U svrhu unapređivanja kvalitete hrvatskoga književnog prevodilaštva, DHKP svake godine dodjeljuje i nagrade za najbolje književne prijevode u protekloj godini (za životno djelo te za poeziju, prozu, teoriju i književnost za djecu i mlade). Nagrada nosi ime Josipa Tabaka, velikana hrvatskog književnog prevodilaštva, sastoji se od povelje i novčanog iznosa, a dodjeljuje se isključivo članovima.

U trenutku kada u Hrvatskoj književna kritika praktički ne postoji (a upućena kritika prijevoda još manje), zaslužni prevoditelji ostaju slijepa točka hrvatske kulturne javnosti. Jedan od načina da se skrene pozornost na njih upravo je dodjela nagrada, koja nije samo od osobne važnosti za nagrađenog prevoditelja, već je značajna i za struku u cjelini jer bez kritičkoga vrednovanja i nagrađivanja izvrsnosti nije moguće zadržati u struci vrhunske stručnjake niti privući mlade i darovite ljude.

Upravni odbor DHKP-a

Dosadašnji laureati

Nagrada DHKP-a za životno djelo

  • Zlatko Gorjan
  • Jerka Belan
  • Josip Tabak
  • Nikola Kršić (postumno)
  • Leo Držić
  • Šime Balen
  • Milivoj Mezulić
  • Mira Dupelj (Dunja Robić)
  • Alka Škiljan
  • Marija Eker Manolić
  • Karmen Milačić
  • fra Roko Bonaventura Duda
  • Blanka Pećnik Kroflin
  • Vjenceslav Kapural
  • Vladimir Gerić
  • Nedeljka Paravić
  • Milivoj Telećan
  • Mirjana Hećimović
  • Ana Marija Paljetak
  • Adalbert Rebić
  • Vjera Balen-Heidl
  • Daniel Bučan
  • Mia Pervan
  • Mate Maras
  • Nada Šoljan
  • Giga Gračan

Godišnja nagrada DHKP-a

  • Bratoljub Klaić
  • Josip Tabak
  • Zlatko Crnković
  • Mladen Machiedo
  • Leo Držić
  • Jerka Belan
  • Mirko Tomasović
  • Nada Šoljan
  • Jakov Stipišić
  • Milivoj Telećan
  • Milivoj Mezulić
  • Vladimir Gerić
  • Truda Stamać
  • Maja Zaninović
  • Giga Gračan
  • Luko Paljetak
  • Mate Maras
  • Tomislav Ladan
  • Vera Čičin Šain
  • Nedjeljko Fabrio
  • Štefanija Halambek
  • Antun Šoljan
  • Nedeljka Paravić
  • Ivan Slamnig
  • Mirko Rumac
  • Daniel Bučan
  • Fikret Cacan
  • Ivo Klarić
  • Višnja Machiedo
  • Vladimir Gerić
  • Sead Muhamedagić
  • Zvonimir Mrkonjić
  • Renata Kuchar
  • Željka Čorak
  • Predrag Jirsak
  • Dragutin Horvat
  • Vlatka Valentić
  • Dinko Telećan
  • Maja Tančik
  • Dubravka Sesar
  • Andy Jelčić
  • Mihaela Vekarić
  • Ana Buljan
  • Mia Pervan
  • Lara Hölbling Matković
  • Bosiljka Brlečić
  • Ivan Matković
  • Vanda Mikšić
  • Irena Lukšić
  • Tanja Tarbuk
  • Snježana Husić
  • Morana Čale
  • Helen Sinković
  • Maja Šoljan
  • Mislav Ježić
  • Sonja Bennet
  • Dean Trdak
  • Iva Grgić Maroević
  • Dinko Telećan
  • Ivan Zorić
  • Xenia Detoni
  • Sead Muhamedagić
  • Ozren Doležal
  • Ana Pranjković Karas
  • Ivana Jandras Szekeres
  • Snježana Husić

Obrazloženja za nagrade

Obrazloženje za nagradu za životno djelo Bosiljki Brlečić

 

Bosiljka Brlečić rođena je 1947. godine u Zlataru. Diplomirala je filozofiju i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao gimnazijski profesor filozofije, zatim kao stručni suradnik u USIZ-u kulture grada Zagreba i Kulturno-prosvjetnom saboru Hrvatske. 1987. godine Bosiljka Brlečić postaje prevoditeljica sa statusom samostalnog umjetnika koja prevodi s francuskog i njemačkog jezika.  

Raznovrsnost njenog prevoditeljskog iskustva razvidan je jer pokriva područja filozofije, sociologije i esejistike (H. Bergson, Voltaire, Rousseau, Diderot, R. Aron, E. Jünger, Barthes...), književnosti (M. Tournier, Flaubert, C. Lamarche, W.G. Fischer, F. Sagan, A. Nothomb, K. Mourad,...) i književnosti za djecu (M. Tournier, J. Verne, E. Kästner, R. Schami...).

Objavljivala je prijevode u časopisima (Filozofska istraživanja, Kulturni radnik, Republika, Kolo, Odjek, Izraz, Nova Istra...) i na Trećem programu HR, za koji je uz prijevode stotinjak autora (Alain, J. Gracq, J. Giono, Todorov, Derrida, F. Emannuel, M. Adamek, J. Harpman, P. Quignard, G. Benn, U. Timm, J.M. Palmier, V. Lou...) pripremila i nekoliko tematskih cjelina posvećenih autorima kao što su J. Gracq, E. Jünger, G. Steiner, R. Barthes...

Za prijevod knjige Rolanda Barthesa Fragmenti ljubavnog diskursa dobila je 2008. godine nagradu Društva hrvatskih književnih prevoditelja.

Prepoznatljivost prevoditeljske suverenosti, razvidna u ovome prijevodu Bosiljke Brlečić, mogla bi biti početna točka ove svečane inauguracije životnog djela. Barthesova je, naime, knjiga i sama velika iznimka, jedina uspješnica iz pera teoretičara i kritičara koju su čitale i kućanice i karijeristice, i činovnici i učitelji. I ne zato što su Barthesu na pameti Wertherove muke – Werther zacijelo nije više u zraku 1977. godine – nego zato što on progovara o ljubavi na svima blizak način, od prve figure « Propadam, podliježem...» do « Odsutan », « Divan! », « Voljeti ljubav », « Čekanje », « Katastrofa », « Želim shvatiti », « Obilje », « Neiskaziva ljubav », « Lud sam », « Poistovjećivanja », « Nespoznatljivo », « Ljubomora », « Volim te », « Pohvala suza », « Zašto ? », « Ushićenost », « Napraviti scenu », « Takav », « Istina », itd.

No, premda Barthesova knjiga progovara o ludilu ljubavnog zanosa – kako sam Barthes kaže, « zaljubiti se » i « voljeti » u teškom su, pomalo kvrgavom odnosu – ona je istodobno i knjiga o ljubavi općenito, onoj koja se živi i kojoj je u prirodi da svjedoči. Tako i opsežan prevoditeljski opus Bosiljke Brlečić svjedoči o ljubavi, ljubavi prema jeziku i o uvjerenju o značaju prijenosa pisane riječi.

Barthes u figuri « Posveta » kaže, iako netom prije toga utvrđuje njen okrutni paradoks, da « (ti) želim po svaku cijenu dati ono što te guši » (2008: 79) : « Ono u čemu je drugi uhvaćen nije ispisivanje imena. To je, na mnogo dublji način, upisivanje : drugi je upisan, upisan je u tekst, ostavio je u njemu svoj mnogostruki trag. (...) tvoja prisutnost u tekstu, upravo zato što si u njemu neprepoznatljiv, nije prisutnost analognog lika, fetiša, nego snage koja, zbog toga, nije uvijek pouzdana. Nije dakle važno što se stalno osjećaš ušutkanim, što ti se tvoj govor čini prigušenim ispod čudovišnoga govora zaljubljenoga subjekta (...) ». U ovim bi se riječima mogla pronaći i figura prevoditelja, kojem je dužnost da ostaje pritajen, tajni autorov saveznik, a koji je opet vidljiv u svakome retku, i bez kojega tekst, u krajnjem slučaju, ne bi ni postojao. Tako upisana u tekst, prevoditeljica Bosiljka Brlečić, prisutna i neprepoznatljiva,  ostavila je svoj mnogostruki trag u tekstovima koje je svima nama prenijela. Daleko od fetiša ili etikete, ona svjedoči o snazi, nepouzdanoj snazi, kojom je maestralno ovladala.

Naša se kolegica, ipak, nesvjesno pobrinula da ne bismo ove prigodne retke odveć žanrovski opteretili i zaglušili retorikom; 2012. godine prevela je Flaubertovog Bouvarda i Pécucheta, i danas posve aktualni lijek protiv ljudske gluposti, učmalosti, ograničenosti na gotove recepte i brzopoteznu mudrost. Prevoditeljičina vjernost originalu, minucioznost vladanja opusom velikana čija je britkost legendarna, promiče jednu posve francusku crtu, ironiju, koja je spoj zdravog razuma, prizemljenosti, montenjovskog promišljanja i rableovskog smijeha, kalambura i pojma ukusa, aticističke odmjerenosti koja bi trebala biti štit od svih opasnosti ovoga « doba besmislice ».

Upravo je spomenuto promicanje odmjerenosti ponovno izlika da čitatelj uroni u posljednji prevoditeljski pothvat kolegice Bosiljke Brlečić iz 2016. godine. Citirani pojam « doba besmislice » također je trag koji vodi Pierreu Hadotu i njegovoj knjizi Unutarnja tvrđava  : Uvod u Misli Marka Aurelija. Ne kao kruna prevoditeljičinog rada, jer monumentalizacija uvijek okrnjuje, nego kao neka vrst spokojne pomirenosti s tekstom i poziva na pomno čitanje. Čitanje nije skrivanje u kuli bjelokosnoj; ni prevođenje nije takav poziv. To nas uči Bosiljka Brlečić. Prevođenje je plemeniti poziv koji omogućuje uvid, zornost, i dalekosežno djelovanje. Ne samo na suvremenike, nego i na sve one kojima knjige ostavljamo u zalog. Prevoditelj, kao čovjek koji zaziva spokoj, kao neminovni uvjet učinkovitosti svog djelovanja, možda skriva pokoju notu stoika u sebi. Upravo stoga Uvod u Misli Marka Aurelija lekcija je o čitanju koju bismo danas trebali poslušati. Hadotov pothvat ovjenčan je prevoditeljičinim pothvatom, nudeći nam neku vrst općeg opisa filozofije kao duhovnog fenomena koji treba živjeti. Možda najbolji način da se barem pokušaju ilustrirati zasluge Bosiljke Brlečić jest da se kaže da ona prevođenje živi. I da se nadamo da ćemo svjedočiti još brojnim očitovanjima tog življenja prevođenja, zaloga živosti i života teksta.          

 dr.  sc. Maja Zorica, doc. 

 



 

Godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevoditelja za roman Viktorija Šantić – László Krasznahorkai: Seiobo je bila tamo dolje

 

Da je Viktorija Šantić dobitnica Godišnje nagrade DHKP-a za roman „Seiobo je bila tamo dolje“, po meni je jasna stvar. Kad bih je, međutim, morala obrazložiti, navesti sve zbog čega, radi čega i kako to da upravo, našla bih se pred velikim zadatkom. Naime, s kojeg motrišta, iz kojeg kuta cijenjenoj publici približiti sve ono što se o tome može reći, a da bude sažeto, jasno i iscrpno?

 

Mogla bih, recimo, početi s par riječi o autoru romana „Seiobo járt odalent“, Lászlu Krasznahorkaiju, reći primjerice – a da ne budem pretenciozna u svojim superlativnim formulacijama – kako je on jedan od najvećih suvremenih mađarskih pisaca, da danas živi, piše i stvara ne samo u mađarskim, pa ni europskim, već u globalnim, svjetskim razmjerima, da je istinski stanovnik svijeta koji u svoja djela ugrađuje svoja sve opsežnija iskustva i znanja.

 

Mogla bih potom s te globalne naravi životopisa prijeći na djelo, pa reći da je ono vrhunski odraz u kojemu nam se on otkriva kao mislilac, mistik, znanstvenik, sveznajući majstor koji znanje traži, usvaja i dijeli. Zatim bih – da ne bude filozofiranje iz šupljeg u prazno – nabacila par biografskih crtica, recimo, da ga je u vrh mađarske književnosti već 1985. godine katapultirao njegov prvi roman, „Sotonski tango“ (zbog kojega istoimeni film Béle Tarra pogrešno smatraju pukom ekranizacijom romana, a ne štivom koje je atmosferom nadahnulo film), i da je otad napisao brojne, diljem svijeta zapažene i zapamćene romane koje od 2012. godine možemo čitati i na hrvatskom jeziku.

 

Nakon tih, onako usput, nabacanih uvodnih rečenica o autoru, rekla bih ponešto i o samom djelu za prijevod kojega Viktorija Šantić zasluženo dobiva Godišnju nagradu DHKP-a za roman.

Primjerice, govorila bih o strukturi romana „Seiobo járt odalent“ kojom se autor, i ovoga puta, veličanstveno iskazao kao dubinski poznavatelj i minuciozni oslikavatelj umjetnosti u najširem i najužem smislu te riječi, jer naime svoje pripovijetke niže po uzorku Fibonaccijeva niza, pri čemu žeđu istinskog esteta i mistika propituje i traga za umjetničkim djelom kroz kulturu i religiju Japana, Kine, Perzije, Istoka i Zapada; pa bih, nastavivši obrazloženje opaskama o spisateljskom postupku, svemu tome dodala kako on sve to ostvaruje svojim – već u prvom romanu najavljenim – karakterističnim osebujnim stilom, koji se odlikuje rečenicama dugog daha, koje započinju i gotovo kao da nikada ne završavaju, jer se oko lika, oko pripovjedača i oko čitatelja, upravo kao u prvim recima romana, „sve kreće, kao da je iz udaljenosti veličine svijeta, jedan jedini put, svim nemogućim preprekama unatoč, nekom dubinskom strujom ovamo ipak dospjela heraklitovska poruka, jer kreće se, teče, navire i huči ...“, i već ta prva, beskrajna, meandrična, vrtložna rečenica neodoljivom magičnom snagom uvlači čitatelja u svoj nepredvidiv tok struje najsličnije brzacu, gdje ga čekaju dubine i pličine, stijene, pijesak i kamenje, pa i pokoja trava obasjana suncem, dakle, rečenice slične ovoj, kojoj se jedva čeka kraj, koja se pokatkad jedva čita dalje, a gotovo se uvijek čita dokraja.

 

No sve to, ruku na srce, ovdje ne bi bilo dostatno.

Jer tada bih, naime, govorila o knjizi napisanoj na mađarskom jeziku i objavljenoj 2012. godine pri uglednoj mađarskoj nakladničkoj kući, a ne o romanu ovjenčanom Godišnjom nagradom DHKP-a.

Jer tada bih govorila o Lászlu, majstoru mađarskog jezika, a ne o njegovu hrvatskom „pandanu“, njegovoj hrvatskoj porte-parole, Viktoriji Šantić, koja majstorski vlada hrvatskim jezikom, te svojom vještinom, istančanim osjećajem za jezične bravure i odvažnošću proširuje, probija ili krajnje rasteže granice hrvatskoga jezika.

Jer bih, i sama poučena (ozlijeđena pa iscijeljena) vrijednim iskustvom slijepa skoka naglavce u brzace Krasznahorkaijeva pisma, ipak morala spomenuti i vještinu kojom Viktorija, ne samo skočivši u brzace, već ih učinivši svojima, duboko vjerno slijedi tok izvorne rečenice i misli. Da, to su iste one osebujne rečenice dugoga daha koje i u mađarskih čitatelja pobuđuju ista osjećanja i isti bolni izraz lica ili, u najmanju ruku, uzdah kada pomisle na štivo iz Krasznahorkaijeva pera.

Ne bih ni spomenula raspon znanja koje prevoditelj romana mora imati ili steći kako bi donekle, barem prihvatljivo, uspješno ostvario ovaj prevoditeljski pothvat – recimo samo da majstora može prevoditi samo majstor, i neka je toliko dosta.

 

Jer kad bih zapravo govorila o romanu „Seiobo je bila tamo dolje“, rekla bih da je on djelo Viktorije Šantić, djelo nastalo na Krasznahorkaijevu platnu, ali njezinim potezima i njezinim bojama. Shvatimo li prevoditelja samo kao prvog ili nultog čitatelja djela koje prevodi, u tom je smislu itekako drzak čitatelj jer u svom prijevodu može ponuditi jedino svoje čitanje i iščitavanje, dok je na nama ostalima da mu vjerujemo i bez dvojbe prihvatimo njegov kao glas stranog nam autora. Istodobno, on je, u idealnom slučaju, i odgovoran čitatelj koji od početka do kraja djela u najvećoj mogućoj mjeri nastoji biti vjeran svom izvorniku, svom platnu, svom uzorku.

Ta i s?m je Krasznahorkai, rekavši da je autor prijevoda njegova romana s?m prevoditelj, odao počast Viktoriji, kao i svim književnim prevoditeljima, i time pridobio moju osobnu, a vjerujem i naklonost mnogih naših kolega.

 

Jer tada bih, govoreći o globalnoj slavi pisaca, nepravedno propustila spomenuti one najzaslužnije: prevoditelje. I propustila bih reći – bilo to naizgled smiono ili drsko – da danas ne bismo mogli čitati sva Krasznahorkaijeva djela prevedena na hrvatski jezik da nije bilo Viktorije Šantić – hrabre prevoditeljice koja je prije pet godina samozatajno, osluškujući vlastiti glas izabrala, prevela i ponudila svoj prijevod „Posljednjeg vuka“, i time zapravo skrenula pozornost hrvatskog čitateljstva na Lászla Krasznahorkaija. Tako od 2012. godine čitamo sve novije naslove u njezinu prijevodu, kao što su „Rat i rat“, „UnutraJeŽivotinja“, „Seiobo je bila tamo dolje“ i ono na čemu, vjerujem i nadam se, upravo radi.

 

Sva sreća pa za takvim obrazloženjem u slučaju Viktorije Šantić nema potrebe.

 

Umjesto toga rekla bih samo:

Draga Viktorija, László je imao pravo, ovo je Tvoja knjiga. Od srca Ti čestitam na njoj a osobito na ovoj vrijednoj nagradi!

 

Svim dragim i cijenjenim kolegama u povodu Dana prevoditelja čestitam i želim mnoštvo plodonosnih dijaloga s muzama!

 

Lea Kovács

OBRAZLOŽENJE – NAGRADA JOSIP TABAK ZA PRIJEVOD KNJIŽEVNOSTI NAMIJENJENE DJECI I MLADIMA

Nagrada se dodjeljuje Danielu Bučanu za prijevod djela Fatime Sharefeddine Ibn Batuta (ArTresor naklada)


Prijevodna dječja književnost u Hrvatskoj prošle je godine obogaćena lijepom slikovnicom o životu i putovanjima Ibn Batute, arapskoga putopisca iz 14. stoljeća. Tekst libanonske spisateljice Fatime Sharafeddine s arapskoga je na hrvatski preveo Daniel Bučan, naš poznati prevoditelj arapske filozofije i književnosti. Oboružanom golemim iskustvom i znanjem, zasigurno mu nije bilo teško prihvatiti se knjižice maloga opsega, no ovaj je put valjalo imati na umu da je posrijedi štivo namijenjeno djeci i mladima, dakle čitateljima kojima vjerojatno nije poznata srednjovjekovna arapska kultura ni njezin glasoviti putopisac. Bučan je jednostavan tekst izvornika s pravom mjerom preveo jednostavnim stilom, bez nepotrebna arhaiziranja, a poneku riječ, poput hadžija ili kadija, uz koju bi zatrebala napomena, nenametljivo je objasnio u samome tekstu. Svojim je prijevodom mlade hrvatske čitateljima poveo Ibn Batutinim tragom, kopnom i morem, od rodnoga mu Tangera u Maroku do Meke, Jeruzalema, Bagdada i Širaza pa još dalje, do crne Afrike, Indije i Kine.

Nakon više desetljeća prevodilačkoga rada kojim je odrasle čitatelje upoznavao s najvrsnijim djelima arapske klasične i suvremene kulture, Daniel Bučan sada je svoje znanje i umijeće upotrijebio da jednog od velikana arapske povijesti približi djeci i mladima. Time je zavrijedio godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod dječje književnosti u 2016. godini.


Tatjana Paić-Vukić

Lada Silađin: Godišnja nagrada za prijevod publicistike Ivani Jandras Szekeres

(rujan 2016.)

 

"Uvijek potiho uzbuđuje kada se zateknete u promatranju svijeta koji dobro poznajete, ali ga nikad prije niste vidjeli iz takvoga kuta."

Bill Bryson, iz Uvoda djelu Kod kuće: Kratka povijest privatnog života

 

Za razliku od kozmičke perspektive ponuđene u Kratkoj povijesti gotovo svega, u djelu Kod kuće svjedočimo suženom fokusu: Bill Bryson, glasovito ime anglo-američke publicističke scene, jasno kaže da želi napisati povijest svijeta ne izlazeći iz vlastitog doma. Rezultat je pitka, no nipošto plitka knjiga u kojoj nas autor vodi kroz svoju kuću gdje pojedine prostorije razotkrivaju povijest ljudske civilizacije - tako se povijest higijene propituje kroz kupaonicu, običaji ugošćivanja kroz primaću sobu, dok spavaća soba nadilazi puko spavanje i nudi uvid kako u eros, tako i u thanatos. Upravo je kuća ta metafora koja čvrsto drži strukturu djela i svaki nas put vraća na glavnu pripovjedačku liniju, budući da nas nepoznate činjenice koje Bryson razotkriva o pojedinim predmetima i običajima vode do drugih, jednako začudnih pojedinosti o drugim predmetima ili povijesnim osobama. Vještina znastvenika u autoru leži u tom što je Bryson itekako dobro istražio materiju i zna što govori.

Vještina pisca leži u tom što nam se, dok čitamo, od silnih činjenica ne zavrti u glavi, nego ležerno i sa zanimanjem pratimo taj niz digresija.

Vještina pak prevoditeljice Ivane Jandras Szekeres leži u profinjenom osjećaju za jezik, kako izvornika tako i prijevoda, kojim prati slojevitost teksta u kojem se isprepliću teme iz područja povijesti, povijesti umjetnosti, arhitekture, krajobrazne arhitekture, građevine, znanosti, medicine, etnologije, da nabrojimo tek neke. Hrabrost je već prihvatiti se prijevoda takvog djela, a onda ga ovako tankoćutno i elegantno, bez zapinjanja i šavova prenijeti na hrvatski jezik svakako je hvalevrijedno postignuće. Prijevod klizi jednakom lakoćom kao i izvornik, a vješt će čitatelj tek naslutiti trud unesen u iznalaženje domišljatih rješenja u kojima se, međutim, ne gubi bogatstvo, terminološka preciznost, ni britkost humora. Iza Ivane Jandras Szekeres desetak je godina aktivnog bavljenja prevođenjem i desetak naslova. Uz godišnju nagradu za prijevod publicistike, nadamo se da je ovo ipak tek početak jednog dugog prijateljstva, prijateljstva prevoditeljice, njezinih autora i, nipošto manje važno, njezine čitalačke publike.

OBRAZLOŽENJE - NAGRADA JOSIP TABAK ZA PRIJEVOD KNJIŽEVNOSTI NAMIJENJENE DJECI I MLADIMA

Nagrada se dodjeljuje Snježani Husić za prijevod djela Philipa Pullmana Grimmove bajke za male i velike (Vuković & Runjić)

Ako znamo da je književnost za djecu nova kategorija, koja je prvi procvat doživjela tek u 19. stoljeću, ne čudi što je i razmatranje prijevoda takve književnosti kao specifične kategorije vrlo svježe. Danas smo svjesni da su djeca mali ljudi kojima je, katkad teže nego odraslima, podvaliti praznu slamu. Knjigu koja im se ne sviđa djeca će bez grizodušja odbaciti, a s dosadne predstave će otići.  No, postoje neke stvari o kojima roditelji ipak znaju više. Kao što se trude djeci ponuditi zdravu hranu, tako se trebaju truditi ponuditi im zdravo štivo - koje će im razviti maštu i osjećaj za jezik. Tako gledano, velika je odgovornost na roditelju kada treba izabrati knjigu. Vjerujem da se svaki roditelj često zatekao kako čitajući naglas djetetu ad hoc lektorira i redigira tekst knjige. Stoga vjerujem da će se svi složiti kako dobar prijevod za djecu zlata vrijedi.

Snježana Husić prekaljena je prevoditeljica, koja je već mnogo puta izvojevala pobjedu nad tvrdim orasima talijanske i engleske književnosti, a danas prima nagradu za prijevod Grimmovih bajki za male i velike Phillipa Pullmana, engleskog pisca proslavljenog trilogijom za djecu i one koje se tako osjećaju, pod naslovom Njegove mračne tvari. Odakle taj Pullman, možda ćete se zapitati, i zašto on posreduje između nas i dobro nam poznate braće Grimm? Ponesen bezvremenošću i prostodušnim šarmom njihove slavne zbirke, Pullman se smjelo odlučio priključiti pripovjedačima koji su stoljećima prepričavali i dotjerivali narodne bajke, kojima imena povijest u pravilu ne pamti, s izuzetkom časne nekolicine, čija su imena zabilježila slavna braća. Izabrao je pedeset priča i pokušao postići „ton pročišćen vjekovnim laštenjem“, smiren i bezimen, kao što piše u predgovoru. A opet, svjestan je da će svaki autor ponešto dodati, ponešto oduzeti, odajući vlastiti senzibilitet, te se priključiti redovima onih koji su bajke prije njega „laštili“.

Pred prevoditeljicom je, stoga, bio isti zadatak, koji je majstorski ispunila. Trebalo je zadržati prozračan i pitak stil izvornika, lišen arhaiziranja, a opet nekako otmjeno nostalgičan, koji ne bježi od starine suvremenome idiomu. Kao i Pullman, prevoditeljica se vratila odmjerenome stilu pripovjedača koji se drži sjene i pušta da plamen obasja drevne likove i njihove čudesne zgode. Njezin je prijevodni stil slobodan od suvišnih ukrasa i podilaženja djeci. Pritom se služila riznicom postojećih hrvatskih prijevoda braće Grimm, na kojima je odraslo mnogo naraštaja, tako da imena poput Snjeguljice, Cvilidrete ili Pepeljuge danas samorazumljivo pripadaju hrvatskome vokabularu, prirodno, kao da u njemu oduvijek postoje.

Ova zbirka ne objavljuje naslovom slučajno da je namijenjena malima i velikima, jer su priče popraćene katkad opsežnim tumačenjima i bilješkama, namijenjenima odraslom čitatelju. Snježana Husić je u popisima literature i autorovim bilješkama uložila velik trud da pronađe izvore na hrvatskome jeziku, gdje je to moguće, te uputi čitatelja na daljnje istraživanje bajki.

Ova knjiga svojom namjenom zapravo izvrsno dočarava ulogu prevoditelja koji radi za djecu. Prevoditelj, naime, treba zadovoljiti kriterije upućenoga odrasloga čitatelja, koji traži točnost, jezičnu vještinu i pouzdanu informaciju, ali i udovoljiti želji djeteta da doživi ljepotu stila i stvori pred očima čudesne slike koje je autor zabilježio na papir. Snježana Husić je, ne prvi put, uspjela u svemu tome i stoga svakako zaslužuje ovogodišnju nagradu, jer je malim i velikim hrvatskim čitateljima osigurala užitak povratka slavnim bajkama braće Grimm u svesku koji će se nedvojbeno čitati još mnogo, mnogo naraštaja.

Dr. sc. Petra Mrduljaš 

OBRAZLOŽENJE GODIŠNJE NAGRADE ANI PRANJKOVIĆ KARAS ZA PRIJEVOD PROZNOG DJELA, ROMANA „MRAZ“ („Frost“) THOMASA BERNHARDA (Meandar Media, 2015.)

A može biti da ono izvantjelesno, pritom ne mislim na dušu, da je ono što je izvantjelesno, a nije duša, za koju i ne znam postoji li, ali pretpostavljam da postoji, da je ta vjekovna slutnja zapravo vjekovna istina; lako je moguće da je ono izvantjelesno, naime ono bez stanica, upravo ono od čega je sve postalo; a ne obratno i ne samo jedno od drugog.“ Zadnja je to rečenica na prvoj stranici prvog romana iz 1963. velikog austrijskog „Nestbeschmutzera“ - tog obožavanog i prezrenog, ili kako bi rekao papa njemačke književnosti, književni kritičar Marcel Reich-Ranicki, u književnim relacijama „inkomenzurabilnog“ umjetnika - romana zahvaljujući kojem je ovaj mrzitelj svake malograđanštine, licemjerja, nacizma, klerikalizma, bilo koje vrste manipulacije ljudima, kolektivne svijesti i totalitarizma postao poznat i hvaljen, a u kojem je već jasno formulirao svoj prepoznatljiv stil i sadržaj, zbog kojih je i ostao slavan, ali zbog kojih su ga mrzili i napadali; u toj rečenici, dakle, kao da je sažeta neuhvatljiva poetika ovog nevjerojatnog majstora njemačkog jezika: tamna, anormalna nepojmljiva dimenzija čovjekove egzistencije lišene svake ljubavi, ono ekstremno preko čega taj, u doslovnom smislu riječi, cijeli život teški bolesnik i patnik dolazi do egzemplarnog.

Usudila sam se namjerno napisati takvu rečenicu, oprostite mi ako u tomu nisam posve uspjela, jer sam - šegrtujući prije dosta godina u Bernhardovu „Podrumu“ na salzburškoj periferiji -  i ja jednom prevodeći kratki roman ili dužu novelu (Bernhard nije mario za rodove) prevodila takve rečenice-odlomke i  uvjerila se iz prve ruke kakva je to muka i radost. Zato ja od prve stranice prvog prijevoda Bernardove "Hladnoće. Izolacija." iz 2012., a od prošle godine i prijevoda "Mraza" naše laureatkinje Ane Pranjković Karas, iako je nisam poznavala i još je uvijek ne poznajem, vrlo dobro znam i osjećam da je taj sugestivni idiom - taj beskrajni monolog, misaoni slap pun ponavljanja, pun „četvrtastih“, tvrdih, bolno istinitih, ali i bolno uvrnutih, rečenica propalog slikara Straucha o egzistencijalnoj bezizlaznosti, čije se misli spiralno uspinju do nepodnošljivosti pa se opet, kao da su nove, ponavljaju, te nas kao čitatelja istodobno iritiraju i magično privlače i gone dalje i dalje, u jednoj noći i do petstote stranice - našu kolegicu Anu kao prevoditeljicu poput vira uvukao u svoj svijet. Ne mogu se, nažalost, distancirati i usredotočiti samo na našu laureatkinju, jer mislim da se ono što želim reći o njoj kao bjelodano vrhunskoj prevoditeljici i urođenom talentu za književnu prevođenu riječ tiče svih nas koji prevodimo. Jednostavno nemam potrebu, kao što to običavam, ne reda radi, nego zbog divljenja prema izvorniku i prijevodu, navesti sjajna prevodilačka rješenja kojima bismo u ovom slučaju mogli posvetiti omanji seminar. Ovaj put imam potrebu svoje divljenje izreći izravno, bez argumentiranja i potkrepljivanja. Jer, kako bi rekao Bernhard, priroda je stvari takva, da je svaka riječ koju Ana Pranjković Karas upotrijebi u prijevodu prošla zlatna vagu, jer sam analizirajući tekst, ne iz natjecateljske stručne radoznalosti, već ponizne želje za ponovnim učenjem, naišla na nekoliko mjesta gdje bih ja osobno itekako bila u iskušenju da poneki odabir riječ ipak „ispeglam“ i preko raznih semantičkih prečaca nađem opravdanje da je malo više približim našem jeziku, ili recimo to tako, duhu našeg jezika. Ali toga kod naše kolegice Ane Pranjković Karas nema. Svaka je riječ na hrvatskom baš onoliko oštra i gruba koliko treba biti, ili pak jednako začudno lirska kao u originalu. Njezini prijevodi Thomasa Bernharda pokazuju da je njoj književnost hrana prvog reda, da je to nešto bez čega ne može; njezine, oprostite, znam, njegove, Bernhardove, rečenice od krvi su i mesa, njihova prevoditeljica krvari i na rubu je ludila zajedno sa svojim likovima, pa Anin prijevod Bernhardova „Mraza“ teče poput Bachove fuge, i to kao da je napisan na hrvatskom, ali nam Ana istodobno daje do znanja da Bernhard, nažalost, nije pisao na hrvatskom. Prepoznajete li se drage kolegice i kolege u ovim riječima? U onom, kad zavolite pisca kojeg prevodite na prvu i na drugu i na treću, ma koliko njegov stil i sadržaj bili teški i zahtjevni. I kad jedva dočekate da se uhvatite u koštac s nekim njegovim jednako zahtjevnim ili čak i težim i „mučnijim“  tekstom...

Pokušavam shvatiti zašto je tomu tako, a naša laureatkinja to sigurno zna, jer slutim, štoviše, usudim se reći, znam, iako prevoditeljicu ne poznajem – što je i nevažno u cijeloj priči – znam, dakle, da obožava  misaone, bolno iskrene, bravure Thomasa Bernharda i da je sigurno pročitala njegov intervju na dodjeli književne nagrade za roman „Mraz“, kada on objašnjavajući zašto piše najavljuje smrt bajke u suvremenoj književnosti te opsesiju svog cjelokupnog opusa. Vjerujem da je to razlog zbog kojeg svi mi ovdje prisutni uvijek iznova čitamo i uvijek iznova prevodimo. Thomas Bernhard tom prilikom, naime, kaže: „Koliko znam, nisam došao iz bajke i neću otići u nju. Mi danas tek postojimo, ne živimo, nitko više ne živi.“

Ako netko slučajno ne zna...

Veliki dijelovi Zagreba i Splita, riječke i zadarske interpolacije, a i mnogi drugi gradovi Hrvatske i bivše Jugoslavije mogli su dobiti onaj neizrecivo tužan, skučen i beznadan izgled rumunjskih ili istočnonjemačkih radničkih četvrti sagrađenih u doba socijalizma da dobar dio naših arhitekata prije Drugoga svjetskog rata nije krenuo u Pariz, radio i školovao se kod Le Corbusiera i prihvatio CIAM-ove ideje. Zajedno s tim pogledima i konceptima donijeli su i jednu riječ danas često ponavljanu u brojnim stručnim tekstovima – reper. To je hrvatskome pravopisno prilagođena iskrivljenica francuske riječi za isklesani kamen kojim se uz cestu označava udaljenost, odnosno kamen koji putniku predstavlja orijentir. To je ono što se na engleskome govornom području zove milestone i landmark.

 

Na području književnoga prevođenja Giga Gračan je upravo to – reper. Tijekom desetljeća, a to apsolutno vrijedi i za ovaj trenutak kada novi mladi kolege i kolegice ulaze u prevodilački posao, mogli smo oduševljeno prihvaćati njezina rješenja i prijedloge, samo ih uzimati u obzir ili ih odbijati, krenuvši nekim drugim putem, ali u svim tim slučajevima ona je bila tu, bila je orijentir, donijela je jasne odluke, argumentirala ih je i objasnila. Svakoj su struci njezini reperi jako potrebni, kako arhitektima tako i prevodiocima, odnosno prevoditeljima. Ne mora 3LHD graditi kao Haberle, Šegvić ili Vitić, ne mora nitko od mladih misliti da je ovješeni krov dvorane na Velesajmu mudra odluka ili da je trošenje betona i prostora za potpornje s dinamikom ljudskoga koraka racionalno, ali je iznimno važno da i jedno i drugo postoji, da se na to možemo referirati i da možemo svijetu reći da smo i u ono doba mislili, živjeli i stvarali.

 

Već je samo ime Gige Gračan drukčije, kao što je i njezin položaj u kulturnome svijetu jedinstven. Drukčije je zato što je – suvremenim jezikom rečeno – brendirani nadimak i zvuči kao Prince ili Sting, drukčije je zato što je u svojemu pravilnom trohejskom koraku uz asonancu i aliteraciju tako upamtljivo da svi moji austrijski kolege, koji mahom ne znaju tko je Zlatko Gorjan ili Luko Paljetak, svi redom znaju da u Zagrebu postoji i radi Giga Gračan. Tako će vjerojatno ovo biti i prva i jedina laudacija koja će u daljnjemu tekstu nagrađenu nazivati samo Giga (i ne Gigom, ma što lektori na to rekli) i pritom neće biti neuljudna.

Ovaj didaktički uvod laudaciji ujedno je i hommage Giginoj metodi, o kojoj u napomeni uz „Jane Eyre“ najbolje govori ona sama:

 

„Iz izdanja koje je poslužilo kao izvornik za ovaj prijevod preuzete su, gdješto čak proširene, a gdješto sažete, samo one bilješke koje, pružajući kulturalna i tekstovna razjašnjenja, mogu biti od koristi nespecijalističkom, no pritom nimalo površnom čitateljstvu – a dio te koristi svakako će biti i na taj način stečena predodžba o autoričinim izvorima. Moje, alias prevoditeljičine bilješke, sročene s istom tom motivacijom, primjereno su označene; kao i u slučaju preuzetih bilježaka smatrala sam suvišnim tumačiti ono što je bez po muke dostupno u rječnicima stranih riječi i općim leksikografskim priručnicima.“

 

Ova napomena zapravo sadrži cijeli Gigin svjetonazor i njezino shvaćanje uloge prevodioca: on (a ni ona kao fizička realizacija struke) nije tu zato da bi docirao, ali jest zato da bi zajamčio što autoru, živome ili ne, a što čitatelju, da neće biti nesporazuma, promašaja i većih gubitaka pri transferu u drugi jezik i kulturu. Ona ne želi prevoditi pasivno i biti tek medij kroz koji prolazi tekstovni tijek, nego i pratitelj, čuvar i obazrivi odgajatelj. U toj ulozi ima u čitatelja povjerenja i prema njemu gaji poštovanje – „nimalo površnom čitateljstvu“, a jednako je tako i s autorom („predodžba o autoričinim izvorima“).

 

Ta želja za pozitivnim djelovanjem i unapređivanjem društva u njegovu kulturnom i civilizacijskom aspektu nije stala samo na napomenama uz prijevode, nego se odrazila i u prihvaćanju niza javnih funkcija – tajničkih, uredničkih ili predsjedničkih, od kojih je nama najvažnija ona da je Giga bila predsjednica DHKP-a od 1992. do 2000. U tome je razdoblju DHKP postao i članom CEATL-a, otprilike 15 godina prije zemalja usporedive veličine, ekonomske snage i malojezičnosti (i ova je riječ mali hommage Gigi). S obzirom da su njezine aktivnosti širokoga spektra, od kojih je možda najistaknutija ona na radiju, počele već krajem njezina visokoškolskog obrazovanja i dosegnule puni intenzitet tijekom sedamdesetih godina, nije mogla izbjeći neistomišljenike. Prema njima se uvijek postavljala čvrsto, argumentirano, ali pošteno. Imala je možda sreće što se to događalo u doba kada su se i ulične tučnjave i novinske polemike odvijale po načelu jedan na jedan, a završavale bi padom protivnika, a ne sveopćim gaženjem forumskih trolova skrivenih iza aliasa i avatara.

 

Svim kolegama, posebno mladima, savjetujemo da Giginu listu prijevoda ne čitaju odjednom, jer će se nužno morati zapitati: jesmo li samo obične ljenčine i neradnici? Ta je lista dostatna da ispuni dva ili tri radna vijeka, a obuhvaća imena kao što su Peter Brook, Guy de Maupassant, Northop Frye, George Steiner, David Lodge, Margaret Atwood, J.M. Coetzee, Jonathan Swift, Allan Hollinghurst i tako dalje. U prozi su značajno zastupljena i fikcionalna i prozna djela, a velik dio Gigina opusa čine i prijevodi drama, pa i poezije.

 

Ono što se čini posebno zanimljivim jest to što je Giga neka vrlo bitna djela prevodila u suradnji s kolegama, npr. Jagodom Splivalo-Rusan ili Andrijanom Hewitt. S obzirom na dio njezine bibliografije koji je prevela sama, jasno je da to nije činila zato što bi ustuknula pred opsegom ili zahtjevnošću djela, nego zato što vjeruje u to da dvoje ili nekoliko stručnjaka, „fahmana“ kako bi se oni u starome Osijeku i Zagrebu zvali, vidi i može više nego jedan, a određena djela zaslužuju takvo brušenje. Takav postupak pokazuje otvorenost prema tuđemu mišljenju i znanju te poštovanje prema njemu – baš kao i prema čitatelju i autoru.

 

Zato ako poneko i misli da je previše utrošiti tone i tone željeza i tisuće radnih sati u jedan vidikovac, mora priznati da Pariz nikada ne bi bio što jest bez Eiffelova tornja, a mi moramo javno reći da hrvatski prevoditeljski krajolik i povijest ne bi bili što jesu bez Gige Gračan.

 

I da, draga Giga, oprostite što nisam spomenuo mačke, ali njihova se važnost podrazumijeva.

                 

 

U Zagrebu, 22.09.2016.                                                          Andy Jelčić

Obrazloženje Nagrade za prijevod godine dramskog djela voljela bih započeti neobičnom slikom koju nam je otkrio naš ovogodišnji laureat na nesumnjivo kulturnom događaju ove godine, predstavljanju knjige čiji se prijevod dugo i željno iščekivao, prijevod monumentalne antiratne drame „Posljednji dani čovječanstva“ jednog od najvažnijih pisaca austrijskog kulturnog kruga s početka dvadesetog stoljeća, Karla Krausa. Danas ne samo cijenjeni germanist, nego prije svega zaljubljenik u njemački jezik, u Beču izobražen terapeut za logoterapiju i egzistencijalnu analizu, prevoditelj, esejist, publicist, pjesnik i spisatelj, dobitnik važnih tuzemnih i inozemnih nagrada za prevođenje, odnedavna stalni predavač na Pedagoškoj visokoj školi u Grazu, kolega uvijek spreman saslušati druge kolege i njihove ljudske i prevodilačke probleme, Sead Muhamedagić, kao slijepi dječak u Velikoj Kladuši čitava dva mjeseca svakodnevno je pola sata provodio s uhom prislonjenim uz radio slušajući na ÖRF-u u nastavcima “Posljednje dane čovječanstva”. Puno godina poslije prijevodom i prepjevom Krausova opusa magnuma Sead Muhamedagić svoj je bogati prevoditeljski opus proširio nakon godinu dana posvećenog rada još jednim prevodilačkim uspjehom. Taj uspjeh ne zahvaljuje samo golemom prevoditeljskom umijeću i dakako zavidnom poznavanju povijesne, kulturološke i društvene dimenzije austrijske književnosti, nego svojoj hrabroj prevoditeljskoj poetici od koje nikada ne odstupa: prevoditelj mora vjerovati književnom tekstu koji će ga uvijek voditi do rješenja i nema teksta koji nije moguće pretočiti u svoj materinski jezik.

            Ovo njegovo prevodilačko načelo potpuno je u duhu austrijskoj književnosti svojstvenog filozofskog promišljanja o mogućnostima i granicama jezika, koje počinje s austrijskim filozofom jezika Fritzom Mautnerom, pa se preko Wittgensteina, Huga von Hoffmansthala (njegovo Pismo Lorda Chandosa jedan je od prvih prijevoda našeg laureata) i Kafke, provlači do suvremenih austrijskih pisaca poput Handkea ili Ingeborg Bachmann. Njihova sumnja u mogućnost da apstraktnim jezičnim sustavom priopćimo duhovni svijet dovodi do spoznaje da upravo zbog te sumnje jezik možemo osvijestiti kao sredstvo i umjetničke komunikacije, te da razbijajući ustaljene jezične modele u onom već poznatom u jeziku trebamo pronalaziti nešto novo (Handke). Sumnja u jezični izričaj čovjeka potiče na umjetničku artikulaciju i magiju stvaralaštva (Hoffmansthal), ali i na to da nam jezik doista bude sredstvo komunikacije i izražavanja ljudskosti (Bachmann). Drugu vrstu sumnje u mogućnost jezičnog priopćavanja (ali, obrnuto, utemeljenu u svijesti o čovjekovu duhovnom ograničenju za jezičnu komunikaciju) tematiziraju veliki pisac Elias Canetti te njegov književni i duhovni uzor o čijem je djelu ovdje riječ, Karl Kraus. Canetti kaže da mu je Kraus na svojim predavanjima otvorio oči i uši za jezični izričaj svijeta koji ga okružuje. Kraus naime smatra da je piščeva obveza i odgovornost prema sebi i drugima da pozorno prati stvarnost, pogotovo onu jezičnu, jer pisac se služi jezikom koji stvarnost ne samo da odražava nego je i stvara. A Kraus je sva svoja duhovna osjetila izoštrio upravo za svijet koji govori, a ne razmišlja. Taj svijet i civilizacija 1914. s izbijanjem Prvog svjetskog rata, u stvarnosti, ali i u ovoj fantazmagoričnoj Krausovoj tragediji, doživljavaju svoj kraj.

U dvjesto dvadeset prizora i u pet činova sa stotinama likova iz svih društvenih slojeva, uključujući i Optimista i Gunđalo (Krausov alter ego) naizgled labava radnja vodi nas bečkim trgovima, ulicama, kavanama, ministarstvima, sudnicama, tvornicama, uvodi nas u obiteljske kuće i trgovine, te baca u rovove, ratne bolnice, armijske komande i ratne tiskovne stanove, od početka do kraja Prvog svjetskog rata. Već samo bogatstvo likova i prividno nepovezana radnja (koja itekako smišljeno teče u potpunosti plijeneći pažnju čitatelja) govore nam o zahtjevnosti prevodilačkog zadatka u kojem je valjalo pokriti sve jezične registre ratno-huškačkog ludila. U sjajno prevedenim prizorima iščitavamo cinizam i prijetvornost carskog dvora, koji nimalo ne potresa vijest o upravo stradalom prijestolonasljedniku, čujemo povike svjetine, koja u istoj rečenici ratnog neprijatelja osuđuje na smrt i slavi ga, udubljujemo se u nadasve zanimljiva, zastrašujuće dalekovidna filozofsko-povijesna razmatranja Gunđala i, na kraju drame, njegov očajnički krik protiv onih koji su milijune poslali u rat. Osupnuti smo prijetvornošću predstavnika ekonomske moći, propagandnom perfidnošću tiska. Zgroženi smo pokvarenošću i slaboumnošću ratnih izvjestitelja, ratnih profitera, bahatošću praznoglavih careva bez osobnosti, krvoločnošću zapovjednog vojnog kadra, dvoličnošću aktualne politike koja pred kraj rata iz ekonomskih interesa dotadašnjeg neprijatelja odjednom prikazuje prijateljem. Tu su i nevjerojatne izjave običnog naroda zaluđenog ratom, ali i potresna pisma vojnika s fronta i odgovori njihovih žena. I tako na 650 stranica, od kojih gotovo svaka sadrži neku nevjerojatnu izjavu, koja je, kako kaže sam Kraus, nažalost, istinita. Kraus u svom umjetničkom postupku citira novinske članke, svečane govore, propovijedi, proglase, sudske zapisnike, ljude s ulice koji govore različitim narječjima, pa autor prijevoda potpuno opravdano i vrlo suvereno poseže za stiliziranim kajkavskim idiomom kad je riječ o bečkom dijalektu, kojim u jednom jedinom prizoru ne govori nego bunca i sam car Franjo-Josip ili pak ekavicom kojom u drami govore Berlinčani ili oficirski kadar. Pritom se Muhamedagić pokazuje velikim poznavaocem i idioma izvornika i hrvatskog idioma, pa njegov prijevod s puno humora i elegancije postiže ton gorke satire kojom obiluju svi dramski prizori. Sjajna rješenja nudi čitatelju za vrlo zahtjevne igre riječi (homonimije i sinonimije), kojima tekst vrvi, a koje su vrlo često praćene diskretnim rubnim bilješkama, koje rješenja u tekstu odlično objašnjavaju i neupućenima u njemački jezik. Spomenimo samo pokoji primjer sjajne homonimije, npr. „Blutlache“, riječ koja znači i lokvu krvi i krvožedni smijeh, jer „Lache“ u govornom jeziku znači i smijeh, a na ovom mjestu u tekstu, sigurno i smijeh ratnih vođa ili pak „Verdienst“, riječ koja na tom mjestu u tekstu može značiti i zasluge i zaradu, naravno, u ratu). Neke igre riječi, kako objašnjava sam prevoditelj, doista su neprevedive, ali već samo objašnjenje sadržaja riječi uvelike pomaže čitatelju da nasluti složenost Krausove jezične igre (npr. riječ „überlebnsgroß“ za cara, što znači i natprirodno velik, ali u kontekstu svakako i ono drugo, velik jedino u preživljavanju /überleben=preživljavati/, dok milijuni drugih pogibaju). Kao važan dio prijevoda svakako treba spomenuti bilješke koje iscrpno objašnjavaju povijesne likove i događaje, a koji su na samom kraju još jednom pregledno uvršteni u kazalo povijesnih imena. Tu su i bilješke u kojima se objašnjavaju citati iz klasičnih djela ili pak krivi, ili namjerno iskrivljeni citati nekih poslovica, koje time opet dobivaju dvostruko značenje. Na tome, kako kaže i sam prevoditelj, možemo zahvaliti i uredničkom timu gospodina Josipa Pandurića i gospodina Damjana Lalovića iz naklade „Disput“, pa taj primjer plodne uredničko-prevoditeljske suradnje svakako treba istaknuti kao ideal i nadati se njezinom nastavljanju. Krausu svojstvena ironija ne gubi se ni kada oponaša pogrešnu i iskrivljenu upotrebu stranih riječi, čemu prevoditelj uvijek umješno uspijeva doskočiti (posebno dojmljiv i zabavan primjer „To ti je protestutka!“, krivo spojeni Protest i Prostituierte u „Protestierte“ tj. protestutku). No to nije sve, i sadržajem i stilom vrlo zahtjevan dramski tekst pitak je i prohodan te bogato uokviren metrički vrlo raznoliko vezanim stihovima, sve učestalijim kako se drama tj. ratno ludilo bliži kraju. Kao da se tu dramu ljudskog roda beskompromisni intelektulac Kraus usudio izgovoriti još samo u potresnim, satiričnim stihovima,  i u završnom  Epilogu „Posljednja noć“, a koje je Sead Muhamedagić redom, usudila bih se reći, krležijanskom snagom (spomenimo da je Kraus bio Krležin omiljeni pisac) pretočio u hrvatski ostvarivši tako prijevod unutar prijevoda).

            Naposljetku bih se usudila reći: kakvog bi Kraus, za kojeg Optimist na jednom mjestu u ovoj drami kaže da je „vjerenik njemačkog jezika“, mogao prevoditelja poželjeti nego još jednog „vjerenika“ njemačkog jezika, nekoga tko će se, pogotovo u današnja vremena, kada vidimo koliko je Kraus prije sto godina bio u pravu, boriti za integritet svake riječi i njezin moralan odnos prema stvarnosti.

Književnost za djecu žrtva je mnogih čudnih predodžbi. Kažu da je neozbiljna, da to nije prava književnost, da može biti štetna, da je korisna kad je lektira, ali je onda dosadna, i da je šund kad je za zabavu a k tomu i sigurno loše prevedena. Osim toga, da je uglavnom za curice i da se zato njome bave samo žene. Društvo hrvatskih književnih prevodilaca svojim izborom dobitnika nagrade za prijevod dječje književnosti odmagljuje nekoliko tih nebuloza. Povjerenstvo već drugi put nagradu dodjeljuje muškarcu. I to za prijevod romana o dječaku. Zabavnog romana. Dobro prevedenog romana. Štoviše, romana koji se čita kao da nije preveden.Ma ljudi, je li to moguće? Sve to zvuči kao neka izmišljotina iz romana Davida Walliamsa, prepunih takvih, nevjerojatnih situacija. Zar zaista možete uživati u priči i dijalogu među likovima jer ni u jednom času ne morate razmišljati o tome što je autor zapravo htio reći?Da, Ozren Doležal Zlu zubaricu piše kao da mu je autor u uho šapuće na hrvatskom. Rečenice glatko teku i ne ometaju napetost radnje, fraze i onomatopeje organski su dio našeg razgovornog jezika, a englesku kulturu servira tako nenametljivo da niti ne primjećujemo kako nas podučava. I tako nam Ozren i David zajednički daju napetu dječju horor-komediju na više od četiristo stranica, koja slijedi divno jezivim stopama Roalda Dahla, prepunu strašnih odraslih koji očajno siromašnoj, nezaštićenoj djeci prijete na najokrutnije načine, sve dok ona u sebi ne nađu snagu da se odupru, zahvaljujući silnoj ljubavi i vjeri u moć dobre priče. Tada će im u pomoć priskočiti i usputni junaci, pa se nakraju sve dobro svrši. Ili možda i ne? Dakle, oprez, to je priča strave i užasa. S jako mnogo izmišljenih riječi.Ozren Doležal se, kao i dječak Alfie Griffith, hrabro i vješto nosi sa svim tim izmišljenim riječima i zastrašujućim pustolovinama koje čine naš svijet književnog prevođenja za djecu – i domaći se književni prevoditelj poput Walliamsova junaka iz ljubavi bori s očajnim uvjetima vjerujući u moć dobre priče. Zato Ozrenu ne valja nagradu dodijeliti samo kao odličnom prevoditelju ovoga romana, nego čak četiri romana u posljednjih godinu dana, dvaju za djecu, oba Walliamsova i dvaju za mlade odrasle, slavne Sue Townsend. Pa budimo mi njegovi usputni junaci i dodijelimo mu godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod dječje književnosti u 2015. godini da se zaista sve dobro svrši.
Xenia Detoni – Slojevitost prevodilačke gostoljubivosti Ne umijem govoriti mađarski. Djelo za koje cijenjena laureatkinja dobiva godišnju nagradu za prevođenje umjetničke proze „Josip Tabak“ – riječ je o romanu Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (Fraktura, Zaprešić 2015.) – još nisam u cijelosti pročitao. S pravom bi netko mogao postaviti pitanje kako se uopće usuđujem nastupiti kao obrazlagatelj nagrade koja dobitniku predstavlja ponajdraže priznanje što mu ga za samozatajno pregalaštvo dodjeljuje struka. Tu sam odluku donio u ozračju srpanjske vrućine, a kad se uzavrela zamisao počela kolopletno raspredati i poprimati obrise mogućega svečanog nagovora, oćutio sam nešto poput lahorasmta osvježenja koje ljetnoj vrućini ne dopušta da prijeđe u zamornu sparinu.Glasno potom izgovorivši laureatkinjino ime Xenia, neočekivano sam, slijedeći neodoljivu sklonost nizanju rječolovnih i inih asocijacija, podjednako glasno pridometnuo onu staru latinsku: nomen est omen!Prije nego što zagazim u kratko tumačenje semantičke bremenitosti laureatkinjina ksenofilskog imena (promišljanje prezimena Detoni ostavljam za neku drugu zgodu!), napominjem da ovo obrazloženje ne predstavlja prigodno podvlačenje crte ispod prevoditeljičina rada, jer joj se šeretski smješkaju mnoge (čak i neke još nenapisane!) knjige koje nestrpljivo čekaju da i one jednom dođu na red. S obzirom na internetom uspostavljene mogućnosti detaljna informiranja smatram ovom prigodom izlišnim poimence nabrajati brojne vrhunski dotjerane prijevode uvažene kolegice koja se u ime struke što joj danas priređuje časak ničim nepomućene sreće kao prva iz našeg kruga za prijevod romana Pétera Esterházyja Harmonia caelestis 2005. godine okitila nedavno ishitreno ukinutim „Kiklopom“, primivši zatim za 2012. godinu za roman Pétera Nádasa Paralelne pripovijesti kulturnoj javnosti poznatiju godišnju nagradu „Iso Velikanović“, koju dodjeljuje matično nam Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Imajući na umu spomenute činjenice, prepuštam se asocijacijskoj struji prevoditeljičina imena, ne ispuštajući pritom iz ruke golim okom nevidljivo rječokormilo.            Xenia = Gostoljubiva! O kakvoj je gostoljubivosti riječ – zbunjeno sam se zapitao. A onda mi se razbistrio pogled! Mi književni prevodioci i prevoditeljice pružamo svojim autoricama i autorima osebujno „gostoprimstvo“. Ona narodna „Svakog gosta tri dana dosta!“ za nas ne vrijedi. Naše je gostoprimstvo (= domaćinstvo) nadasve slojevito. I kad se dovršavanjem prijevoda formalno okonča, naši su autorski gosti i gošće i dalje s nama i u nama, o čemu – za širu javnost još uvijek nedovoljno transparentno – svjedoče naša jače ili slabije istaknuta imena u prevedenim knjigama. Toj široj javnosti naše koautorstvo još uvijek nije u potpunosti jasno, pa se stoga i nadalje događa da se pri spominjanju zapaženih knjiga i njihovih uglednih autora naša domaćinska imena iz nehata (a katkada i namjerno) prešućuju.Xenia Detoni svojim je autorima ponajbolja prevodilačka domaćica. Prijevod Nádaseva romana koji je povod dodjeli nagrade mjestimice sam uspoređivao s njegovom maestralno prevedenom njemačkom inačicom pod naslovom Buch der Erinnerung (Rowohlt, Berlin 1991.) koju potpisuje knjigoljubiva Banaćanka Hildegard Grosche (1913.-2006.), ugledna njemačka nakladnica i književna prevoditeljica o kojoj Péter Nádas s pravom i u mnogim prigodama izriče visoko mišljenje. Hrvatski prijevod, međutim, domišljatije od njemačkoga približava čitateljstvu neke suptilno opore, elementarnom sočnošću mađarskog leksika natopljene registre autorova diskursa za koje njemački jezik po svoj prilici ne posjeduje pogodne ekvivalente. Sintaktička rastresitost hrvatske rečenice prevoditeljici pomaže otprilike isto onako kako je meni izbaviteljski pomagala prilikom prijevoda romana Brisanje. Raspad Thomasa Bernharda, s tom razlikom što je Nádasev stil u usporedbi s mojim austrijskim gostom osjetno papreniji.Premda bih na onomastičkom tragu mogao još dugo promišljati neistražene traduktološke aspekte književno-prevodilačkog gostoprimstva, svrnut ću pogled na Knjigu sjećanja koju ću ne samo pročitati do kraja i time podmiriti moralni dug prema autoru i prevoditeljici, nego ću u tu knjigu kao i u mnoge prijevodne bisere naših u DHKP-u okupljenih kolegica i kolega sa znatiželjom i poštovanjem, a u nekim slučajevima i s neskrivenim divljenjem višekratno čitateljski zavirivati, znajući pritom da sam zagledan u ukoričenu književnu umjetninu koja se za razliku od likovnih umjetnina može otvarati, listati i promatrati s unutarnje strane.Baš sam to činio u slučaju ovog romana. Vrlo sam brzo u Nádasu uočio proćućena književnika fascinantno široke kulture s izrazitim darom minuciozna zapažanja i iznošenja detalja (dvadesetak stranica opisa jednog poljupca, primjerice). Čitajući ga napreskokce i paralelno na hrvatskom i njemačkom jeziku, osjećao sam u njemu snažne otkucaje bila srednjoeuropske literarne provenijencije koje sam davno upoznao kod Altenberga, Hofmannsthala, Krausa, Musila i Brocha, ali ih također u sličnoj novostaroj izričajnosti uočavam i u djelima autorovih austrijskih (starijih i mlađih) suvremenika (Bernhard, Kappacher, Handke, Jonke, Jelinek, Hotschnig). Rado ovu lepezu širim i prema književnicma našega podneblja kao što su Miroslav Krleža, Vitomil Zupan, Aleksandar Tišma, Slobodan Novak, Danilo Kiš, Mirko Kovač itd.Radoznalo i pomalo obješenjački čitajući nagrađeni hrvatski prijevod, došao sam do zapanjujuće spoznaje da se autor u ovom romanu služi neobično bogatim i brižljivo biranim leksikom koji je prevoditeljici omogućio da pred čitatelje rasprostre znalački tkano ruho što dosegnutošću zavidne razine svagda željkovane prijevodne čitkosti Péteru Nádasu još jednom zajamčuje nesporno mjesto jednoga od nekolicine nezaobilaznih klasika u kanonu prošlo- i ovostoljetne mađarske i – što je za nas na ovom mjestu posebice bitno – svjetske književnosti, koji su se u njezinu hrvatskom prijevodnom korpusu našli i trajno nastanili energičnim zalaganjem i neumornim prevodilačkim marom laureatkinje imenom Xenia Detoni.Za promicanje mađarske kulture u inozemstvu prevoditeljica je 2009. godine dobila srebrni križ Republike Mađarske. Mi književni prevodioci postojani smo mostograditelji. U ovo krizno doba netalentiranih političara naša povezivačka karizma nedvojbeno dobiva na važnosti. Bez obzira na to što ova spoznaja na hrvatskom kulturnom obzorju nije u dostatnoj mjeri doprla do svijesti mnogih utjecajnih poslenika koji se u službi knjige bave nakladništvom i kreiranjem kulturne politike, za nas koji smo sabrani u Društvu hrvatskih književnih prevodilaca nužno je da u plemenitu svrsishodnost prevodilačke gostoljubivosti ustrajno vjerujemo bez pridržaja. Svakom svijetlom primjeru djelatna razumijevanja ključnog mjesta i uloge književnih prevodilaca u procesu nastajanja dobre knjige što ga neke nakladničke kuće kao što su, primjerice, Fraktura i Disput pružaju našim prevodilačkim kolegicama i kolegama radujemo se i na tome im zahvaljujemo.Od srca čestitajući dobitnici na dodijeljenoj nagradi, zaokružujem ovo netipično obrazloženje sa željom da naša laureatkinja prevede još mnogo zanimljivih književnih djela s mađarskoga na hrvaski i obratno, a danas primljenim članicama i članovima DHKP-a toplo preporučujem da se s mladalačkim entuzijazmom ugledaju u književno-prevodilačke uzore kakva je naša draga Xenia Detoni.
Prije nekoliko je godina DHKP u Društvu hrvatskih književnika organizirao dobro posjećenu i prilozima sudionika bogatu tribinu o tome zastarijevaju li prijevodi. Problemu se pokušavalo prići na razne načine: drušvenopovijesno, sociološki, lingvistički, pa i politološki. Iako je rasprava bila sadržajna i zanimljiva, iz nje nije proizašao nikakav konačan ili konkretan zaključak. No kada se danas, ovim povodom, malo pomnije pozabavimo prijevodnim opusom Nade Šoljan, nadaje se posve jednostavan, zapravo banalan odgovor: kako koji. I nadalje: njezini ne. Na osnovu čega možemo ili smijemo to tvrditi? Jednostavno na osnovu toga što upravo najveći autori koje je prevodila, Steinbeck, Hemingway, Faulkner, Fowles, Orwell i drugi, nikada nisu prevođeni ponovno, a prijevodi nekih djela stariji su i od pola stoljeća. Naše suvremeno društvo, sklono prizemnim statistikama, primijetit će i konkretan podatak da im se cijene u antikvarijatima pomalo izjednačavaju s cijenama novih knjiga. Tom podatku možda ne bi bilo mjesta u ovakvoj svečanoj prigodi da ne postoji toliko more naslova koji već nakon desetak godina postaju samo stari papir, pa sve ono što iz toga mora izviruje poput otoka i svjetionika ukazuje da to još uvijek netko standardno rabi i treba, baš u onom izvornom obliku u kakvom se pojavilo u nekom posve drugom društvenom kontekstu. A taj je kontekst bio gotovo nevjerojatno drukčiji od današnjeg. Vrijeme kada je s jedne strane prevodiocu jedini izbor bio između pisaćih strojeva „Unis“, „Adler“ ili „Olivetti“ i olovke u vlastitoj ruci, kada je telefonska linija u stanu bila velika privilegija, a do informacije o bilo čemu dolazilo se dugotrajnim i mukotrpnim pretraživanjem knjižnica i arhiva i kada je i Firenza bila daleko, a kamoli ne Velika Britanija ili Sjedinjene Države. No s druge strane bilo je to doba oživjelog kasnog modernizma, grupe EXAT 51, Novih tendencija, Muzičkog bijenala, BITEFA i velikog spisateljskog i prevodilačkog vala koji je tadašnju Jugoslaviju trebao odmaknuti od soc-realizma odbačenoga nakon 1948. Zvuči potpuno nevjerojatno, ali u to doba seže završetak studija naše drage i dragocjene kolegice Nade Šoljan i ozbiljniji počeci njezina prevodilačkog rada. Pridjev „dragocjena“ nije nabačen slučajno i zahtijeva pobliže objašnjenje. Jedna od standardnih fraza kada su u pitanju doajeni u bilo kojemu području znanstvene ili umjetničke djelatnosti glasi „uzor kolegama i mlađim naraštajima“, pa tako ona nije mimoišla ni Nadu Šoljan kada bi je se nekim povodom sjetio dnevni tisak ili periodika. No što bi ona ozbiljnom prevoditelju ili prevoditeljici zapravo trebala značiti? Da preuzima prevodilačka rješenja iz Thomasa Hardyja ili Jacka Kerouaca, sintaksu iz Nabokova ili vokabular iz Mary Shelley? Ne, svi mi znamo da borbu s vlastitim idiomom moramo obaviti sami, u nečemu što se u doba ranijih prijevoda Nade Šoljan zvalo „dijalektičko jedinstvo“, a u doba njezinih kasnijih prijevoda zbog neželjenih je konotacija promijenjeno u „uranjanje“ – immersion – u semiotičke cloude i clustere. Nužno smo, doduše, u nekom periodu života između stotina drugih upili i prevodilački glas kolegice Šoljan, no nije samo to ono što nam je čini dragocjenom. Riječ je prvenstveno o njezinoj prevodilačkoj, pa i životnoj strategiji u koju se zaista valja ugledati. Riječ je o nekome tko primajući još jednu nagradu za životno djelo može čista srca reći da nikada nije podlegao pritisku: ni pritisku besmisleno kratkih rokova, ni pritisku jezičnih politika ovog ili onog doba, ni pritisku prevođenja loše književnosti zato što je u nekim inačicama prodajna. Nada Šoljan cijeloga je života stijeg naše struke držala visoko i na tome smo joj duboko zahvalni i zato nam je dragocjena. Nije se dala manipulirati, ucjenjivati ni prisiljavati ni na što, a ipak je ni jedan izdavač i ni jedan lektor nikada nije opisao kao tvrdoglavu, tešku ili kompliciranu. Postoji, dakle, put, i draga kolegice Nado, hvala Vam što ste mlađim naraštajima vlastitim primjerom pokazali da se njime može proći. No uz jedan važan uvjet: da se na drugu stranu vage stavi nešto dovoljno teško. Dovoljno znanja, dovoljno samoprijegora, dovoljno uvida, dovoljno jezičnoga dara i dovoljno otvorenog uma. S takvih se pozicija mogu postavljati zahtjevi i braniti struka. Kao što je dugotrajno preživljavanje prijevoda Nade Šoljan pokazalo žilavost njihove kvalitete, tako postoje i najmanje dva konkretna i vrlo poučna dokaza o spomenutoj otvorenosti njezina uma, zapravo nekoj vrsti intelektualne neustrašivosti. U razgovoru za „Jutarnji list“ iz 2006. godine, povodom dodjele nagrade „Iso Velikanović“ za životno djelo, Nada Šoljan je na pitanje o tome je li potreban poseban prevodilački studij odgovorila da ga je veći dio života smatrala suvišnim, odnosno nemogućim u praksi, no da su joj radionice DHKP-a ukazale na to da bi takav studij bio koristan, pa je promijenila mišljenje. S pravom se pitamo koliko ima dobitnika nagrade za životno djelo koji bi u ovakvoj prigodi neuvijeno izjavili da su o ičemu promijenili mišljenje? I kao druga ilustracija vječito budne prirode duha Nade Šoljan jedna mala indiskrecija, no budući da ostaje u prevodilačkoj obitelji, neka mi bude oproštena. U jednoj me prigodi, ispod glasa, upitala učini li mi se ponekad da i veliki glazbenici, primjerice violinisti, sviraju „falš“, jer ona ponekad ima takav dojam. Odgovorio sam potvrdno, diveći se potiho toj sposobnosti da se sve propituje iznova bez okova općega slaganja, a sada bih tome još nešto dodao: Vaši mi prijevodi, draga kolegice Nado, nikada nisu zvučali „falš“, ni onda kada sam ih kao srednjoškolac čitao, da tako kažemo, „zdravo za gotovo“, a ni danas dok ih gledam opterećen cijelim bremenom struke i njezinih meta-svjetova. Ovu nagradu Vaši Vam kolege ne dodjeljuju zato što ste s nama tako dugo, gotovo od osnutka DHKP, nego jednostavno zato što ste u svojemu poslu tako izvrsni.
Dinko Telećan višestruko nagrađivani pjesnik, romanopisac, putopisac, esejist i prevodilac proznih, pjesničkih, teorijskih i pblicističkih djela s engleskog i španjolskog jezika, ove nas je godine zadužio još jednim vrijednim prijevodom. Nakon prijevoda Zlatne grane Jamesa Frazera kojim je 2003. godine osvojio godišnju nagrada DHKP-a, nakon hvatanja ukoštac s djelom Jorge Luisa Borgesa, Isabel Allende, Halila Džubrana,  Harukija Murakamija, Slavoja Žižeka, Henryja Davida Thoreaua, Terryja Eagletona, Williama Morrisa, Julija Cortázara  i dvadesetak drugih autora, te prepjeva stihova Octavija Pasa i Juana Ramona Jiméneza (emitiranih na radiju ili objavljenih u časopisima) i dviju pjesničkih zbirki, jedne José Marije Loperea i jedne Angele García, evo nam neumornog Telećana-pjesnika s prepjevom stotinu pedeset osam pjesama engleskog pjesnika Robert Gravesa, što ih je sam Graves odabrao iz cjelokupnog svoga pjesničkog opusa koji obuhvaća više desetaka pjesničkih zbirki nastalih u razdoblju od 1914. do 1956. godine.Premda je Robert Ranke Graves (Wimbledon, 1895. – Deija, Majorka, 1985.) u nas ponajviše poznat po svome uvelike osobnom i kontroverznom tumačenju grčkih mitova u knjizi Grčki mitovi i Homerova kći te po romansiroj biografiji rimskog cara Klaudija Ja, Klaudije, sam Graves, a za njim njegovi biografi i kritičari ističu činjenicu da je njegov pravi poziv bilo pjesništvo. „Poezija je od moje petnaeste godine bila moja dominantna strast, i nikad se nisam prihvatio ni jednog zadatka niti ostvario ijednu vezu koja bi bila suprotna pjesničkim načelima, što mi je ponekad znalo priskrbiti glas ekscentrika“, pisao je pjesnik koji je pored bogate prozne produkcije za sobom ostavio oko 1000  pjesama od kojih se mnoge bave traumatskim iskustvom Prvog svjetskog rata u kojemu je sudjelovao, a mnoge ljubavlju kojom nije oskudijevao ili pak mitovima kojima je bio opčinjen smatrajući ih „tkivom iz kojega nastaje poezija“. Zgađen i razočaran ratom, osobito grubim ponašanjem nadređenih u vojsci, Graves je 1929. godine napustio Englesku i otišao na Majorku gdje je svojim slobodnjačkim pogledima postao magnet za hipijevsku generaciju tako da je na Majorki nastalo svojevrsno i danas živo bratstvo pjesnika. Kažu da je pjesnicima koji su ga posjećivali obično postavljao dva pitanja: „Jesi li posadio stablo? Jesi li sagradio kuću?“Premda buntovnik u društvenom smislu, a kao pisac sklon nekonvencionalnim temama, Graves je pjesme pisao tradicionalnim stilom svojih viktorijanskih prethodnika. Ratni drug pjesnika Siegfrieda Sassoona i Wilfreda Owena, a mlađi suvremenik T. S. Eliota i Ezre Pounda,  Graves se nikad nije priklonio suvremenim strujanjima u književnosti. Kao pjesnik anakrone poetike i romantičarskog senzibiliteta ustrajao je u njegovanju čvrste forme, rimovanog stiha, suzdržane emocionalnosti i jasnog jezika, ali je pritom ipak unosio novine u tradicionalnu i naizgled krutu formu. U esejistici je zagovarao jasni stil (plain style) „Želim biti kadar pisati najekonomičnijom uporabom leksika i najvećom jednostavnošću stila“, govorio je, i toga se načela nepokolebljivo držao. Kao što kaže u pjesmi The Cool Web/Hladna paučinaBut if we let our tongues lose self-possession,Throwing off language and its watery claspBefore our death, instead of when death comes,.......................................................................We shall go mad no doubt and die that way.A u Telećanovu prijevodu: No pribranost izgube li nam jezici,Te odbacimo govora vodeni stisakPrije smrti, umjesto kad smrt nas posjeti,................................................................Sići ćemo s uma i tako umrijeti.Wystan Auden nazvao je Gravesa najvećim živućim pjesnikom 20. stoljeća, kraljica mu je dodijelila Zlatnu medalju za poeziju, a 1962. dospio je u najuži izbor za Nobelovu nagradu za književnost zajedno s Johnom Steinbeckom, Lawrenceom Durrellom, Jeanom Anouilhom i Karen Blixen. Nobela je ipak dobio Steinbeck.A mi smo do sada u prijevodu imali sedam Gravesovih pjesama – tri u prijevodu Antuna Šoljana i Ivana Slamniga iz 1956. i tri u prijevodu Petra Opačića iz 2013. godine, što je razlog više da pozdravimo Telećanov integralni prepjev ove Gravesove zbirke.Većinu Gravesovih stihova iz ove zbirke Dinko Telećan je kongenijalno prepjevao na hrvatski služeći se svojim poslovično bogatim, mogli bismo reći telećanskim leksikom, trudeći se u hrvatskom ostvariti aliteracije i asonance najbliže izvorniku, ne libeći se uporabe arhaizama primjerenih Gravesu zaljubljeniku u starinu, poštujući autorovu metričku shemu i vjerno slijedeći njegove versifikacijske postupke. Mogli bismo reći da je u prijevodu pojedinih  stihova čak nadmašio svoje velike prethodnike.Izdvajam ovdje metrički nezahtjevnu pjesmu finoga ritma Counting the Beats /Brojeći otkucaje u izvorniku i prepjevu, koja je osobito prirasla Dinkovom srcu, a zatim dvije strofe iz strukturno i leksički složenije pjesme Recalling War/Sjećanje na rat.COUNTING THE BEATS / BROJEĆI OTKUCAJEYou, love, and I                                                 Ti, ljubavi, i ja,(He whispers) you and I                                    (On šapće) ti i ja,And if no more than you and I                          I ako ništa više nego samo ti i jaWhat care you or I?                                          Što marimo ti il ja?Counting the beats,                                          Brojeć otkucaje,Counting the slow heart beats,                        Brojeć spore srca otkucaje,The bleeding to death of time                          Krvarenje vremena na smrtin slow heart beats,                                        u sporim damarima srca,Wakeful they lie.                                              Budni oni leže.Cloudless day,                                                 Dan bez oblaka,Night, and a cloudless day;                             Noć, i dan bez oblaka;Yet the huge storm will burst                          No oluja silna obrušit ćeupon their heads one day                               im se na glave jednog danaFrom a bitter sky.                                            S nemilog neba.Where shall we be,                                          Gdje ćemo mi biti,(She whispers) where shall we be,                 (Ona šapće) gdje ćemo biti,When death strikes home, O where                Kad smrt udarac zada, o gdjethen shall we be?                                  ćemo tad biti miWho were you and I?                                      Koji bijasmo ti i ja?Not there but here,                                          Ne ondje već ovdje,(He whispers) only here,                                (On šapće) samo ovdje,As we are, here, together, now and here,       Kao što jesmo, ovdje, zajedno, sad i ovdje,Always, you and I.                                          Uvijek, ti i ja.Counting the beats,                                         Brojeć otkucaje,Counting the slow heart beats,                       Brojeć spore srca otkucaje,The bleeding to death of time                         Krvarenje vremena na smrtin slow heart beats,                         u sporim damarima srca,Wakeful they lie.                                              Budni oni leže.RECALLING WAR / SJEĆANJE NA RAT.....................................................................................What, then, was war? No mere discord of flagsBut an infection of the common skyThat sagged ominously upon the earthEven when the season was the airiest May,Down pressed the sky, and we, oppressed, thrust outBoastful tongue, clenched fistand valiant yard,.Natural infirmitieswere out of mode,For Death was young again; patron aloneOf healthy dying, premature fate-spasm.........................................................................War was return of earth to ugly earth,War was foundering of sublimities,Exctinction of each happy art and faithBy which the world has still kept head in air,Protesting logic or protesting love,Until the unendurable moment struck –The inward scream, the duty to run mad.SJEĆANJE NA RAT...........................................................................Što je, dakle, bio rat? Ne puki nesklad zastavaNego okuženje zajedničkog nebaŠto zloguko se nadvilo nad zemljuPa i kada doba bje najprozračniji svibanj,Pritiskalo je nebo, i mi, pritisnuti, plazili smoHvastav jezik, stiskali pest, smioni ko jarboli.Prirodne slabosti bijahu izvan mode,Jer Smrt je opet bila mlada:sama zaštitnicaZdravog umiranja, preuranjenog grča kobi......................................................................Rat bješe povratak zemlje ružnoj zemlji,Rat bijaše potapanje uzvišenosti,Gašenje svake sretne umjetnosti i vjerePo kojoj svijet je još držao glavu u zraku,Objavljujući logiku ili objavljujući ljubav,Dok neizdrživi nije kucnuo čas –Unutarnji urlik, dužnost da se poludi.Prepjevom zbirke pjesama Roberta Gravesa Dinko Telećan je još jednom pokazao svoju iznimnu kreativnost i dao originalan prinos hrvatskoj prevodilačkoj literaturi. Zato mi je neobično drago što ga u ime Povjerenstva za dodjelu nagrada mogu proglasiti dobitnikom godišnje nagrade DHKP- a za najbolji prijevod poezije u 2014. godini.
Izlaskom romana The Voyage Out, koji je prošle godine u prijevodu Ive Grgić objavljen pod naslovom Izlazak na pučinu, zaključuje se višedesetljetno predstavljanje romanesknog opusa Virginije Woolf domaćim čitateljima te njegovo uključivanje u korpus hrvatske književnosti. Jer, što barem u ovoj prigodi valjda nije potrebno posebno obrazlagati, književnost ni na kojem jeziku ne bi uopće mogla postojati bez svoje prijevodne komponente. Nakon romana Night and Day iz 1919, koji je 2012. Lovro Škopljanac preveo kao Noć i dan; Jacob's Room iz 1922, koji je 2011. Martina Leustek prevela pod naslovom Jakobova soba; Between the Acts iz 1941, koji je opet Lovro Škopljanac preveo 2009. kaoIzmeđu činova; The Waves iz 1931, koji je Iva Grgić 2007. prevela pod naslovomValovi; Orlando iz 1928, koji je 2000. prevela Jasenka Šafran; Mrs Dalloway iz 1925, koji je 1981. preveo drugi ovogodišnji laureat Mate Maras; To the Lighthouse iz 1927, koji je preveo Tomislav Ladan, pod naslovom kao Svjetionik,1974; te The Years iz 1937, koji je Josip Torbarina još 1946. preveo kao Godine, sada napokon imamo i prvi njezin roman, izvorno objavljen prije skoro sto godina, naime, 1915. Budući da je riječ o jednom od nesumnjivo najznačajnijih pripovjednih opusa moderne književnosti, kako iz izrazito nepravilna ritma prevođenja, tako i iz skokovita redoslijeda pojavljivanja prijevoda, pa i navođenja samih imena prevoditelja, može se zaključiti štošta zanimljivoga o dinamici naše kulture, njezinim (dakle, i našim) sklonostima, potrebama, poetičkim i vrijednosnim odabirima.Pritom je, dakako, nemoguće ne primijetiti kako ne samo što se ime Ive Grgić već našlo uključeno u taj niz, k tome na možebitno i najzahtjevnijem zadatku, prijevodu suptilne asocijativne ritmike romaneskne proze kao što su Valovi – zacijelo autoričina najambicioznijeg narativnog eksperimenta, upravo stoga što radikalni zahvati nisu tako očiti kao u slučajevima interpretativno lakše pripitomljenih romana Gđa. Dalloway ili Jakobova soba – nego i da je daleko najveći intenzitet prevođenje Virginije Woolf dostiglo u okviru projekta kojem je voditelj i spiritus movens upravo dobitnice ovogodišnje nagrade. Riječ je, dakako, o eponimnoj biblioteci Centra za ženske studije, koja je do sada objavila tri kola ranije neprevednih djela Virginje Woolf, među kojima, uz četiri gore spomenuta romana, i četiri knjige njezinih, književno ništa manje ambiciozno pisanih, eseja. Zahvaljujući Ivi Grgić, može se slobodno reći, nipošto ne umanjujući pritom zasluge drugih poslenika na tom zadatku, Virginia Woolf postala je integralnim dijelom naše, ne samo literarne, kulture, a ne tek jedno od, doduše, ključnih imena moderne književnosti.Premda prvi roman Virginije Woolf zacijelo ne postavlja takve prevoditeljske zahtjeve s kakvima se suočavala autorica dok ga je pisala – naime, započela je rad na rukopisu gotovo devet godina prije no što će djelo biti objavljeno – kao i svaki prijevod iznimno samosvjesne proze, može lako izazvati depresiju, ako već ne suicidalne porive, i to počevši, kako to često biva, od naslova, što se lako dade uočiti iz usporedbe francuskog (La Traversée des apparences), njemačkog (Die Fahrt hinaus), talijanskog (La crociera) i španjolskog (Fin de viaje) prijevoda, koji svaki naglašavaju drugi aspekt značenja, crtajući time i drukčiju navigacijsku kartu, a za koji je ovdje iznađeno, čini mi se, naročito sretno rješenje. Autorica se doista tim romanom otisnula na debelo more, podjednako daleko i od sigurne zavjetrine značenjskih luka i od uobičajenih trasa fabularne plovidbe, pri čemu je odredište putovanja manje jednoznačno odredivo no što bi se to moglo, kao što se tumačima često i znalo, učiniti. Kako tematski, u pitanjima seksualnosti, ženskog identiteta i smrti, i motivski, u brojnim nagovještajima situacija i likova kasnijih romana, tako i u sižejnom smislu, to je kritički inače najmanje isticano, djelo Virginje Woolf već uvelike usmjerilo i omogućilo njezina daljnja istraživanja, ne samo svakog pojedinog aspekta narativne strukture, od konstrukcije lika, preko središnjeg problema predočavanja prizora, do rečeničnog i pripovjednog ritma, nego, osobito, njihovoga uklapanja u koherentnu a nekonvencionalnu cjelinu. Među rješenjima svakovrsnih zahtjeva što ih taj ni u kom slučaju jednostavan roman postavlja pred prevoditelja svakako valja istaknuti nijansiranje razgovornog jezika, kao na primjer:'How ever we're to get through this voyage, Miss Rachel, I really can't tell. (…) There's only just sheets enough to go round, and the master's has a rotten place you could put your fingers through. And the counterpanes. Did you notice the counterpanes? I thought to myself a poor person would have been ashamed of them. (…) No, Miss Rachel, they could not be mended; they're only fit for dust sheets. Why, if one sewed one's finger to the bone, one would have one's workundone the next time they went to the laundry.”“Kak ćemo mi podnijeti ovaj put, gospođice Rachel, ja to stvarno ne znam. (...) Plahta ima tek tolko da se prođe, a gosponova ima takvu rupu da kroz nju ide prst. A popluni. Jeste vi vidli poplune? Mislim si da bi i siromaka bilo sram. (...) Ne, gospođice Rachel, nisam ih mogla pokrpati; to je samo za brisanje prašine. Da sad šivam dok mi prsti ne prokrvare, ništa ne bu koristilo, čim bi se oprale. U tom se prividno jednostavnom odlomku kriju mnoge zamke odabira ritma, intinacije i registra, od kojih ovdje možemo istaći na prvi pogled teško opazivu, ali širinom paradigmatskog izbora potvrđenu, ovisnost kadence o zvukovnom dozivanjuundone / laundry, što se naročito spretno čuje u paru prokrvare / oprale. S obzirom na pažnju posvećenu pitanju kada se treba držati doslovnoga značenja i poštivati brižljiv odabir riječi, kao na primjer, da Rachel otac knjige koje bi ona trebalo da pročita ne preporučuje nego prepisuje (prescribes), a kad, naprotiv, odstupiti radi vjernosti ukupnom efektu – “She glanced round the room at the piano, at the books, at the general mess.” / “Pogleda po sobi – klavir, knjige, nered.” – jasno je da ništa manje uspjeli neće biti ni prijevodi stihova:

In shrinking trepidation

His shame he seems to hide

While to the king his relation

He brings the corpse-like Bride.

Seems it so senseless what I say?

U drhtaju tom strašnom

Svoj stid on htjede skrit

Kad kralju, svome rodu

On donije mlade lik.

Što rekoh, to ima li smisla?

U svakom slučaju, prijevod nikako neće biti razlog da hrvatski čitatelji romanaIzlazak na pučinu, kao što inače na žalost nerijetko imaju prilike, poput junakinje uzviknu da nema i odbace knjigu.
Vrlo mi je drago da me je kao, sad već mogu reći dugogodišnju, urednicu prijevodne književnosti za djecu i mlade, zapala čast i ugodna dužnost da sročim obrazloženje za dodjelu baš prve nagrade za prijevod te književnosti. Prevoditelji dječje književnosti dijele nezavidnu sudbinu pisaca dječje književnosti i zajedno se s njima ljuljaju na statusnom rubu nepreglednog polja tzv. lijepe književnosti, jer razne institucije, kritičari, izdavači, i još mnoge karike u našem književnom lancu zaboravljaju da zapostavljanje dječje književnosti vodi do zapostavljanja književnosti uopće. Naime, bez čitatelja – a njih lovite kad su mali – nema ni knjiga. Zato ću biti pomalo kao Pollyanna i još jednom reći da mi je drago. Drago mi je što sam bila ona urednica koja je Ivana Zorića, inače dotad već poznatog televizijskog i filmskog prevoditelja, uhvatila u književnoprevodilačku mrežu i navela ga na prevođenje književnosti prvo za djecu u Novom Liberu pa zatim za mlade u Algoritmu. Ne mislim da sam nužno njemu time učinila uslugu, no smatram da sam time učinila uslugu mnogobrojnim mladim čitaocima koji posredstvom Zorićevih prijevoda s radošću ostaju čitatelji.Izrazito popularan niz Gregov dnevnik trenutačno su najposuđivanije i najprodavanije knjige za dječake, pa tako dosežu do najbrojnije publike. Premda Greg ni izdaleka nije Tom Sawyer ili Adrian Mole i u njegovim dnevnicima nema razvedene društvene pozornice, povijesnog konteksta, fabulacije i narativne kompleksnosti, taj niz, a u njemu i danas nagrađena Ljetna žega, suočavaju čitatelja s dječji neposrednim dnevničkim zapisima neosmišljene svakodnevice. Upravo je ta neosmišljena svakodnevica realnost mnogih dječaka, koji u toj dobi zahvaljujući promašenoj nastavi književnosti već pomalo zaključuju da čitati ne valja. Ne, Greg nije klasik i nikada to neće postati, jer kako Greg kaže: '„… ja nisam ni siguran zbog čega je neka knjiga klasik, ali mislim da mora biti stara najmanje pedeset godina i na kraju mora umrijeti neka životinja.', no Greg će u učmalost bavljenja lektirom unijeti suvremenost, lepršavost i komičnost te svakako pomoći da većina tih izgubljenih dječaka ostanu čitatelji i u odrasloj dobi. A to moramo zahvaliti Zorićevom prijevodu. On mladim čitaocima nudi s jedne strane jezično i stilski dotjeran, a s druge neuštogljen i živ tekst. Zorić to može, jer ne samo da sjajno vlada engleskim jezikom te poznaje kulturni kontekst u kojem se njegovi likovi kreću, i ne samo da cijeni svoj materinji jezik tako da ne sumnja u njegovo bogatstvo i izražajne mogućnosti, nego ima i „ono nešto“, onu dodanu vrijednost koja njegove prijevode izdvaja i stavlja iznad kategorije korektnih prijevoda. Ivan Zorić majstor je stihova, igara riječima, kalambura, šege i lakrdije, ali se njima ne da zavesti tako da se odvoji od suvremenog jezika, slenga i uličnih izraza. Taj jezični raspon ali i smisao za primjerenost u odabiru registra razvidan je i iz drugih Zorićevih prijevoda, primjerice Apsolutno istinitog dnevnika Indijanca na određeno vrijeme Shermana Alexieja ili Treska Nicka Hornbyja, da spomenem tek dva.U želji da ova nagrada bude poticajna, pa da će Zorić ustrajati u svom nezahvalnom pothvatu i dalje mlade čitatelje pretvarati u odrasle čitatelje, u ime Povjerenstva za dodjelu nagrade za najbolji prijevod dječje književnosti, proglašavam Ivana Zorića dobitnikom ovogodišnje nagrade i iskreno mu čestitam.
Mia Pervan istaknuto je ime hrvatskoga književnoga prevodilaštva. Rodila se 1943. u Dubrovniku (i taj podatak kao osviještena žena ne krije), osnovnu školu i gimnaziju završila je u Splitu, 1966. diplomirala je engleski i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a rezultat njezina zanimanja za jezik i sve njegove razine je i stjecanje magistarskoga stupnja na istom fakultetu. Radila je i na Institutu za fonetiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ponajdulje u Školi stranih jezika, slavnoj Varšavskoj u Zagrebu gdje je predavala engleski i ruski jezik. Obavljala je razne mentorske i savjetničke poslove i napisala brojne udžbenike i čitanke za učenike engleskoga jezika. Od 2000. godine zaposlena je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu gdje u svojstvu višeg predavača održava seminare iz književnoga prevođenja za studente engleskoga jezika. Sve to vrijeme, još od apsolventskih dana, Mia Pervan bavi se književnim prevođenjem. Kao većina hrvatskih prevodilaca, i Mia Pervan je svoj prevodilački poziv morala kontinuirano isprepletati sa svakodnevnim radom za plaću. To nimalo ne umanjuje ni vrijednost svih onih poslova kojima većinom zarađujemo za egzistenciju, jer zajedno s Miom Pervan u društvu trudimo se obavljati ih dolično, tražeći u njima poveznicu s našim prevodilačkim stremljenjima. Ovo je mjesto da možda još jedanput istaknemo činjenicu da gotovo više da i ne dovodimo u pitanje nemogućnost ili iznimnu težinu pokušaja da se živi od jednog tako teškog, mukotrpnog i zahtjevnog posla kakvo je prevođenje, posebice ozbiljno književno prevođenje. Sve više nam je jasno da javnost taj poziv, a i posao, smatra 'dodatnim', 'honorarnim', nečim što pripada području takozvane nadgradnje. Utoliko više treba istaknuti da Mia Pervan nikad prevođenje nije shvaćala kao 'dodatak' u svojoj biografiji, nego kao primaran i prioritetan pa, ako hoćete i životan izbor. A, krenemo li unatrag, otkrit ćemo da je Mia Pervan prevodila važna imena svjetske književnosti, a i teorije, ne samo s engleskoga jezika, nego i s francuskoga i talijanskoga jezika kojima također suvereno vlada. Navedimo neke:Thomas Hardy, Pod zelenim stablom (Under the Greenwood Tree), 1966.Igor Stravinsky & R.Craft, Memoari i razgovori (Dialogues and a Diary), 1972.Ross Macdonald, Čovjek pod zemljom (The Underground Man), 1973.Antoine de Saint Exupéry, Mali princ (Le petit prince) 1973.Saul Bellow, Planet gospodina Sammlera (Mr Sammler's Planet), 1977.E. E. Milne, Medvjedić Winnie zvani Pooh (Winnie the Pooh), 1986.William Wordsworth, Predgovor lirskim baladama (preface to Lyrical Ballads) u Suvremene književne teorije (ur. M. Beker), 1986.Terry Eagleton, Književna teorija (Literary Theory), 1987.David Lodge, Krasan posao (Nice Work), 1990.I. B. Singer, Ništarija ( Scum), 1991.Frank O'Connor, Kratke priče za radio (Selection of short-stories for the radio), 1992.Lawrence Durrell, Baltazar (Balthasar), 1997.Kenneth Grahame, Vjetar u vrbama (Wind in the Willows), 1998.Francis Toye, Rossini, 1999.W. B. Yeats, Cathleen od Hoolihana (Cathleen ni Hoolihan), 2001.Gustave Flaubert, Gospođa Bovary (Madame Bovary), 2003.Marie Ferranti, Princeza od Mantove (La princesse de Mantou), 2003.Sam Shepard, Krstarenje rajem (Cruising Paradise), 2005.Francois Weyergans, Tri dana kod moje majke (Trois jours chez ma mere), 2006.John Banville, More (The Sea), 2006.Kratke priče kanadskih autora u Životu na sjeveru - Antologiji kanadske kratke priče, 2007. (ur. Antonija Primorac)Peter Matthiessen, Snježni leopard (The Snow Leopard), 2009.Sebastian Barry, Tajno pismo (The Secret Letter), 2010.Paul Auster, Sunset Park, 2012.Mathias Enard, Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima (Parle-leur de batailles, de rois et d'elephants), 2012.Ovo je samo popis najvažnijih prijevoda, kojemu dodajemo prijevode po raznim časopisima, posebice prijevod za Treći program Hrvatskoga radija, te prijevode djela s područja povijesti umjetnosti za nekadašnju nakladničku kuću Mladost. Za prijevod romana More Mia Pervan je 2006. bila nagrađena godišnjom nagradom za najbolji prijevod Društva hrvatskih književnih prevodilaca.Mia Pervan pripada onim prevodiocima koji su voljeli birati, pri tome to konstatiram bez imalo negativnoga prizvuka. Kada to kažem, želim reći da je vrlo iskreno znala reći: ovo želim prevoditi, ovo je tekst koji me zanima, ovo je tekst u kojem mogu uživati čitajući ga i prevodeći ga. To je onda i prijevod u kojem uistinu može pokazati svu duboku promišljenost u suživljenosti s izvornikom, raskošnost vlastitoga jezičnog aparata, iscizeliranost koja lovi sve stilističke posebnosti i sve različite registre koje izvornik postavlja pred prevodioca. Ono što se iz suverenosti prevodilačkoga opusa Mie Pervan nameće jest činjenica stalnoga i upornoga rada na sebi, na vlastitome izričaju, pokazuje se dubinsko traganje za što vjernijim prijenosom imaginativnih slika i izraza, za što točnijim ostvarivanjem onog nečeg pomalo neuhvatljivoga a što uvjetno zovemo cjelokupnim ugođajem nekog djela, ili pomalo otrcano 'duhom' djela. To znači umjeti prenijeti recimo, zadanu napetost, to znači održati sentimentalnost a ne zaći u patetiku, to znači istraživati trenutačnu jezičnu scenu u potrazi za novinama, to znači iz knjige u knjigu seliti se iz jednog povijesnoga razdoblja i jezika i sadržaja u drugi, to znači prepoznati u tekstu mnogostruke asocijativne rukavce, iščitati one aluzije i asocijacije koje nama i nisu možda bliske, i mnoge slične postupke. U svemu tome posve sigurno ulogu ima i stalno istraživanje prevodilačke poetike, teorije prevođenja kao i želja da se o prevodilačkom umijeću i nekim načelima prevođenja govori mlađim naraštajima, da im se prenese vlastito znanje, ali i vlastite prevodilačke dvojbe, upitnike. Na neki način to je stanovita autoreferentnost, ali i jasna aluzija da je prevođenje između ostaloga i zanat. Uza sve to Mia Pervan je morala povesti i poneku borbu sa stalnim prevodilačkim pratiocima, lektorima, u različitim razdobljima naše prilično burne povijesti usustavljivanja i normiranja hrvatskoga jezika, nažalost često obilježenoga političkim a ne stručnim nabojima. Hrvatska kultura ne može bez prevodilaca, istaknimo, bez dobrih, vrsnih i izvrsnih prevodilaca, bez njih nema života onima kojima su knjige i misaoni svijet koji one donose nasušna potreba ne samo za vlastito održanje, nego za održanje nacionalnoga kulturnoga korpusa. Nema hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti bez prijevoda, pa ni bez prevodilaca. A Mia Pervan upravo je vrsna i izvrsna u tom pozivu i zaslužuje nagradu za životno djelo. Mi znamo da je i ova nagrada samo jedna od stepenica u Mijinom životu i radu. Jedno malo priznanje za sav onaj nevidljivi rad u samozatajnim prostorima vlastitih soba, ali i hrvatske kulturne scene općenito. I čini mi se da je ovdje važno istaknuti još jednu Mijinu osobinu, ljudsku kvalitetu (a na njih već pomalo zaboravljamo): Mia ne čeka da od nje zatražite pomoć, ona je uvijek prva ponudi i time vas zatekne jer smo se svi već pomalo odviknuli od nekih lijepih ljudskih trenutaka.
Uvijek je utješno a nerijetko i zabavno (ili barem nije dosadno) kad čitatelj naiđe na tako odlučno suprotstavljanje tendencijama suvremene književne kulture, kakvo predstavlja roman C / K Toma McCarthyja - koji pokazuje danas, barem za pisce autorove generacije (osobito ako pišu na engleskom), sasvim neuobičajene literarne ambicije - pristajanje uz poetiku modernizma, te s tim neraskidivo povezano temeljito poznavanja književne teorije i suvremene filozofije. U poslovično nezahvalnim uvjetima domaćega nakladništva, prijevod takva djela još je veći razlog da se čovjek bolje osjeća. Tim više ako je tako dobar kao ovaj Deana Trdaka, prevoditelja koji se, usprkos relativnoj mladosti, već uvelike afirmirao (s obzirom na težinu zadatka) brojnim prijevodima zahtjevnih autora s engleskog (P. McCabe), talijanskog (A. Tabucchi) i portugalskog (J. Saramago)Uzori prema kojima se McCarthy implicitno odmjerava su, naime, Joyce i Beckett, francuski nouveau roman i (post)strukturalistička promišljanja tekstualnosti, a ne tv-serije i potencijalni scenariji budućih hollywoodskih hitova. Budući da, uz rijetke izuzetke, koji nisu baš mladi a često više ni među živima -kao što su W.S.Burroughs (1914-1997), William Gaddis (1922-1998), W.H. Gass (1924), John Barth (1930), Don DeLillo (1936) i Thomas Pynchon (1937); inače, Tom LeClair opisao je McCarthyja upravo kao 'mladog britanskog Thomasa Pynchona' - ogromna većina romaneskne produkcije na engleskom već desetljećima teži upravo tome, neizbježno je da, u književnom smislu, bude ne odveć simpatično naivna a formalno dosadno konzervativna. Situacija je u tom pogledu osobito loša u Velikoj Britaniji, gdje se književna scena nikada nije odlikovala prevelikom sklonošću eksperimentu, prepuštajući to, kako je poznato, uglavnom, Amerikancima i Ircima, smatrajući, valjda, kako je za britanski doprinos dovoljno što su neki od njih živjeli i objavljivali u Londonu.I Tom McCarthy je stanovnik Londona (mada očituje i znamenitu sklonost ambicioznijih anglofonih pisaca prema općepriznatoj metropoli svjetske književnosti, Parizu), koji je studirao književnost na Oxfordu u vrijeme kad se za književnu teoriju (inače, ozloglašen francuski proizvod), čulo čak i izvan akademskih krugova. Živio je, između ostaloga, u Pragu i Amsterdamu, a od 1999. generalni je sekretar International Necronautical Society, polu-fiktivne avangardne grupe. Njegov prvi roman, Remainder (2005; na hrvatskom dostupan od 2008. kao Ostatak, također u prijevodu Deana Trdaka), izvorno je, opet ne slučajno, objavio pariški izdavač, a napisao je i - moglo bi se skoro reći auto-poetičku - knjigu Tintin and the Secret of Literature - kako bi pokazao kako je Hergéovo iznimno popularno djelo, u kojem Tintin, često sluša zabranjene radio programe, bavi se kriptografskim problemima i rješava zagonetke, moguće dekodirati kako bi se u njemu pročitalo posvećene literarne teme obmane i nepriznatosti, i opet se (pozivajući se na Sartrea, Barthesa, Blanchota, Pynchona) postavilo nerješivo pitanje što je književnost.Mada se to na prvi čitateljski pogled možda i ne bi reklo, jer se može učiniti da je riječ o kakvoj povijesnoj fantaziji, uz eventualno naslućivanje duhovitog recikliranja ili pomodnog revizionizma, smještenoj u prve godine radiofonije, C / K je zapravo u vrlo precizno određenom smislu anti-roman (tj. roman koji se pita što je to roman), što će reći da se načelno suprotstavlja tradicionalnom poimanju likova i radnje, te kao fabularni materijal (ili građu za interpretativno kodiranje) radije koristi zamisli i apstrakcije (kao što je radio). Tako protagonist nije osobito 'zaokružen' i nije naročito pogodan za čitateljsku empatiju sentimentalnog tipa, više se zanimajući, i navodeći nas da se zanimamo, za svakovrsne odnose koji se uspostavljaju pomoću radijskih frekvencija. Uopće, prijenos i prijem ključne su strukturne okosnice romana, ukazujući, kako metaforički (naime, semantički), tako i doslovno (to jest, interpretativno) na odnos jezika, tehnologije i subjektivnosti.Sve to, ne treba naglašavati, stavlja prevoditelja pred velike izazove: treba, naime, sačuvati duhovitost izraza i elegentnu konstrukciju zapleta, ne gubeći pritom iz vida bogatstvo jezičnih igara, koje počinju od naslova poglavlja i imena likova koja redovito počinju slovom C / K - što je već sam po sebi naslov koji otvara mogućnost bar jedne doktorske disertacije o mogućnostima relevantnog prijevoda. Na primjer, posve je opravdano izostavljanje odlomka 'Surtout, the C: the C is everywhere. - The sea? - The letter: C. - What's C?'? (str. 292), jer je na hrvatskom, dakako, svugdje K (karbon, kao i na engleskom), koji ne pruža mogućnost igre riječima, koja je i u originalu samo intradijegetička, jer čitatelj vidi što piše a ne čuje homofoniju. Kad je to ikako moguće, Trdak takve probleme nerijetko rješava doista ingeniozno, što ćemo ovdje kratko ilustrirati naslovima poglavlja Caul / Košuljica; Chute / Kanal [u izgovoru, prijevod je konzistentniji od originala; McCarthy, dakako, zna sve o fonocentrizmu, međutim fonetski pravopis konstitutivno onemogućuje takve efekte]; Crash / Krah [tu pak imamo primjer gotovo pa potpune takozvane vjernosti, koja je kako znamo iluzija]; Call / Kôd [tu je prevoditelju, istina, pomogao original jer se u tom poglavlju pojavljuje onomatopeja kod, kod (str. 303), koja tek sugerira ono što je na hrvatskom i semantički potvrđeno (str. 335)]). Dakle, kao što Tom McCarthy mora ponuditi sve što je od romana uobičajeno očekivati a da istovremeno sve to dovede u pitanje, jednako je tako dvostruk zadatak imao i Dean Trdak: zadržati sve što je u originalu - a to uključuje kako često mikroskopski sitan vez tematsko-motivskih poveznica i aluzija, tako i bezbrojne reference i citate, od grčke mitologije i Shakespearea, a također i poznavanje terminologije kemije, hortikulture, kriptografije, spiritizma i geometrije, kao i metrički smislene prijevode citiranih i autorovih stihova - tako da sve to bude na hrvatskom. Po svemu sudeći, obojica su bili s(p)retne ruke.
Švedsko izdanje sabranih djela Tomasa Tranströmera Pjesme i proza 1954.-2004., kao i njegova vjerno preslikana hrvatska verzija, vizualno nalikuju na kakav registrator etnomološkog muzeja, otvarajući se fotografijom eksponata kukaca koja nas uvodi u autorov pjesnički univerzum. Prirodnjak, liječnik, čije je stvaralaštvo proteklo na periferiji književnih strujanja i grupacija, onkraj imperativa književnog angažmana i inih estetskih i ideoloških programa, Tranströmer je poznat po sažetom, konciznom izrazu i konkretnim slikama prije svega skandinavske prirode. Zbog zgusnutog jezika i minimalizma forme liriku mu često uspoređuju s haiku poezijom. Sažimanjem i filtriranjem u čiste, jasne slike formiraju se poznate transtroemerovske epifanije u kojima se kompleksnost egzistencije transformira u nešto jednostavno i opipljivo: ”svijest obuhvati svijet, kao što ruka stisne topli kamen”. Istovremeno, kao što je primijetila švedska pjesnikinja Eva Ström, iza varljive jednostavnosti tih pjesničkih slika krije se proces jezičnog razotkrivanja ili obrtanja ustaljenih metafora. Ström stoga zaključuje, posuđujući jednu takvu metaforu, da putanja Transtömerovih epifanija odgovara ”buđenju kao padobranskom skoku” iz jezičnih konvencija.Iako tek odnedavno prisutna na hrvatskoj prevoditeljskoj sceni, Sonja Bennet joj je doprinijela prijevodima nekih od ključnih naslova suvremene švedske lirike, zbirkama pjesama Kjella Espmarka i Tomasa Tranströmera. Spomenuti su samo neki od izazova s kojima se suočio ovdje nagrađeni prijevod Tranströmerove lirike: lapidarnost izraza, podtekst jezičnih dekonstrukcija i očuđenja, ili pak sveprisutni utjecaj glazbe. (Glazba je, naime, poznato uporište Tranströmerove poetike, počevši od prve zbirke 17 pjesama pisane uz zvučnu podlogu Sibeliusa pa do kasnijih odjeka Schuberta, Griega ili Listza kroz antologiju.) Prijevod ove antologije koja sabire autorov cjelokupan književni opus, pisan kroz više od pola stoljeća, podrazumijeva i nošenje s kaleidoskopom estetskih i životnih faza: od mladenačkih pjesama o Thoreauu pisanih safičkom strofom pa sve do ciklusa haiku pjesama u kojem Tranströmer uspijeva pronaći epifanije i na takvim mjestima kao što je radno okružje maloljetničkog zatvora. Prije svega, tu su nebrojena bilježenja metamorfoza mora i drugih prirodnih pojava kakva je na primjer:„Jesen s bandom čvorakakoji u šahu drže zoru“.Ili sveprisutna komika rođena iz bliskih susreta s banalnim - poput ulovljene kokoši u rukama: „Čudnovato, nisam imao osjećaj da je živa: ukočena, suha, stari bijeli ženski šešir koji je izvikivao istine iz 1912.“Antologija konačno uključuje i jedinu autorovu zbirku proze, memoarske zapise među kojima je i sljedeći prizor lova kukaca iz djetinjstva: „Nisam imao nikakvih estetskih pogleda na svoju lovinu – jedino važno bila je Znanost – no usput sam doživio mnogo lijepog [...]. Kretao sam se u velikom misteriju. Naučio sam da tlo živi, da postoji beskrajan puzeći i leteći svijet koji živi svoj vlastiti život ni najmanje ne mareći o nama. Tek maleni dio tog svijeta uhvatio sam i prikucao u svojim kutijama koje još uvijek čuvam. Skriveni minimuzej kojeg sam rijetko svjestan. Ali tamo su još svi, ta mala gamad. Kao da čekaju povoljan čas.“Kao svojevrstan preobraženi Tranströmerov minimuzej, i u hrvatskom prijevodu ova antologija uspijeva ostaviti dojam da iz njegovih eksponata provaljuju misterije. Odnosno, kako je to sažela prevoditeljica parafrazirajući argumentaciju Nobelovog odbora Švedske akademije za književnost, to su „udarci riječi iz kojih prosijava svjetlo“.
Suvremenu kanadsku književnicu Alice Munro kritičari danas jednodušno svrstavaju među najbolje autore kratkih priča koji pišu na engleskom jeziku. Ne štedi se na superlativima kad je riječ o dubini, mudrosti i preciznosti njezinih priča, o zahvaćanju u psihologiju likova pa, kako kažu, i u život sam. Čak ne izostaju usporedbe s Čehovom, Tolstojem, Henryjem Jamesom, Proustom. Sve to, dakako, može izazvati strahopoštovanje u prevodioca, ali u isto vrijeme i mamiti kao izazov.Spisateljsko umijeće Alice Munro očituje se u tome da naoko obična zbivanja suptilno poprati neočekivanim duševnim proživljavanjem likova ili pak da uistinu dramatične događaje prikaže kao gotovo svakidašnje. I dojmljivi opisi prirode često su u funkciji protagonistova doživljaja svijeta. No pravi akcent Alice Munro stavlja na koreografiju međuljudskih odnosa. Njezini se likovi spajaju, razdvajaju, približavaju, mimoilaze, i svi ti ostvareni i neostvareni kontakti među njima ostavljaju dubok trag. Ima nešto oporo, ima nekog beznađa svakidašnjice u pričama Alice Munro, neke fine ironije ali i humora, i nečeg suosjećajnog, ali i gotovo subverzivnog.Upravo je sve te nijanse prevoditeljica Maja Šoljan kongenijalno pretočila u svoj prijevod zbirke pripovjetki 'Služba, družba, prošnja, ljubav, brak'.Upućeni čitatelj ubrzo će uočiti dvije stvari. Prvo, da naša afirmirana i plodna prevoditeljica osjeća izraziti afinitet prema originalnom tekstu, odakle i proizlazi kongenijalnost prijevoda, a drugo, da suvereno crpi iz bogatstva hrvatskog jezika u svom služenju i druženju, ali ne i robovanju originalu. Maju neće zavesti engleska fraza, ona će uvijek pronaći adekvatan hrvatski izraz, od standarda pa sve do kolokvijalnog izričaja i žargona, a da pritom panično ne bježi ni od internacionalizama.Rečenica joj je elastična, ne pridržava se fiksnog reda riječi zacrtanog u originalu, već slijedi ritam rečenice hrvatskog govornika. Dijalozi su joj krajnje prirodni. Za uzvike, izreke, poštapalice i dječji govor crpi rješenja iz našeg narodnog blaga. Tako je, na primjer, onaj kolokvijalni 'yup' umjesto 'yes' hrabro riješila provincijalnim 'jašta' pripisanim provincijalnome liku ujaka. Postigla je dinamiku u prizorima dječje igre ratovanja, dramatičnost u prikazu oluje koja osujećuje potencijalne ljubavnike, ugođaj monotonije i nametnute suzdržanosti u slikama obiteljskih okupljanja oko stola te ekscentričnost atmosfere koja vlada u staračkom domu. Trebalo je jezično transplantirati i bogatu kanadsku floru, pa ćemo naići na zlatnicu, nedirak, divlje zvjezdane i konopljušu. Ako je za takva rješenja potrebno pomno istraživanje, prenošenje intimnih duševnih stanja likova, u čemu je Alice Munro pravi majstor, zahtijeva i prevodiočevo majstorstvo. Jednom je jedan istaknuti pisac rekao da su njegovi prevodioci zapravo njegovi rivali. Takav bi se velikodušni kompliment mogao odnositi i na autoricu ovog prijevoda. To da Maja Šoljan bez kompleksa, a posve legitimno, zahvaća u original u duhu jezika na koji prevodi najbolje ilustrira i prilagodba naslova. U originalu on glasi: 'Hateship, Friendship, Courtship, Loveship, Marriage'. A u prijevodu, podjednako duhovito, 'Služba, družba, prošnja, ljubav, brak'.I kao što je rekla istaknuta britanska spisateljica A. S. Byatt da Alice Munro potiče pisca u njoj, ona je očito potaknula i ono najbolje kod prevoditeljice Maje Šoljan.S obzirom na sve navedene kvalitete, Maja Šoljan, inače prevoditeljica tridesetak vrijednih naslova, za prijevod ove zbirke itekako zaslužuje nagradu iz ruku svojih kolega.U Zagrebu, 19. lipnja 2012.Vjera Balen-Heidl
Daniel Bučan dao je hrvatskoj kulturi prijevode s arapskoga niza velikih i bitnih djela iz arapske filozofije. Ti njegovi prijevodi obilježili su prevoditeljsku djelatnost u vrijeme kada su nastajali, pripadaju u struju najbolje i najkreativnije prevoditeljske škole u nas koja se bavila prevođenjem filozofskih tekstova, i predstavljaju najvrjednije plodove hrvatske orijentalistike u svojem vremenu. Osim toga, ti prijevodi već predstavljaju opsežan opus, a kako je djela koja će prevoditi Bučan birao po mjerilu njihove znatnosti, ali i povezanosti, oni čine i prepoznatljivu cjelinu. Nema sumnje da će, kao izuzetan pothvat u našem prevoditeljstvu, ostati trajno kulturno dobro Hrvatske. Stoga mi se čini da bi teško bilo naći boljega kandidata za nagradu za životno djelo u području prevoditeljstva od Daniela Bučana. Njegovi prijevodi točno zadovoljavaju opisane uvjete da bi se nešto predložilo za tu nagradu. Osim toga, i u svijetu su rijetki prevoditelji koji mogu prevoditi zahtjevne tekstove s klasičnoga arapskoga na suvremene zapadne jezike, a u Hrvatskoj je to jedinstven pothvat. A treba uzeti u obzir i to da je prevođenje s klasičnoga arapskoga ne samo mnogo rjeđi, nego i mnogo teži pothvat od prevođenja usporedivo teška teksta npr. sa suvremenih zapadnih jezika, pa bi takvim prijevodima ceteris paribus trebalo pri izboru za nagradu dati jasnu prednost.Arabist Daniel Bučan (r. 1943. u Splitu) ostvario je u posljednjih tridesetak godina niz vrijednih arabističkih radova, kao što su oni objavljeni u knjigama Realistički racionalizam Ibn Halduna (JAZU, Zagreb 1976.), Poimanje arabizma (Mladost, Zagreb 1980.), Vrijeme islama (Školske novine, Zagreb 1991.) ili Al Gazali i Ibn Rušd: mišljenje u svjetlosti vjere i razuma (Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb  1991.), Kako je filozofija govorila arapski (Demetra, Zagreb 2009.).Uz prijevode s više europskih jezika, prevodio je s arapskoga uz filozofiju i klasičnu poeziju. I ti su prijevodi s europskih jezika vrijedni pažnje, a dijelom se, kada se radi o filozofskim djelima, i dopunjuju s prijevodima s arapskoga. Isto su tako prijevodi arapske poezije zavrijedili priznanje, a oni su pak na drugi način, po jeziku i kulturi kojoj pripadaju pjesnici, povezani s prijevodima arapskih filozofskih djela. Ipak ću se radi kračine prijedloga i radi veće koherentnosti opusa koji se predlaže za nagradu usredotočiti samo na prijevode arapskih filozofskih djela.A prijevodi arapske filozofije, koji su najznatniji dio Bučanova arabističkoga opusa, obuhvaćaju ova djela:Al Farabi: Knjiga o slovima, Demetra, Zagreb 1999.Avicenna: Knjiga naputaka i opazaka, Demetra, Zagreb 2000.Avicenna: Metafizika, sv. I i II, Demetra, Zagreb 2011. (I) i u tisku (II)Al Gazali: Nesuvislost filozofa, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1993Averroes: Nesuvislost nesuvislosti, Naprijed, Zagreb 1988.Averroes: Knjiga prosudbene rasprave, Demetra, Zagreb 2006.Majmonid: Vodič za one što dvoje I i II-III, Demetra, Zagreb 2008., 2009.Od tih djela Averroesovo glavno djelo Nesuvislost nesuvislosti prevedeno je u cijelosti samo na engleski i na hrvatski, a na druge jezike samo djelomično. Al Farabijeva Knjiga o slovima razmjerno je nedavno otkrivena pa je Bučanov prijevod s arapskoga uopće prvi u svijetu. U tome je smislu prevoditeljski rad Daniela Bučana doista od izuzetne vrijednosti i po međunarodnim mjerilima.Po mjerilima prinosa za našu kulturu, s obzirom na izbor prijevoda, može se istaći da je izbor muslimanskih filozofa Al Farabija, Avicenne, Al Gazalija, Averroesa i najvećega židovskoga filozofa Majmonida vrlo reprezentativan jer se radi ne samo o najvećim filozofima arapskoga jezika, nego ujedno i nekima od najvećih u povijesti filozofije, a filozofija je u razdoblju tih mislilaca bila najrazvijenija upravo u arapskome jezičnome svijetu. Po izboru djela, osobito se za prevedena djela Avicenne, Al Gazalija, Averroesa i Majmonida može reći da su to njihova najglasovitija djela. Osim toga, Al Gazalijevo i Averroesovo djelo usko su povezana jer je Averroesovo kritika Al Gazalijeva, a nijedno se od njih ne može razumjeti u svojoj (arapskoj) tradiciji bez Avicennine Metafizike. Majmonid se pak ne može razumjeti bez biblijske i rabinske tradicije, ali niti bez arapske filozofije čijim se jezikom morao služiti ako je želio filozofski formulirati svoje misli u svoje vrijeme. Stoga se doista može reći da taj korpus prijevoda čini povezanu i vrlo dragocjenu cjelinu.S obzirom na pristup prevođenju, Daniel je  Bučan vrlo promišljen i knjige su stoga dobro stručno opremljene. Redovito počinju predgovorom o auktoru, vremenu, djelu i filozofskim problemima i sustavu. Zatim se iznose podatci o izdanjima i mjerodavnim prijevodima na svjetske jezike. Potom slijedi djelo prevedeno prema kritičkome izdanju, ili najboljemu postojećem izdanju. Na kraju je dodan i hrvatsko-arapsko-grčko-latinski rječnik važnijih filozofijskih naziva i izraza. On je osobito vrijedan jer daje ključ razumijevanju nazivlja i upoznavanju nazivlja na arapskome, a ujedno svjedoči o promišljenosti i dosljednosti u prijevodima Daniela Bučana.Moglo bi se reći da u tome pristupu stručnomu opremanju prijevoda Bučan slijedi primjer Tomislava Ladana u prijevodima Aristotela, kako su objavljeni u izdanjima Sveučilišne naklade Liber i Hrvatske sveučilišne naklade. Koliko može, slijedi i njegovo nazivlje za hrvatski, čime se postiže veća koherentnost hrvatskoga filozofijskoga nazivlja, ali mu Bučan pristupa na podudarnim osnovama i stvaralački, a pritom i koliko god je moguće vrlo dosljedno. Sve su to velike vrline ovih prijevoda.Vrijedi spomenuti da su neke od posljednjih objavljenih knjiga, Averroesova Knjiga prosudbene rasprave (2006.) i Avicennina Metafizika (I., 2011.), objavljene čak u dvojezičnome izdanju, što je, kada se o arapskome radi (izuzev Kur'ana), apsolutni praecedens.Hrvatski je jezik u Bučanovim prijevodima vrlo njegovan i izgrađen. Usprkos sadržajnoj težini tekstova koje prevodi s osobito teška jezika i bitno različita od indoeuropskoga grčkoga, latinskoga ili hrvatskoga, prijevodi su lijepi i razumljivi te pripadaju velikim prevoditeljskim dostignućima u hrvatskome jeziku.Posebno treba istaći u Bučana i njegovo izvrsno razumijevanje filozofske problematike u arapskoj filozofiji, što bi samo po sebi bilo veliko stručno postignuće. Stoga su njegovi prijevodi arapske filozofije i stručno filozofski i filološki i jezično s obzirom na arapski izvornik i na hrvatski prijevod uzorna djela koja služe doista na čast hrvatskoj kulturi, prevodilaštvu i posebno filozofiji. Ona predstavljaju jedan od najvećih i najzahtjevnijih prevoditeljskih opusa u hrvatskoj književnosti.Kada pomislimo da naša sredina još uvijek nije razvila arabistiku, a da u njoj djeluje jedan od velikih i posve izuzetnih prevoditelja arapske filozofske baštine, čak i po svjetskim mjerilima, onda si možemo bolje predočiti individualnu veličinu Bučanova prinosa hrvatskoj kulturi i znanosti, a posebno i hrvatskomu prevoditeljstvu.U našoj sredini možda i nije lako znati cijeniti prinos pojedinca toliko usamljena u svojem području rada da šire kulturno čitateljstvo za to područje, a time i za njegov rad, slabo zna. Čak i na studijima filozofije u Hrvatskoj arapska se filozofija praktički i ne poučava iako sada zahvaljujući Danielu Bučanu postoji literatura na hrvatskome kojom bi se i profesori i studenti mogli služiti, čak i obilnija i pouzdanija nego na mnogim većim svjetskim jezicima. Zato se takav izuzetan prinos hrvatskoj kulturi može i ispustiti iz vida. No ipak, najobrazovaniji dio naše kulturne sredine itekako cijeni taj rad. Koliko je on vrijedan za našu sredinu, može se potvrditi i time što je najviša znanstvena ustanova u Hrvatskoj, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, prepoznala njegovu vrijednost i nagradila Daniela Bučana Akademijinom nagradom na polju filoloških znanosti za 2010. godinu za njegovu knjigu Kako je filozofija govorila arapski. U toj su knjizi skupljene Bučanove studije o životu i djelu, filozofskome sustavu i filozofskim problemima te o jeziku u djelima Al Farabija, Avicenne, Al Gazalija, Averroesa i Majmonida, kao i o tradiciji njihova prevođenja na latinski i europske jezike, te ona može poslužiti kao izvrstan uvod u arapsku filozofiju i odabrane ključne teme iz nje po vodećim misliocima i njihovim nazorima.No ta je knjiga samo logičan plod velikoga prevoditeljskoga i istraživačkoga opusa Bučanova, a upravo je taj prevoditeljski opus zaslužio kao cjelina i životno djelo naveću pažnju i priznanje. On je jedan od najvećih i najzahtjevnijih prevoditeljskih opusa u hrvatskoj književnosti, a posebno filozofiji. Pravo je čudo da imamo takvo blago izvrsnih prijevoda velikih djela velike arapske filozofije na hrvatski jezik, a još je veće čudo da sve to blago dugujemo entuzijazmu, znanju i marljivosti jednoga jedinoga čovjeka koji je to odradio doista na čast i ponos cijelome narodu, odnosno kulturnoj sredini!Čvrsto sam uvjeren da taj opus treba nagraditi nagradom za životno djelo u prevoditeljstvu, i da možemo biti sretni da imamo takva kandidata u Republici Hrvatskoj za tu nagradu. Zato u potpunosti potvrđujem opravdanost prijedloga da mu se dodijeli nagrada za životno djelo.Mislav Ježić, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, redoviti profesor Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Amarušataka ili Amarukina stotina – stotina prizora ljuvenihArjunavarmadeva, zapadna recenzijaUvodna studija, uređenje izdanja teksta i prepjev s tumačenjimaMislav JežićArtTresor naklada, Zagreb, 2011Da bi se shvatilo značenje sanskrtskoga pjesnika Amaruke ili Amarua, vjerojatno iz 7.st., i njegove ljubavne poezije valja je prikazati u kontekstu književnosti u kojoj je ta lirika nastala. Klasična sanskrtska književnost ili kavya cvala je u prvom tisućljeću n.e., a vrhunac joj je bio za razdoblja Gupta (4-6.st.). Amaru je pjesnik ili kavi koji je bitno obogatio staro indijsko pjesništvo, a na koji način, saznajemo iz iscrpnog, znanstveno-stručnog, uvoda prevoditelja Mislava Ježića.U sanskrtskoj klasičnoj književnosti (kavya) veliku ulogu imaju pjesme od jedne kitice (muktaka), a u ovoj vrijednoj knjizi prevedeni Amarukini stihovani 'prizori ljuveni', spadaju u to pjesništvo maloga oblika (laghukavya). Amarukine su ljubavne pjesme bile toliko cijenjene u staroj Indiji da indijski poetičari i estetičari nijednoga pjesnika, osim Kalidase, ne navode toliko često i s tolikim divljenjem kao Amaruku. Radi se o pjesniku koji spada u sam vrh klasične indijske, a time i svjetske poezije.Djela kavye obilježava bogat leksik te ona pokazuju visok stupanj leksičke istančanosti. Pjesnički jezik oblikuje cjelinu pjesničkoga teksta izborom metra, pjesničkih ukrasa (ala.kara), opisa; obilježava ga u sanskrtu upotreba obilnih složenica, neuobičajenih izraza; on se koristi eufonijom koja se postiže asonancom i aliteracijom; pjesnik nastoji postići kongruenciju stiha i rečenice. Posebna obilježja kavye nastaju stoga što pjesnik teži određenim stilskim efektima na fonetskom i semantičkom planu što oblikuje stil (riti, marga). Pjesnička je poruka polisemična i jedno od bogatstava sanskrta upravo je polisemija, a i mogućnost igre homonimima i sinonimima.I sva je ta bogatstva drevnog sanskrtskoga pjesništva Mislav Ježić pretočio u hrvatski jezik. Prijevodi zadržavaju ono što mogu ostvariti od oblika izvornika u hrvatskome jeziku. U metrici to je broj slogova u stihu i mjesta cezura. Sanskrtski raspored metričkih dužina toliko je zahtjevan da ga nitko nije mogao prenijeti u ikoji drugi jezik, pa i Ježić ostvaruje samo pravilan i primjeren raspored naglasaka (uglavnom daktilski i trohejski) u istome broju u svakome stihu pjesme u prijevodu. Slijedi i pažljivu artikulaciju zbivanja i dinamike u rečenici. Nastoji iznaći semantički, a kada treba, i fonetski najvjernije i najsukladnije izraze izvornima i u hrvatskome: nastoji ostvariti aliteracije i asonance, pa i nedorečenosti, rabiti dvoznačnice i istoznačnice, ostvariti igre riječima i sugestije kojima pjesme obiluju.On s velikom akribijom na stotinjak stranica daje iscrpan uvid o tome što su povjesnici stare indijske književnosti i istraživači o Amaruki i autorstvu šatake utvrdili, što su indijski poetičari i književni kritičari o njemu mislili. Pita se što možemo o Amaruki znati. Navodi komentatore Amarušatake te pokušava rekonstruirati izvornik iz sačuvanih recenzija. Opisuje osobine Amarukina stila, pjesništva i zbirke. Sve su to filološke predradnje koje osiguravaju što pouzdaniji tekst, a time i što pouzdaniji predložak za prijevod.Osobito je važno što Mislav Ježić u odjeljcima uvoda piše o pjesničkom govoru te i eksplicitno objašnjava uporabu hrvatskoga jezika u svome prijevodu. Navodi i primjere prijevoda Amaruke na europske jezike u usporedbi s prijevodom u ovoj knjizi. Ježić podrobno obrazlaže zašto je njegov hrvatski prijevod takav kakav jest. Već u proslovu on kaže:'Suvremena se lirika rijetko bavi ljubavnim temama onako kako se njima bavio Amaruka, ali se slične teme mogu naći u renesansnome pjesništvu, osobito u stilu koji je bitno pridonio oblikovanju pjesničkoga govora ljubavne poezije na hrvatskome, u hrvatskome petrarkizmu. Ima doduše znatnih razlika. Amaruka je znatno manje retoričan i subjektivan nego petrarkisti, a znatno više dramatičan i psihološki empatičan, suživljen s likovima. Ipak petrarkistička i barokna ljubavna lirika najbliža je po klasičnosti, tematici, razvijenosti pjesničke frazeologije, pa čak i po metaforici Amaruki od svega što se u hrvatskoj književnosti može naći.'Bogato, i za svjetsku književnost dragocjeno, klasično indijsko pjesništvo na sanskrtu, gotovo nepoznato na Zapadu, ovim je prijevodom ponovno rođeno u hrvatskome jeziku, u suglasju s klasičnom hrvatskom poezijom, i postalo prisutno u hrvatskoj kulturnoj javnosti u prijepjevu koji je i izuzetno savjesno vjeran izvorniku i izuzetno suživljeno prenesen u klasični, a opet suvremen, hrvatski pjesnički jezik.Mislav Ježić je ovim svojim prijevodom znatno obogatio hrvatsku prevodilačku literaturu i, uza sve njeno bogatstvo, dao joj originalan i jedinstven prinos, i zato smatram opravdanim da mu se dodijeli godišnja nagrada DHKP za najbolji prijevod poezije.Klara Gönc Moačanin
SUPTILNOST! ZRELOST!! SAMOZATAJNOST!!!Više od osam godina iz kolegijalne blizine pratim nastajanje književnih prijevoda što ih potpisuje Helen Sinković. Tako sam već pri prvom susretu s prozom Friedricha Dürrenmatta i Herte Müller u njezinu načinu prevođenja uočio osebujnu suptilnost kojom se prevoditeljica uporno probijala do one presudne razine na kojoj se nemirna prijevodna masa netom 'premetnutog' teksta stilski oblikuje do te mjere da postane odgovorno sačinjenim odslikom izvornika. Tim se procesom - slikovito tvrdi prošle godine preminula rusko-njemačka prevoditeljica Swetlana Geier - prevaljuje 'beskrajno dug put do susjedove kuće'. Na taj način - nastavlja dalje spomenuta velemajstorica književnog prevođenja - 'svjetska književnost prevođenjem uopće biva moguća'.Isprva uočenoj suptilnosti ubrzo se u prijevodima dvaju romana nobelovke Elfriede Jelinek pridružila ona prevodilačka zrelost što je kadra iznjedriti smjelost kojom je Helen Sinković hrvatskom čitateljstvu prokrčila put kroz mjestimice gotovo neprohodan literarni gustiš iz pera ove po mnogo čemu izuzetne, nerijetko naizgled kontroverzne Austrijanke.Stilskoj suptilnosti koja za svaku prijevodno premetnutu autorsku osobnost pronalazi poseban i baš njoj prikladan registar s odgovarajućim leksičkim, sintaktičkim i semantičkim sviralama te rastućoj zrelosti kojom se trajno zadovoljavaju visoki književno-prevodilački standardi kojima se - kako smo netom čuli - omogućuje postojanje svjetske književnosti tiho se i nenametljivo pridružuje prevoditeljičina suautorska samozatajnost koja na osobit način dolazi do izražaja u trima romanima njemačke nobelovke Herte Müller što ih je Helen Sinković do sada majstorski prevela na hrvatski jezik. Roman Ljuljačka daha (Atemschaukel), objavljen prošle godine u izdanju nakladničke kuće OceanMore, i našu je čitateljsku javnost uvjerio u neprijepornu literarnu kakvoću Herte Müller. Bjelodan dokaz da je tome tako godišnja je nagrada za umjetničku prozu što je kao svojevrsno priznanje naše u međuvremenu znatno samosvjesnije struke Društvo hrvatskih književnih prevodilaca za godinu 2010. dodjeljuje cijenjenoj kolegici Helen Sinković.Protočna čitkost koja nam ne dopušta da knjigu ispustimo iz ruku, zadivljujuća ekspresivnost slikovitih opisa vanjske predmetnosti logorskog života i unutarnje uzavrelosti posebice u duši Leopolda Auberga kao fiktivnog pripovjedača u romanu te jezično-stilska kreativnost uz čiju se pomoć prevoditeljica vješto i junači nosi s autoričinom literarnom ćudljivošću koja na njemačkom jezičnom području od prvog pojavljivanja na književnom obzorju prkosno kroči svojim vlastitim stazama samo su neke od upečatljivih značajki ovoga iznimnog prijevoda zbog kojih će ova knjiga još dugo privlačiti pozornost naših čitateljskih sladokusaca.Nedvojbeno je da će se ovom prijevodu u budućnosti pridružiti još mnogo prijevodnih uspješnica što ih suptilno, zrelo i samozatajno potpisuje naša laureatkinja Helen Sinković. Uvodno spomenuta kolegijalna blizina u međuvremenu je prerasla u prevodilačko suputništvo, a ono me neodoljivo nuka da autorici ovog izuzetnog prijevoda od srca zahvalim na obogaćujućem doprinosu hrvatskoj prijevodnoj književnosti.Sead Muhamedagić
Izuzetno mi je drago što se baš meni pružila prilika da sročim ovo obrazloženje nagrade za životno djelo, jer s Vjerom Balen-Heidl dijelim mnoge uspomene na životnom putu. Prije nekoliko godina zajedno smo upisali Filozofski fakultet, zajedno slušali predavanja i nekako istodobno diplomirali, da bismo nekoliko godina kasnije sretnim stjecajem okolnosti uspješno surađivali u svojstvu urednice i prevoditelja na prijevodima triju romana jednog od najboljih suvremenih engleskih pisaca Iana McEwana. Znam da ova priča o zajedničkom studiju otkriva neugodne tajne, jer se Vjera drži mnogo bolje od mene, ali nagrada za životno djelo zahtijeva istinu i ništa osim istine.U hrvatskom prevodilaštvu postoji jedna malobrojna ali vrlo važna skupina prevoditelja i prevoditeljica koji su svojim znanjem i prevodilačkim postignućima uspjeli objediniti dva kompatibilna zanimanja -prevodilačko i uredničko - i time postati još utjecajniji i učinkovitiji posrednici među kulturama. U idealnom svijetu svaki bi urednik trebao imati bogato prevodilačko iskustvo, ali budući da to vrlo često nije slučaj, treba tim više cijeniti one malobrojne pojedince kojima je to pošlo za rukom a Vjerino prevodilačko iskustvo je uistinu vrlo bogato i proteže se sve od studentskih dana, kad je već 1967. godine prevela jezično i kulturološki vrlo zahtjevan američki roman Pokojni George Apley podcijenjenog dobitnika Pulitzerove nagrade J. P. Marquanda. Slijedili su roman i priče vjerojatno najkompleksnijeg i za prevoditelja najtežeg američkog pisca Williama Faulknera, zatim najznačajniji roman Povratak zeca možda najboljeg američkog stilista Johna Updikea te programatski, a jezično zahuktan dugačak esej Normana Mailera 'Bijeli crnac'. To impresivno snalaženje u raznim kulturološkim kontekstima i pripadajućim jezičnim registrima koji variraju od puritanske novoengleske sredine Marquanda ili Updikea do južnjačke, gotovo 'lokalne fikcije' Williama Faulknera nastavlja se prijelazom od razbarušenog Mailera do lapidarne autističnosti Kosinskijeve Prisutnosti pa kontroverznog i utjecajnog, jezično daleko razvedenijeg romana Grupa Mary McCarthy i svjedoči o Vjerinoj svestranosti i spremnosti na suočavanje s novim prevodilačkim izazovima. Sva spomenuta djela svojevrsni su međaši američke književnosti i Vjerinom izboru sigurno je uvelike pridonio njen boravak i poslijediplomski studij na Portland State Universityju u Oregonu. Međutim, koliko god bi sve navedeno bilo dovoljan dokaz Vjerine svestranosti a i izvrsnog književnog ukusa, 1997. godine Vjera vrlo uspješno prevodi paradigmatsko djelo Emma britanske spisateljice 18. stoljeća Jane Austin, koje suvremeni naratolozi smatraju oglednim primjerom pripovjedne virtuoznosti.Koliko je teško Vjeri bilo skočiti iz samotnjačkog prevođenja u vrlo javni svijet izdavaštva i to još k tome na mjesto tada već legendarnog urednika Zlatka Crnkovića i njegove renomirane biblioteke Hit to zna samo ona, ali činjenica je da je u idućih nepunih devet godina, od 1998. do 2007. uredila tridesetak prijevoda romana s nekoliko jezika u rasponu od makedonskog do portugalskog. U stalnom procjepu između komercijalnih zahtjeva biblioteke i istančanog i informiranog književnog ukusa, Vjera je, među ostalim, uredila i objavila romane pisaca poput Grahama Swifta, Gabriela Garcije Márqueza, P.D. James, Anne Fine, Margaret Atwood, Iana McEwana, Anne Tyler, Mathewa Knealea, Luane Starove, Patricie Highsmith, Marie Ferranti, Rite Ferro, Penelope Lively i mnogih drugih i, što je vrlo značajno, uposlila više do trećine aktivnih članova Društva, među kojima naše najbolje prevoditelje, kao primjerice Gigu Gračan, Matu Marasa, Blanku Pečnik-Kroflin, Miu Pervan, Tanju Tarbuk, Anu Prpić i mnoge druge. O tome kako je izgledalo Vjerino urednikovanje mogu i sam vrlo vjerodostojno posvjedočiti, jer smo surađivali na prijevodima triju romana. Rukopis prijevoda (Vjera i ja ne vjerujemo kompjutorima) putovao bi poput ping-pong loptice od mene k njoj i natrag nebrojeno puta, bio svjesno i minuciozno dotjeravan, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, pasus po pasus. Iako sam do tada već preveo mnogo toga, mnogo sam i naučio, naročito o izražajnim mogućnostima hrvatskog jezika. S druge strane, ni jedna Vjerina intervencija nije bila silom nametnuta, nego je uvijek bila znalački i dobroćudno obrazložena. Mislim da bismo se svi složili kako je biti urednik a ne steći neprijatelje gotovo nemoguće, ali Vjeri je to uspjelo. Moram ovdje spomenuti da je tome pripomogla i njezina trajna uzdanica lektorica Zora Radić, koja bi još finalni tekst prijevoda izbrusila do savršenstva.Svojim vrsnim prijevodima i uredničkim radom, tj. informiranim i širokim dijapazonom tekstova, znalačkom brigom oko kakvoće prijevoda, savjesnošću i uloženim trudom, Vjera je ne samo obilježila i obogatila našu izdavačku ponudu, nego i neprijeporno pokazala da su prevoditelji i urednici najvažnije spone među kulturama.Stoga mi je posebna čast i zadovoljstvo da u ime Povjerenstva za dodjelu nagrada mogu proglasiti Vjeru Balen-Heidl dobitnicom nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca za životno djelo. S obzirom na Vjerinu vitalnost, nagradu treba shvatiti isključivo kao poticaj u daljnjem radu a ne kao tek kurtoazno obilježavanje dugogodišnje plodne karijere.
Skromni i samozatajni kakvi već po defaultu moraju biti, prevodioci se rijetko pojavljuju kao glavni, pa i sporedni, likovi književnih djela, a naša tiha profesija očito pisce nadahnjuje znatno manje od naoko tako neuzbudljivih zanimanja kao što su službenik, guvernanta ili kućanica, koja sva prominentno figuriraju u povijesti svjetske književnosti. Zato je za nas prevoditelje posebno veselje kad nam u ruke dođe roman kao što je »Vatreno evanđelje« Michela Fabera, objavljen prošle godine u biblioteci Mitovi nakladnika Vuković & Runjić iz Zagreba, u kojem je junak naš kolega - lingvist i znanstveni suradnik Zavoda za klasičnu filologiju i orijentalistiku u Torontu, koji upravo svojim prevodilačkim radom odigra prometejsku ulogu. Theo Griepenkerl, naime, u Iraku pronađe drevne zapise te utvrdi da je posrijedi do sad nepoznato, ali autentično peto evanđelje iz pera stanovitog sluge Malha, koji se inače u »službenim« evanđeljima u Bibliji spominje poimence samo jednom, kao sluga kojem su odsjekli uho u Getsemanskom vrtu. Njegovi zapisi bacaju sasvim novo, i ne uvijek laskavo svjetlo, na Isusa Krista i njegove posljednje dane. Theo prevede Malhovo evanđelje s izvornog aramejskog i objavi ga, a bura koja se nakon toga podigne u svjetskoj javnosti svjedoči o neuništivoj snazi riječi koja preživljava tisućljeća.Ovaj kontroverzni roman zahtjevan je zadatak za prevoditelja na kojem se sjajno iskazala naša kolegica Snježana Husić kojoj stoga dodjeljujemo ovogodišnju nagradu za najbolji prijevod proze. Talijanistica i komparatistica, asistentica na katedri talijanistike na Filozofskom fakultetu, urednica i prevoditeljica, Snježana Husić prevodi s talijanskog autore kao što su Niccolo Ammaniti, Italo Calvino i Pirandello, a s engleskog Williama Trevora, Chucka Palahnika i svojeg omiljenog pisca Philipa Pullmana. Prevodeći »Vatreno evanđelje«, nadahnuto je i vješto riješila sve probleme što ih nameće roman u kojem se javljaju tri vrlo različita registra.Suvremena naracija prati doživljaje i razmišljanja glavnog junaka s kojim ćemo se svi mi lako identificirati dok grize donju usnicu sjedeći za kompjuterom i pitajući se »da Horeša prevede kao Georgiosa? Kuckajući po tipki za vraćanje, izbrisao je pet slova i umjesto njih utipkao 'Georgios'. Zatim je izbrisao 'Georgios' i utipkao 'Horeš'.« Poznato će nam biti i situacija kad Theo sam sebe tješi glede svojeg autora: »Pa dobro, Malho je, dakle, davež. I što onda? Tip nije prosječno fundamentalističko naklapalo iz Pripižđa koje piše svoj internetski blog. Nego autor najstarijeg očuvanog kršćanskog teksta! Osobno je poznavao dvojicu Isusovih učenika! Neumorno je propovijedao evanđelje u vrijeme kad je sveti Pavao još bio režimski batinaš poznat kao Savao Taržanin i bacao nepoćudne vjernike u tamnicu. Malho je možda cmizdravi niškoristi, ali je Važan, s jebeno velikim V!«Tekst petog evanđelja napisan je jezikom i stilom biblijske tradicije koji je Husić znalački reproducirala, dok je posebno jezično zanimljiv, pa stoga i izazov za prevoditelja, onaj dio romana koji donosi komentare čitatelja na objavljeno peto evanđelje na stranicama internet knjižare Amazon - od sofisticiranih kritika do razjareno nepismenih napada.Sve te probleme Snježana Husić riješila je dovitljivo, iskazujući iznimno prevodilačko umijeće i dar za jezik, a da pritom ni u jednom trenutku nije iznevjerila duh ili smisao izvornika.Prijevod petog evanđelja u romanu »Vatreno evanđelje« imao je dramatične posljedice. Prijevod romana »Vatreno evanđelje« prošao je, kao i mnoge druge vrijedne knjige, nažalost gotovo nezapaženo. Stoga se nadamo da će godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca privući zasluženu medijsku pozornost, a Snježani čestitamo!
Prof. dr. sc. Adalbert Rebić rođen je 1937. godine u Hrvatskom zagorju. Srednju klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu a studij teologije i biblijskih znanosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana i pripadnom Biblijskom institutu u Rimu, gdje je i doktorirao. Sve do svog umirovljenja 2005. godine radio je kao profesor biblijskih znanosti i orijentalnih jezika (hebrejski, aramejski, sirijski i arapski) na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je iz svoje struke 28 djela te oko 400 članaka u raznim domaćim i inozemnim časopisima.Prevođenjem se počeo baviti po svršetku svojih filozofsko-teoloških studija u Rimu 1968. godine i početkom svoje nastavničke djelatnosti. Prevodio je uglavnom djela svoje struke.Ipak već i prije nego je završio studije u Rimu urednici prijevoda Biblije na hrvatski jezik Jure Kaštelan i Bonaventura Duda (Biblija, Stvarnost 1968.godine) povjerili su mu zadaću da lektorira hrvatski prijevod Jeremije proroka, knjige Tužaljki i Ezekijela proroka uspoređujući ga s izvornim tekstom. Iako je još bio student on se pokazao vrsnim pomoćnikom u kritičkom prevodilačkom radu lektoriranja. Radilo se naime o mnogostrukoj lekturi, kako jezičnoj, tako teološkoj, kao i originalno biblijskoj.Drugi veliki prevodilački pothvat A. Rebića bila je 'Jeruzalemska Biblija' (KS, 1994.). On je s francuskog jezika preveo uvode u pojedine biblijske knjige Staroga zavjeta. Osim toga preveo je tumačenja i komentare uz pojedine biblijske tekstove te je s pravom potpisan zajedno s J. Fućakom i B. Dudom kao urednik cijelog djela. A. Rebić se već od studentskih dana pokazao talentiranim za jezike. No, u prevođenju Jeruzalemske Biblije, koja se prevodila s francuskog jezika na hrvatski, bilo je važno usporediti smisao tekstova s originalom, jer prijevod prijevoda može unijeti krivi smisao pojedinih biblijskih tekstova. A. Rebić je uspoređivao tekstove s originalima i tako u komentarima, bilješkama i uvodnim tumačenjima mogao uputiti na izvorni smisao tekstova.Treći opsežni prevodilački posao bila je stručna jezična biblijska lektura prijevoda s engleskog 'Biblijskog priručnika' u izdanju Kršćanske sadašnjosti i Grafičkog zavoda Hrvatske 1989. godine. Radilo se o jezičnoj, biblijskoj, teološkoj i izvornoj lekturi, koja bi zadržala smisao tisućljetnih tekstova Biblije. A. Rebić se u tom poslu dokazao kao neizostavni stručnjak poznat i izvan granica naše zemlje.Četvrti prevodilački pothvat bio je prijevod s francuskog Ekumenskog prijevoda Biblije, gdje je A. Rebić preveo bilješke uz biblijske tekstove te uvode u pojedine biblijske knjige. Ovaj posao je bio veoma delikatan. Ne samo da je trebalo dokazati originalni smisao tekstova, nego i mogućnost prihvaćanja smisla od svih kršćanskih denominacija. On je te propozicije morao pokazati u komentarima i uvodima u tekstove pojedinih biblijskih knjiga.Kao urednik Općeg religijskog leksikona u izdanju Leksikografskog zavoda 'Miroslav Krleža' (Zagreb 2002.) mnoge je tekstove prevodio, oblikovao i leksikografski zaokružio s područja Biblije, židovstva, katolicizma i američkih religija. Prihvaćanje tog leksikona u teološkoj zajednici kako katolika tako i nekatolika i nekršćana pokazuje visoki stupanj uspješnog rada i prijevoda A. Rebića.Rebić je od 1970. godine do danas preveo na hrvatski s raznih jezika 26 knjiga. Prevodio je s njemačkog, francuskog, talijanskog, engleskog i španjolskog jezika.Držim da ima smisla ovdje spomenuti i njegov rad na vođenju hodočasničkih skupina u Izrael te organizaciju biblijsko-arheoloških seminara na kojima je on konsekutivno prevodio s raznih jezika predavanja mnogih stručnjaka angažiranih u Jeruzalemu, Jordanu i Grčkoj.Rebićevi prijevodi na hrvatski su tečni, razumljivi, pogađaju duh hrvatskog jezika a da ne izdaju duh jezika s kojega prevodi. U prijevodima izbjegava tuđice, tako da mu je jezik čist, često s iznenađujućim novim riječima koje obogaćuju hrvatski jezik. On poštuje strukturu jezika s kojega prevodi, ali mu je draže hrvatske rečenice tako prereći da se s lakoćom čitaju. Zato mu je jezik bogat, raznolik, gramatički i pravopisno ispravan, a stilski maštovit.
Mislim da prevoditeljicu nije potrebno opširnije predstavljati. Prof. dr. Morana Čale predaje talijanski književnost na odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kako je studirala i francuski jezik i književnost mogu sa ponosom reći da je bila i moja studentica, te da jednako uspješno prevodi s talijanskog i francuskog jezika. Do sada je objavila četiri autorske knjige (iznimnu studiju o Umbertu Ecu Demiurg nad tuđim djelom (1993), knjigu Eseja o hrvatskom književnom modernizmu, (2004), te knjigu eseja o Ranku Marinkoviću (2001) i Oko kiklopa, (2005)... kao i tri zbornika radova s međunarodnih skupova kao suurednica. Autorica je niza zapaženih prijevoda od kojih ističem posebno prijevod Imena Ruže Umberta Eca iz 1984 (koji je već bio zaslužio ovu nagradu!), i prijevod francuskog teoretičara Antoinea Compagnona (2006). Također je prevela cijeli niz istaknutih autora kao što su Jules Verne, Dino Buzzati, Pirandello, Goldoni i drugi.Ovom se prigodom radi o prijedlogu za dodjelu godišnje nagrade DHKP Morani Čale za prijevod jednog od ranijih djela Rolanda Barthea Mitologije objavljenog 2009. g. O izboru nagrađenog naslova i motivacijama žirija govorit će, pretpostavljam, njegov prestavnik-ica. Moja uloga recenzenta prijevoda je ponajprije ocjena vrsnosti prevoditeljeva posla (točnost se podrazumijeva sama po sebi), odnosno zahtjevnosti izvornika. U konkretnom slučaju radilo se o problemu interkulturalnog koreliranja sa stranim kontekstom kao i o problemu specifičnosti i slojevitosti jezičnog iskaza (frazeologije, aluzivnosti, ambivalencija u tonu od blage ironije do sarkazma koje nam 'mitologije' iz naslova detektiraju i sugeriraju). Zadatak je bio ne posve lak obzirom da se radi o fenomenima, diskursu i referencama o bivšoj, danas već povijesnoj svakodnevici s polovice prošlog stoljeća. Time se samo potvrđuje Barthesova teorija o mnoštvenom čitanju, o mutacijama istog simboličkog sustava tijekom vremena. Djelo snuje, čovjek određuje, kaže sam autor (u djelu Kritika i istina) u jednoj znamenitoj parafrazi.Inače, što možda i nije slučajno, ovo je jedno od rijetkih Barthesovih djela koja još nisu bila prevedena na hrvatski. Ovaj znameniti semiotičar, filolog, filozof, pisac i kritičar bio je do svoje prerane smrti 1980, profesor na katedri književne semiologije na znamenitom College de France (a koja je bila osnovana upravo za njega), od šezdesetih se godina do kraja života ovaj briljantni i velikodušni autor (i čija slava ni danas ne tamni) bavio u prividno različitim djelima jednim temeljnim pitanjem: kako književni tekst, posmatran kao objekt, uspijeva polučiti dojam smisla (ili smislova) za čitatelja kroz prostor i vrijeme. Zanimljivost njegove književne strategije, njegove intelektualne i filozofijske originalnosti nalazi se u istraživanju interakcije između jezika i diskurza, zbiljnog i političkog, mitskog i imaginarnog. Njegov se rad temelji, krajne pojednostavljeno rečeno, na uvjerenju da su antropologije i psihoanaliza poveznice između književnog djela shvaćenog kao poseban sustav znakova unutar jezičnog iskaza, te čitateljeve sposobnosti i imaginacije da te znakove uvijek nanovo za sebe aktualizira.Mitologije spadaju u najraniju fazu Barthesova djelovanja. Objavljene su 1957., nakon znamenitog Nultog stupnja pisma u kojem propituje mogućnost pisanja neovisnog o povijesnoj zbilji i epohi.Međutim već Mitologije koje slijede pokazuju upravo suprotno: svako je pisanje izbor, a veza označitelja i označenog, zbiljnog i simboličkog vezana je uz određeni trenutak, situaciju, ideologiju. Mitologije u obliku kratkih, prividno nepretencioznih eseja daju niz modela društvenih falsifikata, ideologizacije svakodnevice, stereotipa u mišljenju i jeziku, pokazuju frazeologiju diskurza, obrazaca kolektivnog nesvjesnog, nevidljive manipulacije, ukratko metodom 'slučajnog uzorka' daju pregled nesvjesnih mitema (obrazaca značenja ili ponašanja) kao u kakvoj 'ultrazvučnoj' snimci fenomenologa. Koji ispod razine neposrednih značenja vidi prostor proizvodnje i tumačenja smisla. Mitologije su pisane kako sam autor kaže u uvodu tijekom dvije godine, kao kronika jednog vremena i jedne konkretne povijesne zbilje. Povodi su za pisanje različiti: teme iz dnevnog tiska, javne rasprave, književni ili politički fenomeni, Tour de France... To je, ukratko, semiologija svakodnevlja na tragu egzistencijalizma i fenomenologije. strukturalna analiza zbilje doživljene kao objekt, ili pak na nekom već prethodnom stupnju simbolizacije (tisak, mediji, društvena recepcija).Zadatak prevoditeljice nije bio transkulturalna transpozicija - tekst je ukotvljen u francuski kontekst (pa nužno frankocentričan) s polovine prošlog vijeka. Vjerujem da je on i mlađim Francuzima danas donekle neproničan na razini referencijalnog, kao i nama. Međutim Barthes ne piše kroniku svoje epohe. Njegov je interes teorijski i semiološki. Svi primjeri, u obliku kratkih eseja, žele pokazati kako funkcionira mitsko (uvriježeno ili priželjkivano) mišljenje, kako se predvidljivo enkodira (i dekodira) njihov smisao. Sve je u dakle jeziku: mit je iskaz, iskaz je sustav znakova, s dvostrukim dnom, koji sugerira mnoštvena značenja u istom simboličkom jeziku.Prijevod je elegantan. Čitak i pitak, duhovit kada treba, jezik dovoljno neutralan i transparentan da sugerira narečenu mnoštvenost tumačenja. Ono što ponekad izmiče je ironija pa i sarkazam koji ide na račun suvremenika, frazeologija stereotipa koja ne funkcionira u oba jezika na sasvim isti način. Možda je trebalo ipak u bilješkama hrvatskom čitatelju pojasniti ličnosti i zgode na koje se tekst odnosi - ne mislim pritom na bicikliste Tour de Francea, tu nacionalnu epopeju čiji su heroji danas vjerojatno već na drugom svijetu, nego na mnoge druge primjere, kao što je, recimo, ime i lik male pjesnikinje Mimi Drouet o kojoj se tada pisalo u cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj, sjećam se toga, kao o pjesničkom čudu od djeteta. Bilo bi zanimljivo znati kako je uopće zaživio taj mit, koja je bila uloga medija u estradizaciji djetetova talenta, kao i što je poslije bilo s njom. To je samo jedan primjer od mnogih... Mislim da je izdavač, odnosno urednik trebao predložiti da se napišu bilješke uz tekst (ne samo one uobičajene 'prim. prev.') i to upravo zato što je ovaj Barthesov tekst neodvojivo, strategijski vezan uz kulturu i fenomene svoga vremena pa i danas kad se to djela čita kao paradigme njegove metode, koja je i sama već ušla u povijest francuske teorije).Prijevod Morane Čale je više nego korektan: on je pametan, inventivan, prilagođen karakteru, duhu i ideološkoj čestitosti bez gnjavaže i pedanterije svoga autora. Na kraju želim reći da me posebno raduje činjenica da je ugledna romanistica i znanstvenica čije radove pratim još od njezina fascinantnog rada oko Umberta Eca (poetike, interpretacije i prijevoda) - bila moja studentica (kao uostalom i Lada Čale). Romanistika se, ne samo talijanistika, s njima s pravom ponosi zbog visokog standarda koji nam je tako prijeko potreban, ne samo u kulturi , nego 'i šire'...
PORTUGALSKI NADREALIZAM I - Antologijski izbor tekstova(izbor i prijevod Tanja Tarbuk)Poezija je u Portugalu najjača umjetnička grana. Ne samo da Portugalci rado čitaju poeziju nego će vam rado iz memorije i recitirati neku od pjesama svojih omiljenih portugalskih pjesnika. I ta radost sudjelovanja u poeziji svog vremena nije rezervirana samo za neki određeni sloj, poezijom se bave svi, od čistačice i zidara do profesora ili bankovne službenice. Poezija je ukorijenjena u portugalsko društvo i kulturu duboko poput Saudadea.A Saudade je vječna osobnost portugalskog naroda.Tjelesna ljubav koju je bol produhovila, ili duhovna ljubav otjelovljena u žudnji, Saudade je osjećaj poput, recimo, maglovitog jutra, a možemo ga definirati i kao spoj neba i zemlje. Sveprisutan je, i po tom se osjećaju svakodnevni život reflektira i u umjetnosti, tako da je i cijela portugalska avangarda vezana uz Saudade. Osnovna značajka modernizma je da imamo vjeru da nešto možemo promijeniti, da je snaga u našim rukama. Ne puštamo pijesak vremena da nam olako protječe kroz prste, želimo zauvijek svježima zadržati naizgled nepovezive zvukove i osjete, u svoj njihovoj punini i bogatstvu različitosti.A Salazarova diktatura, izdržljiva skoro poput Sadudadea, ali suprotna, jer je bila žestoki oponent slobodnom duhu, osudila je zemlju na izolaciju od vanjskog svijeta, provodeći medijsku cenzuru i atmosferu straha, ustoličila zabranu slobode izražavanja i političke sudove, pretvarajući tako osobnost portugalskog naroda u bezličnu, umrvljenu masu, po modelu Nacionalnog sekretarijata za propagandu.Bitno je to znati kako bi ovdje prisutne pjesnike uklopili u prostor i okolnosti u kojima su nastajala njihova djela, jer od svih avangardnih pravaca u Portugalu nadrealizam je bio najviše društveno angažiran.Kako je to osjećati da imamo krila, a živjeti umotani u vakuum, znaju svi koji su imali iskustva s nekom državom ustrojenom po totalitarnom principu ili po nečovječnoj ideologiji. Iako, brutalni će zamah represije često na pepelu izumrlih nada stvoriti plodno tlo otpora putem kreativne imaginacije.Pomoću mašte, dobar će nas umjetnik najbliže približiti stvarnom stanju stvari, jer prikazuje nam istinu u više dimenzija, filtriranu od predrasuda, s dovoljnim odmakom za sagledavanje kutova koji bi nam u pravocrtnom, unaprijed nametnutom gibanju, ostali skriveni.Portugalski nadrealizam, kako saznajemo u sveobuhvatnom uvodu, službeno je ovjerovljen u Lisabonu 1947. osnivanjem prve nadrealističke skupine, u vrijeme već okoštale Salazarove strahovlade. Prošlo je više od dvadeset godina od prvog Bretonovog nadrealističkog manifesta u Francuskoj 1924., tako da se može činiti kako se nadrealizam u Portugalu javlja dosta kasno, no obilježja karakteristična nadrealizmu - sklonost snovima, neobične slike - postoje u svim epohama portugalske umjetnosti; mnogi glazbenici, dramatičari, pjesnici, slikari, suvereno su se kretali između zbilje i sna, jednim podupirući drugo, tako da formiranjem nadrealističkog pokreta nisu oni osjećali da iskaču iz okvira svoje kulture. Vjerojatno najistaknutiji pripadnik Lisabonske skupine, veliki portugalski pjesnik Alexandre O'Neill, u ovoj nam pjesmi, koju možemo čitati i kao svojevrsni manifest smjelih portugalskih nadrealista koji su istupali protiv malograđanskih konvencija i društvenog podjarmljivanja, dočarava visoku umjetničku konstantu, vjeru u snagu pjesničke riječi, u nepovredivo dostojanstvo pojedinca i plemenitu čežnju za od neba obećanom nam slobodom, koja dominira ovom antologijom:PJESMANeka posljednja zvijezda izađeiz škrtosti nebai nada se razbuktarazbukta u našem srcuI neka izađu rijekeiz strpljivosti zemljeU moru neka pustolovinazadobije obale koje zaslužujeI neka izađu sva suncašto su sagnjila na nebuonih koji ne htjedoše vidjeti- al nek izađu na koljenimaI neka iz ruku izađu pokretičiste pretvorbeIzmeđu zbilje i snami ćemo biti vrtoglaviKnjiga koju ovdje imamo plod je sustavnog proučavanja jedne opsežne, monumentalne građe, obavljene korespondencije, novinskih razgovora, biografskih zapisa, višegodišnjeg predanog rada na jednom izuzetnom djelu koje je, i ne samo zato što se radi o poeziji, za autora materijalno neisplativo, ali pravo je blago za kulturu naše zemlje.Tanja Tarbuk, koja je prevela već 50-tak djela iz književnosti na portugalskom jeziku, podarila nam je bravurozno prevedenu, koncizno isprepletenu poeziju portugalskih umjetnika, slikara i pjesnika, pjesnika i slikara, fotografa i filmaša, svih raznovrsnih protagonista portugalske nadrealističke scene, autentičnu i svježu, širokokutnu panoramu osobnosti bitnih za percepciju književnosti XX. stoljeća. A kako ćemo bolje dokumentirati kulturu jednog vremena nego poezijom.
«Retorika je čovjek u logosu; logos se kroza nj projicira i izražava, a budući da je čovjek složen, višestrukost glasova očituje se u bogatstvu izraz koji zbilji služe kao atributi.»

Michel Meyer, iz Uvoda Povijesti retorike od Grk do naših dana

 Belgijski profesor retorike Michel Meyer, urednik i suautor Povijesti retorike od Grk do naših dana u uvodu ovome povijesnom pregledu discipline čiji djelokrug podlaže sva polja čovjekove govorne prakse iznosi gotovo nevjerojatnu činjenicu: do objavljivanja ove Povijesti godine 1999., na «velikome» jeziku poput francuskoga nema opće povijesti retorike. Proučavatelji su njezin povijesni razvoj silom prilika sagledavali u okvirima povijesti filozofije, književnosti, umjetnosti i znanosti, nužno opterećeni priklonom koji ovisnost o spomenutim područjima nosi. Ta činjenica sama po sebi zaoštrava izazov pred kojim se našla skupina autora na čelu s Meyerom i – prema mišljenju frankofone i inozemne kritike – zavidno ispunila velika očekivanja. U naše doba novog procvata retorike ovo iznimno djelo proučava teoriju govorništva zapadnoga kruga polazeći od Aristotelova viđenja retoričkog odnosa kao komunikacijske veze između govornika i slušatelja putem jezika, pri čemu je veliki grčki mislilac postavio temeljne razlučnice između govorničke dimenzije etosa, slušateljske dimenzije patosa i jezične dimenzije logosa. Od sofističke, platonovske, aristotelovske i ciceronske retorike, preko srednjovjekovnih i renesansnih civilizacijskih mijena te baroka, klasicizma, prosvjetiteljstva i devetnaeststoljetnih stremljenja, ova povijest osobito poticajno obrađuje 20. stoljeće, koje je minulo u znaku prevlasti jezika, te donijelo izrazitu obnovu retorike i njezino širenje na područja prava, književne analize i psihoanalize. Stoga i hrvatska stručna publika može biti iznimno zahvalna inicijativi naklade Disput i urednika biblioteke Palimpsest Krešimira Bagića što je ovo važno djelo osvanulo i u prijeko nam potrebnoj hrvatskoj inačici – i to upravo u znalačkome i ingenioznome prijevodu Vande Mikšić.Prevodilac ima sreću ili nesreću da tuđi prijevod ne može čitati nevino. Ne može se oteti pomišljanju na izvornik. Nastoji ga razabrati u potci prijevoda, nagađa i smišlja svoja rješenja, odmjerava ih s onima koja nalazi na stranici. Dobre prijevode često čita i radi vlastita nadahnuća. Indiskretno, da se saživi s drugim prevodilačkim iskustvom, osjeti drukčiju rečenicu i drukčiji odjek stranog jezika s kojim se sm danomice pogađa. Čita prijevode da nauči nešto novo, naiđe na novu riječ na materinskom jeziku ili se podsjeti na neku staru, koja mu je nehotice ispala iz osobne uporabe. Sretan je kad može «pokupiti» neki novi sintaktički trik ili metodu taktiziranja s tekstom. U razgovoru s «civilnim» čitaocima zanima ga pak njihova recepcija prijevoda. Čut će razne procjene i obrazloženja, no katkad će mu, upravo kad je o prijevodima teorijske literature riječ, zahtjevnija proučavateljska publika priznati da, kad djelo mora čitati u prijevodu, nerijetko poseže za prijevodima na druge jezike – primjerice na engleski – jer su, kažu, prohodniji i pouzdaniji. Doista, i sami moramo priznati da strane filozofijske i teorijske tekstove na hrvatskome često otežava prekruto praćenje sintakse izvornika koje će zakučastoj i dugoj rečenici dati dodatnu gustoću i zastrti značenje. Nasuprot tome, s velikim poštovanjem čitamo one prijevode koji, kao čarobnim štapićem, strogi ritam složene argumentacije na stranome jeziku bez vidljivih šavova pretaču u korito ciljnog jezika očuvavši sve bogatstvo i čvrsto usmjerenje matice izvornikova toka. Naslućujemo kakvim je trudom u vratolomnim rošadama prevodilac platio pitku bistrinu svog teksta... koja, na zadovoljstvo hrvatskih proučavatelja retorike, resi upravo prijevod Vande Mikšić.Čitalac će nadalje ustanoviti da ovaj prijevod odlikuje velika terminološka obzirnost i promišljenost, kao i zamašan dokumentaristički rad na citatima iz primarnih tekstova i poniranju u retoričku problematiku. Naravno, reći ćemo, od savjesna prevodioca ništa manje i ne očekujemo. No u prevođenju Vande Mikšić zadivit će nas pregovaračka vještina kojom miri sučeljene jezike i jezične kontekste, nalazi prave kompromise i nudi najpovoljnije ustupke. Njezino umijeće zrcali i prividna lakoća kojom plasira domišljata i elegantna leksička rješenja i ne posustaje u jezičnoj maštovitosti i kreativnosti ni u jeku napora koje ovakav tekst iziskuje. Vrijedi pripomenuti da je prevoditeljica svoj bjelodani dar dosad njegovala na iznimno zahtjevnim zadaćama filozofijskih i kritičkih tekstova Jacquesa Derridaa, Jeana Baudrillarda, Umberta Eca, Itala Calvina ili Rolanda Barthesa, ali i umjetničkih proza Andréa Bretona, Raymonda Queneaua ili Borisa Viana.Neki će možda primijetiti da je pregled retoričke misli kroz povijest ipak prije svega povjesnica i književnu mu vrijednost možebitno proglasiti sporednom. No riječ je o povjesnici čarolije jezika i jezičnog zavođenja, problematike koja se nas kao prevodilaca itekako tiče. A nema većeg zadovoljstva nego kad nam upravo ovakvo kapitalno priručničko izdanje povrh radosti otkrivanja i proučavanja jedne znanstvene discipline na krilima vrsnog prijevoda pruža i užitak čitanja.
Sveukupni opus Irene Lukšić - književni, znanstveni, prevoditeljski i urednički - tako je velik i bogat da ga je teško ukratko opisati (objavila je 40-ak prevedenih knjiga i oko 350 različitih priloga o suvremenim ruskim piscima, emigrantima i klasicima). Kao što znamo, riječ je o vrsnoj prevoditeljici ruske književnosti, koja se svojoj rusističkoj struci posvetila i na znanstvenom planu, a njezin književni rad zauzima značajno mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi. Književnica i iskusna prevoditeljica u jednoj osobi već jamči kvalitetu ovoga prijevoda koji je po mnogim karakteristikama iznimno zahtjevan.Irena Lukšić - prevoditeljica A. Zinovjeva (1987.), F. Kreutzwalda (1987.), V. Aksjonova (1988.), V. Jerofejeva (1989., 1993.), N. Berberove (1990.), S. Antonova (1991.), J. Brodskoga (1992.), D. Harmsa (1993.), J. Aleškovskoga (2002.), I. Aleksander (2003., 2007.), V. Vojnoviča (2006.), V. Pelevina (2003., 2005., 2006., 2007.), Čehova (2004.), J. Družnikova (2004.), I. Stogoffa (2004., 2005., 2006., 2007.), D. Prigova (2007.) i drugih ruskih autora svom je širokom prevoditeljskom opusu - od starih klasika do suvremenih pisaca - dodala još jedno djelo Gajta Gazdanova - njegov roman Povijest jednog putovanja.Nakon Večeri kod Claire istoga autora (hrvatski prijevod objavljen 2004.) Povijest jednog putovanja je svojevrsno iznenađenje, kojim je pisac dokazao da fascinacija ženskom ljepotom nije osnovni tematski čimbenik koji je utjecao na njegovu iznimnu popularnost i njegov zvjezdani status u međuratnoj europskoj prozi.U romanu Povijest jednog putovanja nema ni klasične fabule ni klasične deskripcije likova, a na posebnost te proze u najvećoj je mjeri utjecala prava magija riječi. Svoje stilizirane likove (Albert, Odette) Gazdanov, naime, oživljuje uz pomoć jezičnih klišeja pop-kulture i postojećih visokovrednovanih umjetničkih postupaka, karakterističnih za klasike, vješto ih povezujući s vlastitim refleksijama o vremenu i mjestu zbivanja, koje često rezultiraju esejističkim pasažima o suvremenim društvenim fenomenima (primjerice autorova doživljaja boeme Montparnassea). Negdje u dubini te goleme duhovne građevine načas bljesne i fabula (ubojstvo doktora), ali tim neočekivanim obratom autor ne iskoračuje iz svoga diskurza. Naprotiv, njime stvara potrebnu «napetost» i pripovijedanju daje svojevrsno ubrzanje.Po svojoj poetici roman zapravo ne predstavlja rusku književnost na tipično ruski način, onako kako smo je navikli doživljavati. On suvereno uranja u tijek europskoga modernizma - i to kroz francusku književnost. Fasciniran čitanjem francuske lektire, Prousta poglavito, Gazdanov je na strukturnosintaktičkoj razini izgradio jedan posve osebujan poetski rukopis, koji je utjecao na daljnja pomicanja granica proznih žanrova. Njegov se tekst, a posebno romani, može čitati kao poezija u prozi. Sintaksa toga lirskoga pripovijedanja izrazito je francuska pa je prevoditeljica morala dugačke rečenice lomiti na kraće, logički zaokružene i poetološki svrsishodne cjeline, kako bi bile bliže hrvatskom čitatelju i njegovu osjećaju za jezik.Prenoseći rusku tematsku zbilju, oblikovanu prema francuskom književnom obrascu, prevoditeljica je u hrvatskoj verziji romana uspjela sačuvati sjećanja na bogatu rusku književnu baštinu, prelomljenu kroz hrabro eksperimentiranje s aktualnim europskim modernističkim trendovima, koji su u Gazdanovljevo doba upravo stjecali svoj kulturni legitimitet. Svi ovi slojevi, ruski i francuski, znalački su pretočeni u hrvatski jezik, kako bi dočarali poetološke, jezične i povijesne tragove kojima je bogato prošaran izvornik.Ni na jednoj razini - tematskoj, jezičnoj, ekspresivnoj - nije se izgubilo ništa od specifičnoga Gazdanovljeva bilingvalnoga izraza. Ruski je tekst ispresijecan francuskim rečenicama koje se u njega skladno uklapaju, dajući mu osebujan pripovjedački ritam, čime se potvrđuje vjerodostojnost priče. Taj je sklad uvjerljivo i vjerodostojno prenesen u hrvatski prijevod, tako da čitatelj doista može uživati u čaroliji i bogatstvu Gazdanovljeva jezičnoga univerzuma.Da bi se preveo jedan tako zahtjevni roman, prevoditelj mora ne samo izvrsno poznavati jezike, nego i kulture (rusku i francusku) koje su iznjedrile ovoga iznimnoga autora. Naime, Gajto Gazdanov je tek prije desetak godina priznat kao klasik svjetske književnosti, čime je dospio u središte šire kulturne pozornosti: prema njegovim su djelima snimljeni uspješni filmovi, u tijeku je izdavanje njegovih sabranih djela, a u bližoj budućnosti možemo očekivati da će kao prozaik zauzeti jedno od najznačajnijih mjesta u svjetskoj književnosti 20. stoljeća.Zahvaljujući Ireni Lukšić, Gazdanov je za hrvatske čitatelje literarno otkriće. S obzirom na njegovo iznimno značenje u ruskoj i svjetskoj književnosti (u francuskoj je on odavno klasik, a u ruskoj je, kao emigrant, u sovjetsko doba bio prešućivan), ovaj izvrsni prijevod, koji svojim umjetničkim dometima uistinu obogaćuje hrvatsku prijevodnu književnost, pridonijet će da ga i hrvatsko čitateljstvo doživi kao svoga pisca.Dubravka Sesar
Iako su u prevodilačkom opusu Anemarije Paljetak (rođene Kobal, kako je i potpisivala prve prijevode), nezanemarive i natuknice koje su rezultat prijevoda s talijanskog, te s hrvatskog na slovenski, ono što najjasnije obilježuje njezin višedesetljetni prevodilački rad jest upoznavanje hrvatskog čitateljstva sa značajnim djelima dvadesetostoljetne slovenske književnosti. Društvo slovenskih pisateljev za taj joj je rad 1986. godine dodijelio prestižno priznanje 'Župančičeva listina'.Međutim, kad se opus Anemarije Paljetak sagleda u cjelini, upada u oči još jedna njegova karakteristika: žanrovska raznolikost. Koliko, naime, cijenimo pojedine prevodioce koji su se vrhunski bavili poezijom, dramom, umjetničkom prozom ili esejistikom, toliko i vrednujemo kad se u jednoj osobi okupi bavljenje svim tim rodovima, tim više što to od prevodioca zahtijeva višestruk i višenamjenski napor. Za potkrepu ovoj tvrdnji dovoljno bi možda moglo biti i tek nabrojiti imena autora kojima se ova prevoditeljica bavila: Jurca, Vidmar, Zajc, Pauček, Kmecl, Hieng, Borko, Jarc, Kozak, Medved, Njemoga-Kolar, Svetina, Šomen, Valton, Štih i Simoniti itd. (da se zadržimo samo na slovenskim autorima). Hoteći pak podrobnije oprimjeriti zastupljenost pojedinih žanrova, nužno ćemo zaći u područje osobnog ukusa, ali to primjerima neće oduzeti njihovu nepobitnu književnu vrijednost.Pjesnika Srečka Kosovela Anamarija Paljetak hrvatskom je čitateljstvu predstavljala (te su ga mnogi od nas u njezinim prijevodima upoznali) i u lirsko-proznim pasažima, i pjesmama koje odišu rodnim Krasom, i u avangardnim, konstruktivističkim pjesmama, te ga prevodila od časopisa krajem sedamdesetih do zbirke Integrali objavljenih osamdesetih godina kod splitskog Logosa. Pamtim Kosovelova od rime slobodnog, ali slobodno ritmičnog stiha, u njezinu prijevodu:Rime su izgubile svoju vrijednost.Rime ne uvjeravaju.---Sve je izgubilo svoju vrijednost.Bijelo more proljetne noćiRazlijeva se po poljima, vrtovima.Slutnja budućnosti prolazi mimo nas.Duhovna povijest Slovenaca Janka Kosa, temeljna povijesna studija iz kod nas malo zastupljenog područja povijesti ideja, objavljena kod Matice hrvatske 2004. godine, zahtijevala je pak kako golemo faktografsko poznavanje povijesti jednog prostora (onomastike, topografije, povijesnih referenci koje se ne daju mehanički prenijeti), tako i vrhunsku jezičnostilsku svijest o tome kako taj prostor može postati razumljivim drugome, te upućeno praćenje sintaktičkog smisla što ga je zadao autor (profesor ne povijesti, već komparativne književnosti).I na kraju, meni najdraži primjer: Zofka Kveder, Misterij žene, objavljen kod Nakladnog zavoda Matice hrvatske prije pet godina, u biblioteci Ljepša polovica književnosti urednice Julijane Matanović. Kompaktna modernistička prozna zbirka potresna u rijetkoj kombinaciji angažiranog (socijalno i feministički) i lirskog. Iz nje biram jedan od lakših, prohodnijih pasusa za koji prevoditeljica kao da je odabrala dosluh s dalekim odjecima Krleže:'Moja je duša bila kao harfa. kao harfa s neugođenim strunama. Tisuće tonova spavalo je u strunama, ali nikada nisu isplivali u svijet.Mene su boljele melodije koje su spavale u strunama moje duše. kao zatvoreni sužnji čeznule su za slobodom. Boljele su me; ali ja ih nisam znala podići. kao boje koje ne vidiš, kao pjesmu koju ne čuješ, kao nešto što jest i nije - i nije, takva je bila moja duša. Kao harfa s neugođenim strunama. Tisuću ljepota spava u strunama, ali samo hrapavi disakordi otkidaju se u zrak, ako ih dotakneš.'Iako se kod prevodilaca osobito cijeni savitljivost, prilagodljivost stilu pojedinog autora, mi svi vrlo dobro znamo da svaki prevodilac također ima svoj stil (a ovo se dvoje ne mora međusobno kositi). Kako bih, dakle, opisala prevodilački stil, ili pristup, Anemarije Paljetak? Rekla bih da ona, kad god je to u tekstu moguće, posegne za najboljim vrednotama hrvatskog standarda, istraživši ih do krajnjih granica prije nego li će potražiti alternativna jezična rješenja. Anamarija Paljetak za mene je uzor-prevoditeljica, i željela bih da bude i drugima (i mlađima), i po tome što, kad god može, izabire i komentira sama. Nitko, po mojemu mišljenju, ne može bolje niti napisati bilješku o autoru niti pogovor, kao ni izabrati iz autorova djela najbolje fragmente, od prevodioca samog. Ona je na tom putu, kad god je mogla, ustrajala. Od prvog čitanja do posljednjeg pisanja - a što je drugo prevođenje?Danas, kada tzv. 'malim' književnostima prijeti odmjeravanje isključivo s 'velikima', te zaborav sebi bliskih i sličnih u onoj mjeri koja najljepše ističe razlike, hrvatskoj kulturi osobito su potrebni (dopustite mi da upotrijebim jedan starinski izraz) 'kulturni pregaoci' (a tko su to drugo nego prevodioci) kao što je Anamarija Paljetak. Zato njoj i sebi želimo da još mnogo godina uspješno piše i prevodi.Iva Grgić Maroević
McEwan, Kant i prevođenje s mjerom U nekoliko svojih recentnih djela, izdanih mahom nakon 2000. godine (Die postnationale Konstellation, Der gespaltene Westen, Zeit der Übergänge), njemački filozof Jürgen Habermas raspravlja o mogućnosti oživljavanja Kantovog projekta u naše doba obilježeno završetkom hladnog rata, raspadom Sovjetskog Saveza, povratkom niza europskih i azijskih država u kapitalizam (popularno nazvanim tranzicija), ozbiljnijim ustrojavanjem Europske Unije, te predstojećom i tekućom reformom Ujedinjenih Nacija. Osnovni preduvjet uspjeha takvog preustroja svijeta za Habermasa jest uspostava ˝svjetske građanske solidarnosti', čija je bit nadilaženje uskih lokalnih i nacionalnih perspektiva i interesa te mogućnost pomaka vlastitog očišta do točke podudarnosti s očištima onih koje smo oduvijek nazivali ˝drugima'.Kada je u pitanju Velika Britanija, uže rečeno Engleska i još uže London, onda je ta ˝drugost' bila osnovna značajka cjelokupne fascinacije tim svijetom života (još jedan Habermasov pojam), ali i odnosa Londonaca, Engleza i Britanaca prema Kontinentu i svijetu u cjelini.McEwanov roman ˝Subota' svoju izvanrednu recepciju na brojnim knjižnim tržištima zahvaljuje hrabroj odluci autora da u praksi zakorači u novu europsku i svjetsku situaciju i upusti se u velik rizik: on odbacuje svekoliki ˝britishness', od vanjskih znakova (glavni junak vozi Mercedes i cijeni Francuze, ne pravi i ne osjeća nikakvu rasnu ili kulturnu razliku prema manje ili više obojenim kolegama i pacijentima), do mnogo značajnijih unutarnjih, gdje McEwan potpuno odustaje od eksploatacije čuvene engleske ironije, humora i skeptičnog odmaka, te ozbiljno i bez ikakvih predrasuda suosjeća sa svojim likovima čiji je životni stav mahom određen nadnacionalnim pojavama, kretanjima i procesima. ˝Subota' se jednako uspješno mogla odigrati i u Parizu, Bruxellesu, Beču, pa i u Zagrebu. Autorov naizgled prilično tradicionalan književni pristup i način pripovijedanja uklapaju se u sveopći svjetski trend poštovanja prema priči, a u slučaju ˝Subote' priča je zaista dobra: motivirana, uvjerljiva, proporcionalna, napeta i brižljivo dozirana u tempu. Kao takva je više nego preporučljiva hrvatskoj publici, iako je njezina kratkoročna recepcija očekivano tiša od recepcije ˝Elementarnih čestica' ili ˝Korekcija', jer McEwan izbjegava kričave senzacije društva spektakla i nema izraženu narcisoidnu crtu autora dviju spomenutih uspješnica.Ivan Matković je McEwana otkrio vrlo rano, tako da mu je ovo peti prijevod romana ovoga suvremenog klasika. Osim što je na taj način (a i osobno) dobro upoznao McEwana, njegova su znanja i sposobnosti za uspješan prijevod romana ˝Subota' upravo skrojeni po mjeri: anglist po vokaciji, usmjeren na suvremenu književnost po interesima, godinama je u dnevnom kontaktu s mjestom radnje ˝Subote'. Na taj mu način ne izmiče ni jedna kulturna specifičnost, od naziva ulica, trgovina i poduzeća, do društvenih previranja i zdravstvenog sustava. Na područjima na kojima je mnogo manje suveren (neurokirurgija, neki aspekti sporta, mehanički sklopovi automobila itd.) proveo je prava istraživanja, sve dok se nije oboružao pojmovljem i vokabularom sposobnim odgovoriti suvislom opisu uklanjanja benignog tumora na mozgu ili oštećenja na automobilu. Tijekom dugogodišnjih susreta s humanističkim (fikcionalnim i nefikcionalnim) tekstovima na hrvatskom jeziku stvorio je određenu skepsu prema svakoj radikalnosti u jeziku, pa je suzdržan u uporabi oživljenih ili iznova iskonstruiranih ˝čistih' hrvatskih izraza, čija je realna frekvencija još uvijek prilično niska. U tome ga je podržala i lektorica romana Zora Radić. McEwanovom romanu to dobro čini, jer u istoj je proporciji njegov engleski prema inačicama koje mu se nude, iako je engleski jezik, naravno, sustav s potpuno drugačijom sudbinom od hrvatskoga.O Matkovićevu prijevodu ˝Subote' može se na koncu kazati i nešto vrlo bazično i jednostavno, ali u današnje doba osobito važno: njegov je prijevod točan. Nije kastriran za mnijenja i modifikatore koje je teško uklopiti u sintaksu hrvatskog jezika, a nije ni nakićen nepostojećim objašnjenjima, poveznicama ili čak gegovima, čemu dobar dio suvremenih prevoditelja u većoj ili manjoj mjeri naginje.Iz svega rečenoga, zbog postignute ˝građanske solidarnosti' između autora i prevoditelja, proizlazi moja preporuka da se ˝Suboti' u prijevodu Ivana Matkovića dodijeli godišnja nagrada DHKP-a, jer njezin je cilj da istakne relevantan prevoditeljski pothvat, a ne da verificira količinu buke ili prašine koje iz često neknjiževnih razloga neko svjetsko djelo, a ponekad i nedjelo, ostavi za sobom.U Zagrebu, 25.09.2008. Andy Jelčić
Prigoda kao što je ova iziskuje da se započne poprilično konvencionalnim uvodom, kakvog bi u nekom drugom slučaju pokušala izbjeći po svaku cijenu. Iskazana mi je, naime, velika čast, koju sam sa zadovoljstvom prihvatila, da obrazložim prijedlog za dodjelu nagrade za životno djelo našega Društva, uvaženoj članici i - neugodno mi je i reći - kolegici prevoditeljici Mirjani Hećimović, koja već gotovo pola stoljeća sustavno i predano prevodi sa slovenskog jezika. Književni prevoditelji s tzv. malih, susjednih jezika, kojima i sama u skromnim omjerima pripadam, jednako su ljudi iz sjene kao i oni koji našoj kulturi posreduju književne tekstove pisane na tzv. velikim, svjetskim jezicima. No, dozvolite mi da napomenem, njihova je sjena još malčice veća, njihova je nevidljivost još trunčicu jača. U borbi za pokoji novinski redak ili sekundu u eteru teško prolazi i knjiga, teško prolaze i globalne svjetske uspješnice, a kamoli prijevodi onih pisaca do kojih automobilom stignemo čak i za nepunih sat vremena. Slovenska književnost, iako toliko, ne samo mjereno u kilometrima, bliska našoj, hrvatskoj, nikada nije velika vijest. Ali, onima koji znaju o čemu govorim jasno je kako je upravo međusobno upoznavanje i prevođenje susjeda jedan od važnijih modusa kako bismo, ma kako to prejako zvučalo, upoznali i spoznali sami sebe, odnosno vlastitu književnost i kulturu.Za Mirjanu Hećimović prevođenje nikada nije bilo sporedna djelatnost, već isključivo glavni i jedini životni izbor. Čitav je svoj profesionalni život provela u statusu slobodne književne prevoditeljice i čitav je svoj profesionalni život posvetila posredovanju susjedne, slovenske književnosti i kulture. Već i posve letimičan pogled na bibliografiju njezinih prijevoda, dostupnu u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, leksikografskim natuknicama, ali i onome što zovemo kolektivnim sjećanjem na lektirne naslove, pročitane knjige koje pripadaju klasicima slovenske književnosti (što smo ih jednom morali ili htjeli pročitati), ili pogledane kazališne predstave, dovoljno jasno ukazuje na opsežnost, ali i raznovrsnost njezinog prevoditeljskog interesa. Reprezentativni slovenski autori, klasici i suvremenici, poput Ivana Cankara, Cirila Kosmača, Ivana Tavčara, Vitomila Zupana, Edvarda Kocbeka ili Drage Jančara, na hrvatskom su jeziku proizvod njezine prevoditeljske radionice. Tome treba dodati i brojne prijevode dramskih tekstova (pedesetak radiodrama, više TV-drama i filmskih scenarija), među kojima je možda «najzvučniji» naslov «Događaj u mjestu Goga» Slavka Gruma, najznačajnija slovenska ekspresionistička drama, višekratno i vrlo uspješno postavljena na hrvatskim pozornicama. Nemoguće je i nabrojati sve prevoditeljske priloge koje je tijekom dugog niza godina odradila i odrađuje na stranicama periodike. No, iako je njezin prevoditeljski opus doista kvantitativno zavidan, to dakako nije jedini razlog zbog čega gđa. Mirjana Hećimović spada u sam vrh književnih prevoditelja u nas. Iz svakog njezinog prijevoda, naime, moguće je iščitati prije svega vrhunsko poznavanje izvornoga teksta, ne samo u jezičnom smislu, već i u pogledu konteksta u kojem je nastao, njegovih stilskih i kulturoloških odrednica, ali i cjelokupnog opusa autora kojeg prevodi. Vjerna izvorniku, ali i itekako spremna na eksperimente kako bi se u novom jezičnom okružju slovenski autor i njegov tekst, osjećali kao kod kuće, Mirjana Hećimović iz knjige u knjigu, iz ulomka u ulomak iskazuje nevjerojatnu kreativnost, osjećaj za jezik, ali i književni talent bez kojega, duboko sam uvjerena, nema dobroga prijevoda, nema strane knjige koju ćemo čitati s jednakim guštom kao da je naša. Njezin kultiviran jezični izraz, visok stupanj opće kulture, ali i individualnost i hrabrost u iznalaženju rješenja u kompleksnim slučajevima, doprinijeli su da slovenske autore, uz njezino posredovanje, čitamo doista kao susjede i to ne one za koje je potrebna putovnica, već one koji su tu pokraj nas, vrata do, rekli bismo. Još je jedna nevjerojatna vrlina koju gđa. Mirjana Hećimović posjeduje kao prevoditeljica - bez obzira o kakvom se tekstu radilo, prevodila ona realista, modernista ili postmodernista, njezina su prevoditeljska rješenja na vrlo visokom, zavidnom nivou, čime iskazuje vrhunski osjećaj ne samo za jezik, nego i iznimno poznavanje književnih pravaca i stilova. Čitati romane i eseje jednog Drage Jančara, poznatog kao autora zahtjevnog, rafiniranog i kompleksnog izraza, a to je jedan od pisaca kojeg Mirjana Hećimović vrlo ustrajno i često predstavlja hrvatskoj čitateljskoj publici, na hrvatskome ili slovenskome jeziku posve je isti doživljaj i čitateljski užitak. O tome, vjerujte, mogu posvjedočiti iz posve osobnog iskustva.Pa, dozvolite mi da u ovoj svečanoj prigodi budem još malo osobnija, više no što to možda dopuštaju zadane konvencije. Gospođu Hećimović nikada, do sada, nisam osobno upoznala, no njezino je ime i prezime, zapisano na ponekad i prilično skrovitim mjestima, gdje se čudnom izdavačkom logikom potpisuju prevoditelji, dio moje «opće kulture». Slovenska književnost dio je moga obrazovanja, ali i obiteljskog nasljeđa, slovenski jezik druga je kuća moga bitka, prijevodi gospođe Hećimović kod mene su, bukvalno i figurativno, kod kuće. Kao osnovnoškolka čitala sam njezine lektirne prijevode, kao nadobnudna studentica tadašnje jugoslavistike uspoređivala sam originale i prijevode Ivana Tavčara, Edvarda Kocbeka, Ivana Cankara ili Vitomila Zupana, kad sam i sama počela ponešto prevoditi posve sam se isfrustrirala čitajući njezine brojne i izvrsne prijevode jednog od mojih omiljenih pisaca, spomenutog Drage Jančara, na njezinim prevoditeljskim rješenjima uočavala sam svoje greške i propuste. Čitajući roman «Katarina, paun i jezuit», što ga je tako izvrsno prevela 2004. godine zarekla sam se sama sebi kako nikada neću prevoditi Jančara, jer bi nakon gospođe Hećimović to bio gotovo amaterizam. Čak ni njezinom prijevodu zbirke priča «Promjene koža» Andreja Blatnika, jednog od «mojih» slovenskih pisaca mlađe generacije čije sam dvije knjige i sama prevela, nisam našla baš nijednu zamjerku. Jer, kod gospođe Mirjane Hećimović ne postoje generacijski jazovi i afiniteti, ne postoje «odrađeni», već samo vrhunski i profesionalni prijevodi.Prevoditi tako kontinuirano i predano kao što gospođa Hećimović čini od 1960. godine, u uvijek nesigurnom slobodnjačkom statusu, doista je rijetkost i doista je više od igre, što je Društvo slovenskih prevodilaca već prepoznalo dodjeljujući joj svoju nagradu. Sada to čini i naše Društvo i doista sam sretna zbog toga i jedino što mogu reći, Društvu i gospođi Mirjani Hećimović, jest - iskreno čestitam!
Budući da se do sada hrvatski nakladnici nisu previše otimali za knjige Rolanda Barthesa (1915-1980), valja nam višestruko pohvaliti lanjsko besprijekorno i profinjeno izdanje Fragmenata ljubavnog diskursa, u pouzdanom, štoviše odličnom hrvatskom prijevodu Bosiljke Brlečić, što ga čitateljima nudi Naklada Pelago, nakon što je 2004. Meandar objavio sjajne Barthesove Varijacije o pismu (u prijevodu Vande Mikšić i s predgovorom Carla Ossole) uz njegovo već 'kultno' djelo Užitak u tekstu (u prijevodu i s kritičkim uvodom Zvonimira Mrkonjića). Ne zaboravimo usput ni relativno ažuran prijevod Carstva znakova, što ga je 1989. tiskao August Cesarec. No, uzmu li se u obzir svekoliki raspon i nezaobilazna važnost Barthesova opusa za razvoj francuske, pa i svjetske teorijske i kritičke misli, zaostale praznine na hrvatskom odredištu, onkraj sporadičnih prijevoda u časopisima, ipak nisu zanemarive i stoga im je trebalo (i treba) - ne ekshaustivno unedogled - nego što prije mudro doskočiti. Upravo Fragmenti ljubavnog diskursa, jedna od zadnjih za života objavljenih Barthesovih knjiga, iako se u nas pojavljuje točno 30 godina od prvotiska francuskog izvornika, ukazuju na takav promišljeni odabir. Predočujući nam Barthesovu drugu, za neke i treću, prijelomnu, osobniju, a zasigurno najzreliju misaonu i spisateljsku fazu, to djelo dandanas krije u sebi naboj i draži nezastarive izazovnosti. Premda se koncepcijom i strukturom, tj. razdiobom na rubrike s ključnim riječima po abecednom redu, razvijenima u formi duljih ili kraćih fragmenata, nadovezuje na prethodne faze, novost samog 'ljubavnog diskursa' doima se i kao autoironijski nadmašaj ili sažeta nadgradnja svih uloga što ih je taj 'učitelj mišljenja' (bar za druge, ako ne posve samouvjereno) igrao na intelektualnoj pozornici avangardnog modernizma druge polovice 20. stoljeća. Ni Barthes se gdjekad nije libio pribjeći najekstremnijim iskazima, tako svojstvenim onodobnoj 'strahovladi' francuske theoriae, ali sam sebe nije pronalazio u pozi krutog teoretičara. Već je svojom kliznom, vrlo pružljivom metodologijom posvjedočio ono neprestano kritičko (samo)preispitivanje, pozornost i prijemljivost za Drugo i drukčije, što su ga od strukturalizma na početku, preko semiologije, kombinirane s lingvistikom, sociologijom, psihoanalizom (via Lacan), te retorikom i hermeneutičkim 'dekonstrukcionizmom', doveli naposljetku do poststrukturalističkog nepovjerenja u znanstveno objektivne metode. Za njime je (reklo bi se: kao domišljat izlaz iz nužde) uslijedio Barthesov dvosmisleni zaokret prema modalitetu fikcije, jer sve što nam je otad govorila knjiga Roland Barthes par Roland Barthes (1975) trebalo je shvaćati kao izrijek 'nekog lika iz romana'. Ali, u toj obnovljenoj i skrenutoj žudnji za izumom drugog jezika, Barthesova verbalna gesta nije odbacila nataložena iskustva, nego je omogućila teorijskoj misli i itekako izvježbanoj kritičkoj pronicljivosti da se susreću, prepliću, suptilno pretapaju s vrlo smionim intimnim pismom 'autobiografizma'. Kako se pak apstrakcija, cerebralnost, disciplina, po Barthesovoj hedonističkoj estetici, ne suprotstavljaju tjelesnosti i putenosti, sljedeći još odvažniji korak tog esejista (šokantan, nota bene, bar za većinu onih koje je tada obvezivao 'bund' ili pakt theoriae) bili su upravo Fragmenti ljubavnog diskursa (1977). Bio je to govor jednog 'zaljubljenog subjekta', a postoji li od njega išta bijednije, ništavnije sa strogog teorijskog motrišta. I dok će teoretičari djelo prešutjeti, jer ne krši li previše njegov autor tabue, posvetivši čak jednu od svojih osamdeset 'figura' riječi SRCE (a tim 'figurama' pridaje već Barthesov incipit koreografsku ulogu i značenje, a ne uobičajeni retorički smisao). I dok se, za neke, riječ 'srce' u tekstu nedopustivo ponavlja (npr. 'tužno srce', 'samo zaljubljeni i dijete imaju od tuge otežalo srce'), Fragmenti... bilježe nezapamćen knjižarski i čitalački boom. Takva recepcija od strane nestručne publike bila je prva neposredna potvrda onoj nasušnoj potrebi iz koje su proistekli sami Fragmenti... . A nije li Barthesovo razmatranje o 'krajnje osamljenom', 'podcjenjenom', izrugivanom ljubavnom diskursu, 'odsječenom ne samo od moći nego i od /.../ znanosti, tehnike, umjetnosti', i to s intencijom njegovog potvrđivanja, zapravo još i sad aktualno štivo?! Sada kad je on nemilice prepušten mitovima masovne kulture, stereotipima ljubavnih bestselera, pornografiji... ili pak udavljen pjenom televizijskih sapunica?!U renomiranoj književnoj prevoditeljici Bosiljki Brlečić Fragmenti ljubavnog diskursa našli su ne samo stručnog tumačitelja nego i tankoćutnog su-pisca na hrvatskom jeziku. Barthesov osebujan inventar ljubavnih stanja, pa i začudne nabore u diskursu 'zaljubljenog subjekta', pretočila je ona u jednakovažeći hrvatski tekst, precizan i sukladan izvorniku na svim razinama: leksičkoj, semantičkoj, sintaksičkoj i ritmičkoj. Štoviše: tekst neusiljeno podudaran s različitim otkucajima bila originala, s raznorodnim tkanjem njegovih označitelja, suglasan i s referencijskim pleterom Barthesovih citata i autocitata. Pa ako smijem naposljetku pribjeći prvom licu jednine, koje se dosad isključivo napajalo Barthesovim izvornicima, dodat ću i to da sam - čitajući Bosiljkin hrvatski prijevod Fragmenata... - najčešće zaboravljala da je posrijedi prijevod.
Eustace M.W. Tillyard: Elizabetinska slika svijetaPrijevod s engleskoga: Lara Höbling Matković Velike povijesti književnosti, u većini slučajeva posvećene pojedinim epohama unutar nacionalnih književnosti, vrlo voluminozne i često podijeljene u više svezaka, kroz cijelo 20. stoljeće, a naročito njegovu drugo polovicu, prate manje opsežna teorijska djela čija je koheziona uloga na planu recepcije izuzetno važna. Ona su ugaoni kamen, sljemenjak i razupora književne nadgradnje i podgradnje.Upravo su danas najaktivniji književni prevodioci, ali i kritičari i teoretičari, odrasli uz takva djela, velikim dijelom i iz domaće proizvodnje, kao što su 'Književnost i povijesni svijet' Zdenka Škreba, 'Književnost i zbilja' Viktora Žmegača ili 'Nepouzdani pripovjedač' Ive Vidana.Tako Tillyardova 'Elizabetinska slika svijeta' u nas pada na vrlo plodno recepcijsko tlo i zauzima mjesto koje ju čeka već nekoliko desetljeća, u prvom redu među komparatistima. Knjiga te vrste u teoriji nastavlja aktivno živjeti i nakon što je, filozofijskim rječnikom rečeno, prevladana. Iako je suvremena teorija književnosti više ne želi neposredno potpisati, potrebna joj je kao povijesna referentna točka, kao Northop Frye, Terry Eagleton ili Umberto Eco, da bi se uvijek iznova na nju oslanjala i definirala pozicije vlastitog diskursa.Jednako atipična kao i povijest nastanka same knjige, u čijem predgovoru Tillyard piše: 'Ova mala knjiga proizašla je iz pokušaja da napišem veću o Shakespeareovim povijesnim dramama. ...Također sam shvatio da je red koji sam opisivao... uvijek bio dio većeg svemirskog reda', jest i povijest hrvatskog prijevoda Lare Hölbling Matković. Prevedena na inicijativu Alberta Goldsteina, kojemu je ova nagrada također svojevrsni hommage, ostala je dugo vremena neobjavljena. Kada je zanimanje za nju izrazio drugi izdavač, Lara Hölbling je prvo pomislila kako je čeka tek razmjerno jednostavan posao manje redakture. No godine prevoditeljskoga rada, učenja i napretka, koje su prošle između prvog neuspjelog i drugog uspjelog pokušaja izdavanja, dovele su prevoditeljicu do odluke da čitav posao obavi nanovo. Taj napredak i samoprijegor su jedan od aspekata koje želimo nagraditi. Imena sudionika ovog izdavačkog pothvata, ocjenitelja, prvo Ive Vidana, a zatim Tomislava Brleka, te pisca predgovora Janje Ciglar-Žanić, jamče da je knjiga bila pod stalnom paskom etabliranih anglista. U pogledu prijevoda citata, objavljenih i još nepostojećih, u pogledu terminologije, kako filozofske, sociološke, tako i teološke i književnoteorijske, te idejnih koncepata koje ta terminologija odražava, prevoditeljica je neprekidno konzultirala kolege i autoritete za pojedina područja, za što joj također želimo odati priznanje. Iako je tekstom uspješno ovladala, nije dozvolila da njezinim odlukama rukovodi prevoditeljska samouvjerenost, nego je granice provjere postavila upravo tamo gdje znanost to traži. Dokaz za to je već i argumentirani odabir oblika elizabetinski, a ne elizabetanski u naslovu knjige.I konačno, iz teksta knjige progovara i brižan odnos prema hrvatskom jeziku, mogućnostima njegove sintakse i leksika, kao i odabiru tuđica - posve na crti tvrdnje Wilhelma Grimma da je 'grijeh tuđice rabiti ondje gdje naš jezik nudi jednakovrijedne ili bolje izraze'.

Milivoj Telećan

Rođen je 1940. godine u Splitu, gdje je završio osnovno školovanje i osmogodišnju Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je 1964. godine diplomirao romansku grupu jezika (francuski i talijanski jezik i književnost). Dvije akademske godine (1965./66.) proveo je kao stipendist u Santiago de Chile, gdje je na Filozofskom fakultetu u okviru Universidad de Chile usavršio znanje španjolskog jezika. Otkako je 1968. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovana Katedra za španjolski jezik, zaposlen je kao asistent a zatim kao lektor, odnosno viši lektor za španjolski jezik. Najveći dio svog nastavnog djelovanja posvećuje raznim vidovima prevodilačkih vježbi i radu u vezi s razumijevanjem i interpretacijom tekstova.

Telećan se bavi svim oblicima prevođenja - pismenog, konsekutivnog i simultanog - stručnih, ali ponajviše književnih tekstova. U više mandata bio je član Upravnog odbora Društva hrvatskih književnih prevodilaca, te više godina predstavljao Hrvatsku u CEATL-u (Conseil Européen des Associations des Traducteurs Littéraires), krovnoj udruzi europskih književnih prevodilaca, a bio je i predstavnik Društva u hrvatskoj sekciji PEN-a.

Pored suradnje u književnim časopisima te na radiju i televiziji (vlastiti prilozi i prijevodi poezije i proze, recenzije, prikazi, redakture tuđih prijevoda itd.), Telećan je autor i čitavog niza vrlo uspjelih prijevoda objavljenih u obliku knjige. Premda se pretežno bavi prevođenjem proznih djela, treba istaknuti da je Telećan ostvario i neke vrijedne prijevode poezije (npr. stanoviti broj uspjelih prijevoda pjesama čileanskog nobelovca Pabla Nerude).

Svoju karijeru književnog prevoditelja Telećan je započeo objavljivanjem prijevoda francuskih izvornika, da bi se kasnije posvetio gotovo isključivo španjolskom jezičnom području. Premda je i u najranijim svojim prijevodima Telećan već pokazao izrazitu sklonost, darovitost i umješnost dobra prevoditelja, on se sve do današnjih dana nije prestao razvijati težeći tome da dostigne sam vrh kreativnog prevoditeljstva. To će reći da se često laćao i najtežih i najmanje zahvalnih prevodilačkih zadataka, upravo iz izazova i iskušenja što ih je rad na takvim zahtjevnim djelima postavljao pred najiskusnije prevodioce. Što to ustvari znači? Telećan prijevodu nipošto ne prilazi kao pukome tekstu koji naprosto treba prevesti na drugi jezik što je moguće korektnije. Iako je već i ovako postavljen prevoditeljski domet sasvim svrhovit i - sa stručnog stajališta - čak i opravdan, da ne kažemo pošten, Telećan se nikada ne zadovoljava tako ograničenim ambicijama. Štoviše, daleko od toga, on prevoditeljsku ulogu poima mnogo ozbiljnije i dublje. Odlike njegova prevođenja ne ogledaju se samo u temeljnom nastojanju da verbalni realitet jednoga jezika adekvatno pretoči u drugi jezik. Njegov bi rad na tekstu bilo točnije opisati kao pravo 'rekreiranje' tuđeg književnog djela. Ovaj izraz (rekreiranje) ovdje sasvim svjesno rabim u oba njegova najčešća značenja, tj. kao 'ponovno stvaranje' i u smislu 'rekreacije', odnosno okrepe ili osvježenja i sl.

Telećan, naime, književno djelo u neku ruku ponovno stvara, doduše na drugome jeziku, no - inspiriran i potaknut originalom - on ga pritom oživljava u jednom novom i/ili drugačijem jezičnom ozračju. Tako koncipirana -a najčešće i uspješno ostvarena - zadaća prevođenja nije tek puki métier, tj. dobro naučena i savladana vještina, nego je to ujedno i svjedočanstvo o stanovitoj kongenijalnosti onoga tko se prihvatio takva prevođenja. I, doista, Telećanovi su prijevodi uglavnom takve naravi. Čitki, reklo bi se upravo pitki, dobro pogađaju bit estetskih i misaonih težnji autora izvornoga djela, te - što je katkad objektivno gotovo nemoguće izbjeći - ipak malo što propuštaju dočarati, odnosno zorno predočiti čitaocu Telećanovih prijevoda.

Rad na prijevodu nipošto se ne može iskazati i mjeriti jedino kvantitativno, tek isključivo brojem tiskanih stranica koliko obuhvaća tekst nekog objavljenog prijevoda. Kad je riječ o Telećanovu prevoditeljskome pristupu, onda je sve to daleko kompleksnije i složenije. Na površinskoj, pojavnoj razini teško je dokučiti koliko je ustvari vremena, provjera, truda, nedoumica, prepravljanja, jezičnih dotjerivanja i svakovrsnih konzultiranja prevoditelju bilo potrebno da dovrši svoj rad. Nitko ne zna što je sve prevoditelj uložio prije negoli je zaključio da je tekst prijevoda spreman za tisak. No, vjerujem, da i tada krajnje savjestan prevoditelj poput Telećana (koji nesumnjivo i te kako uživa u svome radu) ipak ne smatra da je njegov prijevod toliko savršen da - ukoliko mu se pruži još koja prilika - zacijelo ne bi mogao odoljeti napastima te da svoj prijevod ne podvrgne barem još jednom preispitivanju. Jer za Telećana, da se izrazim borhesovskom usporedbom, prijevod je nešto poput knjige od pijeska, kojoj dakle nema ni kraja ni konca... Sve mi je to vrlo dobro poznato jer sam od još samih početaka bio u prilici da iz neposredne blizine pratim Telećanov rad, a u nekim sam slučajevima zajedno s njim odlično surađivao u tom istom prevodilačkom poslu, kako na radnome mjestu na Fakultetu tako i izvan njega.

Ne podcjenjujući ostala njegova ostvarenja, iz bibliografije Telećanovih prijevod izdvojio bih one najčuvenije i najzahtjevnije. To su svakako djela trojice vrhunskih hispanoameričkih i svjetskih autora (Miguel Ángel Asturias, Gabriel Garcí­a Márquez, Jorge Luis Borges). Neki od tih Telećanovih prijevoda doživjeli su već i nekoliko izdanja, a katkad ih je i sm prevoditelj još dodatno ispravljao i dotjerivao.

Budući da u nas, prilikom objavljivanja prevedenih djela, kritika rijetko kada posveti dužnu pozornost kvaliteti samoga prijevoda, to su - vjerujem - i Telećanove prevoditeljske zasluge većinom ostajale prešućene, u široj javnosti nepoznate ili nedovoljno istaknute. Za podrobniju analizu pojedinih odnosno svih Telećanovih prijevoda trebalo bi daleko više prostora, za što ovdje nema ni svrhe ni mogućnosti. Na temelju svojih pozitivnih iskustava što sam ih stekao kao dugogodišnji profesor španjolskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te kao aktivan član DHKP, mogu sa sigurnošću ustvrditi da je u ovome trenutku prof. Milivoj Telećan u Hrvatskoj - uz Josipa Tabaka - svakako najbolji i najuspješniji književni prevoditelj kad je riječ o djelima pisac sa španjolskog jezičnog područja, a možda i šire. Zato želimo da Nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca za životno djelo ne bude samo kruna njegova dosadašnjeg, već i poticaj za rad koji mu tek predstoji.

U Zagrebu, lipanj 2007.

Prof. dr. Karlo Budor

Nedeljka Paravić

Čast mi je, a i iznimno zadovoljstvo, što mi je pružena mogućnost da obrazložim prijedlog za dodjelu nagrade za životno djelo našoj uvaženoj članici, gospođi Nedeljki PARAVIĆ.

Stjecajem stručnih i kolegijalnih okolnosti vrlo mi je dobro poznat književno-prevoditeljski rad gospođe Paravić, u svezi s kojim prije svega želim istaknuti dvije činjenice. Prvo: riječ je o radu, čiji bibliografski opis zadivljuje opsežnošću i važnošću prevedenih naslova, među kojima nalazimo čitav niz klasičnih djela svjetske beletristike. Drugo: umjetnički dosezi prijevoda gospođe Paravić, jer u slučaju njezinih književnih prijevoda valja govoriti ne o umijeću nego o umjetnosti prevođenja, u samom su vrhu suvremenog književnog prevoditeljstva u nas.

U svom dosadašnjem prevoditeljskom radu gospođa Paravić pokazala je i uvijek iznova dokazala sve one osobine koje odlikuju vrsnog književnog prevoditelja. Prije svega tu je njezino nastojanje da, posredujući između dvaju jezika, dviju književnih sredina i dviju kulturnih tradicija, inozemne, tj. anglo-američke, odnosno germanske s jedne, i hrvatske s druge strane, ostane što je moguće više vjerna izvornom tekstu i njegovim stilskim i kulturološkim odrednicama, a da istovremeno i prevedeno djelo prilagodi kulturološkim i književnim obzorima hrvatske sredine, te ga tako učini zanimljivim i prihvatljivim hrvatskom čitatelju.

Nadalje, riječ je o prevoditeljici koju odlikuje iznimna kultiviranost hrvatskog jezičnog izričaja, istančan osjećaj za precizan, primjeren i stilski usklađen izraz. No taj izraz bit će u gospođe Paravić uvijek omjeren o stilsku posebnost izvornika i maksimalno prilagođen zadanostima njegova nastanka, kako bi se i u prijevodu što je moguće više zadržala samosvojnost prevođenog djela.

Djela koja ćemo naći u bibliografiji prevoditeljskih radova gospođe Paravić svjedoče uz to i o još jednoj primjernoj osobini ove naše uvažene književne prevoditeljice. To je upravo fascinantna širina njezine opće obaviještenosti, koja joj omogućuje da i najteže prevoditeljske zadaće rješava na najbolji mogući način. Kao primjer mogu ovdje spomenuti dva izuzetno zahtjevna teksta iz suvremene njemačke književnosti, dva romana, koji su, zbog svoje iznimno zahtjevne stilske, leksičke i narativno tehničke strukture svojevrsni kameni međaši njemačkog pripovijedalaštva nakon 1945. godine. Prvi je od njih roman Pasje godine, nobelovca Güntera Grassa, objavljen u hrvatskom prijevodu gospođe Paravić 2003. godine. Roman je to koji od prevoditelja zahtijeva iscrpno poznavanje njemačke i europske političke, socijalne i kulturne povijesti posljednjih nekoliko stoljeća i koji u tom svom segmentu nije ništa manje zahtjevan nego što je to u segmentu kompleksnoga stila i ludističke narativne tehnike. Sve te naizgled nerješive zadatke gospođa Paravić riješila je na samozatajan, ali superioran način, pruživši tako čitateljima štivo, koje će im vrlo uvjerljivo dočarati stilsko bogatstvo i narativnu virtuoznost Grassova pripovjednog opusa. Ništa manje zahtjevan nije ni drugi roman, Parfem Patricka Süskinda, objavljen u prijevodu naše laureatkinje godine 1986. Tekst je to koji baroknom razigranošću svoje jezične fakture predstavlja svojevrsnu Prokrustovu postelju za svakog imalo odgovornog prevoditelja. A naša laureatkinja i jest takav odgovoran prevoditelj, i to je na najdojmljiviji način i pokazala svojim prijevodom romana o masovnom ubojici koji čezne za toplinom uzvraćene ljubavi kao osnovnom pokretačkom snagom ljudskog postojanja.

Sažimljući sve ovdje rečeno uvjeren sam da će nagrađujući gospođu Nedjeljku Paravić Društvo hrvatskih književnih prevodilaca odati dužno priznanje vrijednoj i vrsnoj kulturnoj djelatnici i književnoj posrednici za njezin neumoran rad na povezivanju književnog svijeta i hrvatske književne svakodnevnice.

I dopustite na kraju kratku, lirski ugođenu primjedbu čovjeka koji već više od trideset godina pokušava književnost približiti mladim naraštajima, odnosno već četrdeset godina pokušava ljepotu književnih izvornika pretočiti u nama najljepši, naš materinski hrvatski jezik.

Prevoditelj, odnosno - u ovom našem današnjem slučaju - prevoditeljica, čovjek je u sjeni riječi, tuđih riječi. S tim se riječima, slijedom načela strukovne etike, mora sroditi, mora im se prilagoditi, podrediti. No pritom ne mora nužno izgubiti vlastitu individualnu i kulturološku osobnost, ne mora nužno zaboraviti vlastite kulturološke korijene. Štoviše, valja mu ih, s ponosom isticati i njegovati - na korist ljepote i priopćivosti umjetnosti riječi kao takve.

I upravo je to ona osobita vrijednost što je iščitavam, a nadam se da ću je i dalje iščitavati iz prijevod gospođe Nedjeljke Paravić.