, Tranströmer je poznat po sažetom, konciznom izrazu i konkretnim slikama prije svega skandinavske prirode. Zbog zgusnutog jezika i minimalizma forme liriku mu često uspoređuju s haiku poezijom. Sažimanjem i filtriranjem u čiste, jasne slike formiraju se poznate transtroemerovske epifanije u kojima se kompleksnost egzistencije transformira u nešto jednostavno i opipljivo: ”svijest obuhvati svijet, kao što ruka stisne topli kamen”. Istovremeno, kao što je primijetila švedska pjesnikinja Eva Ström, iza varljive jednostavnosti tih pjesničkih slika krije se proces jezičnog razotkrivanja ili obrtanja ustaljenih metafora. Ström stoga zaključuje, posuđujući jednu takvu metaforu, da putanja Transtömerovih epifanija odgovara ”buđenju kao padobranskom skoku” iz jezičnih konvencija.Iako tek odnedavno prisutna na hrvatskoj prevoditeljskoj sceni, Sonja Bennet joj je doprinijela prijevodima nekih od ključnih naslova suvremene švedske lirike, zbirkama pjesama Kjella Espmarka i Tomasa Tranströmera. Spomenuti su samo neki od izazova s kojima se suočio ovdje nagrađeni prijevod Tranströmerove lirike: lapidarnost izraza, podtekst jezičnih dekonstrukcija i očuđenja, ili pak sveprisutni utjecaj glazbe. (Glazba je, naime, poznato uporište Tranströmerove poetike, počevši od prve zbirke 17 pjesama pisane uz zvučnu podlogu Sibeliusa pa do kasnijih odjeka Schuberta, Griega ili Listza kroz antologiju.) Prijevod ove antologije koja sabire autorov cjelokupan književni opus, pisan kroz više od pola stoljeća, podrazumijeva i nošenje s kaleidoskopom estetskih i životnih faza: od mladenačkih pjesama o Thoreauu pisanih safičkom strofom pa sve do ciklusa haiku pjesama u kojem Tranströmer uspijeva pronaći epifanije i na takvim mjestima kao što je radno okružje maloljetničkog zatvora. Prije svega, tu su nebrojena bilježenja metamorfoza mora i drugih prirodnih pojava kakva je na primjer:„Jesen s bandom čvorakakoji u šahu drže zoru“.Ili sveprisutna komika rođena iz bliskih susreta s banalnim - poput ulovljene kokoši u rukama: „Čudnovato, nisam imao osjećaj da je živa: ukočena, suha, stari bijeli ženski šešir koji je izvikivao istine iz 1912.“Antologija konačno uključuje i jedinu autorovu zbirku proze, memoarske zapise među kojima je i sljedeći prizor lova kukaca iz djetinjstva: „Nisam imao nikakvih estetskih pogleda na svoju lovinu – jedino važno bila je Znanost – no usput sam doživio mnogo lijepog [...]. Kretao sam se u velikom misteriju. Naučio sam da tlo živi, da postoji beskrajan puzeći i leteći svijet koji živi svoj vlastiti život ni najmanje ne mareći o nama. Tek maleni dio tog svijeta uhvatio sam i prikucao u svojim kutijama koje još uvijek čuvam. Skriveni minimuzej kojeg sam rijetko svjestan. Ali tamo su još svi, ta mala gamad. Kao da čekaju povoljan čas.“Kao svojevrstan preobraženi Tranströmerov minimuzej, i u hrvatskom prijevodu ova antologija uspijeva ostaviti dojam da iz njegovih eksponata provaljuju misterije. Odnosno, kako je to sažela prevoditeljica parafrazirajući argumentaciju Nobelovog odbora Švedske akademije za književnost, to su „udarci riječi iz kojih prosijava svjetlo“.

Suvremenu kanadsku književnicu Alice Munro kritičari danas jednodušno svrstavaju među najbolje autore kratkih priča koji pišu na engleskom jeziku. Ne štedi se na superlativima kad je riječ o dubini, mudrosti i preciznosti njezinih priča, o zahvaćanju u psihologiju likova pa, kako kažu, i u život sam. Čak ne izostaju usporedbe s Čehovom, Tolstojem, Henryjem Jamesom, Proustom. Sve to, dakako, može izazvati strahopoštovanje u prevodioca, ali u isto vrijeme i mamiti kao izazov.Spisateljsko umijeće Alice Munro očituje se u tome da naoko obična zbivanja suptilno poprati neočekivanim duševnim proživljavanjem likova ili pak da uistinu dramatične događaje prikaže kao gotovo svakidašnje. I dojmljivi opisi prirode često su u funkciji protagonistova doživljaja svijeta. No pravi akcent Alice Munro stavlja na koreografiju međuljudskih odnosa. Njezini se likovi spajaju, razdvajaju, približavaju, mimoilaze, i svi ti ostvareni i neostvareni kontakti među njima ostavljaju dubok trag. Ima nešto oporo, ima nekog beznađa svakidašnjice u pričama Alice Munro, neke fine ironije ali i humora, i nečeg suosjećajnog, ali i gotovo subverzivnog.Upravo je sve te nijanse prevoditeljica Maja Šoljan kongenijalno pretočila u svoj prijevod zbirke pripovjetki 'Služba, družba, prošnja, ljubav, brak'.Upućeni čitatelj ubrzo će uočiti dvije stvari. Prvo, da naša afirmirana i plodna prevoditeljica osjeća izraziti afinitet prema originalnom tekstu, odakle i proizlazi kongenijalnost prijevoda, a drugo, da suvereno crpi iz bogatstva hrvatskog jezika u svom služenju i druženju, ali ne i robovanju originalu. Maju neće zavesti engleska fraza, ona će uvijek pronaći adekvatan hrvatski izraz, od standarda pa sve do kolokvijalnog izričaja i žargona, a da pritom panično ne bježi ni od internacionalizama.Rečenica joj je elastična, ne pridržava se fiksnog reda riječi zacrtanog u originalu, već slijedi ritam rečenice hrvatskog govornika. Dijalozi su joj krajnje prirodni. Za uzvike, izreke, poštapalice i dječji govor crpi rješenja iz našeg narodnog blaga. Tako je, na primjer, onaj kolokvijalni 'yup' umjesto 'yes' hrabro riješila provincijalnim 'jašta' pripisanim provincijalnome liku ujaka. Postigla je dinamiku u prizorima dječje igre ratovanja, dramatičnost u prikazu oluje koja osujećuje potencijalne ljubavnike, ugođaj monotonije i nametnute suzdržanosti u slikama obiteljskih okupljanja oko stola te ekscentričnost atmosfere koja vlada u staračkom domu. Trebalo je jezično transplantirati i bogatu kanadsku floru, pa ćemo naići na zlatnicu, nedirak, divlje zvjezdane i konopljušu. Ako je za takva rješenja potrebno pomno istraživanje, prenošenje intimnih duševnih stanja likova, u čemu je Alice Munro pravi majstor, zahtijeva i prevodiočevo majstorstvo. Jednom je jedan istaknuti pisac rekao da su njegovi prevodioci zapravo njegovi rivali. Takav bi se velikodušni kompliment mogao odnositi i na autoricu ovog prijevoda. To da Maja Šoljan bez kompleksa, a posve legitimno, zahvaća u original u duhu jezika na koji prevodi najbolje ilustrira i prilagodba naslova. U originalu on glasi: 'Hateship, Friendship, Courtship, Loveship, Marriage'. A u prijevodu, podjednako duhovito, 'Služba, družba, prošnja, ljubav, brak'.I kao što je rekla istaknuta britanska spisateljica A. S. Byatt da Alice Munro potiče pisca u njoj, ona je očito potaknula i ono najbolje kod prevoditeljice Maje Šoljan.S obzirom na sve navedene kvalitete, Maja Šoljan, inače prevoditeljica tridesetak vrijednih naslova, za prijevod ove zbirke itekako zaslužuje nagradu iz ruku svojih kolega.U Zagrebu, 19. lipnja 2012.Vjera Balen-Heidl

Daniel Bučan dao je hrvatskoj kulturi prijevode s arapskoga niza velikih i bitnih djela iz arapske filozofije. Ti njegovi prijevodi obilježili su prevoditeljsku djelatnost u vrijeme kada su nastajali, pripadaju u struju najbolje i najkreativnije prevoditeljske škole u nas koja se bavila prevođenjem filozofskih tekstova, i predstavljaju najvrjednije plodove hrvatske orijentalistike u svojem vremenu. Osim toga, ti prijevodi već predstavljaju opsežan opus, a kako je djela koja će prevoditi Bučan birao po mjerilu njihove znatnosti, ali i povezanosti, oni čine i prepoznatljivu cjelinu. Nema sumnje da će, kao izuzetan pothvat u našem prevoditeljstvu, ostati trajno kulturno dobro Hrvatske. Stoga mi se čini da bi teško bilo naći boljega kandidata za nagradu za životno djelo u području prevoditeljstva od Daniela Bučana. Njegovi prijevodi točno zadovoljavaju opisane uvjete da bi se nešto predložilo za tu nagradu. Osim toga, i u svijetu su rijetki prevoditelji koji mogu prevoditi zahtjevne tekstove s klasičnoga arapskoga na suvremene zapadne jezike, a u Hrvatskoj je to jedinstven pothvat. A treba uzeti u obzir i to da je prevođenje s klasičnoga arapskoga ne samo mnogo rjeđi, nego i mnogo teži pothvat od prevođenja usporedivo teška teksta npr. sa suvremenih zapadnih jezika, pa bi takvim prijevodima ceteris paribus trebalo pri izboru za nagradu dati jasnu prednost.Arabist Daniel Bučan (r. 1943. u Splitu) ostvario je u posljednjih tridesetak godina niz vrijednih arabističkih radova, kao što su oni objavljeni u knjigama Realistički racionalizam Ibn Halduna (JAZU, Zagreb 1976.), Poimanje arabizma (Mladost, Zagreb 1980.), Vrijeme islama (Školske novine, Zagreb 1991.) ili Al Gazali i Ibn Rušd: mišljenje u svjetlosti vjere i razuma (Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb  1991.), Kako je filozofija govorila arapski (Demetra, Zagreb 2009.).Uz prijevode s više europskih jezika, prevodio je s arapskoga uz filozofiju i klasičnu poeziju. I ti su prijevodi s europskih jezika vrijedni pažnje, a dijelom se, kada se radi o filozofskim djelima, i dopunjuju s prijevodima s arapskoga. Isto su tako prijevodi arapske poezije zavrijedili priznanje, a oni su pak na drugi način, po jeziku i kulturi kojoj pripadaju pjesnici, povezani s prijevodima arapskih filozofskih djela. Ipak ću se radi kračine prijedloga i radi veće koherentnosti opusa koji se predlaže za nagradu usredotočiti samo na prijevode arapskih filozofskih djela.A prijevodi arapske filozofije, koji su najznatniji dio Bučanova arabističkoga opusa, obuhvaćaju ova djela:Al Farabi: Knjiga o slovima, Demetra, Zagreb 1999.Avicenna: Knjiga naputaka i opazaka, Demetra, Zagreb 2000.Avicenna: Metafizika, sv. I i II, Demetra, Zagreb 2011. (I) i u tisku (II)Al Gazali: Nesuvislost filozofa, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1993Averroes: Nesuvislost nesuvislosti, Naprijed, Zagreb 1988.Averroes: Knjiga prosudbene rasprave, Demetra, Zagreb 2006.Majmonid: Vodič za one što dvoje I i II-III, Demetra, Zagreb 2008., 2009.Od tih djela Averroesovo glavno djelo Nesuvislost nesuvislosti prevedeno je u cijelosti samo na engleski i na hrvatski, a na druge jezike samo djelomično. Al Farabijeva Knjiga o slovima razmjerno je nedavno otkrivena pa je Bučanov prijevod s arapskoga uopće prvi u svijetu. U tome je smislu prevoditeljski rad Daniela Bučana doista od izuzetne vrijednosti i po međunarodnim mjerilima.Po mjerilima prinosa za našu kulturu, s obzirom na izbor prijevoda, može se istaći da je izbor muslimanskih filozofa Al Farabija, Avicenne, Al Gazalija, Averroesa i najvećega židovskoga filozofa Majmonida vrlo reprezentativan jer se radi ne samo o najvećim filozofima arapskoga jezika, nego ujedno i nekima od najvećih u povijesti filozofije, a filozofija je u razdoblju tih mislilaca bila najrazvijenija upravo u arapskome jezičnome svijetu. Po izboru djela, osobito se za prevedena djela Avicenne, Al Gazalija, Averroesa i Majmonida može reći da su to njihova najglasovitija djela. Osim toga, Al Gazalijevo i Averroesovo djelo usko su povezana jer je Averroesovo kritika Al Gazalijeva, a nijedno se od njih ne može razumjeti u svojoj (arapskoj) tradiciji bez Avicennine Metafizike. Majmonid se pak ne može razumjeti bez biblijske i rabinske tradicije, ali niti bez arapske filozofije čijim se jezikom morao služiti ako je želio filozofski formulirati svoje misli u svoje vrijeme. Stoga se doista može reći da taj korpus prijevoda čini povezanu i vrlo dragocjenu cjelinu.S obzirom na pristup prevođenju, Daniel je  Bučan vrlo promišljen i knjige su stoga dobro stručno opremljene. Redovito počinju predgovorom o auktoru, vremenu, djelu i filozofskim problemima i sustavu. Zatim se iznose podatci o izdanjima i mjerodavnim prijevodima na svjetske jezike. Potom slijedi djelo prevedeno prema kritičkome izdanju, ili najboljemu postojećem izdanju. Na kraju je dodan i hrvatsko-arapsko-grčko-latinski rječnik važnijih filozofijskih naziva i izraza. On je osobito vrijedan jer daje ključ razumijevanju nazivlja i upoznavanju nazivlja na arapskome, a ujedno svjedoči o promišljenosti i dosljednosti u prijevodima Daniela Bučana.Moglo bi se reći da u tome pristupu stručnomu opremanju prijevoda Bučan slijedi primjer Tomislava Ladana u prijevodima Aristotela, kako su objavljeni u izdanjima Sveučilišne naklade Liber i Hrvatske sveučilišne naklade. Koliko može, slijedi i njegovo nazivlje za hrvatski, čime se postiže veća koherentnost hrvatskoga filozofijskoga nazivlja, ali mu Bučan pristupa na podudarnim osnovama i stvaralački, a pritom i koliko god je moguće vrlo dosljedno. Sve su to velike vrline ovih prijevoda.Vrijedi spomenuti da su neke od posljednjih objavljenih knjiga, Averroesova Knjiga prosudbene rasprave (2006.) i Avicennina Metafizika (I., 2011.), objavljene čak u dvojezičnome izdanju, što je, kada se o arapskome radi (izuzev Kur'ana), apsolutni praecedens.Hrvatski je jezik u Bučanovim prijevodima vrlo njegovan i izgrađen. Usprkos sadržajnoj težini tekstova koje prevodi s osobito teška jezika i bitno različita od indoeuropskoga grčkoga, latinskoga ili hrvatskoga, prijevodi su lijepi i razumljivi te pripadaju velikim prevoditeljskim dostignućima u hrvatskome jeziku.Posebno treba istaći u Bučana i njegovo izvrsno razumijevanje filozofske problematike u arapskoj filozofiji, što bi samo po sebi bilo veliko stručno postignuće. Stoga su njegovi prijevodi arapske filozofije i stručno filozofski i filološki i jezično s obzirom na arapski izvornik i na hrvatski prijevod uzorna djela koja služe doista na čast hrvatskoj kulturi, prevodilaštvu i posebno filozofiji. Ona predstavljaju jedan od najvećih i najzahtjevnijih prevoditeljskih opusa u hrvatskoj književnosti.Kada pomislimo da naša sredina još uvijek nije razvila arabistiku, a da u njoj djeluje jedan od velikih i posve izuzetnih prevoditelja arapske filozofske baštine, čak i po svjetskim mjerilima, onda si možemo bolje predočiti individualnu veličinu Bučanova prinosa hrvatskoj kulturi i znanosti, a posebno i hrvatskomu prevoditeljstvu.U našoj sredini možda i nije lako znati cijeniti prinos pojedinca toliko usamljena u svojem području rada da šire kulturno čitateljstvo za to područje, a time i za njegov rad, slabo zna. Čak i na studijima filozofije u Hrvatskoj arapska se filozofija praktički i ne poučava iako sada zahvaljujući Danielu Bučanu postoji literatura na hrvatskome kojom bi se i profesori i studenti mogli služiti, čak i obilnija i pouzdanija nego na mnogim većim svjetskim jezicima. Zato se takav izuzetan prinos hrvatskoj kulturi može i ispustiti iz vida. No ipak, najobrazovaniji dio naše kulturne sredine itekako cijeni taj rad. Koliko je on vrijedan za našu sredinu, može se potvrditi i time što je najviša znanstvena ustanova u Hrvatskoj, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, prepoznala njegovu vrijednost i nagradila Daniela Bučana Akademijinom nagradom na polju filoloških znanosti za 2010. godinu za njegovu knjigu Kako je filozofija govorila arapski. U toj su knjizi skupljene Bučanove studije o životu i djelu, filozofskome sustavu i filozofskim problemima te o jeziku u djelima Al Farabija, Avicenne, Al Gazalija, Averroesa i Majmonida, kao i o tradiciji njihova prevođenja na latinski i europske jezike, te ona može poslužiti kao izvrstan uvod u arapsku filozofiju i odabrane ključne teme iz nje po vodećim misliocima i njihovim nazorima.No ta je knjiga samo logičan plod velikoga prevoditeljskoga i istraživačkoga opusa Bučanova, a upravo je taj prevoditeljski opus zaslužio kao cjelina i životno djelo naveću pažnju i priznanje. On je jedan od najvećih i najzahtjevnijih prevoditeljskih opusa u hrvatskoj književnosti, a posebno filozofiji. Pravo je čudo da imamo takvo blago izvrsnih prijevoda velikih djela velike arapske filozofije na hrvatski jezik, a još je veće čudo da sve to blago dugujemo entuzijazmu, znanju i marljivosti jednoga jedinoga čovjeka koji je to odradio doista na čast i ponos cijelome narodu, odnosno kulturnoj sredini!Čvrsto sam uvjeren da taj opus treba nagraditi nagradom za životno djelo u prevoditeljstvu, i da možemo biti sretni da imamo takva kandidata u Republici Hrvatskoj za tu nagradu. Zato u potpunosti potvrđujem opravdanost prijedloga da mu se dodijeli nagrada za životno djelo.Mislav Ježić, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, redoviti profesor Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Amarušataka ili Amarukina stotina – stotina prizora ljuvenihArjunavarmadeva, zapadna recenzijaUvodna studija, uređenje izdanja teksta i prepjev s tumačenjimaMislav JežićArtTresor naklada, Zagreb, 2011Da bi se shvatilo značenje sanskrtskoga pjesnika Amaruke ili Amarua, vjerojatno iz 7.st., i njegove ljubavne poezije valja je prikazati u kontekstu književnosti u kojoj je ta lirika nastala. Klasična sanskrtska književnost ili kavya cvala je u prvom tisućljeću n.e., a vrhunac joj je bio za razdoblja Gupta (4-6.st.). Amaru je pjesnik ili kavi koji je bitno obogatio staro indijsko pjesništvo, a na koji način, saznajemo iz iscrpnog, znanstveno-stručnog, uvoda prevoditelja Mislava Ježića.U sanskrtskoj klasičnoj književnosti (kavya) veliku ulogu imaju pjesme od jedne kitice (muktaka), a u ovoj vrijednoj knjizi prevedeni Amarukini stihovani 'prizori ljuveni', spadaju u to pjesništvo maloga oblika (laghukavya). Amarukine su ljubavne pjesme bile toliko cijenjene u staroj Indiji da indijski poetičari i estetičari nijednoga pjesnika, osim Kalidase, ne navode toliko često i s tolikim divljenjem kao Amaruku. Radi se o pjesniku koji spada u sam vrh klasične indijske, a time i svjetske poezije.Djela kavye obilježava bogat leksik te ona pokazuju visok stupanj leksičke istančanosti. Pjesnički jezik oblikuje cjelinu pjesničkoga teksta izborom metra, pjesničkih ukrasa (ala.kara), opisa; obilježava ga u sanskrtu upotreba obilnih složenica, neuobičajenih izraza; on se koristi eufonijom koja se postiže asonancom i aliteracijom; pjesnik nastoji postići kongruenciju stiha i rečenice. Posebna obilježja kavye nastaju stoga što pjesnik teži određenim stilskim efektima na fonetskom i semantičkom planu što oblikuje stil (riti, marga). Pjesnička je poruka polisemična i jedno od bogatstava sanskrta upravo je polisemija, a i mogućnost igre homonimima i sinonimima.I sva je ta bogatstva drevnog sanskrtskoga pjesništva Mislav Ježić pretočio u hrvatski jezik. Prijevodi zadržavaju ono što mogu ostvariti od oblika izvornika u hrvatskome jeziku. U metrici to je broj slogova u stihu i mjesta cezura. Sanskrtski raspored metričkih dužina toliko je zahtjevan da ga nitko nije mogao prenijeti u ikoji drugi jezik, pa i Ježić ostvaruje samo pravilan i primjeren raspored naglasaka (uglavnom daktilski i trohejski) u istome broju u svakome stihu pjesme u prijevodu. Slijedi i pažljivu artikulaciju zbivanja i dinamike u rečenici. Nastoji iznaći semantički, a kada treba, i fonetski najvjernije i najsukladnije izraze izvornima i u hrvatskome: nastoji ostvariti aliteracije i asonance, pa i nedorečenosti, rabiti dvoznačnice i istoznačnice, ostvariti igre riječima i sugestije kojima pjesme obiluju.On s velikom akribijom na stotinjak stranica daje iscrpan uvid o tome što su povjesnici stare indijske književnosti i istraživači o Amaruki i autorstvu šatake utvrdili, što su indijski poetičari i književni kritičari o njemu mislili. Pita se što možemo o Amaruki znati. Navodi komentatore Amarušatake te pokušava rekonstruirati izvornik iz sačuvanih recenzija. Opisuje osobine Amarukina stila, pjesništva i zbirke. Sve su to filološke predradnje koje osiguravaju što pouzdaniji tekst, a time i što pouzdaniji predložak za prijevod.Osobito je važno što Mislav Ježić u odjeljcima uvoda piše o pjesničkom govoru te i eksplicitno objašnjava uporabu hrvatskoga jezika u svome prijevodu. Navodi i primjere prijevoda Amaruke na europske jezike u usporedbi s prijevodom u ovoj knjizi. Ježić podrobno obrazlaže zašto je njegov hrvatski prijevod takav kakav jest. Već u proslovu on kaže:'Suvremena se lirika rijetko bavi ljubavnim temama onako kako se njima bavio Amaruka, ali se slične teme mogu naći u renesansnome pjesništvu, osobito u stilu koji je bitno pridonio oblikovanju pjesničkoga govora ljubavne poezije na hrvatskome, u hrvatskome petrarkizmu. Ima doduše znatnih razlika. Amaruka je znatno manje retoričan i subjektivan nego petrarkisti, a znatno više dramatičan i psihološki empatičan, suživljen s likovima. Ipak petrarkistička i barokna ljubavna lirika najbliža je po klasičnosti, tematici, razvijenosti pjesničke frazeologije, pa čak i po metaforici Amaruki od svega što se u hrvatskoj književnosti može naći.'Bogato, i za svjetsku književnost dragocjeno, klasično indijsko pjesništvo na sanskrtu, gotovo nepoznato na Zapadu, ovim je prijevodom ponovno rođeno u hrvatskome jeziku, u suglasju s klasičnom hrvatskom poezijom, i postalo prisutno u hrvatskoj kulturnoj javnosti u prijepjevu koji je i izuzetno savjesno vjeran izvorniku i izuzetno suživljeno prenesen u klasični, a opet suvremen, hrvatski pjesnički jezik.Mislav Ježić je ovim svojim prijevodom znatno obogatio hrvatsku prevodilačku literaturu i, uza sve njeno bogatstvo, dao joj originalan i jedinstven prinos, i zato smatram opravdanim da mu se dodijeli godišnja nagrada DHKP za najbolji prijevod poezije.Klara Gönc Moačanin

SUPTILNOST! ZRELOST!! SAMOZATAJNOST!!!Više od osam godina iz kolegijalne blizine pratim nastajanje književnih prijevoda što ih potpisuje Helen Sinković. Tako sam već pri prvom susretu s prozom Friedricha Dürrenmatta i Herte Müller u njezinu načinu prevođenja uočio osebujnu suptilnost kojom se prevoditeljica uporno probijala do one presudne razine na kojoj se nemirna prijevodna masa netom 'premetnutog' teksta stilski oblikuje do te mjere da postane odgovorno sačinjenim odslikom izvornika. Tim se procesom - slikovito tvrdi prošle godine preminula rusko-njemačka prevoditeljica Swetlana Geier - prevaljuje 'beskrajno dug put do susjedove kuće'. Na taj način - nastavlja dalje spomenuta velemajstorica književnog prevođenja - 'svjetska književnost prevođenjem uopće biva moguća'.Isprva uočenoj suptilnosti ubrzo se u prijevodima dvaju romana nobelovke Elfriede Jelinek pridružila ona prevodilačka zrelost što je kadra iznjedriti smjelost kojom je Helen Sinković hrvatskom čitateljstvu prokrčila put kroz mjestimice gotovo neprohodan literarni gustiš iz pera ove po mnogo čemu izuzetne, nerijetko naizgled kontroverzne Austrijanke.Stilskoj suptilnosti koja za svaku prijevodno premetnutu autorsku osobnost pronalazi poseban i baš njoj prikladan registar s odgovarajućim leksičkim, sintaktičkim i semantičkim sviralama te rastućoj zrelosti kojom se trajno zadovoljavaju visoki književno-prevodilački standardi kojima se - kako smo netom čuli - omogućuje postojanje svjetske književnosti tiho se i nenametljivo pridružuje prevoditeljičina suautorska samozatajnost koja na osobit način dolazi do izražaja u trima romanima njemačke nobelovke Herte Müller što ih je Helen Sinković do sada majstorski prevela na hrvatski jezik. Roman Ljuljačka daha (Atemschaukel), objavljen prošle godine u izdanju nakladničke kuće OceanMore, i našu je čitateljsku javnost uvjerio u neprijepornu literarnu kakvoću Herte Müller. Bjelodan dokaz da je tome tako godišnja je nagrada za umjetničku prozu što je kao svojevrsno priznanje naše u međuvremenu znatno samosvjesnije struke Društvo hrvatskih književnih prevodilaca za godinu 2010. dodjeljuje cijenjenoj kolegici Helen Sinković.Protočna čitkost koja nam ne dopušta da knjigu ispustimo iz ruku, zadivljujuća ekspresivnost slikovitih opisa vanjske predmetnosti logorskog života i unutarnje uzavrelosti posebice u duši Leopolda Auberga kao fiktivnog pripovjedača u romanu te jezično-stilska kreativnost uz čiju se pomoć prevoditeljica vješto i junači nosi s autoričinom literarnom ćudljivošću koja na njemačkom jezičnom području od prvog pojavljivanja na književnom obzorju prkosno kroči svojim vlastitim stazama samo su neke od upečatljivih značajki ovoga iznimnog prijevoda zbog kojih će ova knjiga još dugo privlačiti pozornost naših čitateljskih sladokusaca.Nedvojbeno je da će se ovom prijevodu u budućnosti pridružiti još mnogo prijevodnih uspješnica što ih suptilno, zrelo i samozatajno potpisuje naša laureatkinja Helen Sinković. Uvodno spomenuta kolegijalna blizina u međuvremenu je prerasla u prevodilačko suputništvo, a ono me neodoljivo nuka da autorici ovog izuzetnog prijevoda od srca zahvalim na obogaćujućem doprinosu hrvatskoj prijevodnoj književnosti.Sead Muhamedagić

Izuzetno mi je drago što se baš meni pružila prilika da sročim ovo obrazloženje nagrade za životno djelo, jer s Vjerom Balen-Heidl dijelim mnoge uspomene na životnom putu. Prije nekoliko godina zajedno smo upisali Filozofski fakultet, zajedno slušali predavanja i nekako istodobno diplomirali, da bismo nekoliko godina kasnije sretnim stjecajem okolnosti uspješno surađivali u svojstvu urednice i prevoditelja na prijevodima triju romana jednog od najboljih suvremenih engleskih pisaca Iana McEwana. Znam da ova priča o zajedničkom studiju otkriva neugodne tajne, jer se Vjera drži mnogo bolje od mene, ali nagrada za životno djelo zahtijeva istinu i ništa osim istine.U hrvatskom prevodilaštvu postoji jedna malobrojna ali vrlo važna skupina prevoditelja i prevoditeljica koji su svojim znanjem i prevodilačkim postignućima uspjeli objediniti dva kompatibilna zanimanja -prevodilačko i uredničko - i time postati još utjecajniji i učinkovitiji posrednici među kulturama. U idealnom svijetu svaki bi urednik trebao imati bogato prevodilačko iskustvo, ali budući da to vrlo često nije slučaj, treba tim više cijeniti one malobrojne pojedince kojima je to pošlo za rukom a Vjerino prevodilačko iskustvo je uistinu vrlo bogato i proteže se sve od studentskih dana, kad je već 1967. godine prevela jezično i kulturološki vrlo zahtjevan američki roman Pokojni George Apley podcijenjenog dobitnika Pulitzerove nagrade J. P. Marquanda. Slijedili su roman i priče vjerojatno najkompleksnijeg i za prevoditelja najtežeg američkog pisca Williama Faulknera, zatim najznačajniji roman Povratak zeca možda najboljeg američkog stilista Johna Updikea te programatski, a jezično zahuktan dugačak esej Normana Mailera 'Bijeli crnac'. To impresivno snalaženje u raznim kulturološkim kontekstima i pripadajućim jezičnim registrima koji variraju od puritanske novoengleske sredine Marquanda ili Updikea do južnjačke, gotovo 'lokalne fikcije' Williama Faulknera nastavlja se prijelazom od razbarušenog Mailera do lapidarne autističnosti Kosinskijeve Prisutnosti pa kontroverznog i utjecajnog, jezično daleko razvedenijeg romana Grupa Mary McCarthy i svjedoči o Vjerinoj svestranosti i spremnosti na suočavanje s novim prevodilačkim izazovima. Sva spomenuta djela svojevrsni su međaši američke književnosti i Vjerinom izboru sigurno je uvelike pridonio njen boravak i poslijediplomski studij na Portland State Universityju u Oregonu. Međutim, koliko god bi sve navedeno bilo dovoljan dokaz Vjerine svestranosti a i izvrsnog književnog ukusa, 1997. godine Vjera vrlo uspješno prevodi paradigmatsko djelo Emma britanske spisateljice 18. stoljeća Jane Austin, koje suvremeni naratolozi smatraju oglednim primjerom pripovjedne virtuoznosti.Koliko je teško Vjeri bilo skočiti iz samotnjačkog prevođenja u vrlo javni svijet izdavaštva i to još k tome na mjesto tada već legendarnog urednika Zlatka Crnkovića i njegove renomirane biblioteke Hit to zna samo ona, ali činjenica je da je u idućih nepunih devet godina, od 1998. do 2007. uredila tridesetak prijevoda romana s nekoliko jezika u rasponu od makedonskog do portugalskog. U stalnom procjepu između komercijalnih zahtjeva biblioteke i istančanog i informiranog književnog ukusa, Vjera je, među ostalim, uredila i objavila romane pisaca poput Grahama Swifta, Gabriela Garcije Márqueza, P.D. James, Anne Fine, Margaret Atwood, Iana McEwana, Anne Tyler, Mathewa Knealea, Luane Starove, Patricie Highsmith, Marie Ferranti, Rite Ferro, Penelope Lively i mnogih drugih i, što je vrlo značajno, uposlila više do trećine aktivnih članova Društva, među kojima naše najbolje prevoditelje, kao primjerice Gigu Gračan, Matu Marasa, Blanku Pečnik-Kroflin, Miu Pervan, Tanju Tarbuk, Anu Prpić i mnoge druge. O tome kako je izgledalo Vjerino urednikovanje mogu i sam vrlo vjerodostojno posvjedočiti, jer smo surađivali na prijevodima triju romana. Rukopis prijevoda (Vjera i ja ne vjerujemo kompjutorima) putovao bi poput ping-pong loptice od mene k njoj i natrag nebrojeno puta, bio svjesno i minuciozno dotjeravan, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, pasus po pasus. Iako sam do tada već preveo mnogo toga, mnogo sam i naučio, naročito o izražajnim mogućnostima hrvatskog jezika. S druge strane, ni jedna Vjerina intervencija nije bila silom nametnuta, nego je uvijek bila znalački i dobroćudno obrazložena. Mislim da bismo se svi složili kako je biti urednik a ne steći neprijatelje gotovo nemoguće, ali Vjeri je to uspjelo. Moram ovdje spomenuti da je tome pripomogla i njezina trajna uzdanica lektorica Zora Radić, koja bi još finalni tekst prijevoda izbrusila do savršenstva.Svojim vrsnim prijevodima i uredničkim radom, tj. informiranim i širokim dijapazonom tekstova, znalačkom brigom oko kakvoće prijevoda, savjesnošću i uloženim trudom, Vjera je ne samo obilježila i obogatila našu izdavačku ponudu, nego i neprijeporno pokazala da su prevoditelji i urednici najvažnije spone među kulturama.Stoga mi je posebna čast i zadovoljstvo da u ime Povjerenstva za dodjelu nagrada mogu proglasiti Vjeru Balen-Heidl dobitnicom nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca za životno djelo. S obzirom na Vjerinu vitalnost, nagradu treba shvatiti isključivo kao poticaj u daljnjem radu a ne kao tek kurtoazno obilježavanje dugogodišnje plodne karijere.

Skromni i samozatajni kakvi već po defaultu moraju biti, prevodioci se rijetko pojavljuju kao glavni, pa i sporedni, likovi književnih djela, a naša tiha profesija očito pisce nadahnjuje znatno manje od naoko tako neuzbudljivih zanimanja kao što su službenik, guvernanta ili kućanica, koja sva prominentno figuriraju u povijesti svjetske književnosti. Zato je za nas prevoditelje posebno veselje kad nam u ruke dođe roman kao što je »Vatreno evanđelje« Michela Fabera, objavljen prošle godine u biblioteci Mitovi nakladnika Vuković & Runjić iz Zagreba, u kojem je junak naš kolega - lingvist i znanstveni suradnik Zavoda za klasičnu filologiju i orijentalistiku u Torontu, koji upravo svojim prevodilačkim radom odigra prometejsku ulogu. Theo Griepenkerl, naime, u Iraku pronađe drevne zapise te utvrdi da je posrijedi do sad nepoznato, ali autentično peto evanđelje iz pera stanovitog sluge Malha, koji se inače u »službenim« evanđeljima u Bibliji spominje poimence samo jednom, kao sluga kojem su odsjekli uho u Getsemanskom vrtu. Njegovi zapisi bacaju sasvim novo, i ne uvijek laskavo svjetlo, na Isusa Krista i njegove posljednje dane. Theo prevede Malhovo evanđelje s izvornog aramejskog i objavi ga, a bura koja se nakon toga podigne u svjetskoj javnosti svjedoči o neuništivoj snazi riječi koja preživljava tisućljeća.Ovaj kontroverzni roman zahtjevan je zadatak za prevoditelja na kojem se sjajno iskazala naša kolegica Snježana Husić kojoj stoga dodjeljujemo ovogodišnju nagradu za najbolji prijevod proze. Talijanistica i komparatistica, asistentica na katedri talijanistike na Filozofskom fakultetu, urednica i prevoditeljica, Snježana Husić prevodi s talijanskog autore kao što su Niccolo Ammaniti, Italo Calvino i Pirandello, a s engleskog Williama Trevora, Chucka Palahnika i svojeg omiljenog pisca Philipa Pullmana. Prevodeći »Vatreno evanđelje«, nadahnuto je i vješto riješila sve probleme što ih nameće roman u kojem se javljaju tri vrlo različita registra.Suvremena naracija prati doživljaje i razmišljanja glavnog junaka s kojim ćemo se svi mi lako identificirati dok grize donju usnicu sjedeći za kompjuterom i pitajući se »da Horeša prevede kao Georgiosa? Kuckajući po tipki za vraćanje, izbrisao je pet slova i umjesto njih utipkao 'Georgios'. Zatim je izbrisao 'Georgios' i utipkao 'Horeš'.« Poznato će nam biti i situacija kad Theo sam sebe tješi glede svojeg autora: »Pa dobro, Malho je, dakle, davež. I što onda? Tip nije prosječno fundamentalističko naklapalo iz Pripižđa koje piše svoj internetski blog. Nego autor najstarijeg očuvanog kršćanskog teksta! Osobno je poznavao dvojicu Isusovih učenika! Neumorno je propovijedao evanđelje u vrijeme kad je sveti Pavao još bio režimski batinaš poznat kao Savao Taržanin i bacao nepoćudne vjernike u tamnicu. Malho je možda cmizdravi niškoristi, ali je Važan, s jebeno velikim V!«Tekst petog evanđelja napisan je jezikom i stilom biblijske tradicije koji je Husić znalački reproducirala, dok je posebno jezično zanimljiv, pa stoga i izazov za prevoditelja, onaj dio romana koji donosi komentare čitatelja na objavljeno peto evanđelje na stranicama internet knjižare Amazon - od sofisticiranih kritika do razjareno nepismenih napada.Sve te probleme Snježana Husić riješila je dovitljivo, iskazujući iznimno prevodilačko umijeće i dar za jezik, a da pritom ni u jednom trenutku nije iznevjerila duh ili smisao izvornika.Prijevod petog evanđelja u romanu »Vatreno evanđelje« imao je dramatične posljedice. Prijevod romana »Vatreno evanđelje« prošao je, kao i mnoge druge vrijedne knjige, nažalost gotovo nezapaženo. Stoga se nadamo da će godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca privući zasluženu medijsku pozornost, a Snježani čestitamo!

Prof. dr. sc. Adalbert Rebić rođen je 1937. godine u Hrvatskom zagorju. Srednju klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu a studij teologije i biblijskih znanosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana i pripadnom Biblijskom institutu u Rimu, gdje je i doktorirao. Sve do svog umirovljenja 2005. godine radio je kao profesor biblijskih znanosti i orijentalnih jezika (hebrejski, aramejski, sirijski i arapski) na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je iz svoje struke 28 djela te oko 400 članaka u raznim domaćim i inozemnim časopisima.Prevođenjem se počeo baviti po svršetku svojih filozofsko-teoloških studija u Rimu 1968. godine i početkom svoje nastavničke djelatnosti. Prevodio je uglavnom djela svoje struke.Ipak već i prije nego je završio studije u Rimu urednici prijevoda Biblije na hrvatski jezik Jure Kaštelan i Bonaventura Duda (Biblija, Stvarnost 1968.godine) povjerili su mu zadaću da lektorira hrvatski prijevod Jeremije proroka, knjige Tužaljki i Ezekijela proroka uspoređujući ga s izvornim tekstom. Iako je još bio student on se pokazao vrsnim pomoćnikom u kritičkom prevodilačkom radu lektoriranja. Radilo se naime o mnogostrukoj lekturi, kako jezičnoj, tako teološkoj, kao i originalno biblijskoj.Drugi veliki prevodilački pothvat A. Rebića bila je 'Jeruzalemska Biblija' (KS, 1994.). On je s francuskog jezika preveo uvode u pojedine biblijske knjige Staroga zavjeta. Osim toga preveo je tumačenja i komentare uz pojedine biblijske tekstove te je s pravom potpisan zajedno s J. Fućakom i B. Dudom kao urednik cijelog djela. A. Rebić se već od studentskih dana pokazao talentiranim za jezike. No, u prevođenju Jeruzalemske Biblije, koja se prevodila s francuskog jezika na hrvatski, bilo je važno usporediti smisao tekstova s originalom, jer prijevod prijevoda može unijeti krivi smisao pojedinih biblijskih tekstova. A. Rebić je uspoređivao tekstove s originalima i tako u komentarima, bilješkama i uvodnim tumačenjima mogao uputiti na izvorni smisao tekstova.Treći opsežni prevodilački posao bila je stručna jezična biblijska lektura prijevoda s engleskog 'Biblijskog priručnika' u izdanju Kršćanske sadašnjosti i Grafičkog zavoda Hrvatske 1989. godine. Radilo se o jezičnoj, biblijskoj, teološkoj i izvornoj lekturi, koja bi zadržala smisao tisućljetnih tekstova Biblije. A. Rebić se u tom poslu dokazao kao neizostavni stručnjak poznat i izvan granica naše zemlje.Četvrti prevodilački pothvat bio je prijevod s francuskog Ekumenskog prijevoda Biblije, gdje je A. Rebić preveo bilješke uz biblijske tekstove te uvode u pojedine biblijske knjige. Ovaj posao je bio veoma delikatan. Ne samo da je trebalo dokazati originalni smisao tekstova, nego i mogućnost prihvaćanja smisla od svih kršćanskih denominacija. On je te propozicije morao pokazati u komentarima i uvodima u tekstove pojedinih biblijskih knjiga.Kao urednik Općeg religijskog leksikona u izdanju Leksikografskog zavoda 'Miroslav Krleža' (Zagreb 2002.) mnoge je tekstove prevodio, oblikovao i leksikografski zaokružio s područja Biblije, židovstva, katolicizma i američkih religija. Prihvaćanje tog leksikona u teološkoj zajednici kako katolika tako i nekatolika i nekršćana pokazuje visoki stupanj uspješnog rada i prijevoda A. Rebića.Rebić je od 1970. godine do danas preveo na hrvatski s raznih jezika 26 knjiga. Prevodio je s njemačkog, francuskog, talijanskog, engleskog i španjolskog jezika.Držim da ima smisla ovdje spomenuti i njegov rad na vođenju hodočasničkih skupina u Izrael te organizaciju biblijsko-arheoloških seminara na kojima je on konsekutivno prevodio s raznih jezika predavanja mnogih stručnjaka angažiranih u Jeruzalemu, Jordanu i Grčkoj.Rebićevi prijevodi na hrvatski su tečni, razumljivi, pogađaju duh hrvatskog jezika a da ne izdaju duh jezika s kojega prevodi. U prijevodima izbjegava tuđice, tako da mu je jezik čist, često s iznenađujućim novim riječima koje obogaćuju hrvatski jezik. On poštuje strukturu jezika s kojega prevodi, ali mu je draže hrvatske rečenice tako prereći da se s lakoćom čitaju. Zato mu je jezik bogat, raznolik, gramatički i pravopisno ispravan, a stilski maštovit.

Mislim da prevoditeljicu nije potrebno opširnije predstavljati. Prof. dr. Morana Čale predaje talijanski književnost na odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kako je studirala i francuski jezik i književnost mogu sa ponosom reći da je bila i moja studentica, te da jednako uspješno prevodi s talijanskog i francuskog jezika. Do sada je objavila četiri autorske knjige (iznimnu studiju o Umbertu Ecu Demiurg nad tuđim djelom (1993), knjigu Eseja o hrvatskom književnom modernizmu, (2004), te knjigu eseja o Ranku Marinkoviću (2001) i Oko kiklopa, (2005)... kao i tri zbornika radova s međunarodnih skupova kao suurednica. Autorica je niza zapaženih prijevoda od kojih ističem posebno prijevod Imena Ruže Umberta Eca iz 1984 (koji je već bio zaslužio ovu nagradu!), i prijevod francuskog teoretičara Antoinea Compagnona (2006). Također je prevela cijeli niz istaknutih autora kao što su Jules Verne, Dino Buzzati, Pirandello, Goldoni i drugi.Ovom se prigodom radi o prijedlogu za dodjelu godišnje nagrade DHKP Morani Čale za prijevod jednog od ranijih djela Rolanda Barthea Mitologije objavljenog 2009. g. O izboru nagrađenog naslova i motivacijama žirija govorit će, pretpostavljam, njegov prestavnik-ica. Moja uloga recenzenta prijevoda je ponajprije ocjena vrsnosti prevoditeljeva posla (točnost se podrazumijeva sama po sebi), odnosno zahtjevnosti izvornika. U konkretnom slučaju radilo se o problemu interkulturalnog koreliranja sa stranim kontekstom kao i o problemu specifičnosti i slojevitosti jezičnog iskaza (frazeologije, aluzivnosti, ambivalencija u tonu od blage ironije do sarkazma koje nam 'mitologije' iz naslova detektiraju i sugeriraju). Zadatak je bio ne posve lak obzirom da se radi o fenomenima, diskursu i referencama o bivšoj, danas već povijesnoj svakodnevici s polovice prošlog stoljeća. Time se samo potvrđuje Barthesova teorija o mnoštvenom čitanju, o mutacijama istog simboličkog sustava tijekom vremena. Djelo snuje, čovjek određuje, kaže sam autor (u djelu Kritika i istina) u jednoj znamenitoj parafrazi.Inače, što možda i nije slučajno, ovo je jedno od rijetkih Barthesovih djela koja još nisu bila prevedena na hrvatski. Ovaj znameniti semiotičar, filolog, filozof, pisac i kritičar bio je do svoje prerane smrti 1980, profesor na katedri književne semiologije na znamenitom College de France (a koja je bila osnovana upravo za njega), od šezdesetih se godina do kraja života ovaj briljantni i velikodušni autor (i čija slava ni danas ne tamni) bavio u prividno različitim djelima jednim temeljnim pitanjem: kako književni tekst, posmatran kao objekt, uspijeva polučiti dojam smisla (ili smislova) za čitatelja kroz prostor i vrijeme. Zanimljivost njegove književne strategije, njegove intelektualne i filozofijske originalnosti nalazi se u istraživanju interakcije između jezika i diskurza, zbiljnog i političkog, mitskog i imaginarnog. Njegov se rad temelji, krajne pojednostavljeno rečeno, na uvjerenju da su antropologije i psihoanaliza poveznice između književnog djela shvaćenog kao poseban sustav znakova unutar jezičnog iskaza, te čitateljeve sposobnosti i imaginacije da te znakove uvijek nanovo za sebe aktualizira.Mitologije spadaju u najraniju fazu Barthesova djelovanja. Objavljene su 1957., nakon znamenitog Nultog stupnja pisma u kojem propituje mogućnost pisanja neovisnog o povijesnoj zbilji i epohi.Međutim već Mitologije koje slijede pokazuju upravo suprotno: svako je pisanje izbor, a veza označitelja i označenog, zbiljnog i simboličkog vezana je uz određeni trenutak, situaciju, ideologiju. Mitologije u obliku kratkih, prividno nepretencioznih eseja daju niz modela društvenih falsifikata, ideologizacije svakodnevice, stereotipa u mišljenju i jeziku, pokazuju frazeologiju diskurza, obrazaca kolektivnog nesvjesnog, nevidljive manipulacije, ukratko metodom 'slučajnog uzorka' daju pregled nesvjesnih mitema (obrazaca značenja ili ponašanja) kao u kakvoj 'ultrazvučnoj' snimci fenomenologa. Koji ispod razine neposrednih značenja vidi prostor proizvodnje i tumačenja smisla. Mitologije su pisane kako sam autor kaže u uvodu tijekom dvije godine, kao kronika jednog vremena i jedne konkretne povijesne zbilje. Povodi su za pisanje različiti: teme iz dnevnog tiska, javne rasprave, književni ili politički fenomeni, Tour de France... To je, ukratko, semiologija svakodnevlja na tragu egzistencijalizma i fenomenologije. strukturalna analiza zbilje doživljene kao objekt, ili pak na nekom već prethodnom stupnju simbolizacije (tisak, mediji, društvena recepcija).Zadatak prevoditeljice nije bio transkulturalna transpozicija - tekst je ukotvljen u francuski kontekst (pa nužno frankocentričan) s polovine prošlog vijeka. Vjerujem da je on i mlađim Francuzima danas donekle neproničan na razini referencijalnog, kao i nama. Međutim Barthes ne piše kroniku svoje epohe. Njegov je interes teorijski i semiološki. Svi primjeri, u obliku kratkih eseja, žele pokazati kako funkcionira mitsko (uvriježeno ili priželjkivano) mišljenje, kako se predvidljivo enkodira (i dekodira) njihov smisao. Sve je u dakle jeziku: mit je iskaz, iskaz je sustav znakova, s dvostrukim dnom, koji sugerira mnoštvena značenja u istom simboličkom jeziku.Prijevod je elegantan. Čitak i pitak, duhovit kada treba, jezik dovoljno neutralan i transparentan da sugerira narečenu mnoštvenost tumačenja. Ono što ponekad izmiče je ironija pa i sarkazam koji ide na račun suvremenika, frazeologija stereotipa koja ne funkcionira u oba jezika na sasvim isti način. Možda je trebalo ipak u bilješkama hrvatskom čitatelju pojasniti ličnosti i zgode na koje se tekst odnosi - ne mislim pritom na bicikliste Tour de Francea, tu nacionalnu epopeju čiji su heroji danas vjerojatno već na drugom svijetu, nego na mnoge druge primjere, kao što je, recimo, ime i lik male pjesnikinje Mimi Drouet o kojoj se tada pisalo u cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj, sjećam se toga, kao o pjesničkom čudu od djeteta. Bilo bi zanimljivo znati kako je uopće zaživio taj mit, koja je bila uloga medija u estradizaciji djetetova talenta, kao i što je poslije bilo s njom. To je samo jedan primjer od mnogih... Mislim da je izdavač, odnosno urednik trebao predložiti da se napišu bilješke uz tekst (ne samo one uobičajene 'prim. prev.') i to upravo zato što je ovaj Barthesov tekst neodvojivo, strategijski vezan uz kulturu i fenomene svoga vremena pa i danas kad se to djela čita kao paradigme njegove metode, koja je i sama već ušla u povijest francuske teorije).Prijevod Morane Čale je više nego korektan: on je pametan, inventivan, prilagođen karakteru, duhu i ideološkoj čestitosti bez gnjavaže i pedanterije svoga autora. Na kraju želim reći da me posebno raduje činjenica da je ugledna romanistica i znanstvenica čije radove pratim još od njezina fascinantnog rada oko Umberta Eca (poetike, interpretacije i prijevoda) - bila moja studentica (kao uostalom i Lada Čale). Romanistika se, ne samo talijanistika, s njima s pravom ponosi zbog visokog standarda koji nam je tako prijeko potreban, ne samo u kulturi , nego 'i šire'...

PORTUGALSKI NADREALIZAM I - Antologijski izbor tekstova(izbor i prijevod Tanja Tarbuk)Poezija je u Portugalu najjača umjetnička grana. Ne samo da Portugalci rado čitaju poeziju nego će vam rado iz memorije i recitirati neku od pjesama svojih omiljenih portugalskih pjesnika. I ta radost sudjelovanja u poeziji svog vremena nije rezervirana samo za neki određeni sloj, poezijom se bave svi, od čistačice i zidara do profesora ili bankovne službenice. Poezija je ukorijenjena u portugalsko društvo i kulturu duboko poput Saudadea.A Saudade je vječna osobnost portugalskog naroda.Tjelesna ljubav koju je bol produhovila, ili duhovna ljubav otjelovljena u žudnji, Saudade je osjećaj poput, recimo, maglovitog jutra, a možemo ga definirati i kao spoj neba i zemlje. Sveprisutan je, i po tom se osjećaju svakodnevni život reflektira i u umjetnosti, tako da je i cijela portugalska avangarda vezana uz Saudade. Osnovna značajka modernizma je da imamo vjeru da nešto možemo promijeniti, da je snaga u našim rukama. Ne puštamo pijesak vremena da nam olako protječe kroz prste, želimo zauvijek svježima zadržati naizgled nepovezive zvukove i osjete, u svoj njihovoj punini i bogatstvu različitosti.A Salazarova diktatura, izdržljiva skoro poput Sadudadea, ali suprotna, jer je bila žestoki oponent slobodnom duhu, osudila je zemlju na izolaciju od vanjskog svijeta, provodeći medijsku cenzuru i atmosferu straha, ustoličila zabranu slobode izražavanja i političke sudove, pretvarajući tako osobnost portugalskog naroda u bezličnu, umrvljenu masu, po modelu Nacionalnog sekretarijata za propagandu.Bitno je to znati kako bi ovdje prisutne pjesnike uklopili u prostor i okolnosti u kojima su nastajala njihova djela, jer od svih avangardnih pravaca u Portugalu nadrealizam je bio najviše društveno angažiran.Kako je to osjećati da imamo krila, a živjeti umotani u vakuum, znaju svi koji su imali iskustva s nekom državom ustrojenom po totalitarnom principu ili po nečovječnoj ideologiji. Iako, brutalni će zamah represije često na pepelu izumrlih nada stvoriti plodno tlo otpora putem kreativne imaginacije.Pomoću mašte, dobar će nas umjetnik najbliže približiti stvarnom stanju stvari, jer prikazuje nam istinu u više dimenzija, filtriranu od predrasuda, s dovoljnim odmakom za sagledavanje kutova koji bi nam u pravocrtnom, unaprijed nametnutom gibanju, ostali skriveni.Portugalski nadrealizam, kako saznajemo u sveobuhvatnom uvodu, službeno je ovjerovljen u Lisabonu 1947. osnivanjem prve nadrealističke skupine, u vrijeme već okoštale Salazarove strahovlade. Prošlo je više od dvadeset godina od prvog Bretonovog nadrealističkog manifesta u Francuskoj 1924., tako da se može činiti kako se nadrealizam u Portugalu javlja dosta kasno, no obilježja karakteristična nadrealizmu - sklonost snovima, neobične slike - postoje u svim epohama portugalske umjetnosti; mnogi glazbenici, dramatičari, pjesnici, slikari, suvereno su se kretali između zbilje i sna, jednim podupirući drugo, tako da formiranjem nadrealističkog pokreta nisu oni osjećali da iskaču iz okvira svoje kulture. Vjerojatno najistaknutiji pripadnik Lisabonske skupine, veliki portugalski pjesnik Alexandre O'Neill, u ovoj nam pjesmi, koju možemo čitati i kao svojevrsni manifest smjelih portugalskih nadrealista koji su istupali protiv malograđanskih konvencija i društvenog podjarmljivanja, dočarava visoku umjetničku konstantu, vjeru u snagu pjesničke riječi, u nepovredivo dostojanstvo pojedinca i plemenitu čežnju za od neba obećanom nam slobodom, koja dominira ovom antologijom:PJESMANeka posljednja zvijezda izađeiz škrtosti nebai nada se razbuktarazbukta u našem srcuI neka izađu rijekeiz strpljivosti zemljeU moru neka pustolovinazadobije obale koje zaslužujeI neka izađu sva suncašto su sagnjila na nebuonih koji ne htjedoše vidjeti- al nek izađu na koljenimaI neka iz ruku izađu pokretičiste pretvorbeIzmeđu zbilje i snami ćemo biti vrtoglaviKnjiga koju ovdje imamo plod je sustavnog proučavanja jedne opsežne, monumentalne građe, obavljene korespondencije, novinskih razgovora, biografskih zapisa, višegodišnjeg predanog rada na jednom izuzetnom djelu koje je, i ne samo zato što se radi o poeziji, za autora materijalno neisplativo, ali pravo je blago za kulturu naše zemlje.Tanja Tarbuk, koja je prevela već 50-tak djela iz književnosti na portugalskom jeziku, podarila nam je bravurozno prevedenu, koncizno isprepletenu poeziju portugalskih umjetnika, slikara i pjesnika, pjesnika i slikara, fotografa i filmaša, svih raznovrsnih protagonista portugalske nadrealističke scene, autentičnu i svježu, širokokutnu panoramu osobnosti bitnih za percepciju književnosti XX. stoljeća. A kako ćemo bolje dokumentirati kulturu jednog vremena nego poezijom.

«Retorika je čovjek u logosu; logos se kroza nj projicira i izražava, a budući da je čovjek složen, višestrukost glasova očituje se u bogatstvu izraz koji zbilji služe kao atributi.»

Michel Meyer, iz Uvoda Povijesti retorike od Grk do naših dana

 Belgijski profesor retorike Michel Meyer, urednik i suautor Povijesti retorike od Grk do naših dana u uvodu ovome povijesnom pregledu discipline čiji djelokrug podlaže sva polja čovjekove govorne prakse iznosi gotovo nevjerojatnu činjenicu: do objavljivanja ove Povijesti godine 1999., na «velikome» jeziku poput francuskoga nema opće povijesti retorike. Proučavatelji su njezin povijesni razvoj silom prilika sagledavali u okvirima povijesti filozofije, književnosti, umjetnosti i znanosti, nužno opterećeni priklonom koji ovisnost o spomenutim područjima nosi. Ta činjenica sama po sebi zaoštrava izazov pred kojim se našla skupina autora na čelu s Meyerom i – prema mišljenju frankofone i inozemne kritike – zavidno ispunila velika očekivanja. U naše doba novog procvata retorike ovo iznimno djelo proučava teoriju govorništva zapadnoga kruga polazeći od Aristotelova viđenja retoričkog odnosa kao komunikacijske veze između govornika i slušatelja putem jezika, pri čemu je veliki grčki mislilac postavio temeljne razlučnice između govorničke dimenzije etosa, slušateljske dimenzije patosa i jezične dimenzije logosa. Od sofističke, platonovske, aristotelovske i ciceronske retorike, preko srednjovjekovnih i renesansnih civilizacijskih mijena te baroka, klasicizma, prosvjetiteljstva i devetnaeststoljetnih stremljenja, ova povijest osobito poticajno obrađuje 20. stoljeće, koje je minulo u znaku prevlasti jezika, te donijelo izrazitu obnovu retorike i njezino širenje na područja prava, književne analize i psihoanalize. Stoga i hrvatska stručna publika može biti iznimno zahvalna inicijativi naklade Disput i urednika biblioteke Palimpsest Krešimira Bagića što je ovo važno djelo osvanulo i u prijeko nam potrebnoj hrvatskoj inačici – i to upravo u znalačkome i ingenioznome prijevodu Vande Mikšić.Prevodilac ima sreću ili nesreću da tuđi prijevod ne može čitati nevino. Ne može se oteti pomišljanju na izvornik. Nastoji ga razabrati u potci prijevoda, nagađa i smišlja svoja rješenja, odmjerava ih s onima koja nalazi na stranici. Dobre prijevode često čita i radi vlastita nadahnuća. Indiskretno, da se saživi s drugim prevodilačkim iskustvom, osjeti drukčiju rečenicu i drukčiji odjek stranog jezika s kojim se sm danomice pogađa. Čita prijevode da nauči nešto novo, naiđe na novu riječ na materinskom jeziku ili se podsjeti na neku staru, koja mu je nehotice ispala iz osobne uporabe. Sretan je kad može «pokupiti» neki novi sintaktički trik ili metodu taktiziranja s tekstom. U razgovoru s «civilnim» čitaocima zanima ga pak njihova recepcija prijevoda. Čut će razne procjene i obrazloženja, no katkad će mu, upravo kad je o prijevodima teorijske literature riječ, zahtjevnija proučavateljska publika priznati da, kad djelo mora čitati u prijevodu, nerijetko poseže za prijevodima na druge jezike – primjerice na engleski – jer su, kažu, prohodniji i pouzdaniji. Doista, i sami moramo priznati da strane filozofijske i teorijske tekstove na hrvatskome često otežava prekruto praćenje sintakse izvornika koje će zakučastoj i dugoj rečenici dati dodatnu gustoću i zastrti značenje. Nasuprot tome, s velikim poštovanjem čitamo one prijevode koji, kao čarobnim štapićem, strogi ritam složene argumentacije na stranome jeziku bez vidljivih šavova pretaču u korito ciljnog jezika očuvavši sve bogatstvo i čvrsto usmjerenje matice izvornikova toka. Naslućujemo kakvim je trudom u vratolomnim rošadama prevodilac platio pitku bistrinu svog teksta... koja, na zadovoljstvo hrvatskih proučavatelja retorike, resi upravo prijevod Vande Mikšić.Čitalac će nadalje ustanoviti da ovaj prijevod odlikuje velika terminološka obzirnost i promišljenost, kao i zamašan dokumentaristički rad na citatima iz primarnih tekstova i poniranju u retoričku problematiku. Naravno, reći ćemo, od savjesna prevodioca ništa manje i ne očekujemo. No u prevođenju Vande Mikšić zadivit će nas pregovaračka vještina kojom miri sučeljene jezike i jezične kontekste, nalazi prave kompromise i nudi najpovoljnije ustupke. Njezino umijeće zrcali i prividna lakoća kojom plasira domišljata i elegantna leksička rješenja i ne posustaje u jezičnoj maštovitosti i kreativnosti ni u jeku napora koje ovakav tekst iziskuje. Vrijedi pripomenuti da je prevoditeljica svoj bjelodani dar dosad njegovala na iznimno zahtjevnim zadaćama filozofijskih i kritičkih tekstova Jacquesa Derridaa, Jeana Baudrillarda, Umberta Eca, Itala Calvina ili Rolanda Barthesa, ali i umjetničkih proza Andréa Bretona, Raymonda Queneaua ili Borisa Viana.Neki će možda primijetiti da je pregled retoričke misli kroz povijest ipak prije svega povjesnica i književnu mu vrijednost možebitno proglasiti sporednom. No riječ je o povjesnici čarolije jezika i jezičnog zavođenja, problematike koja se nas kao prevodilaca itekako tiče. A nema većeg zadovoljstva nego kad nam upravo ovakvo kapitalno priručničko izdanje povrh radosti otkrivanja i proučavanja jedne znanstvene discipline na krilima vrsnog prijevoda pruža i užitak čitanja.

Sveukupni opus Irene Lukšić - književni, znanstveni, prevoditeljski i urednički - tako je velik i bogat da ga je teško ukratko opisati (objavila je 40-ak prevedenih knjiga i oko 350 različitih priloga o suvremenim ruskim piscima, emigrantima i klasicima). Kao što znamo, riječ je o vrsnoj prevoditeljici ruske književnosti, koja se svojoj rusističkoj struci posvetila i na znanstvenom planu, a njezin književni rad zauzima značajno mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi. Književnica i iskusna prevoditeljica u jednoj osobi već jamči kvalitetu ovoga prijevoda koji je po mnogim karakteristikama iznimno zahtjevan.Irena Lukšić - prevoditeljica A. Zinovjeva (1987.), F. Kreutzwalda (1987.), V. Aksjonova (1988.), V. Jerofejeva (1989., 1993.), N. Berberove (1990.), S. Antonova (1991.), J. Brodskoga (1992.), D. Harmsa (1993.), J. Aleškovskoga (2002.), I. Aleksander (2003., 2007.), V. Vojnoviča (2006.), V. Pelevina (2003., 2005., 2006., 2007.), Čehova (2004.), J. Družnikova (2004.), I. Stogoffa (2004., 2005., 2006., 2007.), D. Prigova (2007.) i drugih ruskih autora svom je širokom prevoditeljskom opusu - od starih klasika do suvremenih pisaca - dodala još jedno djelo Gajta Gazdanova - njegov roman Povijest jednog putovanja.Nakon Večeri kod Claire istoga autora (hrvatski prijevod objavljen 2004.) Povijest jednog putovanja je svojevrsno iznenađenje, kojim je pisac dokazao da fascinacija ženskom ljepotom nije osnovni tematski čimbenik koji je utjecao na njegovu iznimnu popularnost i njegov zvjezdani status u međuratnoj europskoj prozi.U romanu Povijest jednog putovanja nema ni klasične fabule ni klasične deskripcije likova, a na posebnost te proze u najvećoj je mjeri utjecala prava magija riječi. Svoje stilizirane likove (Albert, Odette) Gazdanov, naime, oživljuje uz pomoć jezičnih klišeja pop-kulture i postojećih visokovrednovanih umjetničkih postupaka, karakterističnih za klasike, vješto ih povezujući s vlastitim refleksijama o vremenu i mjestu zbivanja, koje često rezultiraju esejističkim pasažima o suvremenim društvenim fenomenima (primjerice autorova doživljaja boeme Montparnassea). Negdje u dubini te goleme duhovne građevine načas bljesne i fabula (ubojstvo doktora), ali tim neočekivanim obratom autor ne iskoračuje iz svoga diskurza. Naprotiv, njime stvara potrebnu «napetost» i pripovijedanju daje svojevrsno ubrzanje.Po svojoj poetici roman zapravo ne predstavlja rusku književnost na tipično ruski način, onako kako smo je navikli doživljavati. On suvereno uranja u tijek europskoga modernizma - i to kroz francusku književnost. Fasciniran čitanjem francuske lektire, Prousta poglavito, Gazdanov je na strukturnosintaktičkoj razini izgradio jedan posve osebujan poetski rukopis, koji je utjecao na daljnja pomicanja granica proznih žanrova. Njegov se tekst, a posebno romani, može čitati kao poezija u prozi. Sintaksa toga lirskoga pripovijedanja izrazito je francuska pa je prevoditeljica morala dugačke rečenice lomiti na kraće, logički zaokružene i poetološki svrsishodne cjeline, kako bi bile bliže hrvatskom čitatelju i njegovu osjećaju za jezik.Prenoseći rusku tematsku zbilju, oblikovanu prema francuskom književnom obrascu, prevoditeljica je u hrvatskoj verziji romana uspjela sačuvati sjećanja na bogatu rusku književnu baštinu, prelomljenu kroz hrabro eksperimentiranje s aktualnim europskim modernističkim trendovima, koji su u Gazdanovljevo doba upravo stjecali svoj kulturni legitimitet. Svi ovi slojevi, ruski i francuski, znalački su pretočeni u hrvatski jezik, kako bi dočarali poetološke, jezične i povijesne tragove kojima je bogato prošaran izvornik.Ni na jednoj razini - tematskoj, jezičnoj, ekspresivnoj - nije se izgubilo ništa od specifičnoga Gazdanovljeva bilingvalnoga izraza. Ruski je tekst ispresijecan francuskim rečenicama koje se u njega skladno uklapaju, dajući mu osebujan pripovjedački ritam, čime se potvrđuje vjerodostojnost priče. Taj je sklad uvjerljivo i vjerodostojno prenesen u hrvatski prijevod, tako da čitatelj doista može uživati u čaroliji i bogatstvu Gazdanovljeva jezičnoga univerzuma.Da bi se preveo jedan tako zahtjevni roman, prevoditelj mora ne samo izvrsno poznavati jezike, nego i kulture (rusku i francusku) koje su iznjedrile ovoga iznimnoga autora. Naime, Gajto Gazdanov je tek prije desetak godina priznat kao klasik svjetske književnosti, čime je dospio u središte šire kulturne pozornosti: prema njegovim su djelima snimljeni uspješni filmovi, u tijeku je izdavanje njegovih sabranih djela, a u bližoj budućnosti možemo očekivati da će kao prozaik zauzeti jedno od najznačajnijih mjesta u svjetskoj književnosti 20. stoljeća.Zahvaljujući Ireni Lukšić, Gazdanov je za hrvatske čitatelje literarno otkriće. S obzirom na njegovo iznimno značenje u ruskoj i svjetskoj književnosti (u francuskoj je on odavno klasik, a u ruskoj je, kao emigrant, u sovjetsko doba bio prešućivan), ovaj izvrsni prijevod, koji svojim umjetničkim dometima uistinu obogaćuje hrvatsku prijevodnu književnost, pridonijet će da ga i hrvatsko čitateljstvo doživi kao svoga pisca.Dubravka Sesar

Iako su u prevodilačkom opusu Anemarije Paljetak (rođene Kobal, kako je i potpisivala prve prijevode), nezanemarive i natuknice koje su rezultat prijevoda s talijanskog, te s hrvatskog na slovenski, ono što najjasnije obilježuje njezin višedesetljetni prevodilački rad jest upoznavanje hrvatskog čitateljstva sa značajnim djelima dvadesetostoljetne slovenske književnosti. Društvo slovenskih pisateljev za taj joj je rad 1986. godine dodijelio prestižno priznanje 'Župančičeva listina'.Međutim, kad se opus Anemarije Paljetak sagleda u cjelini, upada u oči još jedna njegova karakteristika: žanrovska raznolikost. Koliko, naime, cijenimo pojedine prevodioce koji su se vrhunski bavili poezijom, dramom, umjetničkom prozom ili esejistikom, toliko i vrednujemo kad se u jednoj osobi okupi bavljenje svim tim rodovima, tim više što to od prevodioca zahtijeva višestruk i višenamjenski napor. Za potkrepu ovoj tvrdnji dovoljno bi možda moglo biti i tek nabrojiti imena autora kojima se ova prevoditeljica bavila: Jurca, Vidmar, Zajc, Pauček, Kmecl, Hieng, Borko, Jarc, Kozak, Medved, Njemoga-Kolar, Svetina, Šomen, Valton, Štih i Simoniti itd. (da se zadržimo samo na slovenskim autorima). Hoteći pak podrobnije oprimjeriti zastupljenost pojedinih žanrova, nužno ćemo zaći u područje osobnog ukusa, ali to primjerima neće oduzeti njihovu nepobitnu književnu vrijednost.Pjesnika Srečka Kosovela Anamarija Paljetak hrvatskom je čitateljstvu predstavljala (te su ga mnogi od nas u njezinim prijevodima upoznali) i u lirsko-proznim pasažima, i pjesmama koje odišu rodnim Krasom, i u avangardnim, konstruktivističkim pjesmama, te ga prevodila od časopisa krajem sedamdesetih do zbirke Integrali objavljenih osamdesetih godina kod splitskog Logosa. Pamtim Kosovelova od rime slobodnog, ali slobodno ritmičnog stiha, u njezinu prijevodu:Rime su izgubile svoju vrijednost.Rime ne uvjeravaju.---Sve je izgubilo svoju vrijednost.Bijelo more proljetne noćiRazlijeva se po poljima, vrtovima.Slutnja budućnosti prolazi mimo nas.Duhovna povijest Slovenaca Janka Kosa, temeljna povijesna studija iz kod nas malo zastupljenog područja povijesti ideja, objavljena kod Matice hrvatske 2004. godine, zahtijevala je pak kako golemo faktografsko poznavanje povijesti jednog prostora (onomastike, topografije, povijesnih referenci koje se ne daju mehanički prenijeti), tako i vrhunsku jezičnostilsku svijest o tome kako taj prostor može postati razumljivim drugome, te upućeno praćenje sintaktičkog smisla što ga je zadao autor (profesor ne povijesti, već komparativne književnosti).I na kraju, meni najdraži primjer: Zofka Kveder, Misterij žene, objavljen kod Nakladnog zavoda Matice hrvatske prije pet godina, u biblioteci Ljepša polovica književnosti urednice Julijane Matanović. Kompaktna modernistička prozna zbirka potresna u rijetkoj kombinaciji angažiranog (socijalno i feministički) i lirskog. Iz nje biram jedan od lakših, prohodnijih pasusa za koji prevoditeljica kao da je odabrala dosluh s dalekim odjecima Krleže:'Moja je duša bila kao harfa. kao harfa s neugođenim strunama. Tisuće tonova spavalo je u strunama, ali nikada nisu isplivali u svijet.Mene su boljele melodije koje su spavale u strunama moje duše. kao zatvoreni sužnji čeznule su za slobodom. Boljele su me; ali ja ih nisam znala podići. kao boje koje ne vidiš, kao pjesmu koju ne čuješ, kao nešto što jest i nije - i nije, takva je bila moja duša. Kao harfa s neugođenim strunama. Tisuću ljepota spava u strunama, ali samo hrapavi disakordi otkidaju se u zrak, ako ih dotakneš.'Iako se kod prevodilaca osobito cijeni savitljivost, prilagodljivost stilu pojedinog autora, mi svi vrlo dobro znamo da svaki prevodilac također ima svoj stil (a ovo se dvoje ne mora međusobno kositi). Kako bih, dakle, opisala prevodilački stil, ili pristup, Anemarije Paljetak? Rekla bih da ona, kad god je to u tekstu moguće, posegne za najboljim vrednotama hrvatskog standarda, istraživši ih do krajnjih granica prije nego li će potražiti alternativna jezična rješenja. Anamarija Paljetak za mene je uzor-prevoditeljica, i željela bih da bude i drugima (i mlađima), i po tome što, kad god može, izabire i komentira sama. Nitko, po mojemu mišljenju, ne može bolje niti napisati bilješku o autoru niti pogovor, kao ni izabrati iz autorova djela najbolje fragmente, od prevodioca samog. Ona je na tom putu, kad god je mogla, ustrajala. Od prvog čitanja do posljednjeg pisanja - a što je drugo prevođenje?Danas, kada tzv. 'malim' književnostima prijeti odmjeravanje isključivo s 'velikima', te zaborav sebi bliskih i sličnih u onoj mjeri koja najljepše ističe razlike, hrvatskoj kulturi osobito su potrebni (dopustite mi da upotrijebim jedan starinski izraz) 'kulturni pregaoci' (a tko su to drugo nego prevodioci) kao što je Anamarija Paljetak. Zato njoj i sebi želimo da još mnogo godina uspješno piše i prevodi.Iva Grgić Maroević

McEwan, Kant i prevođenje s mjerom U nekoliko svojih recentnih djela, izdanih mahom nakon 2000. godine (Die postnationale Konstellation, Der gespaltene Westen, Zeit der Übergänge), njemački filozof Jürgen Habermas raspravlja o mogućnosti oživljavanja Kantovog projekta u naše doba obilježeno završetkom hladnog rata, raspadom Sovjetskog Saveza, povratkom niza europskih i azijskih država u kapitalizam (popularno nazvanim tranzicija), ozbiljnijim ustrojavanjem Europske Unije, te predstojećom i tekućom reformom Ujedinjenih Nacija. Osnovni preduvjet uspjeha takvog preustroja svijeta za Habermasa jest uspostava ˝svjetske građanske solidarnosti', čija je bit nadilaženje uskih lokalnih i nacionalnih perspektiva i interesa te mogućnost pomaka vlastitog očišta do točke podudarnosti s očištima onih koje smo oduvijek nazivali ˝drugima'.Kada je u pitanju Velika Britanija, uže rečeno Engleska i još uže London, onda je ta ˝drugost' bila osnovna značajka cjelokupne fascinacije tim svijetom života (još jedan Habermasov pojam), ali i odnosa Londonaca, Engleza i Britanaca prema Kontinentu i svijetu u cjelini.McEwanov roman ˝Subota' svoju izvanrednu recepciju na brojnim knjižnim tržištima zahvaljuje hrabroj odluci autora da u praksi zakorači u novu europsku i svjetsku situaciju i upusti se u velik rizik: on odbacuje svekoliki ˝britishness', od vanjskih znakova (glavni junak vozi Mercedes i cijeni Francuze, ne pravi i ne osjeća nikakvu rasnu ili kulturnu razliku prema manje ili više obojenim kolegama i pacijentima), do mnogo značajnijih unutarnjih, gdje McEwan potpuno odustaje od eksploatacije čuvene engleske ironije, humora i skeptičnog odmaka, te ozbiljno i bez ikakvih predrasuda suosjeća sa svojim likovima čiji je životni stav mahom određen nadnacionalnim pojavama, kretanjima i procesima. ˝Subota' se jednako uspješno mogla odigrati i u Parizu, Bruxellesu, Beču, pa i u Zagrebu. Autorov naizgled prilično tradicionalan književni pristup i način pripovijedanja uklapaju se u sveopći svjetski trend poštovanja prema priči, a u slučaju ˝Subote' priča je zaista dobra: motivirana, uvjerljiva, proporcionalna, napeta i brižljivo dozirana u tempu. Kao takva je više nego preporučljiva hrvatskoj publici, iako je njezina kratkoročna recepcija očekivano tiša od recepcije ˝Elementarnih čestica' ili ˝Korekcija', jer McEwan izbjegava kričave senzacije društva spektakla i nema izraženu narcisoidnu crtu autora dviju spomenutih uspješnica.Ivan Matković je McEwana otkrio vrlo rano, tako da mu je ovo peti prijevod romana ovoga suvremenog klasika. Osim što je na taj način (a i osobno) dobro upoznao McEwana, njegova su znanja i sposobnosti za uspješan prijevod romana ˝Subota' upravo skrojeni po mjeri: anglist po vokaciji, usmjeren na suvremenu književnost po interesima, godinama je u dnevnom kontaktu s mjestom radnje ˝Subote'. Na taj mu način ne izmiče ni jedna kulturna specifičnost, od naziva ulica, trgovina i poduzeća, do društvenih previranja i zdravstvenog sustava. Na područjima na kojima je mnogo manje suveren (neurokirurgija, neki aspekti sporta, mehanički sklopovi automobila itd.) proveo je prava istraživanja, sve dok se nije oboružao pojmovljem i vokabularom sposobnim odgovoriti suvislom opisu uklanjanja benignog tumora na mozgu ili oštećenja na automobilu. Tijekom dugogodišnjih susreta s humanističkim (fikcionalnim i nefikcionalnim) tekstovima na hrvatskom jeziku stvorio je određenu skepsu prema svakoj radikalnosti u jeziku, pa je suzdržan u uporabi oživljenih ili iznova iskonstruiranih ˝čistih' hrvatskih izraza, čija je realna frekvencija još uvijek prilično niska. U tome ga je podržala i lektorica romana Zora Radić. McEwanovom romanu to dobro čini, jer u istoj je proporciji njegov engleski prema inačicama koje mu se nude, iako je engleski jezik, naravno, sustav s potpuno drugačijom sudbinom od hrvatskoga.O Matkovićevu prijevodu ˝Subote' može se na koncu kazati i nešto vrlo bazično i jednostavno, ali u današnje doba osobito važno: njegov je prijevod točan. Nije kastriran za mnijenja i modifikatore koje je teško uklopiti u sintaksu hrvatskog jezika, a nije ni nakićen nepostojećim objašnjenjima, poveznicama ili čak gegovima, čemu dobar dio suvremenih prevoditelja u većoj ili manjoj mjeri naginje.Iz svega rečenoga, zbog postignute ˝građanske solidarnosti' između autora i prevoditelja, proizlazi moja preporuka da se ˝Suboti' u prijevodu Ivana Matkovića dodijeli godišnja nagrada DHKP-a, jer njezin je cilj da istakne relevantan prevoditeljski pothvat, a ne da verificira količinu buke ili prašine koje iz često neknjiževnih razloga neko svjetsko djelo, a ponekad i nedjelo, ostavi za sobom.U Zagrebu, 25.09.2008. Andy Jelčić

Prigoda kao što je ova iziskuje da se započne poprilično konvencionalnim uvodom, kakvog bi u nekom drugom slučaju pokušala izbjeći po svaku cijenu. Iskazana mi je, naime, velika čast, koju sam sa zadovoljstvom prihvatila, da obrazložim prijedlog za dodjelu nagrade za životno djelo našega Društva, uvaženoj članici i - neugodno mi je i reći - kolegici prevoditeljici Mirjani Hećimović, koja već gotovo pola stoljeća sustavno i predano prevodi sa slovenskog jezika. Književni prevoditelji s tzv. malih, susjednih jezika, kojima i sama u skromnim omjerima pripadam, jednako su ljudi iz sjene kao i oni koji našoj kulturi posreduju književne tekstove pisane na tzv. velikim, svjetskim jezicima. No, dozvolite mi da napomenem, njihova je sjena još malčice veća, njihova je nevidljivost još trunčicu jača. U borbi za pokoji novinski redak ili sekundu u eteru teško prolazi i knjiga, teško prolaze i globalne svjetske uspješnice, a kamoli prijevodi onih pisaca do kojih automobilom stignemo čak i za nepunih sat vremena. Slovenska književnost, iako toliko, ne samo mjereno u kilometrima, bliska našoj, hrvatskoj, nikada nije velika vijest. Ali, onima koji znaju o čemu govorim jasno je kako je upravo međusobno upoznavanje i prevođenje susjeda jedan od važnijih modusa kako bismo, ma kako to prejako zvučalo, upoznali i spoznali sami sebe, odnosno vlastitu književnost i kulturu.Za Mirjanu Hećimović prevođenje nikada nije bilo sporedna djelatnost, već isključivo glavni i jedini životni izbor. Čitav je svoj profesionalni život provela u statusu slobodne književne prevoditeljice i čitav je svoj profesionalni život posvetila posredovanju susjedne, slovenske književnosti i kulture. Već i posve letimičan pogled na bibliografiju njezinih prijevoda, dostupnu u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, leksikografskim natuknicama, ali i onome što zovemo kolektivnim sjećanjem na lektirne naslove, pročitane knjige koje pripadaju klasicima slovenske književnosti (što smo ih jednom morali ili htjeli pročitati), ili pogledane kazališne predstave, dovoljno jasno ukazuje na opsežnost, ali i raznovrsnost njezinog prevoditeljskog interesa. Reprezentativni slovenski autori, klasici i suvremenici, poput Ivana Cankara, Cirila Kosmača, Ivana Tavčara, Vitomila Zupana, Edvarda Kocbeka ili Drage Jančara, na hrvatskom su jeziku proizvod njezine prevoditeljske radionice. Tome treba dodati i brojne prijevode dramskih tekstova (pedesetak radiodrama, više TV-drama i filmskih scenarija), među kojima je možda «najzvučniji» naslov «Događaj u mjestu Goga» Slavka Gruma, najznačajnija slovenska ekspresionistička drama, višekratno i vrlo uspješno postavljena na hrvatskim pozornicama. Nemoguće je i nabrojati sve prevoditeljske priloge koje je tijekom dugog niza godina odradila i odrađuje na stranicama periodike. No, iako je njezin prevoditeljski opus doista kvantitativno zavidan, to dakako nije jedini razlog zbog čega gđa. Mirjana Hećimović spada u sam vrh književnih prevoditelja u nas. Iz svakog njezinog prijevoda, naime, moguće je iščitati prije svega vrhunsko poznavanje izvornoga teksta, ne samo u jezičnom smislu, već i u pogledu konteksta u kojem je nastao, njegovih stilskih i kulturoloških odrednica, ali i cjelokupnog opusa autora kojeg prevodi. Vjerna izvorniku, ali i itekako spremna na eksperimente kako bi se u novom jezičnom okružju slovenski autor i njegov tekst, osjećali kao kod kuće, Mirjana Hećimović iz knjige u knjigu, iz ulomka u ulomak iskazuje nevjerojatnu kreativnost, osjećaj za jezik, ali i književni talent bez kojega, duboko sam uvjerena, nema dobroga prijevoda, nema strane knjige koju ćemo čitati s jednakim guštom kao da je naša. Njezin kultiviran jezični izraz, visok stupanj opće kulture, ali i individualnost i hrabrost u iznalaženju rješenja u kompleksnim slučajevima, doprinijeli su da slovenske autore, uz njezino posredovanje, čitamo doista kao susjede i to ne one za koje je potrebna putovnica, već one koji su tu pokraj nas, vrata do, rekli bismo. Još je jedna nevjerojatna vrlina koju gđa. Mirjana Hećimović posjeduje kao prevoditeljica - bez obzira o kakvom se tekstu radilo, prevodila ona realista, modernista ili postmodernista, njezina su prevoditeljska rješenja na vrlo visokom, zavidnom nivou, čime iskazuje vrhunski osjećaj ne samo za jezik, nego i iznimno poznavanje književnih pravaca i stilova. Čitati romane i eseje jednog Drage Jančara, poznatog kao autora zahtjevnog, rafiniranog i kompleksnog izraza, a to je jedan od pisaca kojeg Mirjana Hećimović vrlo ustrajno i često predstavlja hrvatskoj čitateljskoj publici, na hrvatskome ili slovenskome jeziku posve je isti doživljaj i čitateljski užitak. O tome, vjerujte, mogu posvjedočiti iz posve osobnog iskustva.Pa, dozvolite mi da u ovoj svečanoj prigodi budem još malo osobnija, više no što to možda dopuštaju zadane konvencije. Gospođu Hećimović nikada, do sada, nisam osobno upoznala, no njezino je ime i prezime, zapisano na ponekad i prilično skrovitim mjestima, gdje se čudnom izdavačkom logikom potpisuju prevoditelji, dio moje «opće kulture». Slovenska književnost dio je moga obrazovanja, ali i obiteljskog nasljeđa, slovenski jezik druga je kuća moga bitka, prijevodi gospođe Hećimović kod mene su, bukvalno i figurativno, kod kuće. Kao osnovnoškolka čitala sam njezine lektirne prijevode, kao nadobnudna studentica tadašnje jugoslavistike uspoređivala sam originale i prijevode Ivana Tavčara, Edvarda Kocbeka, Ivana Cankara ili Vitomila Zupana, kad sam i sama počela ponešto prevoditi posve sam se isfrustrirala čitajući njezine brojne i izvrsne prijevode jednog od mojih omiljenih pisaca, spomenutog Drage Jančara, na njezinim prevoditeljskim rješenjima uočavala sam svoje greške i propuste. Čitajući roman «Katarina, paun i jezuit», što ga je tako izvrsno prevela 2004. godine zarekla sam se sama sebi kako nikada neću prevoditi Jančara, jer bi nakon gospođe Hećimović to bio gotovo amaterizam. Čak ni njezinom prijevodu zbirke priča «Promjene koža» Andreja Blatnika, jednog od «mojih» slovenskih pisaca mlađe generacije čije sam dvije knjige i sama prevela, nisam našla baš nijednu zamjerku. Jer, kod gospođe Mirjane Hećimović ne postoje generacijski jazovi i afiniteti, ne postoje «odrađeni», već samo vrhunski i profesionalni prijevodi.Prevoditi tako kontinuirano i predano kao što gospođa Hećimović čini od 1960. godine, u uvijek nesigurnom slobodnjačkom statusu, doista je rijetkost i doista je više od igre, što je Društvo slovenskih prevodilaca već prepoznalo dodjeljujući joj svoju nagradu. Sada to čini i naše Društvo i doista sam sretna zbog toga i jedino što mogu reći, Društvu i gospođi Mirjani Hećimović, jest - iskreno čestitam!

Budući da se do sada hrvatski nakladnici nisu previše otimali za knjige Rolanda Barthesa (1915-1980), valja nam višestruko pohvaliti lanjsko besprijekorno i profinjeno izdanje Fragmenata ljubavnog diskursa, u pouzdanom, štoviše odličnom hrvatskom prijevodu Bosiljke Brlečić, što ga čitateljima nudi Naklada Pelago, nakon što je 2004. Meandar objavio sjajne Barthesove Varijacije o pismu (u prijevodu Vande Mikšić i s predgovorom Carla Ossole) uz njegovo već 'kultno' djelo Užitak u tekstu (u prijevodu i s kritičkim uvodom Zvonimira Mrkonjića). Ne zaboravimo usput ni relativno ažuran prijevod Carstva znakova, što ga je 1989. tiskao August Cesarec. No, uzmu li se u obzir svekoliki raspon i nezaobilazna važnost Barthesova opusa za razvoj francuske, pa i svjetske teorijske i kritičke misli, zaostale praznine na hrvatskom odredištu, onkraj sporadičnih prijevoda u časopisima, ipak nisu zanemarive i stoga im je trebalo (i treba) - ne ekshaustivno unedogled - nego što prije mudro doskočiti. Upravo Fragmenti ljubavnog diskursa, jedna od zadnjih za života objavljenih Barthesovih knjiga, iako se u nas pojavljuje točno 30 godina od prvotiska francuskog izvornika, ukazuju na takav promišljeni odabir. Predočujući nam Barthesovu drugu, za neke i treću, prijelomnu, osobniju, a zasigurno najzreliju misaonu i spisateljsku fazu, to djelo dandanas krije u sebi naboj i draži nezastarive izazovnosti. Premda se koncepcijom i strukturom, tj. razdiobom na rubrike s ključnim riječima po abecednom redu, razvijenima u formi duljih ili kraćih fragmenata, nadovezuje na prethodne faze, novost samog 'ljubavnog diskursa' doima se i kao autoironijski nadmašaj ili sažeta nadgradnja svih uloga što ih je taj 'učitelj mišljenja' (bar za druge, ako ne posve samouvjereno) igrao na intelektualnoj pozornici avangardnog modernizma druge polovice 20. stoljeća. Ni Barthes se gdjekad nije libio pribjeći najekstremnijim iskazima, tako svojstvenim onodobnoj 'strahovladi' francuske theoriae, ali sam sebe nije pronalazio u pozi krutog teoretičara. Već je svojom kliznom, vrlo pružljivom metodologijom posvjedočio ono neprestano kritičko (samo)preispitivanje, pozornost i prijemljivost za Drugo i drukčije, što su ga od strukturalizma na početku, preko semiologije, kombinirane s lingvistikom, sociologijom, psihoanalizom (via Lacan), te retorikom i hermeneutičkim 'dekonstrukcionizmom', doveli naposljetku do poststrukturalističkog nepovjerenja u znanstveno objektivne metode. Za njime je (reklo bi se: kao domišljat izlaz iz nužde) uslijedio Barthesov dvosmisleni zaokret prema modalitetu fikcije, jer sve što nam je otad govorila knjiga Roland Barthes par Roland Barthes (1975) trebalo je shvaćati kao izrijek 'nekog lika iz romana'. Ali, u toj obnovljenoj i skrenutoj žudnji za izumom drugog jezika, Barthesova verbalna gesta nije odbacila nataložena iskustva, nego je omogućila teorijskoj misli i itekako izvježbanoj kritičkoj pronicljivosti da se susreću, prepliću, suptilno pretapaju s vrlo smionim intimnim pismom 'autobiografizma'. Kako se pak apstrakcija, cerebralnost, disciplina, po Barthesovoj hedonističkoj estetici, ne suprotstavljaju tjelesnosti i putenosti, sljedeći još odvažniji korak tog esejista (šokantan, nota bene, bar za većinu onih koje je tada obvezivao 'bund' ili pakt theoriae) bili su upravo Fragmenti ljubavnog diskursa (1977). Bio je to govor jednog 'zaljubljenog subjekta', a postoji li od njega išta bijednije, ništavnije sa strogog teorijskog motrišta. I dok će teoretičari djelo prešutjeti, jer ne krši li previše njegov autor tabue, posvetivši čak jednu od svojih osamdeset 'figura' riječi SRCE (a tim 'figurama' pridaje već Barthesov incipit koreografsku ulogu i značenje, a ne uobičajeni retorički smisao). I dok se, za neke, riječ 'srce' u tekstu nedopustivo ponavlja (npr. 'tužno srce', 'samo zaljubljeni i dijete imaju od tuge otežalo srce'), Fragmenti... bilježe nezapamćen knjižarski i čitalački boom. Takva recepcija od strane nestručne publike bila je prva neposredna potvrda onoj nasušnoj potrebi iz koje su proistekli sami Fragmenti... . A nije li Barthesovo razmatranje o 'krajnje osamljenom', 'podcjenjenom', izrugivanom ljubavnom diskursu, 'odsječenom ne samo od moći nego i od /.../ znanosti, tehnike, umjetnosti', i to s intencijom njegovog potvrđivanja, zapravo još i sad aktualno štivo?! Sada kad je on nemilice prepušten mitovima masovne kulture, stereotipima ljubavnih bestselera, pornografiji... ili pak udavljen pjenom televizijskih sapunica?!U renomiranoj književnoj prevoditeljici Bosiljki Brlečić Fragmenti ljubavnog diskursa našli su ne samo stručnog tumačitelja nego i tankoćutnog su-pisca na hrvatskom jeziku. Barthesov osebujan inventar ljubavnih stanja, pa i začudne nabore u diskursu 'zaljubljenog subjekta', pretočila je ona u jednakovažeći hrvatski tekst, precizan i sukladan izvorniku na svim razinama: leksičkoj, semantičkoj, sintaksičkoj i ritmičkoj. Štoviše: tekst neusiljeno podudaran s različitim otkucajima bila originala, s raznorodnim tkanjem njegovih označitelja, suglasan i s referencijskim pleterom Barthesovih citata i autocitata. Pa ako smijem naposljetku pribjeći prvom licu jednine, koje se dosad isključivo napajalo Barthesovim izvornicima, dodat ću i to da sam - čitajući Bosiljkin hrvatski prijevod Fragmenata... - najčešće zaboravljala da je posrijedi prijevod.

Eustace M.W. Tillyard: Elizabetinska slika svijetaPrijevod s engleskoga: Lara Höbling Matković Velike povijesti književnosti, u većini slučajeva posvećene pojedinim epohama unutar nacionalnih književnosti, vrlo voluminozne i često podijeljene u više svezaka, kroz cijelo 20. stoljeće, a naročito njegovu drugo polovicu, prate manje opsežna teorijska djela čija je koheziona uloga na planu recepcije izuzetno važna. Ona su ugaoni kamen, sljemenjak i razupora književne nadgradnje i podgradnje.Upravo su danas najaktivniji književni prevodioci, ali i kritičari i teoretičari, odrasli uz takva djela, velikim dijelom i iz domaće proizvodnje, kao što su 'Književnost i povijesni svijet' Zdenka Škreba, 'Književnost i zbilja' Viktora Žmegača ili 'Nepouzdani pripovjedač' Ive Vidana.Tako Tillyardova 'Elizabetinska slika svijeta' u nas pada na vrlo plodno recepcijsko tlo i zauzima mjesto koje ju čeka već nekoliko desetljeća, u prvom redu među komparatistima. Knjiga te vrste u teoriji nastavlja aktivno živjeti i nakon što je, filozofijskim rječnikom rečeno, prevladana. Iako je suvremena teorija književnosti više ne želi neposredno potpisati, potrebna joj je kao povijesna referentna točka, kao Northop Frye, Terry Eagleton ili Umberto Eco, da bi se uvijek iznova na nju oslanjala i definirala pozicije vlastitog diskursa.Jednako atipična kao i povijest nastanka same knjige, u čijem predgovoru Tillyard piše: 'Ova mala knjiga proizašla je iz pokušaja da napišem veću o Shakespeareovim povijesnim dramama. ...Također sam shvatio da je red koji sam opisivao... uvijek bio dio većeg svemirskog reda', jest i povijest hrvatskog prijevoda Lare Hölbling Matković. Prevedena na inicijativu Alberta Goldsteina, kojemu je ova nagrada također svojevrsni hommage, ostala je dugo vremena neobjavljena. Kada je zanimanje za nju izrazio drugi izdavač, Lara Hölbling je prvo pomislila kako je čeka tek razmjerno jednostavan posao manje redakture. No godine prevoditeljskoga rada, učenja i napretka, koje su prošle između prvog neuspjelog i drugog uspjelog pokušaja izdavanja, dovele su prevoditeljicu do odluke da čitav posao obavi nanovo. Taj napredak i samoprijegor su jedan od aspekata koje želimo nagraditi. Imena sudionika ovog izdavačkog pothvata, ocjenitelja, prvo Ive Vidana, a zatim Tomislava Brleka, te pisca predgovora Janje Ciglar-Žanić, jamče da je knjiga bila pod stalnom paskom etabliranih anglista. U pogledu prijevoda citata, objavljenih i još nepostojećih, u pogledu terminologije, kako filozofske, sociološke, tako i teološke i književnoteorijske, te idejnih koncepata koje ta terminologija odražava, prevoditeljica je neprekidno konzultirala kolege i autoritete za pojedina područja, za što joj također želimo odati priznanje. Iako je tekstom uspješno ovladala, nije dozvolila da njezinim odlukama rukovodi prevoditeljska samouvjerenost, nego je granice provjere postavila upravo tamo gdje znanost to traži. Dokaz za to je već i argumentirani odabir oblika elizabetinski, a ne elizabetanski u naslovu knjige.I konačno, iz teksta knjige progovara i brižan odnos prema hrvatskom jeziku, mogućnostima njegove sintakse i leksika, kao i odabiru tuđica - posve na crti tvrdnje Wilhelma Grimma da je 'grijeh tuđice rabiti ondje gdje naš jezik nudi jednakovrijedne ili bolje izraze'.

Milivoj Telećan

Rođen je 1940. godine u Splitu, gdje je završio osnovno školovanje i osmogodišnju Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je 1964. godine diplomirao romansku grupu jezika (francuski i talijanski jezik i književnost). Dvije akademske godine (1965./66.) proveo je kao stipendist u Santiago de Chile, gdje je na Filozofskom fakultetu u okviru Universidad de Chile usavršio znanje španjolskog jezika. Otkako je 1968. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovana Katedra za španjolski jezik, zaposlen je kao asistent a zatim kao lektor, odnosno viši lektor za španjolski jezik. Najveći dio svog nastavnog djelovanja posvećuje raznim vidovima prevodilačkih vježbi i radu u vezi s razumijevanjem i interpretacijom tekstova.

Telećan se bavi svim oblicima prevođenja - pismenog, konsekutivnog i simultanog - stručnih, ali ponajviše književnih tekstova. U više mandata bio je član Upravnog odbora Društva hrvatskih književnih prevodilaca, te više godina predstavljao Hrvatsku u CEATL-u (Conseil Européen des Associations des Traducteurs Littéraires), krovnoj udruzi europskih književnih prevodilaca, a bio je i predstavnik Društva u hrvatskoj sekciji PEN-a.

Pored suradnje u književnim časopisima te na radiju i televiziji (vlastiti prilozi i prijevodi poezije i proze, recenzije, prikazi, redakture tuđih prijevoda itd.), Telećan je autor i čitavog niza vrlo uspjelih prijevoda objavljenih u obliku knjige. Premda se pretežno bavi prevođenjem proznih djela, treba istaknuti da je Telećan ostvario i neke vrijedne prijevode poezije (npr. stanoviti broj uspjelih prijevoda pjesama čileanskog nobelovca Pabla Nerude).

Svoju karijeru književnog prevoditelja Telećan je započeo objavljivanjem prijevoda francuskih izvornika, da bi se kasnije posvetio gotovo isključivo španjolskom jezičnom području. Premda je i u najranijim svojim prijevodima Telećan već pokazao izrazitu sklonost, darovitost i umješnost dobra prevoditelja, on se sve do današnjih dana nije prestao razvijati težeći tome da dostigne sam vrh kreativnog prevoditeljstva. To će reći da se često laćao i najtežih i najmanje zahvalnih prevodilačkih zadataka, upravo iz izazova i iskušenja što ih je rad na takvim zahtjevnim djelima postavljao pred najiskusnije prevodioce. Što to ustvari znači? Telećan prijevodu nipošto ne prilazi kao pukome tekstu koji naprosto treba prevesti na drugi jezik što je moguće korektnije. Iako je već i ovako postavljen prevoditeljski domet sasvim svrhovit i - sa stručnog stajališta - čak i opravdan, da ne kažemo pošten, Telećan se nikada ne zadovoljava tako ograničenim ambicijama. Štoviše, daleko od toga, on prevoditeljsku ulogu poima mnogo ozbiljnije i dublje. Odlike njegova prevođenja ne ogledaju se samo u temeljnom nastojanju da verbalni realitet jednoga jezika adekvatno pretoči u drugi jezik. Njegov bi rad na tekstu bilo točnije opisati kao pravo 'rekreiranje' tuđeg književnog djela. Ovaj izraz (rekreiranje) ovdje sasvim svjesno rabim u oba njegova najčešća značenja, tj. kao 'ponovno stvaranje' i u smislu 'rekreacije', odnosno okrepe ili osvježenja i sl.

Telećan, naime, književno djelo u neku ruku ponovno stvara, doduše na drugome jeziku, no - inspiriran i potaknut originalom - on ga pritom oživljava u jednom novom i/ili drugačijem jezičnom ozračju. Tako koncipirana -a najčešće i uspješno ostvarena - zadaća prevođenja nije tek puki métier, tj. dobro naučena i savladana vještina, nego je to ujedno i svjedočanstvo o stanovitoj kongenijalnosti onoga tko se prihvatio takva prevođenja. I, doista, Telećanovi su prijevodi uglavnom takve naravi. Čitki, reklo bi se upravo pitki, dobro pogađaju bit estetskih i misaonih težnji autora izvornoga djela, te - što je katkad objektivno gotovo nemoguće izbjeći - ipak malo što propuštaju dočarati, odnosno zorno predočiti čitaocu Telećanovih prijevoda.

Rad na prijevodu nipošto se ne može iskazati i mjeriti jedino kvantitativno, tek isključivo brojem tiskanih stranica koliko obuhvaća tekst nekog objavljenog prijevoda. Kad je riječ o Telećanovu prevoditeljskome pristupu, onda je sve to daleko kompleksnije i složenije. Na površinskoj, pojavnoj razini teško je dokučiti koliko je ustvari vremena, provjera, truda, nedoumica, prepravljanja, jezičnih dotjerivanja i svakovrsnih konzultiranja prevoditelju bilo potrebno da dovrši svoj rad. Nitko ne zna što je sve prevoditelj uložio prije negoli je zaključio da je tekst prijevoda spreman za tisak. No, vjerujem, da i tada krajnje savjestan prevoditelj poput Telećana (koji nesumnjivo i te kako uživa u svome radu) ipak ne smatra da je njegov prijevod toliko savršen da - ukoliko mu se pruži još koja prilika - zacijelo ne bi mogao odoljeti napastima te da svoj prijevod ne podvrgne barem još jednom preispitivanju. Jer za Telećana, da se izrazim borhesovskom usporedbom, prijevod je nešto poput knjige od pijeska, kojoj dakle nema ni kraja ni konca... Sve mi je to vrlo dobro poznato jer sam od još samih početaka bio u prilici da iz neposredne blizine pratim Telećanov rad, a u nekim sam slučajevima zajedno s njim odlično surađivao u tom istom prevodilačkom poslu, kako na radnome mjestu na Fakultetu tako i izvan njega.

Ne podcjenjujući ostala njegova ostvarenja, iz bibliografije Telećanovih prijevod izdvojio bih one najčuvenije i najzahtjevnije. To su svakako djela trojice vrhunskih hispanoameričkih i svjetskih autora (Miguel Ángel Asturias, Gabriel Garcí­a Márquez, Jorge Luis Borges). Neki od tih Telećanovih prijevoda doživjeli su već i nekoliko izdanja, a katkad ih je i sm prevoditelj još dodatno ispravljao i dotjerivao.

Budući da u nas, prilikom objavljivanja prevedenih djela, kritika rijetko kada posveti dužnu pozornost kvaliteti samoga prijevoda, to su - vjerujem - i Telećanove prevoditeljske zasluge većinom ostajale prešućene, u široj javnosti nepoznate ili nedovoljno istaknute. Za podrobniju analizu pojedinih odnosno svih Telećanovih prijevoda trebalo bi daleko više prostora, za što ovdje nema ni svrhe ni mogućnosti. Na temelju svojih pozitivnih iskustava što sam ih stekao kao dugogodišnji profesor španjolskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te kao aktivan član DHKP, mogu sa sigurnošću ustvrditi da je u ovome trenutku prof. Milivoj Telećan u Hrvatskoj - uz Josipa Tabaka - svakako najbolji i najuspješniji književni prevoditelj kad je riječ o djelima pisac sa španjolskog jezičnog područja, a možda i šire. Zato želimo da Nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca za životno djelo ne bude samo kruna njegova dosadašnjeg, već i poticaj za rad koji mu tek predstoji.

U Zagrebu, lipanj 2007.

Prof. dr. Karlo Budor

Nedeljka Paravić

Čast mi je, a i iznimno zadovoljstvo, što mi je pružena mogućnost da obrazložim prijedlog za dodjelu nagrade za životno djelo našoj uvaženoj članici, gospođi Nedeljki PARAVIĆ.

Stjecajem stručnih i kolegijalnih okolnosti vrlo mi je dobro poznat književno-prevoditeljski rad gospođe Paravić, u svezi s kojim prije svega želim istaknuti dvije činjenice. Prvo: riječ je o radu, čiji bibliografski opis zadivljuje opsežnošću i važnošću prevedenih naslova, među kojima nalazimo čitav niz klasičnih djela svjetske beletristike. Drugo: umjetnički dosezi prijevoda gospođe Paravić, jer u slučaju njezinih književnih prijevoda valja govoriti ne o umijeću nego o umjetnosti prevođenja, u samom su vrhu suvremenog književnog prevoditeljstva u nas.

U svom dosadašnjem prevoditeljskom radu gospođa Paravić pokazala je i uvijek iznova dokazala sve one osobine koje odlikuju vrsnog književnog prevoditelja. Prije svega tu je njezino nastojanje da, posredujući između dvaju jezika, dviju književnih sredina i dviju kulturnih tradicija, inozemne, tj. anglo-američke, odnosno germanske s jedne, i hrvatske s druge strane, ostane što je moguće više vjerna izvornom tekstu i njegovim stilskim i kulturološkim odrednicama, a da istovremeno i prevedeno djelo prilagodi kulturološkim i književnim obzorima hrvatske sredine, te ga tako učini zanimljivim i prihvatljivim hrvatskom čitatelju.

Nadalje, riječ je o prevoditeljici koju odlikuje iznimna kultiviranost hrvatskog jezičnog izričaja, istančan osjećaj za precizan, primjeren i stilski usklađen izraz. No taj izraz bit će u gospođe Paravić uvijek omjeren o stilsku posebnost izvornika i maksimalno prilagođen zadanostima njegova nastanka, kako bi se i u prijevodu što je moguće više zadržala samosvojnost prevođenog djela.

Djela koja ćemo naći u bibliografiji prevoditeljskih radova gospođe Paravić svjedoče uz to i o još jednoj primjernoj osobini ove naše uvažene književne prevoditeljice. To je upravo fascinantna širina njezine opće obaviještenosti, koja joj omogućuje da i najteže prevoditeljske zadaće rješava na najbolji mogući način. Kao primjer mogu ovdje spomenuti dva izuzetno zahtjevna teksta iz suvremene njemačke književnosti, dva romana, koji su, zbog svoje iznimno zahtjevne stilske, leksičke i narativno tehničke strukture svojevrsni kameni međaši njemačkog pripovijedalaštva nakon 1945. godine. Prvi je od njih roman Pasje godine, nobelovca Güntera Grassa, objavljen u hrvatskom prijevodu gospođe Paravić 2003. godine. Roman je to koji od prevoditelja zahtijeva iscrpno poznavanje njemačke i europske političke, socijalne i kulturne povijesti posljednjih nekoliko stoljeća i koji u tom svom segmentu nije ništa manje zahtjevan nego što je to u segmentu kompleksnoga stila i ludističke narativne tehnike. Sve te naizgled nerješive zadatke gospođa Paravić riješila je na samozatajan, ali superioran način, pruživši tako čitateljima štivo, koje će im vrlo uvjerljivo dočarati stilsko bogatstvo i narativnu virtuoznost Grassova pripovjednog opusa. Ništa manje zahtjevan nije ni drugi roman, Parfem Patricka Süskinda, objavljen u prijevodu naše laureatkinje godine 1986. Tekst je to koji baroknom razigranošću svoje jezične fakture predstavlja svojevrsnu Prokrustovu postelju za svakog imalo odgovornog prevoditelja. A naša laureatkinja i jest takav odgovoran prevoditelj, i to je na najdojmljiviji način i pokazala svojim prijevodom romana o masovnom ubojici koji čezne za toplinom uzvraćene ljubavi kao osnovnom pokretačkom snagom ljudskog postojanja.

Sažimljući sve ovdje rečeno uvjeren sam da će nagrađujući gospođu Nedjeljku Paravić Društvo hrvatskih književnih prevodilaca odati dužno priznanje vrijednoj i vrsnoj kulturnoj djelatnici i književnoj posrednici za njezin neumoran rad na povezivanju književnog svijeta i hrvatske književne svakodnevnice.

I dopustite na kraju kratku, lirski ugođenu primjedbu čovjeka koji već više od trideset godina pokušava književnost približiti mladim naraštajima, odnosno već četrdeset godina pokušava ljepotu književnih izvornika pretočiti u nama najljepši, naš materinski hrvatski jezik.

Prevoditelj, odnosno - u ovom našem današnjem slučaju - prevoditeljica, čovjek je u sjeni riječi, tuđih riječi. S tim se riječima, slijedom načela strukovne etike, mora sroditi, mora im se prilagoditi, podrediti. No pritom ne mora nužno izgubiti vlastitu individualnu i kulturološku osobnost, ne mora nužno zaboraviti vlastite kulturološke korijene. Štoviše, valja mu ih, s ponosom isticati i njegovati - na korist ljepote i priopćivosti umjetnosti riječi kao takve.

I upravo je to ona osobita vrijednost što je iščitavam, a nadam se da ću je i dalje iščitavati iz prijevod gospođe Nedjeljke Paravić.