Prevoditeljski portreti

Prevoditeljski portreti - Marina Horkić

Marina Horkić (Zagreb, 1953.) diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevođenjem s engleskog bavi se od studentskih dana i dosad je prevela pedesetak naslova istaknutih autora kao što su Aldous Huxley, Ernest Hemingway, Doris Lessing, Kingsley Amis, Peter Ackroyd, John Le Carré, Carlos Castaneda, Chimamanda Ngozi Adichie, Jeffrey Eugenides, Jonathan Franzen, Zadie Smith i drugi. Dugogodišnja je članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca i suosnivačica škole za strane jezike Nova Varšavska.

S Marinom Horkić razgovarala je Katarina Penđer.

Možete li izdvojiti neke prijevode iz svojega bogatog prevoditeljskog opusa koji su vam bili posebno izazovni, ili neke za koje vam je iznimno drago da ste ih upravo vi preveli? Postoji li možda neki prijevod koji vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Najdraži mi je prijevod romana The Little Drummer Girl, Johna Le Carréa. U to vrijeme, 1980-ih, Le Carré je bio rado čitan u Hrvatskoj, a ova biblioteka je bila projekt velikog poštovaoca njegova rada, urednika Nenada Popovića iz GZH, uz sjajnu likovnu opremu dvojca Mirko Ilić/Luka Mjeda i bili smo uistinu ponosni na tu i vizualno lijepu knjigu.

Što se samog posla tiče, bila sam tad mladi prevodilac a Le Carré, oksfordski đak, majstor engleskog jezika, metafore, dvoznačnosti, asocijacije, stvaranja tenzije psihološkim portretiranjem, bio mi je istinski izazov. Nastojala sam prevesti ga u duhu hrvatskog jezika, „bešavno“ – pokušati zadržati ozračje svijeta iz kojega piše (prije Bubnjarice bila sam prevela Smileyjeve ljude i Poziv za umrlog), u smislu da se taj svijet zrcali u hrvatskom prijevodu, ali da se čitalac ipak ne spotiče o tekst kao o nešto što ovamo ne pripada.

Nekoliko godina kasnije slučajno sam čula primjedbu da jedan naš slavni prevodilac prevodi Le Carréa tako tečno da čovjek ima osjećaj „kako je roman napisao kakav slavonski seljak“. I tada, a i dan danas mislim kako jedan Le Carré ne smije zvučati kao da je napisan npr. u Slavoniji jer njegove romane čini ne samo radnja i majstorsko portretiranje likova već i jezik autora koji je studirao književnost u Bernu, diplomirao na Oxfordu i radio za MI5 i MI6, te je izdanak jedne vrlo specifične kulture.

Nema prijevoda koji su mi ostali u lošem sjećanju.

U čemu su najveće razlike između prevođenja danas i u doba kad ste vi počinjali svoj prevoditeljski rad? U posljednje je vrijeme aktualna tema razvoja umjetne inteligencije. Neki drže da smo na prekretnici i da je budućnost prevoditeljske struke neizvjesna, a neki su pak umjereniji u predviđanjima i smatraju da je u tijeku samo nova etapa evolucije alata koji nam pomažu u radu. Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Danas je nemoguće prevoditi bez interneta jer ga konzultiraju i sami autori, što često otkrivam. Do nekih rješenja moguće je doći samo tim putem, kao što sam npr. značenje određenih stihova Lorda Byrona koji se pojavljuju u romanu Fraud, autorice Zadie Smith, a koji mi nikako nisu imali smisla i pored nekoliko stručnih tekstova koje sam pročitala, otkrila tek na internetu nabasavši na učeničke eseje upravo na tu temu.

Prije nije bilo druge nego sjesti u knjižnicu, uzeti koju od onih knjiga koje se ne posuđuju za van i listati. Ili konzultirati stručnjaka za određenu temu ili, ako se radilo o nekom kolokvijalizmu, pisati prijateljima koji žive vani. Međutim, kako rekoh, i sami autori koriste stvari koje pronalaze na internetu, a ne samo u debelim knjigama pa je utoliko lakše.

Osim toga, sama izvedba prijevoda nekoć se odvijala drugačije. Ja bih prevodila na pisaćoj mašini, zatim olovkom ispravljala na papiru i davala ispravke na prijepis, tako da je urednik dobivao „čisti“ prijevod. Ovo današnje brisanje i mijenjanje fantastično je i zbog brzine, ali i zbog kontrole. Nekoć niste zapravo imali načina provjeriti jeste li neku sintagmu jednako preveli kroz cijeli tekst.

Od ukoričenih rječnika danas koristim samo Liberov Hrvatski enciklopedijski rječnik, povremeno Bujasov Englesko-hrvatski rječnik. Mnoštvo englesko-engleskih rječnika koje imam više uopće ne koristim, zamijenio ih je internet. Sve što trebam pronalazim tamo.

Što se umjetne inteligencije tiče, mislim da ona još nije dovoljno razvijena da bi zamijenila čovjeka kad se radi o složenim, osobito književnim tekstovima i poeziji, u kojima značenje ovisi o nijansama ne samo izbora riječi već i ustroja rečenice te odabira određenih kolokacija. Ali, mnogi su zanati otišli u ropotarnicu povijesti pa je moguće da se to dogodi i prevodilaštvu.

Kakvo je vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na vaš odnos prema prijevodu?

Mislim da je takva komunikacija vrlo korisna jer katkad samo autor zna „što je pisac htio reći“. Najaktivnije sam se dopisivala s Jonathanom Franzenom, čije sam dvije knjige prevela, a koji je bio u Zagrebu kao gost izdavača VBZ, kojom prilikom sam ga i upoznala.

Autor duboko promišljenih tekstova, jezično zahtjevan, erudit koji gradi iz mnogih izvora, J. Franzen katkad je uistinu težak za razmrsiti, ali rado i velikodušno dijeli svoje vrijeme s prevodiocem i spremno odgovara na sva pitanja.

Osim pedesetak prijevoda, autorica ste dvaju romana: Seks, domovina i rock 'n' roll (VBZ, 2016.) i Dobre zvijezde Mliječne staze (VBZ, 2020.). U jednom intervjuu kažete da ste se na pisanje dobrim dijelom odlučili zato što ste kritični prema piscima koje prevodite na hrvatski. Kako je vaš spisateljski rad povratno utjecao na prevoditeljski? Pristupate li drukčije prevođenju nakon što ste se i sami okušali u pisanju i kako biste opisali dinamiku odnosa autora i prevoditelja?

Možda ne bih rekla da sam kritična prema piscima koje ja prevodim na hrvatski. Uvijek imam neku gotovo roditeljsku dragost prema tim „svojim“ piscima, čak i kad ne mislim da je njihov tekst baš remek djelo. Podnaslov intervjua u Večernjem bio je, ako se ne varam, „kad sam vidjela što se sve prevodi, odlučila sam pisati“. Mogla bih to proširiti na – kad sam vidjela što se sve izdaje. I zaista je tako. Sve ono što se kod nas, a i u svijetu, izdaje dalo mi je hrabrosti da i ja pišem. Naime, kad prevodite beletristiku poželite se ogledati u procesu stvaranja. Mislim da je to nešto slično kao kad glumci požele postati redatelji. Želite rasklopiti konstrukciju i sklapati je na svoj način. Naprosto da vidite kako to ide.

Želja da napišem roman postojala je oduvijek, iz književničke sam obitelji, a pretpostavljam da u velikoj većini nas „društvenjaka“ čuči ta želja. Naposljetku, svi uistinu imamo svoju priču, samo je pitanje hoćemo li je poželjeti razraditi i objaviti.

Prevođenju NE pristupam drugačije nakon što sam se i sama okušala u pisanju. Kod mene su, naime, prevodilac i pisac dvije potpuno različite osobe (koje doduše znaju jedna za drugu ) i pretpostavljam da bi moj brain scan pokazao kako u tim procesima, barem kod mene, sudjeluju dva različita dijela mozga.

Prevodim vrlo dugo i prevođenje mi dođe nekako spontano, usudila bih se čak reći lako, usporedila bih to s vožnjom bicikla, naprosto zajašem tekst kao bicikl, okrećem kotače i vozim. Za mene je prevođenje odmak od stvarnosti, od svih onih začkoljica i dosadnih ponavljanja svakodnevice, u kojima vječito nešto zapinje – pregori osigurač, zaglavi se kotlić i voda počne nekontrolirano curiti baš kad jurite u kazalište, ugurate krivi ključ u sekreter i ne možete ga otvoriti, a karte su u njemu, itd. Materijalna stvarnost neprestano se opire. U prijevodu postojimo samo tekst i ja, ništa izvana nas ne ometa, znam da ćemo se uskladiti i zajedno riješiti probleme.

Pisanje je nešto posve drugo. Nema predloška, nastaje ni iz čega, takoreći. Valja osmisliti i sagraditi konstrukciju u koju ćete smjestiti ono što zapravo želite reći. Za razliku od prevođenja koje je meni neki oblik bijega od stvarnosti, pisanje je pokušaj sagledavanja stvarnosti. Istina, moja istina, teško se probija na površinu, izmiče, plaha je. Za autorski tekst, za roman, posve sam odgovorna ja, dok sam kod prevođenja samo posrednik.

Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Moram priznati da prijevode mlađih generacija ne čitam kao prevodilac, tj. s namjerom da nešto saznam o tome kako prevode. Čitam knjige uglavnom u originalu, a kad čitam novije prijevode s jezika koje ne znam, to je zato što me zanima sama knjiga, uzmem na znanje tko je prevodilac, a onda se prepustim, ne analiziram. Katkad mi se doduše čini da je vokabular oskudan. Radeći na prevođenju, čovjek otkrije ljepotu i bogatstvo hrvatskog jezika, ali rijetki su prevodioci kod kojih se to primjećuje (ili možda još nisam naišla na one prave među mlađima). Također, sintaksa je katkad kvrgava, čovjek se doslovno spotiče na odviše izravan prijevod iz nekog stranog jezika.

Što bih savjetovala mlađim kolegama? Početi odmah čim ste dobili prijevod kako ne biste prekršili rokove i stvarali si nervozu, a jezično – poštovati bogatstvo hrvatskog vokabulara (npr. onomatopejski glagoli) i učiti od hrvatskih pisaca i prevodilaca druge polovice 20. st. Ovdje bih istaknula neke prijevode u kojima sam uživala i od kojih sam mnogo naučila – Doktor Živago, u prijevodu Milana Mirića, Gepard, u prijevodu Mate Marasa, Ime ruže, u prijevodu Morane Čale, Ženska francuskog poručnika, u prijevodu Nade Šoljan. The French Lieutenant's Woman prvo sam čitala u originalu i tek nakon nekoliko godina uzela prijevod da vidim kakav je i jezično mi se svidio čak i više od engleskog originala.

Prevoditeljski portreti - Milan Soklić

Milan Soklić rođen je 1955. u Tuzli. Studirao je filozofiju i sociologiju na Sveučilištu u Sarajevu. Poslijediplomski studij filozofije završio je u Sarajevu 1990. Po stjecanju magistarske titule bio je stručni suradnik u Centru za filozofska istraživanja ANUBiH. Godine 1983. osuđen je na pet godina zatvora po članku 133 (neprijateljska propaganda) kao anarholiberalist te je izdržavao kaznu u zatvoru u Foči do 1985. Nakon izbijanja rata u BiH živio je u Njemačkoj. Dvanaest godina predavao je južnoslavenske jezike u George C. Marshall centru u Garmisch-Partenkirchenu. U lipnju 2006. s obitelji se preselio u Pulu, gdje i sada živi. Bavi se prevođenjem njemačke književnosti kao slobodnim zanimanjem. Prevodio je djela Immanuela Kanta, Petera Sloterdijka, Thomasa Manna, Josepha Rotha, Roberta Walsera, Karl-Markusa Gaussa, Wernera Herzoga i drugih. Aktivan je i kao autor: na hrvatskom je osim niza kraćih radova objavio duhovno-povijesnu studiju „Srednjovjekovni motiv Plesa mrtvaca“ (Antibarbarus 2014.) i roman „Izlet na Kras“ (Fraktura 2017.), a na njemačkom napisao i objavio biografiju hrvatskog polihistora Fausta Vrančića „Faustus Verantius“ (Nostrum Verlag, Mülheim an der Ruhr, 2017.).

S Milanom Soklićem razgovarala je Eva Abičić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Najsretniji sam bio dok sam prevodio četverotomno djelo Thomasa Manna „Josip i njegova braća“, iako je taj tekst objektivno bio najteži koji sam ikad preveo. Rad na prijevodu trajao je nekoliko godina. Svakoga dana provodio sam osam sati u „društvu“ njemačkog nobelovca, dotjerujući prijevode njegovih beskrajno dugih rečenica koje bih uvijek iznova naglas čitao sve dok se ritam i ton prijevoda ne izjednači s ritmom i tonom izvornika i njegovim biblijski svečanim izričajem, ali i uvijek prisutnoj ironiji koja razbija patetiku a da pritom nikad ne prekorači granicu pristojnosti, nego s dužnim poštovanjem i s ljubavlju oslikava slabosti starozavjetnih junaka, pa i samoga Boga. Proveo sam te godine doslovce živeći s Thomasom Mannom i njegovim junacima, u dugim iščekivanjima događaja koji se u Bibliji sažeto opisuju na pola stranice a u Mannovu su romanu razrađeni na stotinama stranica: događaji koji su poznati svakom čitatelju Biblije, a opet se s neobjašnjivom napetošću iščekuju i burno proživljavaju. Gotovo fizički doživljavao sam Jakovljev strah za sina Josipa, njegova se situacija intenzivno prenosila na moj odnos s vlastitom djecom pa su Josipove nesreće nekako bile i moje. U nevjerici smijao sam se samome sebi, zašto s takvim strahom prevodim opise tragičnih događaja kao da će oni nekim čudnim načinom pogoditi ne samo Jakovljevu nego i moju obitelj. Zauzvrat sam međutim s istim paralelizmom radosno prevodio i ondje opisane sretne događaje i biblijski hepiend priče o Josipu te ponovni susret oca i sina. Osim toga, dugo i detaljno prevođenje bilo je za mene i škola pisanja. I to kod najboljeg učitelja. Nad svakom rečenicom morao sam se upitati ne samo kako je prevesti, nego i zašto je upravo takva kakva jest i zašto je uopće tu. Svaka je rečenica u tog majstora bila savršena, svaka je imala jasan smisao i značenje. I silno mi je drago da sam upravo ja imao čast prevesti njegovo remek djelo.

U svojem prevoditeljskom radu imao sam sreću da nikad ne moram prevoditi knjige loših ili osrednjih autora, kod kojih je prevoditelj u dilemi, hoće li mijenjati loša mjesta u tekstu ili riskirati da čitatelj njemu pripiše autorove pogreške i slabosti.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Svoje prve prijevode radio sam na pisaćem stroju. Pogreške se doduše već moglo popravljati uz pomoć korekturnog laka kojim bismo prekrili dio teksta koji hoćemo zamijeniti, ali se rečenicu ipak tipkalo tek u završnom obliku, gdje su onda bile moguće sitne korekcije. Već je upotreba računala i programa Word bila velik napredak u odnosu na dotadašnje pisanje pisaćim strojem. Tekst se moglo brzo mijenjati, prebacivati dijelove rečenice tamo i ovamo, brisati ih i umnožavati, pregledati pravopis. A onda je došao internet.

Zanimljiva je već sama perspektiva iz koje se postavlja pitanje: Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Zvuči kao: kako ste uopće mogli živjeti bez interneta? I doista; mojem prethodniku prevoditelju Dušanu Glumcu proces prevođenja „Josipa i njegove braće“ morao je biti mukotrpan posao, povezan s beskrajnim pretragama po knjižnicama i tamošnjim biblijskim leksikonima, ali i starim njemačkim rječnicima, primjerice onim braće Grimm, kojima se i sam Thomas Mann obilato služio, pronalazeći ondje riječi koje nećete naći ni u jednom suvremenom rječniku njemačkog jezika. I bilo je mnogo mjesta na kojima mojem prethodniku nije bilo sasvim jasno o čemu je riječ, prikrivenih citata ili aluzija koje današnji prevoditelj rješava s nekoliko klikova na internetu. Žalosno, ali istinito. Sramim se pred svojim časnim prethodnikom zbog svih mjesta koje sam tako lako mogao riješiti i onda biti pun sebe i svoje „domišljatosti“.

A što tek reći o „domišljatosti“ današnjeg prevoditelja koji prevođenje izvornog teksta jednostavno prepusti umjetnoj inteligenciji i potom samo popravi eventualne pogreške? O tempora, o mores! Nije ni čudo da tolike rečenice zvuče jednako, jednako se pojednostavljuju i pridržavaju se istih (banalnih, tehniziranih, suhoparnih) stilskih načela. I gdje je tu onda osobni stil, gdje individualnost, i autora i prevoditelja? Izvjesno je da će za desetak godina umjetna inteligencija naučiti i posljednje lekcije onoga što danas još ne umije i definitivno će posao ljudskoga prevoditelja nestati ili se pretvoriti u uredničku intervenciju na digitalno prevedenom tekstu. A pitanje je što će onda ostati i od autora. Hoće li i njegov posao zauvijek preuzeti algoritmi? Pa će onda i izvornici zvučati jednako stilski neutralno kao i njihovi digitalno podržani prijevodi.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

U prevođenju uvijek ima rečenica kod kojih niste sigurni što se pod njima mislilo ili ih se može prevesti i ovako i onako. Tada se treba konzultirati, najbolje s autorom, ako je živ, a ako nije, onda potražiti savjet osobe od povjerenja, na primjer odgovarajućeg njemačkog specijalista ili njemačkog kolege prevoditelja.

U takvom konzultiranju s autorom često profitira i sam pisac, otkriju se dotad neprimijećene pogreške u tekstu izvornika, nedosljednosti u radnji romana, netočni navodi i slično. Poznajem prevoditeljicu koja je za poznatog njemačkog autora postala neka vrsta pričuvne urednice: rukopis svoga novog romana autor najprije šalje njoj na prevođenje, potom uvaži njene popravke izvornog teksta i tek onda u tisak ide njemački izvornik knjige! Kad je riječ o očevidnim pogreškama, bile one tiskarske ili faktografske, na primjer kad neka rijeka očevidno ne teče prema zapadu nego prema istoku, autora obavijestim o pogrešci i zamolim za dopuštenje za popravku. Nakon dobivenog dopuštenja tekst mijenjam bez umetanja posebne fusnote koja bi to komentirala.

4. Pišete filozofske eseje, fikciju, prevodite, filozofiju, esejistiku, beletristiku, a jedno ste vrijeme i predavali. U svim tim područjima valja paziti na svaku riječ, čime se itekako možete podičiti, ali na što ste Vi najviše ponosni i što Vas najviše ispunjava?

Kad prevodi filozofsku, esejističku ili povijesnu literaturu, prevoditelju se doslovce otkrivaju novi svjetovi. Upoznaje njemu dotad nepoznate krajeve i kulture i uživljava se u minula povijesna razdoblja. U tom preslikavanju tuđih prikaza poželi nekad i sam naslikati takav kulturni pejzaž, naravno nakon odgovarajućeg istraživanja koje mu više biva užitak nego posao. I kad pomislim na te svoje radove, uvijek se sjetim upravo tih sretnih trenutaka.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

O situaciji mladih prevoditelja dovoljno sam kazao već u odgovoru na pitanje br. 2.

Kad je riječ o načelu kojim se prevoditelj prije svega treba rukovoditi mislim da književni prijevod mora biti umjetničko djelo isto onoliko koliko je to i njegov izvornik. Kvalitetan književni prijevod nije do posljednjeg slova riješena križaljka nego tekst nad kojim čitatelj ne smije biti svjestan da je riječ o prijevodu. Naravno, prijevod mora biti i točan i točno odražavati strukturu i logiku i izričaj izvornika, ali se pritom nadasve mora moći čitati onako kako se čita hrvatsko književno djelo.

Prevoditeljski portreti - Maja Šoljan

Maja Šoljan rođena je i školovala se u Zagrebu. Književnim prevođenjem profesionalno se bavi još od 1980., a u toj dugoj plodonosnoj karijeri prevela je više od stotinu naslova, među kojima su brojna zvučna imena svjetske književnosti kao što je nobelovka Alice Munro i klasici poput Edgara Allana Poea, Jacka Londona, Georgea Orwella i W. B. Yeatsa. Isto tako, na engleski je prevela brojne kataloge izložbi i umjetničke studije, kao i knjigu Slavenke Drakulić Balkan Express.

Godine 2012. primila je nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod za zbirku priča Alice Munro Služba, družba, prošnja, ljubav, brak (OceanMore, 2011.), a bila je i stipendistica Prevodilačkog centra u Banffu u Kanadi, Zaklade Ledig House u New Yorku i Baltičkog centra za pisce i prevoditelje u Visbyju u Švedskoj.

Uz književno prevođenje, radi i kao urednica i novinarka.

S Majom Šoljan razgovarala je Ela Varošanec Krsnik.

U svakom prijevodu na kojem sam radila uživala sam na ovaj ili onaj način – zato što mi je išlo jako teško ili zato što su mi rečenice tekle s lakoćom. Alice Munro i Yiyun Li legle su mi od prve, na primjer, dok su me „Sablasne vode“, drama u stihovima W.B. Yeatsa koju sam prevela dok sam bila mlada i neiskusna (da sam bila starija i iskusnija, sigurno se ne bih prihvatila toga posla), natjerale da neko vrijeme govorim u jampskom jedanaestercu i zbilja mi zadale mnogo muke. I pritom je taj prijevod rađen za radio i nikad nije objavljen na papiru pa je tako, nažalost, pao u onaj duboki, gluhi bunar u kojem prijevodi nestaju bez traga i glasa; slično se dogodilo i s izvrsnim romanom „Gozba gladovanje“ Anite Desai i čarobnim „Angusom sanjarom“ Alexandera McCalla Smitha, kao i s njegovim dražesnim krimićima iz serije Prva damska detektivska agencija.

Dok prevodim, redovito se divim vještini kojom autori sklapaju rečenice i grade zaplet, i trudim se koliko mogu prenijeti to na hrvatski. Samo me jedan roman, „Živi labirint“ Adama Fouldsa, tako zbunio svojom neprohodnošću da sam naposljetku napisala pogovor kako bih pomogla čitateljima da se snađu; ne znam je li kome pomogao.

Sve je danas drukčije i svakako bolje. Kad sam ja počela prevoditi, pisalo se na pisaćem stroju pa onda ispravljalo rukom pa prepisivalo i to je trajalo vječnost. Sad sjedim za svojim kompjuterom i slova i riječi ispisuju se kao čarolijom na zaslonu. Služim se svim novim tehnologijama, koje zbilja pomažu, posebno kad morate naći kakav konkretan podatak: recimo, što znači kratica MBT koja mi se pojavila u jednom od prvih prijevoda, davno prije interneta, i mogla sam zagonetku riješiti samo tako da pitam prijateljicu Amerikanku. Ali i dalje mi je Bujasov englesko-hrvatski rječnik nezamjenjiv, a posebno korisnim pokazao mi se priručnik „Ptice Hrvatske i Europe“ koji je izdala udruga Biom, gdje možete naći tako zanimljive, i za prijevod vrlo korisne, podatke kao naprimjer da se gugutka glasa trosložnim gugutanjem koji zvuči kao „ku-puj kruh, ku-puj kruh“.

Na piscu je da piše, na meni je da to prevedem najbolje što znam, to bi otprilike bio moj stav. Od pisaca koje sam prevodila, neke autorice poznam i uživo - američka spisateljica Yiyun Li došla je u u Zagreb kad sam već bila prevela njezinu sjajnu zbirku priča “Zlatni dečko, smaragdna djevojka”, Ottessu Moshfegh upoznala sam na rezidenciji u Sjedinjenim Državama pa sam je preporučila svojem izdavaču i odonda prevela tri njezina romana, a Joanne Harris, čiji smo roman “Čokolada” prevele moja mama Nada Šoljan i ja, također je gostovala u Zagrebu i tom prilikom bila kod moje mame na čaju. No, nijednu od njih nisam nikad tražila da riješi moje prevoditeljske dileme.

Jednom sam se ipak obratila autoru, zapravo kolegi prevoditelju, i to u panici. U zbirci pripovijedaka japanskog pisca Harukija Murakamija, koju sam prevela iz engleskog prijevoda, jedna se priča zove “Landscape with a Flatiron” - Krajolik s peglom. Odjednom, kad je knjiga već takoreći bila u tiskari, mene su slike povezane s pojmom “flatiron” na internetu navele na užasnu pomisao da se ne radi ni o kakvom glačalu, nego o uskoj, strmoj kamenoj stijeni. Smjesta sam poslala mejl prevoditelju Jayu Rubinu koji mi je, na moje veliko olakšanje, isto tako brzo odgovorio: posrijedi je, dakako, pegla, a on je namjerno upotrijebio riječ “flatiron” baš zato da se razlikuje od uobičajenije “iron” za koju je mislio da bi mogla dovesti do zabune.

4. Imali ste priliku boraviti u više rezidencija za pisce i prevoditelje te kao stipendistica nekoliko puta biti na studijskom boravku u inozemstvu. Što je to značilo za vas kao prevoditeljicu? Što je donijelo vama i vašim prijevodima?

Boraviti u rezidencijama za prevoditelje prije svega je zabavno, jer se slatko napričate i nadružite s ljudima koji rade isto što i vi. Razlike, naravno, postoje, ali prevladavaju sličnosti; na jednoj radionici u Bannfu, na primjer, na pitanje koje su nam riječi ili fraze neprevodive s engleskoga osim opisno, nas je desetak, iz raznih zemalja, odgovorilo isto - sensible shoes.

Možda najvažnije što sam u tim susretima naučila jest da u prijevodu smijem i mogu biti slobodnija nego što sam si prije toga dopuštala; neki su prevoditelji išli tako daleko da su dopisivali cijele odlomke kako bi prenijeli autorovu složenu igru riječi.

Danas je mladim prevoditeljima sve dostupno na internetu gdje mogu pogledati značenje svake riječi, kratice ili fraze pa više ne bi smjelo biti doslovnih prijevoda fraza kao što je, na primjer, „otvorio je konzervu crva“, što sam na svoje oči vidjela u jednom prijevodu prije puno godina. Ali engleski nam se strahovito uvukao u svakodnevni govor i medije, ne samo leksikom nego još više i sintaksom, i to se odražava na prijevode gdje se vrlo često pojavljuju grbavi sklopovi kao što su „nada se da će ona omesti njezin zadatak sastanka“, „zašto to činiš“ i moj apsolutni „favorit“ - „najbolje ikad“. Sve ove primjere našla sam u tri minute, nasumično otvorivši stranice tri različite, nedavno objavljene knjige takozvane „žanrovske literature“ koje su stajale uz pult za posudbe u knjižnici Bogdan Ogrizović.

Tu dolazimo do nečega što mislim da je zbilja važno: krimići, ljubići i slični romani koji se pomalo prezirno otpisuju kao lako štivo možda nemaju posebne književne kvalitete, ali na engleskom su napisani pismeno i zanatski vješto te zaslužuju jednako dobar prijevod, u najboljem duhu hrvatskoga jezika – štoviše, rekla bih da zahtijevaju i više od toga jer treba imati na umu da je to katkad jedina književnost za kojom će neke čitateljice i čitatelji posegnuti i možda jedini njihov susret sa standardnim književnim jezikom. U tom slučaju, prevoditelji imaju gotovo prosvjetiteljsku ulogu i morali bi se potruditi da je dostojno ispune.

Prevoditeljski portreti - Dubravko Torjanac

Dubravko Torjanac (Varaždin, 1957.) diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju (Akademija za kazalište, film i televiziju, 1982.). Režirao je brojne predstave za odrasle i za djecu. Od 1994. do 2022. radi kao umjetnički rukovoditelj i redatelj Dječje i lutkarske scene HNK u Varaždinu. Predavao je kao izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Piše kazalište, lutkarske i tekstove za djecu, adaptira za radio kazalište te organizira i vodi lutkarske seminarske i radionice na temu marionete. Nedavno je pokrenuo neovisnu umjetničku platformu „Kazalište Peripetija“.

Više od 30 godina bavi se prevođenjem poezije, proze i kazališnih komada, ali i tekstova iz područja teatrologije, psihoanalize, književne kritike, sociologije i antropologije.

Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima valja izdvojiti nagradu „Iso Velikanović“, koju je 2018. godine primio za prijevod poetske alegorije Brod Luđaka Sebastiana Branta, satiričnog djela od 111 pjevanja objavljenog još u 15. stoljeću.

S Dubravkom Torjancem razgovarala je Eva Abičić.

Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Meni je zapravo svaki prijevod bio, i još uvijek je, istinski izazov! Bez obzira radi li se o beletristici ili stručnijoj literaturi, uvijek je riječ o različitim autorima, drugačijem književnom ili povijesnom razdoblju i stilu, drukčijem kontekstu, uvijek je riječ o nečem novom, o osebujnim kutovima gledanja, posebnim kulturološkim nijansama, jednom riječi o (barem za mene) neotkrivenim svemirima. I ako bih već morao izdvojiti nešto, što mi je pomalo i teško, bila bi to svakako Klempererova bilježnica filologa, što je podnaslov njegove studije LTI, Lingua Tertii Imperii, dakle Jezik Trećeg Reicha (izdanje Disput, Zagreb 2007). Riječ je o dnevničko/filološkom (re)konstruiranju nacističke ideologije u svim segmentima života kroz pojavu i infiltraciju specifičnih jezičnih oblika, sâm jezik je u toj knjizi i svjedok i instrument i žrtva, i trovač i otrov, ali i liječnik i lijek, ali ponajprije autentičan, još uvijek živ i djelotvoran dokument stanovitog prostora i vremena. - I ne! Nema prijevoda koji mi nije ostao u dobrom sjećanju.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Jasno, svako vrijeme nosi svoje, ali sâm (moj) način nije se promijenio. S kompjuterom i internetom su mnoge stvari postale lakše i dostupnije, i zašto to ne iskoristiti, no još se uvijek koristim ukoričenjima. Prije ohoho godina kupovao bih svaki konverzacijski leksikon na koji bih naišao u antikvarijatu, zbog leksika, imena i činjenica koje su, markirajući aktualnost, bile u opticaju samo kroz kraći period, danas to recimo više ne radim, jer mi je mnogo toga mrežno dostupno. No ipak se koji put vratim i njima, a dva ukoričenja, na primjer, u koja sam često zavirivao, su Nemačko-srpskohrvatski vojni rečnik (Vojnoizdavački zavod, Beograd 1965), s leksikom koji seže od nacističkih vojnih snaga do ondašnjeg NATO-a, a ima i popis vojnih kratica i svih onih zavrzlama od nacističkih vojnih činova (kupio sam ga od nekog dječaka koji je na zagrebačkom Cvjetnom trgu prodavao stripove), te Šulekov Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja (Globus/Zagreb, 1990., reprint Zagreb, 1874.-1975.). Upravo sam, potaknut time, malo čačkao po internetu, i ne mogu reći da sam pronašao zadovoljavajuće zbirke riječi kao što su ta dva naslova. Treba kombinirati, jer tu vjernost nečemu baš ništa ne koristi. Još je tu dakako i romantika! Za prvog boravka na berlinskom Goethe-institutu, pred više decenija, bilo je uistinu i avanturistički i romantično bazati po knjižarama i tražiti potrebno. Tada su još bile dvije Njemačke, s putovnicom prošle države moglo se bez problema prelaziti sa Zapada na Istok, uh! preko željezne zavjese! a ipak, kako zanimljivo! čovjek je dio povijesti! pa se zavlačiti u stvarno jeftine istočne knjižare napunjene do stropa i biti blažen s uspjelim knjižnim ulovom. Posljednji put, prije desetak godina, opet u Berlinu, uđem u knjižnu četverokatnicu na Friedrichstraße, popnem se do kazalištarija, police skromno, uredno popunjene i pitam za neke naslove. Da, imaju ih, odgovori prodavač, naručit će ih, ostajem li duže od dva dana? Ah! pa tako sam te naslove mogao naručiti i od kuće! Najveće razlike prevođenja nekad i danas? U pustolovinama i putešestvijama u vremenu i prostoru i u avanturizmu pretraživanja po mreži.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Ako je autor živ, apsolutno komunicirati! Mislim, uvijek se ima što pitati, uvijek o nečemu porazgovarati, nešto sugerirati, neće se živi autor opako miješati u vaš prijevod i vaš jezik. Strani autor na vašem (novom!) jeziku - ma može mu (i vama!) biti samo drago! Jer prevođenje i jest komuniciranje: s autorom, živućim, mrtvim, s jezikom, s razdobljima, s kulturama. Ispitivanje, preispitivanje, razmicanje zavjese, zavirivanje, suočavanje. Jednom mi se dogodilo ovo! Prevodim knjigu kratkih satiričnih pripovijesti istočnonjemačkog autora Lutza Rathenowa (Čista opačina, Disput, Zagreb, 2004) i naiđem na jednu rečenicu koja se, po meni, može prevesti i ovako i onako, imala bi dakle dva ravnopravna značenja, a meni nije bilo jasno na koje točno je mislio autor. Nazovem! Javi se Lutz, razgovaramo, i Lutz kaže: da, tu sam rečenicu napisao prije dosta godina, uistinu su dva značenja, samo mi to nikad nije palo na pamet, nisam primijetio, pravo bi značenje bilo ovo! Sad ću to ispraviti! - Nemojte nikako! Ovako dva u jedan je savršeno!

4. Dobitnik ste značajne nagrade „Iso Velikanović“ za prijevod alegorijske satire iz 15. stoljeća Brod luđaka Sebastiana Branta. Smatrate li da književni prevoditelj mora vjerovati u izvornik da bi ušao u samu srž teksta i ponudio savršen prijevod? Traži li svaki izvornik svojeg prevoditelja koji neće ponuditi samo tehnički i stilski ispravan prijevod, već će u izvorniku moći osjetiti dušu koju će zatim prenijeti u prijevod?

Prvi razgovor s izdavačem Krunoslavom Jajetićem (Šareni dućan, Koprivnica), odvio se otprilike ovako: susreli smo se i sjedili u Hotelu Varaždin pored željezničke stanice, s nama je bio pjesnik, pisac, lektor i recenzent (u ovom slučaju Broda luđaka) Denis Peričić. Kruno je nosio neke knjige, ja sam donio neke knjige. Kruno je predložio Branta, ja baš nisam bio uvjeren treba li našoj čitalačkoj publici, bez obzira na značaj, upravo taj autor, jer nam recimo manjka jedno cjelovitije i dobro komentirano izdanje Brechta ili Büchnera, manjka nam izbor von Horváthovih kazališnih komada, uvijek su nam dobro došla izdanja suvremenih dramatičara, mnogo kazališnih tekstova nalazi se po kazališnim arhivima i često nije lako do njih doći, i tako dalje. Krunoslav je jednostavno rekao: on se još iz svoje hipi-mladosti (Krunoslav je inače pasionirani skupljač gramofonskih ploča!) sjeća rock-grupe The Doors, Grateful Deada, Led Zeppelina i njihovih pjesama s Brantovim naslovom, sjećam ih se i ja iz svoje hipi-mladosti, i eto, on bi volio da to bude prevedeno. Ali Brant je moralizator, neka vrst pozitivca i pozitivista, meni su čistunski špotači pokatkad i zazorni, ne mogu se u potpunosti složiti s njima i nekako nisu moj svijet, meni su draži oni tamniji i mračniji, E. T. A. Hoffmann, ili W. Bergengruen, F. Dürrenmatt, zatim se sa svoje kazališne strane uglavnom družim s luđacima, luđaci su scenska pozitiva, meni su i pravi i dragi svi ti škrci, mizantropi, pomahnitale supruge koje sebi ne mogu oprati ruke od krvi, Grk koji sebi kopa oči, balavica koja se utapa u potoku, studenti koji se libe ubiti pa smišljaju diletantske mišolovke i slični. A tu je još i stih, nikad nisam prevodio stih, dobro, Brant nije baš poezija, satira je, oštra, točna, decidirana, još gore, moram ju poštovati i kad mi nije do poštivanja i kad u nešto ne vjerujem, a ja i ne pjevam jer sam tvrdoglavi prozaik, kraća novelistička forma ili kazališni dijalog su mi najdraži. Ali eto, Kruno bi volio baš to. A onda rokovi? Pa to je dugačko, to je ogromno! Ne mogu jamčiti nikakav rok, jer ne znam kako će mi ići. Ali on bi volio baš to. Pa … Pa dobro, tu razgovor nekako malo zapne, i ja nekako, još neuvjeren, pristanem. Ship of Fools su svirale rock-grupe, i Brant je tu početak. Ali … Brant je zalogaj. Pokušat ću. Ali kad sam počeo, Brant se meni promijenio.
I sad dobro, Brantov Brod luđaka je dakle točno što? Moralna satira koja se sastoji od 114 poglavlja ili pjevanja u jampskim rimovanim (dva po dva) stihovima, uz uvodnu riječ i protestni zaglavak, čija dužina varira od 30 pa do 150 stihova, a u svakom pjevanju oslikava se ili jedan ili nekoliko osobnih ili društvenih slučajeva ludosti. Tematski raspon je širok, zadire u gotovo sve kutke kućnog, običajnog, međuljudskog, socijalnog, duševnog ili duhovnog življenja. Imamo opise devijantnosti u mladosti i starosti, običaje ponašanja za stolom, u krevetu, u braku, odgajanje djece, što se zbiva kad i muškarci i žene se bez kriterija prate i sebeljubivo preuzimaju nove mode, ne izostaju ni duhovnici, ni općenito crkveni stalež, od ponašanja vjernika u crkvi do lažljive pobožnosti. Na nekoliko mjesta Brant apostrofira, njemu kao humanistu iznimno važnu, činjenicu širenja knjige, u rasponu od tobožnje učenosti, od nekorisnosti imanja knjiga koje se ne čitaju, te podrobno opisuje tiskare i tiskarski zanat, zanate, škole, učenje, studiranje. Važno mu je gradsko upravljanje i pravno odlučivanje, pa opisuje situaciju gradskih vijeća. U svemu kao svjedoka ili dokazni materijal zaziva i predočuje i Stari i Novi zavjet, primijećeno i kazano potkrjepljuje biblijskim primjerima kao gotovo forenzičkim argumentom. Ponašanja i postupke opisuje detaljno, moguće ih je gotovo arheološki rekonstruirati: kako i čime se prave moderne frizure, kojim to pripravcima nadriliječnici pokušavaju liječiti bolesti, u što se lakomo i praznovjerno vjeruje, kako se štetno pije i jede, pomamu i metode prosjačenja kao način lakog i prijevarnog načina stjecanja imutka, i u pojedinaca i kod samostanskih redova, nekršćansko odavanje zvjezdoznanstvu, tehnički opis samostrela i sportski opis neznanja pri gađanju. U poglavlju pod naslovom O ljubovanju bludnom naveden je duži popis likova iz grčke mitologije i Ovidijevih Metamorfoza koji su ljubeći stradali ili se preobrazili u biljku, životinju, u prirodnu pojavu. U poglavlju O čemu nas mudrost ući nalazimo u prijevodu i prepjevu s latinskog na njemački dio iz Biblije, 29 stihova, gotovo cijelo poglavlje. Pravo stjecanja nadarbina, prebende, juridičkom terminologijom opisano je u poglavlju 30. Moć koju lude imaju opisani su slikom vojskovođe i četa koje se oružaju na boj i prijete vladarima. Poglavlja O slučajnosti sreće i O skončanju sile kao ilustraciju i razudbeni motiv imaju sliku kola sreće. U poglavlju o Onima koji hoće istražiti sve zemlje nalazimo, uz navođenje kartografa i zemljopisaca, popisano grčko i ranokršćansko geografsko znanje, a u poglavlju O propasti vjere opis trenutne političko-vojne situacije uzrokovane nadiranjem Turaka. Cijeli ovaj kaleidoskop završava pjesnikovim opravdanjem: sve je on to učinio zato što je jednoć i sam ludovao i zbog toga što je svjestan koliko je teško stresti kapu lude i obrnuti se k mudrosti.
Nije zgoreg, mislim, ovako, makar i sažeto katalogizirati da se stekne uvid i osvijesti raspon tema i opseg raspisanoga. Sve to čini vrlo zadanu terminološku okosnicu spjeva. Juridički, streljački ili zemljopisni nazivi autentični su, neki i danas postoje u obliku u kakvom su bili jučer, nešto se izvjesno i zauvijek zagubilo u tamama vremena, pa iziskuje slutnju, uspoređivanje i objašnjavanje. Nečeg smjesta ima, nečeg nema. Nešto je i novo: tako je na primjer riječ grubijan Brantova izvedenica od njem. grober Johann, grubi, prosti Ivan. No najvažnije je to što Brantov sluđeni svijet nije jednodimenzionalan i što se kreće od zvjezdane do zemne prašine, što se odigrava po cijelom tada poznatome svijetu, što zahvaća ljudsko i ovozemaljsko, Božje i onostrano. U svom takoreći humanističkom optimizmu koji se ogleda u širokom zahvaćanju pojava i predmeta, Brant ostrašćeno detektira, enciklopedijski popisuje, živo opisuje, a u pojedinim poglavljima, koja su upravo kazališno oblikovana kao kraći monolozi, dopušta ludama da i same prozbore: katkad kritički, katkad jadikujući, katkad i dalje neumno. Brantov jezik aforističan je, pučki i nebiran i neprobran, duhovit i dosjetljiv, jezgrovito sažet, varira s temom, pa je katkad i retoričko- sentencijski. No Brant ne umuje samodopadno ni uludo, ne stavlja se iznad opisivanog mnoštva, već boravi među njime: Brant naime luđake opisuje s luđačkim materijalom, i tu misli na čitatelja i hoće biti čitan.
Moja prva i glavna dvojba odnosila se na jezik prijevoda. Na koji točno jezik bi to bilo poželjno prevesti da se dakako ostane vjeran originalu u svim njegovim nijansama i autorovom htijenjima, a da se današnjem čitatelju ponudi čitko i prepoznatljivo štivo? Čemu takvo pitanje? Nije li to samo po sebi jasno? Pa i nije, jer: ako prevodim suvremeni dramski tekst, prevodit ću ga leksikom autorovim i rječnikom publike koja će ga gledati. Ako recimo starije pučke komade 18. i 19. stoljeća prevodim za varaždinsko kazalište, razmišljat ću o kajkavskome, jer se ti komadi u Varaždinu najbolje osjećaju u dijalektu i jer punim plućima žive u lokalnome, dok bi recimo u Splitu bili nerazumljivi; ako pak prevodim pučki komad Ödöna von Horvátha pazit ću na njegov Bildungsjargon (obrazovni žargon) i čuvati se dijalekta kao vrag od tamjana. No vratimo se. Ono što se kod Branta najprije primjećuje je činjenica što Brant obilato citira: najčešće Stari i Novi Zavjet, koji čita i sâm prevodi iz latinske Vulgate. Lutherov, i u jezičnom, sadržajnom i gotovo nacionalnom smislu mjerodavni prijevod Biblije (oba Zavjeta) tiskan je 1534. godine, dok je meni na raspolaganju hrvatski prijevod (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003) Ne ulazeći, ponajprije zbog manjkavog znanja, a i nemanja takvog skribomanskog razloga, u moguće manje ili veće (ne)podudarnosti, i leksičke i stilske) na relaciji Vulgata-Brant-Luther-hrvatski prijevod, zamjetljive su razlikovne nijanse: kad Brant sâm prevodi, najčešće dolazi do aforističkog sažimanja, rekli bi, do ogrubljenja. Brantova Biblija, koliko mogu osjetiti, vjerojatno zbog stiha, a i zbog toga što sâm Bog, Brantovim stihom, na nekim mjestima uzima riječ ili što Brant direktno dijalogizira s njim, nekako je izravnija, da ne kažem oštrija i ratobornija. Tu su zatim Ovidijeve Metamorfoze, u Maretićevom prijevodu, rimski satiričari, Horacije, Perzije, Juvenal u prijevodu Šimuna Šonje, pa Homer, također u prijevodu Maretića. Ako sam i pomislio, barem na razini citata i citiranog, osloniti se na takozvanu periodizaciju, to će zbog različitih jezika različitih autora i prijevoda teško funkcionirati. Ili će zvučati zastarjelo i tupo ili neće odgovarati Brantovom čitanju i njegovom načinu i nakani korištenja spomenutih autora.
Tu se sad prisjećam prijevoda Villonovih pjesama dr. Vojmila Rabadana (Biblioteka, Zagreb, 1978): između ondašnjeg starog francuskog i ondašnjeg stanja hrvatskog jezika postavljen je znak jednakosti: dio Villonovih pjesama preveden je (hvalevrijednim!) jezičnim konglomeratom kojeg Rabadan pronalazi kod dubrovačkih pjesnika, pa tako imamo naslov pjesme Prenje pjesnivca i srca njegovoga. Prenje je razgovor, a pjesnivac pjesnik, kod pjesnivca sam smjesta u stanju prepoznati o kome se radi, a o prenju već moram misliti. Takvo, otvoreno ću reći, literariziranje mi se kosilo s izravnom, pučkom Brantovom čitljivošću.
Prisjećam se također razgovora s dr. Đurđom Škavić, kad smo na Akademiji dramskih umjetnosti radili dramu Dom Bernarde Albe F. G. Lorce, u prijevodu D. Ivaniševića. I sve je bilo u redu, osim što nikako nismo mogli uhvatiti onu slućenu zatvorenost u kuću i u kući, zatvorenost likova u sebe, zidove, pregrade u jeziku, pa smo raspravljali ne bi li se Lorca mogao prevesti na, recimo, jezik Vojnovićeva Ekvinocija, jer kod Vojnovića, i ne samo u jeziku, već i u stankama, postoji ta tražena zatvorenost, neizgovorenost ili neizgovorljivost. No to je već interdisciplinarno razmišljanje, zanimljivo, ali u slučaju Branta - gdje pronaći i kakvu to ekvivalentnost i u prvom i u drugom slučaju?
I sad kao pripomena: još je Brantov suvremenik, humanist i liričar Ulrich von Hutten (1488-1523) o Brantu napisao (Ad Poetas Germanos), da je autor radio po novom metričkom zakonu i riječi pučkog jezika, barbara verba, stavio u vezani stih, in numeros ligatos; no Brant to svakako čini rahle ruke (njem. lockerer Hand) i nimalo mehanički (J. Knape).
Pa tako Branta, koji i uzvišeno pjeva o mudrosti, pa strogo kori, pa se i pučki ruga i učeno enciklopedijski sistematizira, odlučujem prevesti miješano, sačiniti neku vrst mozaika od starijih keramičkih i novijih ciglenih pločica, ili patchwork od krpica različitog jezičnog tkanja i porijekla, uobličiti svojevrsnu opće-lokalnu mješavinu od svega što mi je od riječi dostupno, čime mogu baratati i što mogu preokretati, što me sluša i što sam slušao ili još uvijek slušam, što mi se zgodimice može naći pri ruci. Pri ruci mi se recimo našao sračinečki dudaš, zbog pomalo posprdnog naziva sela Sračinca pored Varaždina i njihovih žitelja kojima se dični Varaždinci izruguju da su srakari (mislim pri tom da sâma zvukovna posprdnost riječi već dobro vrši svoju funkciju i bez zemljopisnog poznavanja imena mjesta, iako mi se tu s pravom može prigovoriti da mislim previše lokalno). I još mi je zatim na pamet pala ona prilično podrugljiva slika P. Brueghela Starijeg pod naslovom Uspon na Kalvariju (1564), gdje su i Rimljani i Židovi odjeveni u suvremenu flandrijsku odjeću, gdje se vjetrenjača nalazi navrh brda, a u opasanom gradiću na mutnom, bjelkastom gornjem lijevom rubu slike nazire se, koliko pamtim, (već?) i crkveni toranj. Tako nekako.
Zatim, u citatima ili prepjevima vezanim za Ovidija htio sam (a kako drugačije?) kod grčkih i rimskih imena poštovati Klaićeve/Maretićeve akcente i dužine, što donekle zvuči kao da se radi o heksametru, ali to dakako nije. Brant piše jambom, jampsko-trohejski osmerac, ili obrnuto, kao osnova, a i zbog hrvatskog akcentskog sustava, uz umetanje daktila i anapesta, mislim da je odgovarajući. Sve u svemu, cijeli način takvog patchworka nazvao bih memorabilijskim, evokacijskim, dakle ne zorno prepisanim, oponašanim i patvorenim, već kako sam to nekako (otprilike) zapamtio ili se prisjećam iz lektire. Takvo znanje jezika trebali bi, mislim, posjedovati svi.
I ne libim se, gdje ima razloga, najčešći je rima ili kolorit, po dijalektalno-lokalnom kratiti riječi (kak, tak, nofci, kaže = pokaže, bogec = bogac, raca, itd.) tako da imaju blagi okus po kajkavskome; ili kratiti riječi po dubrovačku (koj', kala, rijet, ćutjet, itd.), koristiti dalmatinizme, tako da to u štokavskom leksiku opet miriše po starinski, a lako se razumije; i došavši dotle, iskoristiti i turcizme, kao neku poslovičnu varijantu (haramija, bekrija, bekrijati, har = hara, zapt = zaptiti). Sad ne mogu dakako navesti sve, a nema ni razloga.
I tako: ne pronašavši jednu cjelovitu ili uopćenu konkordanciju, poslužio sam se mnogim djelomičnim složnostima ili mnoštvom slaganja.
I … ne mogu a da ne vjerujem u izvornik! A u što drugo? To je jedini i savršeni svjedok, živi fosil, DNK autora.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Čitam, svakako, možda ne stignem sve što bio htio, produkcija je ogromna. Danas je prevođenje i zanat i umijeće (namjerno izbjegavam riječ umjetnost, ali i to je!), pa znanost, traduktologija je ogromno područje, to više nije samo jednostavni prijenos s jednog jezika na drugi, ono da se zna što što znači ili kak su to naši susedi rekli, računalne i gutenbergovske galaksije klize jedna u drugu, područja se ukrštaju, premrežavaju, preklapaju … I na kraju … pa nemam nikakvog konkretnog savjeta! Kad prevodim jednostavno pokušavam doprijeti do autorove misli, rekonstruirati njegove osjećaje i svjetove, pa i doslovce nazrijeti ga kao humanog, pokatkad veselog, bezbrižnog, pokatkad tužnog ili zabrinutog čovjeka.

Prevoditeljski portreti - Branka Grubić

Branka Grubić rođena je 1946. godine. Osnovnu školu završila je u Donjem Miholjcu, u Zagrebu maturirala na IV. gimnaziji i diplomirala na Filozofskom fakultetu (grupa Filozofija–njemački jezik). Od 1970. do 1977. godine predavala je njemački jezik u Osnovnoj školi „August Harambašić“ u Donjem Miholjcu, a od 1977. do odlaska u mirovinu 2007. godine na Gimnaziji u Donjem Miholjcu predavala je filozofiju, njemački jezik, logiku i etiku. Prevođenjem se počela baviti 1996. godine. Do sada je prevela stotinjak naslova, a najradije izdvaja sljedeće: Noćni leptir – izbor novela Hermanna Hessea, Mala pariška knjižara i Svjetla juga Nine George, Sol zemlje i Bog i svijet Josefa Ratzingera, Atlas seksualnosti Erwina J. Haeberlea, Hamlet for You Sebastiana Seidela, Novela o šahu i novele Dvadeset četiri sata u životu jedne žene i Leporella Stefana Zweiga, Putovanje naših gena Johannesa Krausea, Na zapadu ništa novo E. M. Remarquea, Tajni život duše Sabine Wery von Limont, Kradljivac kave Toma Hillenbranda.

Članica je Društva hrvatskih književnih prevoditelja od 2018. godine.

S Brankom Grubić razgovarala je Vedrana Gnjidić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su

Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi

preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Pripovijetke Hermanna Hessea i Stefana Zweiga prevodila sam s posebnom posvećenošću, ljubavi i strahopoštovanjem i zahvalna sam urednicima na tome što su mi iskazali povjerenje tim zadatkom.

Ne mogu reći da mi je i jedan prijevod ostao u lošem sjećanju. Zadovoljna sam sa svime što dobijem za prijevod jer mi je sada veoma teško zamisliti da ništa ne radim. Naravno da ne prilazim svemu s jednakim entuzijazmom, nisam ljubitelj knjiga o samopomoći ili onih iz popularne psihologije. Najviše volim prevoditi romane i kratke priče.

Ja sam počela prevoditi prije dvadeset osam godina. Tada je već postojao internet i zapravo ne mogu zamisliti koliko je prije bilo teže prevoditi. Na internetu mogu pronaći svaki grad, ulicu, kuću, muzej, sliku, krajolik, osobu, biljku, neobičan predmet i događaj koji se spominje ili opisuje u tekstu i onda znam da neću pogriješiti i napisati bilo što. Rječnici su također dobri, najčešće koristim rječnik sinonima i idioma, ali to ne znači da se ne služim i onima ukoričenima – posebno volim Wahrigov njemačko-njemački rječnik koji mi je darovao brat kad sam počela studirati i bez kojega bi mi studij sigurno bio veoma težak. Kad je u pitanju hrvatski jezik, služim se gramatikama i pravopisima hrvatskog jezika.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt

potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste

poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Mislim da je dobro kad prevoditelj može komunicirati s autorom u slučaju nekih nedoumica. Ja sam imala susret s autoricom na promociji knjige koju sam prevela. Naš razgovor bio je ugodan, iako me ona diskretno upozorila na jednu riječ koju sam po njezinu mišljenju trebala prevesti drukčije. Nekoliko puta sam se e-mailom obraćala autorima i dobila željena objašnjenja. Velika je to stvar jer se na taj način mogu izbjeći slobodne interpretacije izvorne rečenice ili čak improvizacije onoga što možda nismo do kraja razumjeli.

4. Prevoditelj je, prije svega, čitatelj teksta koji prevodi. Jednom ste prilikom izjavili da

najviše volite prevoditi kriminalističke romane - je li to zato što Vam najviše odgovaraju kao čitateljici, zbog dinamične radnje i neizvjesnosti smjera njezina odvijanja? Koji Vam je kriminalistički roman među Vašim prijevodima bio najzanimljiviji? Postoje li autori kriminalističkih romana s njemačkog govornog područja za koje možete reći da biste rado preveli još koji njihov roman, kao što ste u nizu preveli nekoliko romana autorice Nele Neuhaus?

Doista volim prevoditi kriminalističke romane, to je moj omiljeni žanr. Rano sam počela odlaziti u kino, s majkom koja nije propuštala ni jedan film. Odrasla sam uz francuske kriminalističke filmove i romane s kioska. Mislim da se time može objasniti moja ljubav prema krimićima. Zanimljivo ih je prevoditi, a nije ni previše zahtjevno. Osim romana koje ste naveli u pitanju prevela sam i roman Toma Hillenbranda Kradljivac kave te još jedan od istog autora, koji još nije objavljen. Čisti užitak!

5. Također iz perspektive prevoditelja kao čitatelja, zna se dogoditi da nas u knjizi koju

prevodimo određena rečenica ili ulomak zaista natjeraju da zastanemo i da imamo dojam kao da su napisani za nas u onom trenutku u kojem ih čitamo, primjerice, u djelima Nine George ili u djelima poput Tajnog života duše Sabine Wery von Limont, ali i u sasvim drugačijim žanrovima. Postoji li neki ulomak ili rečenica koje ste pročitali u nekome od svojih prijevoda, a koji su Vas se posebno dojmili ili Vam ponudili riječi za nešto što do tada niste znali kako opisati?

Često prepoznajem sebe u onome što čitam. Čak mislim da bih i ja to upravo tako napisala, naravno, kad bih znala. Kad bih bila spisateljica, a ne samo čitateljica i prevoditeljica. Najviše od svega dira me poezija, ta zgusnuta misao koja pršti od istine, strasti i ljepote.

Katkad imamo rijetku sreću da otkrijemo neki svoj nepoznati dio: u knjizi, u pjesmi. Rijetko kad u zrcalu. A veoma često u drugim ljudima. Cijelo, neotkriveno područje. Krajolik osjećaja. Melankoličnu ravnicu. Brdo od straha kojeg nije bilo nikad prije i koje se više nikad neće pojaviti, sposobnost radovanja, brže razmišljanje, požudu, tako čistu i stvarnu, živu i veliku. Vidimo kako ti nepoznati, naši krajolici izranjaju iz mora i čini nam se kao da smo do tada živjeli okrenuta lica prema zidu. Novi, stari otoci ostaju, ako ostane čovjek koji ih je izmamio. A tonu, ako on ode. (Nina George: Das Bücherschiff des monsieur Perdu).

6. Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim

generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Čitam prijevode mlađih prevoditelja. Ne mislim da su mlađi prevoditelji u prednosti pred starijima, niti da su na bilo koji način zakinuti. Savjete ne dajem rado, niti ih volim primati. Vjerujem u čovjekov razum i poštenje u radu, vjerujem da svatko želi dati ono najbolje od sebe i da se želi neprestano usavršavati. Ni mlađi ni stariji ne mogu izbjeći pogreške, ali uče. Za dobar prijevod treba imati dovoljno vremena. Voljela bih kad bi svi oni koji sudjeluju u stvaranju knjige doista bili svjesni težine i zahtjevnosti prevodilačkog rada.

Prevoditeljski portreti - Vesna Valenčić

Vesna Valenčić (1955.) prevela je više od tristo naslova tijekom svoje prevodilačke karijere. Rođena Riječanka, engleski je savladala još u djetinjstvu, pohađajući američku školu u Grčkoj. Tijekom svoje prevoditeljske karijere okušala se i u publicističkim i književnim vodama, pa je tako između ostaloga prevodila i tekstove iz medicine, psihologije, kulinarstva. Trideset devet godina radila je u školi, a prevođenje je doživljavala kao svojevrsni hobi. Također je bila, i još uvijek jest, aktivna u društvenom životu Kostrene, gdje živi, te je dvadesetak godina vodila Odbor za kulturu, odgoj i obrazovanje Općine Kostrena. Doprinijela je obogaćivanju kulturnog života osmislivši manifestacije Jesen u Kostreni i Proljeće u Kostreni, kao i još ponešto. Organiziranje kazališnih predstava, koncerata, izložbi i promocija knjiga, uz pomoć i suradnju drugih članova Odbora, dovelo je Kostrenu, dotad prvenstveno poznatu po tradiciji pomorstva, na kulturnu kartu Hrvatske te je sad poznata u kazališnim i glazbenim krugovima naše zemlje. Članica je nekoliko udruga i četiri je godine bila predsjednica Katedre Čakavskog sabora Kostrena.

S Vesnom Valenčić razgovarala je Marijana Janjić.

Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Dopustite da najprije ukratko opišem kako sam uopće počela prevoditi. Nakon pohađanja američke škole, uvijek sam čitala knjige na engleskom jeziku. Često sam ih u mislima prevodila na hrvatski, što mi je na neki način bio izazov. Tijekom jedne obiteljske šetnje Opatijom, našli smo se pred ulazom u Nakladničku kuću Otokar Keršovani. Moja je obitelj nastavila šetnju, a ja sam svratila unutra i raspitala se o mogućnosti prevođenja. Dobila sam petnaestak kartica jednog romana za probno prevođenje, kojima su očito bili zadovoljni, a zatim i prvi roman. Sasvim jednostavno. Tada mi je urednik rekao da je važnije dobro znati hrvatski nego engleski. Nakon godina prevodilačkog rada samo se djelomice slažem s tom tvrdnjom. Važno je dobro znati oba jezika zato što oba imaju svoje nijanse, fraze i ''zamke''. Također je važno da je meni i dalje svaki prijevod novi izazov u kojemu uživam i nakon što sam otišla u mirovinu, pa se otad, s još većim užitkom i s više vremena na raspolaganju, bavim svakim novim projektom.

Prevela sam veliki broj djela pa je prilično teško izdvojiti samo neka. Drag mi je Ken Follett, pa sam uživala u prevođenju dvaju njegovih romana, a Mjesto zvano sloboda prevela sam na početku svoje ''prevoditeljske karijere'' i to mi je ostala jedna od najdražih knjiga. Posebno su mi izazovna bila djela Thomasa Harrisa, Hannibal i Hannibalov postanak, prvenstveno zbog sadržaja. Iznimno mi je drago da sam prevela djela Kazua Ishigura, dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Riječ je o njegovim romanima Kad smo bili siročad i Nikad me ne ostavljaj. Ovaj drugi roman posebno me se dojmio i čak me rasplakao. (Često mi se događa da se uživim u radnju romana, pa sam katkada tužna, katkada ljutita, katkada uzrujana, ali me također znaju nasmijati do suza.) Prilično sam se namučila s prijevodom djela autorice Lionel Shriver Moramo razgovarati o Kevinu. Što se tiče teme i sadržaja, roman je vrlo aktualan i zanimljiv, ali je napisan prilično (nepotrebno) komplicirano i rečenice na engleskom često djeluju nesuvislo. Morala sam uložiti mnogo truda da shvatim što je autorica zapravo htjela reći i zatim to prenijeti na hrvatski. Premda će to zvučati neskromno, doista vjerujem da je verzija romana na hrvatskom nekako bolja i čitljivija od one na engleskom.

U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Kad sam počela prevoditi, bila sam okružena rječnicima, pravopisima, enciklopedijama i gomilom stručnih knjiga iz različitih područja. Neke sam prijevode čak najprije pisala rukom, a poslije pretipkavala. Sad je to mnogo jednostavnije i lakše. Svi možemo pogriješiti, što je sasvim normalno, ali uvijek sam nastojala da pogrešaka bude što manje ili ih uopće ne bude. Stoga sam sve po nekoliko puta provjeravala, bojeći se da ne napišem neku glupost koju bi zasigurno otkrio netko tko je stručan u određenom području. No premda sad sve možemo naći online, najviše volim izravno kontaktirati stručnjake. Posebno mi se sviđa činjenica da mi u mojih četrdesetak godina rada na prijevodima nikada nitko od onih kojima sam se obratila nije uskratio pomoć. Naprotiv, uvjerena sam da je svima drago ako ih zamolim za pomoć i vrlo rado surađuju. Dakle, da, služim se novim tehnologijama u istraživanju za neki prijevod (nikad za nekakvo strojno prevođenje, iako sam znala unijeti poneku frazu i onda se dobro nasmijati onome što bih dobila), ali najviše mi pomaže elektronička pošta pomoću koje uspostavljam suradnju s ljudima koji bolje od mene poznaju određenu tematiku.

Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Vjerujem da takva komunikacija može biti korisna. No samo sam nekoliko puta kontaktirala autora, ako mi nije bilo sasvim jasno što se željelo reći. Osobno nisam upoznala nijednog autora, no čak i da jesam, ne vjerujem da bi to utjecalo na moj odnos prema prijevodu. Uvijek nastojim da bude što bolji, razumljiviji i čitljiviji za hrvatske ljubitelje književnosti.

Okušali ste se doista u različitim vrstama tekstova. Koji vam je žanr u prevođenju bio najdraži, ili najizazovniji? Kako vam iskustvo prevođenja određenog žanra pomaže u novim prijevodima istoga žanra, kad ih se latite?

Istina, prevodila sam različite žanrove i svaki mi je na svoj način bio zanimljiv. Stoga zapravo ne bih mogla izdvojiti neki koji mi je najdraži. Ponavljam, svako je djelo uvijek novi izazov, te mi je čak draže ako svaki put radim na nečemu drukčijem. Prevela sam cijele serije djela Michaela Connellyja, Robina Cooka, Sidneyja Sheldona, Amande Quick i još nekolicine autora. Srećom, nisam na tim djelima radila zaredom, već su uvijek bila ispremiješana, ako mogu tako reći. Zacijelo bi mi bilo dosadno godinu dana raditi istog autora i isti žanr. Posljednjih godina prevela sam trilogiju Alke Joshi (Žena koja je slikala kanom, Čuvari tajni Jaipura i Francuski parfem na indijski način). Te su knjige bile izazov zbog hindskih običaja, riječi i izraza. Prva je išla najteže, a druge dvije već su bile kudikamo lakše. Tu opet moram naglasiti pomoć ljudi koji su stručni za različita područja. Nažalost, svima je poznato da se prevođenjem ne može mnogo zaraditi, pa se svim tim dragim ljudima koji rado pomažu mogu zahvaliti jedino knjigom.

Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Mnogo čitam i uvijek pogledam tko je preveo djelo, ali ne mogu znati i ne istražujem je li riječ o mlađoj ili starijoj osobi. Neka su mi imena poznata, jasno, a neka nisu. Moram reći da sam čitala i dobro i loše prevedena djela (ova obično ne izdržim do kraja). Ima sjajnih prijevoda koji se lako čitaju i u njima uživam, ali ima i onih koje bih rado promijenila i ispravila. Smatram da bi na svakom djelu trebalo raditi više osoba (prevodilac, lektor, urednik) zato što će netko zasigurno uočiti pogrešku, a kao što sam već rekla, svi možemo pogriješiti. Osim imena prevoditelja, u knjigama uvijek tražim ime lektora, ali čini se da ih neki nakladnici ne koriste, što obično daje loše rezultate.

Uz rizik da se ponavljam, novim bih generacijama književnih prevoditelja savjetovala neka svako djelo najprije pročitaju i uoče eventualne probleme koje je najbolje odmah riješiti. Uvijek treba točno znati što je autor želio reći i poručiti, a zatim to uobličiti u duhu hrvatskoga jezika tako da svima bude jasno i čitljivo. U Hrvatskoj ljudi ionako premalo čitaju, a loš prijevod odbija nove čitatelje.

Prevoditeljski portreti - Dubravka Celebrini

Dubravka Celebrini rođena je 1955. u Dubrovniku, osnovnu školu i gimnaziju završila je u Puli, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala komparativnu književnost i francuski jezik.

Prevođenjem se bavi od studentskih dana. Najprije su to bili prijevodi članaka, a nakon diplome, počela je prevoditi i knjige. Prevela je velik broj tekstova za Treći program, kasnije je radila kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća, te ju je, kako sama kaže, osobito veselio posao izvršne urednice i prevoditeljice hrvatskog izdanja francuskog časopisa Le Monde diplomatique. Nakon toga počela se sustavnije baviti prijevodima knjiga i postala članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Unazad petnaestak godina kontinuirano prevodi romane, publicistiku i esejistiku, a broj prevedenih naslova popeo se na četrdesetak. Na hrvatski je prevela brojne romane francuskog autora Philippea Claudela (Brodeckov izvještaj, Njemačka fantazija, Stablo u zemlji Toraja, Istraga, Pseći arhipelag, Mirisi...) te tako postala nekom vrstom ekskluzivne prevoditeljice djela tog autora na hrvatski. Također je prevela knjige eseja nekih od ponajboljih suvremenih francuskih autora (Tesson, Lenoir, Birnbaum...). Kako kaže gospođa Celebrini, ovim poslom koji neizmjerno voli nastavit će se baviti dokle god bude dobrih knjiga, a uvjerena je da ih itekako puno ima.

Sa Dubravkom Celebrini razgovarala je Maja Ručević.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su

Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi

preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Rado se sjećam prevođenja romana Philippea Claudela. Počela sam s Brodeckovim izvještajem, nastavila s Istragom, Stablom u zemlji Toraja, Psećim arhipelagom, Njemačkom fantazijom i knjigom kratkih crtica Mirisi, koja me se osobito dojmila jer sam Claudela osjetila kao “našeg” ili bolje kao “mog” pisca, kao pisca koji piše o onome što sam i sama u djetinjstvu gledala, doživjela i osjećala, kao pisca koji je umjesto mene to napisao. Također mi je kao komparatistici bilo osobito zadovoljstvo prevoditi teorijske tekstove iz naratologije koji su objavljivani u časopisu Republika i u knjizi Suvremena teorija pripovijedanja (Eco, Barthes, Genette, Todorov, Mieke Bal...), a u novije vrijeme Jeana Birnbauma (Hrabrost je u nijansi) i Frédérica Lenoira (Filozofija želje). Što se onog drugog tiče, s vremenom smo uspjeli zaboraviti...

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj

prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom

promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali

vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Sjećam se mukotrpnog prepisivanja na pisaćem stroju, listanja gomile rječnika, a najviše onih papirića sa slovima abecede za izradu kazala, raširenih po cijeloj sobi, što danas rješavamo jednim klikom miša. Tako da u tom smislu mogu reći samo riječi pohvale za suvremenu tehnologiju. Leđa me manje bole. Trebalo mi je neko vrijeme da se riješim ispisa, ispravljanja olovkom i potpuno se prebacim na ekran. Ono što tehnologija ne može, to je prenijeti svijet umjetničkog djela i to je ono zbog čega volim ovo što radim. Zato se, barem za sada, ne treba bojati umjetne inteligencije, ona savršeno oponaša, ali ne kreira one suptilne nijanse koje čine razliku.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt

potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste

poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Ne mislim da je ta komunikacija potrebna. Autor vam može eventualno odgovoriti na neko konkretno pitanje, ali vam ne može pomoći da prijevod bude tečan, lijep i stilski dotjeran. Imala sam priliku upoznati autora romana koje sam prevela, ali smo u tim susretima razgovarali o svemu samo ne o mojim prijevodima njegovih djela. Poznato je da knjiga nakon što se objavi počne živjeti svoj život na koji autor više nema utjecaja. Ako ti knjiga nije ušla pod kožu, teško će ti autor u tome pomoći. Naravno, tu mislim na lijepu književnost. Kad je riječ o stručnoj literaturi, pretpostavljam da takva suradnja može biti korisna, iako nisam imala sličnih iskustava.

4. Iako postoje sve značajniji napori književnih prevoditelja da se njihov trud, znanje i umijeće istaknu kao neophodni i hvalevrijedni prilikom nastajanja, distribucije i javne recepcije stranih književnih naslova, nerijetko se čini da su prevoditelji i dalje na neki način „nevidljivi“ i nedovoljno priznati. Kakva je, prema Vašem mišljenju, percepcija domaće javnosti o značaju prevoditelja danas? Ako se slažete s navedenom tvrdnjom, što je (još) potrebno učiniti da se takva situacija promijeni?

Percepcija je slabašna. Mislim da uglavnom samo mi koji se bavimo ovim poslom pogledamo tko je knjigu preveo i u određenoj mjeri profesionalci koji o knjigama pišu, pa i oni ne uvijek. Dok sam bila mlađa, s velikim uvažavanjem sam u knjigama pronalazila imena renomiranih prevodilaca poput Josipa Tabaka, Višnje Machiedo... da ne nabrajam dalje, oni su za nas bili nedostižan ideal. Danas ima jako puno ljudi koji se bave prevođenjem, tako da je profesija malo izgubila na ugledu. Hvalevrijedni su napori istaknutih članova Društva koji svojim vrlo kvalitetnim radom vraćaju dignitet profesiji i bore se za njezino javno priznanje. No, s druge strane, prevodilac je uvijek osoba u sjeni. Samim odabirom prevođenja tuđih riječi, rečenica i knjiga opredijelili smo se za samozatajnost. Prevodilac prenosi djela iz jedne kulture u drugu. Ja ne pišem svoje romane, ja se „skrivam“ iza tuđih riječi i uživam kad ih mogu podijeliti s drugima, ali bez rizika i odgovornosti autorstva.

Čitam, ali zapravo ne znam tko su mlađi a tko stariji, samo znam koji je prijevod dobar a koji loš. Ponekad odbacim knjigu nakon nekoliko stranica jer jednostavno ne mogu čitati nešto što na hrvatskom jeziku tako loše zvuči ili što nitko nije urednički pročitao i dotjerao. Nekim mladim ljudima se divim na njihovom znanju i talentu, a onim drugima bih poručila da ne budu površni, da uče i čitaju, svaki prijevod vas nečemu nauči, svaka prevedena rečenica je jedno iskustvo više. Što više rečenica skupite, vaše znanje će biti veće, rječnik bogatiji, rečenični sklop bolji.

Prevoditeljski portreti - Srđan Dvornik

Srđan Dvornik rođen je 1953. u Šibeniku. Gimnaziju, studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu te postdiplomski studij na Fakultetu političkih znanosti završio je u Zagrebu. Radio je u obrazovnim institucijama, izdavaštvu, međunarodnim zakladama i nevladinim organizacijama, a danas djeluje kao neovisni konzultant, publicist, predavač i prevodilac. Prevođenjem se bavi od sredine sedamdesetih godina, a među svoje prevodilačke interese pretežito svrstava područja humanističkih znanosti, kulture te društvenih znanosti. Prva knjiga koju je preveo bila je Nestanak javnog čovjeka Richarda Sennetta, koja pokazuje ulogu kulture i umjetnosti u formiranju modernih društava Zapada. Osim prevođenja, aktivno se zauzimao za zaštitu ljudskih prava i demokratizaciju društva, posebice kao izvršni direktor u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava.

Sa Srđanom Dvornikom razgovarala je Vedrana Gnjidić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Imam sreću da poslove pronalazim (ili, dakako češće, oni mene pronalaze) u nekakvom interdisciplinarnom prostoru, u kojem se tekstovi bave temama što ne spadaju samo u jednu društvenu ili humanističku disciplinu, i uvijek obuhvaćaju i teorijske aspekte koji zalaze u filozofiju. Uz to, kada pokriva složeniju oblast, svaka dobra autorica i autor nikad se neće ograničiti na čistu egzaktnost, nego će slijediti i intuiciju, i ono o čemu piše zahvatiti i prikazati pomalo i načinom eseja. Istodobno, imam i nesreću da prevodim s jezika koji svi 'znaju' (engleskoga, dakako), pa potencijalni naručioci često nisu svjesni koliko se nijansi i kompleksnosti krije u tekstu koji naoko svatko razumije.

Zbog toga mi je jedan od najprivlačnijih izazova bilo prevođenje djela Duh, sopstvo i društvo (izdavač se priklonio redaktorovoj sugestiji Um, osoba i društvo) Georgea Herberta Meada. Otac kasnije mnogo šire poznate antropologinje Margaret Mead poduhvatio se da pokaže razvoj svijesti, duha, društvenosti promatrajući samo djelovanje čovjeka u interakciji s drugima i s okolinom, s gledišta socijalnog biheviorizma. Kada sam se laćao posla, dobar poznanik, stariji kolega sociolog rekao mi je: vidjet ćeš, i engleski jezik i američka kultura mogu imati svojeg Hegela. I doista, tekst je bio takav ne samo sadržajno, po tome kako izvodi i potkrepljuje svoje postavke, nego i stilom. Duge, kompleksne rečenice na koje mnogi nisu navikli u engleskome, normalna su stvar, a za prevodioca je ugodan izazov rasplitati značenja i odnose iskazane izvorno jezikom koji, recimo, nema padeže, ali ima strožu rečeničnu strukturu, pa nije šala jasno iskazati što je čemu što. Premda mi se sviđa spomenuta usporedba s Hegelom, Meadov jezik je daleko bogatiji, opisi iskustava u kojima se razvijaju duhovni kapaciteti graniče s književnima, a da u njima ipak ne čuči ona „fikcija” kojom se posljednjih decenija, upravo pod utjecajem engleskoga, često obilježava beletristiku. Tome je sigurno pridonijelo i to što se ne radi o izvorno pisanom tekstu nego o bilješkama studenata i stenografski zapisanim predavanjima.

Koliko sam uspio? Ne znam. U par recenzija knjige ne spominje se sam prevod, što je vjerojatno i dobro. Nije loše kad je prevod neprimjetan. A i sam tekst je težak, i pitanje je tko je imao volje uspoređivati prevod s originalom. To ujedno znači i da nisu za tim imali potrebe, da ih sam prevod nije dovodio u nedoumicu. Od kolegica i kolega nisam čuo nikakvih pitanja i primjedbi. No, moja taština ne može odoljeti navođenju jednog komplimenta. Prijatelj Nijemac koji zna naš jezik i bavi se društvenim pitanjima rekao mi je da je tek iz mojeg prevoda razumio neke dijelove koji su mu bili nejasni i u originalu i u njemačkom prevodu. No, da se ne zanosim, on je ipak prijatelj.

Prevod koji je mjestimice bio mučan nije bio takav zbog jezika nego zbog sadržaja. To je knjiga Liječnici nacisti Roberta Jaya Liftona. Nju sam preveo skupa s Hanom Dvornik, i taj zajednički rad je bio presudan (kao, uostalom, i u više drugih naših zajedničkih prevoda). Stalni razgovori u kojima se traženje rješenja i 'tehničko' usklađivanje ispreplitalo s razmjenom mišljenja o onome o čemu se govori pomagali su mi da savladam otpor spram prizora, iskustava i shvaćanja što su ih autoru ispričali liječnici i drugi koje je intervjuirao. Do te knjige (koju smo prevodili 2014.-15.) nisam bio svjestan koliko sadržaj utječe na mene, premda sam ne samo čitao literaturu o nacizmu i šoi nego prevodio i izvještaje o ratnim zločinima u ovim krajevima ranih devedesetih. Bit će da je tu, više nego s drugim knjigama, djelovao pritisak da se nikakvom nepreciznom nijansom ne iznevjeri izvorni tekst, zapravo iskaze ljudi koji su s američkim psihijatrom dijelili svoja iskustva. Već je banalan sud da je traduttore uvijek pomalo i traditore, ali ga ne valja uzimati olako. Osobito kad se krećete po oštrom rubu između osobnog iskaza s jedne, a psihijatrijskog, pravnog i povijesnog suda o tom iskazu s druge strane.

U vrijeme kada sam počinjao, sredinom sedamdesetih, najvažnije je bilo opskrbiti se što većim brojem rječnika, da uvijek imate pri ruci osnovno pomagalo. Imao sam sreću da sam neko vrijeme radio u administraciji društva znanstvenih i tehničkih prevodilaca, razgovarao s mnogim prevoditeljicama i prevodiocima i hvatao zapažanja, iskustva, pa i usputne savjete. Tu sam nailazio i na specijalizirane glosare, koji ti najbolje pokažu koliko su varljiva neka 'opća' rječnička rješenja. Tada sam tek otkrivao prevođenje i veselje da tuđe misli preneseš u drugi jezik; isprva se to odnosilo na kraće, pa duže članke. I, dakako, upadao sam u sve moguće zamke i izvlačio se iz njih uglavnom vlastitim naporima. No u osnovi, promijenilo se samo to da s internetom dobivaš daleko veći 'bazen' izvora za raznovrsna rješenja i forume za razmjenu iskustava te konzultacije. Elektroničkom poštom počeo sam se služiti još ranih devedesetih, zahvaljujući mreži ZaMir Antiratne kampanje, u kojoj sam sudjelovao kao aktivist. Pa mi nije bilo strano još zarana, u doba kad sam već prevodio knjige, obratiti se ponekad koautorima kako bih nešto razjasnio. Ali upliv tehnike na moj rad ne seže dalje od toga. Ne znam kako funkcioniraju kompjuterski programi za prevođenje, nisam nikada vidio nijedan i ne osjećam potrebu da prevladam tu zaostalost. Vjerujem da oni mogu pomoći u prevođenju visoko standardiziranih sadržaja u raznim strukama, od prava do tehničkih područja, ali u to ne zalazim. Ako se i nađem u području poput prava, tekstovi koje prevodim imaju previše veze s društvenom teorijom, etikom i drugim područjima filozofije da bi ih se moglo prevoditi a da u ijednom dijelu prihvatite standardne formulacije bez dodatnog nijansiranja.

Imam dojam – znam, lako je moguće da je to i predrasuda – da bi mašinski prevod trebalo podvrgnuti toliko dubokoj redakturi i lekturi da bi bilo lakše gurnuti ga ustranu i napraviti ga iznova od početka. Mnogi prevodioci i prevoditeljice imaju takvo iskustvo već odavno, kad im kakav izdavač ponudi posao redakture nezadovoljavajućeg prevoda. Još od ljudi za generaciju starijih čuo sam opetovano isti odgovor: lakše je odbaciti takav prevod i prevesti iznova. Jer krivi prevod vas zavede, često nije takav da po kvrgavoj rečenici i nedosljednoj terminologiji odmah pokazuje svoje nedostatke, pa završite tako što original provjeravate jednako temeljito kao da sami prevodite, a još se spotičete o već napravljen prevod. Srećom, zarana upozoren, prilikom prve ponude za redakturu dovršenog prevoda jedne knjige dao sam si truda i umjesto brze procjene prije dogovora o poslu temeljito redigirao nekih pet stranica – blizu deset kartica – i dao izdavaču te papire prepune ispravaka, precrtavanja, dopisivanja i komentara, kao obrazloženje zbog čega ne prihvaćam posao redakture čitave knjige. Na moje iznenađenje, za nekoliko dana mi je ponudio ugovor da je prevedem sam. Eto, ova duga digresija pokazuje čega se bojim kod prevoda rađenih uz preveliku pomoć tehnologije. Može to biti i umjetna inteligencija, ali i opet će ostati neizbježan dodir ljudske ruke. To što kompjuterski program sada može proizvoditi tekstove koji zvuče suvislo i pisani su tečnim rečenicama još ništa ne znači. Kad se ljudska prevoditeljica ili prevodilac toliko muči da dokuči i iskaže 'titraje duše' književnog stvaraoca/autorice, kako to može kompjuterski program, koji može prikupiti milijarde primjera i proračunati vjerojatnosti kombinacija riječi, ali ne može imati osjećaje i samosvijest?

Nikada nisam pomišljao da ću zvučati ovako konzervativno, ali što ću?

Osobno nisam poznavao mnogo autorica ili autora čije sam tekstove prevodio, ali sam se, kako sam već spomenuo, katkad konzultirao s nekima radi razjašnjavanja nekih nedoumica. U jednom sam slučaju ukazao na malu činjeničnu nepreciznost koja je u originalu nekako promakla, ali u prevodu se nije moglo maknuti dok se ne vidi što je što. Znam za primjere u kojima se dvosmislenost originala pokazala tek pri pokušaju prevođenja, kao i neke u kojima je prevedeni tekst djelovao smislenije od izvornoga. U svim takvim primjerima, kakve sam nisam doživio, idealno bi bilo moći razgovarati s autorom ili autoricom, ali sam vrag zna do čega bi neki takvi razgovori doveli. Normalno razjašnjavanje je jedna stvar, a otkrivanje dubljih nedosljednosti ili ideologičnosti sasvim druga. Tada bi možda konzultacije s autorima prije dovele do svađe nego do rješenja.

Što da tu čini prevodilac? Od autora ili autorice tu nema što dobiti. Pravo je umijeće napraviti prevod koji će sadržati i iskazati iste te nekoherentnosti, samo u drugom jeziku. Čitateljice i čitaoci imaju pravo dobiti uvid u tekst kakav je napisan, pa makar bio prenesen u drugi jezik. A istodobno, tu mi na pamet pada nešto što je Kundera rekao o svojem francuskom prevodiocu: on je smatrao da prevod na kojem se ne vidi da je prevod ne može biti dobar prevod. To kao prevodilac moraš pomiriti bez zataškavanja ijedne strane ili aspekta. Što nas, dakako, vraća na staru tenziju između tečnosti i točnosti (da sad ne citiram efektnu ali seksističku Velikanovićevu o „gospodičnama”). Drugim riječima, na ono što svi znaju, da ne prevodimo riječi, sklopove, čak ni rečenice, nego misli, dojmove i osjećaje, da ne prenosimo iskaze iz jednog jezika u drugi, nego iz izvornog iskaza dobiven doživljaj rekonstruiramo u drugom jeziku. Rizik da pritom pogriješimo, ma koliko krupan, nije nešto što treba izbjegavati, nego legitiman dio odgovornosti prevoditeljice i prevodioca.

4. Koliko je važna uloga prevoditelja u posredovanju ideja predstavljenih u književnim djelima s različitih jezičnih područja?

Kako rekoh, moj je položaj tu malo specifičan jer prevodim samo s jezika koji 'svi znaju', pa je normalno očekivati i da ti 'svi' mnogo lakše posežu za originalom, osobito otkad se do mnogih originala može preko interneta doći u digitalnom obliku. Pa ipak, iskustvo mi pokazuje da je čak i u literaturi na jeziku koji je svjetska lingua franca mnogima zgodnije čitati prevode na naš jezik. (Namjerno kažem „naš jezik”, jer smatram da su hrvatskom čitaocu i čitateljici jednako čitljivi tekstovi na bosanskom, crnogorskom ili srpskom. To nije lingvistički sud, za koji sam nekvalificiran, nego iskustvo. Mlađi, ili politički/kulturno drukčije orijentirani, vjerojatno ga ne dijele, pa neka svatko postupa po svojem.) Dakle – da, uloga prevodilaca jest značajna. Tekst nije samo tkanje, što izvorno znači, nego i zgusnuto društveno, kulturno, političko... iskustvo. Prevod nam daje mogućnost da saznamo i upijemo ne samo sadržaj, nego i način njegovog doživljavanja koji je svojstveniji drugoj kulturi nego našoj. A ipak je prenosiv u našu. U tom prenošenju, on mora zadržati te crte 'drukčijosti', a učiniti ih jasnima našem čitateljstvu, ne padajući u zamku potpune 'nostrifikacije'. (Tako ja shvaćam onu napomenu Kunderinog prevodioca.) Na taj nam način pokazuje da se možemo razumjeti s drugim društvima ne poništavajući razlike. Eco bi tu možda prigovorio da nema opasnosti od poništavanja, da od razlika ne možemo pobjeći. Stvar je samo u tome da ih ne premažemo nekim masnim slojem kvazi-domaćeg 'štiha'.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Kad zavirite u osmi decenij i bavite se nečim skoro 50 godina, makar ne uvijek profesionalno, po prirodi stvari većina vam prevoditeljica i prevodilaca mora djelovati 'mlado', odnosno barem mlađe od vas, jer to i jesu. Moram priznati, moje je divljenje većinom vezano uz prevodioce ranijih generacija, jer su stvarali (da, prevođenje je stvaralaštvo, što se zna i bez ovih mojih napomena o rekonstruiranju) u skučenijim uvjetima. Hrvatski (i ostali štokavski jezici) formira se kao svima dostupan manje od dvjesto godina, u društvu koje je dugo bilo dobrim dijelom funkcionalno nepismeno, i prevođenje je na slaboj podlozi gradilo mostove prema ne samo leksički, nego i pojmovno bogatijim jezicima. Znamo da je hrvatski leksik obogaćivan mnoštvom riječi koje su bile neophodne za iskazivanje čitavih oblasti iskustva stranih jednoj predmodernoj kulturi – urbane, industrijske, administrativne, prometne... Dio tog obogaćivanja obavljen je direktno, pravljenjem dotad nepostojećih riječi za stvari, pojave ili djelatnosti koje su ovdje dotad bile neviđene, i to se djelomice činilo prevođenjem s drugih jezika, ponajviše njemačkog (popularan primjer: iz-let – Aus-flug). Ali kad prevodite romane koji pripovijedaju o životu u – ne bježim od nekorektnosti – naprednijim sredinama, bogatstvo materijala koji vam valja jezički premostiti raste eksponencijalno.

Nerado se upuštam u općenit govor o mlađim generacijama prevodilaca i prevoditeljica, jer se tu lako zapada u paušalne prosudbe, pa ovo što ću ipak reći treba uzeti kao ono što i jest – parcijalne dojmove nekoga tko ponešto uoči, ali nije temeljit istraživač. Jednostavno, s novim generacijama ne mijenja se bit prevodilačkog posla, no potvrđuje se živost, kao i mogućnost da ono što su stariji mukotrpno rješavali uzmu zdravo za gotovo, ili pak zabace kao izanđalo, nedovoljno inventivno. Napetost između preuzimanja iz drugih jezika ili stvaranja domaćih rješenja uvijek traje, samo se seli na nova područja. Jeste li prebrzim konstruiranjem domaće riječi ubili iskustvo što ga izriče riječ koja je i u stranom jeziku nastala kao dio nekog novog trenda (evo, takva je i riječ 'trend', koja ima prilično buran život)? Ili ste dugim zadržavanjem usvojene strane riječi zapriječili mogućnost iskazivanja autentičnog doživljaja? Ili vam je izmakla neka fina diferencija za koju biste, da ste tome pridali važnost, i kod nas našli bliske a različite riječi? Uz to, nemamo samo pritisak novih jezičkih iskustava drugih jezika, koja nekako valja prenijeti, nego i domaće standardizacije koja ne usustavljuje samo domaća kreativna iskustva, nego i nameće identitetsku politiku – dakle nešto potpuno tuđe slobodnom stvaralačkom razvoju jezika kroz razvijanje rješenja za nove izazove iskazivanja. (Stoga ćete pak kod mene primijetiti otpor mnogim hiperkorekcijama uvedenima još početkom sedamdesetih pa nadalje.)

Jasno, kako raste broj djelā prevedene književnosti, opetuju se i uobičajene dječje bolesti. U igru ulaze uvijek novi, mladi prevodioci i prevoditeljice, pa ponekad primijetite da se neki mjestimice nisu posve emancipirali od rečenice izvornika, ili da neki olako upotrebe 'novu' riječ (posuđenicu ili kovanicu) zanemarujući da riječ udobno smještena u hrvatskome već odavno postoji. Ali tu se ne smije prešutjeti ni okolnost koja je samom prevođenju izvanjska, ali položaju prevoditeljica i prevodilaca intrinzična, a to su naknade koje izdavači i drugi naručioci plaćaju za prevode. Izdavaštvo živi vrlo živahnim životom, nekoliko je krupnijih izdavača preživjelo tranziciju, a nekoliko ih je u njoj nastalo, ali rađa se, živi i umire i mnoštvo malih. Većini njih zajedničke su muke s ekonomskom stranom posla: malo tržište (ne samo malobrojne, nego i slabo kultivirane populacije), namjerno neolakšane komunikacije s obližnjim i jezički bliskim tržištima, i izočnost stvarne kulturne politike održavanja, bez dirigiranja, izdavaštva kao civilizacijski, obrazovno, kako god hoćete neophodne djelatnosti.

Pa onda izdavači škrtare i na vlastitim plaćama i na honorarima za autorice i prevodioce (uzmite ovo uz onu napomenu iz zakonskih tekstova: riječi iskazane u jednom rodu važe i za drugi; premda, gle čuda, u takvim tekstovima taj rod nikada nije ženski). Ili se izvješte u (al)kemiji da novac dobiven u potporu jednoj knjizi ('naslovu') podijele i iskoriste i za honorare za neku drugu. Uglavnom, potvrđuje se poročno trojstvo: ništa ne može biti ujedno i jeftino, i brzo, i kvalitetno. Ako prevoditeljici platite jedva više od pola honorara koji bi bio primjeren za dani posao, on ili ona će uz posao za vas raditi još jedan. Neće se moći potpuno posvetiti vašemu, prevest će korektno, ali će propustiti dublje istražiti sve načine upotrebe izraza iz originala i naći najbolji, ili će naprosto skratiti onaj proces u vlastitoj svijesti ('glavi') koji dovodi do toga da vam odjednom 'izroni' ili 'sine' prava riječ ili izraz, a da taj proces ničim ne možete ubrzati ili pospješiti. Ako naručilac pritom inzistira i na kraćem roku, a u stanju ga je nametnuti jer previše prevodilaca juri za ograničenim brojem poslova i životno ovisi o honorarima, to se mora odraziti i u kvaliteti prevoda. Ja sam se iz toga tu i tamo izvlačio bezobrazno kasneći, ali to nije rješenje, o nekorektnosti da i ne govorimo.

Prevoditeljski portreti - Snješka Knežević

Snješka Knežević (1938.), povjesničarka umjetnosti (znanstvena savjetnica; vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu), prevoditeljica, novinarka. Povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost studirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala i doktorirala te na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Münsteru. Od 1964. do 1990. djelovala je kao urednica i komentatorica u Trećem programu Radio Zagreba i književna prevoditeljica, a od 1987. posvećuje se istraživanju i znanstvenom radu. Težišta: urbanizam i arhitektura, teorija umjetnosti i zaštita spomenika. Elaboratima i ekspertizama surađivala je s Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode Zagreba, Gradskim zavodom za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša Zagreba i Zavodom za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Objavila je stotinjak stručnih i znanstvenih i isto toliko publicističkih radova. Dobitnica je brojnih nagrada. U njezinu prevoditeljskom radu ističu se prijevodi brojnih autora, među ostalima Waltera Benjamina, Bertolta Brechta, Alfreda Döblina, Güntera Grassa, Thomasa Bernharda, Franza Kafke, Petera Handkea.

Sa Snješkom Knežević razgovarala je Stjepanka Pranjković.

1. Možete li izdvojiti neke prijevode iz svojega bogatog prevoditeljskog opusa koji su vam bili posebno izazovni, ili neke za koje vam je iznimno drago da ste ih upravo vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji vam nije ostao u najboljem sjećanju?

I izazovna i draga mi je knjiga Waltera Benjamina „Berlinsko djetinjstvo devetstote i Jednosmjerna ulica“ (antiBARBARUS, 2017.), kojom završavam prevođenje, kako sam to nedavno zaključila, misleći čime ću se još moći baviti s obzirom na svoje godine. S Benjaminovim „Novim anđelom“ (antiBARBARUS, 2008.) ona je zamišljena kao cjelina, kako smo to dogovorili Albert Goldstein i ja, ali stjecajem okolnosti – njegova smrt, preuzimanje vodstva elitne izdavačke kuće od njegove kćeri Simone Goldstein, višestruki problemi… da ih ne nabrajam – bili su razlogom da je između objavljivanja prve i druge knjige prošlo čak devet godina. Benjaminom sam bila obuzeta još iz doba studija u Njemačkoj, na sveučilištu u Münsteru (1959./60), gdje sam kao državna stipendistica provela gotovo četiri semestra. S četvoricom kolega otišla sam 1960. u kratak posjet Frankfurtu i Theodoru Adornu, da vidimo Institut für Sozialforschung, koji je sa suprugom Gretel 1958. preuzeo od Horkheimera koji je otišao u Švicarsku. Cijelom vilom vladao je duh koji su oni unijeli boraveći ondje danonoćno, radeći i u komunikaciji sa studentima i suradnicima. Srdačno su nas primili, a ja sam među knjigama na stolu uočila dva sveska s izborom Benjaminovih tekstova (Suhrkamp, 1950. i 1955.). Adornovi i Gerschom Scholem odlučili su odmah nakon rata i tragične Benjaminove smrti (1941.) predstaviti njegovo djelo, poznato dotada elitnom berlinskom i pariškom intelektualnom, literarnom i filozofskom krugu. Prvi vrhunac predstavljanja Waltera Benjamina dosegnut je 1972. kritičkim izdanjem „Sabranih tekstova“ u šest svezaka (Suhrkamp, u redakciji R. Tiedemanna i H. Schweppehäusera).

Za mene je „Berlinsko djetinjstvo…“ koje mi je darovao Adorno bio početak trajne fascinacije svijetom kojim sam se počela kretati ne baš sigurno, ali ustrajno i tvrdoglavo. Ipak, i prije šestodijelnog kritičkog izdanja, napose knjige „O aktualnosti Waltera Benjamina“ s prilozima poznavatelja njegova rada, uspjelo mi je 1971. nagovoriti urednike Biblioteke Razlog da objave izbor Benjaminovih tekstova, uz odrješit zagovor Borisa Hudoletnjaka koji je o Benjaminu već znao sve što se tada moglo saznati i znati. Hudoletnjak je prihvatio moj izbor, kojim sam u nevelikim dimenzijama biblioteke, nastojala pokriti raznolikost tada poznatog Benjaminovog djela. Uslijedio je 1974. nešto drukčiji izbor „Eseji“ (Nolit, Beograd) uz opsežni uvod Zorana Konstantinovića koji se već mogao pozvati na Suhrkampovo kritičko izdanje, a i na druge autore (G. Lukácza, E. Blocha), ali je razliku od naše knjige, koja je nastojala raširiti horizont, u prednji plan postavio Benjaminov odnos prema marksizmu, čime se objektivno, kvalificirano (i skeptično) u knjizi „O aktualnosti...“ pozabavio Gershom Scholem u čuvenom eseju „Walter Benjamin und sein Engel.“ Za recepciju Benjamina u nas pobrinuo se sedamdesetih-osamdesetih Viktor Žmegač, a novi benjaminolozi javljali su se ne samo u Njemačkoj, nego i drugdje, zapravo posvuda. Do danas je literatura o Benjaminu narasla do nesagledivih razmjera – ali i benjaminofilija, kao popratni fenomen. Globalna popularnost Benjamina može se usporediti s Kafkinom. – Tim možda preopsežnim uvodom htjela sam naznačiti, što je za mene, u toj dobi, čitajući neprestano objavljivane Benjaminove tekstove i prateći sekundarnu literaturu, značilo suočiti se s piscem, koji je svojstveno svojoj naravi i naobrazbi, porijeklu i preteškom sudbinom slobodnog pisca (freelance) koji mu je bio nametnut, stapao spekulativni i narativni diskurs, stvorivši posve originalan svijet literarnog iskaza i jezičnog svijeta. Svaki Benjaminov tekst stavlja na kušnju najpredanijeg i najstrpljivijeg prevoditelja svojom izbrušenošću, tendencijom da u golemom inventaru vlastitog znanja i njemačkog jezika, za svaki pojam ili situaciju nađe ne samo najtočniju nijansu, nego i ono što daje naslutiti, prikriti ili svjesno zamagliti. Drugim riječima, prevoditelj mora u međuprostorima gonetati i odgonetnuti autentično značenje, simboliku i poruku.

Prevela sam i nekoliko najvažnijih Benjaminovih eseja, ali dvjema navedenim knjigama, željela sam doprijeti do njegove intimne ljudske naravi i svjetonazora. Prva se knjiga „Novi anđeo“ zasniva na velikom eseju „Walter Benjamin i njegov anđeo“ njegova najboljeg prijatelja (i poznavatelja) Gerschoma Scholema, koji razvedeno i maestralno tumači Benjaminovu intimu, smjerove njegovih interesa i njegova razvoja, nastojeći doprijeti do najdublje biti njegova bića. Oko Scholemova teksta, kao osi, okupila sam sve one Benjaminove tekstove koje on spominje, tako da sam uvijek govorila da je naslovu knjige „Novi anđeo“ (prema „Angelus Novus“, kako se naziva najzagonetniji Benjaminov tekst) trebalo dodati podnaslov „Gerschom Scholem i Walter Benjamin“. Ali to se izdavaču nije dopalo. Nažalost, Scholemovu interpretaciju Benjamina kao ličnosti i pisca, ilustriranu izborom njegovih eseja, u pogovoru gotovo i ne spominje Žarko Paić, inače izuzetno meritoran poznavatelj ne samo Benjamina, nego i kruga njegovih interpreta.

Zato sam „Berlinsko djetinjstvo devetstote“ odlučila prikazati opširnim pogovorom o genezi i recepciji tog djela, sumarnom kronologijom života i djela, izborom iz sekundarne literature, izložbi i linkova o Benjaminu. Osobito me radovalo pronalaženje slikovne dokumentacije: fotografija, crteža, karikatura, ali i ambijenata koje Benjamin spominje u knjizi: zbiru fragmenata koji evociraju njegovo djetinjstvo, ali naznačuje i mutne slutnje budućnosti. Uspjela sam naći i portrete njegovih prijatelja, suvremenika. U više sam navrata u mediju power-pointa prikazala život, smrt i memorijale Waltera Benjamina, osobito u memorijal „Pasaži“ izraelskog umjetnika Danija Karavana u španjolskom mjestu Port-Bou, gdje je počinio samoubojstvo.

Dakle, kad me pitate što mi je posebno „izazovno“ i „drago“ na prvo mjesto stavljam Waltera Benjamina kojim se neću prestati baviti, iako ga više neću prevoditi. U teškoćama i dilemama potražila sam pomoć dvojice prijatelja: neprežaljenog pok. Milivoja Telećana, prema mojem mišljenju najboljeg hrvatskog prevoditelja i izuzetno svestrano obrazovanog muzičara, pisca i slikara Marcela Bačića. Romanist Telećan bio je skeptičan, jer nije znao njemački, ali ja sam ga molila i molila da kao redaktor ili urednik pročita tekst, što je on najpažljivije učinio i dao mi obilje sugestija. Isto tako mi je pomogao Marcel Bačić, koji savršeno poznaje njemačku trivijalnu i dječju literaturu 19. stoljeća, koju Benjamin ili spominje ili aludira na nju.

Milivoj Telećan još je i prije pročitao moj prijevod izbora najvažnijih Kafkinih djela, koji je pod naslovom „Proces, Preobrazba i druge priče“ izdala Školska knjiga (2005. i ne znam koliko još izdanja). Izbor je učinio Viktor Žmegač, ja sam predložila da ga obogatimo još nekim pričama koje su mi se činile važne, a Žmegač je napisao izvanredan pogovor. Knjiga je bila namijenjena poznatoj ediciji „Vrhovi svjetske književnosti“, ali je na kraju, bez našeg znanja, dospjela u školsku biblioteku „Moja knjiga“ i doslovno je zagađena tipskim i potpuno imbecilnim tzv. „metodičko-didaktičnim“ interpolacijama (više umetnutih araka) anonimne profesorice. Bili smo šokirani tim postupkom: Žmegač je prekinuo suradnju s izdavačem, a ja sam bila očajna da taj prijevod, zasnovan na najnovijem kritičkom izdanju Kafkinog djela, velikim promjenama strukture romana, mojem studiranju sekundarne literature, uopće nije doživio recepciju kakvu smo očekivali. Namjeravam je nanovo objaviti i o tome razgovaram s nekoliko ozbiljnih izdavača.

Dragi su mi i prijevodi Thomasa Bernharda i Petera Handkea, koje sam poznavala. S Handkeom sam godinama održavala vezu do vremena kad je pod pritiskom elitnog izdavača Suhrkampa bio izložen teškim obvezama – svake godine novo djelo, i kad je počeo „reciklirati“ vlastite tekstove, pa čak upao i u neki čudni misticizam. No uživala sam prevodeći njegov raniji pariški roman „Trenutak pravog osjećaja“ (Zora, 1989.), a i poeziju – „Živjeti bez poezije“ (CKDSSO, 1979.), koja je u velikoj nakladi prodana za dva mjeseca. Problem kod romana Thomasa Bernharda bile su rečenice ponekad duge stranicu i po ili čak i dvije – svojevrsna struja (tok) svijesti, no bitno različita od Joycea: trebalo ih je artikulirati tako da budu razumljive u cjelini narativa i nadovezuju se na njega. Ali kao đak stroge „Štrebove škole“ poštovala sam original, nisam prekidala rečenice u manje. Prevela sam i nekoliko njegovih radio-drama i dvije drame, sličnog karaktera, ali se nisam odviše namučila.

No težak mi je bio prijevod Döblinova romana „Berlin Alexanderplatz“ zbog žargona berlinskog podzemlja kojim govori glavni junak Bieberkopf. Kako sam oduvijek zahtijevala od izdavača da supervizor mojih prijevoda bude Viktor Žmegač, s kojim sam godinama njegovala prijateljsko-kolegijalni odnos, u tom smo slučaju došli u konflikt. On je sugerirao da Bieberkopfov govor prebacim u primitivni urbani kajkavski, ali ja to nipošto nisam htjela, nego sam se trudila složiti i upotrijebiti cijeli rječnik vulgarizama – ne samo na hrvatskom nego i u srpskom koji se rabe i u nas. Željela sam da bude prihvaćen u svim našim sredinama (regijama), pa i u Bosni i Hercegovini i Srbiji i žestoko sam se protivila takvoj lokalizaciji. Taj je roman doživio tri izdanja, ali ja ga osobito ne volim upravo zbog toga.

Najviše sam se namučila s „Limenim bubnjem“ Güntera Grassa, u kojem „priču“ iznosi fizički i stoga dijelom umno deformirana osoba, koja svijet doživljava iz svojih subjektivno suženih sjećanja: u tom se romanu u osebujnim prepletima spajaju fantastika i stvarnost. Ali, kao što sam rekla i Grassu, to je njegovo najbolje djelo i drago mi je da sam se mučila. I „Limeni bubanj“ je doživio dva ili tri izdanja.

Ni jedan mi prijevod nije ostavio teža sjećanja, ni antipatiju, jer me taj posao neko vrijeme zanimao. Kako nisam od prevođenja živjela, imala sam privilegij da biram autore i djela, a mnogo toga što mi se nudilo, odbila sam.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja kada ste vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Ne vidim velike razlike. Svaka knjiga je poseban univerzum, a njezin jezik konstituira jedinstven, neponovljiv svijet. I prije sam mislila, a to mislim i danas, da svako djelo treba više puta pročitati, da se treba identificirati sa svijetom njegova jezika i diskursa. Katkad je to teško, a ako ne ide, bolje je odustati. Vrlo je važno naći i proučiti sekundarnu literaturu. Internet je samo tehničko pomagalo; brže se radi. Kao i u rječnicima, na internetu uvijek tražim sinonime, ali nalazim i nove komentare ili interpretacije – što je neosporno dodana kvaliteta. Ali na internetu ima obilje pogrešnih podataka, čak i u pogledu godina, izdavača i sl. Ništa se u mojem načinu prevođenja nije promijenilo. Teorijske i etičke premise su iste; navela sam ih. Bilo bi nerazumno – da ne kažem glupo – ne služiti se „novim tehnologijama“, ali cijenim rječnike i enciklopedije, iako su neki zastarjeli. Nažalost, noviji njemačko-hrvatski rječnici svojevrsne su varijante starih; ne sadrže nove riječi i pojmove, čak i netočnosti, a svi znamo koliko se vokabular posvuda mijenja. Njemački je sklon složenicama koje stapaju više pojmova i značenja, a da ne govorim o neologizmima, kojima obiluju svi jezici. Napokon, što s „amerikanizmima“ koje nam je podarila američka kolonizacija cijelog globusa?

3. Kakvo je vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na vaš odnos prema prijevodu?

Kontakt sa živućim autorima vrlo je koristan i poželjan – ne samo zbog dogovora, sugestija, preporuka ili savjeta – nego i zato što stvara prijateljstva, potiče izbliza praćenje autorove evolucije – dakako, sve to kad vas njihova literatura, autentičnost i talenti zanimaju. Bila sam u vezi sa svim živućim autorima koje sam prevodila. Tako sam Handkea kao posve mladog dečka upoznala na festivalu „Steirischer Herbst“ u Grazu, kamo me od njegova osnutka slao Ervin Peratoner, tadašnji urednik Trećeg programa Radio Zagreba, ali i na druge internacionalne priredbe, kao Sajam knjiga u Frankfurtu, Documenta u Kasselu, Biennale u Veneciji i dr.

Handke je te jeseni 1968. imao praizvedbu „Kaspara“ u kazališnoj verziji – „Kaspar“ je naime napisao kao radio-dramu. Poslije predstave bio je prijem simpatične i ležerne atmosfere, na kojem smo se upoznali. Čestitala sam mu i rekla da bih rado vidjela tekst, ali tekst nije bio tiskan, a je on imao samo nekoliko šapirografiranih primjeraka. Pozvao me da se sutradan nađemo u Salzgasse, ulici malih kafića, barova, butika koja strmo vodi na brijeg s povijesnim središtem. Donio mi je tekst, počastio sladoledom i razmijenili smo adrese. U Zagrebu sam tekst pokazala najprije Peratoneru, poslije radijskom režiseru Matiji Koletiću, a oni su se ubrzo potrudili da dobiju pravo izvođenje. U toj drami govora – jer „Kaspar“ tematizira banalnost i neistinitost, netočnost i manipulativnost riječi i govora uopće, što dovodi do potpune skepse, muka i ludila – briljirao je Vanja Drach, koji je u teatru mogao sve. Snimku sam dala Borisu Hudoletnjaku, koji se oduševio radikalnošću i inovativnošću pristupa, a kako je bio član umjetničkog savjeta Teatra &TD, „Kaspar“ je već sljedeće godine bio na repertoaru. Režiser Vladimir Gerić učinio je originalni eksperiment: dramu govora pretvorio je u gestualni teatar, a glavnu je ulogu povjerio Ivici Vidoviću. Predstava se izvodila godinama; koliko sam čula, ali nisam sigurna, dosegnula je oko 800 izvedbi, sve dok Vidović više nije mogao fizički izdržati sve što je izvodio. Handke je došao na 450. izvedbu; sjedili smo zajedno, i od vremena do vremena rekao je: tako baš nisam napisao. Odgovorila sam da predstava doživljava mijene, da se razvija, što mu se dopalo. Rekao je da je „Kaspar“ kao kazališna predstava svuda doživjela najviše pedeset izvedbi. U pauzi smo otišli u garderobu i Handke je zagrlio Vidovića, fasciniran njegovom igrom i umijećem spajanja geste i riječi.

Drugom prilikom, kad je došao u Zagreb, došla sam po njega prije šetnje gradom u „Palace“ i rekla da namjeravam prevesti njegovu poeziju. Posrijedi su bile tri knjižice, a u njima je bilo i tada modne vizualne poezije, koju je nemoguće prevesti. Iz tri knjižice sastavila sam popis i pokazala mu, a on mi je odgovorio: „Bolje ne bih ni ja učinio, pa vi me dobro znate.“ Izbor je, kako sam već navela, pod naslovom „Živjeti bez poezije“ obavio CKDSSO, a vizualno ga je opremio Mihajlo Arsovski posve u avangardnom duhu sadržaja. Posljednji put sam, čini se, vidjela Handkea na kongresu njemačkih prevoditelja – ne znam ni gdje je to bilo, a jedna od sesija bila je posvećena Handkeu. Kako je njegova popularnost doista bila na vrhuncu, došlo je mnoštvo prevoditelja. No zapazila sam da je Handke najviše pažnje posvetio nekom zgodnom mladom Amerikancu, čiji su prijevodi bili objavljeni u 154.000 primjeraka i Francuskinji koja je nešto – ne sjećam se što – prevela za Gallimarda, u također velikoj nakladi, ali gotovo uopće nije govorila njemački. Kasnije mi je poslao svoj pariški roman, koji sam i prevela. Više se nismo vidjeli, ni dopisivali.

Poznavala sam i Thomasa Bernharda, također na vrhuncu njegove popularnosti; rado sam prevodila njegovu prozu i drame. Vidjeli smo se dva puta u Zagrebu, jedanput u Beču: bio je ljubazan, ali odsutan. Njegova su djela bila prepuna skepticizma i cinizma, depresivnosti i opsesije suicidom, ali i žestokom kritikom austrijskog društva, njegova provincijalizma, tradicionalizma i oportunizma (nacistička epizoda!). No bez obzira na to, bio je dobitnik najvećih austrijskih nagrada. Umro je, navodno, u teškoj depresiji.

Najzabavnije je bilo poznanstvo s Günterom Grassom, koji je – ne sjećam se koje godine – došao u Zagreb kao gost njemačkog kulturnog centra Goethe-Institut Kroatien. U prepunoj dvorani Grass je najprije pozdravio svoje prevoditelje kao svoje „najbolje čitatelje i najdobronamjernije kritičare“ – a to je ponovio i pri zdravici u restoranu „Okrugljak“. Mene su, ne znam zašto, smjestili kraj njega. Smjesta je predložio da prijeđemo na „ti“, a ja sam mu rekla da sam pri kraju s „Limenim bubnjem“ i da se prilično mučim s nekim detaljima. Predložio mi je da se ujesen vidimo na frankfurtskom sajmu knjiga, kod njegovog tadašnjeg izdavača „Luchterhanda“. Kad sam ga našla, zavukli smo se u obližnji kafić i pokazala sam mu popis problema. Na to je odgovorio – jesi li vidjela francuski prijevod, on je kongenijalan, prevodio ga je bilingvalni Alzašanin koji je sve znao riješiti. Ja sam, međutim, već prije pregledala taj kongenijalni prijevod; donio mi ga je iz Pariza naš prijatelj Predrag Matvejević. Pitala sam Grassa je li ga dobro pročitao i uopće koliko zna francuski, na što je on bez kompleksa odgovorio: slabo. Na to sam odgovorila, da je taj genijalac sve što mu nije bilo jasno naprosto izbacio. Silno smo se smijali, ručali, a od 39 pitanja on mi je odgovorio na pet njih. Najteži je bio dio kad Oskar, nakon rata, putuje vlakom na zapad, pada u tešku vrućicu u kojoj naraste petnaest centimetara i pripovijeda priču o sudbini Židova Feingolda, kojem su u Treblinki ubili cijelu obitelj, on poludio i tumarao razrušenim Berlinom. Priča se, dakle, zasniva na Oskarovoj halucinaciji i trabunjanju jadnog luđaka Feingolda. No u njoj se navodi niz činjenica i naziva, a nisam znala što je izmišljeno, a što nije. Slično je prvo, legendarno poglavlje, u kojem pripovijeda kako njegova baka na krumpirištu sjedi u više širokih sukanja i u njihovu je zaklonu oplodi neznanac, kasnije otac njegove kćeri, Oskarove majke. U detaljnom se opisu miješaju stvarni toponimi i mitski nazivi poljsko-njemačkog kraja i trebalo je mnogo muke razriješiti to – pravom ekvilibristikom; leksikoni, telefoniranje njemačkim prijateljima, itd.

Poznavala sam i druge austrijske i njemačke pisce, čije sam tekstove htjela prevoditi, ali sam odustajala, jer sam sedamdesetih i osamdesetih živjela na više razboja.

4. U jednom ste se trenutku odmaknuli od prevođenja lijepe književnosti i posvetili znanstvenomu radu u području povijesti umjetnosti. Nastavili ste na hrvatski jezik prevoditi teorijsku literaturu, knjige i članke o temama kojima ste se u znanosti bavili. Kako to da ste se odlučili na tu promjenu? Što je za vas značilo istovremeno biti prevoditeljica i povjesničarka umjetnosti, kako je ispreplitanje tih dviju struka utjecalo na vaše cjelokupno stvaralaštvo?

Nije to bio trenutak: prevodila sam istovremeno i beletristiku i teorijsku povijesno-umjetničku literaturu. To se vidi i iz popisa mojih prijevoda. Uvijek sam bila sklona teoriji i prva sam prevela važne tekstove osnivača i pripadnika tzv. Bečke škole povijesti umjetnosti, koji su objavljeni u časopisima, a mnogo kasnije uredila sam knjigu „Bečka škola povijesti umjetnosti“ (Barbat, 1999.) i prevela najvažnije tekstove pripadnika te „škole“. Zanimala me i filozofija; prevela sam za Treći program Radio Zagreb seriju Adornovih eseja, više tekstova Ernsta Blocha i drugih kojih se ne sjećam, jer nisam uredno vodila evidenciju prijevoda. Stručna literatura je bila izazov i možda svojevrsna priprema za prijelaz u struku, za magisterij i kasnije doktorat. Ali do toga nije došlo. Ostala sam kao urednica i komentatorica na Trećem programu Radio Zagrebu sve dok nisam postala udovica (1988.) i kad mi se život potpuno promijenio. Otada sam se doista posvetila struci, ali i prevela nekoliko knjiga, kao posljednju Benjamina. Prevodim stalno za emisije serijala „Baština, mi u svijet“ na Trećem programu Hrvatskog radija, kamo sam se ipak vratila 2003. kao vanjska suradnica. U zborniku tog programa objavljena su dva velika ciklusa s inovativnim tekstovima njemačkih autora, „Europski grad“ (83/84, 2013.) i „Baština i transformacija“ (85, 2013.), koji bi se lako mogli objaviti i kao knjige. Ali to nisam učinila – zbog prevelike zaposlenosti i pripetavanja s izdavačima.

Ne čitam beletristiku, zauzeta sam uređivanjem svoje profesionalne ostavštine. To ne vole čuti moji prijatelji, ali istina je: moram još dovršiti dva projekta koja su gotovo pri kraju, a iza sebe ostaviti red koji mi je opsesija. Vrlo rijetko nešto pročitam; katkad mi koju knjigu donese neki od izdavača s kojima surađujem, a uz stručnu literaturu izdaju i beletristiku. Ne mogu suditi jesu li mladi prevoditelji bolji od starijih ili obratno. Zaista ne znam.

Ali se u satima odmora vraćam svojim starim knjigama i uživam u njihovim prijevodima; među njima ima i knjiga iz biblioteke moje mame, čak s početka 20. stoljeća. A evo naslova koje najviše volim: „Ukrajinske pripovijetke“ N. V. Gogolja u prijevodu Romana Šovaryja (Zora, 1950.), „Stepančikovo“ F. N. Dostojevskog u prijevodu Josipa Pasarića (Matica hrvatska, 1920.) – potpuno u gogoljevskom stilu, zato ga i volim. Pa „Kontrapunkt života“ A. Huxleya u prijevodu liječnika i prevoditelja Lava Medanića (Mladost, 1952.), iako postoji mišljenje da je mnogo bolji i točniji prijevod Zdenke Pečnik-Kroflin (Liber, 1981.). Ali najviše volim „Pickwickovce“ Ch. Dickensa (Novo pokoljenje, I. 1949. i II. 1951.) zbog prijevoda Stjepana Krešića koji doista smatram kongenijalnim. Krešić je duboko ušao u viktorijanski stvarni svijet i Dickensov literarni stil, a knjige je opremio opširnim obrazloženjima i komentarima. Uz to, u obje su knjige reproducirani dražesni i poetski crteži Seymora i Phiza. Trebalo bi te naše starije kolege i prethodnike, pionire hrvatskog prevoditeljstva, više valorizirati: upriličiti prigodne ili povremene literarne tribine i upoznati mlađe s njihovom radom.

Prevoditeljski portreti - Mirna Potkovac-Endrighetti

Mirna Potkovac-Endrighetti (1953.), živi i radi u Rijeci. Dugi niz godina bila je član opernog orkestra riječkog HNK-a kao violinistica. Prevodi književne tekstove s japanskog jezika. Privučena tim jezikom iz razloga neobjašnjiva i njoj samoj, počela ga je učiti sa 17 godina; svladavala ga je u punom smislu riječi samouko, pabirčeći znanje iz izvora do kojih je mogla doći. Nakon završenog studija japanske lingvistike u Osaki u Japanu, vraća se u Hrvatsku te postaje prvi sudski tumač u Hrvatskoj za japanski jezik. 2022. godine Ministarstvo vanjskih poslova Japana dodijelilo joj je posebno priznanje za doprinos promicanju japanske kulture u Hrvatskoj.

S Mirnom Potkovac-Endrighetti razgovarala je Marijana Janjić.

Prije odgovora na to pitanje osvrnula bih se malo na detalj spomenut u mojoj biografiji: iz razloga neobjašnjiva i njoj samoj, nešto opširnijim uvodom s obzirom na to da je moj slučaj prilično specifičan. Sve je počelo jednog dana u mojoj sedamnaestoj godini, kad sam u jednom trenutku, opisala bih to „kao grom iz vedra neba“, osjetila želju, štoviše i potrebu da učim japanski jezik. Nisam taj čas o japanskom još ništa znala, naravno, osim činjenice da se jako razlikuje i da ima drugačije pismo. I još čudnije, prevođenje kao svoj životni poziv osjetila sam doslovce u tom istom trenutku. Nisam znala ni kako ni odakle krenuti, ali srećom, odrastala sam u Zagrebu i katkad bi naišao koji Japanac ili Japanka, a ja se ne bih libila pitati nešto o japanskom. I tako je sve počelo. I ludo se nastavilo, s magisterijem u Japanu, za koji sam prvo radila godinu i pol, da mogu kupiti kartu za Japan, a onda se još tri tjedna intenzivno pripremala za prijemni ispit koji je trebalo, naravno, položiti na japanskom!

Ali možda je potrebno da krenem od svog djetinjstva. Odmalena sam, naime, bila očarana riječima, što se sve može, ali i ne može njima izreći, zadivljena jezičnim bogatstvom i snagom. Svoju prvu pjesmu sročila sam u šestoj godini; kasnije sam pisala stalno, ne samo pjesme nego i kratke pripovijetke, pa i jednu radio dramu. Okušala sam se i u sonetima. Oni su mi posebno dragi, jer su i jezični i muzički izazov istovremeno, a ja volim izazove. Međutim, osim nekoliko pjesama u školskim novinama, u nedostatku samopouzdanja ništa od tih mladenačkih radova nisam objavila. Odrasla sam okružena knjigama; moj otac, liječnik, jako je volio čitati pa ih je stalno kupovao. Na našim policama bilo je beletristike i stručne literature, ali isto tako bili su tu i svi leksikoni i enciklopedijska izdanja leksikografskog zavoda. A u takvoj sredini, ne zaljubiti se u jezik i riječi bila bi nemoguća misija.

No da se vratim na pitanje, izdvojila bih svoj prvi prijevod, roman Zavjet autora Tosona Shimazakija, objavljen daleke, tako mi se barem danas čini, 1987. godine. Za taj izuzetno obiman, a po broju stranica (cca 400 stranica) i moj najduži prijevod, iz sadašnje perspektive rekla bih da je u svakom smislu bio i najzahtjevniji. I to iz više razloga. Prije svega, zato što je bio prvi, dakle moj početni korak u vode prevodilaštva. Naravno da u to doba još nije bilo interneta, ali u slučaju japanskog jezika, kod nas nisu bili dostupni ni rječnici. Doduše, stanje kod nas ni danas nije mnogo bolje, ali svijet funkcionira na drugačiji način; sve se može pronaći na internetu, a zadovoljni su i oni kojima je draža knjiga, jer je mogu naručiti i na taj način ubrzo imati u rukama, što je prije bilo nezamislivo. Ja sam dakle bila ograničena izborom i brojem rječnika koje sam sa sobom donijela sa studija u Japanu, a to su osnovna tri, neophodna za rad: japansko-engleski, englesko-japanski, i onaj najvažniji, kanwa-jiten, rječnik za čitanje pisma, bez kojega je nemoguće pročitati riječ i potražiti je u rječniku. Bilo kako bilo, kada je o prevođenju s japanskog jezika riječ, a s obzirom na takvu situaciju s rječnicima, tekst za prijevod prelazi dvostruki put (japanski – engleski – hrvatski, i vice versa). A to, ne računajući i eventualno gledanje u rječnik za čitanje pisma, zahtijeva tehnički i dvostruko više vremena. Isto tako, nedoumice koje sam imala glede teksta, bile one jezične ili kulturološke prirode (roman Zavjet obrađuje tematiku izopćene kaste eta ili buraku-min, pa je pitanja bilo mnogo!), nisam to mogla riješiti odlaskom u knjižnicu i tamo istražiti, jedini način bio je slanje pisama u Japan i čekanje odgovora. Da, tako je to bilo u to doba – trebalo je poslati pismo, znati sročiti pitanje i nadati se da će osoba, kad dobije upit, sve uspjeti istražiti, i poslati vam pismo s odgovorom čim prije. Pošta je putovala dugo, a čak i da je osoba odmah znala odgovor i isti dan poslala pismo natrag u Europu, za taj su put do Japana i natrag trebala dva do tri tjedna. A to je jako usporavalo tempo rada na prijevodu. Danas se više ne dopisujem, na puno pitanja dobivam odgovore pomoću suvremene tehnologije, a u onome nerješivom pomaže mi prijateljica Japanka koja živi u Opatiji. Njezin osjećaj za jezik, za finese, njezino znanje i razjašnjenja su mi dragocjeni.

I svi su mi prijevodi na kojima sam radila, podjednako dragi. A zašto? Jer smo o izboru romana za prijevod uvijek odlučivali zajedno, urednik mog dugogodišnjeg izdavača (Mathias Flacius u Labinu), i ja. Ili bi on vidio nešto, ili ja, pa bismo odlučili zajedno. Srećom po mene, bio je to privilegirani rad jer nisam bila vezana rokovima, moje obećanje da ću to prevesti najbrže što mogu bilo je dovoljno. A najdraži roman? Izdvojila bih djelo s početka 20. stoljeća, Uzglavlje od trave (Soseki Natsume, 2012., Mathias Flacius, Labin), u kojemu nema posebne fabule, naglasak je na refleksiji o umjetnosti i stavu umjetnika u prijelomnom vremenu sučeljavanja europske i japanske kulture.

Ne prevodim na ekran nego „manualno“, olovka i papir odnosno bilježnica. Tako mi mozak (naj)bolje funkcionira, ekran me na neki čudan način dekoncentrira. Time mislim na sam proces prevođenja. Tek poslije prepisujem i uređujem prevedeno na ekran; a tada je on sveta stvar, priznajem. Prevodim sporo i pedantno, a k tomu sam i perfekcionistica, što dodatno usporava rad. Zatim prevedeno iščitavam više puta, svaki put mi se čini da može i bolje - sve dok me zakon proteklog vremena ne zaustavi na posljednjoj varijanti.

I još nešto; uvijek u blizini držim rječnik sinonima, svoje omiljeno pomagalo u radu. Nije važno ni ako mi ne zatreba, ali dobar je osjećaj znati da kraj sebe imaš prijatelja koji te neće iznevjeriti u nevolji. Volim listanje po rječnicima, onu draž dodira prsta na papiru, umjesto na ekranu; kao i trodimenzionalnost umjesto plošnosti, koja na neki način – a ne mogu se oteti tom dojmu – asocira na površnost.

Prije pojave računala pisali smo na pisaćoj mašini: a kako se prijevod pisao u tri primjerka, to su bila tri lista papira s dva indiga između. Svaki pogrešni znak značio je vađenje papira iz mašine i tri brisanja, specijalnom gumicom ili korektorom, što je vremenski zahtjevno i prilično iscrpljujuće. Zato, kad sam iz Japana (studijski boravak 1996., polugodišnja stipendija) donijela Word Processor, naprednu verziju pisaće mašine, koja je uvelike olakšavala prijepis, preporodila sam se. Tim više što je Word Processor kupljen u Japanu imao i japansko pismo.

Međutim, najveće, štoviše revolucionarno značenje u mom prevodilačkom radu ima pojava elektronskog rječnika na japanskom tržištu: svi mogući rječnici na jednom mjestu (eng. all-in-one), čarobna kutija formata malo većeg mobitela ili omanjeg tableta, bez koje bih danas bila "izgubljena u prijevodu". Zato što s njom u džepu mogu raditi bilo gdje!

A velika pomoć mi je u mom radu i čitanje odličnih prijevoda drugih prevodilaca, recimo Ise Velikanovića, Josipa Tabaka i drugih. Čitam sada, recimo, prijevod Don Quijotea (prev. Iso Velikanović), i uvijek uza se imam bilježnicu u koju bilježim zanimljive izraze, nešto što me iznenadi, začudi, oduševi. Neki su izrazi arhaični, ali čovjek nikad ne zna što mu može zatrebati.

Najbliže što sam tome došla jest kad sam sama bila i autorica i prevoditeljica teksta. Bilo je to doista zanimljivo iskustvo, kad samoj sebi, kao autorici, nešto ukradeš odnosno ne napišeš na drugom jeziku, a nešto opet dodaš, da nadoknadiš. Riječ je o jednoj istinitoj povijesnoj priči iz Japana, o tsunamiju i čovjeku koji je spasio selo. Prilikom gradnje memorijalnog muzeja u tom selu, mene je poznanica iz tog mjesta, Japanka, zamolila da povijesnu priču pretvorim u književni tekst. Ona je zamislila slikovnicu, ali daleko je to od slikovnice – ilustrirana je pa je zato ljudi vole zvati slikovnicom, ali to je zapravo povijesna priča koju sam ja napisala na hrvatskom jeziku u stihovima, po uzoru na Šenoine Povjestice. A onda, kad sam napisala priču na hrvatskom, palo mi je na pamet da bi se ista mogla prevesti i na japanski, a kad je već na japanskom, može se prevesti i na engleski, pa da ima život u cijelom svijetu. I tako je nastalo trojezično izdanje Priča o tsunamiju (Mirna Potkovac Endrighetti, Mathias Flacius, 2005.). Nisam imala priliku kontaktirati druge autore čija djela sam prevodila, najviše zbog vremenskog odmaka s kojim je došlo do prijevoda na hrvatski jezik.

4. Ne mogu a ne pitati o Vašoj osobnoj vezi između glazbe i jezika. Koliko je, i na koji način, muziciranje srodno prevoditeljskom pozivu?

Glazba i jezik su tijesno povezani. Analizirajući stihove kod kojih me posebno privukla glazbena komponenta, došla sam do zaključka da u tim stihovima ima i veći broj triola, kao primjerice u pjesmi „Čuj kako jauče vetar kroz puste poljane naše, / I guste slojeve magle u vlažni valja do…“ (Vojislav Ilić). Potrudila sam se sačuvati i triole u naslovu romana Hitori Biyori (Aoyama Nanae, Sandorf 2021.), a u prijevodu Prekrasan dan da budeš sam. Isto tako, i moju Priču o tsunamiju, onu na tri jezika, prati i CD s uglazbljenim pjesmama. Tamo je trebalo pod jednu te istu melodiju „podmetnuti“ tri različita jezika, što nije nimalo lak zadatak! To je bio velik izazov, ali ja volim izazove, ne bježim od njih. Vjerojatno slično osjeća čovjek koji stoji na rubu litice, i premda svjestan opasnosti skoka u ponor, ne može odoljeti zovu dubine. Barem je meni tako. Rizik se, po meni, uvijek isplati. Da nema ljudi spremnih sve riskirati, svijet bi bio posve drugačiji.

To je teško pitanje. Na prijevodima ne piše koliko godina imaju prevoditelji. Prijevod mi se ili sviđa ili ne sviđa. A da sam ja sada mlada prevoditeljica? Neke su stvari i danas iste kao i prije. Recimo, važno je imati na umu da hrvatski jezik ima fleksibilan poredak riječi. Treba to iskoristiti za puni potencijal prijevoda. Rekla bih još da lektori nisu uvijek u pravu. Treba im nekad proturječiti, s argumentima naravno. I možda bih još dodala da je za rad potrebna dobra strategija. Moja je da prevodim kad stignem i gdje stignem, i da najprije prevodim rukom, a onda tek bilježim prijevod na ekran. Volim raditi i izvan kuće, dok čekam autobus, u knjižnici, s olovkom i gumicom. Sve što mi treba, pripremim kod kuće – a onda izvan kuće uređujem taj dio prijevoda. Kod kuće mi se nekad teško koncentrirati. Sve što u gradu prevedem u bilježnicu, kod kuće onda dorađujem, ispred ekrana. Nekad neku rečenicu dugo prevodim, sve je gramatički točno, ali osjećam da nešto nije kako treba. Onda obično prespavam, i drugi dan obično odmah znam rješenje. Vrijeme – mislim da time želim reći, da su i vrijeme i odmor i te kako važni za kvalitetan rad. Nekad je kulturu izvornika teško prevesti u novi jezik, od banalnijih primjera spomenula bih u japanskom odjevne predmete, primjerice yukatu i kimono. Premda i jedno i drugo krojem isto izgledaju, yukata je kućni odjevni predmet, a kimono se oblači za svečane prilike. To prevoditelja stavlja u nedoumicu, što i kako učiniti – ostaviti izvorni naziv i dodati objašnjenje u fusnoti, ili prevesti oba izraza samo kao kimono, premda je to pogrešno. Mnoštvo je takvih i sličnih nedoumica, a na prevoditelju je da ih riješi.

Prevoditeljski portreti - Divina Marion

Divina Marion (1951.), rođena i odrasla u Zagrebu, završila je Klasičnu gimnaziju, a potom studij francuskoga jezika i književnosti te klasične filologije na Filozofskom fakultetu Zagrebu. U to je doba na Filozofskom fakultetu postojao tzv. »paralelni studij« što joj je na trećoj godini omogućilo upis talijanskog i španjolskog, ali je taj studij prekinula radi odlaska na postdiplomski u Pariz. Prevođenjem se bavila uz raznorazne druge poslove – one za mjesečnu plaću, a onda je odlučila postati redovnom članicom DHKP-a. Prevodi i dalje, a nakon odlaska u mirovinu, odmara se u šetnji s labradoricom Juditom, te će, kako sama kaže, vjerojatno i umrijeti za radnim stolom ili bar s knjigom u ruci. Ljepšu smrt ne mogu zamisliti, ali ne žuri mi se – zaključuje gđa Marion.

S Divinom Marion razgovarala je Maja Ručević.

Najprije bih zamolila, i vas i sve koji budu čitali ovaj »intervju«, da mi oprostite što ću u odgovorima biti kratka. Ne vidim, naime, razloga da više govorim o sebi nego o prijevodima, a pitanja su sročena tako – možda im to i jest svrha, ne znam – da ističu osobu umjesto djela. Također se unaprijed ispričavam zbog upotrebe termina prevodilac, prevodilački, prevodilaštvo, umjesto sugeriranoga prevoditelja: riječ je o mojemu shvaćanju, a onda i upotrebi tih dviju tvorbi. Nijedna od njih nije više ili manje hrvatska odnosno više ili manje standardna, kako nam se to pokušava prišapnuti, nego je stvar u mociji. Za mene pak, kažem li prevodilac, ta riječ označava svakoga tko prevodi, bez rodnoga opredjeljenja; prevoditelj i prevoditeljica za mene znače razdvajanje, upiranje prstom u rod i spol. Dopustite mi ovaj mali lingvistički hir. Vama se isto tako ispričavam što zamjenicu »vas« u prvoj rečenici nisam napisala velikim početnim slovom: shvaćam ovaj projekt kao zapisani razgovor, a ne kao pismo, razglednicu ili čestitku. Eda tkogod ne bi pomislio kako ne poznajem pravopisna pravila.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su

Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi

preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Kao prvo, svoj prevodilački opus ne bih nazvala bogatim, bar ne u pogledu broja prevedenih djela – sve u svemu, nekoliko desetaka knjiga te niz članaka, objavljenih što u raznim časopisima, a što u Trećemu programu Hrvatskoga radija. U mojoj dobi to i nije tako mnogo – u bibliografiji mnogih kolega, i mlađih i starijih, ima daleko više naslova. Zašto je tomu tako, posebna je priča koja bi nas odvela na posve drugu stranu, a raznovrsnost je – to je glavno obilježje mojega prevodilačkog rada – još jedna priča: prevodila sam sve i sva – od ljubića i krimića preko dječje književnosti pa do filozofskih, politoloških i socioloških djela. Što se izazovnosti tiče, svaki je tekst za prevodioca izazov: ako to nije, onda ne valjaju ili tekst ili prevodilac. Svi su mi moji prijevodi dragi, draga mi je činjenica što sam te tekstove prevela, u tome ih smislu ne mogu i ne želim razvrstavati, no pojedinima se ponosim. Ponosna sam na prijevod Foucaultove knjige Nadzor i kazna – rađanje zatvora, posebno danas kada u Francuskoj desnica opanjkava, dopustite mi ovaj izraz, toga iznimnog francuskog mislioca, to više što je, bar koliko znam, riječ o prvome prijevodu nekoga od njegovih djela na hrvatski, baš kao što sam ponosna na to što je tekst – bar mi je tako rečeno – bio ponuđen nekolicini, ali su ga svi redom odbili kao »pretežak«. Sretna sam zbog prijevoda izbora iz Bodinovih Šest knjiga o republici te Tocquevilleova djela O demokraciji u Americi (također izbor), a žalim što nijedno od toga nije objavljeno u potpunosti. Veseli me Vrt Finzi-Continijevih, kako zbog prijevoda, tako i zbog obnovljena interesa za to djelo i njegovu tematiku. Na posljednji objavljeni prijevod – Pierre Mesnard: Uzlet političke filozofije u 16. stoljeću – iznimno sam ponosna, i to iz dva razloga: kao prvo, iako je kod nas malo tko uopće čuo za Mesnarda – osim studenata politologije, dakako, to se djelo, ma koliko davno bilo napisano, u francuskoj političkoj misli i danas smatra temeljnim politološkim tekstom, a kao drugo, zbog nepoznatosti pisca i djela u nas, moj će se prijevod upisati u povijest hrvatskoga prevodilaštva kao jedini. Loše uspomene najradije ostavljam za sobom pa tako i svako sjećanje u vezi s prijevodima i prevođenjem, a i nemam loših sjećanja na tekstove – tek na pojedine izdavačke kuće.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj

prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom

promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali

vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

U osnovi razlike praktički i nema. Prenošenje iz jednoga jezika u drugi, traženje ekvivalenta – volim reći kako je dobar prijevod onakav izraz kojim bi se strani autor poslužio da kojom srećom piše hrvatski – odvija se ponajprije u glavi. Sve je ostalo tek alat, oruđe, instrument. Posve je svejedno tipka li tko na pisaćem stroju ili na računalnoj tipkovnici: misao se stvara u glavi, a onda kroz ruku prolazi do papira ili ekrana – ako je misao loše sročena, džaba nam sva tehnologija. Jasno, lakše je pogreške ispraviti na računalu nego bijelim lakićem premazivati tipfelere, pojedine riječi u vezi s čijom ste se uporabom predomislili, pa čak i cijele retke, no s druge strane, tehnologija – sit venia verbo – zaglupljuje prevodiočev mozak. Bar se tako kod mene pokazalo. Dok sam tipkala na stroju, držala sam u glavi cijeli tekst, kada bih se u nekome trenutku predomislila u vezi s nekim terminom – što se obično događa negdje potkraj prijevoda – mogla sam se vratiti i pronaći ga, uz minimalno »mimoilaženje« od jedne stranice. Danas se oslanjam na tehnologiju, što nije uvijek pouzdano: nekada bih, pretražujući tekst, znala uočiti i druge manjkavosti – primjerice, nepotrebno ponavljanje ili pogrešan redoslijed, a sada se usredotočujem samo na određenu riječ ili oblik. Osim svega, pripadam generaciji koja je pisati učila uz pomoć olovke te držala i pera pa je, uz razvijanje motorike, stekla i način razmišljanja koji bih nazvala povezanim i nekako »tekućim«, poput vode. Služim se svime što mi je dostupno – nema svega na internetu: da, više ne moram za neku naoko beznačajnu sitnicu odlaziti u knjižnicu i ondje prelistavati enciklopedije, kataloge i kazala, no i dalje mi pri ruci stoje rječnici i udžbenici poželim li štogod temeljito provjeriti. Osim toga, i internet treba umjeti pretraživati, a za to je potrebno stanovito predznanje.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt

potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste

poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Prevodim tekst, a ne autora. Samo sam jednom kontaktirala s autorom čiji sam tekst prevodila, i to e-poštom, no to je bilo na autorov zahtjev, pretpostavljam zato što mu je to bio prvi roman pa je smatrao da prijevodu treba posvetiti posebnu pažnju. Ostali čije sam tekstove prevodila u tom trenutku više nisu bili živi.

4. Kakva je, po Vašem mišljenju, budućnost prevoditeljske djelatnosti u kontekstu sveprisutne digitalizacije, odnosno konkretnije, uzevši u obzir sve veću prisutnost umjetne inteligencije (AI), u globalnom smislu ? Što mislite, imaju li prevoditelji razloga za strah i ukoliko da, zašto? Kako bi se to moglo odraziti na njihov rad i kakvu bi štetu, a kakvu korist to moglo donijeti prevoditeljima?

Otkako ἔπεσε,ἔπεσε ἡ Βαβυλὡνα ἡ μεγάλη (pade, pade Babilon veliki), da pribjegnem aluziji na biblijsku priču, postoje tumači. Umjetna inteligencija može ići do te razine. Točka. A čak je i tu čovjek nezamjenjiv jer AI, bar za sada, ne uviđa kontekst, ne čuje intonaciju, ne prepoznaje jezičnu figurativnost. Kada se, kao više ne znam koje po redu svjetsko čudo, pojavio ChatGPT, i ja sam se njime poigrala. (Doduše, samo u prvoj verziji – navodno su novije nešto bolje.) Kao što se moglo i pretpostaviti, posrijedi je još jedna igračka koja se oslanja na engleski jezik: pojam klitikâ u drugim jezicima posve mu je nepoznat, ni s rodovima imenica koje znače štogod neživo nije baš načistu, ali pokazuje vrlo ljudsku tvrdoglavost – ni za živu glavu ne bi prihvatio ispravak, nego tupi li ga, tupi. Znanstveno-tehnički prevodioci uvelike se služe pojedinim alatima, što je razumljivo: u takvim se tekstovima pojavljuje niz stručnih termina koji se neprestano ponavljaju pa tu i nema previše mjesta osobnom pristupu. U književnome prijevodu posve je drukčije: Najprije doživljavate tekst u cjelini i u pojedinim dijelovima, hvatate njegov zvuk i ritam čak i kada ne prevodite poeziju, upijate atmosferu, pratite kontekst... Stroj, a AI i nije ništa drugo doli stroj, to ne može. Ovdje, jasno, govorim o dobrim prijevodima.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije

često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja

(možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim

prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite

kada prevodite neko djelo?

U načelu sam protiv generaliziranja: u svakoj je generaciji bilo, ima ih i bit će ovakvih i onakvih prijevoda, ovakvih i onakvih prevodilaca. Kao i u svakome poslu: većina će izvršilaca »radni zadatak« obaviti korektno, a stanoviti manji broj ili će totalno zabrljati, tako da vam se digne kosa na glavi, ili će pak sve izvesti tako da vam zastane dah od udivljenja. Kao primjer za ovo posljednje, iako je riječ o američkoj književnosti koja mi nije struka, padaju mi na pamet Gorjan i Tabak koji su se virtuozno poigrali prijevodom riječi whiteness u Moby Dicku: što posebno dolazi do izražaja u poglavlju »Bjeloća Bijelog kita«, u poglavlju koje je, kako u pogovoru kaže I. Vidan »najfilozofskiji tekst u američkoj pripovjedačkoj književnosti«. Varirajući bjelinu, bjeloću i bijelost, kao oznaku za bijelu boju u brojnoj njezinoj pojavnosti, pojačali su opsesivnu poetičnost koja prožima to poglavlje, kao i cijeli roman, a njegovu filozofičnost podigli – usudit ću se to reći – na višu razinu. Uzgred budi rečeno, sam autor predgovora u svojemu tekstu jednostavno kaže »Bjelina kita«, kako i stoji u originalu – The Whitness of the Whale. No Gorjan i Tabak – molim, ovo je tek moj dojam – bijelu boju čas vezuju uz štogod čvrsto i konkretno, čas uz neki apstraktan pojam, a čas joj pripisuju raznorazne osobine, od božanske uzvišenosti do strahotne odbojnosti. Na potpuno suprotnoj strani vidim prevodioce koji se muče s vlastitim jezikom: bez obzira na to s kojega jezika prevode, kod mnogih je utjecaj engleskoga više nego očit – nikakvo čudo: ta engleski danas ionako svatko zna! – a ako na njihov prijevod ne utječe engleski, svakako to čini neki drugi strani jezik ili bar razgovorni hrvatski. Tako se u prijevodima pitanja više ne postavljaju, nego se pitaju, ne traži se što od koga, nego se njega to traži, više ne govorimo jezike, nego ih pričamo, silazimo dolje i penjemo se gore, vraćamo se natrag i izlazimo van, potpuna je nepoznanica uporaba pojedinih vremena (aorist, imperfekt, futur drugi), baš kao i određenog i neodređenog oblika pridjeva, a u pridjevskim oblicima s naveskom redovito se izjednačuju dativ i lokativ jednine... Iznad svega bode u oči slijepo povođenje za slaganjem vremenâ u stranome jeziku pa se glagolsko vrijeme u zavisnoj rečenici prevodi nekim prošlim vremenom iako se radnja odvija istovremeno s radnjom glavne rečenice, a o kondicionalu da se i ne govori. Znam da se doimam kao netko tko obožava couper les cheveux en quatre, ali tako se odnosim i prema vlastitom radu pa što ne bih i prema tuđemu?

Što se tiče dijela ovoga pitanja koji se odnosi na usporedbe i savjete, na to mi je najteže odgovoriti. Usporedbe su nezahvalne, baš kao i savjeti. Mogu samo reći kako sam ja postupala, a tako mislim i nastaviti: treba čitati, čitati i čitati. Sve što vam dođe pod ruku – od beletristike do gramatike. I razmišljati o tome. Naučiti neku novu riječ ili izraz. Upoznati i poznavati svoj jezik baš kao i strani s kojega prevodimo. Živjeti jezik, živjeti u jeziku i živjeti s jezikom.

Prevoditeljski portreti - Ekrem Čaušević

Ekrem Čaušević rođen je u Brekovici kod Bihaća 1952. godine. Po završetku bihaćke gimnazije 1970. upisao je studij Orijentalne filologije (turski, arapski i perzijski jezik i književnosti) na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, koji je završio 1974. Godine 1976. počinje raditi na istom fakultetu, na kojemu je magistrirao 1982., a potom i doktorirao 1986. godine. Stručno se usavršavao na sveučilištima u Ankari (1986.) i Istanbulu (1978./1979.) te na kraćim istraživačkim boravcima u Beču, Budimpešti i Sofiji. Akademske godine 1992./1993. i 2000./2001. kao stipendist Zaklade Alexander von Humboldt bio je gostujući istraživač na Sveučilištu u Göttingenu. Godine 1993. na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu utemeljuje Katedru za turkologiju. Autor je pet knjiga i više od 140 znanstvenih i stručnih radova objavljenih u domaćim i stranim publikacijama. Dobitnik je Odličja Vlade Republike Turske za poseban doprinos promicanju znanosti (2001.), nagrade Kiklop za prijevod romana Orhana Pamuka „Istanbul: grad, sjećanja“ na festivalu Sa(n)jam knjige u Puli (2006.), nagrade turkofonog svijeta za zasluge u turkologiji (TÜRKSAV, 2011.), Priznanja Istanbulskog sveučilišta za postignuća u turkologiji (2018.), Povelje Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2018.), Nagrade turskih povjesničara za doprinose izučavanju kulturne povijesti Balkana – UBTAK (International Balkan History Research Committee, 2018.), Nagrade Instituta BAL-TAM, turkološkoga centra za istraživanje Balkana sa sjedištem u Prizrenu (2019.), i najvišeg priznanja grada Bihaća, Povelje 26. februar (2022.). Za knjigu Ustroj, sintaksa i semantika infinitnih glagolskih oblika - Turski i hrvatski jezik u usporedbi i kontrastiranju (Ibis grafika, Zagreb, 2018.) 2022. godine dodijeljena mu je Nagrada HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2021. godinu za područje filoloških znanosti. Iste mu je godine dodijeljeno počasno zvanje professor emeritus, a 2022. izabran je za člana ANU BiH.

S Ekremom Čauševićem razgovarala je Maja Ručević.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su

Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi

preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Ne bih rekao da je moj prevoditeljski opus osobito bogat. Sa suvremenog turskog jezika preveo sam nekoliko romana Orhana Pamuka, a s osmanskoga autobiografiju jednog osmanskog časnika koji je godinama bio u austrijskom zarobljeništvu. Sebe smatram “slučajnim” i “usputnim” prevoditeljem, znanstvenikom koji se povremeno upusti u prevođenje. Sve je počelo postmodernim povijesnim romanom Orhana Pamuka Zovem se Crvena, čija se radnja odvija u Istanbulu na izmaku 16. stoljeća. Dojmili su me se način na koji je Pamuk literarizirao opreke zapadnog slikarstva i osmanske umjetnosti minijature, raskošni stil i polifoničnost toga teksta u kojemu različiti likovi – čak i nacrtani pas ili stablo – naizmjence preuzimaju ulogu pripovjedača, te majstorski interpolirani esejistički pasaži o poimanju figuralnog prikazivanja ljudskih i životinjskih likova u islamskom svijetu, o originalnosti i oponašanju uzora, o pravu sitnoslikara na vlastiti stil i mnogim drugim temama iz osmanske povijesti i kulture. Sve sam to poželio podijeliti s hrvatskim čitateljima, kojima je turska književnost tada bila gotovo nepoznata. U prevođenje toga romana uključio sam Martu Andrić, darovitu studenticu završne godine turkologije, danas profesoricu na zagrebačkoj Katedri za turkologiju, koja je poslije samostalno i iznimno uspješno prevela Pamukove romane Tiha kuća i Snijeg. Uživao sam prevodeći i Pamukov Istanbul, literariziranu autobiografiju u kojoj se autorova osobna povijest prepliće s poviješću grada u kojemu je odrastao. Svaki je Pamukov roman za mene bio velik izazov i ni za jedan ne mogu reći da sam ga s lakoćom preveo. Ne znam kako govoriti o onome koji mi nije ostao u dobrom sjećanju. Ne bih otkrivao naslov jer ne želim sugerirati da je posrijedi nedovoljno dobar roman. Ne znam je li to do mene ili do teksta, ali znam da se s njime nisam suživio niti sam se u njega dokraja uživio i da mu se nisam obradovao kad je izašao iz tiska. No sve u svemu, ponosan sam na to što sam prevođenjem Pamukovih romana, koji su imali iznimno dobru recepciju među hrvatskim čitateljima, doprinio tome da se nakladnici zainteresiraju i za djela drugih turskih pisaca i pruže priliku mladim turkolozima da se okušaju u književnom prevođenju. Broj naslova prevedenih s turskoga na hrvatski u zadnjih dvadeset godina doista je impresivan, što me osobito raduje kao profesora koji je predavao tim danas uspješnim prevoditeljima.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj

prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom

promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali

vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Razlike su zasigurno velike, ali o njima ne mogu govoriti iz vlastita iskustva jer ja sam se u književno prevođenje upustio u svojim zrelim godinama, u vrijeme kada je već bilo moguće pretraživati internet. Služim se ukoričenim rječnicima, ponajviše tursko-njemačkim, tursko-engleskim, tursko-ruskim i tursko-srpskim. Oni su mi uvijek nadohvat ruke, a na internetu su mi dostupni dobri jednojezični rječnici turskoga. Ipak, prevoditelj treba mnogo više od toga: ne samo prijevodne ekvivalente pojedine riječi, nego i njihove suptilne značenjske nijanse u hrvatskome, kojih se katkad sam ne može sjetiti. U tom su smislu prevoditelji s turskoga u nas u nezavidnu položaju jer još uvijek nemaju tursko-hrvatskih rječnika. Internetom se služim i kada želim saznati pojedinosti povijesnih zbivanja o kojima se u djelu govori ili naći točne nazive biljaka, ljekovitih pripravaka i sl., kakvi se često spominju u Pamukovu romanu Noći kuge.

Kada prevodite djelo autora koji je živ, ta je komunikacija ne samo dobrodošla, nego je ponekad i nužna jer se prevoditelju može dogoditi da ne razumije neku skrivenu poruku, neki nejasan, višesmislen dijalog i sl. Pamuk se alegorijama, asocijacijama i digresijama često udaljava od osnovnog slijeda događaja pa je ponekad teško dokučiti na koga ili na što se odnose takvi ekskursi. Obraćao sam mu se u nekoliko navrata, posljednji put dok sam prevodio Noći kuge. Povod su bile zakučaste aluzije na urednika jednog istanbulskog dnevnog lista, koji je bio u nemilosti sultana Abdulhamida. Pamuka sam upoznao na Sajmu knjiga u Puli 2004. godine i bilo mi je zadovoljstvo družiti se s njime, no to ni na koji način nije utjecalo na moj odnos prema prevođenju njegovih djela.

4. Za prijevod knjige nobelovca Orhana Pamuka „Istanbul: grad, sjećanja“ ovjenčani ste nagradom Kiklop. Što su, općenito govoreći, prilikom prijevoda djela tog autora za Vas bili najveći izazovi ? Jesu li oni bili jezično-stilske prirode ili možda kontekstualne (kulturno-povijesna sredina, specifičnosti lokaliteta i sl.) U čemu ste najviše uživali prevodeći njegova djela?

Vjerujem da se svi prevoditelji suočavaju sa sličnim izazovima, ali rekao bih da je teže onima koji prevode s jezikâ koji se po svojim tipološkim obilježjima znatno razlikuju od hrvatskoga, a takav je i turski. U tom slučaju u prvome su planu problemi jezično-stilske naravi. Prevođenje romana Orhana Pamuka posebno je zahtjevno zbog autorova osebujna, bogata stila u kojemu katkad nalazimo sintaktičke „inovacije“ zbog kojih je izričaj mjestimično teško razumljiv i izvornim govornicima turskoga. U to sam se uvjerio kad sam se obraćao za pomoć turskim kolegama, lektorima na zagrebačkoj Katedri za turkologiju. I oni su bili nemoćni pred nekim segmentima Pamukova teksta. Drugi je izazov bio kako stranu, a pogotovo u nas malo poznatu kulturu, što više približiti čitatelju, kako posredovati između kulture “davateljice” i kulture “primateljice“. Prevodeći romane Zovem se Crvena i Noći kuge, čije su fabule smještene u osmansko doba, nastojao sam za hrvatske čitatelje načiniti poveznice između izvornika i prijevoda, i to ponajprije odmjerenim posezanjem za turcizmima, koji su se devedesetih godina prošloga stoljeća našli na udaru jezičnih purista. Shvatio sam da su turcizmi ne samo neizbježni, osobito oni koji nemaju hrvatskih ekvivalenata, nego da su i izvrsna stilska pričuva. Dakako, svjestan da mnoge od tih riječi nisu poznate današnjim hrvatskim čitateljima, na kraju svake knjige dao sam koncizna objašnjenja njihovih značenja. Nakon izlaska romana Zovem se Crvena dobio sam mnogo poruka meni nepoznatih čitatelja, koji su o njemu s ushitom govorili posebno naglašavajući svoje zadovoljstvo pri susretu s turcizmima, tim riječima što su ih, kako kažu, susretali “nekoć davno”, čitajući Andrića i Selimovića.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije

često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja

(možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim

prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Nažalost, ne mogu prosuđivati prijevode mlađih generacija, ne stižem čitati beletristiku i publicistiku onoliko koliko bih želio jer i dalje najviše vremena posvećujem znanstvenom radu. Ipak, rekao bih da se ne može govoriti o razlikama u kvaliteti prijevoda pripadnika starije i pripadnika mlađe generacije. I među jednima i među drugima ima izvrsnih prevoditelja, ali, nažalost, i onih koji zbog površnog pristupa poslu, pa i nedovoljnog poznavanja jezika izvornika i/ili hrvatskoga jezika, iznevjeravaju i autora i čitatelja. Pri prevođenju uvijek zadržavam poštovanje prema autoru i njegovu djelu, kao i poštovanje prema hrvatskom čitatelju, kojemu želim predati prijevod vjeran izvorniku, ali načinjen tako da se tekst doima kao da je izvorno napisan na hrvatskome. U tom nastojanju imam nesebičnu podršku svoje kolegice Tatjane Paić-Vukić, kojoj od srca zahvaljujem za ispravke, savjete i prijedloge koji su pridonijeli kvaliteti svih mojih prijevoda romana Orhana Pamuka.

Naposljetku bih uputio iskrenu pohvalu Društvu hrvatskih književnih prevodilaca, koje ustrajno pridonosi afirmaciji hrvatskoga prevodilaštva i sve boljoj vidljivosti prevodilaca i njihove nezamjenjive uloge u hrvatskoj kulturi.

Prevoditeljski portreti - Đurđica Žlebačić Sørensen

Kad se dvadesetdvogodišnja Đurđica Žlebačić nakon završenog studija engleskog jezika i komparativne književnosti uputila u Poreč da radi kao turistički vodič, nije ni slutila da je to početak jednog mnogo dužeg putovanja. Zaljubivši se u kolegu vodiča, otišla je s njime u njegovu zemlju, u daleku i sasvim joj nepoznatu Dansku. Prošlo je otada pedeset godina, Danska joj je u međuvremenu postala toliko poznata da je bila prevoditeljica danskoj kraljici, a jezik je s ljubavlju savladala i omogućila svima nama da uživamo u prijevodima književnih djela sa sjevera. Radila je u jugoslavenskoj ambasadi, na danskoj televiziji i kao sudski tumač, a provela je i šest godina u Firenzi, gdje je njezin suprug, profesor skandinavske književnosti, predavao na sveučilištu. Prevela je mnogobrojne naslove s danskoga, među kojima se ističu djela Karen Blixen, Petera Høega i Hansa Christiana Andersena. Redovito pruža podršku mladim prevoditeljima i piscima koji pišu na oba jezika. Ako slučajno, vozeći se u tramvajem po Zagrebu, primijetite da vas stanovita gospođa u najboljim godinama prisluškuje – ne brinite i dajte si oduška –tako Đurđica Žlebačić Sørensen ostaje u toku sa slengom.

S Đurđicom Žlebačić Sørensen je razgovarala Lana Momirski.

Uvijek ću biti posebno vezana uz Karen Blixen i njezina djela. Prvo izdanje Babettine gozbe, koju je tiskao Disput 2011.godine, rasprodano je u rekordnom roku i mnogima je bilo prvo upoznavanje s književnim radovima ove velike danske književnice, jer do tada je samo bio preveden njezin autobiografski roman Moja Afrika. Iako se ne može zaobići niti njezin osebujan život, mislim da su njezine priče, jer ona je bila pravi storyteller, „Nordijska Šeherezada“, kako su je nazivali, ono što je čini velikim piscem.

Posebno me veseli što upravo radim na prijevodu nekoliko drugih priča Karen Blixen koje će izaći iduće godine. I u njima svima se ističe snaga žene kao ljudskog bića.

No moram reći da mi je Karen Blixen i najveći izazov, posebno zato što je ona uglavnom sva svoja djela pisala prvo na engleskom (pisala je pod pseudonimom Isak Dinesen), a onda sama prepravljala na danski. Po mnogim kritičarima su danske verzije bolje, punije i jezično bogatije, a ponegdje se i razlikuju u tekstu. Ja prevodim s danskog, dok je većina prijevoda na druge jezike s engleskog.

Često se pitam kako je bilo prevoditi i pisati bez računala – kao da mi je to neka daleka, daleka prošlost, a onda se prisjetim koša s papirima, ljutnje i frustracija, i vjeruj mi, uopće mi ne nedostaje ni zvuk mašine ni tipkovnice! Internet je otvorio novi svijet – sjećam se prvog dana kad sam lijevom rukom pritisnula tipku za sinonime i odmah se ukazalo nekih deset mogućnosti. Neko vrijeme sam uspoređivala s rječnicima, ali uskoro su debele knjige nažalost završile u podrumu. Ista je stvar danas su mjetnom inteligencijom u koju me uvode moji unuci, sve ima svoje dobre i loše strane, ali ništa ne treba od prve odbaciti. Sve s mjerom, ha, ha. Mi koji prevodimo s takozvanih malih jezika, i ponekad moramo ići preko trećeg jezika, posebno možemo biti zahvalni svakom napretku tehnologije.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja –je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Prevela sam dva autobiografska romana dansko-bosanskog pisca Alena Meškovića, Ukulele-jam i Šator za jednu osobu, a upravo sam završila prijevod romana dansko-hrvatske pjesnikinje Narcise Vučine Tildina tajna knjiga. Oba autora žive i rade u Danskoj i pišu na danskom, iako govore i hrvatskim i bosanskim jezikom. U oba slučaja smo se igrali Karen Blixen. Ja sam prevela danski tekst – kao radni prijevod, i onda su se autori mogli u stvari „igrati“ s tekstom, dopunjavati ga i kratiti, nijansirati dijalektima – dakle napraviti novu verziju svojih djela, naravno uz puno poštovanje prema originalu. U oba slučaja je suradnja bila dobra i plodonosna i nadasve zanimljiva.

4. Možete li istaknuti neke važne danske naslove koji nisu prevedeni na hrvatski? Koja biste istaknuta djela Vi rado preveli?

Johannes V. Jensen (Nobelova nagrada za književnost 1944.g.): Kongens Fald, Pad kralja, remek-djelo danske književnosti, no mislim da ću to morati prepustiti nekome iz mlađe generacije. Proglašen najvažnijim danskim romanom dvadesetog stoljeća, epski prikaz stvarnih događaja u 16. stoljeću, ali istovremeno i kompleksan psihološki roman.

Osim toga, preporučujem da pogledate Književnu smotru br.184 iz 2017. godine – Karen Blixen i danska književnost. Tu su, između ostalog, prijevodi odlomaka djela danskih autora, starijih i mlađih, koji još nisu prevedeni na hrvatski jezik. Trend zadnjih par godina je fokusiranje na autobiografskim stanjima, pjesme Caspera Erica koji boluje od cerebralne paralize „gutaju“ mladi jer govore o tome kako je biti drugačiji u zemlji blagostanja kao što je Danska. Sara Rahmeh, danska spisateljica s palestinskim i sirijskim korijenima, pak govori o odrastanju i životu u stambenom bloku na periferiji glavnog grada gdje žive samo izbjeglice i njihove obitelji. Nezaobilazne su i teme o „gender issues“, a najnoviji hit je knjiga Olge Ravn o vješticama u Danskoj u 17. stoljeću.

Baš sam ovih zadnjih par godina primijetila veći broj prijevoda s danskog jezika, što me razveselilo, iako ne mogu reći da je sve baš i dobro. Vidim da su prevoditelji uglavnom završili švedski jezik, što im je samo djelomično prednost u prevođenju s danskog. Ranije su prevoditelji bili uglavnom germanisti, što je opet imalo druge manjkavosti. Mislim da prevođenje ne smije biti strogo individualni rad – traženje drugog mišljenja, pomoći, bogaćenje razmišljanja razgovorom – sve to mora biti uključeno u prevoditeljski rad. Na primjer: Dok sam prevodila roman Petera Høega, Susaninefekt, gdje je glavni lik profesorica nuklearne fizike, shvatila sam da premalo znam o fizici da bih razumjela njezine reakcije i postupke. Svaka rečenica je bila prožeta nečim iz fizike. Otišla sam kod prijateljice koja je profesorica fizike i s njom tjednima prelazila tekst. Bez nje to nikada ne bi bio tako uvjerljiv prijevod.

Prevoditeljski portreti - Nadežda Čačinovič

Nadežda Čačinovič rođena je 1947. godine u Budimpešti. Obrazovala se u nekoliko europskih gradova. Studij filozofije i komparativne književnosti završila je u Ljubljani, a doktorat iz filozofije obranila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje se 1976. godine zapošljava i radi sve do umirovljenja. Jedna je od osnivačica Centra za ženske studije u Zagrebu (1995.), a u razdoblju od 2009. do 2017. godine obnašala je funkciju predsjednice Hrvatskog centra PEN-a. Prevela je niz važnih filozofskih djela s engleskog i njemačkog jezika. Autorica je sljedećih knjiga: Subjekt kritičke teorije (Zagreb, 1980), Pisanje i mišljenje (Zagreb, 1981.), Estetika njemačke romantike (Zagreb, 1887.), Estetika(Zagreb, 1988.), Ogled o pismenosti (Zagreb, 1994.) U ženskom ključu (Zagreb, 2001.), Doba slika u teoriji mediologije (Zagreb, 2001.), Parvulla aesthetica (Zagreb, 2004.), Vodič kroz svjetsku književnost za inteligentnu ženu (Zagreb, 2007.), Zašto čitati filozofe (Zagreb, 2009), Uvod u filozofiju književnosti (Zagreb, 2017.). Uredila je zbornik Žene i filozofija (Zagreb, 2006).

Razgovor vodila: Paula Ćaćić

Još uvijek mi je najdraži prvi veliki prijevod, Dijalektika prosvjetiteljstva Horkheimera i Adorna. Ta je knjiga obilježila sav moj teorijski rad, ali ujedno je i prvi korak mojega usvajanja hrvatskoga književnoga jezika, ma koliko to neobično zvučalo. Od kako sam progovorila govorila sam na više jezika, mnogojezičnost mi je bila prirodna: ali među tim jezicima nije bio hrvatski, pisanje na hrvatskom jeziku, pa onda i prevođenje, bile su svjesne odluke u koje sam uložila veliki napor, ali sam i uživala u tako svjesnom korištenju svake riječi…Nemam nekih loših uspomena, ali mi je žao što nisam mogla dovršiti prijevod Hegelovih Predavanja iz estetike , izdavač je prekinuo projekt nakon drugog toma.

Promjene su nevjerojatne. Moji su prvi prijevodi nastali na najobičnijem pisaćem stroju, svaki je popravak tražio složene postupke ili čak ponavljanje stranice. A naravno da se služim svime što mi može pomoći da dođem do informacije. Nisam, naravno, izbacila bezbrojne rječnike i priručnike, no oni su sada stvar dodatnoga uživanja. Mislim da mogućnost stalnog revidiranja diže razinu prevođenja – premda je očito ne koriste svi. Jako me ljuti kada se netko ne potrudi saznati osnovne podatke: promaši spol osobe, ne shvaća o kojoj se instituciji radi i tako dalje.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Nisam prevodila mnogo živućih autora, ali sam na gotovo smiješan način održavala osjećaj da sam u kontaktu s autorom – da imam izravan uvid u ono što misle, premda ne uvijek i dobro rješenje za prijevod. Prevodila sam mladog kolegu filozofa, no on je bio i previše uljudan i nije smatrao da može nešto prigovoriti ili objasniti. Mislim da je kontakt koristan za objašnjavanje toga „što je autor htio reći“, pogotovo kada se jezici i kulture jako razlikuju.

4. Iza vas su brojni prijevodi filozofskih djela. Koji su neki od izazova prijevoda takvih tekstova? Koliko vam je bilo zahtjevno prilagoditi jezik pojedinih filozofa hrvatskom čitateljstvu?

Prevodila sam uglavnom filozofske tekstove jer sam mislila da tu imam potrebna znanja. Što se tiče prilagođavanja hrvatskome čitatelju, mislim da zastupam onu teoriju prevođenja koja smatra da razlika spram jezičnih navika jezika na koji se prevodi smije ostati: da na hrvatskom jeziku ugošćujemo neku misao koja se i razlikuje. To je naravno stvar procjene, ne želim da rezultat bude nečitljiv i nakaradan.

Čitam nove prijevode već zbog toga što stalno učim hrvatski jezik, što ga i dalje želim osvojiti-usvojiti. Znate i sami da je raspon kvalitete velik, ali standard je sve bolji. Moj savjet je da trebate imati jasnu predodžbu o prirodi djela i kako ga najbolje predstaviti. Ne morate nužno tražiti dijalektalne ekvivalente koji djeluju neprirodno kada knjiga očito nije nastala u Hrvatskoj i narušava središnju istinu predloška. Inače imam samo uobičajene savjete: pratiti suvremeno stanje jezika s kojega prevodite u medijima i u svemu na što možete naići.

Prevoditeljski portreti - Ellen Elias Bursać

Ellen Elias Bursać višestruko je nagrađivana književna prevoditeljica i književna teoretičarka. Studirala je u Americi, a magistrirala i doktorirala u Zagrebu na temi prijevoda Tina Ujevića iz anglo-američke književnosti. Prevela je brojne romane i priče bosanskih, crnogorskih, hrvatskih i srpskih pisaca poput Davida Albaharija, Ivane Bodrožić, Slavenke Drakulić, Daše Drndić, Olje Knežević, Kristiana Novaka, Igora Štiksa, Vedrane Rudan, Antuna Šoljana, Dubravke Ugrešić i Karima Zaimovića. Predsjednica je Američke udruge književnih prevoditelja. Njezin prijevod knjige kratkih priča Davida Albaharija Words Are Something Else AATSEEL je nagradilo 1998. godine, a ALTA-ina Nacionalna prevoditeljska nagrada dodijeljena je njezinom prijevodu Albaharijeva romana Götz i Meyer 2006. Njezin prijevod romana Daše Drndić Trieste bio je u užem izboru za Independent Foreign Fiction Prize 2013. godine. Kao Fulbrightova stipendistica u proljeće 2018. predavala je studentima prevoditeljskih studija na Odsjeku za anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

S Ellen Elias Bursać razgovarala je Vedrana Gnjidić.

Ellen Elias Bursać i David Albahari u Kanadi, u nacionalnom parku u Banffu, 2015. g.

Neka djela zahtijevaju opsežno istraživanje - upoznavanje sa strukama, prirodnim i povijesnim pojavama, dotada meni slabije poznatima. U tom smislu roman W Igora Štiksa me je uveo u povijesni period 1970-ih godina i djelovanje lijevo-orijentiranih terorističkih grupa u Europi kao što su bile Crvene brigade. Druga je vrsta izazova dočarati glas pripovjedača i atmosferu romana. Najizazovniji primjer toga je prijevod romana Črna mati zemla Kristiana Novaka. Sastavila sam vlastiti leksikon izraza iz ruralne govorne upotrebe SAD-a.

Iznimno dragi su mi svi tekstovi koje sam prevela od pisaca Dubravke Ugrešić i Davida Albaharija. S njima sam krenula u književno prevođenje i oni, makar u tekstovima dok ih prevodim, dalje žive u meni.

Što se tiče prijevoda koji mu nisu ostali u najboljem sjećanju - ima ih koji mi ne leže ispočetka. Ali svaki tekst oživi nakon prve grube verzije i dalje obrade - i taj prijelaz od prvotnih poteškoća do završne koherencije - je veliki izvor zadovoljstva.

Najveća je razlika, naravno, internet. Ranije sam se oslanjala na enciklopedije, stručnjake iz određenih discipline, i stručne knjige koje sam tražila po gradskim i sveučilišnim knjižnicama. Sada se često služim rječnicima koji su pristupačni na internetu, ali i dalje se svaki dan obratim ukoričenim rječnicima, od Bujasa, Anića, Škaljića i Frazeološkog rječnika Vrgoča i Arsovskog do rječnika Matice srpske u šest tomova.

Kad sam se počela baviti prevođenjem živjela sam u Zagrebu, pa sam uglavnom prevodila najrazličitije tekstove za zagrebačke ustanove, fakultete, muzeje, a sad kako živim u SAD-u, najčešće prevodim književne tekstove za američke i engleske izdavače. Što se tiče načina rada, zadnjih desetak godina prevodim na laptopu, a kako ne volim raditi kod pisaćeg stola, sjedim u naslonjaču i držim laptop na krilu (kako i sam naziv "laptop" upućuje).

Uglavnom sam dosad prevodila djela živih autora. Javljam se s pitanjima nakon što izrađujem grubu verziju teksta ali nastojim da ih bude što manje. Katkad pitam autore jesu li možda unaprijed osmislili neki engleski izraz ili frazu za tekst, i ako mogu uvažiti njihovu želju, rado ću tako prevesti. Uvijek šaljem autoru prijevod kad šaljem izdavaču, tako da imaju priliku vidjeti kako njihov tekst zvuči na engleskom.

Dobro sam poznavala i Dubravku Ugrešić i Davida Albaharija i doživljavam prijevod njihovih tekstova vrlo osobno. Sad otkako su nedavno preminuli, po prvi put ću morati predati prijevod a da im ga nisam poslala.

S promocije prijevoda Lisice na Sveučilištu Columbia, Ellen Elias Bursać s Dubravkom Ugrešić,2018. g.

4. Zašto je i dalje važno podizati svijesti o nedovoljnoj vidljivosti rada prevoditelja u izdavačkom prostoru? Koliko je važno da i mlađi književni prevoditelji djeluju u tom kontekstu, primjerice, predlaganjem uključivanja imena prevoditelja na vanjske korice knjige izdavačima s kojima surađuju, ili podsjećanjem na spominjanje imena prevoditelja prilikom objave recenzija i predstavljanja novoobjavljenih, prevedenih knjiga u raznim medijima?

Za razliku od situacije s prijevodima u europskim zemljama, gdje su zaista učestala pojava, u SAD-u ih je relativno malo u odnosu na cjelokupnu izdavačku produkciju. Zato je utoliko bitnije da se zna za prevoditelje. Unazad dvadesetak godina počeli su nicati mali, poduzetni izdavači u SAD-u koji su posvećeni objavljivanju prijevoda, i sada njihova izdanja osvajaju sve veći broj nagrada i priznanja. Rijetko dostižu listu najprodanijih knjiga, ali prijevodi ipak prodiru. Naprimjer, početkom srpnja, uoči državnog blagdana 4.VII, novine New York Times te su nedjelje u svom časopisu posvećenu izdavaštvu cijeli broj posvetili prijevodima—s ogledima, kritikama, i esejima, i u tom broju su naveli tridesetak imena prevoditelja. To je prvi put da se takva pažnja posvećuje prijevodima i prevoditeljima. Nadajmo se da nije zadnji!

Rado čitam prijevode mlađih generacija prevoditelja u SAD-u. Aktivno sam angažirana u ALTA-i (Udruženje književnih prevodilaca SAD). Kako ALTA dodjeljuje nekoliko nagrada svake jeseni, nastojim čitati nagrađena djela, plus redovno pratim produkciju mnogih kolega. Nisam dosad imala priliku uočiti nedostatke u tim tekstovima. Dapače, oni me uvijek osvježavaju svojim pristupima. Mora se reći da se pažljiva redakcija posvećuje prijevodima u izdavačkim kućama u SAD-u, a kako se urednici usavršavaju u tom radu, sve se bolje ulove eventualni propusti ili ona nesretna mjesta gdje je prevoditelj nehotice preskočio par riječi ili redaka.

Što se tiče mojih savjeta novopečenim književnim prevoditeljima: preporučujem da se primjerak prijevoda dadne nekom prijatelju ili možda dobrohotnu članu obitelji na čitanje, uz molbu da, ukoliko čitatelj mora dva put čitati neku rečenicu, frazu, ili pasus, treba samo staviti neku kvačicu u marginu pored tog mjesta. Nije potrebno predložiti ispravku, već je prevoditelju kvačica dovoljna da uoči u čemu je nejasnoća ili nezgrapna formulacija. Meni je to bilo od velike koristi. Nije na odmet čitati prijevod na glas. Kad sam surađivala s kolegicom Paulom Gordon pri prevođenju romana Katarina velika i mala autorice Olje Knežević, mi smo jedna drugoj naglas pročitale cijeli roman preko Zooma za vrijeme COVIDA. Jest da nam je trebalo nekoliko dana za cijeli roman, ali je bilo izvrsno iskustvo!

Prevoditeljski portreti - Karlo Budor

Karlo Budor (1941.) književni je prevoditelj i lingvist. Radni vijek proveo je na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na katedri za hispanistiku. U svojem akademskom radu bavio se ponajviše jezikom: španjolskom sintaksom, leksikologijom i semantikom; starijom španjolskom književnosti, posebice Quevedom, Lope de Vegom i Cervantesom; te španjolsko-hrvatskim vezama.

Za višedesetljetnog prevoditeljskog rada preveo je brojne romane, priče, feljtone i publicistiku sa španjolskog, francuskog i engleskog te s hrvatskog na španjolski. Među njima valja istaknuti prijevod Prometej ili život Balzacov, Balzacove biografije iz pera Andrea Mauroisa, roman Jane Eyre Charlotte Brontë, zbirka priča Knjiga od pijeska Jorgea Luisa Borgesa te nedavno objavljena knjiga Snoviđenje Francisca de Queveda, skup pet fantastičnih priča.

S Karlom Budorom razgovarala je Ela Varošanec Krsnik.

Prevođenjem se bavim već šezdesetak godina. Prevodio sam svašta, uglavnom po narudžbi – tzv. stručne tekstove iz niza različitih struka, turističke vodiče, petparačke bezvrijedne pseudo-literarne koještarije i šund, feljtone, publicistiku, sve do vrhunskih klasičnih književnih tekstova. Budući da većinom nisam ja bio ta osoba koja je mogla birati što ću prevoditi, događalo se katkad i to da sam najprije potpisao ugovor, a tek kasnije bih prvi puta pogledao i pročitao konkretan tekst. Zato je ponekad i bilo neugodnih iznenađenja kad bih gotovo požalio što sam se uopće upustio u takav posao, bilo zato što sam osjećao nekakvu averziju prema samome tekstu, ili pak zato što sam precijenio vlastite mogućnosti te sam naknadno uvidio da će mi taj posao oduzeti nesrazmjerno previše vremena – ali, tko radi taj i griješi, a kad čovjek i živi od prevođenja, onda teško da si može dozvoliti takav luksuz da bude još i izbirljiv.

Također sam bio u prilikama da mi ljudi iz nekih izdavačkih kuća dadnu na čitanje neka djela koja bi oni eventualno objavili u prijevodu, pa su tražili da procijenim je li to vrijedno ili nije da bude objavljeno. Moram priznati da u tom tipu recenzija nisam bio nimalo uspješan. Pokazalo se, naime, da se moji prijedlozi gotovo nikada nisu poklapali s konačnom odlukom izdavača. Razlika je očigledno bila ne samo u različitim pristupima toj materiji, kao i u temeljnim kriterijima, nego još i više u prognozama budućeg tržišnog uspjeha knjige, za što ja nisam imao nimalo “nosa”. Tako se dogodilo da su neki od tih prijevoda – koje sam ja odbacio – kasnije doživjeli čak i ponovljena izdanja. A bilo je i obrnutih situacija -- nešto što se meni učinilo vrijednim, nije polučilo nikakav uspjeh.

Kad se sve skupa sabere, u konačnici nisam nezadovoljan svojim prevoditeljskim učinkom i ne stidim se niti jednog jedinog svog uratka. Među njima ima, dakako, onih koji su mi iz ovih ili onih razloga ostali u ljepšem sjećanju od drugih. Posebno mi je drag, stilski jako lijepo sročen, ali i vrlo zahtjevan, jedan od mojih ranijih prijevoda sa francuskog: André Maurois “Prometej ili život Balzacov” (Naprijed, Zagreb, 1969). Zatim duhoviti meksički roman: Jorge Ibargüengoitia “Munje u kolovozu” (Mladost, Zagreb, 1980). Uživao sam i u ekipnom radu oko objavljivanja sabranih djela Jorgea Luisa Borgesa (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1985…), kao i u mnogim drugim svojim prijevodima koji su dosad objavljeni, a da ne spominjem ovog zadnjeg Queveda. Premda sam i sam to prevodio, priznajem da nikad nisam osjećao sklonost prema engleskoj književnosti viktorijanskog doba i, općenito, prema engleskim autorima 19. stoljeća.

Postoje i djela koja bih vrlo rado prevodio, ali to mi se nije ostvarilo iz ovih ili onih razloga. Primjerice: Cervantesova “Don Quijotea”, Quevedov “Životopis lupeža” i roman Camila José Cele “Pascual Duarte i njegovi zločini” -- sve je to već sjajno preveo Josip Tabak. Iz čisto sentimentalnih razloga, kao i zbog činjenice da sam poznavao neke likove iz te knjige, htio sam prevesti djelo Javiera Cercasa “Soldados de Salamina” (Tusquets, Barcelona, 2001), ali pretekli su me izdavači koji su taj posao već povjerili drugom prevodiocu.

Posebno bi zanimljivo bilo spomenuti i dosta brojne dogodovštine i peripetije anegdotalnog karaktera koje sam u toku svoje prevodilačke karijere imao prilika nakupiti s pojedincima iz svijeta knjige i izdavaštva. No, o tom - potom…

Ogromna je razlika između prevođenja danas i sredinom 60-tih godina prošlog stoljeća kad sam se ja počeo ozbiljno baviti prevođenjem. Posebno se to odnosi na hispanističku sferu. Kad je riječ o hispanistici, u tadašnjoj Jugoslaviji nije bilo adekvatne infrastrukture, što će reći mogućnosti konzultiranja odgovarajuće sekundarne literature, niti su postojale veze s hispanofonim zemljama, te je bilo gotovo nemoguće doći do potrebnih izvora informacija. Hispanski prevoditelji sami su se morali snalaziti i dovijati kako su najbolje znali i umjeli. U ono doba nije bilo suvremenih tehnoloških sredstava (npr. interneta, svjetske mrežne povezanosti, kao ni širokih mogućnosti konzultiranja najrazličitijih knjižnih fondova, itd.), što sve postoji u današnje vrijeme. Zato su i materijalni uvjeti za prevođenje sada neusporedivo bolji. U međuvremenu je također enormno porastao broj hispanističkih studija i novootkrivenih podataka o pojedinim autorima i njihovim djelima, što uvelike olakšava rad prevodiocima. S obzirom na rečeno, doista se može govoriti o dvama posve različitim razdobljima – prije i poslije uvođenja interneta. Prevodeći u ono doba, sve što mi nije bilo jasno bilježio bih usput u teku, koja je u nekim slučajevima dosegnula prilično velike dimenzije, pa bih s tom tekom hodočastio u dobru staru NSB na Marulićevom trgu i ondje preturao po rječnicima, enciklopedijama i drugim dostupnim izvorima podataka. Naravno, na to je trebalo utrošiti itekako mnogo vremena i strpljenja. Danas se sve to postiže daleko jednostavnije i neusporedivo brže, točnije i preciznije, najobičnijim povlačenjem miša i „googlanjem“. U mom slučaju, olovku je dosta rano zamijenila pisaća mašina, a nju je naslijedio laptop. Ono što je nekoć bio sanak pusti, danas je već svakodnevna stvarnost, jer golem broj tiskanih rječnika, enciklopedija, dokumentarnih fondova i autorskih izdanja sada je dostupan i na mreži, pa se time obilato služim kad god je to moguće.

Teoretski gledano, naoko se čini kako bi bilo idealno da između autora i prevoditelja postoji mogućnost komunikacije, pa i suradnje. Potaknut takvim mislima, ponekad zamišljam kako bih mogao krasno popričati sa Cervantesom, Quevedom i inim kompanjonima koji su već odavno prešli u vječnost… No, kad je riječ o živućima, s kojima je – barem teoretski – još uvijek moguć full contact, onda su moja iskustva prilično podvojena, i zapravo su znatno manje optimistična no što bi bilo za očekivati. Imam tri-četiri konkretna iskustva; nisu sva književnička, ali su dosta simptomatična.

Prvo iskustvo nije baš moje osobno, ali je doživljeno. Godine 1972. kao član organizacijskog odbora bio sam u Neuchâtelu (Švicarska) na kongresu AEPE (Asociación Europea de Profesores de Español), na koji je kao počasni uzvanik došao i guatemalski nobelovac Miguel Ángel Asturias. Jedan kolega, Talijan, koji je preveo neka njegova djela, tri noći nije spavao od uzbuđenja što će mu se pružiti prilika da in vivo konzultira autora u vezi s nekim problemima nađenima tokom prevođenja. Rezultat je bio totalni fijasko. Vremešni Asturias je izrekao nekoliko nebuloza; bit će da je i sam zaboravio mnoge detalje iz svojih djela napisanih nekoliko decenija ranije, ili mu se sve to naprosto učinilo sasvim nebitnim.

Posve slično iskustvo imali smo pok. Milivoj Telećan i ja, dok smo zajednički na španjolski prevodili „Ruke“ (Manos, izd. Oikos-Tau s.a., Villasar de Mar, 1999) Ranka Marinkovića, koji je također već bio jako star i ne baš pouzdane memorije, pa nisu nimalo pomogle ni moje i Marinkovićeve zajedničke nam viške veze. Da stvar bude još ljepša, nakon što su dvije izvorne španjolske govornice zasebno obavile besprijekornu lekturu našeg teksta, dojam je nekim svojim sasvim suvišnim i nesuvislim intervencijama uspjela donekle „uprskati“ od izdavača naknadno ubačena „revizorica“.

Treće sam iskustvo stekao kad sam osobno upoznao poznatog španjolskog autora Ramona Nieta (1934 – 2019), brata mog dobrog prijatelja i kolege Ignacia. Ramón je imao dosta velikih problema s ondašnjom frankističkom cenzurom, ali ni njemu samome nije bilo jasno zbog čega.

Četvrto moje osobno iskustvo je u vezi s mojom interpretacijom jedne karikature poznatog karikaturista Forgesa objavljene u madridskom dnevniku El Pais, kojim povodom sam naknadno razgovarao s autorom. Donio sam mu svoj članak, a on mi je priznao da pojma nije imao o onome na čemu sam ja poentirao svoje tumačenje.

Naravoučenije: Kritičari i profesori književnosti često u pojedinim književnim djelima „vide“ i „objašnjavaju“ koješta, o čemu sam autor pojma nema niti mu je tako što ikad bilo u primisli.

Kontakti s autorom možda se i mogu pokazati plodonosnima, ali uz stanovite uvjete: da je autor zdrav i suvisao, da je voljan prevladati vlastitu taštinu i samoljublje, te da je kadar priznati i kakvu svoju grešku i/ili svoje neznanje.

U svakom slučaju, smatram da je daleko korisnije i nužnije imati dobar kontakt i uzajamno razumijevanje s urednikom i/ili izdavačem, kao i s lektorom koji intervenira u samome tekstu. I ovdje su moja iskustva podijeljena. Malobrojni su urednici/izdavači koji su vrlo korektni, te poštuju i cijene rad prevoditelja; najviše njih jesu kako-tako korektni, ali u prvom im je planu zarada; a nažalost postoje i oni koji su pravi pravcati prevaranti.

Posebnu pozornost zaslužuju lektori (u drugim sredinama ljudi koji obavljaju takav ili sličan posao obično se nazivaju korektori!). Među njima je vrlo mali broj onih koji nisu jezične cjepidlake, osim hrvatskog poznaju i druge jezike te posjeduju intelektualnu širinu – takvi su ljudi itekako korisni jer od njih se može i nešto naučiti. Druga lektorska skupina su oni koji su uglavnom „pravopižđije“ (termin je izmislio pok. profesor kroatistike Kruno Pranjić!) te interveniraju uglavnom na tome nivou, jer drugo ni ne znaju, a nisu baš uvijek ni sigurni po kojem se to pravopisu imaju ravnati. Najgori i najveće štetočine su oni treći – sve odreda prave i autohtone Hrvatine, i to još od prije stoljeća VII., pa im je i jezik „uginuo“ negdje već u ono doba.

Za sve ove kategorije urednika, izdavača i lektora mogao bih navesti konkretne primjere, ali Nomina odiosa sunt…

4. Nedavno je u izdanju Disputa izašao Vaš prijevod Snoviđenja, zbirke od pet fantastičnih priča alegorijskog karaktera jednog od velikana španjolske književnosti Francisca de Queveda. Možete li nam reći nešto o iskustvu prevođenja jednog takvog djela pisanog arhaičnim jezikom španjolskog zlatnog doba, satiričnog, bogatog kulturnim i društvenim referencama drugog doba i druge kulture? Koliko Vam je vremena bilo potrebno za taj prijevod? Koliko je, ako uopće, Vaša znanstvena karijera, cijeli radni vijek proveli ste kao profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, utjecala na odabir ovog naslova i pomogla pri ovom prijevodu?

Otkako sam u mirovini, konačno sam došao u situaciju da sam biram i predlažem što ću i kako ću prevoditi. Uspostavio sam odličnu suradnju s izdavačkom kućom Disput i vrlo sam zadovoljan našim zajedničkim prvijencem, Quevedovim Snoviđenjima, djelom koje mnogi smatraju jednim od najzamršenijih književnih tekstova ikad napisanih na španjolskom jeziku. Istinabog, Quevedo i ja stari smo znanci i – rekao bih – gotovo nerazdruživi prijatelji i kompanjoni još iz doba kad sam tek započinjao svoju hispanističku karijeru. Zapravo, čitav sam svoj radni vijek proveo baveći se – više ili manje intezivno, između ostaloga – i njegovim djelima, počam od moje doktorske dizertacije „Fundamentos semánticos de los juegos de palabras en la poesía de Quevedo“, a zatim i drugim temama vezanima uz istog autora. Unatoč činjenici da sam na studiju hispanistike godinama držao nastavu iz gotovo svih kolegija, kako na jeziku tako i na književnosti, ja sam ipak bio i ostao pretežno lingvist. Budući da je i moja hispanistička formacija bila dobrim dijelom usredotočena na starije i klasično razdoblje, stekao sam već i stanovitu rutinu glede čitanja i razumijevanja tekstova iz onoga doba, što mi je uvelike olakšalo rad na prevođenju. Veliki dio Quevedova teksta već sam odavno imao prevedeno ili barem u skicama, tako da sama završna redaktura nije bila odveć dugotrajna. A s obzirom na to da je riječ o Quevedu, ne bih baš stavio ruku u vatru tvrdeći da je, s onim što sam o njemu uspio napisati, sve dokraja iscrpljeno. Sada pripremam za objavljivanje – vjerojatno kod istoga izdavača – još neke tekstove klasičnih španjolskih autora.

Moram priznati da, općenito, malo čitam prijevode. Kad god mogu, radije posegnem za izvornikom. Osim toga, dugogodišnji rad na Fakultetu -- kad sam, silom prilika, gotovo svakodnevno bio primoran čitati tekstove studenata, pa i nekih svojih kolega – vjerojatno je u meni stvorio neku odbojnost prema takvoj lektiri, te se vrlo rado dobrovoljno odričem uloge slične ili primjerene kakvome ocjenjivaču. Uostalom, oduvijek sam mnogo više volio predavati nego ispitivati, a najmanje ocjenjivati. U međuvremenu je nekoliko bivših (i mojih) studenata hispanistike stasalo u vrsne i nagrađivane prevoditelje.

Moram naglasiti da prevoditeljski rad nikada nije bio adekvatno honoriran, ali – koliko se sjećam – honorari su barem bili redovitije isplaćivani i, osim toga, čini mi se da tada – radi izvršenja ugovornih obaveza ili zbog kratkih rokova – nije činjen takav pritisak na prevodioca kao što je to danas slučaj. No, danas je općenito i posvuda prevladalo ono Time is money… Usput rečeno, nisam čuo da je ikad igdje postojao književni prevoditelj koji se uspio obogatiti tim svojim radom. I najboljima je to oduvijek bila tek usputna, dodatna ili sasvim sporedna djelatnost, dok su živjeli od nekog konkretnijeg i više isplativijeg posla.

Za razliku od prevođenja tzv. „stručnih tekstova“, književno prevođenje iziskuje i neke druge kvalitete. Tekstovi iz područja bioloških i tehničkih znanosti, u idealnim okolnostima, teže tome da budu što jednostavniji, jednoznačni i maksimalno precizni, dok je u društvenim znanostima i – pogotovo – u umjetničkim djelima i u književnosti situacija znatno drugačija. Upravo zato književni prevoditelj mora biti vrlo budan i strpljiv, treba se dobro dokumentirati, te se ne smije dati zavesti naoko privlačnim ili jednostavnim rješenjima donesenima naprečac i na brzu ruku. Pod uvjetom da ima afiniteta i temeljna jezična znanja, a uz određena tematska ograničenja, dobar stručni prevoditelj može se formirati i u relativno kratko vrijeme. S druge strane, dobrome književnom prevoditelju potrebna je znatno duža praksa radi prevladavanja svih mogućih početničkih zamki i grešaka i, štoviše, mora posjedovati još i širu opću kulturu, a nije mu naodmet ni određeno životno iskustvo.

Na kraju, želio bih iznijeti i neke svoje osobne refleksije o perspektivama ove naše prevoditeljske struke. Već je današnji stupanj razvoja informatičke tehnike i tehnologije donekle omogućio smanjenu potrebu (a u najskorijoj budućnosti i potpuno eliminiranje) ljudskog faktora u procesu prevođenja tzv. „stručnih“ tekstova. Jedna novina, koju općenito nazivamo „umjetna inteligencija“, prijeti da će u bliskoj nam budućnosti uspjeti zavladati čak i kreativnim i umjetničkim domenama. Kad vidimo da već danas ambiciozniji polupismeni pojedinci, blogeri i kako li se sve ne zovu, već stvaraju nešto što se preko društvenih mreža masama nudi kao „književno djelo“, onda se valja još zapitati: Je li tako što uopće vrijedno prevođenja? Hoće li takva i slična remek-djela ubuduće biti na prevođenje ponuđena ljudskom biću ili daleko pouzdanijem mehaničko-informatičkom automatu?

Prevoditeljski portreti - Željka Čorak

Željka Čorak (1943.) povjesničarka je umjetnosti i književnica, redovna članica HAZU. Prevođenjem se bavi od studentskih dana. Uz brojne tekstove u časopisima, na radiju, u antologijama, monografijama prevela je šesnaest zasebnih knjiga iz područja književnosti te povijesti i teorije umjetnosti. Za "Sonete" Folgorea da San Gimignano dobila je godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Sa Željkom Čorak razgovarala je Petra Pugar.

Prevođenje je bilo, i još je, područje moga sasvim slobodnog veselja, pa sam mogla birati što ću prevoditi: jer me zadivio tekst, jer mi se činilo da se kladim s nemogućim, jer sam nekome za nešto htjela zahvaliti prevodeći mu djelo, jer mi se činilo da vrijedi podijeliti neki ushit ili neku spoznaju… Ima dakle mnogo toga što mi je posebno drago, iz različitih razloga. Jednom sam tako pročitala Boscoovu knjižicu „Sylvius“, čudesnu, nenasilnu priču o nasilnoj ljubavi, i bila sam tako opčinjena da sam sjela, i nisam ustajala od stola toliko dana i noći dok nije bilo gotovo. Svakako su trubaduri, i uopće stara i što starija poezija, bili neusporediv izazov po teškoćama forme – nizanje istih rima, ista riječ na istom mjestu u svakoj strofi, stroga struktura stihova, i kolike još druge prepreke – a kontrolni mehanizam je neumoljiv: prijevod se mora vraćanjem u izvornik i sadržajem i formom s izvornikom podudarati u tolikoj mjeri kao da, po mogućnosti, prevođenja nije ni bilo. Dakako da govorim o idealnim aproksimacijama. „Duh djela“ ne dostiže se olakšavajućim površnostima. Kad se već sjećam trubadura, mislila sam da sam u stilskom repertoaru pjesama u knjizi „Lanjski snijezi“ odradila ispit formalnih teškoća, ali tek sam u zadnje vrijeme, s Boetijevom poezijom u različitim stopama, shvatila što teško zaista jest. A prijevod je uvijek i iskušavanje vlastitog jezika, i ma kako mu pojedini zadani kalupi bili nesukladni, on na kraju uvijek iznenađuje i uvijek pobjeđuje. Kad bih s teških pjesničkih oblika prešla na prozu, ne bih preskočila Boscoov roman „Malicroix“. Malo mi je što pružilo toliko napora i radosti. Tu se jezik rasprskava kao vodoskok, kiša, slap, on je svoja priča i sadržaj, potraga i nagrada. Ne, nemam s prijevodima loših sjećanja.

Razlika je naravno u dobivanju vremena, premda to nije jednoznačan, kvantitativan pojam. Briše se ono vrijeme traženja, ono nešto „između“ koje nije pasivna praznina, nego i nesvjesno produktivan humus. Dakako da se služim novim tehnologijama i njihovim prednostima. Nedavno sam, primjerice, prevodila Maeterlinckovu „Inteligenciju cvijeća“: tu je bilo potrebno naći toliko hrvatskih botaničkih termina da bi to, listanjem priručnika, trajalo vječnost. Ali rječnici su nezaobilazni za pronalaženje inačica, za nijansiranje teksta, dakako gdje on nije „u grubim crtama“. Oni su instrumenti protiv osiromašivanja jezika. Jezici nisu podložni samo razvoju, nego i modi, a ona je često pogubna: tjera u muzeje, pa na groblja množinu riječi koje su mirodije govora i teksta. Rječnici pružaju mogućnost da nalazimo vitalne arhaizme i lokalizme koji usporavaju sušenje standarda i tendencije abreviiranja. Rječnici su, uostalom, čarobne kutije koje listaš, kojima surfaš, i bez svrhe i cilja. Jedno uopće ne isključuje drugo. Sve u svemu, ne osjećam neku bitnu promjenu u načinu prevođenja. To je uvijek osamljenički posao, između prevodioca i autora, i u svom najboljem značenju obred divljenja. Sad, dakako, možda se mijenjaju predmeti divljenja, ali zahtjevi na sebe ostaju isti.

Nemam neko određeno mišljenje o potrebi komunikacije sa živućim autorima. Ona svakako može biti korisna u faktografskom smislu. Ali kad autor svoje djelo pušta u opticaj, pušta ga u svemir tisuća recepcija: on ga prepušta. Ako ima uvjete za to, autor bi sam mogao biti prevodilac. Ali kad nije, može se samo nadati tumačenju koje ga ne iznevjeruje, kako se sam doživljava. Možda može biti i iznenađen nekom novom dimenzijom koju u sebi nije ni pretpostavljao, a koju mu nudi drugi jezik, toliko koliko ga razumije ili koliko mu je posredovano. Bila sam u kontaktu sa živim autorima, nije mi to donijelo neko naročito iskustvo. Ali upravo ovih dana bila sam u kontaktu s meni posebno poznatim živim autorom, to jest sa sobom: prevodila sam svoja dva talijanska soneta posvećena Tonku Maroeviću. I moram primijetiti da sam sama sebi kao živi autor bila otežavajuća okolnost, suviše sam jednoznačno znala što sam htjela, tekst s privagom zahtijeva sudačku nadoknadu.

4. Vaši prepjevi s brojnih jezika prate formu i strofu izvornika. Koje su Vam metričke i versifikacijske tradicije bile osobito zahtjevne za prenošenje u prostor lirike na hrvatskom jeziku?

Odgovor na ovo pitanje zapravo sam potrošila na početku. Unutar metričkih i versifikacijskih tradicija svaki je autor još zasebna metrička i versifikacijska inačica. Obožavala sam što teže forme, i nakon svega mogu reći da hrvatski jezik nije isprika ni za što, sve on može, nevjerojatno je bogat i gibak. To je lekcija koju svaki put dobiješ.

Čitam prijevode pojedinaca, o pojedincima bih mogla imati neko mišljenje. Moram reći jednu stvar: mislim da danas mnogo više griješe lingvisti donoseći upravo tragikomična pravila nego mi koji bismo se mogli nazvati „korisnicima jezika“. Nemam za novopečene prevoditelje nikakvih generalnih pouka ni poruka. Jedino možda da ne zanemare starija poglavlja svoje književnosti, to su rudnici jezika koji nepotrebno uzmiče.

Prevoditeljski portreti - Pero Mioč

Pero Mioč član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatskog društva dramskih umjetnika, član Društva poljskih književnika, i Doživotni počasni član UNIMAe. Živi i radi u Šibeniku kao redatelj i umjetnički savjetnik u Šibenskom kazalištu. Od 31. prosinca 2007. umirovljenik. 2003. godine odlikovan je Krzyżem Kawalerskim, Viteškim križem, visokim poljskim državnim odličjem. Gradsko vijeće grada Šibenika dodijelilo mu je 2005. godine Nagradu grada Šibenika za djelatnost u kulturi. 2006. godine dobio je Godišnju književnu nagradu za prijevode poljske književnosti na hrvatski jezik (Stowarzyszenie Autorów ZAiKS, Poljska), a 2010. godine i vrlo uglednu međunarodnu počasnu Nagradu Jana Dormana za 2009. godinu, za izniman doprinos kazališnom stvaralaštvu za djecu i mladež, te spisateljska i prevoditeljska ostvarenja. Prevodi s bugarskog, ruskog, poljskog, francuskog i slovenskog, a najveći doprinos dao je prevođenju djela poljske književosti - djela Hanne Januszewske, Adama Walnog, Tadeusza Rozewicza, Zbigniewa Herberta, Adriane Szymańske i drugih poljskih pisaca.

S Perom Miočem razgovarao je Emilio Nuić.

Možete li izdvojiti neke prijevode iz Vašega bogatoga prevoditeljskoga opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke zbog kojih Vam je iznimno drago što ste ih baš Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Svako djelo koje sam odlučio prevesti, ili koje sam preveo, predstavljalo mi je poseban izazov, inače to ne bih radio. Načelo kojim sam se rukovodio, bilo je: ni po koju cijenu ne iznevjeriti autora, ne iznevjeriti original, ne iznevjeriti potentnost jezika s kojeg prevodim, a sukladno tome, sačuvati iznimnu potentnost hrvatskoga jezika. Draga su mi sva djela koja sam preveo, ali sam nesretan što su neka od njih prošla kroz ruke neodgovornih ili nekompetentnih, a često i aljkavih urednika, pa čak i lektora! Prošla su čak i kroz ruke lažljivaca, kradljivaca i krivotvoritelja, i nesretnih ideologa! Autor i prevoditelj su u takvom slučaju isključeni. Tako se dogodilo da je isključen Karol Wojtyła (papa Ivan Pavao II.), a skupa s njim i Njegov prevoditelj, jer su se u vrijeme tih prijevoda u Hrvatskoj namnožili pape veći od Pape. Konvertiti, koji su Domovinski rat proveli u podrumima ili inozemstvu, smišljajući povijesnu prijevaru, poslije rata postaju vjerski prozeliti i neofiti, postaju veliki vjernici i domoljubi, ali, avaj, ne iz uvjerenja ili prosvjetljenja. Iz probitačnosti! Zauzeli su dobro plaćen znatan javni prostor. Na sreću, postoje i oni drugi nakladnici kojima je stalo do KNJIGE, ali često su na prosjačkom štapu, pa se uz golema odricanja časno i profesionalno bave časnim i rizičnim poslom. Njima se divim. Njima sam zahvalan. Autor od takvih ljudi dobiva ono što im je povjerio i za što može garantirati, što može braniti.

Teško je danas u Hrvatskoj izdati knjigu pored brojnih koterija, malih, ali moćnih, klanova, malih, ali bezobzirnih, kartela i neizbježnih kokošara. Tako je nakladništvo u Hrvatskoj u znaku četiri K. K und k, und k, und k: koterije, klanovi, karteli i kokošari, i sve to začinjeno ideologijama i konfesijama, a ja sam Hrvat bez ideologije i iskreni vjernik bez konfesije. Od prvih studentskih dana imao sam samo dva moralna uzora: Sokrata i Krista. Nažalost, premda su bili pismeni, nisu ostavili ni jedne svoje zapisane riječi. Zašto? To je pitanje koje me progoni cijeli život, premda znam da odgovor neću nikada saznati. To nisam saznao ni od Platona, ni od Svetoga Pavla, ali oni, unatoč mom poštovanju, nisu moji uzori. Ispričavam se zbog ove podulje digresije, koja bi mogla biti znatno dulja, ali ovdje joj nije mjesto, pa se vratimo pjesniku Karolu Wojtyłi. Papi Ivanu Pavlu II. Svetom. Nisam Mu prilazio ni kao Papi, ni kao Svetome (u vrijeme kada sam prevodio Njegova djela On je bio živ), prišao sam Mu kao pjesniku. On je to prepoznao i poslao mi svoj pismeni papinski blagoslov. Za to sam zahvalan, prije svega, Književnom krugu Split koji je 1997. tiskao knjigu Plejada poljskih pjesnika XX. stoljeća, u mom izboru i prijevodu. Očito je bio iznenađen i vrlo zadovoljan kada se našao u tom izboru skupa s Gałczyńskim, Miłoszem, Różewiczem, Szymborskom, Herbertom i Zagajewskim. Uredništvo Književnoga kruga Split (gospoda Joško Božanić, Ivan Mimica i Ante Sapunar, kao prava gospoda i znalci) nisu popravljali Papu, ni prevoditelja, a niti jednoga spomenutoga autora. Isto bih mogao reći za urednike u brojnim hrvatskim časopisima i novinama u kojima sam objavljivao prijevode Papinih djela, ali, nažalost, to ne mogu reći za dva nakladnika (neću ih imenovati, jer bi to bila denuncijacija) čiji su urednici, oboje, konvertiti (Neću reći ni njihova imena, jer bi to bilo prokazivanje, i jer to govorim kao opomenu nestašnim i bez pokrića ambicioznim budućim urednicima.) nad tim dvjema knjigama izvršili (sada ću i ja ''obogatiti'' hrvatski jezični pojmovnik, kada je jezično građansko pravo stekao pojam femicid!) liberocid, traductocid i verumcid! Po jedan primjerak tih sramotnih knjiga držim u osobnoj knjižnici samo kao corpora delictorum, ali sam ipak 2017. artikulirao knjigu Fenomeni Wojtyłine iznimnosti podnaslovljenu: Prilozi književnoj biografiji pape Ivana Pavla II. kako bih se, za tuđe grijehe, ispričao pjesniku Karolu Wojtyłi.

U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Prevoditi sam počeo posve slučajno. Najprije za potrebe kazališta. Prevoditeljskoga uzora nisam imao. Ni od koga nisam učio. Ne vidim nekakvu posebno bitnu razliku između prevođenja nekada i sada. Jednostavno, treba dobro prevoditi. Bez interneta prevodim i danas. Zaintrigiran tom ''dobrobiti'' otvorio sam jedanput pjesme Josifa Brodskoga, a u rukama držao njegovu knjigu na ruskom jeziku; tu je započela i završila pustolovina… Kompjuter i internet su za mene samo napredni pisaći stroj koji mi pomaže oblikovati tekst i žurno ga i sigurno poslati, evo, Vama. Bio sam i ostao vjeran strojopisu, a moj pokojni prijatelj, veliki meštar Tadeusz Różewicz osobnom rukopisu. Nikada se nije potrudio pisati ni pisaćim strojem. Sav svoj golemi opus ispisao je vlastoručno, a u njegovoj nakladničkoj kući radila je osoba koja je bila zadužena isključivo za čitanje njegovih rukopisa i pripremu za tiskanje. Volim dobre i ukoričene rječnike, čak kada im i otpadnu korice, i enciklopedije (neideologizirane!).

Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja, je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

O tome nikada nisam razmišljao. Mislim kako takav kontakt nije nužan ako prevoditelj zna koga prevodi, što prevodi, i ako poznaje povijest naroda s čijeg jezika prevodi. Poželjno je saznati sve što je moguće o autoru, i nužno pročitati što više njegovih djela. To je moje mišljenje. Nitko se s njim ne mora složiti. Poznavao sam, a i poznajem (šio znači kako su još uvijek, na sreću, živi) neke autore čija sam djela prevodio. S nekima sam se družio, s nekima prijateljevao, s nekima pio, s nekima često telefonski razgovarao, ali je do tih poznanstava došlo poslije mojih prijevoda njihovih djela, a neke nikada nisam osobno susreo, niti s njima razgovarao. Poznanstvo i prijateljevanje, pa i opijanje, nisu utjecali na prijevode. Tuđe djelo za mene je uvijek bilo u sferi sacrum! To je prepoznao nobelovac Czesław Miłosz i izrekao meni najdraži kompliment: ,,Godinama na Berkeleyu predajem slavenske književnosti. Nikada nisam znao koja je razlika između srpskoga i hrvatskoga jezika dok nisam pročitao tvoj prijevod Rodbinske Europe…''. Što je dalje rekao, neću reći jer bi to zazvučalo kao samohvala. To je bio ozbiljan telefonski razgovor pun iskrenog smijeha. I, ja sam ostao pri svome kako je velika razlika između srpskoga i hrvatskoga jezika, što brojnim mojim kolegama još nije prispjelo u glavu. Čak ni hrvatskim akademicima među kojima su i oni koji su mentalno još uvijek u JAZU, a ne u HAZU! Ovi iz HAZU i dalje će biti suspektni, a ovi iz JAZU redovito nagrađivani. Miłosz je otprve shvatio, a poslije izlaska njegove knjige Usputni psić na hrvatskom jeziku, gotovo se zaljubio u hrvatski jezik, pa me, onako usput, upitao: ,,Kako izlaziš nakraj s poljskom fonetikom''? Očito nije pretpostavljao kako bi neki stranac mogao shvatiti o čemu se radi. Tu sam ga zaskočio. Napisao je pjesmu, pean, poljskom jeziku, ali je zubima škrgutao na poljske fonetičare. A ja sam taj hvalospjev znao, preveo i objavio negdje u našoj periodici. Brzo sam mu, hineći akademsku hladnoću, što je on odmah prepoznao, odgovorio: ,,Poljsku fonetiku normirala su dva pijana vraga''. Prasnuo je u smijeh, a onda dodao: ,,Mislim kako ih je bilo više!'' Opet smijeh. ''Znaš, ja tvoje prijevode na hrvatski čitam takvom lakoćom kao da su na poljskom, a ne govorim hrvatski''. Ozračje razgovora bilo je baš blagotvorno, pa sam se odlučio našaliti odgovorivši mu: ,,Lako Vam je kad znate što ste napisali''. E sada, što mi je rekao i što sam ja rekao njemu, neprilično mi je izgovoriti u ovom ozbiljnom razgovoru, ali je razgovor s Miłoszem opet završio obostranim smijehom. Obećali smo se vidjeti i napiti u Krakowu. Nažalost, nikada se nismo osobno sreli. S Różewiczem sam se susreo u Warszawi, a sastajao u njegovom domu u Wrocławu. Naravno da smo i pili (wódku i šibensku travaricu). Wódku smo pili iz boce od 700 ml i 40% vol. na kojoj je maestrov portret ispod kojega je ispisano: Tadeusz Różewicz WÓDKA punjeno u Lublinu, a na suprotnoj strani boce pjesma Tadeusza Różewicza Dlaczego poeci pią wódkę (Zašto pjesnici piju vudku). Providnost u to ne bih htio miješati, ali slučaj ili ne, iz torbe sam izvadio isječak iz, mislim, Hrvatskoga slova na kojem je bio moj prijevod te pjesme. Maestro se zacenio od smijeha! I ne buš ti pil? Rekao bi naš dragi Pajo Kanižaj. Pa pili smo. I dok ovo pišem na radnom stolu je, kao corpus delicti, takva boca, Różewiczew dar, samo odavna u njoj nije wódka nego šibenska loza. Kad meni draga osoba, doduše rijetko, navrati, kaže ,,Daj nam natoči po jednoga Różewicza''. Tako sam s njim u stalnom kontaktu. A s Januszem Głowackim bilo je drukčije. Pili smo u Šibeniku, u Zagrebu, u vikendici Ante Radnića Brace u Trsteniku, u Warszawi… i uvijek bih požalio što s nama za stolom nije Luko Paljetak pa da ga onako impozantnog i lucidnog (a u Poljskoj su ga zvali Głowa, što znači glava, jer je za glavu stršio iznad drugih, a i zbog toga što je ,,imao glavu'') spremi pod stol, a onda mene nevino (Luko uvijek izgleda nevino) upita: ''A što ćemo sada nas dva popiti?''. U domu Henryka Bardijewskoga i Liliane Bardijewske, gdje sam držan za obiteljskoga prevoditelja, peharnik Henryk me izluđivao. Za objedom točio nam je samo po dl vina i bocu sklanjao sa stola! Pušiti se nije smjelo u toj njihovoj ljekarni pa sam jedva čekao izjuriti u kakvu knajpu, naručiti butelju i zapaliti cigaretu. Olgu Tokarczuk, koju sam otkrio našem čitateljstvu prevevši njezine romane Pravijek i ostala vremena i Dom danji, dom noćni, dok još nitko nije ni sanjao kako će ta lijepa i mlada dama postati nobelovka. Nju i njezinog muža Romana (a kako bi se inače i zvao muž dame koja piše romane?) susreo samu Zagrebu. Pa skupa s mojim pajdašem Antom Radnićem Bracom ispismo par butelja ,,crvenoga''. Adam Zagajewski pio je mineralnu vodu, u kafiću u Krakovu, u kojem se moglo komodati jedva sedam osoba (čista plejada), a nas je bilo četvoro, računajući konobara. Previše skroman, previše čedan i tih. Ni oko čega se nismo imali sporiti. Blagost, blagost i sjeta, možda za Lwówom. Iz poštovanja nisam zamolio alkohol. Pio sam poljski espresso, koji ne sliči na šibenski espresso, recimo u kafiću Giro. Trezveno i blago razgovarali smo o prozodiji uopće i o stanju stvari u svijetu, što s prozodijom nije bilo ni u kakvoj svezi. Nažalost, otišao je rano, i na Svjetski dan poezije, 21. ožujka. Sjeta, sjeta, sjeta, kad god se sjetim Adama. Bilo je tu i drugih susreta ispunjenih sporenjima zalijevanim alkoholima i diskusija o futurizmu, dadaizmu, velikom zločincu Uljanovu, egzistencijalizmu, o turpizmu u Różewiczewoj poeziji i o Jeszcze Polska nie zgineła (Još Poljska nije propala)…

Postoji li prijevod nekoga književnoga djela zbog kojega Vam je žao što ga Vi niste preveli?

Postoje djela koja sam ja preveo, a netko drugi popravio (unakazio!) i objavio pod svojim imenom. Žao mi je što je time učinjena nepravda Wojtyłi, Szymborskoj, Zagajewskom… Ali o tome toliko. Ustreba li, neću ustuknuti pred mojom UDBOM. Moja UDBA sveudilj marno djela, samo ne znam zbog čega. Bolje od mene zna kada, što i gdje sam što objavio pa to skuplja i… tako to!

Čitate li prijevode mlađih naraštaja? Primjećujete li nešto u čemu mlađi naraštaji često griješe? Što mislite, koje su prednosti, a koji nedostatci mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim naraštajima)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Čitam ponekad i sve rjeđe. Nemam vremena. Kratki dani. Kratke godine. Precjenjujete me. Nisam osoba koja bi imala pravo davati savjete. Nisam genij, nisam gospodar istine, niti bogomdani talent. Čime se u svom radu rukovodim, odgovorio sam na samom početku našega razgovora. Zamijetio sam, s iskrenom tugom, kako mlađi (a i stariji!) kolege ne vode računa o hrvatskom jeziku, o njegovoj iznimnosti, kako se ne trude razvijati njegovu golemu fleksibilnost, posebnost i potentnost. Zamijetio sam dobre prijevode loših knjiga i loše prijevode kapitalnih djela. Uočio sam tri tipa prevođenja: prepričavanje, prepjevavanje i prevođenje. Iznenadili bi se ljudi kada bi znali koliko je kapitalnih djela većinom prepričano. Nema u tim prijevodima autorove stilske i jezične prisutnosti, posebnosti rečenice. O tome bih mogao sada raspredati na dugo i široko, ali nema prostora, ni vremena, tempus fugit. A što se tiče prednosti i nedostataka, u to ne vjerujem. Jednostavno treba dobro prevoditi, ne prepričavati, ne prepjevavati, osim za osobnu zabavu u dokolici. Prevođenje se ne može naučiti. Ili jeste ili niste. Prevođenje nije zanat. Prevođenje je i dar i umijeće i vještina. Prevođenje je autorstvo, znači stvaralaštvo. Erudicija je tu od velike pomoći, ali samo kao dobrodošli alat. Poznajem brojne erudite koji ni u jednoj oblasti nisu u stanju stvoriti ništa novo. Erudicija bez prometejske iskre može biti samo prazan papir koji uzalud čeka svoj sadržaj.

U Šibeniku, 5. rujna 2022.g.

Prevoditeljski portreti - Ana Buljan

Gošća ovoga izdanja „Prevodilačkih portreta“ jedna je od najcjenjenijih hrvatskih prevoditeljica s francuskog jezika, Ana Buljan. Rođena je 1939. godine u Đurđenovcu, gimnaziju je završila u Našicama, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost te francuski i njemački jezik i književnost. Kroz dugu karijeru u kulturi, radila je kao prevoditeljica, redaktorica i urednica. Još od 1963. prevodi studije, eseje i kritike s područja književnosti, likovnih umjetnosti, kazališta, filozofije i sociologije, za studentske i književne novine i časopise te za Treći program Hrvatskog radija. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 1970. godine, a 2005. dobila je nagradu društva za najbolji prijevod proze. Prevodila je neke od najvećih autora francuskog jezika, između ostalih i Bernanosa, Huysmansa, Schwoba, Baudelairea, Baudrillarda, Barthesa…

Pa, gospođo Buljan, imate li što nadodati na ovaj kratki uvod?

Na početku bih citirala Henryja Millera: I learned nothing of value at school. (…) I learned more from idiots and nobodies than from professors of this and that. Life is the teacher, not the Board of Education.

Zato ću svoj životopis malo dopuniti.

Već nakon prve godine studija boravila sam šest mjeseci u Parizu (1959./60.), gdje sam pohađala tečaj francuskog jezika na Alliance française, upoznavala francusku kulturu (koja je tada bila izgubila svoja dva velikana, Alberta Camusa i Gerarda Philipea), čitala književne časopise (Esprit, Les Temps modernes i druge), obilazila muzeje i izložbe, vidjela Versailles, Rambouillet, dvorce na Loiri, katedralu u Chartresu.

U prosincu 1963. otputovala sam s malim džeparcem u Bruxelles kod prijateljice, gdje sam ostala dva mjeseca. S njom sam posjetila flamanski grad Brugge (ili Rodenbachov „Bruges la Morte“) i druga mjesta, družila se s njezinim prijateljima i kolegama u kavani Chez petit Lénin, djecom iz bogatih obitelji, obožavateljima Fidela Castra i Maoa. Zatim smo se nas dvije zaputile u Pariz. Našle smo posao u jednoj katoličkoj knjižari gdje smo nas desetak iz raznih zemalja ulagali u omotnice publikacije za slanje u provinciju. Tu sam se upoznala s kćerkom Lazara Mojsova, Makedonca, tada visokog jugoslavenskog komunističkog dužnosnika. Rekla mi je da jedna obitelj traži nekoga za čuvanje djece au pair (za stan i hranu bez plaće). Bila je to obitelj pisca, kritičara i povjesničara književnosti Pierrea de Boisdeffrea, tada direktora Francuskog radija (O.R.T.F.) i savjetnika u Ministarstvu kulture. Ministar u De Gaulleovoj vladi tada je bio André Malraux, pa je Boisdeffre za večerom znao prepričavati razgovore s njim. Kod Boisdeffreovih sam ostala malo više od godinu dana. Stanovali su u blizini Rodinova muzeja, pa sam svaki dan na dječjem igralištu u muzejskom perivoju čuvala njihova tri sina, Christiana, Lionela i Oliviera, a usput sam mogla i razgledavati Muzej. Tog ljeta svi smo boravili mjesec dana u mjestu La Chȃtre, gdje se u središtu nalazila stara palača te plemićke obitelji. Nikada je nisu željeli modernizirati, pa je bilo teško izdržati kupanja u lavoru. Jednoga me je dana g. Boisdeffre odvezao u obližnji Nohan, da vidim dvorac iz XV. stoljeća u kojemu je George Sand ljubila Musseta i Chopina. U sjećanju mi je ostala velika blagovaonica s mnogo bakrenog posuđa obješenog na zidu. Mora da su se lijepo gostili.

U slobodno vrijeme istraživala sam pariške četvrti ili se družila s prijateljima u kavani La Rotonde na Montparnasseu. Jednoga dana na Saint Germaineu u Café de Flore upoznala sam jednog američkog studenta, koji mi je rekao da njegova pomajka traži nekoga za čuvanje njegova malog polubrata. Uskoro sam prešla u židovsku obitelj bivše glumice Geraldine i dramskog pisca i ljubitelja kazališta, Nicolasa B. Jacobsona. Odnosi s tom obitelji bili su prijateljski, pa su me posjetili u Zagrebu i pozvali da s njima provedem dva ljetna mjeseca u SAD-u, kamo smo svi zajedno i otputovali iz Pariza. Sletjeli smo u Zračnu luku Kennedy i odsjeli u luksuznom hotelu na Manhattanu, u 76-oj ulici, East, broj 20, koja izlazi na Park aveniju i Central Park. U jednom apartmanu tog hotela živjela je svojim umirovljeničkim životom majka g. Jacobsona. Jako se trudila oko mene, pa me je odvela u jednu slastičarnicu da kušam jedan specijalitet – kuhani kukuruz – kojega sam se ja već bila najela u djetinjstvu. Ljeto smo proveli na njihovoj farmi u državi Vermont, u blizini Sveučilišta Dartmouth, gdje su studenti za ljetnih praznika priređivali kazališne predstave i susrete s poznatim piscima iz tog kraja. Posjetili smo i prijatelje Jacobsonovih u Woodstocku, a zatim se zaputili do kanadske granice gdje su u jednoj kolibi u šumi ljeti boravile dvije njihove poznanice, spisateljica Jean Merrill i njezina družica Ronni Solbert, ilustratorica njezinih knjiga za djecu. Zimi su živjele u njujorškom Greenwich Villageu.

Jacobsonovi su se dva mjeseca poslije vratili u Pariz, a ja sam ostala još sedam mjeseci u Cambridgeu kod njihovih prijatelja, u obitelji Simha, Evelyne, profesorice francuskog na Sveučilištu Brandeis, i Roberta, šefa odsjeka za urbanizam na MIT-u. Pohađala sam tečaj engleskog za strance na Harvardu. Sprijateljila sam se s nekoliko studenata slavistike, pa su me jednom na seminaru kod poznatog profesora slavenskih jezika i književnosti, Alberta Lorda, zamolili da im pročitam ulomak iz jednog Krležina djela. Slušala sam i jedno predavanje Romana Jakobsona o modernoj ruskoj poeziji i pjesniku Hlebnikovu. S tim studentskim društvom provela sam nekoliko dana u New Yorku gdje sam bila i na jednom domjenku na kojemu se okupilo mnogo njujorških kulturnjaka, mladih redatelja, glumaca itd. Moja malenkost privukla je pozornost društva kao zvjerka iz njima egzotične komunističke zemlje. Razgovarala sam na francuskom sa Joelom Carmichaelom, prevoditeljem „Ane Karenjine“, urednikom časopisa Midstream i autorom knjige „Isusova smrt“ (1963.), prevedene na osam jezika. Prišao mi je i Gerold Frank, autor romana The Boston Strangler koji je te godine, 1966., kada je i objavljen, bio bestseller, i po kojemu je snimljen istoimeni film. Pohvalio se da je 1936. g. bio u Beogradu.

U kući obitelji Simha često se okupljalo zanimljivo društvo: arhitekti i sveučilišni profesori, mahom Židovi podrijetlom iz istočnih europskih zemalja koji su utočište od nacističkih progona našli u SAD-u. Razgovaralo se o književnosti, arhitekturi, urbanizmu, ali i politici (na tapetu je bio Noam Chomsky, a komentirala se i knjiga Hannah Arendt Eichmann u Jeruzalemu, objavljena nekoliko godina prije. Supruga profesora Ralpha Tarike, Francuskinja Suzanne, bila je prijateljica poznatog francuskog pjesnika Yvesa Bonnefoya, koji je trebao doći u Cambridge i gostovati kao predavač na sveučilištu. Ja sam se, na žalost, vratila u Zagreb prije nego što je on došao pa mu nisam mogla pokazati knjižicu njegove poezije na hrvatskom koju mi je u SAD poslao prevoditelj Igor Mandić.

Sada ću, budući da sam dobro zagazila u osamdesete, opet citirati ulomak iz eseja Henryja Millera On turning eighty, koji počinje ovako:

If at eighty you're not a cripple or an invalid, if you have your health, if you still enjoy a good walk, a good meal (with all the trimmings), if you can sleep without first taking a pill, if birds and flowers, mountains and sea still inspire you, you are the most fortunate individual and you should get down on your knees morning and night and thank the good Lord for his savin' and keepin' power…(…) There is nothing wrong with life itself. It is the ocean in which we swim and we either adapt to it or sink to the bottom. But it is in our power as human beings not to pollute the waters of life, not to destroy the spirit which animates us.

Sjajan esej o starenju i životu punim plućima (ovo je ujedno prijedlog za prijevod).

Hvala na inspiriranom uvodu! Moram reći da mi je gotovo žao što ovaj intervju ne radimo u obliku videosnimke. Pa da krenemo s glavnom temom našeg razgovora: književnim prevođenjem. S obzirom da prevodite već gotovo 60 godina i iza sebe imate zaista pozamašan prevodilački opus, prepun izvanrednih naslova, možete li izdvojiti neke prijevode koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li prijevod koji vam nije ostao u najboljem sjećanju.

Pod opusom obično razumijemo „djelo“, i to umjetničko, pojedinačno ili cjelokupno. Pogledamo li u latinski rječnik, naći ćemo da opus znači „posao, rad“ pa i „nadničarenje“. Neki prijevodi jesu umjetnička djela, primjerice Paljetkov prijevod Chaucerovih Canterburyjskih priča. S osobitim uživanjem i divljenjem čitam ga usporedno s izvornikom.

Moj „opus“ i nije tako bogat jer sam dugo bila podstanar i u punom radnom odnosu. Kao žena i samica, sa skromnim prihodima, jednom sam kolegi prevoditelju i uredniku, koji me požurivao da završim prijevod, rekla: „Lako je vama muškarcima. Imate supruge koje vam kuhaju, spremaju kuću, idu na tržnicu, u banku…“. „Ne u banku!“, uskliknuo je. Isto sam rekla i Zlatku Crnkoviću, koji je bio poznat kao „gonič“ prevoditelja. Nedugo poslije toga dao je intervju za televiziju u kojemu se javno zahvalio svojoj Nedi.

Nijedan mi prijevod nije ostao u lošem sjećanju, ali jesu okolnosti u kojima sam neka djela prevodila. Najteži prijevodi bili su mi i najdraži. U takve bih ubrojila Imaginarne životopise Marcela Schwoba i dva Bernanosova romana, Gospodina Ouinea i Zločin. S osobitim zadovoljstvom prihvatila sam se i prijevoda trećeg Bernanosa (L'Imposture).

Gotovo sedamdeset i pet godina nakon Bernanosove smrti (1948.) raste zanimanje za tog pisca, dijagnostičara bolesti modernoga doba, koji je, prema Malrauxovim riječima, najveći romanopisac XX. stoljeća, i kojega je Antonin Artaud nazvao svojim bratom u očaju. Bernanos danas „uznemiruje i iznenađuje, moderan je i nezaobilazan, vizionar“.

Nekoliko riječi o Gospodinu Ouineu, Bernanosovu remek-djelu, neiscrpnu izvoru interpretacija. Glavni je lik ružni i bolesni gospodin Ouine, umirovljeni profesor jezika, živih (!), koji se nastanjuje u malom mjestu Fenouilletu na sjeveru Francuske. On je osoba nastranih sklonosti, neka vrsta duha zla opsjednutog smrću, apostol Ništavila, Sotona, a Fenouillet je njegovo carstvo, Pakao. On odabire duše, manipulira njima, promatra ih kako uživaju ili pate i otkriva ih njima samima poput Onoga koji ih je stvorio. Kao profesor jezika, dakle intelektualac, netko tko pripada društvenoj eliti, gospodin Ouine vješto se služi riječima, koje, dakako, mogu biti najstrašniji otrov. Plodovi su izopačena jezika laž, prijevara, dvoličnost, ogovaranje, kleveta (Ps 10, 7; Sir. 51, 2-6)…

U čemu se najviše razlikuje prevođenje danas od prevođenja u doba kada ste Vi počinjali prevoditi? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite. Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Najprije smo se služili običnim pisaćim strojem, zatim električnim, koji si nismo mogli lako priuštiti, kao ni računalo kad se napokon pojavilo. Isprva sam na računalu radila u uredu poslije radnog vremena. Uspjela sam ga kupiti tek kad sam dobila jedan veći honorar. Ta prva računala često su se kvarila, a popravci su bili jako skupi. Ukratko, honorari su odlazili na tehnička pomagala, rječnike, enciklopedije i druge knjige. Danas imamo internet, kojim se koristim, ali još preferiram svoje priručnike. Uvijek sam prevodila izravno u stroj, nastojeći da ta prva verzija bude što bolja kako poslije ne bih morala raditi sve ispočetka.

Što mislite o komunikaciji prevoditelja s autorom (ako je još živ). Ako ste ikad bili u prilici upoznati se s autorom, je li to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Zapravo, rijetko sam prevodila žive autore i nikada nisam osjetila potrebu da ih nešto pitam.

Prevodili ste s francuskog i preveli ste neke od najvažnijih francuskih teoretičara i književnika. No, osim prijevoda, radili ste i kao urednica te redaktorica. Kao urednika i prevoditelja, zanima me kakav je bio Vaš odnos prema urednicima, redaktorima i lektorima kada ste prevodili, kao i kakav je bio Vaš redaktorski tj. urednički odnos prema prevoditeljima? Jeste li imali nekih posebno neugodnih ili pozitivnih iskustava koje biste željeli podijeliti s nama?

Najprije sam umjesto odgovora htjela prevesti vam kratki esej Léona Bloya o Đavlu, jer mi se od bujice sjećanja u glavi počeo ocrtavati cijeli roman. Naslov tog romana bio bi „Redaktorica i njezini pacijenti“, a naslov one uredničke epizode u Globusu „On, Nitko-v i Ništa, i njegove redaktorice“. Nakon godinu dana jednostavno sam zatražila sporazumni raskid radnog odnosa. Moj nećak Daniel Kušan, koji je tada imao šest godina, započeo je jedan od svojih prvih književnih uradaka rečenicom: „Dajem otkaz“.

Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite, koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda u usporedbi sa starijim generacijama? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo.

Knjige za čitanje ne biram prema kriteriju „mlađi ili stariji prevoditelj“. Danas se prevodi mnogo toga što će sutra biti zaboravljeno. Život je kratak, pa s Chaucerovim Redovnikom mogu reći: „I'm in no mood for frivolity“. U mladih, ali i nekih malo starijih prevoditelja najčešći je nedostatak nepoznavanje hrvatskog jezika. Pa i kad prijevod zadovoljava, nikada ne znate koliko je za to zaslužan dobar lektor ili anonimni redaktor. Nije pretjerano neprestano isticati koliko je važno da prevoditelj poznaje i stalno usavršava vlastiti jezik. Putem medija poput zaraze se šire kalkovi iz engleskog, primjerice onaj „najbolji ikad“ (the best ever). Ili, svi pričaju hrvatski, francuski, njemački. Treba li, umjesto „Govorite li hrvatski?“, reći „Pričate li hrvatski?“, ili, umjesto „Parlez-vous français“, reći „Raconter-vous français?“, ili, umjesto „Sprechen sie Deutsch?“, reći „Erzählen sie Deutsch?“ itd.

Novopečenom prevoditelju rekla bih: pazite da ništa ne dodajete autoru i ništa mu ne oduzmete. Meni je na početku jako koristan bio savjet koji mi je Ivan Kušan napisao na margini jednoga mog prijevoda: „Da bi se olakšao izraz, katkad je dobro glagolsku imenicu prevesti glagolom“.

I na kraju, pitam se zašto se Društvo prevodilaca (i prevodilica) nije moglo preimenovati u Društvo prevoditelja (i prevoditeljica). Imenicu prevodilac ionako mnogi ne znaju deklinirati.

Gospođo Buljan, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme da odgovorite na ovih nekoliko pitanja. Drago mi je da smo imali prilike razgovarati i nadam se da će Vas mlada generacija književnih prevodilaca (ili prevoditeljica i prevoditelja) imati priliku upoznati i na nekoj od naših tribina!

Josip Ivanović

Prevoditeljski portreti - Mato Balić

Mato Balić prevodi s njemačkog, talijanskog, ali i francuskog jezika. Rođen je u Bošnjacima 1947. godine i tamo završava osnovnoškolsko obrazovanje, a srednjoškolsko nastavlja u Nadbiskupskoj gimnaziji na Šalati te u Đakovu. Studirao je filozofiju i teologiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu (današnjem Teološkom fakultetu) te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Studirao je i germanistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao stručni prevoditelj u Končar-Inženjeringu te kao vjeroučitelj u Osnovnoj školi Ante Kovačića u Zagrebu. U skladu sa svojim profesionalnim usmjerenjem u književnom se prevođenju najčešće posvećivao prijevodima religijske tematike za nakladnike kao što su Kršćanska sadašnjost ili Salesiana. Ipak, djela koja je prevodio tipološki su raznolika, pa je tako, primjerice, preveo dio Enciklopedijskog teološkog rječnika, ali i Malog princa za velike i male ljude (kako ga je iznova otkrio Anselm Grün).

S Matom Balićem razgovarala je Vedrana Gnjidić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Bilo je više takvih posebno izazovnih knjiga, ali knjiga Norberta Fischera Čovjek traži Boga bila je u tom smislu baš posebna. Ona pripada nizu teoloških udžbenika, nizu koji nosi naslov Amateca, a obuhvaća udžbenike iz raznih grana teologije. U spomenutoj knjizi predstavljaju se tekstovi filozofa o Bogu (od Platona i Aristotela do suvremenih filozofa). Na teologiji u Đakovu imao sam izvrsna profesora filozofije, isusovca o. Miljenka Belića, pa se nisam bojao prihvatiti se prijevoda takve knjige. No ostala mi je u sjećanju jedna rečenica francuskoga filozofa, židovskoga porijekla, Emmanuela Lévinasa. Citirana je u tekstu na francuskom. Prilično sam se pomučio da bih ju odgonetnuo, a u mom prijevodu glasi: „Bog je Drugi, ali drukčiji Drugi nego svi drugi drugi.“ Put od čuđenja do zadivljenosti i kristalne jasnoće.

Druga, na poseban način izazovna knjiga, bili su Spisi iz doba rata 1915.-1919., francuskog isusovca, teologa i paleontologa, Pierra Teilharda de Chardina. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je nosač ranjenika. Izvlačeći tako ranjenika s područja vrlo blizu neprijateljskih linija, pokazao je iznimnu hrabrost pa je odlikovan ordenom Legije časti. Zanimljivo je da je u tako teškim prilikama pisao Pisma sestrični Margueriti (Genèse d'une pensée/Rađanje jedne misli (o tome sam pisao diplomski rad iz teologije kod profesora dr. Ivana Goluba), zatim spomenute Spise (eseje o raznim temama) te Dnevnik. Radi toga izvanrednoga čovjeka sam kao autodidakt učio francuski da bih njegova djela mogao čitati u izvorniku. Spise sam na vlastitu inicijativu prevodio polako kroz četiri godine i ponudio ih Kršćanskoj sadašnjosti. Nakon četiri godine bili su na moju veliku radost objavljeni. Da bih bio sigurniji pri prevođenju služio sam se i njemačkim prijevodom istoga djela. De Chardin mi je osobito zanimljiv i drag, jer proširuje teološke vidike s obzirom na ulogu Krista, Crkve, kršćanstva uopće, i to u evolucionističkoj slici svijeta koju je prihvatio. Krist je u toj slici motor koji vuče povijest čovječanstva naprijed. Evolucija se sada nakon fizičkog nastavlja na moralnom planu, a tu je kršćanstvo svojom porukom o ljubavi i čistoći velika sila koja vuče čovječanstvo prema sve većoj složenosti, jedinstvu i sve većoj svijesti. Drago mi je da sam uz još neke prijevode njegovih djela (Hvalospjev svemira, Božansko ozračje, Ljudski fenomen, Rađanje jedne misli) i ja mogao doprinijeti da se taj teolog i njegova misao predstavi hrvatskom čitatelju.

Svi su mi moji prijevodi dragi i s radošću sam na njima radio.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Prevoditi nekad i danas, golema je razlika. Kada sam započinjao prevoditi, imao sam pri ruci malu mehaničku pisaću mašinu. Prvo, dok tipkate pravite buku i ukućanima i susjedima. Drugo, nakon dva sata kucanja bole vas leđa kao da ste kopali. Treće, ako pogriješite, trebate pogrešno slovo premazati korektur-lakom, pričekati da se osuši, pa ponovno otipkati to slovo. Kada je trebalo razriješiti neki problem, gledao bih u enciklopediju, u rječnike, ili bih otišao u knjižnicu i potražio potrebnu knjigu. Od listopada 1991. do veljače 1997., prevodio sam kao suradnik Zavoda za hrvatski jezik Dudenov rječnik. Dobivao sam isprintan dio toga rječnika na formatu A3, između teksta bile su praznine u koje sam rukom kemijskom olovkom upisivao značenje riječi i fraza. Kako se teme u rječniku brzo mijenjaju, od knjižničarke u knjižnici Vladimira Nazora Špansko-sjever zamolio bih sad ovu sad neku drugu knjigu. Upitala me na to: „Što vi to radite?“ Odgovorio sam joj pa joj je bilo jasno zašto stalno tražim neku drugu knjigu.

Kao viši stručni prevodilac u Končaru također sam započeo raditi s velikom mehaničkom pisaćom mašinom. Tek nešto kasnije dobio sam računalo što mi je uvelike olakšavalo posao.

Svoje prvo računalo kupio sam koncem lipnja 1991. Program za obradu teksta zvao se Wordstar. Skroman program, ali je dobro funkcionirao. Sada radim na dobrom računalu, uz Internet, pa su mi dostupna velika pomagala pri prevođenju (mnoštvo rječnika, enciklopedija, lagano i praktično pretraživanje Biblije – jer u teološkim tekstovima uvijek ima mnogo citata iz Biblije; prije sam ih morao prepisivati iz biblijskoga teksta). Osim rječnika na internetu imam i priličan broj raznih rječnika u knjiškom obliku.

Osim rada na Dudenovu rječniku preveo sam s talijanskog za Kršćansku sadašnjost i oko 200 stranica (slovo M na talijanskom) Enciklopedijskog teološkog rječnika.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Komunikacija autora i prevoditelja je sigurno dobra stvar, osobito da se razjasne neke možebitne nejasnoće, ali ja za to nisam imao prilike.

4. S obzirom na to da je velik dio Vašeg prevoditeljskog opusa vezan za prijevode sakralne tematike, možete li izdvojiti neke od specifičnosti prijevoda u tom kontekstu? S kakvim senzibilitetom pristupate prijevodima sakralne tematike?

Za prevođenje teološke literature potrebno je osim dobrog poznavanja jezika s kojega prevodim, i dobro poznavanje hrvatske teološke terminologije i sadržaja pojedinih grana teologije. Budući da sam diplomirao njemački jezik i književnost te talijanski jezik a i teologiju, osjećao sam se u tim vodama ugodno i s radošću sam pristupao prevođenju tih tekstova. Kao dobru pomoć pri tome imam Lexikon für Theologie und Kirche/Leksikon za teologiju i Crkvu/ u 14 svezaka. Svaku dobivenu knjigu na prijevod najprije bih polako cijelu pročitao da vidim što me sve čeka i da ne bih pri prevođenju na pola knjige možda shvatio da sam nešto krivo razumio. Drugi put čitam tu knjigu dok je prevodim. I treći put ju čitam nakon prijevoda na hrvatskom jeziku i po potrebi dotjerujem tekst prijevoda. Teološku literaturu prevodio sam s njemačkoga, talijanskoga i francuskoga (oko 50 raznih knjiga, te oko 40 članaka za međunarodni teološki časopis Communio). Prevodio sam ponajviše za izdavačku kuću Kršćansku sadašnjost te za salezijansku izdavačku kuću Salesiana. Popis mojih prijevoda može se vidjeti na stranici našega Društva.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Nažalost nisam stizao pratiti prijevode mlađih kolegica i kolega. Ja sam nekako smatrao da je osobitu pažnju potrebno posvetiti rečenici kao osnovnoj jedinici u tekstu. Ona po mom mišljenju prilikom čitanja mora biti otprve jasna da se čitatelj ne mora spoticati dok je čita. Drugo, važan je također red riječi: ono što pripada zajedno, da je i u rečenici blizu. U jednoj tv-emisiji je nedavno preminuli profesor Viktor Žmegač govorio o tome kako je nekom njemačkom kolegi s kojim je surađivao rekao: „Vaša rečenica je kao loše zapakiran kofer.“

Ne znam koliko je kolegicama i kolegama poznato da je naš nebeski zaštitnik (dobro ih je imati!) sveti Jeronim, rodom iz Stridona, prevodilac Biblije s hebrejskoga i grčkoga na latinski. Njegov se prijevod Biblije na latinski stoljećima rabio u katoličkoj Crkvi. Osim što je preveo Bibliju pisao je i komentare biblijskih knjiga. Uz to se dopisivao s mnoštvom ljudi po čitavoj današnjoj Europi. Napisao je i knjigu O najboljem načinu prevođenja, koja je nažalost izgubljena. Ali u jednoj poslanici prijatelju Pamahiju govori i o svom načinu prevođenja: „Prevodio sam misli, a ne riječi.“

Za ugodno i korisno čitanje preporučio bih knjigu Anselma Grüna, plodnoga duhovnog pisca, benediktinca, pod naslovom: Mali princ, za velike i male ljude, kako ga je iznova otkrio Anselm Grün. Autor nakon izabranih odlomaka iz djela Antoina de Saint-Exuperyja donosi svoje iznenađujuće zanimljive komentare na te tekstove. Knjiga je, izvanredno lijepo opremljena, izašla nedavno u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

Prevoditeljski portreti - Neda Paravić

Neda (Nedeljka) Paravić rođena je 15.10.1938. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je engleski i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je kao prevoditeljica i korespondentica za strane jezike te kao srednjoškolska profesorica engleskog i njemačkog jezika. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i slobodna umjetnica od 1972., a i jedna od članica osnivača Društva simultanih i konsekutivnih prevodilaca Hrvatske (1974.). Do 2011. radi kao stalni sudski tumač za engleski i njemački jezik. Intenzivno se bavi prevođenjem proznih djela s njemačkog i engleskog jezika i niza znanstvenih, publicističkih i umjetničkih tekstova na njemački jezik. Prevela je nekoliko desetaka djela, uključujući i roman Izranjanje istaknute kanadske književnice Margaret Atwood, koji je bio prvi kanadski roman objavljen u Hrvatskoj. Dobitnica je godišnje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca za 1985. godinu, nagrade za životno djelo DHKP-a (2006. godine) i nagrade za životno djelo "Iso Velikanović" 2016. godine. Ljubiteljica je klasične glazbe i jazza.

S Nedom Paravić razgovarala je Lana Momirski.

Teško mi je poslije mnogo godina "nerada" (točnije - poslije 2016. kada sam dobila nagradu za životno djelo "Iso Velikanović") prisjetiti se svojih brojnih prijevoda i gomile papira koji su prošli kroz moje ruke.

Međutim, ipak bih izdvojila Zavičajni muzej Siegfrieda Lenza. Kada sam primila knjigu u ruke, prepala sam se, doslovce, njezine težine od 1 kg i broja stranica. Sam pisac rođen je, kao i Günter Grass, u današnjoj Poljskoj, ondašnjoj Istočnoj Pruskoj. Pisana je u doba kada Nijemci peru svoj image poslije strahota Drugoga svjetskog rata. Likovi su vrlo istančano oblikovani, a svaki eksponat ima svoju priču. Pravi izazov, ali i mazohistički užitak, bili su mi opisi tih eksponata. Primjerice, tkanje tepiha. Kada sam prevodila tu knjigu s njemačkog jezika, nije bilo računala ni interneta. Stoga sam kupila knjigu o tkanju kako bih svladala terminologiju, razlikovala potku od osnove. A onda su se na tkalačkom stanu na tepisima pojavili i ornamenti. Primjerice, ornament koji Nijemci zovu die Raute koja znači i romb i naziv je za biljku rutvica. Sjedila sam dugo s pokojnim prof. Gavazzijem. Izvukao je iz svoje biblioteke golemu knjižurinu i otkrio da se radi o rutvici koja u knjizi simbolizira drvo života. Snalazila sam se onako kako su mi pružale ondašnje mogućnosti.

Posebno mi je drago što sam upravo ja prevela Parfem Patricka Süskinda, koji je kod nas doživio nekoliko izdanja, a da ne spominjem kakav je golemi odjek doživio u cijelom svijetu. Njegov jezik krasi iznimna ljepota, pa ga je poznati njemački književni kritičar nazvao piscem koji konačno zna njemački. Način njegova izražavanja naprosto me opčinio tako da su mi rečenice u prijevodu tekle kao iz rukava. Znači, našli smo se.

U najstrašnijem sjećanju ostao mi je prijevod s engleskog jezika romana Varke i čežnje "kraljice zločina" P. D. James. Poslije odlaska Zvonimira Majdaka iz Mladosti, s kojim sam, kao i s drugim urednicima, odlično surađivala, došla je nova osoba i "zapovjedila" oštru lekturu. Neću ni spominjati nesnosne i netočne lektoričine zahvate. Budući da sam imala svoju kopiju prijevoda, zamolila sam prof. Nives Opačić i lektora Milana Ivkošića da pregledaju prijevod. U tom prijevodu od otprilike 500 kartica imali su samo nekoliko primjedbi. Tu knjigu, inače meni vrlo dragu, poslije je objavilo Znanje u mojoj verziji, ali gorak okus zauvijek je ostao.

Spomenula sam već "sjedeljke" s prof. Gavazzijem. Bilo je i telefonskih kontakata. Mogu vam reći da su mi svi, kojima sam se bila obratila, svesrdno pomogli.

S internetom mi se otvorio svijet. Nema toga što se ne može "iskopati", a i brže se radi. Koristim se, naravno, novom tehnologijom, ali katkada zavirim u ukoričene rječnike i enciklopedije. Volim prevoditi ugrubo na računalu, zatim ispisati taj "šmir" i tek onda "brusiti" tekst, "šarati" po njemu crvenom olovkom kao u školi, a zatim ispravke unositi u tekst u računalu.

Mislim da je korisna, a katkada i potrebna, komunikacija s autorom. Spomenula sam Zavičajni muzej. Uz njemački izvornik dobila sam glosar mazurskih riječi (radnja se zbiva u idiličnoj Mazuriji punoj jezera), ali on je bio nepotpun. Pokušala sam kontaktirati autora. Odgovorio mi je vrlo uljudno mnogo kasnije jer je bio na liječenju. Usput sam ga obavijestila da je na jednom mjestu zamijenio uloge potke i osnove u tkanju. Vrlo ljubazno i toplo mi je zahvalio.

4. Neke ste knjige preveli u suradnji sa suprugom Jankom Paravićem. Možete li nam opisati kako izgleda zajednički rad dvoje prevoditelja na tekstu? Koji je najljepši dio tog iskustva, a gdje može doći do problema?

Proveli smo zajedno gotovo 65 godina. Vezali su nas, između ostalog, jezici kojima smo se služili i glazba koju smo slušali. Katkada su frcale iskre kad bismo jedno drugome iščitavali tekstove, ali uglavnom bi se primjedbe prihvaćale. Jednom prigodom pitala sam Boženu Zadro, urednicu u Globusu, vidi li se da je Moja Afrika Karen Blixen, knjiga koju smo suprug i ja zajedno preveli, djelo dvaju prevoditelja. Rekla je kako se trudila da to otkrije, ali nije uspjela. Ne znam kakva je bila suradnja drugih, ali nas dvoje nismo imali problema. Katkada bih mu pomogla u prijevodima pronaći neke termine, a on bi meni pomogao, kad bih ja prevodila na svoje jezike, jer se često događalo da nisam na hrvatskom razumjela što je autor htio reći. Tada mi je on "prevodio" s hrvatskog na hrvatski. Žao mi je da u domovini nikada nije dobio institucionalno, javno priznanje.

Čitam uglavnom izvornike, ali katkada i domaće prijevode. Ima izvrsnih, ali i vrlo loših, pogotovo kada se osjeti da je prijevod. Često se griješi upotrebom pogodbenih rečenica, adverba ovdje i ovamo. Psovke ne bih prevodila doslovce, a neki prevoditelji stvaraju s njima priglupe sintagme i smještaju u kontekst koji nije svojstven našem jeziku.

Danas prevoditelji imaju mnogo više mogućnosti za razvoj od nas – strane stipendije, seminari u inozemstvu – a moramo imati na umu i to da je mojoj generaciji prevoditelja često bilo nemoguće putovati u inozemstvo.

Mladim prevoditeljima savjetovala bih da prije prevođenja prouče sve raspoloživo o autoru izvornika, o dobu događanja radnje i da iskoriste sve mogućnosti koje im se nude i da, prije svega, imaju poštovanje i odgovornost prema materinskom jeziku.

Prevoditeljski portreti - Božidar Petrač

Božidar Petrač rođen je 21. srpnja 1952. u Zagrebu. Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu, a na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završio je studij komparativne književnosti, talijanskoga jezika i književnosti, te francuskoga jezika i književnosti. Osim rada u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci te političke karijere, Božidar Petrač radio je kao urednik u nekoliko nakladničkih kuća (Alfa, AGM, Kršćanska sadašnjost) i uređivao poznate biblioteke (Vrhovi svjetske književnosti, Media, Sintagma). Dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika obnašao je između 2011. i 2017. godine. Član je uredništva Stoljeća hrvatske književnosti Matice Hrvatske i književni tajnik Matice hrvatske. Prevodi s francuskog i talijanskog jezika. Godine 2007. dobio je nagradu „Julije Benešić“, 2008. nagradu „Rikard Jorgovanić“, a 2017. Nagradu Grada Zagreba za književnost. Odlikovan je Redom Ante Starčevića, Redom Danice s likom Marka Marulića, Redom hrvatskog pletera i Spomenicom domovinske zahvalnosti.

S Božidarom Petračem razgovarala je Maja Ručević.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su

Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi

preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

U samim početcima prevođenja, tada uglavnom s talijanskoga jezika, prevodio sam gotovo isključivo za “Kršćansku sadašnjost”. Bile su to knjige tematski povezane s poviješću Crkve i Biblije. Višesveščana izdanja u prvom redu namijenjena mladima. Naime, bila je riječ o Ilustriranoj povijesti Katoličke crkve i Ilustriranoj povijesti Biblije, jedna knjiga bila je Povijest Euharistije. Nakon skromnih prinosa stvaranju hrvatske države, rekao bih da sam se posve okrenuo francuskoj književnosti i preveo niz na hrvatski jezik još neprevedenih francuskih klasika, ali i nekih drugih naslova suvremenih autora koji nisu književnici. Iznimno mi je drago što sam hrvatskoj javnosti podario prijevode Chateaubriandovih djela, Renéa, Atale i izbora iz njegovih Prekogrobnih uspomena, drag mi je prijevod Mussetovih Ispovijesti, Bernanosova romana Pod Sotoninim suncem, ali, naravno, i triju Huysmasovih romana koji tvore tetralogiju: riječ je o romanima Pakao, Na putu i Katedrala. To je svojevrsna Božanstvena komedija u prozi. Očekuje me još njegov roman Oblat. Dakako, dragi su mi i prijevodi Eliadea. Ne bih mogao reći da mi je nešto od onoga što sam prevodio ostalo u lošem sjećanju. Uglavnom, osobito u posljednjih dvadeset i pet godina, prevodio sam ono što sam želio. Rekao bih da imam tu povlasticu da prevodim ono što osobno želim.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj

prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom

promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali

vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Ne znam što bih na ta pitanja odgovorio. Hrvati su uvijek imali sjajne prevoditelje, bilo u stihu, bilo u prozi, bilo u znanstveno-stručnim prijevodima, posebno iz područja humanističkih disciplina. Dovoljno je, primjerice, usporediti hrvatske prijevode sa srpskim prijevodima koji su znatno brojniji, humanističkih disciplina, od Auerbacha do Huizinge, ili tekstove grčkih filozofa, i vrlo ćete brzo otkriti “rupe” u srpskom prijevodu, dok će vam hrvatski prijevodi biti posve jasni, prozirni, precizni. Slažem se da je danas prevodilački posao jednostavniji. Možete se koristiti blagodatima koja vam pruža internet, to je točno, no uvijek sam se služio rukopisima, ukoričenim knjigama ili fotokopijama, a prevodeći Danteovu Božanstvenu komediju isključivo rječnicima i Danteovom enciklopedijom. Iako je i ona dostupna na mreži, ipak sam radije zagledao u same sveske te enciklopedije, kao što se i pri prevođenju s francuskoga uvijek služim velikim francuskim rječnikom u kojem kadšto nađete i primjere iz djela koje prevodite. Pri prevođenju s francuskoga i talijanskog jezika nikada nisam zavirivao u druge prijevode, recimo, one njemačke, jezika kojim se služim, ili engleske, jezika kojim se mogu služiti. Mislim da je, što se prevođenja tiče, najbitnije da se prevoditelj drži izvornika i nastoji ga što vjernije prenijeti u svoj materinski jezik.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt

potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste

poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Vjerojatno je komunikacija autora i prevoditelja uvijek dobrodošla, no, nažalost, takvih primjera nisam imao. Živuće autore koje sam prevodio nisam poznavao i nisam bio s njima u osobnom kontaktu, a što se klasika tiče, uvijek sam izabirao njihova pouzdana kritička izdanja, što se francuske literature tiče, uglavnom Pleidina izdanja.

4. U vašem bogatom književnom, prevoditeljskom i inom kulturološkom djelovanju ističe se komponenta duhovnosti, afinitet prema vrijednostima s predznakom kršćanske simbolike, pa ste tako preveli i brojna djela te vrste koja su od velikog značaja za Europu i približili ih našem podneblju. Kakva je, po Vašem mišljenju, recepcija hrvatskih čitatelja po tom pitanju? Čita li se i vrednuje taj tip literature dovoljno i je li prikladno promoviran u medijima i društvu? Čemu nas takav vid literature uči i kako oplemenjuje naše vidike? Ukoliko želite, izdvojite neko prevedeno djelo koje za Vas ima poseban značaj.

Da, uglavnom sam birao prijevode onih autora koji su svakako posjedovali jaku crtu kršćanske duhovnosti. Smetalo me, jako me smetalo to što se poslije 1945. i nestanka građanskoga društva vrlo slabo i nikako prevodilo autore za koje se slobodno može reći da su im djela i životi bili prodahnuti kršćanskim nadahnućem. Šteta je što je kod nas slabo prisutan Claudel, šteta je za hrvatsku književnost kršćanskoga nadahnuća što njezini autori nisu prije imali prigodu susresti se s autorima poput Bernanosa, Bourgeta, Huysmansa, zapravo cijele plejade francuskih pisaca i pjesnika koji su se isticali upravo po svojoj kršćanskoj orijentaciji. Uostalom, i prozni prijevod Božanstvene komedije u povodu Danteove 700. obljetnice smrti pokušaj je da ga dobijemo u proznom slogu zajedno s izvornikom i obilnim bilješkama koje objašnjavaju cijeli književni, filozofski, teološki i povijesni kontekst svih triju kantika. Teško je prevoditelju hvaliti se svojim radom, no svakako je prijevod Danteove Božanstvene komedije koji sam potpuno završio nešto na što sigurno mogu biti ponosan.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije

često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja

(možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim

prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite

kada prevodite neko djelo?

Ne mogu reći da ozbiljno čitam suvremene autore i prijevode tih autora. S obzirom na to da imam jako mnogo posla – Dante mi je, uz dva, tri lakša, ali ozbiljna prijevoda bio posljednjih godina glavna, iako ne i jedina tema jer sam se gotovo jednakom mjerom bavio hrvatskom književnošću, knjiga kroatoloških tema Čitanje tradicije objavljena je prije otprilike dva mjeseca – ne mogu se posvećivati raznim francuskim i talijanskim, kako bi akademik Mladen Machiedo rekao, raznim subjektićima, koje suvremena književna kritika proglasi zbog kakve nagrade velikom nadom. Volim se držati klasika i klasičnih vrijednosti, a toliko toga od tih klasičnih vrijednosti nije prevedeno. Nadam se da neću nikoga povrijediti kažem li da zaista ne mogu pratiti ni sve ono što se objavljuje u hrvatskoj književnosti. Kako bih onda mogao pratiti ono što se zbiva u suvremenoj francuskoj i talijanskoj književnosti! A mladim bih prevoditeljima najtoplije savjetovao da što bolje ovladaju svojim jezikom na koji prevode. Znatno je bolje poznavati vlastiti jezik, koji uvijek valja učiti, nego jezik s kojeg prevodite… Možda griješim, ali tako mi se čini. Zalud je čovjeku koji se, primjerice, školovao u Francuskoj na francuskom jeziku, a nije bio u živu dodiru s hrvatskom sredinom i hrvatskim jezikom, mučiti se s prevođenjem. Dobar prevoditelj mora dobro poznavati jezik na koji prevodi, bez toga nema valjanoga i dobrog prijevoda.

Prevoditeljski portreti - Dalibor Blažina

Dalibor Blažina rođen je u Zagrebu 1955. godine. Završio je studij komparativne književnosti i poljskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1981. zaposlen je na Odsjeku za slavistiku (danas Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i knjževnosti) istog fakulteta, kao predavač poljske književnosti. Magistrirao je 1989. godine, a doktorirao 1997. godine. Stažirao je na Sveučilištu u Varšavi i Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu. Objavio je dvije knjige (Katastrofizam i dramska struktura, Zagreb, 1993.; U auri Dušnog dana, Zagreb, 2005.), više desetaka znanstvenih i stručnih radova te prijevode beletrističke i znanstvene literature, priredio brojna književna i znanstvena izdanja. Od 1998. glavni je urednik časopisa za svjetsku književnost “Književna smotra”. Bavi se konsekutivnim i simultanim prevođenjem s poljskog na hrvatski jezik i obratno. Prevodi različite žanrove: beletristiku (poljska proza 20. st., suvremena poljska proza), nebeletristiku (poljska esejistika, književna teorija i povijest), dramu (poljska drama 20. stoljeća), te suvremenu poljsku poeziju, odnosno autore kao što su Jan Kott, Stanislaw Ignacy Witkiewicz, Czesław Miłosz ili Bruno Schulz.

S Daliborom Blažinom razgovarao je Adrian Cvitanović.

U Vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više desetaka prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Do sada sam s poljskog na hrvatski jezik preveo 17 knjiga i pedesetak pojedinačnih naslova – među ovim posljednjima uglavnom je riječ o književnoznanstvenim člancima, raspravama i esejima, tiskanim u časopisima i zbornicima radova. Dobar dio njih nastao je kao „kolateralni“ rezultat mog bavljenja poljskom književnošću, odnosno kao nadopuna znanstvenom i predavačkom angažmanu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. U tom nizu mogu se pronaći značajna imena poljske kroatistike (kao što je, primjerice, Joanna Rapacka), ali i polonistike – autori s kojima sam osobno, ali i zajedno s kolegama s Katedre za poljski jezik i književnost manje ili više intenzivno surađivao tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Naime, uvijek sam smatrao da moja fakultetska uloga podrazumijeva i aktivnu suradnju s kolegama iz Poljske, te da njihova reprezentacija uključuje i prevođenje njihovih autorskih tekstova. U tom se izboru mogu pronaći prilozi velikana poljske književne i kazališne kritike, kao što su, primjerice, Jerzy Jarzębski, Janusz Degler, Lech Sokół, Leszek Kolankiewicz i drugi.

S druge strane među knjigama pretežu romani i drame kao odraz mog interesa za pojedine aspekte poljske književnosti i kazališta. Riječ je o dvije vrste autora: o piscima kojima sam posvećivao najviše pažnje, poput, primjerice, Stanisława Ignacyja Witkiewicza – o čijem sam katastrofizmu i dramskom stvaralaštvu pisao magistarski rad, te Brune Schulza – kojega sam nastojao popularizirati u različitim medijima – odnosno Jan Kott o čijoj sam kritici pisao doktorat. S druge strane riječ je o djelima pisaca koji – premda u povijesti poljske književnosti zauzimaju značajno mjesto – praktički nisu imali hrvatsku recepciju – poput, primjerice, Zbigniewa Uniłowskog iz tridesetih ili Andrzeja Szczypiorskog iz sedamdesetih godina, te se prevođenje njihovih tekstova može shvatiti i kao nadopuna interesa jednog povjesničara književnosti; kao posebna inačica tog interesa mogu se shvatiti prijevodi pisaca koji u trenutku odluke o prevođenju još nisu dočekali svoje vrijeme – nisu, jer su bili premladi. Njima pripadaju Piotr Szewc iz osamdesetih ili odnosno Piotr Paziński s kraja prvog desetljeća našeg stoljeća.

Međutim, kod mene su u prvom planu bila – a i danas su – dvojica mojih omiljenih pisaca iz razdoblja međuraća: Stanislaw Ignacy Witkiewicz i Bruno Schulz, koji zajedno s Witoldom Gombrowiczem sačinjavaju „sveto trojstvo“ poljske književnosti 20. stoljeća. No kako se Gombrowiczevim književnim djelom bavio moj profesor i mentor Zdravko Malić, čija je gombrovičologija ostavila dubok trag ne samo kod nas, nego i u svijetu, i koji je svojim znanstvenim i prevodilačkim radom tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina postavio tog pisca u samo središte hrvatskog polonističkog književnog univerzuma, preostala dvojica ostala su pomalo zanemarena. I sam Malić bio je toga svjestan. Zato sam se prihvatio njihova prenošenja i uključivanja u hrvatsku kulturu, pri čemu je riječ o dva bitno različita postupka: u slučaju Witkacyja valjalo je graditi iz temelja, te sam prevođenje njegovih tekstova započeo s izborom drama 1985. godine, a kasnije sam prevodio (i na tome još uvijek radim) i druge dramske i prozne tekstove tog iznimnog pisca – poput, recimo, velikog romana Nezasitnost.

Sa Schulzom je bilo drukčije, jer je, zahvaljujući srpskim prijevodima Stojana Subotina, u književnim krugovima već postojala značajna recepcija (primjerice, patronat Schulza nad hrvatskim borgesovcima), pa se zadaća prevođenja njegovih pripovijedaka pretvorila u intermedijalnu popularizaciju (festival Schulzova stvaralaštva u Zagrebu 1992. godine), da bi tek nakon toga prionuo na prevođenje sjajnog, premda nevelikog opusa tog velikog pisca. Kao što je u Poljskoj poznato, Schulz i Witkacy – iako privatno prilično bliski – bili su iznimno različite, gotovo suprotstavljene prirode: prvi egzaltiran i bučan, drugi povučen i tih, što se očituje i u karakteru njihova stvaralaštva. Stoga taj prividno kontradiktoran izbor odaje i moje vlastite simpatije i dvojbe. No u oba slučaja riječ je o vrhuncima ne samo poljske, nego i europske književnosti 20.stoljeća, pa je i prevođenje njihovih tekstova postalo iznimnim, premda jednako tako vrlo različitim osobnim iskustvom.

Što se tiče prevođenja koje mi nije ostalo u najboljem sjećanju mogao bih navesti slučaj Gustawa Herlinga Grudzińskog, odnosno njegovih pripovijedaka koje sam svojedobno, negdje početkom devedesetih, trebao prevesti za jednog zagrebačkog izdavača. No pokazalo se da mi taj odnekud odličan pisac baš i ne odgovara, jer se njegova sintaksa nikako nije slagala s mojim osjećajem za ritam, pa sam tijekom rada na tekstu bio svjestan da teško uspijevam pronaći prava rješenja, da ispadam iz ritma koji je u toj prozi vrlo važan. Naravno, na kraju sam tekst „ispeglao“, ali je vijest dana bila da je izdavač iznenada promijenio plan, te se i rečena narudžba preko noći našla u uredničkom košu. U normalnim okolnostima ta bi prevrtljivost zaslužila svaku osudu, ali za mene je to u tom trenutku bila dobrodošla vijest. Naime, iza takvog prijevoda ne bih mogao stati! To me je naučilo da pri izboru književnih tekstova prevodilački profesionalizam nikako nije dovoljan uvjet – premda je itekako nužan; štoviše, da katkad zavodi na pogrešan trag te da se izbor, koji je za mene temeljni prevodilački problem, mora zasnivati na nekoj vrsti književne bliskosti, odnosno „zadovoljstva u tekstu“ kojega dobar tekst pokreće.

Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Nekoć je prevođenje bilo znatno mukotrpnije, ali ponešto veselije nego danas. Valjalo je opremiti se rječnicima, priručnicima, enciklopedijama, ali posebno je bilo važno imati što bogatiji telefonski adresar. Naime, kada bi potraga zapela i ništa od pomoćne literature ne bi pomagalo, valjalo je pronaći nekoga tko bi problem umio riješiti. Najjednostavnije bi bilo okrenuti telefonski broj stručnjaka – uložiti nešto poput džokera u Milijunašu. To je dinamiziralo prevodiočevu društvenu situaciju, jačalo njegove socijalne veze. Danas, međutim, više nije tako, ili barem uglavnom nije tako. Prevodilac uglavnom sve vrijeme promatra ekran vlastitog kompjutora, a tražilica mu je gotovo jedini drug. Osamljen u svom guglanju bespućima interneta, osuđen je na potucanje hipertekstom pa uspjeh njegova posla možda još i više ovisi o unaprijed izgrađenim znanjima, sposobnostima i kriterijima – onima koji ostaju nepromjenjivi uvjet svakog ozbiljnijeg bavljenja prevođenjem.

Naravno, i ja se služim modernim tehnologijama, one značajno pomažu. Tako unazad nekoliko godina mnogo rjeđe posežem za klasičnim rječnicima i drugim sličnim pomagalima. Jer – sve je ionako na internetu, samo to valja pronaći, pri čemu pomaže najbolji drug. Otkrio sam neke od internetskih rječnika, poput, primjerice, Glosbea, koji često nudi vrlo velike mogućnosti sinonimije, ali jednako tako uspijeva zavesti i odvesti na pogrešan trag. Dakle, s internetom da, ali oprez!

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Bio sam u kontaktu s velikim esejistom, kritičarem i teatrologom Janom Kottom, koji je u drugoj polovici devedesetih živio u Kaliforniji: razmijenili smo nekoliko pisama, jer sam nakon dovršetka doktorata prionuo na prevođenje knjige njegovih dramskih i kazališnih interpretacija – Rozalindin spol. Ali taj je kontakt ostvaren tek nakon što sam dovršio disertaciju.

Kotta sam zapravo prvi put vidio uživo znatno ranije, u Krakovu 1992. godine tijekom njegova gostovanja na Jagjelonskom sveučilištu, premda se tada još uvijek nisam usudio postaviti pitanje ili zapodjenuti razgovor, jer sam bio na samom početku prikupljanja materijala za doktorat, nesiguran u njegov ishod. Osim toga, plašio sam se poznate činjenice da takvi susreti obično služe svojevrsnoj mistifikaciji, a Kott je – kao što je bilo općenito poznato – u tome bio pravi majstor.

Pet-šest godina kasnije, već nakon obrane doktorata, bio sam itekako spreman za takav razgovor, no Kott je tada bio već jako, jako star. Ipak, na moja pisma odgovarao je rado, ali je papir često bio ispisan čudnovatom mješavinom strojopisa i rukopisa, svojevrsnom staračkom kaligrafijom – očito se borio sa slovima, premda je odgovarao relativno brzo i posve konkretno. U toj korespondenciji dogovarali smo i prijevod Bajki za Lidusju – slikovnice o kazalištu koju je posvetio svojoj mlađoj unučici.

Što se tiče autorskih prava, umjesto isplate novčanog iznosa zatražio je da mu se dostave dvije boce šljivovice, jer se rado sjećao svojih putovanja u Beograd i Dubrovnik. Ne zaboravimo, Kott je uvijek bio senzualist, čak i u doba kada je nastupao kao rigidni ideolog. Naravno, pojavio se problem „isplate“ honorara, ali se stvar uskoro sretno rasplela. Rođak vlasnika zagrebačke izdavačke kuće koja je knjižicu objavila upravo se spremao na daleko poslovno putovanje u Kaliforniju, i to baš u Santa Monicu, a njegova je adresa bila udaljena dvije ulice od Kottove. Tako je taj specijalni izaslanik jednog dana pozvonio na vrata velikog Shakespeareova interpreta koji je, izašavši u kućnom ogrtaču, s velikim zadovoljstvom primio autorski honorar.

Rado prepričavam tu anegdotu, jer ona svjedoči o tome kako su katkad neobični putevi knjige u prijevodu.

Naravno, to iskustvo nije imalo nikakav neposredan utjecaj na nastanak prijevoda, ali me je druženje posredstvom pisama dopingiralo kao prevodioca. Uostalom, kada je objavljen, Rozalidnin spol proglašen je hrvatskim teatrološkim događajem godine! Kott se kao autor branio sam, a ja sam mu samo pomogao savjesnim prevođenjem.

Bio sam u kontaktu i s nekim drugim autorima, posebno mlađima, ali susret s njima imao je zapravo samo poslovni karakter.

4. U vrijeme Vašeg studiranja studij polonistike je zacijelo bio umnogome drugačiji nego danas. Naslijedili ste legendarnog profesora Zdravka Malića na mjestu predstojnika Katedre za poljski jezik i književnost, a odnedavno ste i sami u mirovini. Možete li nam reći kako vidite smjer u kojem se studij kretao, jesu li se dogodile neke značajne promjene i jeste li zadovoljni statusom i položajem polonistike danas?

Da, naravno, studij je bio znatno drukčiji, i to ne samo u metodičkom i programskom smislu, nego i u njegovoj ljudskoj dimenziji. Naime, na studiju polonistike posebno se isticao lik profesora Malića koji je svemu nadavao posebnu boju i ton – svojom je pojavom i bogatstvom svoje eruditivne osobe ispunjavao čitav duhovni prostor studija, bio je istinski profesor, a većina ga je studenata obožavala – iako ne svi. I u očima javnosti Malić je bio shvaćan kao neprikosnoveni arbitar unutar svake dublje spoznaje o poljskoj (i ne samo poljskoj!) književnosti. Uostalom, često s punim pravom, jer je doista bio najbolji poznavatelj te književnosti i kulture, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u čitavoj onodobnoj Jugoslaviji; štoviše, bio je i ravnopravan, često strastan sugovornik mnogim poljskim polonističkim i književnim autoritetima – što naravno ne znači da je i njegova kritička ocjena uvijek bila opravdana. S obzirom na dominantnu poziciju u kulturnom prostoru i ne čudi da je politika prevođenja poljske književnosti u Hrvatskoj do raspada Jugoslavije bila u znaku Malićevih književnih i idejnih preferencija, i to sve do početka devedesetih kada je to prevodilaštvo gotovo posve zamrlo.

Nakon Malićeve smrti (1997.) preuzeo sam sve njegove kolegije na studiju, a 2004. pokrenuo reformu studija na bolonjskim premisama; u proces transformacije studija uključile su se i novopristigle snage (I. Vidović Bolt, Đ. Čilić, F. Kozina). Ulazak mladih potaknuo je i prelazak s modela klasičnog filološkog studija na studij s raznovrsnim i isprepletenim kulturološkim interesima, čime je istodobno pokrenut proces individualiziranja znanstvenih i pedagoških interesa. Iako na diplomski studij nismo uveli poseban prevodilački smjer – što su napravili na većini neofiloloških studija – uspostavili smo i ojačali niz translatoloških kolegija – rjeđe teorijske, a češće praktične naravi. Naravno, u širem smislu bolonjska reforma, pa i reforma našeg studija, bila je odjek uvođenja tzv. tržišnog modela i globalizacije u cjelokupan europski kulturni i sveučilišni prostor, pa se ni naš studij nije mogao tome oprijeti, nego samo prilagoditi. U tom smislu naglašavanje prevodilačkih interesa bila je posljedica dinamizacije kulturnih odnosa u kontekstu poljsko-hrvatskih odnosa, uspostavljanja bržeg kulturnog opticaja, tješnjih političkih odnosa, te stanovite marketingom poduprte komercijalizacije.

Promjene u statusu prevođenja tih godina bilježe bibliografije književnih prijevoda s poljskog jezika. Uz malobrojne prevodioce starije generacije (P. Mioč, M. Martić, koji su se stali javljati sve češće), svoje su prvijence počeli objavljivati mladi, unoseći u hrvatski kulturni prostor kriterije izbora koji su obilježili poljski prijelom početkom devedesetih (I. Vidović Bolt, Đ. Čilić), a nešto kasnije i prve, odnosno druge dekade našeg tisućljeća (A. Cvitanović, S. Kasumović, E. Nuić,). A što se tiče mene osobno – svoju ulogu prevodioca vidim upravo kao neku vrstu spoja između „malićevske“ tradicije bogatog i filološki i spoznajno utemeljenog studija te nove prevodilačke prakse. Volio bih, naime, da prevodilački izbori opstanu kao neka vrsta „autonomne umjetničke i spoznajne kategorije“, odnosno da se, koliko god je to moguće, othrvaju naprasnoj komercijalizaciji.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Nažalost, čitam premalo, jer produkcija je poprilična, a čovjek u mirovini počinje ponovno otkrivati da postoji toliko drugih, prethodno zanemarenih, no ipak zanimljivih zanimanja! Ono na što bih volio upozoriti već sam zapravo rekao: da bi se postalo dobrim književnim prevodiocem – a ne tek prevodiocem književnosti – valja ne samo usvajati „meštriju“, nego istovremeno raditi na sebi, širiti svoje književne, i ne samo književne horizonte i spoznaje. Jer prevodilac o kojemu govorimo nije samo puki prenositelj tekstova iz jednog jezika u drugi – on je umjetnik koji, doduše, ne improvizira, ali svakako umije svirati po partituri dajući pritom sve od sebe, ulažući u tu izvedbu sav svoj talent. A što je partitura složenija i zahtjevnija – od prevodioca se očekuje i više, i bolje. Konačno, samo najbolji uspijevaju biti istinski umjetnici – umjetnici-izvođači velikih književnih partitura.

Prevoditeljski portreti - Nikolina Jovanović

Umjesto stručne biografije

Rođena sam u Zagrebu i u njemu sam živjela čitav život. Studirala sam matematiku na PMF-u i uopće nisam razmišljala o prevođenju, ali sam se tijekom studija počela baviti prevođenjem da zaradim za džeparac, i u prevođenju sam prepoznala rad koji mi mentalno i psihički potpuno odgovara. Cijeli radni vijek provela sam kao prevoditeljica. Ipak, vrlo sam rijetko prevodila književne tekstove, život me odveo drugim putem.

Odrasla sam bilingvalno i na tome se temelji moje znanje engleskog, a i hrvatskog, jezika. Moja pokojna mama, profesorica Sonia Bićanić, Engleskinja, sa mnom i bratom govorila je isključivo engleski od našeg rođenja. U ranom djetinjstvu mislila sam da postoje dva jezika na svijetu, onaj jezik kojim govorimo mama i ja, “naš” jezik, te jezik kojim govore svi ostali ljudi. Kada me je mama s oko 3 godine odvela u Englesku da upoznam drugu stranu svoje obitelji, bila sam u šoku i na nekoliko sam dana zanijemila jer su tada najednom svi ljudi oko nas govorili “našim” jezikom.

Kasnije nas je baka pretplatila na engleske časopise za djecu, prvo za vrlo malu djecu, onda kako smo rasli za malo veću, na koncu za tinejdžere. Časopisi su stizali svaki tjedan i jedva smo ih čekali. Oni nisu bili korisni samo jezično, davali su i uvid u to kako žive mlade djevojke/školarke u Engleskoj, o čemu razmišljaju i čime se bave. Danas se sve to sigurno promijenilo, ali to su bile kasne pedesete i rane šezdesete godine prošlog stoljeća kada se živjelo sasvim drugačije. Osim časopisa puno sam čitala knjige za djecu na engleskom, najdraži pisci bili su mi Enid Blyton i Arthur Ransome. Također sam se družila s engleskom djecom čiji su roditelji radili u Zagrebu, najčešće u British Councilu, a s čijim su se roditeljima družili moji roditelji. I tako, uz mamu, širu englesku obitelj koja nas je posjećivala ili bi mi odlazili u Englesku, uz časopise i knjige i druženje s djecom, odrasla sam doista bilingvalno. I danas je moj izbor “jezika za čitanje” engleski i čitam stvarno puno.

Mislim da je jedna od prednosti koje imam pri prevođenju onih vrsta tekstova kojima se bavim to što sam se školovala i odrasla u Hrvatskoj, a ipak mi je engleski materinji jezik. Na taj sam način stekla predznanja o kontekstu i povijesti koja prevoditelj-Englez ili Engleskinja nema, a koja su važna u prevođenju.

S Nikolinom Jovanović razgovarala je Vedrana Gnjidić.

U početku sam prevodila uglavnom turističke vodiče i tu sam ispekla zanat. Tako sam „prošla“ skoro čitavu našu obalu, a i mjesta bivše države, prevodeći za ondašnju tvrtku „Turistkomerc“. Ipak, moram izdvojiti jedan putopis koji se među njima izdvaja, a koji mi je osobito prirastao srcu. To je monografija „Apsyrtides“ Branka Fučića (1995.), kulturno-povijesni putopis po Cresu i Lošinju.

Nakon toga je došlo vrijeme velikih izložbi uz koje su se tiskali katalozi od po nekoliko stotina kartica, a ti su se katalozi prevodili. Iznimno mi je drago da sam radila na prijevodima upravo tih kataloga i monografija iz umjetnosti, bilo samostalno ili kao članica skupine prevoditelja, jer su to bili opsežni projekti. Muzej za umjetnost i obrt postavio je izložbe o baroku u Hrvatskoj (1993.), fotografiji u Hrvatskoj (1994.), biedermeieru u Hrvatskoj (1997.), secesiji u Hrvatskoj (2003.). Muzej suvremene umjetnosti postavio je izložbe „Konstruktivizam i kinetička umjetnost” (1995.), „Exat 51 i Nove tendencije” (2002.), „Gorgona” (2002.), uz ostale. Najaktivnija je bila Galerija Klovićevi dvori koja je u to vrijeme postavila mnoge značajne izložbe, a i danas je na tom putu. Najnovija za koju sam prevela katalog bila je „Ars et Virtus Hrvatska-Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine“ (2020.). Uz to, tu su i monografije Instituta za povijest umjetnosti, „Akademska crkva sv. Katarine u Zagrebu“ (2011.), „Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku“ (2018.), „Palača Generalkomande u Osijeku“ (2019.), te monografije posvećene pojedinim umjetnicima.

Smatram da su tekstovi ove vrste važni jer stranim čitateljima predstavljaju našu bogatu umjetničku i kulturnu prošlost i sadašnjost. Da se te monografije ne prevode na strane jezike, uz obilje fotografija i ilustracija, naša bi bogatstva ostala zatvorena unutar naših granica, a to bi bila velika šteta jer se imamo čime ponositi. Te tekstove pišu naši vrsni stručnjaci i bila bi šteta da se njihovo znanje ne prenese dalje, te da izostane svijest o raznolikosti i širini naše kulture i njenoj isprepletenosti s kulturama nama bliskih europskih naroda. Zbog toga mi je veliko zadovoljstvo i užitak prevoditi te tekstove.

Jezično su tekstovi najčešće napisani jednostavno, stručno i rijetko su zahtjevni s te strane, iako i tu nekada bude izuzetaka. Mislim da koriste jezik koji je primjeren toj vrsti materijala, da bi ga čitatelji mogli lako razumjeti. Međutim, zahtjevni su sa stručne strane i nekada je potrebno mnogo istraživanja na internetu, čitanja velikog broja tekstova sličnog sadržaja na engleskom jeziku, proučavanja fotografija i znanje povijesti da bi se pronašao pravi termin i kontekst.

Ne mogu se sjetiti prijevoda koji mi nije ostao u dobrom sjećanju. Međutim, izdvojila bih jednu knjigu koju sam prevela ove godine (još je u tisku) na kojoj sam radila s velikim užitkom. To je monografija koju je napisala naša vrsna pjesnikinja i fotografkinja Andriana Škunca, „Biblijski vrt. Sveta zemlja lunjskih maslina“, a izdaju je Općina Novalja i Ministarstvo poljoprivrede. Ta bi knjiga možda mogla biti neka vrsta mosta između književnih i neknjiževnih prijevoda jer je pisana poetskim jezikom i iz nje se vidi autoričina velika ljubav prema temi kojom se bavi i otoku Pagu. Na hrvatskom jeziku je monografija već izašla.

Kada sam ja počinjala postojali su samo rječnici, pisaći stroj i pomoć autora teksta ili drugih stručnjaka, a nekada autori nisu znali terminologiju na engleskom jeziku. Rječnika je bilo manje nego što ih ima danas, npr., „Bujas” još nije izašao i glavna pomoć je bio „Drvodelić”. Često sam govorila da mi je najbolji potez bio taj što sam tijekom gimnazije završila tečaj strojopisa pa mi pisanje na tastaturi nikada nije bio problem. Moj rad je u ono vrijeme izgledao ovako: najprije bih ugrubo prevela izvorni tekst na papir, strojem, onda ga ispravljala i redigirala olovkom, onda ga ponovo pretipkala, nakon toga ga je redigirala moja mama, jer je ona bila moja najveća „učiteljica” i podrška, nakon toga sam gotov tekst ponovo pretipkala „u čisto”. I to koristeći indigo papir s dvije kopije, od kojih je jedna ostajala meni, a ostale sam predavala naručitelju. Sve na papiru. Bilo je tu mnogo tipkanja, a svo ispravljanje se vršilo olovkom i gumicom, te je često bilo vrlo „mrljavo”. Na koncu, prije tiskanja sam često morala ispravljati špalte jer je knjiga izlazila na engleskom jeziku pa je i to bio moj posao, npr. rastavljanje riječi na kraju retka, eventualne tipfelere i tome slično.

Osim toga, dosta sam ulagala u kupovinu specijalizirane stručne literature. Sve te knjige i rječnici iz raznih područja, koje sam sakupljala tolike godine, sada stoje na polici skoro netaknuti jer ih je istisnuo internet na kojem se podaci mnogo lakše pronalaze.

Prevođenje onda i sada za mene je kao “nebo i zemlja”. Internet i nove tehnologije od ogromne su pomoći iz više razloga. Najviše zato jer mi internet na radni stol donosi mnoga znanja i podatke koji su mi važni u radu. E-mailom se lako mogu sporazumijevati s autorom teksta ili urednikom knjige. Upotrebom računala riješila sam se mnogostrukog pretipkavanja, sada to moram učiniti samo jednom za svaki tekst. Osim toga, računalo ispravlja tipfelere. Nekada se pitam koliko je neispravljenih tipfelera ostalo u starim danima, nekada čovjek jednostavno nešto ne vidi i uz nekoliko ponovljenih čitanja, valjda zato jer zna što bi tamo trebalo biti pa onda to i „vidi“. A uza sve to, dobiva se i na brzini.

3. Što biste izdvojili kao najvažnije korake pristupa neknjiževnim prijevodima, poput tekstova iz umjetnosti, povijesti umjetnosti ili arhitekture? Zašto najradije prevodite tu vrstu tekstova? Na koji način pristupate potvrđivanju terminologije? Koliko je važno biti u kontaktu sa stručnjacima za pojedina tematska područja o kojima prevodite?

Tijekom života prevodila sam najrazličitije vrste tekstova, od uzgajanja hibrida kukuruza, priprema za gradnju tunela sv. Rok, pa do odluka i rješenja Ustavnog suda RH. Što se god nudilo, ja sam prihvaćala. To je jedna od uzbudljivih strana prevođenja, svaka nova tema je izazov, pa nikada ne postane dosadno, a stekne se i široki dijapazon znanja. Još jedna prednost prevođenja je da radite onda kada je to vama zgodno, nema fiksnog radnog vremena. Sjećam se kako sam sjedila u parku na klupi i čuvala svoje dvije kćeri kada su bile male, a na krilu držala papire i redigirala prijevode.

Međutim, vremenom su se iskristalizirali tekstovi iz povijesti umjetnosti i likovne umjetnosti. Takvi tekstovi su mi najdraži jer ih smatram važnima na neki širi način, kako sam već rekla.

Terminologiju najčešće nalazim na internetu, a vremenom sam sastavila i neke svoje rječnike pa se služim i njima. Nekada je potrebno puno „kopanja” da bi se našao pravi termin, pa bi bila šteta da se to „kopanje” mora ponavljati u nekoj drugoj prilici. Vrlo su važne i fotografije, bilo arhitektonskih elemenata, predmeta ili slika koje opisuje tekst. Vrlo je nezahvalno prevoditi opis neke slike ili predmeta ako nemate pred očima fotografiju. Uvijek tražim od urednika da mi pošalje slike, ili ih nalazim na internetu. Smatram da je suradnja prevoditelja i autora u mom slučaju od velike važnosti, to je kao neka vrsta timskog rada u zajedničkom naporu da se postigne što bolji rezultat. Autori najčešće rado pomažu, oni su mnogo vremena i znanja uložili u pisanje svojih tekstova i jako im je stalo da sve bude kako treba. Oni obično engleskim jezikom barataju dovoljno dobro da pročitaju tekst, iako ne bi bili u stanju napisati svoj tekst na engleskom ili ga sami prevesti. Ja im uvijek prije tiskanja šaljem gotov prijevod da ga pročitaju i da daju svoje eventualne primjedbe. Mislim da je bolje da oni, ako to žele, svoj tekst pročitaju prije tiskanja, nego da kasnije budu nezadovoljni.

Umjetničke su kritike priča za sebe. Često pri prvom čitanju nisu lako razumljive, to je način na koji se takvi tekstovi pišu (i na stranima jezicima). Nekada imam osjećaj kao da se krećem kroz džunglu riječi. Ali nakon nekoliko prolazaka kroz tekst nalazim put u toj džungli i na koncu sam najčešće zadovoljna rezultatom. Ta vrsta teksta mi je najteža za prevođenje, ali pruža osjećaj zadovoljstva kada prijevod bude gotov.

4. Imali ste prilike prevoditi i specifične žanrove poput radio drame i dječjih slikovnica. Na koji ste način pristupili prijevodu radio drama, odnosno na što ste posebno obratili pažnju s obzirom na to da se radio drame realiziraju u usmenom mediju koji se uvelike razlikuje od prijevoda neknjiževnih tekstova? Pristupate li jeziku u dječjim slikovnicama s posebnom pažnjom (u smislu ostvarivanja rime, figura dikcije, zadržavanja raznolikosti vokabulara)?

Govorni jezik se razlikuje od pisanog jezika, a osobito od jezika kojim se pišu stručni tekstovi. U radio dramama sam uvijek nastojala da jezik bude što sličniji jeziku kakvim se služimo kada govorimo, dakle jednostavan, s kraćim rečenicama i dobro poznatim riječima, a najčešće su ti tekstovi tako i pisani. Tu je dopuštena veća sloboda i takvi prijevodi su mi zbog toga dragi, iako s njima nemam veliko iskustvo.

Dječje slikovnice su pravi užitak. Ni tu nemam preveliko iskustvo, ali one koje sam prevela su mi pružile veliko veselje. Izdvajam „Golemu mrvicu“ Zvonimira Baloga.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim (književnim) prevoditeljima mogli uputiti nekoliko smjernica za uspješniji rad?

Na žalost, ne čitam puno književnih prijevoda mlađih generacija, jer kada čitam iz užitka čitam uglavnom na engleskom jeziku. Čitav sam život tako čitala, a smatram da mi je to važno i iz profesionalnih razloga.

Ne bih mogla dati savjet novopečenim prevoditeljima. Jedino bih mogla reći što smatram važnim i oko čega se trudim, ali to se odnosi na moju vrstu tekstova koji nisu književni. Uvijek se trudim „odlijepiti” od izvornika. Najprije prevedem tekst skoro doslovno, da bih shvatila i prenijela smisao. Tada rješavam i terminologiju. Onda prolazim kroz tekst nekoliko puta, koliko god je potrebno, i svaki se put sve više jezično “odljepljujem” od izvornika dok tekst ne dobije svoj vlastiti život, jer će ga takvog čitati čitatelji na engleskom jeziku. On se mora pretvoriti u tekst na njihovom jeziku da im bude blizak i da ga lako čitaju, kao da je izvorno pisan na engleskom.

Prevoditeljski portreti - Ana Kolesarić

Ana Kolesarić rođena je u Beogradu 1937. U Zagrebu je pohađala osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Studirala je fonetiku i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; diplomirala francuski jezik kao drugi glavni predmet (B). Prevodila je za časopise Hrvatski tjednik Matice Hrvatske, Le monde diplomatique, hrvatsko izdanje, i Europski glasnik. Kao vanjska suradnica godinama predstavljala je francusku književnost na Obrazovnom programu Radio Zagreba (urednica Snješka Antunović). Lektorirala je i redigirala brojne prijevode.

Bavi se prevodilačkim radom više od trideset godina. Stjecajem sretnih okolnosti, susret s velikim urednikom Zlatkom Crnkovićem donio je i prve prijevode. Tako su prvi put na hrvatski jezik prevedena djela velikih francuskih pisaca 20. stoljeća Blaisea Cendrarsa, Marcela Pagnola, Jeana Gionoa i Patricka Modianoa. Sva ta djela izdana su u popularnoj biblioteci HIT. Valja naglasiti da je roman Ulica mračnih dućana Patricka Modianoa izdan davne 1980. godine.

Nedavne, 2014. godine upravo je Patrick Modiano dobio Nobelovu nagradu za književnost. Tada je izdavačka kuća Fraktura i njezin cijenjeni urednik Seid Serdarević ponovila izdanje prevedenog romana Ulica mračnih dućana. Prevoditeljica je za tu izdavačku kuću prevela još dva romana Patricka Modianoa: Dora Bruder i Mjesto za zvijezdu.

Tijekom svog prevodilačkog rada prevoditeljica je prevodila stare majstore pisanja Xaviera de Maistrea i Charlesa Perraulta, ali i suvremene spisateljice Marguerite Duras i Amelie Nothomb.

Surađivala je s raznim izdavačkim kućama: Znanje, Zagreb; Grafički zavod Hrvatske, Zagreb; Ceres, Zagreb; Šareni dućan, Koprivnica; Vuković&Runjić, Zagreb; Fraktura, Zagreb.

Zadnji prijevod (2020.) Sjećanja trgovca umjetninama, autobiografije Ambroisea Vollarda, jednog od najpoznatijih trgovaca umjetninama moderne umjetnosti, neobičnim okolnostima vezanog i za naše prostore, izdala je izdavačka kuća Šareni dućan u svojoj biblioteci ŽIVOT JE LIJEP.

Trenutačno radi na djelomičnom jezičnom osuvremenjivanju prijevoda romana Oblomov Ivana Gončarova.

S Anom Kolesarić razgovarale su Erika Koporčić i Lana Momirski.

Kad razmislim, teško bi mi bilo izdvojiti neke knjige, jer mi je svaki prijevod bio izazov. No možda su najveći izazovi bili prvi prijevodi, dakle, Blaise Cendrars Moravagine, Patrick Modiano Ulica mračnih dućana i Marcel Pagnol Vrijeme ljubavi. Dok mi je Moravagine bio zahtjevan kao tekst, gotovo anti-roman antiheroja, roman Patricka Modianoa tek prividna priča o istrazi, a zapravo potraga za identitetom, krajnje izazovan bio je susret s prividnom lakoćom klasične rečenice autobiografskog romana Marcela Pagnola. A koji su mi prijevodi ostali u dobrom sjećanju – u lijepom sjećanju ostala mi je Marguerite Duras i Mornar s Gibraltara, a u izrazito nelagodnom, gotovo odbojnom autobiografija Paula Gauguina.

Moram svakako istaknuti kako sam beskrajno zahvalna velikom uredniku Zlatku Crnkoviću da sam bila te sreće i da sam davne 1980. prevela roman Ulica mračnih dućana, prvi prijevod Patricka Modianoa na ovim prostorima, pisca koji će 2014. godine dobiti Nobelovu nagradu.

Kad je riječ o prevodilačkim izazovima, tu se odmah nalazi još jedan pisac sa sličnim prevoditeljskim zamkama: to je Jorge Semprun i njegov roman Kakva lijepa nedjelja! Ta tri pisca: Blaise Cendrars, Jorge Semprun i nobelovac Patrick Modiano u svojim se romanima referiraju na ličnosti iz političkog i javnog života. Ponekad su to povijesne osobe, češće suvremenici. Tu su još calembouri s premetanjem imena i prezimena, a tu se osobito istaknuo Patrick Modiano, i to ponajviše u svom prvom romanu Mjesto za zvijezdu koji je objavljen davne 1968. Zamka je već u samom naslovu, i to neprevediva. Evo navoda na početku knjige: U lipnju 1942. njemački časnik prilazi nekom mladiću i pita ga: “Oprostite, gospodine, možete li mi pokazati gdje se nalazi la place de l’Etoile?” Mladić spremno pokaže lijevu stranu svojih grudi. (Židovska priča.)

No ondašnji čitatelji mogli su prepoznati tko se krije u tim ispremetanim imenima. To danas bez fusnota ne uspijevaju ni obrazovani francuski čitatelji, a što bismo onda rekli za naše čitatelje. Tu nastupa medij-prevoditelj i sada sve ovisi o njegovu znanju, trudu i sposobnosti da sve to prenese u vlastitu kulturu i na svoj jezik.

Današnji i davnašnji prevoditelji, ako su vrsni, bitno se ne razlikuju. To je moje mišljenje bazirano na lektorskom iskustvu. I da, sve je sada ubrzano, pa su i previdi češći. Nije moguće prevesti dvadeset stranica dnevno, makar i uz pomoć interneta, a da to bude kvalitetan prijevod. Da, ostala sam vjerna ukoričenim rječnicima i enciklopedijama. Tek tu i tamo potražim nešto na internetu kojem baš i ne vjerujem previše.

Osobnog iskustva nemam, ali mislim da u kratkim kontaktima, a takvi su uglavnom bili mogući u naše vrijeme, nije bilo moguće postići neki relevantni rezultat. Na ovo pitanje nemam nekakav relevantan odgovor zato što sam većinom prevodila klasike. Doduše, Jorge Semprun je bio živ u vrijeme mojega prevođenja njegova kapitalnog djela Kakva lijepa nedjelja! Bilo je čak i govora o njegovu gostovanju, ali su tada već nastupila neka “turbulentna” vremena. Upoznala sam tek jednog doista nebitnog autora, koji je samo malo “začinio” prijevod mijenjajući tekst “na licu mjesta”, što bi se reklo na nestandardnom hrvatskom jeziku.

4. Među brojnim fiktivnim likovima kojima ste dali njihov hrvatski glas nalazimo i nekoliko stvarnih povijesnih ličnosti, primjerice Paula Gauguina i Ambroisea Vollarda, obojicu iz svijeta umjetnosti. Pristupate li drugačije stvarnim i izmišljenim likovima, ima li razlika u pronalaženju njihovih glasova? Inspiriraju li vas u tom procesu ljudi iz vašeg života? Postoji li neki lik čiji ste karakter, rečenice i misli s osobitim užitkom prevodili?

Ne mogu sama prosuditi ima li razlike u glasovima likova u mojim prijevodima. Sigurno ih ima, ali bih se radi te spoznaje morala nekako udaljiti i ponovno prelistati svoje prijevode. To bi lakše otkrio neki vjerni čitatelj. No mogu iskreno progovoriti o Ambroiseu Vollardu i Paulu Gauginu. Ambroise Vollard mi je svojim pričama, osvrtima i dosjetkama popunio neka moja znanja o meni dragim slikarima i tako mi uljepšao životne trenutke. Na suprotnoj strani nalazi se Paul Gauguin i njegova autobiografija Prije i poslije. On već na prvim stranicama ispisuje ovu rečenicu: „I sad je očito da ne poznajem ljubav: da bih izgovorio ono volim te, trebalo bi mi izbiti sve zube.“ Tako može pisati samo izrazito nesretan čovjek, a Paul Gauguin bio je, uza svu božansku nadarenost, nesretan čovjek. Bilo mi je jako teško prevoditi tu knjigu, osjećala sam se kao da me truje. Doživjela sam to vrlo osobno. Jedna kolegica je čak odbila taj prijevod, znači da nisam preosjetljiva samo ja. Jednostavno, taj nesretni čovjek bio je apsolutno nesposoban za ljubav, što izrijekom i govori u svojoj knjizi. Uživala sam prevodeći Marcela Pagnola, Xaviera de Maistrea, Jeana Gionoa i, napokon, Mornara s Gibraltara Marguerite Duras.

Čitam prijevode mlađih generacija, no prije sam čitala još i više zbog lektorskog posla. Ne bih se usudila dijeliti savjete osim jednoga: dragi kolege i kolegice, čitajte dobre prijevode, čitajte dobre pisce i to naše stare pisce, čitajte sve knjige profesorice Nives Opačić i slijedite njezine upute o hrvatskom jeziku. Često sam kod mladih prevoditelja susretala doslovne prijevode, a rečenice su bile još nerazumljivije ako su se u njima zatekle neke poslovice. S poslovicama je prepoznatljivo je li netko savladao jezik – prvo svoj, a onda i strani. U poslovicama se to otkriva.

Prevoditeljski portret - Ivan Matković

Ivan Matković rođen je 1943. Završio je Klasičnu gimnaziju i studij engleskog i komparativne književnosti u Zagrebu, doktorirao je na Sveučilištu Stanford u SAD-u. Gostovao je na sveučilištima Yale, Northwestern, Stanford, u Mainzu i Grazu. Radio je u školi stranih jezika, u gimnaziji i na fakultetu, a od 1998. bio je samostalni književni prevodilac do umirovljenja. Prevodi američku i englesku književnost, a za svoj prijevod Subote Iana McEwana dobio je 2007. Godišnju nagradu DHKP-a za najbolji prijevod romana.

S njim je razgovarala Hana Greta Matković diplomirana je psihologinja i književna prevoditeljica. Prevodi uglavnom za djecu.

Nalazimo se u prirodnom staništu Ivana Vanje Matkovića, meni poznatijeg kao... tata. On sjedi u svojoj fotelji, koju ja pokušavam ukrasti kad god mogu, ali danas mi nije uspjelo. Okruženi smo njegovim prijevodima, maminim prijevodima, didinim nagradama, uopće ne mogu dokučiti otkud mi ideja da se bavim pisanom riječi. Tata u jednoj ruci drži svoju parilicu, od koje se rijetko kad odvaja, a u drugoj bibliografiju. Pripremio se, znači, ali kaže da nije jer misli da nije dovoljno. To nam je, čini se, u genima.

U tvojem prevoditeljskom opusu nalazi se oko 20 prevedenih naslova. Koji ti je od tih prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji?

Naravno, najuzbudljiviji prijevod mi je bio prvi prijevod, 1973. godine, drama U repu Israela Horovitza. To je apsurdistička drama čija je prva izvedba bila 1967., ali se onda revival kontinuirano prikazivao u kazalištu off-off-Broadwaya (moj interes naglo poraste kad čujem Broadway) od 1974. do 2018., a malotko zna da je u New Yorku to i najdulje prikazivana drama. Glumica Ana Karić gledala ju je u Parizu, gdje joj se toliko svidjela da je htjela glumiti jedinu žensku ulogu, i nabavila original. Zatim je srela mog oca (Marijana Matkovića) i potužila mu se da je nitko ne želi prevoditi jer je previše vulgarna. On joj je rekao da sam se ja netom vratio sa studija, iz Amerike, i da bi me vjerojatno zanimala. I tako se dogodio moj prvi prijevod. Drama je bila prikazana 1975. u Dramskom kazalištu.

Na neki način su mi najdraži prijevodi bili oni za Antologiju američke drame jer sam tada imao priliku prevesti drame Sama Sheparda, Davida Mameta i Landforda Wilsona, koji su bili među najpoznatijim američkim autorima te generacije, nasljednici Arthura Millera i Tennesseeja Williamsa, a ovdje u to doba manje-više nepoznati.

Prevodio si podjednako drame i romane, koji ti je bio pak najizazovniji ili najuzbudljiviji roman?

Vjerojatno isto prvi, Betonski vrt Iana McEwana. (Nasmije se i slegne ramenima.) Osjećam se dosta zaslužnim što sam Iana McEwana, odnosno njegova djela, naravno, doveo u Hrvatsku. Slučajno sam pohađao seminar na Cambridgeu (bez pritiska, Hana), osamdesetih, o modernoj engleskoj književnosti, koji je vodio Malcolm Bradbury, poznati engleski pisac akademskih romana i voditelj najpoznatijeg studija kreativnog pisanja na Sveučilištu Istočne Anglije. Kao dio seminara, dovodio je pisce koji su ili pohađali ili završili taj studij, a jedan od njih bio je i Ian McEwan, koji nam je pročitao jednu od svojih još nedovršenih kratkih priča. Meni se ona jako svidjela, a kako je već objavio dvije zbirke, ponio sam ih u Zagreb i ponudio legendarnom uredniku Hit biblioteke Zlatku Crnkoviću. On mi je tada rekao da kod nas, nažalost, zbirke priča ne prolaze pa nek' se ja javim kad Ian McEwan napiše neki roman. Nasreću, to se ubrzo i dogodilo pa sam mu donio Betonski vrt.

Sad kad si ga već spomenuo, kako je uopće počela ta tvoja ljubavna afera s McEwanom, zašto si ga toliko prevodio?

Ha, tražili su me da ga prevedem jer sam ga već prevodio, čini se da su bili zadovoljni. (Skromno slegne ramenima, ali se i vragoljasto smiješi.) McEwan baš i nije lagan za prevođenje. Njegova je proza... siva. Nema jarkih boja. Dok je hrvatski jezik ipak prilično hiperboličan, McEwan je... Hm. (Parilica u usta, vrijeme za razmišljanje.) Dosta... šparan.

Meni se sviđao jer je vrlo precizan stilist, koji piše o strašnim stvarima kao da su normalna svakodnevica. Vrlo često me podsjeća na Kafku. Kako sam od početka prevođenja imao vrlo romantičnu predodžbu da je prevođenje prosvjetiteljski posao, da to što sam privilegiran i jako dobro znam jedan strani jezik znači da trebam i upoznati što više ljudi koji ne znaju taj jezik s engleskom i američkom književnošću, htio sam upoznati što više ljudi i s McEwanom.

Iako tvoje upoznavanje s McEwanom i nije bilo najslavnije, možeš to ispričati?

Nakon što je Betonski vrt objavljen, pri prvoj posjeti Londonu nakon toga, odnio sam mu primjerak knjige. Nije se doimao naročito oduševljen knjigom, tako da je moj posjet trajao vrlo kratko pa sam i ubuduće smatrao da je bolje da ga ne uznemirujem svojim upitima. Bilo mi je to malo neobično, u to je vrijeme i on bio vrlo mladi pisac, relativno nepoznat, koji baš i nije bio široko prevođen.

Bi li volio da si s nekim drugim autorima koje si prevodio bio u kontaktu?

O da, sa Samom Shepardom i Davidom Mametom. S njima bih volio porazgovarati.

Je li ti neki prijevod ostao u lošem sjećanju?

Pa niti ne. Imao sam dosta veliku sreću da sam uvijek imao izbor. Nikad nisam živio isključivo od prevoditeljstva pa sam pažljivo birao prijevode koje sam htio, čiji su mi izvornici iz nekog razloga bili zanimljivi.

Što bi rekao, koja je razlika između prevođenja drame i romana?

Kod drame je, s jedne strane, problem što tekst više nije tvoj kad ga predaš kazalištu, jer će svi koji su uključeni u postavljanje drame ostaviti neki svoj trag i moći ga mijenjati. S druge strane, zato imaš i veću slobodu i manju odgovornost nego kod prijevoda romana. Nekad je postojao običaj da se tekstovi drama tiskaju (u izdanju kazališta), u kojem bi slučaju izvorni prijevod preživio, ali u velikoj većini slučajeva se to više ne radi, osim u Kazalištu Mala Scena.

Prevođenje drama je vrlo uzbudljivo i zato što uvijek postoji mogućnost da neko drugo kazalište u budućnosti odluči igrati isti tekst. Tako su neki od mojih prijevoda igrani i u Zagrebu, i u Varaždinu, i u Osijeku, i u Rijeci, i u Dubrovniku, a kako je svaka od tih predstava bila drugačija, iznova sam se susretao sa svojim tekstom.

Kako bi usporedio prevođenje nekad i danas? Je li se nešto u tvojoj tehnici promijenilo?

Vrlo sam staromodan, još uvijek prevodim rukom, kemijskom na papiru. Nisam savladao ni pisaću mašinu. (Smije se. Čini se da smo ljubav prema buhicama na papiru naslijedili od dide Marijana.) To na neki način ima velikih prednosti, jer onda moja žena, vrsna prevoditeljica, usput ispravi moje prijevode dok ih pretipkava. Ovom prilikom bih rekao i da sam imao veliku sreću s prevođenjem romana jer sam imao izvrsnu lektoricu, Zoru Radić, a i urednicu Vjeru Balen-Heidl, koje su ispravile mnoge pogreške koje sam radio, jer sam iz one generacije koja je čitala beogradske i sarajevske prijevode pa mi hrvatski nije najjača strana.

Osim toga sam izrazito spor u prevođenju, prevodim 3-5 kartica dnevno jer se svakih desetak minuta dižem - da si napravim kavu, zalijem cvijeće ili radim bilo što, samo da ne sjedim i prevodim. Što sam si isto mogao dozvoliti jer mi to nije bio osnovni izvor prihoda. (Jabuka ne pada daleko od stabla pa bome nije ni čudo što nam je ovoliko trebalo da provedemo intervju. Je li netko za čaj?)

Potpuno mi je jasno da je puno lakše pisati na tipkovnici, međutim kad se sjetim da sam nešto mogao bolje prevesti, puno mi je lakše pregledavati tekst dok sam okružen papirima, nego da moram skrolati gore-dolje. Da ne govorimo o tome da me uvijek strah da bih mogao izbrisati ono što sam teškom mukom preveo. Ipak, služim se internetom kad trebam određene informacije, a prije toga sam bio okružen rječnicima, posebno Bujasovim, enciklopedijama i raznim priručnicima.

Za razliku od mame i mene, preveo si samo jedan roman za djecu. Kako to da si se odlučio baš za Dječaka u prugastoj pidžami? (I traumatizirao me tom knjigom za cijeli život.)

Nakon Subote, na neko vrijeme sam prestao prevoditi. Međutim, onda se dvije godine poslije, 2009., na JFF-u trebao prikazivati film Dječak u prugastoj pidžami i Slavko Goldstein me pitao mogu li to prevesti u roku od mjesec dana. S obzirom na sadržaj, to mi se zaista činilo vrijednim truda. Danas mi je vrlo drago da sam to preveo, a upravo je ove godine izašlo ponovljeno izdanje - izdavač Katarina Zrinski, Varaždin.

Čitaš li prijevode mlađih generacija i jesi li primijetio nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što misliš koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji bi savjet dao novopečenim književnim prevoditeljima?

Veliki je problem da sam ja dugi niz godina predavao englesku i američku književnost na fakultetu, pa sam se naučio sve čitati u izvorniku, između ostaloga i da ne bi slučajno neki student otkrio neku knjigu o kojoj ja ne znam ništa. Ali, jedan period nakon odlaska s fakulteta bio sam zaposlen kao neka vrsta redaktora u Algoritmu, gdje sam pregledavao i ispravljao prijevode mlađih kolega, ali mi se čini da ni oni danas više nisu pupoljci. Često su se ukazivali vrlo slični nedostaci, a to su bili neshvaćanje nekih kulturoloških pojmova i nepoznavanje povijesti. Zbog toga bih mladim prevoditeljima savjetovao da puno čitaju, ali i da gledaju filmove, i to i stare, crno-bijele. Također, nikad ne treba biti previše samouvjeren, i u rječniku treba razmisliti i o drugim opcijama osim prve riječi koja se nudi.

Prevoditeljski portret - Bosiljka Brlečić

Bosiljka Brlečić rođena je 1947. godine u Zlataru. Diplomirala je filozofiju i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a potom radila kao profesorica, stručna suradnica u USIZ-u kulture grada Zagreba i Prosvjetnom saboru Hrvatske. Od 1987. ima status samostalne umjetnice, a od 2004. prevodi iz mirovine.

Njezin bogati prevoditeljski opus, koji je čini zanimljivom sugovornicom za prevoditeljske portrete, obuhvaća raznorazna književna i književno relevantna djela, od filozofije, sociologije, esejistike (Bergson, Voltaire, Rousseau, Diderot, Aron, Jünger, Barthes), književnosti (Tournier, Flaubert, Lamarche, Fischer, Sagan, Nothomb, Mourad) i književnosti za djecu (Tournier, Verne, Kästner, Schami), zbog čega je 2008. odlikovana Nagradom Društva hrvatskih književnih prevoditelja za prijevod knjige Rolanda Barthesa Fragmenti ljubavnog diskursa, kao i Nagradom „Josip Tabak“ za životno djelo. Prijevode je također objavljivala u časopisima (Filozofska istraživanja, Kulturni radnik, Republika, Kolo, Odjek, Izraz, Nova Istra...) i na Trećem programu HR-a, za koji je uz prijevode stotinjak autora (Alain, Gracq, Giono, Todorov, Derrida, Emannuel, Adamek, Harpman, Quignard, Benn, Timm, Palmier, Lou i dr.) pripremila i nekoliko tematskih cjelina posvećenih autorima kao što su Gracq, Jünger, Steiner ili Barthes.

Koliko je Bosiljka Brlečić tijekom cijeloga života uronjena u prevođenje i doista ga živi, svjedoči i to što za predstavljanje u uvodu simpatično moli da bude što kraće, tek da se zna o kome je riječ, ne bi li ostalo više mjesta za razgovor – o prijevodnim postupcima, o anegdotama koje veže uz prijevode raznih djela te o svakodnevnom radu i praktičnim aspektima života samostalnog prevoditelja.

S Bosiljkom Brlečić razgovarala je Sandra Ljubas.

U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se široka lepeza filozofsko-esejističkih djela i raznolike beletristike, uključujući i dječju književnost. Kako ste se počeli baviti prevođenjem?

Ja sam studirala filozofiju i francuski jezik kao drugi predmet i za vrijeme studija, a ni desetak sljedećih godina, nisam razmišljala o prevođenju kao mogućoj profesiji. Uostalom, na studiju stranih jezika tad i nije bilo kolegija koji bi vas za to pripremali. Počela sam prevoditi slučajno, osamdesetih godina, kad su mi kolege sa studija filozofije, koji su u međuvremenu postali urednici u časopisima i izdavačkim kućama, ponudili da prevedem nekoliko filozofskih tekstova. Naime, ponekad su imali problema s tim prijevodima, jer su jedni prevodioci dobro poznavali jezik ali ne i filozofsku terminologiju, a drugi obratno. Mislim da sam tad prvi put nakon studentskih dana uistinu uživala u onome što radim: povezala sam svoja dva znanja i, još važnije, kao da sam se prevodeći povezala sa samom sobom. U početku sam prevodila kraće tekstove i to sam mogla raditi uz svoj ondašnji posao s punim, osmosatnim radnim vremenom. Kad su mi izdavači počeli nuditi prijevode knjiga, morala sam se odlučiti između sigurnog zaposlenja s redovitom mjesečnom plaćom i nimalo sigurne egzistencije samostalne prevoditeljice. I danas se čudim kako sam (o)lako donijela tu odluku.

Tu zapravo počinje odgovor na vaše pitanje o mojem „bogatom prevodilačkom opusu“, odnosno na konstataciju da sam prevodila raznovrsna djela. Kad živite od književnog prevođenja, često morate prihvatiti i prijevode djela koja ne bi bila vaš izbor. Ja sam imala sreću da su mi izdavači uglavnom nudili ono što mi je bilo zanimljivo, a nerijetko su prihvaćali i moje prijedloge. Najveću slobodu pružao mi je Treći program hrvatskog radija, koji me spasio kad su devedesetih godina počeli propadati veliki izdavači, ili su znatno smanjili svoje programe. Za Treći program sam sama birala tekstove autora koji kod nas nisu bili ili su bili malo prevođeni, a ponekad sam pripremala i tematske cjeline posvećene meni omiljenim piscima kao što su Julien Gracq, Albert Camus, Ernst Jünger, Nicolas Bouvier… Većina tih prijevoda, a bile su to ponekad i cijele knjige, otišla je „u vjetar“, to jest radijski eter. Prošle godine dosta se govorilo o prvom hrvatskom prijevodu slikovnice Četiri priče za djecu mlađu od tri godine Eugènea Ionesca. Ja sam te priče prevela prije gotovo trideset godina za emisiju „Dnevnici i pisma“, kao sastavni dio Ionescovih autobiografskih zapisa. Prevođenje za radio bilo mi je i izvrsna škola, jer tekst preveden za radio mora proći „test govora“ – glumac ga mora izgovoriti. Ono napisano nije više samo znak preko kojega prelazimo pogledom, nego traži svoj prirodni ritam. Da bih ga postigla, imala sam jednu neobičnu metodu, do koje sam došla nesvjesno i ne znam može li biti od pomoći drugim prevodiocima. Svaki prevedeni tekst čitala sam u sebi i istovremeno čula kako ga u mojoj glavi, ili tko zna gdje, glasno izgovara glumac koji je bio jedan od najboljih interpretatora proze u emisiji „Dnevnici i pisma“. Ako je on govorio glatko, znala sam da je prijevod dobar i da ga mogu poslati uredniku. (Usputna napomena: kad je taj glumac umro, nakon nekog vremena više ga nisam mogla čuti i zamijenio ga je glas jedne glumice. Njezin glas i danas mi ponekad pomaže kad prevodim, ne samo za radio.)

Koji vam je od tih vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji?

Pretpostavljam da ovaj primjer pripada području „na rubu znanosti“, ali odgovor na pitanje koji mi je bio najizazovniji ili najuzbudljiviji prijevod, vjerojatno ga nadilazi. Riječ je o romanu Kralj joha Michela Tourniera. Prije nego što sam potpisala ugovor za prijevod, počeli su mi trnuti prsti na desnoj ruci, a na zglobu se pojavila mala oteklina. Kirurg na ortopediji dijagnosticirao je tumor mekog tkiva koji pritišće karpalni kanal i predložio operaciju, malu, bezazlenu operaciju nakon koje ću za najviše tri tjedna moći normalno raditi. Potpisala sam ugovor, jer mi je do te knjige bilo jako stalo. No, operacija i nije bila tako bezazlena – pokazalo se da je tumor zahvatio kost i tek za tri tjedna znat će se je li bio zloćudan. Ova priča ne bi se uklapala u „prevoditeljski portret“ da glavni lik Kralja joha, Abel Tiffauges, vlasnik automehaničarske radionice, na početku romana ne ozlijedi desnu ruku i, budući da ne može raditi svoj posao, počne lijevom rukom zapisivati svoja sjećanja i razmišljanja. Naziva ih Les Écrits sinistres. U francuskom „sinistre“ danas označava nešto strašno, zlokobno, nesretno, ali latinski korijen riječi, sinister, znači „lijevo“. Zbog niza razloga, a ponajviše zbog uloge opreka u romanu, prevela sam to kao „Ljevoručni zapisi“, i još ni danas nisam posve sigurna ne bi li bolji prijevod bio „Zlosretni zapisi“. No prevodioci u jednom trenutku moraju donijeti odluku. Uz to, jedna od tema knjige su benigne i maligne inverzije, kad se nešto naizgled dobroćudno preobraća u zloćudno, i obratno. Moj tumor bio je dobroćudan, ali zbog komplikacija nakon operacije nekoliko mjeseci nisam mogla pomaknuti zglob i prste desne ruke. (Za to vrijeme naučila sam pisati lijevom.) Kad sam uspjela „oživjeti“ ruku, počele su se jedna za drugom nizati bolesti za koje klasična medicina nije nudila nikakav lijek i na kraju sam otišla jednom homeopatu. Od ulaza u zgradu do ordinacije, ondje me čekao cijeli imaginarij Michela Tourniera: od ploče krojača Pjeroa, koji je imao salon u toj kući (i prizivao pekara Pierrota iz priče Pierrot ili tajne noći), do velike reprodukcije slike arhanđela Mihovila (Mihaela ili Michela, kako vam drago) u čekaonici, i uz nju grafike koja je prikazivala Jeruzalem u doba cara Heroda (iz romana Gašpar, Melkior i Baltazar), i na kraju, u ordinaciji, male uljane slike svetog Kristofora koji nosi dijete Isusa preko nabujale rijeke. Detalj Bellinijeve slike s istim motivom gledala sam svaki dan na naslovnici francuskog izdanja Kralja joha. Taj roman u kojemu glavni lik neprestano nalazi i tumači znakove i simbole kao da je prenio dio svoje mračne energije u moj život. Osjećala sam se tako loše da sam htjela otkazati tromjesečnu stipendiju koju mi je francuski Centar za knjigu dodijelio za prijevod upravo te knjige. Srećom, prevodilački koledž u Arlesu i Michel Tournier, kojega sam tad već dobro poznavala i nekoliko puta bila gost u njegovoj kući u dolini Chevreuse, uspjeli su me nagovoriti da ipak dođem u Francusku. Tournier me pozvao da prva dva tjedna provedem kod njega i to sam, naravno, prihvatila. Priča o tom boravku bila bi preduga, reći ću samo da je bio brižan domaćin i da sam se nakon više od godinu dana konačno počela oporavljati. Nadam se da sam mu se bar malo odužila tekstom „Michel Tournier, Kralj joha i ja“, objavljenom u posebnom broju novosadskog časopisa „Polja“, u cijelosti posvećenom Tournieru. (Zanimljivo je da me na suradnju pozvao urednik časopisa kojega nisam poznavala i nikad prije nisam s njim surađivala. Otprilike istovremeno jedan mi je zagrebački časopis odbio prijevod Patricka Modianoa, uz obrazloženje da im se „ne uklapa u koncepciju“. Nepunih mjesec dana nakon toga Modiano je dobio Nobelovu nagradu za književnost.) I za kraj – onoga dana kad sam išla na sastanak s izdavačem da mu predam diskete s prijevodom Kralja joha, počela je iz vedra neba padati tuča… Ne izmišljam, podatak o tome što se na nebu iznad Zagreba događalo 8.8.2008. godine vjerojatno je zabilježen na stranicama Hidrometeorološkog zavoda.

Sjećate li se nekog prijevoda koji vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Ako mi nešto nije ostalo u najboljem sjećanju, to nisu prijevodi, pogotovo ne oni u koje sam uložila najviše vremena, energije i truda. Druga priča su izdavači koji vam pošalju na potpis ugovor prema kojemu ćete za karticu prijevoda dobiti 50 kuna (čujem da se danas plaća i manje, nekima možda i više, ne znam), zatim uredno zatraže potporu francuskog Centra za knjigu (koji uopće ne razmatra predložene naslove ako je iznos prevodilačkog honorara, za zemlje Istočne Europe, manji od 10 eura za karticu), a onda vas na kraju zamole da potvrdite da ste tih 10 eura i dobili. Bojim se da je tu nešto bitno „izgubljeno u prijevodu“ i pitam se koliko takvih ugovora i izjava prevodioci potpisuju, znajući ili ne znajući što rade. Prije nekoliko godina jedna mi je mlada prevoditeljica ozbiljno objašnjavala da nju ne zanimaju ljudi nego samo kultura, pisana vjerojatno velikim slovom. (Ja prevodim upravo zato što me zanimaju ljudi.) Možda je to razlog da nerado razgovaramo o tako trivijalnoj temi kao što su honorari za uzvišeni umjetnički rad.

Kad sam u prevodilačkom koledžu u Arlesu prije dvadesetak godina razgovarala s Abertom Bensoussanom, velikim prevodiocem sa španjolskog i jednim od osnivača francuskog društva prevodilaca, rekao mi je da su prvo nastojali utvrditi minimalni iznos honorara i postići dogovor s Ministarstvom kulture da izdavačima dodjeljuje potpore ovisno o visini honorara. Za to su im trebale dvije godine, a minimalni honorar iznosio je otprilike današnjih 22 eura za karticu od 1500 znakova. Prije nekoliko godina Pierre Assouline, poznati pisac i kritičar, radio je po narudžbi Ministarstva kulture analizu statusa prevodilaca u Francuskoj, i na svojem blogu objavio tekst pod naslovom „Moj prevodilac je siromašan“, jer je još ostao na tih 22 eura. Uklapa li se ovaj dio mojeg odgovora u „prevoditeljski portret“, neka zaključe oni koji ga budu čitali. Meni je važan.

Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Ako usporedim kako ja prevodim danas i kako sam prevodila prije trideset ili četrdeset godina, rekla bih da se u biti nije ništa promijenilo, iako uz pomoć interneta brže dolazim do nekih informacija, a računalo omogućuje lakši rad na tekstu: unošenje ispravaka, mijenjanje redoslijeda riječi u rečenici itd. No često prvu verziju prijevoda pišem rukom, pogotovo kad je riječ o težim tekstovima. Vjerojatno se kod mene uspostavila čvrsta veza između ruke i glave, koju tipkanje ometa. I ispravke unosim prvo rukom na isprintanom tekstu, jer na ekranu ne vidim pogreške.

Ja još pripadam generaciji Gutenbergove galaksije i uz radni stol imam posebnu policu s rječnicima, enciklopedijama, leksikonima i priručnicima svih vrsta. Neki od njih me danas samo podsjećaju na prijevod knjige zbog koje sam ih nabavila – od priručnika o ocjenjivanju lovačkih trofeja i fotokopije malog njemačko-hrvatskog rječnika lovačkog nazivlja za Kralja joha, kemijskog leksikona i priručnika o voćarstvu za Bouvarda i Pécucheta, rječnika turcizama za Tragom mrtve princeze, da ne nabrajam dalje. Obradovala me rečenica Alberta Manguela iz poglavlja posvećenog rječnicima u knjizi Dok pakiram svoju biblioteku, u kojoj ih naziva „anđelima čuvarima naših knjižnica“. Ja i danas često potražim njihovu pomoć.

Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na vaš odnos prema prijevodu?

Upoznala sam mnoge autore koje sam prevodila, s nekima sam snimila i razgovore za radio, neke sam srela jedanput, druge sam viđala češće u prevodilačkoj rezidenciji u Seneffeu u Belgiji, a s Michelom Tournierom sam uspostavila prijateljski odnos koji je potrajao do njegove smrti. Mislim da je to vrlo malo utjecalo na moj odnos prema prijevodu, jer prevodilac prije svega prevodi tekst, ali sam možda osjećala veću odgovornost prevodeći pisce koji su mi bili bliski. Relativno rijetko sam ih konzultirala u vezi s prijevodom. Sjećam se recimo da sam jednog austrijskog pisca pitala što znači „vlak koji vozi u ritmu svetaca“ i on se začudio shvativši da samo oni koji su putovali tom malom lokalnom prugom znaju da sve stanice nose imena svetaca – Sankt ovaj i Sankt onaj.

Kako se prevođenje dječje književnosti razlikuje od prevođenja filozofije ili pak književnosti za odrasle? Koliko se pritom tekst prilagođuje uzrastu čitatelja kojemu je namijenjen te njegovom percipiranom znanju o svijetu, i jezično i sadržajno u smislu kulturnih razlika?

Od knjiga za djecu prevela sam među ostalim roman Petko ili Divlji život Michela Tourniera (za koji se uvijek čudim da nije barem na popisu izborne lektire uz Defoeovog Robinsona Crusoea) i navest ću Tourniera koji je često ponavljao da ne piše za djecu, ali da ponekad uspije napisati tako dobru knjigu da je mogu čitati i djeca. Uostalom, neke od knjiga danas uvrštenih u korpus dječje književnosti nisu bile napisane za djecu. Ja sam s godinama naučila ono za što ću mnogo kasnije naći svojevrsnu teorijsku potvrdu u Etici i politici prevođenja Henrija Meschonnica, koji kaže da prevedeni tekst na svojem jeziku mora raditi ono što izvornik radi na svojem. Dakle, ako je knjiga napisana tako da je mogu čitati i djeca, ja je ne moram prilagođavati uzrastu čitatelja. Što se tiče kulturnih razlika, o njima moramo voditi računa i u književnosti za odrasle. Mislim da u prevodilačkom poslu ima nečega glumačkog i kao što glumac ne može igrati svaku ulogu, ni prevodilac ne može prevesti svaki tekst. Ja nisam nikad prevodila poeziju, i na veliko čuđenje izdavača odbila sam prijevod Queneauove Zazie u metrou, jer sam mislila da će to mnogo bolje napraviti neki mlađi prevodilac koji poznaje današnji žargon mladih. S knjigom koju prevodim moram se na neki način naći na istoj „valnoj dužini“, a to mi, na moju sreću, uspijeva s raznovrsnim djelima, pa i onima za djecu.

Čitate li prijevode mlađih generacija? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima? Mislite li da je lakše danas ispeći prevoditeljski zanat u odnosu na to kako je bilo prije? Što su olakotne, a što otegotne okolnosti u profiliranju mlađih prevoditelja?

Budući da oduvijek mnogo čitam, pratim i rad mlađih prevodilaca i neke od njih vrlo cijenim. No, nailazim i na prijevode koji su očito rađeni na brzinu, pa su i prevodiocima i lektorima i urednicima promaknule ne samo jezične nezgrapnosti nego i besmislice. Moj savjet mladim prevodiocima, uz ono uobičajeno „čitajte dobre pisce i obogaćujte svoj jezik“, bio bi da misle o onome što prevode i da pokušaju vidjeti sliku i čuti glas teksta. Tako će izoštriti osjećaj za zamke koje im postavlja. Sjećam se jednog prijevoda u kojem je bila riječ o prozoru u kojem se vidi „misère“. U svim francusko-hrvatskim rječnicima naći ćete značenja „jad, bijeda, siromaštvo, nesreća…“ ali se to nikako nije uklapalo u sliku uredne, imućne kuće u kojoj se nalazio prozor, u tada doduše siromašnoj ratnoj Njemačkoj. Na kraju sam u Petit Robertu, negdje pri kraju natuknice „misère“, našla da je to i naziv za jednu vrstu bršljana. S tim bršljanom u prozoru slika je dobila smisao. No, nisam uvijek bila te sreće da izbjegnem slične, pa i veće pogreške.

Mislim da je mladim prevodiocima danas i lakše i teže nego prijašnjim generacijama. Lakše zato što studij stranih jezika sad obuhvaća i programe prevođenja (mi smo nekad uglavnom bili samouci), zato što postoji mogućnost boravka u prevodilačkim rezidencijama, uz razne oblike stručnog usavršavanja, stipendije, potpore za prijevode, a rad olakšavaju i nove tehnologije. No brzina koju donose često otežava koncentraciju i pridonosi općoj površnosti. Ali ovo je vrijeme „novog normalnog“, ne samo zbog pandemije Covida, i vjerojatno je ono što meni smeta u današnjoj „izdavačkoj industriji“ mlađim generacijama normalno. Nedavno sam u knjizi o epidemiji pametnih telefona našla podatak da je Oxford University Press iz novog izdanja rječnika engleskog jezika za djecu od sedam i više godina izbacio riječi kao što su cvjetača, djetelina, tratinčica, zlatica, žir itd., a riječ „blackbery“ (kupina) zamijenio s „BlackBerry“ (mobitel istoimenog proizvođača). Hoće li toj djeci kad odrastu još biti potrebne knjige? Zbog svih nas se nadam da hoće.

Prevoditeljski portret - Dubravka Sesar

Dubravka Sesar (Split 1947.), sveučilišna profesorica, završila je studij slavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala i radila na Odsjeku za zapadno/slavenske jezike. Od 2014. je član suradnik HAZU. U znanstvenom se radu bavila različitim komparativnim istraživanjima hrvatskoga i drugih slavenskih jezika, posebno jezičnom standardizacijom i sintaksom, ali i frazeologijom, leksikografijom, translatologijom i dr. Objavila je jedanaest autorskih i koautorskih knjiga, preko osamdeset znanstvenih i stručnih radova, znatan broj prijevoda slavenskih klasika te uredila deset znanstvenih knjiga. Vodila je tri znanstvena projekta, pokrenula osnivanje studija slovakistike, održavala nastavu na studijima bohemistike i slovakistike te na doktorskom studiju lingvistike (slavistike). Bila je predsjednica Hrvatskoga slavističkog odbora HFD-a i organizirala Drugi hrvatski slavistički kongres 1999. u Osijeku, za što je iste godine dobila Godišnju nagradu Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Stalno se bavila i književnim prevođenjem, i to s češkoga, slovačkoga, ukrajinskoga, poljskoga i ruskoga jezika. Objavila je nekoliko knjiga prijevoda slavenskih klasika – uz ostalo prvi hrvatski prepjev Maja Karla Hynka Mache (u knjizi Iz češke preporodne poezije, 1996), Marketu Lazarovu Vladislava Vančure (2008), Pjesme Bogdana Igora Antonyča (2011), Curriculum vitae Nikolaja Terleckoga (2012), Izabrane pjesme Sergeja Jesenjina (2016), Marine Cvjetajeve (2018) i Borisa Pasternaka (2020), Razgovore s Masarykom Karla Čapeka (2019), Bračke priče Martina Kukučína (2020), Knjigu apokrifa Karla Čapeka (2021) i dr. Njezin najveći prevoditeljski udio sadrži antologija Zlatna knjiga češkoga pjesništva (priredio Dušan Karpatský, 2003), za koju je dobila godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca i dvije češke državne nagrade – Artis bohemiae amicis i Gratias Agit (2004). Za svoje zasluge u hrvatskoj slavistici odlikovana je „Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića“ (2017), a kao sudionica projekta Povijest hrvatskoga jezika od srednjeg vijeka do 21. stoljeća dobila je Nagradu Grada Zagreba za 2021. godinu. Svoje književne prijevode i druge književne radove potpisuje kao Dubravka Dorotić Sesar.

S Dubravka Sesar razgovarao je Slaven Lendić.

1. U Vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od 10 000 prevedenih stihova, kao i neki vrlo značajni romani. Pisali ste dakako i udžbenike, rječnike i znanstvene članke. Koji Vam je od Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Prevođenje nije bilo moja profesija. Nije mi bilo ni hobi, a ni neka razbibriga. Bavila sam se jezikom, odnosno jezicima kojima su pisane slavenske, nama slabije poznate književnosti, s izuzetkom ruske, a donekle i poljske. Zanimanje za te književnosti potaknulo me na prevođenje, a prevođenje mi je bilo svojevrsno pokriće za bavljenje translatološkom problematikom. Putokaz kroz to izazovno područje bio mi je Jakobson, odnosno njegova misao da suvremeni lingvist ne smije biti gluh za poetsku funkciju jezika, kao što ni književni teoretičar ne smije biti ravnodušan prema lingvističkim problemima. Kao umjetnost riječi književnost je plod intimne veze između lingvistike i poetike, a poezija je njezin vrhunac. Poeziju sam počela prevoditi iz znatiželje. Još u srednjoj školi, kad smo svi čitali Jesenjina, bezobrazno neskromno mislila sam da bih bolje od četvorice naših pjesnika prevela onu njegovu poznatu „Do svidanija, drug moj…“ Na studiju slavistike uvjerila sam se da slabo poznajemo čak i mnoge slavenske klasike pa sam tako otkrila da na hrvatski nije preveden Máchin Maj, najznačajnija poema češkoga romantizma. To je bio pravi lingvističko-poetički izazov kojega nisam bila svjesna. Moje eksperimentiranje s jambom u izrazito nejambskom jeziku s početka 19. stoljeća trajalo je godinama, ali mi je na kraju, zahvaljujući Dušanu Karpatskome, donijelo niz velikih, neočekivanih priznanja. Karpatský mi je prvi dao krila, uporno me poticao i vjerovao da sam majstor u prevođenju vezanoga stiha. Drugi je bio Tonko Maroević koji mi je jedanput rekao da sam potrošila sav hrvatski rimarij. Bez njih dvojice danas kao da presušuju izvori moje inspiracije. Moj najuzbudljiviji prepjev? Ne znam. Svaki je bio drugačiji od ostalih (pjesnici su čuđenje u svijetu) i svaki je bio uzbudljiv na svoj način. I proza koju sam prevodila bila je poetična. Izuzmemo li nepoetične okolnosti s tiskanjem i honoriranjem, nijedan mi prijevod nije ostao u lošem sjećanju.

2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Ne znam puno o novim tehnikama prevođenja, ali Internet je uvelike pojednostavnio i skratio putove do informacija i podataka bitnih za kvalitetu prijevoda. I poznavanje jezika i znanje o jeziku sigurno je danas veće, šire i potpunije nego nekad. Danas je lako doći do odgovora na mnoga pitanja o kojima nigdje ništa ne piše, ni u rječnicima ni u leksikonima. S druge strane, i prevoditelji se razlikuju po načinu prevođenja. Ja npr. moram „ući u glavu“ autoru pa čitam izvorni tekst dok ga ne usvojim i jezično i sadržajno. Ne radim tzv. filološki prijevod, to bi mi oduzelo uzbudljivost skoka u jednu drugu stvarnost, a moja bi mašta spala na potragu za sinonimima i prekopavanje rječnika. A prepjev je avantura, ne možeš u nju krenuti opskrbljen stvarima koje inače nosiš na put. Ne trebaju ti. Ne treba ti ništa, ni rimarij, ni pisaći stol, čak ni tišina. Kad to radiš, sve ostalo radiš usput. To mirno možeš raditi i u tramvaju, u nekoj čekaonici, na putu do kuće, gdje god si nasamo s tim stihovima. Dok mehanički radim neki ženski posao, ja u glavi premećem stihove jedne ili dviju strofa, povezujem ih, brišem ruke, zapisujem, križam i opet zapisujem – odmah u konačnom obliku. U glavi mi je uvijek cjelina i ništa mi ne može prekinuti nit. Ne dam se prekinuti. Zato prevodim malo i vrlo sam izbirljiva.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Nikad nisam bila u kontaktu s autorom djela koje sam prevodila. Znam mnoge koji su u takvom kontaktu bili pa nisu uvijek bili sretni. Neki su autori bili iznimno zahtjevni, a neki opet tako benevolentni da prevoditelj nije bio zadovoljan sa svakim odgovorom. Ja sam prevodila starije pisce, što znači i stariji jezik pa mi je ponekad dobro došlo poznavanje jezične povijesti ili nekih dijalekata.

4. Mislite li da u Hrvatskoj znamo dovoljno o jezicima i kulturama s kojih ste prevodili? (Ovdje prije svega mislim na češku, poljsku, slovačku, rusku...) Može li se o drugoj kulturi naučiti kroz prijevod romana, kratke priče ili poezije? Smatrate li da prijevodi u pravilu pomažu boljem uzajamnom međukulturnom razumijevanju između naroda ili smatrate da to previše ovisi o priči i stilu pojedinog autora?

Ne, u Hrvatskoj definitivno ne znamo dovoljno o slavenskim jezicima i književnostima. Najbolje poznajemo ruske klasike iako i tu kasnimo s prijevodima poezije (zato sam se prihvatila prevođenja stihova M. Cvjetajeve i B. Pasternaka). Nismo loši ni s prijevodima poljske književnosti, a u posljednje vrijeme ni češke. Danas bolje stojimo s prijevodima slovačke, ukrajinske i bugarske književnosti, ali sve je to još vrlo skromno. Vi znate da tzv. prijevodna književnost pripada književnoj baštini na jeziku prijevoda i svaka kultura koja drži do sebe mora imati prijevode svjetskih klasika. Nezamislivo je da na hrvatskom nemamo Dantea, Cervantesa i Shakespearea, Balzaca, Dickensa, Dostojevskoga… Naravno da književnost možda najiskrenije i najneposrednije govori o kulturi u kojoj je nastala. Prevođenje stihova ukrajinskoga pjesnika Bogdana-Igora Antonyča za mene je bilo višestruko otkriće – kulturno, političko, jezikoslovno i dijalektološko, a u poetskom su smislu Antonyčeve pjesme vrhunac ukrajinskoga pjesništva. Ipak, bez cjelovitoga prijevoda Ševčenkova Kobzara i proze Ivana Franka mi zapravo ne možemo govoriti o ukrajinskoj književnosti. Prevoditelji su (bi)kulturni posrednici prvoga reda, ali naša kulturna sredina podcjenjuje njihovo znanje i njihove napore. U poplavi novih izdanja nađu se doduše i mnoga značajna djela na „malim“ jezicima, međutim, nove izdavače očito ne zanimaju klasici nego preferiraju prijevode suvremenih pisaca. Iako danas vjerojatno manje čitamo, činjenica je da nešto nije u redu s promidžbom knjiga. Nama sigurno nedostaje jedan specijalizirani časopis koji bi redovito donosio informacije o novim knjigama i osvrte na nove prijevode.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Kako Vam je prevoditeljski angažman pomogao u predavačkom i profesorskom poslu? Što bi savjetovali novopečenim književnim prevoditeljima?

Naravno da čitam prijevode mlađih generacija, a posebno me zanimaju suvremeni slavenski pisci. Naši mladi prevoditelji imaju jedan problem koji ne bi smjeli imati i za koji nisu krivi. Ja sam godinama s velikim zadovoljstvom vodila jedan kolegij o književnom prevođenju i odavno sam uočila isti problem, a on je u hrvatskom jeziku. Hrvatski jezik ne daje uvijek nedvosmislene odgovore na niz pitanja, dopušta uporabu inačica koje stilski ne definira, ne razlikuje uzornu normu od uporabne, prihvaća „demokratsko“ načelo uporabne učestalosti, nema riješena ni mnoga pravopisna pitanja itd. Moji su studenti shvaćali da dobar prijevod ne smije nositi ožiljke borbe s izvornikom, da se mora čitati kao da je izvorno napisan na hrvatskom, da sintaksa prijevoda ne smije odati jezik izvornika, da izvorna imena ne treba prevoditi, da valja paziti na frazeme i krilatice, a posebno na lažne prijatelje, da supstandardne ili dijalektne elemente treba dobro provjeriti i da za njih nema odgovarajućega ekvivalenta u hrvatskom itd. itd. Neki od njih posvetili su se prevođenju profesionalno i sami su iskusili da novi prijevodi uvijek otvaraju nova pitanja i donose nova iskušenja. Iako znaju da je materinski jezik (jezik prijevoda) najbitniji faktor u procesu prevođenja, često nisu sigurni je li njihov prijevod jezično korektan, a to u normativnim priručnicima ne mogu provjeriti. Što bih savjetovala novopečenim književnim prevoditeljima? Najprije – da čitaju. Da čitaju klasike, dobre suvremene pisce, esejiste, feljtoniste, književne kritičare… I na kraju – da se oslone na vlastiti osjećaj za jezik, jer on je pouzdaniji od normativnih priručnika. Vjerojatno smo svi imali iskustvo susreta s lošim prijevodom. To što smo osjetili da je loš već nam potvrđuje da razlikujemo dobar hrvatski od lošega. Svaki prevoditelj mora svjesno i savjesno njegovati taj osjećaj za svoj jezik.

Prevoditeljski portret - Sonja Bennet

Sonja Bennet rođena je Zagrepčanka, diplomirala je anglistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu i kasnije dobar dio života provela u Švedskoj. U Stockholmu je dodatno završila francuski i novinarstvo, radila kao slobodna novinarka i pisala za jedne od najvećih švedskih dnevnih novina, Svenska Dagbladet. Živjela je i nešto sjevernije od Stockholma, u gradu najstarijeg švedskog sveučilišta, Uppsali, na kojem je predavala simultano prevođenje na slavistici.
Osim svojim prijevodima, važan doprinos generacijama skandinavista dala je suradnjom na Lexinu, prvom švedsko-hrvatskom rječniku, koji je isprva izašao u tiskanom izdanju, no već je dugo besplatno dostupan u online verziji, i to u oba smjera.
Sonja Bennet prevodi beletristiku i poeziju sa švedskog, a kapitalno joj je djelo prijevod Nobelovca Tomasa Tranströmera Pjesme i proza 1954.–2004. u izdanju Frakture, prvo takve vrste izvan Švedske.

O svestranoj karijeri, prevođenju Tranströmera, dječje književnosti, posjetu člana Nobelovog odbora za književnost Zagrebu 2012. i mnogočemu ostalom pročitajte u intervjuu.

Sa Sonjom Bennet razgovarala je Sara Profeta.

Bavili ste se širokim rasponom zanimanja, za vrijeme dugotrajnog boravka u Švedskoj, uglavnom na području novinarstva i nastave. Vaš prevoditeljski opus stoga nije opsegom velik, ali je zato značajan. U njemu nalazimo vrlo raznolike žanrove, brojni su naslovi dječje književnosti, našao se tu i jedan krimić, a ima i umjetničke proze te poezije. Koji Vam je od tih prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Ima li možda neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Taj raspon mojih zanimanja i nije tako širok kao što se čini u prvi mah. Vjerujem da postoji jedan te isti zajednički nazivnik za novinarski rad: reportažu, feature, esej ili kozeriju, kao i za nastavu. Sve mora biti jasno, potkrijepljeno činjenicama, ali nitko ne bi smio zaspati na nastavi ili čitajući vašu kolumnu! Niste baš vi popili svu pamet svijeta ili, kako bi Šveđani rekli, ne smijete nekom pisati po nosu, jer će baciti novine ili otići s predavanja!

Priznajte, bilo bi zaista čudno da tijekom više od tridesetak godina života u Švedskoj nisam promijenila radno mjesto i upuštala se u nove izazove, iako je to najčešće bio i ostao rad s jezikom, odnosno jezicima.

Primjerice, studij francuskoga jezika na fakultetu u Stockholmu poboljšao je i moj švedski. Suradnja pak s vrsnim kolegama s katedre slavenskih jezika u Uppsali, gdje se predavalo simultano prevođenje studentima našeg i švedskog porijekla, donijela mi je druge uvide, iako ne i trajnu profesiju.

Na ovome mjestu osjećam da moram izraziti divljenje kolegicama i kolegama u DHKP-u na visoko profesionalnim nastupima pri posjetima stranih književnika, kad u Zagrebu imamo prilike čuti njihove tečne prijevode. Čovjek zaista bude ponosan na sve te talentirane i sposobne ljude!

Što se pak tiče vašega pitanja o „najizazovnijem“ prijevodu, složiti ćete se da to može biti i tekst dosadnog sadržaja i lijene misli.

Neke dječje slikovnice za najmlađe, na primjer, znaju biti težak zadatak. Jezik se doima izvještačenim i takav tvrdoglavo ostaje i u prijevodu.

Kao kontrast tome, spomenula bih našega prevoditelja Ozrena Doležala i jedan od njegovih čarobnih prijevoda/prepjeva s engleskog u stihu: Miš lavljeg srca u izdanju Profil Knjige, koji sam ljetos čitala unuku.

Poznato je da Švedska ima vrlo bogatu dječju književnost, no prokušani klasici koji su formirali generacije i generacije Šveđana kao da više nisu u ponudi za prevođenje. Iako se ta djela još itekako tiskaju i čitaju kao lektira, a prate ih i stari popularni filmovi, na sajmovima se knjiga stranim urednicima uglavnom agresivno nudi najnovije u dječjoj književnosti, koje velikim dijelom dosadno nalikuje našem vremenu i ne potiče maštu.

Nejasno mi je zašto se u Hrvatskoj ponovno ne tiskaju postojeći vrsni prijevodi djela Astrid Lindgren, kraljice dječje književnosti, kod nas prisutne već desetljećima, a danas svedene na tek pokoji izlizani primjerak u knjižnicama!

Osobno, velika mi je želja prevesti slikovnice o malenome dječaku koji se zove Alfons Åberg, još uvijek prisutne autorice Gunille Bergström, koje sam običavala čitati svojoj djeci i koje sad čitam unuku s istim uspjehom! Alfons i njegov samohrani tata slični su kao jaje jajetu. Jedino što tata uvijek drži neupaljenu lulu u ustima. Postoji i brižna baka, u vlastitom kućanstvu, identična tati, ali u suknji i bez lule. Neka ovo bude otvoren poziv urednicima!

Danas su neki temeljni, vrlo kvalitetni švedski rječnici besplatno dostupni na internetu, npr. tri usporedo pretraživa rječnika na svenska.se. Također, osobno ste sudjelovali u projektu Lexin, koji je kao preteča kvalitetnih višejezičnih internetskih rječnika dan-danas prvi rječnik s kojim se susreću studenti skandinavistike, a nerijetko ih prati do kraja studija. No, kada ste Vi počeli prevoditi digitalni rječnici nisu bili nešto uobičajeno. Kako biste usporedili prevođenje tada i sada, u čemu su najveće razlike? Je li se s vremenom promijenio način na koji prevodite? Služite li se dostupnim tehnologijama ili se više oslanjate na druge izvore?

Pozdravljam sva tri digitalna rječnika kao vrlo praktičan način i još jednom otkrivam svoju jednostavnost. Moj način prevođenja nije se promijenio. Sve što trebam znati o švedskoj riječi koju želim provjeriti, nalazim u Rječniku švedske akademije, Svensk Ordbok.

Potom u Velikom švedsko-engleskom rječniku (Norsteds) pronađem odgovarajuću riječ na engleskom, koju onda dalje provjerim u Velikom englesko-hrvatskom rječniku Željka Bujasa. A osjećaj je kao da se pred tobom otvorilo jedno zagrebačko dvorište!

Možda vi isto tako osjećate dok se pred vama otvaraju digitalne stranice, ali ja držim papir!

Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Možda sa švedskim Nobelovcem Tomasom Tranströmerom, za prijevod čijeg ste djela Pjesme i proza 1954.–2004. primili i nagradu DHKP-a, a koji je u vrijeme kada ste ga prevodili još bio živ?

Tijekom prevođenja nismo nijednom razgovarali, ni telefonom. Nije bilo vremena. Bila sam obuzeta njegovim načinom razmišljanja i nisam imala nikakvih pitanja. Radije sam čitala monografiju koju je o njemu napisao moj bivši profesor Kjell Espmark.

Ugodno ga je iznenadila ta knjižurina od 500 stranica na hrvatskom. Formatom i izgledom skoro identična švedskom jubilarnom izdanju koje obuhvaća čitav njegov spisateljski opus: dvanaest zbirki pjesama, haiku zbirku i Priče iz mladih dana. Doduše bila je mnogo lakša od čvrsto uvezanog Bonnierovog originala!

Kasnije sam upoznala i gospodina Carlssona, čovjeka koji pomno vodi evidenciju svih svjetskih izdanja Tranströmerovih djela. Od njega sam saznala da je Hrvatska prva s tim jubilarnim izdanjem, dok su druge zemlje i ranije imale prijevode, ali tek pojedinačnih zbirki. Bila sam istinski ponosna.

Tomasa Tranströmera posjetila sam u obiteljskom stanu u južnom Stockholmu noseći mu naš prijevod na dar. Tomas je upravo počeo tražiti olovku da se potpišem, a meni je namijenio svoj original koji je pažljivo potpisivao.

Njegova supruga Monika je donijela čokoladnu tortu koju smo pojeli sa smiješkom, u tišini. Potom je pjesnik sjeo za klavir i zasvirao, lijevom rukom. Čitavog se života bavio glazbom, a kad se donekle oporavio nakon moždanog udara, nastavio je svirati. Prijatelji bi mu s putovanja donosili partiture za jednu ruku, ubacila je komentar Monika koja je vedro i prirodno dopunjavala njegove rečenice. Pomislila sam na mamu i način na koji se nosila s tatinim Parkinsonom zadnjih godina njegova života.

Popodnevno sunce ušlo je kroz balkon u sobu. Gledala sam Tomasova leđa, slušajući taj sklad tonova, taj mir oko nas. To je čovjek koji je proputovao cijeli svijet s kojim se nastavljao aktivno dopisivati!

Bilo ga je posvuda, pa čak i uz vatre na Ohridu gdje se čitala poezija!

Pomislila sam na sve te brodove u njegovim pjesmama, na vlak koji je stao pod hladnim vedrim nebom u dva u noći, na Izmir u tri popodne,… Na sva mjesta na koja nas je odveo pjesmama. I vidim neke druge stvari koje mi je otkrio.

Budući da Vas u Hrvatskoj možemo smatrati jednom od osoba upućenijih u rad Švedske akademije i odabir laureata Nobelove nagrade za književnost, zamolila bih Vas da prokomentirate neke recentnije odabire. Premda se Akademija vodi umjetničkim principima, ponekad dođe i do kontroverzi. Npr. 2016. imali smo presedan s Bobom Dylanom, dvije godine kasnije skandal u jeku #metoo pokreta zbog čega su te godine preskočili dodjelu nagrade za književnost, da bi sljedeće godine dodijelili dvije. Međutim, ni ona Handkeu nije prošla bez ozbiljnih kritika. Smatrate li da su mediji izvan Švedske korektno informirali zainteresiranu javnost?

Prije nego što krenem u komentiranje spomenutih recentnijih odabira, dopustite da sažmem jedan relevantan događaj koji se u odigrao u Zagrebu točno prije devet godina.

U listopadu 2012. godine profesor Kjell Espmark, član Švedske akademije i član Nobelovog odbora za književnost, koji na svečanosti dodjele Nobelove nagrade drži pozdravni govor književnom laureatu, posjetio je Zagreb i HAZU i tom prilikom u zgradi knjižnice Akademije održao informativno predavanje o povijesti Švedske akademije te o kriterijima dodjeljivanja Nobelove nagrade. Razlog te posjete bila je njegova knjiga “Mliječna staza“, zbirka od stotinu kratkih pjesama, “jedino što bi ponio sa sobom kad bi morao odabrati“, koju je objavila naklada Đuretić, a koju sam prevela sa švedskog.

Studenti druge godine Akademije dramskih umjetnosti, pod vodstvom profesora Borisa Svrtana, raštrkani u publici, ustajali su govoreći sa žarom, svaki po pet do šest pjesama. Pokojni Profesor Stamać uputio je uvodnu riječ, a sad također pokojni pjesnik akademik Nikica Petrak i naš švedski gost izmjenjivali su misli. Dupkom puna dvorana i publika širokog spektra oblikovali su jedan od onih trenutka epifanije kad vrijeme stoji i sve je moguće… Espmark je kasnije rekao da je točno osjetio koje su to od njegovih pjesama bile izgovorene na hrvatskom.

Nitko od pozvanih medija nije se odazvao, a ekipa HRT-a dojurila je s velikim zakašnjenjem nakon što je profesor sa suprugom već otišao. Bilo je to tri dana uoči proglašenja novog književnog nobelovca, nama dotad nepoznatoga Kineza! Šteta je što nije bilo više publiciteta u Zagrebu, jer nam jer u tome trenutku Nobelov odbor bio na dlanu.

Prizemljili ste me ovim pitanjima i odgovorit ću kako znam i umijem: gdje god da mi svrstavamo Boba Dylana, Nobelov odbor Švedske akademije izglasao ga je po svojoj volji, što je negativno iznenadilo dosta ljudi. Ne znam otkud tolika strogost javnog mijenja. Živimo zaista u moralnim vremenima! Znam jedino da je tadašnja, a sad nažalost pokojna tajnica akademije, Sara Danius, bila Dylanov veliki pobornik i da je pola noći razgovarala s njim na telefon ne bi li ga privoljela da dođe u Stockholm, što je on pametno i skromno odbio, a nagradu je sa čašću primio.

Koliko sam upoznata, seksualni skandal oko jednog suradnika Švedske akademije, inače supruga akademkinje Frostensson, naudio je ugledu ljudi koji s tim nisu uopće bili povezani. Jedino rješenje bilo je da pjesnikinja Frosstenson odstupi sa svojega položaja, što se naposljetku i dogodilo. Sretna sam što su se članovi nakon povlačenja sa scene ipak vratili, a prazna su mjesta popunjena novim članicama, dvjema osobama koje slučajno poznajem: Ann Svärd čiji sam roman ”Do posljednjeg daha” prevela za Frakturu 2012. godine, te jedna Iranka, pjesnikinja Jila Mossad koju sam igrom slučaja upoznala prije više godina Pod starim krovovima na Gornjem gradu, za jedne od prilika kad Zagreb ugošćuje inozemne pjesnike.

Handke je, pak, priznajem, umjetnik s neugodnim privatnim političkim stavom, no ne vidim kako bi to utjecalo na valorizaciju njegovih drama koje su artefakti za sebe.

Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite, koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja u usporedbi sa starijim generacijama? Imate li koji savjet za novopečene književne prevoditelje?

Svi književni prevoditelji prolaze kroz isto sito i rešeto pri ulasku u DHKP, a radeći svakako stječu veće iskustvo. Nitko nije nepogrešiv, ali potrebno je da izdavačke kuće imaju angažirane urednike i sposobne lektore. Zaista je nužno neprestano naglašavati važnost održavanja standarda i govornog i pisanog hrvatskog jezika, jer to što vidimo i čujemo na televiziji i slušamo po gradu nije ohrabrujuće!

I na kraju, oprostit ćete mi, ali ne smatram da mogu dijeliti savjete mlađim kolegama.

Sonja Bennet

Prevoditeljski portret - Hedi Blech-Vidulić

Hedi Blech-Vidulić rođena je i odrasla u Njemačkoj - diplomirala je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ali je istovremeno i renomirana književna prevoditeljica s hrvatskog na njemački jezik.

Njezin prevoditeljski opus uključuje djela brojnih velikana hrvatske književnosti, od poezije Tina Ujevića, Antuna Branka Šimića ili Dragutina Tadijanovića, do pripovijetki Antuna Šoljana, Vladana Desnice ili Vjekoslava Kaleba.

Hedi Blech-Vidulić prevodi i suvremenu poeziju i prozu, poput lirskih zapisa Vesne Krmpotić, romana Jasminke Domaš, Dalibora Cikojevića i Dinka Telećana, ali i stručnu literaturu vezanu za arhitekturu (Wehrkirchen in Kroatien), etnologiju (Kroatische Volkskunde - Ethnologie in den Neunzigern : ein Reader) i umjetnost u užem smislu te riječi (Matko Trebotić : Zeichnungen, Installationen, Arbeiten auf Papier, Bilder), kao i književne kritike (Tee Benčić i Tonka Maroevića).

S Hedi Blech-Vidulić razgovarala je Vedrana Gnjidić.

Uvod u prevoditeljsku priču Hedi Blech-Vidulić ovdje možete pročitati i iz njezine perspektive:

O prevođenju

Hedi Blech-Vidulić

Tih godina, kada su odavde mnogi odlazili na rad u Njemačku (tzv. gastarbajteri), ja sam se doselila u Zagreb. Svi su se čudili i pitali: „Jesi ponorila? Kaj ćeš ti ovdje?“ A ja sam se ovdje bila zaljubila, ali ne u Jugu nego u budućeg muža, te sam studirala grafiku na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Odmah sam počela učiti hrvatski. Čitala sam najprije hrvatske dječje knjige, onda knjige za odrasle, i jednom, kad mi se neka Šoljanova priča naročito dopala (bio je to „Dobar čovjek iz Kaprije“), pokušala sam je prevesti na njemački. Nakon puno godina sam taj prijevod ponovno pročitala i bila sam iznenađena kako je dobar.

Poslije diplome, nakon rođenja djece, nakon više godina crtanja i izložaba, slučajno me zamolio znanac da mu pomognem oko nekih dosadnih prijevoda o mesnim proizvodima!! Kako nije još bilo interneta, mučila sam se zbog kokošjih nogu, kravljih repova i drugih izraza, koje nisam našla u svojim rječnicima. Nakon toga sam dobila neki normalniji tekst za prijevod i tako je počelo moje novo zanimanje, kojim se još i dandanas povremeno bavim.

Kako je prevođenje povezano s riječima, jedan mi je tekst Zvonka Makovića bio toliko zanimljiv, drag, a i pomalo komičan, da Vam ga moram ovdje ponuditi na čitanje.

Zvonko Maković

ALI

Kad mi je bilo pet godina često su mi čitali knjigu Max und Moritz Wilhelma Buscha. Ispod šarenih i duhovitih sličica, na kojima su prikazane nepodopštine dvojice vragolana, bili su stihovi koji su, dakako, objašnjavali ono što su prikazivale sličice. Stihovi su bili na njemačkom, a ispod njih netko ih je lijepim dječjim rukopisom ispisao i u hrvatskom prijevodu. Tu je knjigu krajem dvadesetih godina dobio moj pokojni ujak, a prije nego sam nakon četvrt stoljeća ja počeo polagati pravo na nju, već su je mnoge ruke listale i čuvale. Od svih sličica i stihova osobito me se dojmio završni distih koji je u hrvatskoj verziji glasio:

Mlinarove ali patke,

pojele su sve ostatke.

Ta jednostavna i okrutna rečenica govorila je o tome kako su skončala svoj život dva mangupa zvana Max i Moritz. Nakon što su zabunom samljeveni, patke su dokrajčile ono što je od njih ostalo. Tu crnu logiku pravednosti nipošto nisam u svojoj dječjoj imaginaciji dovodio u pitanje. Štoviše, ishod priče se na neki način podrazumijevao i nije bilo nikakvih zabuna niti nejasnoća na narativnoj razini.

Zabuna, pravi mali šum u razumijevanju, dolazila je, međutim, iz sasvim neočekivanog aspekta. Aspekta pojedinačnih riječi. U završnim me je stihovima bunila riječ ali. Nikako si nisam mogao predočiti što ona znači, što skriva i čemu služi. Na neprestana zapitkivanja, dobivao sam sasvim proizvoljne i neodgovarajuće odgovore. Rekli bi mi kako je riječ ali stavljena tek tako na svoje mjesto i da ne znači ništa. Iz takvih bi objašnjenja dolazilo do još većih zabuna, baš kao i znatiželje, pa mi je riječ ali postala vrhunskom zagonetkom. Nijedno objašnjenje nisam prihvaćao kao cjelovito, tim prije što sam vrlo lako otkrivao proizvoljnost koja je stvarala još veću maglu oko te riječi. Varljiva nada kako ću jednog dana u školi otkriti pravo značenje riječi ali za koju se godinu potpuno izjalovila. U školi sam mogao otkriti samo poraznu činjenicu da je mala riječ ali tek jedna od brojnih drugih riječi koje nisam mogao dešifrirati.

Usvajao sam tijekom godina sve više riječi, a ono što je bilo zastrašujuće, bila je činjenica da je proporcionalno rastao i broj nepoznatih i nejasnih riječi. Još kasnije, kada sam počeo ne samo čitati, već i pisati, pa te vještine izabrao i za svoj životni poziv, otkrio sam nešto duboko porazno. To je, naravno, da sumnjam kako ispravno razumijem bilo koju riječ koju pišem i izgovaram. Mala, samo naoko besmisleno upisana riječ ali u onom prijevodu Buschove knjige, bila je na neki način ključna riječ mojeg života. Kada sam to pričao jednom svom prijatelju, inače pjesniku, otkrio mi je gotovo identičan slučaj.

Prva riječ koju je on zapamtio kao svoju sudbinsku riječ, a koju nije razumio, bila je sam - prvo lice prezenta glagola biti. Ja sam… Sam? Što je sam? Onda je, baš kao i u mojem slučaju, išlo dalje. Osjećaj nerazumijevanja upotrijebljenih riječi širio se strahovitom brzinom. Svaka nova pjesma, svaka nova knjiga ostavljale su iza sebe pustoš. Ili bogatstvo, kako se uzme. Bogatstvo nepoznatih, nerazumljivih riječi. U usporedbi s mojim prijateljem, ja sam sretnik. Put u nerazumijevanje riječi ja sam ipak počeo s veznikom, a ne glagolom biti. Da, to bi se moglo nazvati srećom. Ali … što ali?

(Iz knjige Prah; 1992)

Prevodili ste neka od najpoznatijih imena hrvatskog pjesništva poput Tina Ujevića i A. B. Šimića. Možete li pobliže opisati način na koji pristupate prijevodu poezije, kako prenosite pjesničke slike i u kojoj mjeri ostajete vjerni formi i slogu autora?
Prevodim s hrvatskog jezika na njemački, nikada obrnuto. Zato u Zagrebu nisam imala previše ponuda za prevođenje. Međutim godinama je ovdje izlazio literarni časopis RELATIONS na raznim jezicima, a kada je njemački broj došao na red, imala sam puno posla oko izbora, prevođenja, korigiranja i t. d. Jednom sam predložila poeziju o Jadranu i prepjevala sam puno pjesama najboljih hrvatskih autora, jer svi su oni pisali i o Jadranskom moru. Od tada najviše volim baš prevođenje (prepjev) pjesama. Tu su mi najvažniji ritam i melodija pjesme. Katkada dugo tražim pojedine riječi, koje najlakše nađem kad prošećem u obližnjem parku. Zna se i dogoditi da ne nađem riječ, ali kada se ujutro probudim, riječ je na tajanstveni način tu, što je uvijek posebna radost! Najteži su prepjevi zvonjelica – ta lijepa hrvatska riječ za sonete. Tu se nikako ne smije žuriti nego treba čekati da se polako rodi nešto, što i na njemačkom jeziku jednako zvoni!
Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?
Jesam li se katkada mučila s nezgodnim tekstovima ili sam zbog nečega bila razočarana nakon prevođenja? Bilo je i toga. Najgore je, kad mi „nepoznat netko“ pošalje svoje pjesme i moli za prijevod na njemački. Obično su to osrednje ili loše pjesme. Onda pitam autora, ima li izdavača u Njemačkoj. Nema. Nažalost svi misle, da su im pjesme odlične i da će svaki njemački izdavač biti sretan dobiti takve pjesme za izdavanje. Skoro nikoga ne uspijem uvjeriti kako mi nema smisla platiti prijevod onako nasumce. Onda prevodim i žao mi je čovjeka.

Jednom mi se dogodilo da sam nekome, koji je bio uvjeren da su mu nevjerojatno dobre pjesme, prevela možda i 40 pjesama. Ali bilo je nekoliko tako loših, da sam mu rekla, kako sam izvršila izbor i da nekoliko tih pjesama neću prevesti. Postao je bezobrazan i rekao da mi onda neće ništa ni platiti, iako sam mu već bila poslala sve što sam prevela. (Nikada nisam htjela uzeti novac unaprijed.) Još me nazivao u više navrata s nepristojnim ponudama. Više se nisam ni javljala, kad sam mu vidjela broj telefona …
Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?
Bila sam na primjer jednom kod Slobodana Novaka, kad sam prevela neki njegov roman. Bio je to vrlo ugodan i koristan razgovor. Sva nejasna mjesta mi je objasnio. Tako je bilo i s drugim nekim autorima raznih priča. Drugačije je bilo s pjesnicima, koji su mi trebali objasniti neka meni nerazumljiva mjesta u njihovim pjesmama. Nakon njihovih objašnjavanja meni je sve bilo nejasnije nego na početku razgovora, tako da sam odustala od ikakvih pitanja, koja se tiču pjesnika i njihovih pjesama!
U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svojprevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Kako sam već spomenula, kada sam počela s prijevodima nisam se još služila internetom. Ali s vremenom su naručitelji prijevoda tražili da im tekst pošaljem kao mail. Prevodila sam i dalje pišući olovkom po papiru, pa prepisivala gotov prijevod kompjuterom, jer sam mislila da sjedeći pred kompjuterom odlazi mi mašta. Međutim, brzo sam se uvjerila da je taj stroj ipak vrlo praktičan, a i mašta se nije uplašila … Ostala sam, doduše, vjerna svojim rječnicima, ali kad tamo neke riječi ne nađem, služim se i internetom. Olovka i papir su mi i dalje na stolu, pa prema prilici kombiniram. Čini mi se da je tako najbolje.

Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Mladima (a i starima) bih preporučila, da je za uspješan prijevod najvažnije, imati dovoljno vremena i da im se tekst ili pjesma sviđa. Znam da zbog zarade ni jedno ni drugo nije uvijek moguće, jer ni gladan čovjek ne može mirno prevoditi! Ali bilo bi dobro da se barem izbjegava kič i loša knjiga. Kako se bavim njemačkom literaturom, znam da ima jako mnogo izvrsnih knjiga na njemačkom, koje bi bilo vrijedno prevesti. Samo treba biti uporan u uvjeravanju hrvatskih izdavača, da izdaju takve prijevode. Ali nažalost i oni često misle u prvom redu na prodaju, pa znaju da se kič lakše proda nego dobra knjiga. Moj savjet ipak glasi: Pokušajte ih pridobiti za sve što je dobro!

Prevoditeljski portret - Božidar Brezinščak Bagola

Prevoditeljski portreti –

Božidar Brezinščak Bagola

Božidar Brezinščak Bagola, pjesnik, pisac i prevoditelj, rođen je 1947. u Vrbišnici, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Srednju vjersku školu završio je u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. Zbog pripovijetke Žrtva unatoč svemu s temom homoseksualnosti u crkvenim odgojnim ustanovama bilo mu je uskraćeno ređenje za svećenika te je kao diplomirani teolog i „gastarbajter“ upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Iste godine vratio se u Hum na Sutli i zaposlio u tamošnjoj tvornici stakla kao prevoditelj i urednik radničkih novina. U tri mandata obnašao je dužnost općinskog načelnika, a niz godina bio je ravnatelj Humskog kulturnog središta. Dobitnik je „Nagrade fonda A. B. Šimić“ za prvu pjesničku zbirku 1971. godine, „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za duhovno pjesništvo 2010., „Nagrade Rikard Jorgovanić“ za pjesničku zbirku na materinskom govoru 2013., te „Nagrade Franjo Horvat Kiš“ za najbolji putopis 2017. Objavio je deset zbirki pjesama, pet romana, tri knjige putopisa, eseja i ogleda, dvije knjige dnevničkih zapisa i dvije knjige pripovijedaka.

Kao prevoditelj preveo je sa slovenskog na hrvatski jedanaest stručnih knjiga s područja teologije, filozofije i psihologije te dvadeset djela slovenske književnosti, od kojih valja istaknuti sljedeće naslove: Slovenski začinjavci (od Trubara do Linharta), romane Edvarda Kocbeka Drugovanje, Vinka Möderndorfera Nitko više ne piše pisma, Andreja E. Skubica Samo dođi doma, Lojze Kovačiča Tri žene, Pridošlice, Kristalno vrijeme, Tone Peršaka Preobrazbe i Miklavža Komelja Sakrij me, sniježe, pjesme Vene Taufera, Dane Zajca, Brane Senegačnika te opsežan ep Obitavališta duša Borisa A. Novaka.

S njemačkog na hrvatski preveo je petnaest teoloških, tri psihološke i šest knjiga o zdravoj prehrani, a s esperanta nekoliko eseja i predavanja.

S Božidarom Brezinščakom Bagolom razgovarala je Mirta Jurilj.

1. U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od 50 prevedenih naslova sa slovenskog, njemačkog i esperanta. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Prevođenje je primamljivo izazovna stvaralačka djelatnost. Primamljiva, razumije se, ukoliko sam oduševljen izvornim tekstom ili autorom izvornog teksta, a izazovna u smislu da svojim prevoditeljskim činom nastojim u što većoj mjeri sačuvati izvornu ljepotu umjetničkog djela. No, moram iskreno priznati da sam se u studentskim danima i oskudnim vremenima prevođenjem bavio u svrhu preživljavanja, iako su honorari bili mizerni. Danas se situacija znatno promijenila na bolje. Zahvaljujući europskoj prevoditeljskoj mreži Traduki i nekim državnim agencijama za knjigu, dobar prevoditelj može danas računati na siguran i zadovoljavajući honorar, gledano s egzistencijalnog vidika.

Kad me davne 1977. slovenski književni povjesničar dr. Jože Pogačnik, koji je tada bio redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i urednik edicije „Slovenačka književnost“ kod Matice srpske, zamolio da se kao diplomirani teolog i beogradski student latim prevođenja slovenskih „začinjavaca“, od Primoža Trubara do Antona Tomaža Linharta, obradovala me pomisao na honorar, da bih tijekom napornog prevođenja uvidio kako je honorar tek neznatan dio bogatstva koje sam stekao. Bio je to zaista velik izazov, trebalo je mnogo teološkog i povijesnog znanja, a što je najvažnije, od mene se tražio prijevod na srpsku ekavicu, što mi je u priličnoj mjeri uspjelo, tako da sam 1978. postao članom Udruženja srpskih književnih prevodilaca. Korespondencija s dr. Pogačnikom bila je dragocjena u prepoznavanju gramatičkih i pravopisnih nijansi hrvatskog i srpskog jezika, baš kao što je desetak godina ranije poznanstvo i suradnja s Janezom Gradišnikom, jezikoslovcem i prevoditeljem, urednikom ljubljanskog časopisa Prostor in čas, bila dragocjena u mom prepoznavanju nijansi slovenskog jezika i hrvatskih kajkavskih govora.

Uzbudljivo, ali i nadasve poučno, bilo je prevođenje partizanskog dnevnika Drugovanje Edvarda Kocbeka, a osobito zahtjevno bilo je prevođenje romana Tri žene Lojze Kovačiča te prevođenje pjesama Vene Taufera i Dane Zajca sredinom devedesetih godina.

Potom je, na zamolbu urednika dr. Ivana Zirduma iz Đakova, uslijedilo desetljeće i pol prevođenja uglavnom s njemačkog jezika. Najviše muka zadavale su mi knjige Gospodin Romana Guardinija (razmatranja o osobi i životu Isusa Krista), Patnja zbog besmislena života Viktora Frankla, te Životopis Hildegarde iz Bingena, dok su me prevoditeljski relaksirale i životno uveseljavale knjige o zdravoj hrani, kao što su: Sjajno zdravlje, Sokovi od voća i povrća te Zdrava probava bez začepljenja.

U novo tisućljeće zakoračio sam s prevođenjem knjige Sloboda i pravednost slovenskog teologa i filozofa dr. Antona Stresa. Godine 2008. s posebnim sam uzbuđenjem i strahopoštovanjem pripremao za biblioteku Vrhovi svjetske književnosti Izabrana djela Edvarda Kocbeka (pjesme, dnevničke zapise, eseje), meni najdražeg velikana slovenske književnosti s kojim sam imao čast prijateljevati i nositi mu na ogled svoje prve pjesme. Napisao je pogovor mojoj zbirci pjesama Samoobsodba, izvorno pisanih na slovenskom jeziku, koju je 1974. objavila Mladinska knjiga. Kocbek me kao studenta teologije toliko oduševljavao i ohrabrivao da sam za diplomski rad na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, kod profesora i pjesnika dr. Ivana Goluba, izabrao temu pod naslovom „Vjera i stvaralačka istina Edvarda Kocbeka“.

Poslije odlaska u mirovinu 2012. uslijedilo je prevođenje romana Pridošlice Lojze Kovačiča, jednog od najvećih svjetskih pisaca u južnih Slavena, s kojim pod stare dane stvaralački radosno i zahvalno supotpisujem završnu rečenicu iz romana Kristalno vrijeme: “Zrelost je sve!”.

Nakon tih prijevoda nije mi se moglo dogoditi ništa ljepše nego da ljeti 2019. naiđem na epski pjesmotvor u tri knjige Vrata nepovrata suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka. Dosad sam preveo treću i najopsežniju knjigu Obitavališta duša, koja je izašla u izdanju Frakture, a bila je promovirana na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti. Bez imalo dvojbe mogu izjaviti da će mi u najboljem sjećanju zacijelo ostati prevođenje Novakova epa, naravno, ako me zdravlje posluži te ga uspijem do kraja prevesti.

2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Uspoređujemo li prevođenje nekad i danas, nedvojbena je činjenica da se nekad fizički teže prevodilo, lupalo se prstima po starim pisaćim strojevima, uvlačilo u njih pet listova papira s indigom, a ukoliko bi došlo do pogrešaka (što se često dešavalo) papiri bi završavali u košu i trebalo je opet iznova tipkati… Danas se mnogo lakše pristupa i obavlja sam posao prevođenja, ali zahtjevnost i odgovornost tog posla nisu ništa manji. Sjećam se koliko olakšanje je za mene značio električni pisaći stroj, kad nisam više trebao rukom pomicati valjak. A onda sam, sredinom 1995. godine, radeći na prevođenju Religijskog leksikona s njemačkog jezika, bio u mogućnosti kupiti sebi računalo i zamoliti svog suseljana, studenta informatike, da mi pokaže kako se računalom služiti umjesto pisaćeg stroja. Dakle, svladao sam tek neznatan dio mogućnosti koje nam računala pružaju. I nikad neću zaboraviti prvu pogrešku, kako sam nepromišljenim klikom izbrisao preko pedeset stranica prevedenog teksta…, i kako sam proklinjao i molio prijatelje, koji su se u informatiku razumjeli daleko više od mene, da mi pomognu vratiti izgubljene stranice, što naprosto nije bilo moguće. Dugo mi je trebalo da se naviknem kliknuti „save“ nakon svake prevedene stranice.

S internetom je bilo puno lakše i zabavnije. Bio sam i ostajem zadivljen mogućnostima pružanja različitih usluga. S vremenom sam uspio svladati otvaranje datoteka s rječnicima, gramatikama, pravopisima… Pa ipak, još uvijek rado i često posežem za Slovenačko-srpskohrvatskim rečnikom (1964), Etimologijskim rječnikom (1974) i Općom enciklopedijom Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u 8 svezaka (1977-1982) koja i danas zauzima najčasnije mjesto na mojim policama za knjige.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Već sam u odgovoru na prvo pitanje spomenuo kontakte s Edvardom Kocbekom. On me svojom rečenicom „Živjeti moram tako jasno i vrijedno, tako čvrsto i uznemirujuće, da mogu u svako doba biti sam svojim dokazom“ osamostalio na putu stvaralačkog i prevoditeljskog djelovanja. U posljednjih desetak godina prevodio sam uglavnom živuće slovenske pjesnike i romanopisce. Posebno zadovoljstvo pričinjala mi je korespondencija nastala za vrijeme prevođenja s pojedinim autorom. Počelo je to s Vinkom Möderndorferom 2013. Razmijenili smo tek nekoliko mejlova i dvaput se sreli na književnim večerima. Prevođenje romana Samo dođi doma Andreja E. Skubica urodilo je opsežnijom razmjenom pitanja i pojašnjenja, zato što sam se suočio s brojnim slovenskim, engleskim i njemačkim slengizmima. Pjesnik Brane Senegačnik svojim me primjedbama poticajno usmjeravao ne samo u produbljivanje slovenskog, već i ciljnog hrvatskog jezika. Ostvarili smo obostranu poetsku suradnju u razjašnjavanju dilema povezanih s pojedinim pjesmama.

Najopsežnija korespondencija nastala je tijekom prevođenja treće knjige epa Vrata nepovrata Borisa A. Novaka. Tu sam korespondenciju u sažetom obliku pripremio za tisak. Autor je to pročitao i „bio iznenađen obimom i brojem tema koje smo obradili, od lingvističkih i translatoloških pitanja preko povijesnih problema do ličnih stvari i reagiranja na veoma burnu sadašnjicu“. Dao mi je suglasnost da to mogu objaviti i objavljeno je na portalu Ajfelov most Miljenka Jergovića 3. kolovoza 2021. pod naslovom „Dopisivanje prevoditelja s autorom“, a bit će emitirano i na Trećem programu Hrvatskog radija.

4. Osim što ste književni prevoditelj, vi ste i izrazito plodan književnik koji piše na hrvatskom i slovenskom jeziku. U kakvom su suodnosu vaše dvije djelatnosti, one književnika i prevoditelja? Kako ih „pomirujete“ i je li ih uopće potrebno miriti?

Sredinom travnja prošle godine izašla je u Zagrebu moja knjiga pod naslovom ZDRAVICA dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca. Svojim djelovanjem, autorskim i prevodilačkim, nastojim na najbolji način demantirati skučenost provincijalaca koji ne vide preko vlastitog plota. Kao pjesnik, pisac i prevoditelj sazrijevao sam unutar dvaju jezika jedne te iste civilizacije, vjeroispovijesti i kulture. Poslije završene osnovne škole nastavio sam školovanje u Zagrebu. Stanovao sam u internatu misionara lazarista zajedno s petnaest pitomaca iz Slovenije, pet iz Makedonije, šest iz Kosova, dvojicom iz Bosne i Hercegovine i jednim iz Srbije. U druženju s njima doživio sam na osobit način toplinu jugoslavenske zavičajnosti. I upravo sam tu toplinu ponovno osjetio pola stoljeća kasnije, tijekom prevođenja Novakovih Obitavališta duša. Naša korespondencija otkrila mi je zanimljive podudarnosti. Dok je on studirao u Ljubljani, ja sam se spletom neočekivanih okolnosti 1975. zatekao u njegovom rodnom gradu Beogradu. Na Filozofskom fakultetu u Čika Ljubinoj ulici sudjelovao sam na brojnim tribinama. Zahvaljujući susretljivosti kolega na fakultetu, prije svega pjesnicima Novici Tadiću i Ambri Maroševiću, uspostavio sam kontakte s redakcijama te u beogradskim listovima i časopisima objavio velik broj pjesama, proznih zapisa i prijevoda. Za vrijeme održavanja BITEF-a (Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala) upoznao me moj ljubljanski urednik Veno Taufer s pjesnikom Miodragom Pavlovićem, tadašnjim bardom srpskog pjesništva, koji je kod beogradskog izdavača Prosveta posredovao u vezi objavljivanja mog prvog romana Traganje za samim sobom 1980. Dakle, dvije djelatnosti, književna i prevoditeljska, kod mene idu ruku pod ruku. Usrećen jednom i drugom pišem svoju autobiografiju pod naslovom Život je pjesma. Mnoga poglavlja već su emitirana i objavljena, a vjerujem da ću mnoga još napisati.

5. Pripadnik ste zrelije generacije autora i prevoditelja s južnoslavenskih jezika koji su stasali i afirmirali se u vrijeme zajedničke države. Možete li sagledati i usporediti situacije „onda“ i „sada“ iz prevoditeljske, a možda i šire društvene perspektive?

Poslije završenog studija vratio sam se u zavičajnu općinu Hum na Sutli i počeo raditi kao prevoditelj i urednik radničkih novina u tamošnjoj tvornici stakla. Time je počelo vrlo značajno razdoblje glede spoznaje koliko je jugoslavenska indoktrinacija bratstva i jedinstva u gospodarstvu i politici zapravo udaljavala i otuđivala Hrvate i Slovence. Naime, Slovenci su u višim razredima osnovne škole učili srpskohrvatski, srpsku jezičnu varijantu koju su potom u jugoslavenskoj armiji samo učvrstili. Zato su na susretima sa svojim hrvatskim partnerima sve do demokratskih promjena razgovarali ili slovenski ili srpski, nipošto hrvatski. Poslije osamostaljenja i međunarodno priznatih država Slovenije i Hrvatske, slovenski kolege nađoše se na susretima s hrvatskim kolegama u velikoj neprilici zbog svoje ‘srbohrvaščine’. Često sam imao priliku vidjeti kako se muče s hrvatskim izgovorom, vidjeti i slušati njihovo nelagodno ispričavanje zbog duboko usađene ekavštine. Takva ispričavanja obično bi završavala u mučnoj tišini koju sam na lijep način uvijek pokušavao prekinuti zdravicom u čast i slavu Francetu Prešernu. On je upalio svjetlo slovenskog jezika i slovenskog naroda, svjetlo koje nije uspjela ugasiti nijedna politička sila. Kod nas Hrvata bilo je nažalost svjetlo hrvatskog jezika, od Marka Marulića do naših dana, prečesto na samoj granici ugasnuća. No, Boris A. Novak me u svom epu uvjerava da je svaki narod neuništiv sve dotle dok je svjestan svog jezika. Valja staloženo i iskreno cijeniti svoj jezik, to je osnovni preduvjet i jamstvo poštivanja i uvažavanja susjedova jezika. Moji susreti i doživljaji sve me dublje uvjeravaju da ubuduće južnoslavenske narode ne mogu zbližavati nikakve parole o bratstvu, već ponajprije prava istina i istinske vrijednosti na svim područjima čovjekova življenja i stvaralaštva.

6. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Tu i tamo pročitam kakav zanimljiv prijevod mlađih kolegica i kolega, ali nikad nisam primijetio da bi nešto trebalo popraviti. Ne znam u čemu mlađe generacije griješe, niti me to zanima, jer se bavim ispravljanjem svojih pogrešaka. Mlađi prevoditelji imaju u usporedbi s nama starijima veliku prednost što su rođeni u digitalno doba koje je donijelo dinamične promjene na području komunikacija. Nesagledive su mogućnosti razvoja informatike i robotike, a pogotovo s njima povezane umjetne inteligencije. No, sve veći broj istraživača upozorava na opasnost od dominacije strojeva nad ljudima. Tu smo mi stariji u prednosti pred mlađima, jer nismo u stanju ni pratiti taj razvoj, a kamoli se nositi s njim. Nama je računalo još uvijek sluga, a bojim se da bi mlađim naraštajima moglo postati gospodarom. Vjerujem da se to neće dogoditi, da će svakom savjesnom prevoditelju i dalje biti na prvom mjestu temeljito poznavanje jezika, sluh za zvučanje i semantičke nijanse, kako bi prijevod zadržao u sebi umjetničku svježinu i ritam originala.

Prevoditeljski portreti - Ingrid Šafranek

Ingrid Šafranek umirovljena je redovita profesorica francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rođena je, odrasla i školovala se u Zagrebu te diplomirala na istom fakultetu u grupi francuski i njemački jezik i književnost. Djelovala je nekoliko godina kao lektorica materinskog jezika na francuskim sveučilištima u Rennesu i Clérmont-Ferrandu, a od 1972. do umirovljenja 2008. predavala je modernu francusku književnost na Odsjeku za romanistiku matičnog fakulteta. Sve do pandemije 2020. vodila je i dalje kao vanjski suradnik poticajne seminare o francuskom romantizmu, Marcelu Proustu i poetici Marguerite Duras (što je bila tema i njezine doktorske disertacije). Objavila je više knjiga s područja povijesti i interpretacije francuskog romana (Povijest svjetske književnosti, sv. III, Liber 1981, grupa autora; Stendhal, Flaubert, Proust, Školska knjiga 1995; Bijela tinta – eseji i studije iz francuske književnosti, Litteris, 2013). Kao autorica i prevoditeljica surađivala je s većinom književnih časopisa u zemlji, na III. programu Hrvatskog radija, kao i u inozemstvu. Piše na francuskom i njemačkom jeziku. Od '80-ih godina prošloga stoljeća posebno se zanima za feminističku teoriju i kritiku u okviru šireg bavljenja ženskim stvaralaštvom i rodnom identitetskom estetikom. To će se očitovati u njezinom znanstvenom i prevodilačkom radu s težištem na opusu poznate francuske spisateljice i filmske autorice Marguerite Duras (1914.-1996.) koja je odmah poslije II. svjetskog rata bila rodonačelnica tzv. «ženskog pisma» (za koje tada još nema imena), a između ostalog i u njezinoj nastavi u svojstvu gosta- profesora tijekom četiri semestra devedesetih godina na pariškom sveučilištu Paris VII.

Pored nastavnog i znanstvenog rada, angažiranog, ali bez ideološkog aktivizma, Ingrid Šafranek odnosi se u istom duhu (po)etičke sinergije prema izboru djela u svom književnom prevođenju. Za jednu od prvih europskih kritičarki i trajnog tumača bogatog multimedijskog opusa M. Duras još za njezina života, odabir je logično pao na predstavljanje hrvatskim čitateljima danas već ikoničkih naslova kao što su Brana na Pacifiku, Moderato cantabile i prije svega Ljubavnik; nakon čega slijede India Song, Pola jedanaest jedne ljetne večeri, Bolest smrti, Muškarac koji sjedi u hodniku... (kod raznih izdavača, pretežno Vuković-Runjić). Prevodila je također Paula Valéryja, Edgara Morina i dr. Bavi se prevođenjem suvremene francuske poezije na hrvatski, a s Pierreom Calderonom prevela je izbor iz pjesništva Dobriše Cesarića (52 poèmes, odnosno Le petit arbre fruitier après la pluie, naslov najnovijeg francuskog izdanja).

Živi u Zagrebu, ali već dulje vremena (zbog pandemije i potresa) u zaseoku Gabonjin u unutrašnjosti otoka Krka. Ima sina, snahu i malog unuka koji je upravo navršio četiri godine.

S Ingrid Šafranek razgovarala je Maja Ručević.

PITANJA i ODGOVORI:

1. U Vašoj dugogodišnjoj karijeri teoretičarke francuske književnosti 19. i 20. stoljeća, profesorice, autorice i prevoditeljice, jedno ime se ponajviše veže uz Vaše što akademske, što osobne preferencije. Radi se o francuskoj spisateljici Marguerite Duras čija ste pojedina djela približili domaćim čitateljima. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

- Svi su mi prijevodi bili iznimno uzbudljivi jer imam ostrašćen odnos prema autorici koja mi veći dio života bila uzor u duhovnom i etičkom smislu, a objekt prisnog iščitavanja i ljubavi u umjetničkom. Bila mi je nešto kao stvaralačka majka (svega godinu starija od moje vlastite). I dan danas sam uvjerena da je ona ta koja još piše upravo za mene i umjesto mene, da s njom živim kao s prijateljicom ili cimericom. S njom uvijek razgovaram kada sam sama jer strepim da neću nikada završiti knjigu o njezinom djelu, na kojoj godinama radim. Znam reći u šali da se ona uvijek iseli iz kuće kad se pojavi moja familija, ali se opet vrati čim zrak postane čist.

Najizazovniji mi je prijevod bio njezin najpoznatiji roman Ljubavnik za kojeg je 1984. (za 70. rođendan!) dobila i nagradu Goncourt. Imala sam tri verzije prijevoda s malim izmjenama, kod tri razna izdavača, a da nikad nisam bila do kraja zadovoljna. Ipak mi se onaj svojedobno objavljen među svjetskim klasicima u izdanju Tiska i prodavan na novinskim kioscima u 120 000 primjeraka čini najpogođeniji (sva sreća, obzirom na tiraž, i na broj čitatelja koji još raste).

Moderato cantabile (1958.), moj najomiljeniji roman sve do Ljubavnika, čini me nesretnom i dan danas: izgubio se, naime, u prijevodu, onaj najavljeni pjev u naslovu. Ostala je sačuvana retorika i ritam (što će reći ono «umjereno i staloženo» kao moderato), ali melodija, lirska eufonija i emocija u riječi cantabile su utihnule. No to je i do naravi jezika – francuski ima mnogo više vokala od hrvatskog, ima napetu artikulaciju glasova spram one hrvatske, opuštene, ima iznimno pjevnu intonaciju riječi i rečenice koja se čuje u govoru, ali i u tihom čitanju. Treba spomenuti i francuske diftonge što je maltene prozodijska šifra u poetici M. Duras - nešto kao načelo prelijevanja oprečnih samoglasnika (I/A) preko rubova hijata, simbol prožimanja suprotnosti, ali tako da razlika ostane sačuvana... Hrvatski ima problema s asonancama, ali aliteracije nam idu bolje. Spašavamo se s palatalima i žitkosti promjena jata (primjerice, naša riječ «poljubac» je mnogo «ljubavnija» od riječi kiss ili baiser...). Ukratko, durasovska proza je pjesnička i refleksivna, nimalo prozna proza pa je teškoća upravo u njezinoj muzikalnosti koja se lako izgubi u pijesku prijevoda, kao i u namjernoj banalnosti razgovornog idioma ovog potajno hermetičnog ljubića. Ukratko, Moderato je i dalje predivan tekst ali, u prijevodu hlapi nešto od njegove sjetne zavodljivosti, od jezične kemije prividno svakodnevne poezije...

2. Jeste li bili u kontaktu s Marguerite Duras za vrijeme svog akademskog izučavanja njezine poetike i za njezinog života? Ukoliko jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

- Imala sam iznimnu sreću da ju upoznam 1987. i da provedem nekoliko sati razgovora s njom u njezinom pariškom stanu na Saint-Germain-des-Présu u kojem je stanovala već desetljećima. Susret sam dugovala pokojnom Jérômeu Lindonu, znamenitom glavnom uredniku još znamenitijeg Minuita i njezinom izdavaču kojeg sam upoznala te godine na konferenciji organiziranoj za prevoditelje Ljubavnika u Arlesu. Hvala mu na tome. Tada već slavna umjetnica, odbijala je, naime, odlučno susrete s novinarima i kritičarima koji su ju doslovno opsjedali (no rado je govorila na TV-u ako je sugovornik bio dostojan toga). Stan je djelovao retro-boemski, improvizirano, poput knjižnice u vrtu ili kuće u selidbi; iz jedne su sobe virile dugačke noge u trapericama njezinog partnera i suradnika Yanna Andree (to je bilo sve što ću od njega vidjeti). Moja sugovornica bila je topla i prijazna nakon što me gotovo cijeli dan pustila čekati s mojim frezijama po kiši u kvartovskom kafiću (možda neka vrsta kušnje?). Razgovarale smo dugo o pisanju, o filmu, o ljubavi, o muškarcima i djeci, o alkoholu, o moru. Na moje pitanje zašto se sve kod nje uvijek zbiva na obali oceana, odgovorila je l' océan c'est le néant, što će reći da živimo na rubu vječnosti s pogledom u Ništa, «u tamu duše i svijeta». Ta svjetovna metafizika u njezinom radu ostala je do danas još uvijek dobro čuvana, kodirana tajna, a tada je bila tema koju je trebalo izbjegavati, praviti se da je nema.

Iz neba pa u rebra pitala me jesam li homo ili heteroseksualka? Danas to pitanje zvuči trendovski, ali u ono vrijeme me zateklo i mislila sam da krivo čujem. Pitala me još za odnos mog partnera prema alkoholu i kazala, kao za utjehu, da «samo osjećajni ljudi piju». Lako smo se složile oko toga da «žene vide svijet drugačije», što se vidi i u načinu na koji pišu. (Termin «écriture féminine» pojavio se tek mnogo kasnije /H. Cixous, 1975./, ali u početku nije značio nužno žensku, nego poetsku, lirsku prozu. Ja sam ga zajedno s pok. Jelenom Zuppom tada bila prevela kao «žensko pismo», što i nije najsretnije ali se održalo do danas).

Na rastanku me pozvala da opet dođem, ali nisam nikada. Desila se njezina bolest, desio se rat. Drugi put sam bila pred tim istim stanom prilikom njezinog sprovoda u veljači 1996. Još imam sačuvan jedan pupoljak ruže koji je bio zataknut na vratima. «Suhe su, a još ružičaste», kazala bi ona...

U pogledu moje potrebe za pisanjem i želje za prevođenjem, mogu samo reći da me je Marguerite Duras i kao osoba definitivno očarala i da je moj osjećaj prema njoj još i danas najviše nalik zaljubljenosti.

3. Premda su se prevođenja Marguerite Duras posljednjih godina prihvatile i neke druge prevoditeljice, ostalo je još neprevedenih naslova. Prema Vašem mišljenju, koje bi od njih bilo vrijedno što prije prevesti i kakav biste savjet dali onima koji se upuste u taj izazov?

- Ima još puno toga za prevesti. Opus broji više od 70 naslova ako se sve uzme u obzir; objavljene zbirke novinskih članaka, filmski scenariji, intervjui... Sve to ima karakter umjetničinog pisma. Imućnije kulture od naše prevodile su sve njezine tekstove kada su bili najaktualniji. Međutim, mislim da njezino vrijeme uopće nije prošlo, naprotiv, možda ga tek sada sustižemo. Gotovo mi je nelagodno govoriti o anticipaciji, o njezinoj intuiciji onoga što se već desilo ili što se upravo zbiva u svijetu. Veliki pisci predosjećaju ono što dolazi kao tektonsku tutnjavu u daljini. Duras ne prikazuje samo svoje vrijeme, mada je kao postmoderna neoegzistencijalistica osobno i fenomenološki jako vezana za zbilju. Svi su njezini motivi i slike najprije konkretni, ali uvijek već na putu u metaforu, u simboličko. Međutim, njezina slutnja ugođaja budućnosti nije proročanstvo, nego dar genija, mudrost povezivanja s drugim ljudima, empatija za svijet. Evo natuknica o tom «retrofuturizmu» (termin je moj) koji kao bog Janus gleda unatrag prema baštinjenom svijetu i unaprijed prema njegovim neviđenim promjenama: nakon nestanka kolonijalizma, komunizma i samo djelomično muškog, rasnog, klasnog i kulturnog suprematizma koje je kao umjetnica već odavno bila najavila, to su suvremeni fenomeni kao mondijalizacija, prinudne migracije (nekoć seobe naroda), nomadizam (danas i digitalni) kao motiv i kao poetički ključ, kao proces općeg komešanja rasa, rodova, podneblja i kultura, kao konvergencija ideja, medija i utjecaja koja prije ere interneta nije nikada postojala u toj mjeri. Međutim, za to stvaralaštvo i poetiku ruba rasjeda, kod Marguerite Duras bitna je autoričina biografska povezanost s Jugoistočnom Azijom. Rođena je i odrasla u današnjem Vijetnamu, a tužan odlazak s 18 godina u Pariz bio je presudan za početak pisanja. Taj je raskol i potreba njegovog nadilaženja možda u temelju svih tih mreža korelacija između suprotnih hemisfera - Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, ženske i muške kulture, prirode i povijesti, misli i osjećaja, pisanja i tijela, kao i u partnerstvu ljudskog para u duhu neofeminizma (to je već «stara vijest», ali vrijedi i dalje). Ključni je obrazac multipolarni dijalog («plurilog») svih uvriježenih suprotnosti, sustava i predrasuda, on je uvjet održivog suživota ljudskog roda općenito.

Njezin posljednji roman u tom je smislu iznimna utopijsko-distopijska parabola pod naslovom La pluie d'été, (Ljetna kiša, 1990.). On najavljuje s dozom mudrosti i smjernog altruizma krizu same ideje humanizma, nadolazeću epohu post-pismenosti u svijetu tehnologije, brojeva i matematke, a nauštrb duhovnih vrijednosti i morala inkluzije. To je knjiga koju će biti teško prevesti, već su neki pokušali pa odustali, posebno radi jezika koji je neka vrsta doseljeničkog sabira. Ona je ujedno i topla i tragična, sasvim drugačija od svih ostalih, puna empatije prema najranjivijima. Iako možda malo previše hermetična, važna je kao ključ cijelog opusa i kao autoričin književni testament. Zatim, svakako bi trebalo upravo u Hrvatskoj prevesti La Douleur (1985.), autobiografsku knjigu koja tematizira njemačku okupaciju Pariza i tragično logoraško iskustvo Roberta Antelmea, pisca jednog jedinog djela L'Espèce humaine (također preporuka za prevođenje) i prvog muža M. Duras. Za lakanovski odnos između «zbiljnog, nesvjesnog i simboličkog» ključno je, i za mnoge kritičare najbolje djelo iz 1964. Le Ravissement de Lol. V. Stein (ono postoji na srpskom kao Zanesenost Lole V. Stein); za početke modernog feminizma neizostavna je zbirka intervjua sa Xavière Gauthier Les Parleuses (l974), a za poznavanje osobe i njezinog života knjiga «razgovora» sa J. Beaujourom (bez njegovih pitanja!) pod naslovom La Vie materielle (1987), kao i L'Eté 80 (1980)... I još štošta drugo bilo bi zanimljivo prevesti jer taj opus prati, zapravo anticipira etape razvoja europskog romana u drugoj polovini 20.st. - od estetske i ideološke kritičnosti poslijeratne francuske neoavangarde («Novi roman») do autorefleksivnog metafikcijskog postmodernizma kao njegove glavne značajke.

A moj savjet prevoditeljima je zapravo upozorenje. Dovoljno je, naime, promašiti filigransku preciznost durasovskog stila koja je nešto poput šupljikave čipke pune praznina i šutnje na svakodnevnoj podlozi (hinjenog) razgovornog jezika (écriture courante) pa da ta proza propadne u banalnost sentimentalizma s kojim se poigrava. No kako autorica svjesno preispituje i mijenja svoju autorsku poziciju, to ostavlja veliki prostor slobode za tumačenje čitatelja. A koliko je ta emotivna lirska proza ujedno angažirana i konceptualna, očigledno je tek iz uvida u „kozmičku“ arhitektoniku tog prividno heterogenog, ali zapravo «fraktalnog» opusa.

4. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

- Ja sam još stara škola, ona papirnata. Generacijski, ali i po izboru. Znam da danas postoje fantastični alati o kojima nismo ni sanjali u vrijeme kada sam bila također i konferencijska prevoditeljica, korisni ne samo za prevođenje, nego i za brzo pretraživanje publikacija, referenci i informacija, za uvid u stanje recepcijske svijesti u svijetu, za znanstvene kontakte na tržištu ideja i metoda...U pogledu književnog prevođenja, to sigurno olakšava i ubrzava pristup rječničkom blagu, ali nakon toga opet su potrebni nadarenost i uron «na dah», potrebno je osjetiti kako «riječi vode ljubav» (M.Duras). Internet je, kažu, hladan medij. Nisam sigurna – on je to što iz njega učinite. Ali pisanje je, kao i prevođenje, čin zavođenja drugoga, potreba da budete voljeni (Barthes), pa mislim da tome internet baš ne koristi, ali i ne smeta. Dokaz su društvene mreže, samo što tamo objave, ili što već, baš i nisu jako nadahnute. Ja inače čak i bilješke prvo pišem u nebrojene tekice koje mogu nositi posvuda, da mi riječi ne pobjegnu, a tek puno kasnije, iz tog kaosa, u najboljem slučaju, nastaje suvisli tekst. Na kompjuteru.

5. Francuski je jezik sintaktički kompleksan, leksički nevjerojatno bogat, stilski raznolik. Vjerujem da je mnogim početnicima koji tek počinju prevoditi književnost veliki izazov kako izbjeći mnoštvo pogrešaka koje će se neminovno dogoditi, a tiču se krupnih, značenjskih propusta i sl. Što biste, nakon svog velikog iskustva savjetovali tim novopečenim pustolovima? Kakvu ulogu u svemu tome, osim poznavanja jezika, imaju kulturološki i povijesni kontekst?

- Pitanje konteksta (pored dara, afiniteta, kompetencije) je neizmjerno važno. Prepoznavanje odnosa detalja i cjeline («cjelina je u detalju») koji postoji u opusu svih velikih pisaca ovisi o dubinskom čitanju pojedinog djela, o poznavanju ostalih autorovih knjiga, potom o kontekstu epohe i nacionalne kulture, o stanju kritičke svijesti i utjecaju svjetske baštine... U pisanju se, naime, radi o napredovanju po već raskrčenom, ali ne i utabanom putu (Kundera): staze se jednako račvaju za pisca kao i za prevoditelja – on također vidi pred sobom put, ali njegove stope su nove. Poput pisca, ni on nije samo prepisivač postojećeg, već i on istražuje što bi se još moglo reći u toj gladi za novošću, za razmicanjem granica, u toj želji da se popravi ili barem oplemeni svijet. Zato je moj savjet čitanje, čitanje i opet čitanje, ali da ipak u tome ne zaboravite na «stvaran život». U svakom se, naime, prijevodu, kao i u pisanju, nalaze sve pročitane knjige, svi dojmovi, sva putovanja, sve ljubavi... Nadilazi se prastari jaz između «duha i tijela».

Pisanje je slično ronjenju u nepoznatom elementu, dok u čitanju i prevođenju vidimo konture potonulog blaga za kojim ronimo. Prevođenje je poput surogat majke koja hrani svojim tijelom plod koji zapravo i nije njen. Putem kojim prolazi prevoditelj (čitatelj) već je prošao prije njega sam pisac, oba u nastojanju da se predodžba, intuicija i jezik što bolje sljube. Najbolje je, kažu, kad su prevoditelji i sami pisci ili pjesnici – to bi bio, recimo, ideal. Mada mislim da prevoditelji nisu klonovi ni trbuhozborci, oni su poput kalemova (jer mogu biti različiti), iz kojih će se razviti varijacije iste biljke domaćina.

6. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite, koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)?

- Čitam, dakako, pogotovo na jezicima koje ne poznajem ili ne poznajem dovoljno. Mislim da ima sjajnih prijevoda (kada se radi o francuskom jeziku, ponosna sam kad se sjetim da sam te - najčešće mlade žene - nekoć gledala na seminaru!). Mladi su još dovoljno idealisti da budu predani tom neisplativom, nedovoljno priznatom, ali divnom poslu; stariji su iskusniji, kritičniji prema prijevodu pogotovo kada su odani autoru. Također su skeptičniji (tu ubrajam i sebe) prema renoviranju fasade, prema tzv. osuvremenjivanju često izvrsnih starijih prijevoda. Osim mene, Duras su prevodile još Ana Kolesarić (Gibraltarski mornar), Ursula Burger (Vicekonzul), Vlatka Valentić (Tarkvinijski konjići), izdanja kod Vuković- Runjić. Tri su romana različita po poetici, značenju i stilu, a prevoditeljice se također naravno razlikuju, ne samo generacijski. Mislim da su prijevodi uspjeli; znam da je roman Vicekonzul bio zapažen od kritike (internet), dok za ova druga dva nemam podatke, mada bi me zanimali. Nadam se da će to jednog dana netko istražiti jer priča s Marguerite Duras u Hrvatskoj još nije završila.

Rekla bih da postoje dvije psihološke opasnosti i kod starijih, a pogotovo kod mlađih prevoditelja – to je preveliko ili prenisko samopoštovanje – što je, zapravo, slično kao dva lica iste medalje. S jedne strane to može biti osjećaj strahopoštovanja pred piscima koji nam imponiraju, jer su veći od nas (iako mi nismo «samo patuljci na ramenu divova» što bi bio loš osjećaj). Druga je greška - da ne kažem grijeh oholosti- upravo sujeta, pretencioznost, uvjerenje da ništa na svijetu nije neprevedivo. Istina je, naravno, sve se može prevesti, ali pitanje je kako. Polisemija je, primjerice u francuskom jeziku, velika poteškoća za prevoditelja jer kao u svim starim jezicima, postoji problem gomilanja značenja na istom označitelju. U poeziji su ona često sva istovremena prisutna «kao kod riječi u rječniku» (tako kaže Mallarmé za svoju poeziju). U hrvatskom, međutim, moramo odabrati jedno značenje, čak i kada nismo sigurni koje, jer drugačije ne ide (kao na primjer kod Rimbauda). U hrvatskom je višeznačje u domeni metafore, ono je semiotičko više nego semantičko.

Recimo za kraj da isto kao i za pisanje, treba imati prije svega želju za prevođenjem. Ono je čudesno samo po sebi, i to po tome što spaja ujedno užitak čitanja i užitak pisanja. Nakon Barthesa, već je odavno verizam da događanje istine u jeziku, i da samo najpravija riječ iznađena u pisanju (ili prevođenju) rađa osjećaj sličan libidu, one famozne leptiriće... Ali da bi se to dogodilo, treba postojati sljubljenost s tekstom, zatim emocionalna i intelektualna zrelost, osjećaj odgovornosti prema pozivu i puno povjerenja u sebe i u svoj dar i rad.

Na kraju želim zahvaliti kolegici Maji Ručević na inicijativi da radimo ovaj intervju koji je i nehotice postao «ljubavno pismo s predumišljajem».

U Gabonjinu (otok Krk), rujna 2021.

Prevoditeljski portreti - Daniel Bučan

Daniel Bučan rođen je 1943. u Splitu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Diplomirao je arabistiku 1965. na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 1967. do 1990. radi u Zagrebu kao urednik Trećeg programa Hrvatskoga radija. Godine 1990. imenovan je zamjenikom ministra informiranja u Vladi Republike Hrvatske, od 1991. do 1993. bio je savjetnik za kulturu Predsjednika Republike Hrvatske, a od 1993. do 2008. radio je u diplomatskoj službi kao veleposlanik u Egiptu, Grčkoj i pri Vijeću Europe. Od 2009. je u mirovini.

Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskoga filološkog društva, Hrvatskoga filozofskog društva, jedan je od osnivača i član predsjedništva Paneuropske unije – Hrvatska, a za radnoga je vijeka obnašao, među ostalim, dužnost tajnika Hrvatskoga filološkog društva i prvog predsjednika Orijentalne sekcije Hrvatskog filološkog društva.

Objavio je brojne članke, eseje i studije u književnim časopisima i zbornicima te značajne knjige i prijevode arabističke i islamološke tematike. Za svoj rad dobio je više nagrada: Godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod godine 1988., Godišnju nagradu HAZU za najbolje djelo u području filologije (2011.), Nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za životno djelo. Za svoje javno djelovanje odlikovan je u Hrvatskoj Spomenicom domovinskog rata 1990. – 1992., Spomenicom domovinske zahvalnosti, ordenom Reda hrvatskog trolista te u Grčkoj ordenom Reda časti. Za prijevod slikovnice Ibn Batute s arapskoga dobio je 2017. g. Nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca za prijevod djela namijenjenog djeci i mladima.

U njegovu se prevodilačkom opusu ističu prijevodi kapitalnih djela najvećih filozofa čija su djela napisana na arapskom jeziku, kao što su Averroës, Al-Ġazālī, Avicenna, Al-Fārābī, Majmonid, Avempace i Mullā Şadrā. Uz prijevode s arapskog treba još izdvojiti prijevode s talijanskoga, engleskoga i francuskoga, a osobito djela Strukturalna antropologija II. Claudea Lévi-Straussa, Bitak i ništa Jean-Paula Sartrea, Spinoza. Praktička filozofija Gillesa Deleuzea te Bitak i bît Étiennea Gilsona.

Zahvaljujući svom radu u području proučavanja islama u njegovoj (povijesnoj i suvremenoj) mediteranskoj dimenziji te na polju proučavanja i posredovanja srednjovjekovne arapske filozofije, sudjelovao je i na više međunarodnih stručnih i znanstvenih skupova i simpozija, u Francuskoj, Egiptu, Mađarskoj, Italiji.

S Danielom Bučanom razgovarao je Edin Badić.

U vašem izuzetno bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od osamdeset prevedenih naslova. Koji Vam je od njih bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Imate li najdraži prijevod?

S obzirom na to da sam kao prevoditelj aktivan već više od pedeset godina, moj je prevoditeljski 'opus' uistinu opsežan; iako nisam veliki prijatelj veličanja prevoditeljskog posla do te mjere da bih ga bez nelagode nazvao opusom. Prijevodā je uistinu mnogo i teško mi je izdvojiti samo jedan kao najizazovniji i najuzbudljiviji. Dopustite mi stoga da se u ovoj prigodi prisjetim četiriju naslova. Jedan od najizazovnijih svakako je bio moj prvi prijevod čisto filozofijskog štiva s arapskoga na hrvatski – bio je to prijevod glavnog djela Ibn Rušda / Averroësa Nesuvislost nesuvislosti. Bio je to moj prvi susret s arapskim filozofijskim nazivljem, i to u tekstu starom osam stotina godina, iz 12. stoljeća, koje se, za razliku od nazivlja što je većma bilo uvriježeno u nas, nije oslanjalo na latinsko posredništvo spram izvornog grčkoga nazivlja. Druga dva naslova filozofijske su knjige kojih su moji prijevodi uopće prvi prijevodi na neki nearapski jezik. Jedna je Knjiga o slovima arapskog filozofa iz 10. stoljeća Al-Fārābīja, a druga perzijskog filozofa iz 17. stoljeća (koji je, kao i drugi islamski mislioci nearapi, pisao na arapskome) Uzvišena mudrost u četiri duhovna putovanja. Dakle, mogu se 'ponositi' time da su ti moji prijevodi prvi prijevodi uopće. (To napominjem stoga što je mnogo teže prevoditi složene, često i teško razumljive tekstove, kad prevoditelj nema mogućnost provjere u prijevodima na neki drugi jezik). Četvrti je glavno filozofijsko djelo velikog židovskog filozofa i teologa Mosesa Majmonida Vodič za one što dvoje, koje je – u skladu s ondašnjom tradicijom koja je vladala u cijelome islamskom svijetu u kojem je on živio (u Španjolskoj, u Palestini i u Egiptu, i u kojem je, kao u Europi latinski, jezik znanstva bio arapski jezik) – napisano na arapskome, ali hebraicom (zbog čega sam morao naučiti hebrejski alfabet).

Što se tiče mogućeg najdražeg književnog prijevoda, ni tu ne mogu odabrati samo jedan naslov. No premda sam najviše prevodio filozofske tekstove, među najdraže prijevode pripada izbor iz zbirke Obvezivanje neobveznim slijepog arapskog pjesnika Al-Ma‘rrīja iz 10. stoljeća i roman Pobjeda velikog majstora moderne engleske proze Josepha Conrada (inače jednog od mojih najomiljenijih pisaca).

Premda prevodite i s engleskoga i s francuskoga, glavninu Vašeg opusa čine prijevodi s nama izrazito egzotičnog arapskog jezika. Koje Vam je posebitosti arapskog jezika najzahtjevnije pretočiti na hrvatski jezik? Smatrate li da arapska književnost u hrvatskom prijevodu dobiva pozornost kakvu zaslužuje?

Kao što kažete, najviše sam prevodio iz arapskoga, i to manje-više najčešće i najviše filozofiju (trinaest velikih djela najvećih islamskih filozofa, ukupno više od 4000 stranica, i uz to djela Jean-Paula Sartrea, C. Lévi-Straussa, Étiennea Gilsona i još nekih suvremenih filozofa). Suvremene sam arapske autore malo prevodio – nešto malo poezije (za časopise) i tri romana. Roman Zgrada Yakubian egipatskog autora Alaa Al-Aswanija, roman Azazel Youssefa Ziedana, također Egipćanina, te Frankenstein u Bagdadu iračkog pisca Ahmeda Al-Saadawija.

U Hrvatskoj je arapska književnost praktično nepoznata. Nakladnici se ravnaju onim što eventualno pročitaju u inozemnim medijima i publikacijama (i to iznimno rijetko; zapravo ja znam samo za dva slučaja, iz kojih su proizašla ova tri moja prijevoda), ali nema u našem nakladništvu, čini mi se, nikoga tko bi smatrao arapsku književnost zanimljivom, a još je manje onih koji bi je poznavali. Zbog toga mi imamo tako malo prijevoda suvremene arapske literature, pri čemu ono što je u njoj najbolje nepoznato je ne samo našim čitateljima već i našim nakladnicima i urednicima. Što se tiče mene osobno, budući da sam se u potpunosti posvetio (starim) filozofijskim djelima (iz kojih je, usput rečeno, vidljivo da je i arapsko-islamska filozofija čedo grčke filozofijske tradicije, i utoliko bliska jednom od ključnih temelja europske misli, čijem je razvoju u srednjem vijeku presudno pridonijela), ja nisam mogao preuzeti ulogu onoga tko bi takvo stanje popravljao.

Kad je riječ o prevođenju s arapskoga, rekao bih da je prevoditi filozofijske tekstove i prevoditi umjetničku prozu prilično različit 'posao'. Filozofski tekstovi zapravo su u svim jezicima manje-više jednake naravi – prevodeći filozofijske tekstove prevoditelj se ne mora truditi oko očuvanja, odnosno transponiranja, stilskih osobina u jezik prijevoda jer je zapravo jedino važno valjano razumjeti misao i jasno i precizno je prenijeti u jezik prijevoda. (Onaj tko tek počinje prevoditi arapske filozofijske tekstove može kao poteškoću vidjeti činjenicu što je arapski semitski jezik, dok je grčki – koji je 'materinski' jezik filozofije – indoeuropski kao i hrvatski). S umjetničkom je prozom drukčije. Tu je, kad se radi o arapskoj književnosti, prevoditelj suočen ne samo sa stilskim osobitostima autora već prije svega s posve drukčijom tradicijom konstruiranja naracije, s posve drukčijom sintaksom, s posve drukčijom stilematikom, s posve za europskog čitatelja 'iznenađujućim' metaforičkim sredstvima… Stoga je prevoditelj suočen s dilemom: što je prava mjera očuvanja tih osobitosti, koje europskom čitatelju mogu izgledati kao puke nezgrapnosti, a koja je mjera njihova uklanjanja radi čitatelju prihvatljivog prijevoda.

Kako biste usporedili uvjete prevoditeljskog rada nekad i danas? Kako Vam je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Jeste li s vremenom promijenili način na koji prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni ukoričenim rječnicima i vlastitim zabilješkama?

U 'tehničko-tehnološkome' smislu stvari su se uistinu promijenilo – i to nabolje! Računalo je puno praktičnije od pisaćeg stroja, pogotovo za onoga tko je kao ja i onda prevodio 'izravno u stroj'. Neusporedivo je lakše ispravljati, dotjerivati i uopće na bilo koji način tretirati prijevodni tekst prije no što će biti predan uredniku. Koliko pak internet – taj ocean svih mogućih podataka svake vrste – olakšava posao ne treba ni govoriti. Ja koji sam odveć volio knjige da bih police kućne biblioteke opteretio raznim enciklopedijama i leksikonima (oduzimajući time prostor onim knjigama koje sam kao strastveni i nezajažljivi čitalac cijeloga života naprosto 'gutao'), morao sam odlaziti u javne knjižnice da bih provodio sate listajući razne priručnike u kojima sam morao tražiti ono što danas prevoditelj za par sekundi nađe na internetu.

No ima jedna dimenzija prevoditeljskoga rada u kojoj je (barem u nas) došlo do golemog nazatka. Nekad sam jako puno prevodio za časopise (kojih je bilo mnogo više) i redovito dobivao honorare, doduše, skromne. Danas, barem prema mome iskustvu, toga više nema – nema honorara, jer čini se da izdavači računaju isključivo s etimologijom, po kojoj honorar jest počast. Nekad smo – kad je riječ o časopisima – radili za 'skromne pare', a danas za čast.

Jeste li bili u kontaktu s nekim od suvremenih autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Moram reći da daleko najveći dio moga prevoditeljskoga rada nije zahtijevao takve kontakte; između ostaloga i stoga što su gotovo svi autori koje sam prevodio mrtvi, neki već i stoljećima! Suvremeni pak tekstovi koje sam prevodio – kako filozofski tako i beletristički – bili su takvi da sam uspijevao bez problema sam 'izaći na kraj' s njima.

S arapskog ste preveli i dvije slikovnice proslavljene suvremene libanonske spisateljice za djecu i mlade Fatime Sharafeddine. Kako biste usporedili svoj pristup prevođenju multimodalnih tekstova kao što su slikovnice te proznih publicističkih i beletrističkih djela koje ste dosad imali prilike prevoditi?

S takozvanim multimodalnim tekstovima u doticaj sam zapravo došao samo u ta dva navrata. Ne vjerujem da ima bitne razlike u prevođenju, primjerice, slikovnice i nekog beletrističkog teksta (osim, naravno, u veličini teksta). Vjerojatno je razlika između onoga što nazivate 'multimodalnim tekstovima' i proznih beletrističkih djela nešto o čemu vodi računa pisac; 'ciljnu publiku' uvijek odabire pisac, a ne prevoditelj, prevoditelj će i u takvome tekstu, kao i u svakom drugom, 'slijediti' autora.

Čitate li prijevode mlađih naraštaja i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi s iskusnijim generacijama)? Što biste savjetovali novopečenim književnim prevoditeljima?

Kao što sam rekao, od kada sam naučio abecedu ja sam nezajažljiv 'čitač' – čitam jako mnogo i ne mogu zamisliti život bez čitanja. Prije svega prozu. Skanjujem se govoriti o prijevodima „mlađih naraštaja“ jer se bojim da su, općenito gledano, danas prijevodi često loši. Kad mislim o tome, sklon sam pretpostaviti da nakladnici, zato što prije svega vode računa o ograničavanju svojih troškova, često angažiraju mlade i neiskusne prevoditelje, koje mogu manje platiti, a uz to izgleda da štede i na lektorima. Nažalost, često znam naići na knjigu za koju sam gotovo siguran da je ni urednik nije pročitao prije no što ju je 'pustio' u tisak.

Ali stvar, nažalost, nije samo u nakladnicima i urednicima. Stanje hrvatskoga jezika općenito nikad nije bilo gore. Ta bolest nastupa u školi, dalje se razvija u medijima, da bi na koncu svi simptomi toga jezičnoga oboljenja bili vrlo često ovjekovječeni u knjigama. A dobar prevoditelj mora biti znalac hrvatskoga jezika; kod prevođenja je važnije znanje jezika na koji se prevodi nego jezika s kojeg se prevodi. U stanju u kojemu su danas 'platforme' na kojima se učimo svome jeziku – a to su škola, mediji, javni govornici (najčešće političari) – teško je očekivati da će aktualna prijevodna literatura (koja je također jedna od 'platformi' na kojima se učimo hrvatskome) biti u mnogo boljem stanju od škole, medija, političara…

A preporuka koju bih uputio 'novopečenim' književnim prevoditeljima bila bi: čitajte, čitajte, što više čitajte, osobito hrvatske prijevode klasikā, koji potječu iz vremena kad su prevoditelji bili majstori hrvatskoga jezika, primjerice, kongenijalne prijevode Ise Velikanovića, Josipa Tabaka i drugih.

Prevoditeljski portreti - Nada Šoljan

Nada Šoljan rođena je u 1931. godine u Beogradu. Djetinjstvo je provela u Splitu i Zagrebu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je anglistiku i jugoslavistiku. Cijeli radni vijek provela je kao književna prevoditeljica u statusu samostalne umjetnice. Bila je jedna od osnivačica Društva hrvatskih književnih prevodilaca i u tri je mandata bila njegova predsjednica. U njezinu prevoditeljskom opusu ističu se prijevodi romana Jacka Kerouaca (Na cesti), Ernesta Hemingwaya (Otoci u struji), Williama Faulknera (Abšalome, sine moj!, Buka i bijes), Johna Fowlesa (Kula od ebanovine, Ženska francuskog poručnika, Kolekcionar), Vladimira Nabokova (Govori, sjećanje!, Laurin izvornik), Mary Wollstonecraft Shelley (Frankenstein ili Moderni Prometej), Edgara Ricea Burroughsa (Tarzan neukrotivi, Tarzan i ljudi leopardi), a prevodila je i djela Edgara Allana Poea, Thomasa Hardyja, Johna Steinbecka i Georgea Orwella, kao i suvremene pisce (Anita Brookner, Margaret Drabble, Nadine Gordimer, Kazuo Ishiguro, Alice Munro, Joanne Harris). Također je prevodila popularnu i dječju književnost. Prevodila je i za televiziju, za kazalište (Alan Ayckbourn, Harold Pinter) i predavala engleski jezik na Akademiji dramske umjetnosti. S Antunom Šoljanom priredila je zbirku Sto odabranih novela svjetske književnosti (1968.).

Za dugogodišnji prevodilački rad godine 2005. dodijeljena joj je nagrada „Iso Velikanović“ za životno djelo, a 2015. i nagrada DHKP-a za životno djelo.

S Nadom Šoljan razgovarala je Katarina Penđer.

1. U Vašem prevoditeljskom opusu naći će se više od osamdeset prevedenih naslova. Koji Vam je od njih bio najizazovniji ili najuzbudljiviji?

Jedan od najtežih prijevoda bio mi je Abšalome, sine moj, jer je Faulkner dosta zaguljen pisac, ali mislim da sam se na kraju dobro snašla. Uzbudljiva, na neki strašan način, bila mi je biografija Trockoga Isaaca Deutschera, objavljena 1976. u Sveučilišnoj nakladi Liber, u tri sveska. Tu sam se suočila sa silnim povijesnim činjenicama i mnogo terminologije, što mi nije bilo lako, tako da se može reći da je to bilo duboko oranje.

Ne znam sjeća li se više itko da sam prevela Zuleiku Dobson, neobično preciozan roman Maxa Beerbohma koji je objavljen 1967. i ponovno 1988. u biblioteci Amor, ne baš sasvim umjesno. To je odlična knjiga i danas mi se čini gotovo nevjerojatnim da je takvo što izišlo kod nas u ono doba, a ja sam se svakako zabavljala dok sam je prevodila jer mi je takav vrlo britanski ironični humor blizak.

2. Možete li izdvojiti neki svoj prijevod za koji Vam se čini da je nepravedno zapostavljen ili nije privukao zasluženu pažnju? Nalazi li se u Vašoj bibliografiji neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Jedan od najdražih prijevoda mi je Frankenstein Mary Shelley, za koji mi se čini da je prilično zapostavljen; na primjer, kad se 2018. obilježavala stogodišnjica izlaska originala, nažalost se nitko nije sjetio ponovno objaviti prijevod. Slično se dogodilo i s meni također vrlo dragim prijevodom, Na kraju dana Kazua Ishigura, koji nije doživio novo izdanje premda je autor nedavno dobio Nobelovu nagradu.

Ženska francuskog poručnika Johna Fowlesa prekrasan je roman po kojem je poslije snimljen i film s Meryl Streep i Jeremyjem Ironsom i meni možda najdraži prijevod, ali dragi su mi i Priča moga sina Nadine Gordimer, Sedam sestrica Margaret Drabble i Korak u život Anite Brookner. Sve mi se te knjige čine izvrsnim književnim ostvarenjima koja kao da je nekako zaobišla pozornost koju su po mojem mišljenju zaslužili.

3. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Koliko se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite i cjelokupan proces rada na knjigama?

Ne treba to mistificirati. Uzmeš knjigu, sjedneš i prevodiš. Mislim da je sad puno lakše kad se možemo poslužiti internetom. Prije smo imali samo rječnik i katkad zbilja nije bilo načina dokučiti značenje nekih izraza, naročito vezanih uz suvremeni život u Engleskoj ili Americi s kojim nismo imali toliko dodira; sigurna sam da u nekim starijim prijevodima ima raznih pogrešaka, jer jednostavno nismo znali što te riječi znače.

Kažu da se danas od prevoditelja očekuje velika brzina, i to je vjerojatno opterećenje, ali s druge strane, ako netko zna prevoditi, brzina mu ne bi trebala biti prevelika prepreka da u konačnici proizvede dobar prijevod.

Sama sam uvijek prevodila na diktat i poslije ispravljala prevedeno, i to nekoliko puta, sve dok se ne bih natjerala da prestanem; znate, ispravljati se može u nedogled. Tako radim i danas, uglavnom s kćeri Majom, s kojom sam prevela između ostalog i neke priče Alice Munro, zatim izvrsnu zbirku Zlatni dečko, srebrna djevojka američke autorice kineskog podrijetla Yiyun Li, koju sam upoznala kad je došla u Zagreb, i cijelu zbirku priča Johna Cheevera za koju se nadam da će uskoro biti objavljena.

4. Jeste li bili u kontaktu s nekim od suvremenih autora koje ste prevodili ili barem s njihovim obiteljima i poznanicima? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Osim Yiyun Li, upoznala sam Joanne Harris, autoricu hit romana Čokolada i Cipelice kao bombon. Bila je kod mene na čaju i baš smo lijepo čavrljale.

5. Bili ste predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca u dva navrata u rasponu od trideset godina (1974. – 1978. i 2000. – 2004.). Koliko se s godinama promijenio položaj prevodilaca? Može li se reći da smo probleme s kojima ste se Vi susretali dok ste bili na čelu DHKP-a ostavili za sobom ili se i danas suočavamo s istim teškoćama u drukčijim okolnostima?

Mislim da se suočavamo s uvijek istim teškoćama. Prevodilački posao nije nikad bio osobito dobro plaćen, ni prije ni sad, i to se nije promijenilo. Ali ipak mislim da je neke probleme sada lakše riješiti.

Mladi prevodioci katkad griješe, kao što griješe i svi početnici u svakom poslu, ali sasvim sigurno znaju strane jezike bolje nego što smo ih mi znali i na dohvat ruke su im sve moguće informacije koje su nama bile nedostupne. Općenito mi se čini da su prijevodi kvalitetniji nego što su bili, uz naravno tu i tamo pokoju iznimku.

Samo na kraju bih htjela dodati da sam posebno uživala prevodeći dječju literaturu, na primjer Tarzana, Čudovište iz vode i neke slikovnice i najviše se veselim što će ih uskoro moći čitati i moja praunuka Marta.

Prevoditeljski portreti - Milivoj Telećan

Milivoj Telećan rođen je u Splitu (1940.) gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je francuski i talijanski jezik. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća dodijeljena mu je čileanska državna stipendija te je proveo dvije godine na studijskom boravku u Santiagu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Čileu (Universidad de Chile). Nakon što se vratio u Hrvatsku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovana je (1968.) Katedra za španjolski jezik na kojoj počinje raditi kao asistent. Na Katedri za španjolski svoj je radni vijek posvetio podučavanju mnogobrojnih generacija studenata finesama španjolskog jezika, ponajviše prevodilačkim vježbama i raznim oblicima rada na tekstu (razumijevanje, interpretacija, prijevodi različitih vrsta tekstova).

Uz nastavno djelovanje koje je iznjedrilo mnoge prevoditelje, Milivoj Telećan i sam se aktivno bavi književnim prevođenjem sa španjolskog i francuskog jezika, a hrvatsko je čitateljstvo, kulturnu scenu i književnost zauvijek zadužio kao jedan od prvih prevoditelja koji se bavio prijevodima hispanoameričke književnosti na španjolskom jeziku. Među autorima koje je prevodio sa španjolskog ističu se Gabriel García Márquez, Jorge Luis Borges, Álvaro Mutis, Luis Sepúlveda, Miguel Ángel Asturias… Posebno je zanimljivo spomenuti da je prevodio hrvatske autore na španjolski, pa su tako svoju španjolsku inačicu dobila djela Jure Kaštelana, Predraga Matvejevića i Ranka Marinkovića.

Milivoj Telećan dugogodišnji je član DHKP-a te je predstavljao Hrvatsku u CEATL-u, krovnoj udruzi europskih književnih prevoditelja.

S Milivojem Telećanom razgovarala je Ela Varošanec Krsnik.

Pitanja:

1. U Vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se tridesetak prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Postoji li neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

4. Sedamdesetih godina, kada ste se počeli baviti prevođenjem, sa španjolskog se prevodilo rijetko, Katedra za španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnovana je tek desetak godina prije, a studij, na kojem ste od ustanovljenja i predavali, počeo se izvoditi 1968. godine. U tom kontekstu, kako je počeo vaš interes za hispanistiku i što vas je ponukalo da počnete prevoditi književnost španjolskog govornog područja?

Odgovori na pitanja Ele Varošanec

Na „pitanje za portretiranje“ odgovaram kako slijedi.

Otvorit ću partiju, kao u šahu, 4. rubrikom.

Ad 4.

Moji prevodilački počeci poklapaju se sa završetkom studija na zagrebačkoj romanistici (1964), kad je prof. Predrag Matvejević donio iz Pariza punu torbu Fantomasovih pustolovina kojih su autori bili dvojac P. Souvestre i M. Allain. Nakladni zavod MH oformio je višečlani tim za 6 planiranih svezaka, u njemu sam se našla i moja malenkost: kakve li sreće za jednog žutokljunca! Povuci- potegni, rukopis je brzo dovršen – to je doista bio rukopis, debela bilježnica ispisana rukom – i za izdavača ga je pretipkala profesionalna daktilografkinja. Takav postupak – prvo rukopis, a potom tipkanje – provodim do dana današnjega, samo što rkp. pretipkavam i usput dotjerujem – ja. Jedina promjena je tehničke naravi: dragu mi Remingtonku istisnuo je kompjutor. Sve u svemu, Inspektor razbojnik objavljen je daleke 1965. Poslije toga za NZMH počeo sam prevoditi jednog Simenona (što će ga izdavač objaviti s naslovom Pod prijetnjom smrti ) da bih u neko doba palicu predao Karlu Budoru, jer mi je valjalo putovati preko oceana.

Poslije jednoipogodišnjeg boravka u Čileu, s državnom stipendijom, i jednogodišnjeg boravka u Makedoniji, bez stipendije, kao vojnik, počeo sam 1968. raditi kao asistent na netom osnovanoj katedri za hispanistiku. Interesi su mi se okrenuli hispanofonim autorima, pa je na listi prijevodanjihovu kolonu poveo Miguel Angel Asturias, gvatemalski nobelovac: Zeleni papa (Zg: Naprijed, 1975).

Ad 1.

Prijevodni opus nije mi uopće bogat, taj laskavi epitet prije zaslužuje, recimo, moj sin, freelancer. Pedagoški rad osiguravao mi je egzistenciju, a povremeno konsekutivno i simultano prevođenje udaljavalo od izdavača kojima i dandanas pola u šali pola u zbilji tepam da su naši „klasni neprijatelji“. Pothvati za pamćenje? Bez ikakve dvojbe, sudjelovanje u izradi šestosveščanog izdanja izabranih naslova J.L. Borgesa (GZH, 1985). Ne znam što bi imalo značiti „uzbudljiv prijevod“ (ako takvi postoje). Bilo mi je uzbudljivo držati u rukama prvu prevedenu knjigu, uzbudljiv je bio podatak da su mi neke prevedene pripovijesti objavljene u tiraži od, za naše prilike, vrtoglavih 100 000 (slovima: sto hiljada) primjeraka (Aleph, 2004); s nestrpljivim uzbuđenjem sam očekivao odgovor na pismo brižljivo sročeno – uz pomoć E. Peicovicha – za JLB-a, u kojemu ga molim da za naše izdanje napiše proslov. Ali, smrt je bila hitrija, i odgovor nismo dočekali.

Ne poričem da imade uzbudljivih izvornika. Ima i uzbudljivih prevodilaca, u što sam se mogao uvjeriti na skupštinama DHKP-a. Ali, operacija translacije iliti prijenosa mora biti obavljena racionalno, uz striktnu kontrolutemperature teksta, a bogami i vlastite. Podsjetit ću na Diderotov Paradoks o glumcu koji se, mutatis mutandis, dade primijeniti na formiranje prijevoda. Ukratko, prevodilačko posredništvo uzbudljivo je koliko i mukotrpna rabota rudara.

Ad 2.

Usporedbe su novinarski atraktivne, premda su najčešće nategnute. Sveprisutni Internet stekao je ugled panaceje koja tobož rješava sve moguće probleme, te bismo se najradije upitali: je li bilo života prije izumainterneta? Dotična mreža samo je ubrzala mnoge postupke, proširila neke horizonte i donekle smanjila potrebu za konzultacijom specijalizirane literature. Ali, samo donekle. Osobno koristim internet u razumnom opsegu, čuvam se – preciznije: čuvao sam se – igre na prvu loptu. Skrušeno priznajem da pripadam naraštaju što ukoričene tekstove čita mahom s olovkom u ruci. Da ne ponavljam opis vlastitog postupka, v. ad 4. Svaki je moj tekst manufaktura.

Ad 3.

Nisam bio u kontaktu sa stranim autorima, suradnju sam epistolarno i usmeno osiguravao s kompetentnim stručnjacima i izvornim govornicima. Obratno, surađivao sam s domaćim piscima, koji su mi doslovce bili nadohvat ruke(Predrag Matvejević, Jure Kaštelan, pomalo i Ranko Marinković). Prevodeći Mediteranski brevijar u dosluhu s autorom, imao sam licencu za sklapanje/izostavljanje ponekih pasusa. Bez tog dopuštenja našao bih se na sto muka.

Saznavši da se njegova poetska zbirka Sve plavo, nebeski plavo pretače na španjolski, Jure Kaštelan pozvao me k sebi – što je sasvim rijedak slučaj u našim poslima – pa smo tako znali žustro razglabati o pojedinim mjestima koja su se isticala svojom višeznačnošću.

Najzad, Ranko Marinković i njegove Ruke. Tu smo zbirku od osam pripovjedaka Karlo Budor i ja prepolovili; mene su dopala prva četiri naslova. Sad sam ipak ja otišao autoru, ukratko mu objasnio što me zanima, nastojeći dobiti odgovore na neke dvojbe u tekstu. „Šjor“ Ranko, začudo,nije bio bogznakakav informator. Dao mi je doduše zadnje izdanje Ruku (Lukom, Zagreb: 1995), da mi, kako reče, bude putokaz. Komentari su mu bili evazivni; neke sam realia čak crtao (šalaporke/grilje/škure) da mi pisac blagoslovi konačnu verziju. Zaludu, bio je to mahom razgovor gluhih. Valjalo se osloniti na vlastito znanje, pa kud puklo da puklo. I sad slijedi mala igra detekcije gdje je u igri bilo znanje… pogodite!... materinjeg a ne španjolskog jezika.

Na samom početku prve pripovijetke Samotni život tvoj parataktičko nabrajanje karakteristika „tihog i vrućeg ljeta“ završava sklopom „s kliktanjima galebova i pučine“. Bilo mi je neobično, da ne kažem sumnjivo, da pučina klikće, premda mašta piščeva može i moru pridati neobične ilisumnjive osobine. Ne budi lijen, zavirio sam u kolekciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (NZMH, 1981) gdje priređivač Ivo Frangeš veli da je „tu usvojio konačnu autorovu verziju zbirke“ što ju je 1974. objavila „Školska knjiga“.

A ta verzija glasi: „… s kliktanjima galebova iz pučine“.

Kako sad ovo? Jerbo u dva izdanja dotične „Školske knjige“ (1974, 1980) stoji: „… s kliktanjima galebova i pučine“. A priređivačBruno Popović veli u predgovoru: „Sporazumno s autorom, tekst ovog pretiska Ruku iznova je lektoriran, pa su sva odstupanjaod jezika, rječnika i sintakse izvornog piščeva rukopisa, ispravljena“. Hajdmo dalje.

U izdanju autorovih sabranih djela (GZH, 1982, 4. knjiga) nalazim: „… s kliktanjima galebova iz pučine“. Sad je to vrtnja ukrug.

Naposljetku, posegnuvši za izdanjem sarajevske Svjetlosti iz 1964. rasvjetljavam zagonetku. Ondje kraj ulomka glasi: „…s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni život u ljepoti neba i pučine“.

Slovoslagar je u jednom od izdanja preskočio redak – ne smetnimo s uma da je u aktivnoj službi tada bila kutija olovnih slova – a inercija u narednim izdanjima urodila je šarenim verzijama. Naknadno ću ustanoviti da se korektni pasus nalazi samo u 1. izdanju zagrebačke Mladosti (1969), jer u drugom iz 1972. stoji krnji završetak: „… galebova i pučine“. Pitanjem čija je kutija slova zatajila više se nisam htio baviti.

Ovu sam štorijicu ispričao publikumu na promociji španjolskog izdanja, u velikoj dvorani „Školske knjige“ u Zagrebu, na samom kraju proteklog stoljeća. Vidno odsutan, bio je nazočan i šjor Ranko, autor (raznih) izvornika. U prvom redu, preda mnom, kap. Bruno Profaca budno je pratio zbivanja „i/ iz “ pučine. Nešto dalje vidim Ivu Frangeša. Jao meni preuzetnome, što mi je trebalo da i njega uvlačim u svoje egzegeze. Kad su govorancije završene i općinstvo se počelo razilaziti, pristupio mi je uvaženi književni povjesničar i diskretno protisnuo na službenom jeziku naših učenih pređa: “Quandoque bonus dormitat Homerus.“ Hvala Vam, šjor Ivo, nadam se da su tu izjavu čuli olimpski bozi.

Pokojnicima čast i slava. Lux aeterna luceat eis, meni preostaje da poentiram:

Dixi et salvavi animam meam .

Ad 5.

Prijevode mlađih naraštaja čitam, dašta, revan sam član GKMM-a u Splitu. Generalnu ocjenu kvaliteta istih neću davati, zato što su posrijedi samosvojni pojedinci, pa bi se iz tako formulirane prosudbe ispilila lažna slika. A to ti je, moj kume, odličan povod za jalovu polemiku. Iliti mužnja jarca u rešeto.

Povremeno me naljuti nebriga izdavača koji, premda opskrbljeni lektorima, korektorima i priređivačima, uspiju u nekim prevedenim naslovima prirediti pravi festival šlamperaja. S obzirom na proliferaciju nakladnika od devedesetih naovamo, još smo dobro i prošli.

Savjet mladima, mlađima i najmlađima?

Nemam baš ni jedan.

Kako to, reći ćete, „baš ni jedan“?

Lijepo. Sve sam savjete porazdavao, grupno i individualno, studentima u toku svoje aktivne službe na FF-u. A apele čangrizavih veterana (hrv. starkelja) ionako nitko ne sluša.

KK, sept. 020.

Prevoditeljski portreti - Vjera Balen-Heidl

Vjera Balen-Heidl rođena je u Zagrebu, gdje je diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik. Radila je kao eurovizijska koordinatorica i novinarka u Redakciji kulture na HTV-u. Kao Fulbrightova stipendistica predavala je hrvatski jezik na Sveučilištu Portland State u Oregonu, gdje je ujedno postdiplomski studirala englesku i američku književnost. Bila je stipendistica Goethe-Instituta u Berlinu, a neko je vrijeme radila i na BBC-u.

Počela je prevoditi 1967., a posebno se istaknula prevođenjem američke književnosti i djela Williama Faulknera, Marka Twaina, Johna Updikea, Mary McCarthy, Sherwooda Andersona i u novije vrijeme Lucije Berlin, ali i klasika engleske književnosti poput glasovitog romana Emma Jane Austen. Kao dugogodišnja urednica u biblioteci Hit nakladničke kuće Znanje zaslužna je za odabir mnogih popularnih naslova te je surađivala s nizom vrsnih prevoditelja. Dugogodišnja je članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog PEN centra i International Society for Contemporary Literature and Theatre.

Vjera Balen-Heidl već više od pola stoljeća neumorno pridonosi našem kulturnom životu, za što su joj dodijeljena brojna priznanja. Godine 2011. dodijeljena joj je nagrada za životno djelo Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a 2014. i najveće prevodilačko priznanje u nas, nagrada „Iso Velikanović“ za životno djelo.

S Vjerom Balen-Heidl razgovarala je Katarina Penđer.

1. U Vašem prevoditeljskom opusu naći će se više od dvadeset prevedenih naslova. Koji Vam je od njih bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Možete li izdvojiti neki svoj prijevod za koji Vam se čini da je nepravedno zapostavljen ili nije privukao zasluženu pažnju? Nalazi li se u Vašoj bibliografiji neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Možda dvadesetak naslova i nije impresivan broj kad se usporedi s mnogo produktivnijim prevoditeljima, ali ja sam se bavila prevođenjem uz redovan posao profesorice, eurovizijske koordinatorice, novinarke, urednice, čak i korespondentice. Jedino nisam bila spremačica kao moja omiljena autorica Lucia Berlin. Ipak, upravo sam književno prevođenje oduvijek smatrala svojim pravim pozivom. Zarazio me otac, Šime Balen, i sam novinar, publicist, urednik i prevoditelj.

Dragocjeno je imati iskusnog mentora koji vam nesebično i s ljubavlju pomaže pri prvim koracima i ispravlja početničke jezične nezgrapnosti. Ali kad sam prevela Povratak Zeca Johna Updikea, otac nije htio ni pogledati knjigu zbog „vulgarnosti“ u njoj. Zanimljivo, upravo sam za tajprijevod dobila pohvalu kritike. Možda je tata kasnije krišom pročitao Zeca. Ne znam. Nije mi priznao.

Koji mi je naslov bio najuzbudljiviji?

Prevođenje mi je uvijek uzbudljivo, pa, evo, i vama kasnim s odgovorom jer sam se tako strastveno bacila na novi prijevod da sam zanemarila sve drugo. Citirat ću Josipa Tabaka, koji za prevoditelja kaže: „Nagrada mu je užitak u radu, strast, drugovanje s piscem.“

Imala sam sreću da mi nakladnici nikad nisu nudili nešto što ne bi bilo po mom ukusu. Evo jednog zgodnog primjera. Roman Grupa Mary McCarthy pročitala sam 1967., nekoliko godina nakon što je objavljen. Oduševila sam se njime i napomenula Zlatku Crnkoviću da bih rado prevela tu knjigu za biblioteku HIT. Moja se želja ispunila tek 1984., kad mi je Zlatko, riješivši pitanje autorskih prava, konačno povjerio taj prijevod. Upravo sam se bila vratila s dvogodišnjeg boravka na stipendiji u SAD-u, pa sam se, tako „amerikanizirana“, s puno samopouzdanja mogla prihvatiti prevođenja romana te inteligentne tračerice, kako je Mary McCarthy nazvao Krleža.

Najveća mi je ljubav bila i ostala Emma Jane Austen. I dan-danas kad sam pod stresom i pritisnuta brigama, posegnem za Emmom. Prizori bezbrižnog ladanjskog života u kojem ljudi ne znaju za otuđenost djeluju na mene upravo terapeutski. Pritom uživam i u britkosti kojom je autorica ocrtala karaktere svojih likova.

I, da, mogu se pohvaliti da sam knjigu prevela za tri mjeseca, i to zato što je bila najavljena premijera filma Emma s nenadmašnom Gwyneth Paltrow i Ewanom McGregorom u glavnim ulogama, pa me urednica požurivala. Kako bih se držala roka, čak sam uzela mjesec dana neplaćenog dopusta na HTV-u.

Ipak moram priznati da sam se nad jednim prijevodom rasplakala od muke. Bio je to esej Bijeli Crnac Normana Mailera o hipsterima, koji sam 1980. prevodila za „Književnu smotru“. Morala sam smisliti hrvatske izraze za hipsterski i bitnički žargon, a kod takvih pothvata uvijek se ispriječe kulturalne razlike između dviju sredina, pa završi na onom Ecovom „otprilike isto“.

Dodat ću još jedan primjer gotovo nerješivog problema. Nedavno sam nakladniku predala prijevod romana Georgea Orwella, čiji ću zakučasti naslov sada navesti u originalu jer još nisam sigurna kako ga prevesti. Naslov glasi Keep the Aspidistra Flying, ali neću se sad zadržavati na njemu, već ću prijeći na još jedan primjer u toj knjizi u kojemu razlike između kultura itekako dolaze do izražaja. Naime, neki major u pubu stalno uzvikuje „What ho!“ To je danas već zastario pozdrav kojim su se jedni drugima obraćali pripadnici viših klasa u Engleskoj. U potrazi za starinskim hrvatskim pozdravima naravno da sam pribjegla internetu i ondje našla niz primjera u članku Nives Opačić, ali, nažalost, ni jedan nije odgovarao kontekstu u knjizi. Sjetila sam se da su se u Zagrebu stara gospoda nekoć pozdravljala sa „Servus“, ali i u tome se hrvatska i engleska tradicija razlikuju. Ako netko tko ovo pročita ima prijedlog kako prevesti taj pozdrav, bit ću mu zahvalna.

Kao primjer nekog mog prijevoda koji je donekle zapostavljen mogu navesti inače u svijetu zapažen i nagrađivan roman Rasjedi kanadske spisateljice Nancy Huston, preveden na 24 jezika u 30 zemalja. Okosnica unatrag ispričane priče o pripadnicima četiriju generacija jedne obitelji zloglasni je nacistički projekt otimanja djece arijskog izgleda iz okupiranih zemalja.

2. Uz prevođenje, godinama ste radili i kao urednica, stoga ste se upoznali s radom na knjigama na svim razinama i svjedočili brojnim promjenama u svijetu izdavaštva i prelasku na nove tehnologije. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Koliko se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite i cjelokupan proces rada na knjigama? Služite li se novim tehnologijama i internetskim izvorima ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Urednica biblioteke HIT bila sam desetak godina, počevši od 1998., što je prekratko razdoblje da bi se uočile neke dramatične promjene. Lektorice i ja još smo radile na papiru, a za izbor naslova služila sam se katalozima koje sam dobivala od stranih izdavača, kao i njihovim direktnim ponudama (ili preko agenta), koje su slali, dakako, elektroničkim putem. S Frankfurtskog sajma i Sajma knjiga u Londonu vraćala bih se s koferom punim kataloga, koje sam, onako lijepo opremljene, obožavala listati. Često sam zalazila u knjižaru Algoritma, koja je tada imala vrlo bogatu ponudu, ne bih li među stranim izdanjima pronašla neki naslov za HIT. Tako samzapazila i meni osobno najmiliji naslov koji ću objaviti u HIT-u, Slučaj Courrier Marte Morazzoni, a čija će prevoditeljica s talijanskog na hrvatski Mihaela Vekarić čak dobiti godišnju nagradu DHKP-a.

Uza sve prednosti novih tehnologija nezamjenjiv je onaj osjećaj prebiranja po knjigama, listanja, opipavanja, njuškanja.

Kao urednica mislim da sam bila pravi control freak jer bih najprije pregledala prijevod (pročitavši po mogućnosti i original ako je bio na engleskom ili francuskom), a onda čitala i poslije lektorice. Čak mi je i Zlatko Crnković rekao da pretjerujem. Prevoditelji su obično prihvaćali moje sugestije, no bilo je i malih nesporazuma.

U svakom slučaju dobro je da prijevod pročita što više očiju, jer će netko uočiti ono što drugi previdi.

Pozivu na suradnju odazvali su se mnogi iskusni i ugledni prevoditelji, a oni mlađi, kojima su prvi prijevodi izišli upravo u HIT-u, danas su već afirmirani i imaju zavidan prevodilački opus. Srećom sam surađivala i s vrlo kvalitetnim i savjesnim lektoricama.

Danas se mladi ljudi pitaju kako smo nekad prevodili bez pomoći sadašnjih tehnologija. I mi sami čudimo se kako nam je to uopće polazilo za rukom. Ali jest, i to prilično dobro, samo s više uložena vremena i truda. Kad se netko bavi književnim prevođenjem, obično ima neke veze s inozemstvom, neke „domoroce“ koji će priskočiti u pomoć kad zapne. Dakako da je sve to išlo sporovozno, ali onda i nije bilo takve strke oko rokova kao danas, sve je bilo mnogo opuštenije.

Danas je i meni nezamislivo biti bez interneta, nezamjenjivog izvora podataka o novim riječima i frazama, suvremenom žargonu itd. No još se uvijek oslanjam i na dobre stare englesko-hrvatske i engleske rječnike. U ono vrijeme nismo imali dovoljno rječnika hrvatskog jezika. Zajednički rječnik srpsko-hrvatskog MH i MS zaustavio se na slovu K. Doduše, bio je tu i Benešićev Rječnik, posebno vrijedan po tome što navodi primjere iz korpusa, ali ni on nije bio obuhvatio sva slova. Znala sam zaviriti i u dvotomni Broz-Ivekovićev rječnik iz 1901., jedan od rariteta u mojoj kućnoj biblioteci, te u Pavešićev Jezični savjetnik, koji i dan-danas dobro dođe, uz to što imam i sve knjige Nives Opačić. Pravopisi su posebna priča. Uvijek se sjetim Krleže, koji je rekao da se pravopisi stalno mijenjaju, ali on uvijek piše po svome.

Da i prije interneta nisam bila izgubljena u prijevodu ilustrirat ću jednim primjerom upravo iz Grupe Mary McCarthy. Jedan je od živopisnih likova u tom romanu i Hatton, engleski batler bogate njujorške obitelji Prothero, koja se dičila pomanjkanjem obrazovanja kao značajkom gospodske krvi. Jednoga dana gospođa Prothero sjeti se stihova o djevojci Maud Muller, pripisujući ih engleskom pjesniku Alfredu Tennysonu. Tobože načitani Hatton složio se s njom, što ne treba čuditi, jer je i Tennyson napisao poemu koja nosi naslov Maud. Kako sam se mutno prisjetila gradiva na studiju anglistike, mene je nešto stalo kopkati pa sam se obratila znanici, profesorici književnosti na engleskom sveučilištu, koja je kao iz topa odgovorila: John Greenleaf Whittier, što sam, naravno, navela u fusnoti.

Dakle, ne slavom ovjenčani viktorijanac, Lord Tennyson, nego ponešto skromniji američki pjesnik Whittier, inače kveker i gorljivi abolicionist. Ironični efekt koji je autorica postigla sigurno nije promaknuo upućenom američkom čitatelju, ali od našeg čitateljstva ne može se očekivati da bude podjednako upućeno u nešto što je vjerojatno lektira u američkim školama.

Danas bi za rješenje zagonetke bio dovoljan jedan klik na internetu. Ali, da biste ondje nešto provjerili, mora vam se najprije „upaliti lampica“, mora vam nešto biti sumnjivo. Naime, engleski i američki autori vrlo često interpoliraju citate iz Biblije, Shakespearea i drugih klasika u svoj tekst, ne navodeći izvor, pa je na prevoditelju da u prvom redu detektira ubačeni citat, a tek se onda može upustiti u daljnje provjeravanje. Ako niste uočili problem, neće vas spasiti ni internet. Citat nema zvonce.

Sjećam se da me prije petnaestak godina jedna starija, danas nažalost većpokojna prevoditeljica sva očajna upitala: „Recite vi meni tko su to The Grateful Dead?“

I ja sam u ta pretpotopna vremena prije interneta prevodeći Djevojke u sretnoj bračnoj luci irske spisateljice Edne O'Brien naišla na minu, odnosno na praonicu Marije Magdalene. Lakomislena protagonistkinja romana zatrudni s ljubavnikom i, kad joj muž zaprijeti da će je izbaciti iz kuće, drsko odgovara da ne kani završiti u praonici Marije Magdalene. Srećom sam tada radila kao koordinatorica za razmjenu vijesti s inozemstvom na TV Zagreb, koja je ondašnjom mrežom bila povezana s ostalim eurovizijskim centrima. Jednim pritiskom na tipku na pultu mogao si uspostaviti kontakt s bilo kojim centrom, pa sam se tako bez problema čula s kolegom iz Dublina. U hipu mi je objasnio da je riječ o praonici koju su držale časne sestre, a u njoj pod nehumanim uvjetima radile neudane majke, čija su djeca bila smještena u samostanskom domu. Prije nekoliko godina i kod nas je igrao film Sestre Marije Magdalene, ali onda kad sam ja prevodila taj roman, bila je to još prava nepoznanica.

3. Posljednjih godina uživamo u Vašim prijevodima priča Lucije Berlin ( Priručnik za spremačice, 2017. i Večer u raju, 2019. u izdanju naklade OceanMore). Autorica je to koja je stvarala u drugoj polovici 20. stoljeća, ali je popularnost stekla desetak godina nakon smrti, pa su i prvi prijevodi njezinih djela u nas objavljeni tek nedavno. Čitajući Vaš prijevod, stječe se dojam da je u Vama pronašla idealnu prevoditeljicu, blisku i generacijski i po senzibilitetu. Čini mi se da je za uspješan prijevod važno upravo to da čitatelj dobije dojam da je knjiga povjerena pravoj osobi, koja vlada jezikom izvornika, ali i ciljnim jezikom, koja je sposobna iščitati tekst sadržajno, ali i na razini stila i literarnih postupaka, i koja će na koncu podariti čitateljima prijevoda novi tekst na hrvatskome jeziku, vjeran izvorniku, ali s vlastitim kvalitetama. Drugim riječima, prevoditeljski je rad mnogo više od samog razumijevanja jezika, uvijek je to i hermeneutički postupak, i temeljit istraživački rad. Prevodili ste dosta klasika, ali i suvremenih autora i našli se pred raznim izazovima koje obje vrste tekstova donose. Kad je riječ o prijevodima klasika, prevoditelj se nalazi pred gotovim tekstom i mora se osloniti na vlastite snage, no kad je riječ o živućim autorima, prevoditelju u interpretaciji teksta može pomoći i sam autor. Jeste li bili u kontaktu s nekim od suvremenih autora koje ste prevodili ili barem s njihovim obiteljima i poznanicima? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Da, Lucia Berlin je čudesna, a tako su je doživjele i publika i kritika, nažalost prekasno. Nakon što su pročitale obje zbirke, oduševljeno su mi se javljale prijateljice i znanice, ali bilo je i onih koji te priče nisu mogli čitati jer su, po njihovu mišljenju, deprimantne. Lucia, koja svoje priče bazira na bogatom životnom iskustvu, progovara o svom alkoholizmu, o muževoj ovisnosti o drogama, o bliskim susretima s bolešću i smrti, ali njezina genijalnost i jest u tome što o ubitačnim temama ne piše deprimantno. Eto, upravo je nedavno pisac i urednik Roman Simić u jednom intervjuu izjavio da ga hrani njezin crni, spasonosni humor koji probija i najcrnji mrak.

I ja sam silno zavoljela tu šašavicu, koja je svoj razbarušeni život pretočila u pravo remek-djelo. Ali me je i izmučila raznolikim inventarom kojim je napunila svoje naoko ekonomično napisane priče, što od prevodioca iziskuje upravo onakav temeljiti istraživački rad koji spominjete u svom pitanju.

Uspoređujući prevođenje klasika i suvremenih pisaca, rekla bih da je gotovo lakše baviti se klasicima, jer je njihov opus znanstveno obrađen i kritički prodiskutiran. Za prevoditelja je idealno imati u rukama kritičko izdanje izvornika popraćeno stručnim bilješkama, a sam mora odlučiti u kojoj će mjeri prijevodu dati patinu epohe u kojoj je autor živio. Pritom ne treba pretjerati. Što bi rekli Francuzi: „C'est le ton qui fait la chanson.“

Nisam bila u kontaktu sa živim književnicima koje sam prevodila, što mi je žao. Vjerujem da to mlađi prevoditelji danas prakticiraju, neopterećeni „hemunzima“, a u doba elektroničke pošte to je i puno jednostavnije. Jednom sam, putujući privatno u London pokušala doći do Edne O'Brien, čiju sam knjigu Djevojke u sretnoj bračnoj luci upravo bila prevela, ali mi je njezina tajnica ljubazno odgovorila da je gospođa O'Brien na putu.

Znam da se Eco intenzivno dopisivao sa svojim prevoditeljima, a poznati izraelski pisac David Grossman za gostovanja u Hrvatskoj sastao se sa svojim prevodiocima i izjavio da je mnogo naučio od njih.

Ipak sam i ja upoznala mnoge svjetske pisce, i to uživo, intervjuirajući ih za TV Zagreb, odnosno HTV. Od engleskih i američkih autora to su bili Arthur Hailey, Allen Ginsberg, Alan Sillitoe, E. L. Doctorow, Northrop Frye, Mark Strand, Sue Townsend i veliki američki pjesnik John Ashbery, koji se, evocirajući neku sentimentalnu zgodu iz svog života doslovce rasplakao usred intervjua. (Svi su oni, božemiprosti, danas pokojni.)

4. Zahvaljujući Vašim prijevodima danas čitamo brojne klasike (W. Faulkner, M. Twain i drugi autori), a među njima se posebno ističe prijevod Emme Jane Austen, koji je do danas ugledao čak tri izdanja (Targa 1997., Europapress holding 2008. i Mozaik knjiga 2020.). Razlikuju li se ta tri izdanja objavljena u razmaku od više od dvadeset godina i jeste li dorađivali novija izdanja? Što mislite o praksi osuvremenjivanja književnih klasika i pripadajućih prijevoda? Treba li jezik klasika osuvremenjivati i „osvježavati“ kako bismo ih približili mlađim generacijama ili je čitanje klasika napisanih na ponekad neprohodnom i neprivlačnom jeziku upravo način da se mladi upoznaju s poviješću vlastita jezika, da uče o jeziku od dobrih pisaca i dobih prevoditelja?

Ima li išta ljepše nego doživjeti novo izdanje nekog svog prijevoda?

Dočekala sam drugo izdanje Faulknerovih priča Siđi, Mojsije u momprijevodu, kao i Prisutnosti Jerzyja Kosinskog. Samo je Emma ugledala treće izdanje s mojim potpisom kao prevoditeljice, uz minimalne naknadne intervencije. I tiskanje tog trećeg izdanja (kod trećeg nakladnika) potaknula je nova ekranizacija Emme. Ali za mene će utjelovljenje te dobronamjerne male spletkarice na ekranu uvijek biti jedinstvena Gwyneth Paltrow.

Usput budi rečeno, prevoditelj te filmske verzije bez ikakva se kompleksa „samoposlužio“ mojim prijevodom jedne šarade iz romana, i nikom ništa.

Nešto slično, samo u većoj mjeri, dogodilo se s Fitzgeraldovim romanom Veliki Gatsby koji je preveo moj otac, a koji je izišao u tobože novom prijevodu meni nepoznate kolegice. Iz DHKP-a su me upozorili na to da je dotična zapravo prepisala Balenov prijevod, malo ga tu i tamo prepravivši. I opet nikom ništa.

Eto vam djelomičnog odgovora na vaše pitanje o osuvremenjivanju starih prijevoda. Ne vidim razlog da se dobri stari prijevodi zanemare samo zato što se jezik mijenja. Netko je čak sugerirao da bi se knjige ponovno trebale prevoditi nakon trideset godina. Kako je taj nepoznat netko došao do te cifre? Zar djeca ne razumiju jezik svojih roditelja koji su tridesetak godina stariji od njih? Zar će im nauditi to da nauče poneku zastarjelu riječ?

Kako ne bih ispala neki zadrti pasatist, moram reći da je posve legitimno, pa čak i poželjno, imati više prijevoda nekog djela, ali pritom drugi prevodilac mora biti do kraja pošten, a ne koristiti se starim prijevodom i samo ga malo „osvježiti“ svojim intervencijama.

Idealan su primjer osvježivanja klasičnog prijevoda intervencije Josipa Tabaka u antologijski Velikanovićev prijevod Don Quijotea, na kojemu je Tabak radio punih pola stoljeća i na kraju se, 2002., potpisao kao suprevoditelj. No to je susret dvaju prevodilačkih velikana.

I sama sam, doduše nevoljko, sudjelovala u zatiranju lijepe starinske riječi potvora. Kad sam uređivala jedan prijevod, sugerirano mi jeda tu riječ, koju navodno neće razumjeti mladi, zamijenim imenicom podmetanje. Nakon što sam se, provodeći privatnu anketu, i sama uvjerila da mladi o njoj nemaju pojma, pokleknula sam, što mi je danas žao.Cijelo mi je vrijeme u uhu odzvanjala pjesmica o mačku kojeg su žene potvorile da im je pojeo sir, a on ga, siromah, nije ni vidio. Aipak sam popustila, iako i dalje mislim da se riječi potvora i podmetanje ponešto razlikuju. Inače, sinonim za potvoru, imenica objeda još uvijek kola u govoru. Ona je pak u Šonjinom rječniku označena strelicom koja upućuje na riječ potvora! I tako u krug.

Suvišno je napominjati da su pripadnici moje generacije svi odreda znali što je to potvora. Općenito uzevši, možda bi izdavači trebali prijevode klasika nuditi starijim prevodiocima kojima arhaizmi nisu nepoznanica, što ne znači da se njima baš trebaju razbacivati. Moderniju prozu koja vrvi suvremenim žargonom uputno bi bilo ponuditi mladim prevodilačkim snagama. No to nije neki moj čvrsti stav, jer sam svjesna da i u istoj generaciji postoje različiti individualni afiniteti i različite kompetencije.

Mladi su prevoditelji danas u velikoj prednosti u odnosu na stare jer se o prevođenju uči i na fakultetu, a mnogi dobivaju i inozemne stipendije te polaze razne seminare i prevodilačke radionice. A i DHKP vrlo je aktivno te organizira i zanimljive tribine i skupove. Književno prevođenje uvelike se afirmira kao profesija, o čemu govore i ugledne nagrade za prevodilaštvo. Prevoditelj više nije parija na margini područja kulture.

No, ti isti mladi stasaju u književne prevoditelje u vrijeme sveopćeg osiromašenja hrvatskog jezika. Tom osiromašenju pridonose nove tehnologije, nekritičko usvajanje anglizama, pa čak i utjecaj engleskog jezika na razini sintakse. Ništa manje nije štetan utjecaj jezičnih purista koji toliko proganjaju sve ono što je „nehrvatsko“ u jezičnom korpusu, da su mu drastično smanjili izražajne mogućnosti. A ima i onih koji pak zastupaju anarhiju u jeziku. Nama, jezičnim nostalgičarima, uporno se podastire argument da se jezik mijenja. Da, normalno je da se mijenja, ali pitanje je: kako?

Tako, naprimjer, da nestaju hrvatski glagoli, čime se lišavamo bogatstva i ljepote vlastitog jezika. Jeste li primijetili kako danas sve „pokriva“ glagol napraviti? Tako čujem i čitam u medijima da se na nogometnoj utakmici napravi gol, da se napravi inicijativa, čak se napravi i napredak. I knjige i filmovi se prave, a prave se i emisije. Ne mogu odoljeti zločestoj asocijaciji da smo se kao djeca znali „napraviti“ u gaće.

Razgovori se više ne vode, nego se „imaju“, baš kao u engleskom. Osim toga sve se „komunicira“, a najviše „komuniciraju“ naši političari, koji su valjda zaboravili da postoje glagoli reći, javiti, priopćiti, obavijestiti... Pošast je to koja se širi poput koronavirusa, s isto tako neizvjesnim ishodom. A kad smo već kod te pošasti, evo i najnovijeg primjera nepoznavanja hrvatskog jezika. Ovih dana slušam na radiju komentare o tome koliko smo zaraženih imali na proljeće u usporedbi s najnovijim podacima. Na proljeće? Zar su zaboravili lijepe priloge proljetos, ljetos, jesenas i zimus? Svaki će vam seljak reći da je ovogodišnju sjetvu obavio proljetos, a da će dogodine opet sijati na proljeće.

Srce me zaboli kad čujem da netko spominje film kojeg je gledao ili roman kojeg je čitao, čak i selo kojeg je ugledao (što je najgrotesknije).

Da i ne spominjem da je netko nešto učinio „bez da“ je pitao za dopuštenje. Na ono famozno ikad sâmo na kraju rečenice neću se ni osvrtati. Veliki domoljubi potrudit će se da „vezi“ dodaju ono obvezno (ne obavezno!) „s“, pa će tako nešto reći u svezi toga u pogrešnom padežu.

Zanemarujući anglizme, jezični puristi uporno proganjaju sve što iole podsjeća na neki rusizam, turcizam ili, ne daj Bože, srbizam, pa će se na optuženičkoj klupi naći riječi kao što su iznuren (iako sam je našla kod Josipa Eugena Tomića), osujetiti, sušti (u frazi sušta suprotnost), nestašluk, bezobrazluk, čak ako su i stilski obojene. U vezi s bezobrazlukom sam reterirala jer sam kod Ante Kovačića (U registraturi) našla lijep hrvatski oblik: bezobraština. Ali zato nisam reterirala kad mi jelektorica na HRT-u u novinarskom tekstu ispravila sintagmu pjesnički poriv u pjesnički nagon jer je poriv rusizam. Morala sam joj rastumačiti da se nagon više veže uz životinje nego uz pjesnike.

Sve ovo spominjem samo zato da bih pohvalila one najkvalitetnije prevoditelje mlađe generacije koji se uspješno odupiru utjecaju jezičnih policajaca. Posljednjih je godina cijeli niz prevodilačkih nagrada dodijeljen upravo našim mlađim kolegicama i kolegama koji su povrh velike intelektualne znatiželje i erudicije, obdareni i književnim talentom. Dakle, i meritaju.

Bit će mi drago budu li im ove nabacane misli u mojim bilješkama imalo koristile.

I da, želim im da „svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduju“.

Prevoditeljski portreti - Mladen Machiedo

»Uči se i materinski jezik, to bi bila opomena stjecana – kroz godine – i na vlastitoj koži!«

Akademik Mladen Machiedo (Zagreb, 1938.) istaknuti je književni teoretičar, esejist, pjesnik i prevoditelj, professor emeritus i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U dva mandata bio je pročelnik Odsjeka za talijanski jezik i književnost, više godina predstojnik Katedre za talijansku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a predavao je i na više talijanskih sveučilišta. Dobitnik je 15 književnih i znanstvenih nagrada u Italiji i pet u Hrvatskoj, uključujući po jedno državno priznanje obiju zemalja. Objavio je oko 60 knjiga, od kojih 15 na talijanskom; autor je triju antologija talijanske poezije na hrvatskom i dviju antologija hrvatske poezije na talijanskom jeziku, brojnih teorijskih, esejističkih i kritičkih djela. U njegovu se prevodilačkom radu ističu: odabir iz Leonardovih spisa Quadrifolium, Pjesme Giovan Battiste Marina, djela Campane, Montalea, Pavesea, Calvina, i dr. (prijevodi na hrvatski s talijanskog), književni odabiri Salinasa, Gómeza de la Serne, Bergamina i Jimeneza (prijevodi sa španjolskog), poezija Nikole Šopa i Vlade Gotovca (na talijanski s hrvatskog). Počasni je član Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Intervju s profesorom Machiedom iz ugodna telefonskog razgovora prerastao je u zanimljiv tekst koji se može čitati i kao cjelovito esejističko djelo, škola svakome tko se tek otisnuo u književno prevođenje – obiljem nas primjera i iskustava potiče da još revnije i budnije preispitujemo vlastite odluke u prevođenju, čak i kad su rješenja naizgled jednostavna.

S Mladenom Machiedom razgovarala je Petra Pugar.

Kalnik – Zagreb,

17. srpnja – 4. kolovoza 2020.

U Vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više desetaka prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Prevođenje mi je uglavnom (bilo) vezano uz poeziju i kraće prozne oblike, ali ne kao adekvat neprikosnovenim izvornicima od-do, nego uz pustolovno podrazumijevanje odabirâ iz cijelih opusa, a da se ne govori i o sastavljanju (dvosmjernih) antologija. Stoga su »izazovi« i »uzbuđenja« bili neodvojivi od kritičkog pristupa. Premda tek na razini časopisa i odnosnog separata (recimo plakete) – jer nije bilo »daha« za cijelu knjigu – najzahtjevnije katartično okušavanje ticalo se prijevoda iz Dizdarova Kamenog spavača na talijanski: s korištenjem heterogenog srednjovjekovnog leksika mimo Danteove »norme« (ante litteram). O tomu moj Dug Maku Dizdaru u »Republici« (br. 5-6/2017. nakon mnogo godina).

Na hrvatskom odredištu izdvojio bih tri odabira (uvijek vlastita) iz velikih opusa: naime iz spisa Leonarda da Vincia (Quadrifolium, više izdanja), iz Giovan Battiste Marina (Pjesme, vrh seicenta), odnosno djelo ʻMojʼ Proust (kolaž-sažetak iz oko 3.000 str. romansijerskog ciklusa). Pa onda i Praskavice. Grudi. Caprichos... kao naznaku odabira iz vrcava Ramóna Gómeza de la Serne.

Nema prijevoda koji bi mi po sebi ostao u lošem sjećanju. Ali nakladnici se, »za uzvrat«, u tom smislu upravo natječu! Zbog neodgovornosti i/ili tehničkog propusta upropastili su mi hrvatskog Michelangela i talijanskog Dragu Ivaniševića (na vrhu negativne ljestvice!), pa ih je trebalo spašavati drugdje u postotku. O toj, za nevolju kronično otvorenoj rubrici, nedavno u tekstu Književnost mimo knjige u »Forumu« (br. 10-12/2019).

Naravno, katkada prevoditelj od jedne do druge prigode sam sebe kulturološki korigira. Mitteleuropski višejezični Cergoly, pod svaku cijenu antologiziran 1982, ispao mi je bljutav na hrvatskom standardu. Nakon 20-godišnjeg mozganja do iduće antologije, kao i do nedavnog odabira Pronađeni u prijevodu /osobni podsjetnik/, 1. tom (Alfa, 2020), »propjevao« je taj autor na interdalmatinskom filtriranom dijalektu (odnosno kulturološki na austrougarskoj podlozi Trst-Split).

Inače, većina prevoditelja ne piše (uopće ili zadugo ili čuva svoje u ladici), kao što većina autora ne prevodi. Bila bi itekako izazovna tema taj suodnos u istoj osobi. U mojem slučaju količinski (i kronološki uzlazno) oko 35 naprama oko 25 knjiga u korist autorskih (plakete izvan te sume).

Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Da bi prevodio Collodieva dječjeg Pinocchia nezaboravni Josip Tabak bio je svojevremeno posudio (tehnički preko mene) 10-ak kritičkih djela o tom piscu iz knjižnice Filozofskog fakulteta. Ali nisu ni onda svi bili tako svjesni i savjesni. Bilo je prevoditelja-»činovnika« u svakoj generaciji kao što – nadajmo se – ima i kreativaca.

Živim u vlastitoj biblioteci bez Interneta, pa nisam kompetentan za usporedbu razdobljâ (kao što nisam kompetentan za marke automobila, jer nemam vozačke dozvole). Izvjesno je, međutim, da sam tijekom desetljeća u tu biblioteku uložio znatno više od jednog modela »formule jedan«. Internet je nedvojbeno vrlo olakšao kojekakve leksičke nedoumice (nekoć se promašivalo uz još žive klasike, ako ih se nije pitalo!), ali tehnika po sebi ne nadomješta ni lingvistički ni kulturni obzor. Nedavno je na HTV-u prikazan film braće Taviani La masseria delle allodole po istoimenom romanu Antonie Arslan o genocidu Armenaca u Turskoj u doba I. svjetskog rata. (Nekoć sam kod te profesorice i kritičarke, prije negoli autorice romana, naime u njezinoj klasi u Padovi, držao predavanje upravo o traduktologiji.) Prevoditelj filma ili prevoditeljica, čije mi je ime izmaknulo, pouzdali su se u genitivnu sveobuhvatnost talijanskog prijedloga di (sa članom), pa je naslov preveden kao Farma ševa. Ali ne radi se o mjestu na kojem bi se uzgajale te ptice, nego o farmi među ševama, jer di iznimno (i, bojim se, mimo Interneta), pokriva i značenje tra.

Jedna ovdašnja naklada nazvana je – po krivo prevedenom izvorniku Alessandra Baricca – »Ocean more« (što zbunjuje u spoju!), jer je netko zaključio da je riječ o dvjema poravnatim imenicama. Međutim, nazivi na starim mletačkim zemljopisnim kartama glase: Mare Adriatico (Jadransko more), Mar Jonio (Jonsko more), Mare Oceano (druga imenica u značenju pridjeva, na hrvatskom obrnut slijed: Oceansko more)... Baricco se poslužio inverzijom, pa bi adekvat bio »More oceansko« (lijep – ispravljen – naziv za izdavačku kuću).

Usput, vozite li se zagrebačkim tramvajem lijevom stranom Zrinjevca prema Trgu bana Jelačića, bolje da ne uočite natpis lokala »La Canntina«: nehotičnu adaptaciju (»vulgarno«-talijansku!) uz apsolutno jedinstven konsonantski skup nnt! A što li tek ondje, sukladno najavi, čeka gosta na jelovniku!?

Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Mislim da sam na to pitanje dobrim dijelom odgovorio unaprijed knjigom Slatkogorka Italija (Matica hrvatska), barem unutar 1999, kad je djelo tiskano. U njemu se »filmski« opisuje 90-ak susreta s autorima koje sam prevodio ili o njima pisao ili ih (rjeđe) intervjuirao. Od onda se nova poznanstva prorjeđuju sukladno dobi (živih!) sudionika.

Odnos osoba-djelo svodi se na tri moguće kombinacije: 1. cijenite djelo, a pisca je bolje ne upoznati (shvatite to unaprijed, ali katkada, na žalost, i unatrag!), jer ne »odgovara« djelu, neljubazna je osoba ili nemoguć sugovornik; 2. autor je divan, ljubezan, daruje Vam knjige s posvetom, ali Vas Vaša procjena opusa tjera u bijeg ili razgovor »o lijepom vremenu«; 3. idealna je (rijetka) varijanta u kojoj se (bez obzira na »drugu dimenziju«) osoba i djelo međusobno prepoznaju, dapače dopunjuju. Između mojih brojnih talijanskih susreta izdvojio bih, kao »stariju braću«, dvojicu: Ruggera Jacobbia i Bartola Cattafia. Prijateljstvo, u tim i donekle analognim slučajevima, nije uvjetovalo nepristranost prema djelu. Dapače, djelo je ili bilo početni poticaj ili raslo uz prijateljstvo.

U domovini mogu držati privilegijom desetogodišnje posjete Nikoli Šopu, tri susreta s Miroslavom Krležom i više njih s Dragom Ivaniševićem. Prevodio sam ih na talijanski, plasirao u tamošnje viđene časopise (»LʼApprodo letterario« u Firenci, »LʼAlbero« na relaciji Firenca-Lecce. »Prospetti« u Rimu; urednički potpisi: Betocchi, Macrì, Petrucciani), a prvom i trećem sam posvetio i zasebne knjige (talijanski Šop u dva izdanja), odnosno svu trojicu unio u vlastite antologije.

Vaš je prevodilački opus, posebice onaj talijanistički, antologija velikana: Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarroti, Dino Campana, Giuseppe Ungaretti, Eugenio Montale, Italo Calvino, Giovan Battista Marino… Koja je za Vas najveća razlika u pristupu starijoj književnosti iz prevodilačke perspektive i one književnopovijesne i teorijske? Gdje se te perspektive isprepliću?

U svojoj pak prvoj od triju različitih pjesničkih antologija na hrvatskom, Novi talijanski pjesnici (1971, ah »novi« prije pola stoljeća!) predstavio sam opširno 16 autora od kojih na predavanjima (diploma 10 godina ranije) nisam bio ni za koga čuo ni po imenu! Teško je zamisliti da se danas itko upusti u takvu kritičko-prevodilačku avanturu (uz rizik naknadne provjere odoljelih u vremenu)! No uslijedila je potom druga, za mene još veća avantura, jer mi kao tema doktorske disertacije (ne za moje dobro, ali tako je nehotice ispalo!) nije bilo dopušteno ništa iz 20. stoljeća. (Zbog navodno nužne svestranosti.) A kako sam onda »zavirio« u renesansu-manirizam-barok? Machiavellia mi je zemljopisno nametnula specijalizacija u Toskani (dvije godine Lucca-Pisa); roman seicenta početno dugujem poklonu kritičara-prijatelja Giorgia Bàrberi Squarottia; a Leonarda (još dok doktorske disertacije nije bilo na vidiku) i Michelangela sam kao pisce sâm »nanjušio«, tražeći klasike – dapače antiklasike! – mimo školske lektire. (Štoviše, za »službene« povjesničare književnosti Leonardo zadugo kao pisac gotovo i nije postojao, osim po poluapokrifnom Traktatu o slikarstvu.) Čitao sam te alternativce prema »latinistima« iz svojeg 20. stoljeća, ali nipošto »neoavangardistički«, pristrano. Jer trebalo je zadovoljiti znanstvene kriterije i odredišta. Tehnički: raznorodna izdanja Leonardovih spisa (diljem Europe!) – jer antologije, naime, nisu pokrivale sve – bila su često takvog formata da su fotokopije (pri početcima tog dragocjenog izuma) bile tehnički nemoguće ili zabranjene. Za vrijeme vremenski ograničena boravka u Firenci, primjerice, bila mi je norma ispuniti prijepisom odabranih citata kup bilježnica: svaku u tri dana, pri početnoj (zimskoj) temperaturi od 12°C u Nacionalnoj knjižnici.

Običavao sam studentima govoriti: do otkrića dolazi kad netko (između mnogih) s užeg područja nađe poveznicu s nečim vani! Ali gdje i koju, to mora svatko sam pronaći...

Osim globalnog Mounina i povijesnog Larbauda traduktologija nije postojala, ni kao disciplina ni kao studij, u »moje vrijeme«. U akademskim krugovima bilo je nepoćudno, dapače, da se »znanstveni radnik« bavi prevođenjem, pa čak i u slobodno vrijeme, dok mu se, primjerice, nije »cenzuriralo« planinarstvo. Konkretno, na talijanistici bila je to »hereza«, dok je nije počeo ublažavati svojim autoritetom Frano Čale, za svaki slučaj ne skrećući prijevodima od priznatih klasika, dočim je moja malenkost uporno ustrajavala u modernističkoj »herezi«.

Traduktologija nije postojala, ali je postojao kanon: školski i akademski. Akademski su krugovi nevoljko podnosili narušavanje ili proširivanje kanona: recimo na relaciji Slamnig-Šoljan u prethodnom naraštaju. Postmodernizam je, međutim, potisnuo sustave i ozakonio poravnanje, izbjegavajući valorizaciju. A gdje nema kanona, nema ni prave oporbe ni sustavne alternative, točnije prepoznatljivih koordinata u širem kontekstu. Ako se pak na svjetskom planu (sa zaleđem velesile i velikog jezika) pojavi neki autoritativni privid kanona bit će nemoguće da ga ospore globalno manjinski glasovi. (Primjer: Harold Bloom i njegova nacionalistička komparatistika).

Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Prevode se danas poželjno živi pisci sa zaleđem institucija. Po načelu: a. komercijalne razmjene; b. doglednih poziva za gostovanja na manifestacijama i promocijama; c. prijateljstva pisca i prevoditelja. Ne prevodi se, uglavnom, da bi se prenulo odredište. Ili drukčije rečeno: kulturološki domet ispada iz diskursa. Tome posljedično podliježu i recenzije: prijevod se lakonski pohvali (ako?) ili se »nabode« moguća pogreška. Metaforički: kao da kriva nota nadjača izvedbu cijelog stavka!

Prijevodi su kod nas ponajviše namijenjeni čitatelju-»gutaču« fabula, jer za drugo – poeziju, esej, kritiku... – uglavnom nedostaje obrazovanja. Ni Fakulteti više ne ispravljaju takvo stanje. Ustuknuće poezije, posebno, nije svjetski trend (statistikama usprkos), nego pokušaj sugestije s ruba zbivanja, dočim poezija postoji od Rusije do Latinske Amerike, s Parizom »između«.

Prozu čitam vrlo selektivno, najradije u francuskim izvornicima. Pored prijateljskih »obveza« od romana očekujem ili izniman stil ili esencijalna pitanja (poželjno i jedno i drugo!) onkraj fabule. Za preostalo mi istječe vrijeme u pješčaniku...

Primjećujem usput da znalci stranih jezika (neofilolozi) sve manje suvereno vladaju vlastitim, materinskim jezikom. Gotovo poput političara, koji idu »ovdje« (ako idu, gdje su izabrani!) umjesto »ovamo«. Uči se i materinski jezik, to bi bila opomena stjecana – kroz godine – i na vlastitoj koži!

Prevoditeljski portreti - Truda Stamać

U ovom intervjuu čut ćete razmišljanja o prevođenju “iz pera” Trude Stamać, iznimno cijenjene i višestruko nagrađivane prevoditeljice, urednice i književnice. Moglo bi se reći da većina njezinih prijevoda pripada pjesničkim, dramaturškim i filozofskim velikanima književnosti njemačkog govornog područja – tako je Truda Stamać hrvatskoj čitateljskoj publici približila djela Rainera Marie Rilkea, Georga Trakla, Paula Celana, Novalisa, Bertolda Brechta, Güntera Grassa, Hermana Hessea, Gottholda Ephraima Lessinga, Ingeborg Bachmann, Waltera Benjamina, pa i Friedricha Schillera. Trudi Stamać za predan i vrstan prevoditeljski rad dodijeljena je nagrada “Josip Tabak” za životno djelo (2019.), primila je Kiklopa za prijevod godine (2013.), nagradu “Iso Velikanović” za vrsnoću prijevoda (2004.), a treba istaknuti i nagradu Republike Austrije za prijevod djela austrijske književnosti na hrvatski (1989). Truda Stamać je i autorica proze - objavila je zbirke kratkih priča Kapi (1988.) i Adame, gdje si? (2014.) i roman Pasji život: godinu dana sa Stašom (2003).

S Trudom Stamać razgovarala je Vedrana Gnjidić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli?

Gotovo svi - sprijateljite se sa svakim tekstom na kojem radite, počnete ga čitati na drugi način. Prvo ga samo čitate, onda primjećujete kako je djelo nastajalo, kako se razvijalo… Gotovo nema prijevoda koji vam na kraju nije drag, čak i ako ne volite autora ili ono o čemu djelo govori.

2. Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Ima i takvih, često i cijele knjige koje ne prihvaćate, način na koji govore… ali neću ih naknadno ogovarati. Ja sam imala tu sreću da sam puno prevodila bez narudžbe, motivirana time da i drugi vide kako je lijepo to što sam pročitala i želeći da to nekome kažem, podijelim s nekim. Zato čovjek valjda i prevodi, osim želje za time da uspije prenijeti značenje nečega što možda na prvi pogled izgleda neprevodivo.

3. Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji prevodite?

Prepisivanje pisaćim strojem uvijek je oduzimalo puno vremena – kada ste imali pet, šest tipfelera na jednoj stranici ili htjeli promijeniti red riječi u rečenici morali ste prepisati sve, a ne kao sada kada se bez problema možete vratiti početnoj verziji ako je bila bolja i popravljati što je potrebno. U odnosu na to silno prepisivanje, računala su veliko olakšanje. Kada sam počinjala prevoditi, govorili su nam kako će nam računalo moći pomoći – meni je to sve zvučalo kao bajka. To je golema pomoć.

I dalje koristim rječnike, naravno. Svaki je rječnik isto tako umjetničko djelo, izbor riječi i koncentracija na značenje sasvim su drugačiji. Zgodno je pogledati istu riječ u više rječnika. Primjerice, Šulek je prvi uveo mnoge riječi, stvorio ih, prilagodio. Rječnik isto pomaže pri prevođenju, dosta vodi – ne zbog osnovnih značenja koja ćete i prepoznati pri prvom čitanju, nego širenja značenja tako što vidite što bi nešto (osim značenja koje se aktivira prvim čitanjem) još moglo značiti, pogotovo u pjesmama. U vezanom tekstu puno je važniji kontekst rečenice, mjesto na kojem se riječ nalazi.

4. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban?

Bolje je ne razgovarati s autorima, mislim da je to užasno jer će oni sigurno biti nezadovoljni jer je prijevod nešto drugo od onoga što su oni mislili dok su pisali – jednostavno, druga glava, drugi prijevod. Mislim da bi bili razočarani ili time što nismo uhvatili sve dimenzije značenja (pa mogu pomisliti „Zar se samo to da iščitati iz teksta koji sam napisao/la?“) ili mjestima gdje i forma sudjeluje u značenju što nije uvijek moguće jednako dobro izvesti u svim jezicima. Vjerojatno bi mislili da je prijevod netočan i ne-lijep u odnosu na original – treba spriječiti autore da čitaju svoje prijevode.

5. U jednom ste intervjuu za Vijenac (s Mirom Muhoberac 2014. godine) izjavili: „Nikad ne čitam svoje prijevode. Tko zna što sam sve napravila.” Biste li nam mogli pobliže objasniti što ste time mislili?

Prevoditelju uvijek su-zvuči original pa prekriva prazna mjesta u njegovom prijevodu - vi kao prevoditelj sigurno imate bolje mišljenje o svom prijevodu od bilo koga drugoga, a onda vam možda zazvuči sasvim strano kad ga čujete. Ja sam nedavno slušala interpretaciju pjesme Ingeborg Bachmann koju sam prevela pa sam se ljutila jer mi se učinilo da sam nešto prevela pogrešno. Onda sam se vratila originalu i vidjela da sam zapravo samo bila lukava jer bi drugačiji prijevod isključio još jedno usputno značenje. Dakle, tko zna što sam mislila prije dvadeset godina kada sam to prevodila, sada bih vjerojatno imala i drugačiju percepciju. Kako vrijeme odmiče, nestaje taj suzvuk originala, smanjuje se, prijevod je razgolićen. Čak i kada prijevod dobro funkcionira u novom jeziku, opet je to nešto drugo. Dobar primjer bio bi „september rose(s)“, što su na hrvatskom rujanske ruže. Suzvuk ljepši nego u originalu – to je ta sreća koja se dogodi. Naravno, ne uvijek, ali kod onih koji su vješti - sreća se češće i pojavi.

6. Čitate li prijevode mlađih generacija? Biste li novim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Rado virkam J Nemam što savjetovati. Mislim da su mladi dobro obrazovani, spretni, daroviti, sigurno više od nas starih. Oni su jezično dobro opremljeni – mi smo se često usudili prevoditi i one jezike koje nismo dobro poznavali, sada je to rijetko slučaj. Mlade prevoditelje gledam sa znatiželjom (iako, kada kažem mlade, ti prevoditelji sada vjerojatno imaju pedesetak godina), rado i puno čitam, iako polako. Vjerojatno je tako i kod drugih prevoditelja. Mislim da je sve jednako teško, i prevoditi jednostavnija i zahtjevnija djela (možda su „slabija“, jednostavnija djela bolje prevedena od nekih velikih). Treba se boriti protiv svijesti da radiš posao koji nije moguće napraviti dobro.

Prevoditeljski portreti - Luko Paljetak

»Učite svoj jezik neprestano, posebice mogućnosti naše jedinstvene, elastične sintakse; budite kao prevodioci onako savršeni kao engleski butleri, savjesni sluge onih koji su i sami bili sluge svoga poslanja. Prevodilački posao važan je za shvaćanje cjeline svijeta nakon pada Kule Babilonske.«

Nagrađivanog hrvatskog pjesnika, prevodioca, kazališnog i likovnog kritičara, redatelja, feljtonista, urednika, esejista, pisca za djecu, dramskog i proznog pisca, akademika Luka Paljetka (Dubrovnik, 1943.) nije potrebno posebno predstavljati jer on je jedan od malobrojnih živućih hrvatskih književnih velikana koje poznaju i vole sve generacije i demografske skupine.

Osoba je to čija je autorska i prevedena riječ, kad smo toga bili svjesni i kad nismo, sudjelovala u oblikovanju imaginarija mnogih od nas, odnosno čiji ritam, melodičnost, vokabular i rime čine velik dio korpusa na temelju kojeg i danas prevodimo, pišemo, razgovaramo. Nisam propustila divnu prigodu koju je stvorila ova serija intervjua da našem velikom prevodiocu, osim na ljubaznosti, pristupačnosti i vrijednim savjetima, zahvalim i na utjecaju na moje osobne radno-životne odabire, tek započeti put na kojem sve više otkrivam vezani stih kao čudesno mjesto slobode i otkrivanja svježih mogućnosti našeg jezika potaknutih stranim izvornikom.

Budući da se Luko Paljetak ne koristi Internetom, intervju se odvio poštom, dopisno između Kalnika i Dubrovnika, a s obzirom na to da znamo kako promjena medija može promijeniti i doživljaj pročitanog, zamolit ću vas da ove odgovore zamislite ispisane pisaćim strojem, kakve sam ih ja primila. Užitak čitanja nesumnjivo će tako biti još i veći, i sigurna sam da će mnoge, ne samo nas mlade književne prevodioce, potaknuti da se i sami okušaju u sporijem, skromnijem i s(a)vjesnijem pristupu poslanju riječi.

S Lukom Paljetkom razgovarala je (tj. dopisivala se) Petra Pugar.

U Vašem bogatom prevodilačkom opusu naći će se više od sedamdeset prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Uzbudljivo i vrlo zahtjevno bilo je za mene prevoditi Canterburyjske priče Geoffreya Chaucera. Počelo je nenamjerno. Od gospođe prof. dr. Nevenke Košutić-Brozović, kojoj sam tada na Katedri za svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru bio asistent, dobio sam zadatak-zamolbu da za njezinu Čitanku iz svjetske književnosti I. prevedem »Uvod« toga djela. Chaucer me tada uvukao u svoj svijet i nakon toga nastavio sam prevoditi Priče. Radio sam to, na prekide, nekoliko godina i sve više postajao jedan od tih njegovih hodočasnika, žudeći kao i oni stići na kraj tog puta. Zadivljavala me sve više njegova vještina oblikovanja različitih likova i njihovih karaktera, sposobnost da, ne mijenjajući ritam i naizgled monotonu parnu rimu, ostvari taj niz osebujnih, plastičnih osobnosti u kojima sam neprestano prepoznavao i naše suvremenike, muškarce i žene među kojima se i danas krećemo, punokrvne naše sugrađane, s istim manama i vrlinama, sve više žaleći što majstor Chaucer nije do kraja ostvario svoju zaista neostvarivu pjesničku zamisao, onako kako je hodočasnicima predlaže Krčmar: »svaki će od vas, da put mine prije, / ispričat za to vrijeme priče dvije, / u Canterbury, mislim, dok se dođe, / i dvije druge, kad se natrag pođe.« Nakon s olakšanjem završenog posla, prvom zgodom kad sam mogao otputovati u London, otišao sam u Westminster Abbey i stavio dlan na njegov stari grob.

Najzahtjevniji za mene ipak bio je Uliks Jamesa Joycea. Prevodio sam ga dvije godine, dvije stranice na dan. U tužnim okolnostima u kojim smo se ja i moja supruga Anamarija zatekli u vrijeme Domovinskog rata, kaput koji sam bio dobio od Crvenog križa u Idriji, nazvao sam Bloom...

Danas mi je posebno drago što sam preveo Shakespeareove Sonete, Romea i Giuliettu i Veneru i Adonisa, pa zatim Sir Gawaina i Zelenog viteza i nedavno još jednog viteza, Viteza u tigrovoj koži. Srcu pak najdraži mi je prijevod cjelokupnoga djela F. Prešerena.

To je kao da me pitate kako je to bilo voljeti nekad i danas. Kada se radi o prevođenju razlike nema. Pred sobom imaš izvornik i papir ili, danas, računalo. Ja se njime ne služim, kao ni Internetom. Ono što ne znam, potražim u knjigama, ako se radi o autoru i nastanku njegova djela. Što se pak tiče smisla stihova ili proze, ono što ne znam potražim u rječnicima; njima vjerujem; za isti jezik imam ih više, različitih. Činim to uvijek s dozom potrebne, spasonosne sumnje u značenje riječi, čak i onih koje najbolje poznajem; prâvo im značenje nastojim shvatiti iz semantičkog polja što ga tvore. Prevodilac mora imati sposobnost vidjeti/dočarati sredinu, okolnosti, podrobnosti, sliku nekog književnog, proznog ili pjesmovnog događanja, mora sebe vidjeti unutar njega. Poeziju prevodim grafitnom olovkom, a prozu izravno u pisaći stroj. Sve prevedeno sebi naglas čitam i tada unosim posljednje ispravke ili izmjene.

Mladi prevodioci često griješe zato što, otvorivši rječnik, uzmu prvo značenje riječi koja im nije poznata. Međutim, ono se često krije u nekom daljem sloju značenja tog pojma. Najopasnije su riječi za koje pouzdano mislimo da ih znamo, iznevjere nas kao što to, nažalost, ponekad učine i najbolji prijatelji, da i ne govorimo o tzv. »lažnim prijateljima« kojih, i u rječnicima, također ima dosta.

Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Prevodio sam mnogo pjesnika, i starijih i novijih, s raznih jezika, suvremenih također, posebice slovenskih i s njima sam surađivao i prijateljevao, primjerice s Cirilom Zlobecom, Tonetom Pavčekom i Borisom A. Novakom. U takvom druženju neizbježna su bila i pitanja o značenju nekih njihovih stihova i/ili pjesama, češće su to ipak bila radosna druženja ljudi koji rade isti posao.

Prevodilac je uvijek i sukreator djela koje prevodi, odnosno dovodi u kuću svoga jezika, a taj jezik on mora savršeno poznavati na svim razinama, od onih standardnih do onih dijalektalnih i idiolektičkih.

Uče nas, barem u prozi, da budemo što »neutralniji« kanal kako bi do izražaja došli poetika i stil pojedinog autora. U kojoj je to mjeri ostvarivo kad se prevodi stih? Može li se prevoditi stih, a ne biti pjesnik?

Prevodilac ne smije biti uobražen i ohol, ne smije smatrati da autor čije djelo prevodi, nije dobro obavio svoj posao, da ga treba poboljšati. Prevodilac se ne smije nadmetati s njim. Mora što bolje obaviti svoj posao, tako da njegov prijevod bude takav kao da je to djelo nastalo na jeziku na koji je prevedeno.

Strani autor, za one koji ga ne mogu čitati u izvorniku, ne postoji bez prijevoda i zato mora biti zahvalan prevodiocu, svaki, čak i onaj iz vrlo daleke starine, onako zahvalan kao gospodar slugi koji je za njega obavio »krvav« posao.

Prevodilac koji prevodi vezanu poeziju mora raspolagati bogatim vlastitim rimarijem i savršenim poznavanjem metrike. Bolje je, dakako, ako je prevodilac i sam pjesnik, ali to nije nužno. Zabluda je da je slobodni stih lakše prevoditi nego vezani; nije lakše nego je drukčije teško.

Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevodilaca (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevodiocima?

Ne čitam prijevode mladih prevodilaca. Oni uglavnom prevode noviju prozu upitne kvalitete, a to nije moja lektira, čak i kad bih imao vremena za takvo što. Prijevode poezije pročitam ali ako nemam izvornik, ne mogu procijeniti kvalitetu prijevoda. Uvijek me ozlojedi ako prevodilac ne poštuje izvornik, kada se radi o vezanom stihu, ako ne vodi računa o izvornom metru, strofi ili rimi, a ima i takvih, čak i vrlo hvaljenih.

Mladi prevodioci mladi su i to je njihova prednost. Njima se, međutim, uvijek žuri, a kako je napisao američki pjesnik E. E. Cummings: »Nitko lijep nikada ne žuri.« Ne volim davati i ne znam davati savjete, ali ako već moram, jedan od njih mogao bi glasiti: Učite svoj jezik neprestano, posebice mogućnosti naše jedinstvene, elastične sintakse; budite kao prevodioci onako savršeni kao engleski butleri, savjesni sluge onih koji su i sami bili sluge svoga poslanja. Prevodilački posao važan je za shvaćanje cjeline svijeta nakon pada Kule babilonske.

Ja, osobno, prevodim, prije svega, zato da bih mogao potpuno razumjeti neko djelo na stranom jeziku i da bih, naravno, mogao uživati u njemu kao u svome djelu.

S Lukom Paljetkom razgovarala Petra Pugar.

Kalnik – Dubrovnik,

23. – 30. srpnja 2020.

Prevoditeljski portreti - Xenia Detoni

Xenia Detoni (1958.) istaknuta je prevoditeljica s mađarskog (i na mađarski) bez čijih bi prijevoda hrvatska kultura bila zakinuta za djela podugačkog niza važnih pisaca mađarskog kulturnog kruga. Za svoj trud na tom polju odlikovana je Srebrnim križem Republike Mađarske za promicanje mađarske kulture u inozemstvu (2009.), dobitnica je nagrade Kiklop za prijevod godine 2005. (Péter Esterházy: Harmonia cælestis), Godišnje nagrade Iso Velikanović za prijevod romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa (2012.) i Godišnje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za prijevod romana Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (2015.). U njezinom se prevodilačkom opusu ističu prijevodi djela Imrea Kertésza, Pétera Esterházyja, Pétera Nádasa, a među piscima koje je prevodila su i György Dragomán, László Darvasi, Sándor Márai, László Végel, Ferenc Fejtő, Attila Bartis, Krisztián Grecsó, Miklós Vámos, Viktor Horváth, Szilárd Borbély, Péter Gárdos, Edina Szvoren, Krisztina Tóth, András Forgách. Svemu tomu valja dodati prijevode dramskih tekstova te libreta opera, kao i usmene prijevode pri susretima niza izaslanstava na visokim razinama.

Trenutačno prevodi Nepokopanu prošlost, roman koji je proglašen najčitanijom mađarskom knjigom 2019. godine, a njegov autor, vojvođanski pisac László Végel, za njega je dobio mnoge važne državne i privatne nagrade u Mađarskoj.

S Xenijom Detoni s veseljem i neočekivano ugodno razgovarala je Ivana Jandras Szekeres, koja iznimno voli mađarske riječi pályaudvar, utca i patak, jer su jedine koje razumije, ali joj je slučajno sudbonosni (pokazalo se poslije) tečaj mađarskog u mladosti donio mađarsko prezime. Ponekad misli da su prevoditelji Xenijinog kalibra nadnaravna bića koja prijevod uvijek privedu kraju s lakoćom i dok trepneš, a donekle je tješi (ili ipak plaši?) što se i takve zvjerke povlače u svoj svijet, kopaju, gruntaju i odvaguju oboružane rječnicima i drugim pomagalima, internetskim i tiskanim.

1. U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od pedesetak prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Svako desetljeće nosi svoje, no jedno ostaje: i danas bih se s jednakim žarom, iako možda i s više opreza prihvatila prevođenja istih naslova s kojima sam živjela mjesecima, a s nekima čak godinama, što zbog obima, kao što su to bile Paralelne pripovijesti a odmah iza njih i Knjiga sjećanja Pétera Nádasa, što zbog vlastitih dvojba kada, primjerice, dugo nisam znala kako uloviti ton Sándora Máraija, autora čije sam romane prevodila i prije i poslije svakog novog pokušaja rada na njegovu kratkom romanu Otok. Objavljen je u zadnjim mirnim danima uoči korona-krize, tako da još nije pravo ni zaživio. Prevela sam ga većinom na otoku svojega prebivališta, a završno uobličila u gradskom stanu s pogledom na onaj iz romana (za njega svi znaju, dok za onaj moj samo oni bolje upućeni u zemljopis dubrovačkog arhipelaga), koji će mi se, uostalom uvijek naći u pogledu čim podignem glavu ne bih li odmorila oči, a prođu i godine da ne odem na njega, osim strogo kontrolirano, na kazališne predstave u sklopu Ljetnih igara.

Svaki je naslov pustolovina za sebe; on zahtijeva da se na neko vrijeme prometneš u nekoga drugog, u stanovitoj mjeri čak privremeno usvojiš njegov stil govora (počesto vrlo nepodesan za svakodnevnu komunikaciju), no vrijeme ni tome drugome ne teče baš ravnomjerno, a pogotovo ne od naslova do naslova, što također valja dočarati i u jeziku prijevoda. Naime, samo je naizgled isti Imre Kertész napisao i Čovjeka bez sudbine i Jezik u progonstvu i Dosje K. Posebno mjesto u mojem svijetu svakako pripada književnom geniju Pétera Esterházyja, po mnogočemu, a ipak najviše po snazi pera idolu moje generacije, i njegovom opusu magnumu Harmoniae celestis, ali i svemu što je tek slijedilo a nisu bili Esterházy, jer se ni 16 godina nakon onoga i profesionalno i osobno neponovljivo slojevitog i komprimiranog ljeta u jednom dahu nisam ni emocionalno ni intelektualno do dana današnjega odmaknula od prve Numerirane rečenice iz života obitelji Esterházy: „Prokleto je teško lagati a da čovjek pritom ne zna što je istina.“

Malotko se od suvremenika u mojem fokusu nije dotaknuo holokausta na tlu Mađarske, no zasad mi je možda najveći izazov bio rad na zbirci tekstova o masovnom uništenju romske zajednice u Mađarskoj, premda to nije beletristika i nije bila riječ o dubinskoj književnoj problematici, već knjiga koja donosi podosta izravnih a nadasve mučnih svjedočanstava, ali i zastrašujuće dugu listu naselja odakle su Romi na različite načine za svega nekoliko mjeseci bili eliminirani. Valjalo je identificirati svaki toponim, kako ne bih i ja „upala“ u zamku poput one koja nije zabrinula engleskoga kolegu, jer se nije zamarao problemom da Čakovec u kritičnom razdoblju nije bio u sastavu Jugoslavije (kako pogreškom stoji u izvorniku), čak ni NDH, već je pod tradicionalnim mađarskim nazivom Csáktornya bio pripojen Kraljevini Mađarskoj; uostalom, kako bi mađarske vlasti ondje uopće bile nadležne za deportacije. Zato je valjalo proći cijeli popis i provjeriti gdje se navedeno naselje nalazi na zemljovidu (neka su u međuvremenu pripojena većim jedinicama ili čak preimenovana, ili su u nekoj od susjednih država) i u skladu s time ga ažurirati (gdjegod dodati i hrvatske nazive), pa su uslijedile iscrpne konzultacije s autorima, i pisano i kroz izravne susrete, tako da sam umalo dogurala do ruba sa svim rokovima, što inače uvijek izbjegavam. Jer mi je neobično bitan vremenski, katkad i prostorni odmak od prve faze rada, kako bih se u drugoj mogla pozabaviti isključivo hrvatskom inačicom teksta.

Nekad i danas ne razlikuje se ni po čemu bitnome, izvorni tekst je i dalje svetinja, zato ga i biramo, uvijek svjesni da će nas on na ovaj ili onaj način obilježiti. Da se od devedesetih naovamo nije dogodio ovoliko temeljit tehnički-tehnološki napredak, danas se zacijelo ne bih bavila, ili barem ne ovolikim intenzitetom ovim poslom s jednoga malog otoka, jer se s mehaničkim pisaćim strojem i hrpom rječnika ne bih micala s mjesta i od moje zbirke svakovrsne literature; naime, takav bih si luksuz možda mogla priuštiti istom u završnoj fazi rada na tekstu. Na trenutak je čak i romantično prisjetiti se onih dvaju punih kovčega knjiga i rječnika koje je srećom iz kuće iznio vozač, plus pet kilograma teškoga laptopa na ramenu i dosjea s bilješkama u ručnoj prtljazi kad mi je od Harmonije ostalo još svega stotinjak stranica, pa sam se ipak doselila k mojima na jug da me ne izopće iz obitelji. Zvuči romantično, ali akciju svejedno ne bih ponavljala. Dakako, ja se ni novim tehnologijama ne mogu ili ne znam služiti bez pomoći znanja stečenih iz ukoričenih pomagala, ali ovako ostaje obilje korisna vremena i energije za pronalaženje preciznijih rješenja. Možda sam postala i prava gnjavatorica: svaki podatak čak i kad znam da je točan, za svaki slučaj provjerim barem na još jednom meni poznatom jeziku. Ali najvažniji su ukoričeni alati i dalje pri ruci, ma gdje bila.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Svoje sam pisce, uz pokoju iznimku, no neke više nisam ni mogla, upoznavala u pravilu tek naknadno. Istom kad sam prevela neko njihovo djelo. Jer, ili ću se izboriti s tekstom koji je plod njihove imaginacije, ili to neću moći, što ipak moram najprije sama riješiti sa sobom. Dakako, bilo je raznih tehničkih pitanja i provjera točnosti podataka, što se uvijek rješavalo prepiskom.

Osobno upoznavanje s Esterházyjem dogodilo se povodom intervjua koji sam konsekutivno prevodila Mirjani Dugandžiji za Nacional, ali dakako, nakon što je izišla Ista priča. Začas se pokazalo da se mi posredno već odavno poznajemo, da se u različitim vremenima i na različitim mjestima godinama družimo s istim ljudima, zato je naš kratki razgovor mimo intervjua i bio kao da samo nastavljamo o nekoj zajedničkoj temi od jučer. Nastavili smo u istom kodu i na pulskom festivalu, na marginama glavnog zadatka se porječkali (jer ga nisam upoznala sa suprugom slavnog nogometaša koja je za mene bila ponajprije starija sestra sinovog prijatelja iz vrtića) a koju rečenicu poslije i pomirili. I sve je to bilo tek uvod u Harmoniju. Poslije smo se povremeno dopisivali, intenzivno dakako kad smo sinkronizirano radili na Njemačkoj u šesnaestercu, on ju je dovršavao a „njemački“ kolega György Buda i ja već prevodili, pa su stizale izmjene, slala se potpitanja i dolazili odgovori i dopune. Neponovljivo! Idući pravi susret se nije dogodio, a da do njega neće doći saznala sam pola sata nakon što sam Frakturi poslala finalnu korekturu Jednostavne priče, sva sretna odmah i kujući u sebi planove za druženje koje nas čeka za dva mjeseca na Frakturinom mladom Festivalu svjetske književnosti. U sekundi mi je bilo jasno da je točka stvarno točka, i da nema dalje. Prevažan mi je bio da bih ga u bolesti nazivala i poremetila bilo što u našem vrlo jasnom odnosu, nisam imala hrabrosti riskirati. A onda sam 2016. izgubila oba autora Iste priče, mojega (pravog) prvijenca kod Frakture, i Kertésza i Esterházyja. A ja doista nisam dobra gubitnica.

Pétera Nádasa prvi put sam srela u nedoba za mene. Bila sam usred posla na Knjizi sjećanja, a festivalsko je gostovanje bilo povodom Paralelnih pripovijesti. I to smo i verbalizirali. I njemu je i meni bilo teško zagaziti u staru rijeku, ulaziti u neke davno prošle situacije, jer smo ih svaki iz svojih razloga potisnuli u korist onih novih. S tom razlikom da je on u tom mijenjanju registara imao gomilu dobivenih utakmica u nogama i bio čudesno virtuozan, a ja tek debitirala i bila silno trapava u toj disciplini. Idući su naši susreti bili već daleko opušteniji, i kad smo se našli na višednevnoj konferenciji bivših (moja kategorija), trenutnih i budućih prevoditelja Paralelnih, a i iduće godine na svjetskom susretu prevoditelja mađarske književnosti. Tada sam već bila sasvim „Nádas-free“, pa smo gotovo cijeli sat raspravljali o dnevničkom fotografiranju istih motiva što sam ja istom otkrivala a on odavno usavršio. Attila Bartis, András Forgách, Edina Szvoren, Krisztina Tóth, Krisztián Grecsó, Viktor Horváth, László Végel moji su otvoreni fajlovi. Ali Végel je bez sumnje nešto posebno, jer je on lice iz moje rane mladosti, čiji sam rad izdaleka oduvijek (od osmog razreda pučke; jer mađarski je ipak moj prvi jezik) pratila, no pravo se upoznavanje dogodilo tek nakon što sam prevela dva njegova naslova. Ista nas je sredina (promjer kruga od 30-ak km) oblikovala, no razlike su točno tolike da ga ja unatoč srdačnim i čestim kontaktima i dalje doživljavam ponajprije prevažnim autorom pa tek onda dragom osobom. I nije me strah toga i takvog odmaka. Dakako, upoznala sam i pisce koje zasad nisam prevodila, a rado bih, i neke koje radije ne bih, jer nisu moj svijet, ali i neke koje prevode ili će prevoditi moji kolege, jer zaslužuju svu pozornost i u našoj književnoj javnosti.

4. Jeste li uspjeli pronaći recept za postizanje najbolje koncentracije za prevođenje? Gdje, kada i kako najviše volite raditi? Je li Vam draži rad na osami ili u vrevi društvenih događanja? Kako se to mijenjalo kroz godine i kako ste usklađivali književno prevođenje s drugim životnim sferama?

Oduvijek vjerujem da su rokovi najbolja inspiracija, a vodim se naputkom staroga primaša jedne proslavljene ciganske kapele, „ajmo dečki to za promjenu odsvirati točno, jednako će nam vremena uzeti kao i kad falšamo“. Lako je reći, daleko teže ostvariti, ali popusta tu nema. Povlačenje u svoj svijet za mene nije novost (iako ne mislim da aktualno „novonormalno“ dugoročno čini dobro kvaliteti društvenih odnosa): počesto zadajem muke okolini kad ne registriram da me je netko uopće nešto pitao, jer sam trenutno usred tuđe rečenice koja upravo treba postati i moja. A koja se k tome zna protegnuti i kroz nekoliko kartica. Nije važno ima li koga oko mene i što taj radi, ima li buke ili nema, ako me se to izravno ne mora ticati. Ali mi jako godi osluškivati Danijelovo vježbanje, iako glasovir i nije neki tihi instrument, budući da njegov proces rada na interpretaciji glazbenog djela zna biti vraški motivirajući. Međutim, to povlačenje na stranu dakako posljedično dovodi i do recesije nekih društvenih vještina. S vremenom sam naučila živjeti s tim problemom (ima dana kad moj pametni telefon samo marljivo skuplja propuštene pozive), pa se za javno pojavljivanje nastojim što bolje pripremiti. Ako tranzicija nije dovoljno brza, zna mi zadavati teškoća kod usmenih prijevoda; katkada potraje dok uhvatim ritam i ton govora naglas. Međutim, mnogo toga diktira i tekst; neke sam prijevode radila usporedo neprestano slušajući radio. Bio mi je potreban zvuk jezika. A i da lakše kontroliram kvalitetu vlastite koncentracije. Svakako mi mnogo pomaže da svaki prostor u kojemu boravim dulje od sata a ondje moram raditi, začas prilagodim i sebi.

Intenzivno čitanje podrazumijeva da pratim i mlađe i starije kolegice i kolege, jer su to radovi, i ne samo s mađarskoga, koje bih pročitala i da se ne bavim književnim prijevodom. I ne mislim da smo po bilo čemu u drukčijem položaju. Pogotovo ne generacijski. Stvar je i dalje pitanje znanja, talenta i rudarskih napora, bez obzira na pomagala koja nam olakšavaju svakodnevicu, no ili se pozabaviš svim tebi dostupnim aspektima teksta i poštuješ izvorno djelo, ili ga zlorabljuješ, trećega nema. Druga stvar su preradbe, prilagodbe, autorskim imenom potvrđeni zahvati u kojima se preuzima puna odgovornost za zadiranje u posuđeni izvornik. Čitajući, a i slušajući naše velike kolegice i kolege koji su karijeru u sjeni izvornih književnika počinjali davno prije nas, a ostvarili sjajan opus, svjesna sam činjenice da već i moj naraštaj ima vrašku sreću što se opseg i napor fizičkog dijela ovog posla radikalno smanjio, no jesmo li zato talentiraniji, usredotočeniji, precizniji, marljiviji, ne znam. Kad su „moji“ naslovi u radu, rado ću zaviriti u njihove engleske, njemačke ili ruske prijevode, ti znaju biti od pomoći i prelomiti dvojbe, a u srpske uvijek naknadno, kada je već moj i objavljen. A što se dobi prevoditelja tiče, ja se kod svakog novog naslova na stolu i u trećoj dobi osjećam apsolutno novopečenom. Pritom ne pomažu ni iskustvo ni pohvale, staza je za mene svaki put sve strmija i zakučastija, no ja moram dobiti i tu utrku a ne samo dogurati do cilja, ma koliko često zakomplicirala život i samoj sebi vraćajući se u potrazi za točnijim rješenjem tko zna koliko puta na istu dionicu. Jer ja ne trčim samo za sebe, već i za izvornog autora, koliko i za čitatelja na hrvatskom.

Prevoditeljski portreti - Ludwig Bauer

Ludwig Bauer, hrvatski književnik i prevoditelj, rođen je u Sisku 1941. Nakon studija slavistike, školovanja u Pragu i Bratislavi te života u inozemstvu, danas živi u Zagrebu. Osim što je već poznato ime u hrvatskoj književnosti, osobito sa svojih desetak romana objavljenih u posljednjih trideset godina i nekoliko knjiga za djecu, Bauer je radio kao učitelj i profesionalni šofer, urednik časopisa i izdavačkih kuća, dokazao se kao antologičar, književni kritičar, scenarist itd. Kao prevoditelj, poput poliglota u njegovim pričama za djecu, Bauer vlada s više jezika te prevodi s engleskog, njemačkog, ruskog, češkog, slovačkog i slovenskog, osim književnih i stručne tekstove. Od književnih prijevoda mogu se izdvojiti njegovi prijevodi Jamesa Joycea, Oscara Wildea, Hansa Christiana Andersena, Marine Cvjetajeve, Karela Čapeka, Jaroslava Hašeka, Viliama Klimačeka, Jiřija Kratocvhila i drugih.

S Ludwigom Bauerom razgovarao je Ivica Baković.

1. U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više desetaka prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

– Prevođenje smatram kreativnim poslom i svaki prijevod za mene je bio dovoljno izazovan da mu predajem cijeloga sebe. Ako bih ipak morao izdvojiti neke kao najuzbudljivije, onda bih tu spomenuo prvu kibernetiku na hrvatskom "Stroj, čovjek, društvo" Juraja Bobera, slovačkog znanstvenika s područja tehničkih znanosti i filozofa. Tada nije bilo u upotrebi nazivlja za to područje pa je valjalo proučavati discipline koje su s tim povezane. Drugim riječima, valjalo je studirati kibernetiku.

Među posebno uzbudljive prijevode pripada i moje prevođenje Andersenovih bajki s danskoga. Nisam nikada učio danski te ni do danas ne znam kako se čita i izgovara danski tekst, ali na temelju poznavanja engleskoga i njemačkoga mogu danski tekst ipak pratiti. Kada sam ustanovio nejednakosti u nekim našim prijevodima Andersena, nabavio sam originalne tekstove i dobar dansko-engleski rječnik i dešifrirao sam Andersenov tekst slovo po slovo, riječ po riječ. Bila je to i prilika da neposrednije doživim emfatičan i razigran Andersenov stil, ponegdje i zbrkan, ali na kreativan način. Svojim se prijevodima Andersena ponosim i žao mi je što svi još nisu bili objavljeni.

Vrlo uzbudljivom pokazala se mogućnost prevođenja poezije Marine Cvjetajeve. Poseban poticaj dala mi je u tome Sanja Lovrenčić kao nakladnica. Imao sam za to i neophodan temelj – svojevremeno sam s odličnim diplomirao rusku književnost kod Aleksandra Flakera – ali i višegodišnje "poznanstvo" sa stihovima Cvjetajeve. Nakon izlaska knjige primio sam mnoštvo komplimenta za glatke i autentično pjevne prepjeve stihova. Ali uz taj prijevod bile su povezane i neke reakcije koje mi nisu ostale u najboljem sjećanju. Osoba koja se predstavila kao poznavateljica opusa Cvjetajeve objavila je nekoliko zamjerki kojima se nastojalo u potpunosti obezvrijediti moj rad, znanje i talent. Zamjerke su se odnosile na pisanje prezimena Cvjetajeva, a ne Cvetajeva; iako hrvatski pravopis samo prvi oblik smatra ispravnim. Dva-tri prigovora odnosila su se na preslobodne asocijacije pri prepjevavanju stihova. Iz toga sam naučio da se preslobodnih prepjeva treba kloniti, a ako ipak unesete nešto što vam je, recimo, posavjetovao Brodski, onda je puno pouzdanije objasniti to fusnotom, nego se nadati da će mnogi razumjeti u čemu je riječ. Dakle, uz ponos što sam uspio vrlo uspješno prepjevati velik broj stihova Cvjetajeve, ostalo mi je zrnce gorčine i pouke. A poučne su i riječi Jamesa Camerona: "Kad god napravim nešto dobro, uvijek se nađe i pojedinac koji to želi popljuvati!"

– Prevođenjem se bavim šezdesetak godina. Velike razlike između onoga nekada i sada zapravo i nema. I dalje ostaje činjenicom da je to struka, nešto što treba naučiti. I dalje ostaje da je prevođenje vrlo težak, odgovoran, ali i kreativan posao. I dalje ostaje da je prevođenje vrlo korisno iskustvo jer čovjek prevodeći nauči mnoštvo stvari. I dalje ostaje da to na kraju pruža veliko zadovoljstvo. U tehničkom smislu, način prevođenja se promijenio. Prije šezdesetak godina gledao sam u knjigu i pisao na pisaćem stroju. Danas nerijetko gledam u ekran i pišem na tastaturi kompjutera. Kompjuteri daju velike mogućnosti dotjerivanja rukopisa, a korisni su i programi koji upozoravaju na greške i lapsuse, tzv. spell-checkeri. Korisni su i internetski rječnici i enciklopedije, ali ne mogu u potpunosti zamijeniti ukoričene rječnike, rječnike knjige. Ovi posljednji često su podrobniji i pouzdaniji. Moram i ovom prilikom upozoriti da je provjeravanje riječi u rječniku iznimno važno. Čak i kada vam je značenje sasvim jasno, rječnik vam može ponuditi neke nove asocijacije povezane s danom riječi ili frazom.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

– Emocije su nerijetko vrlo poticajne. Ako volite nečiji tekst, ako uživate u njemu, velika je vjerojatnost da ćete ga bolje prevesti. Slično je s poznavanjem ili prijateljstvom s autorom. Mogu reći da Čapekove i Hašekove tekstove volim i uživam u njima. Nadam se da to pomaže da moj prijevod bude bolji. Poznavao sam mnoge slovačke pisce pa mi je to pomoglo u radu na antologiji slovačke poezije Crna violina. Prijateljstvo s divnim čovjekom kakav je bio pjesnik Jan Stacho bilo mi je i značajan poticaj. Vrlo su mi dragi bili i neki drugi slovački pisci poput velikoga Dominika Tatarke, bivšega nadrealista Pavola Bunčaka ili sasvim suvremenoga pjesnika Erika Ondrejičke. Slovačku pjesnikinju Danu Podracku nisam imao prilike upoznati uživo, ali smo postali prijatelji putem korespondencije te su mi i njezini odlični stihovi postali još bliži. Zahvaljujući vrsnom književniku i nesebičnom nakladniku Nikoli Đuretiću mogao sam se upustiti u prevođenje opširnijeg izbora iz njezine poezije, a time i ova je pjesnikinja dobila svoju knjigu na hrvatskom. Pri prevođenju poezije Cvetke Bevc sa slovenskoga bilo je vrlo poticajno što sam tu iznimno nadarenu autoricu poznavao i kao vrlo zanimljivu i dragu osobu. Od čeških pisaca bio sam u prijateljstvu s Kunderom, Hrabalom, Fuksom. Jedino Fuksa uspio sam prevoditi. Za druge me je uvijek netko pretekao.

Ljubav prema nekom tekstu može biti i dobar oslonac da taj tekst uspješno prevedete ili prepjevate bez obzira na to o kojem se jeziku radi. Vrlo sam ponosan primjerice na svoj prepjev Goetheove pjesme Wanderers Nachtlied, ili prepjev antologijske pjesme Johna Masefielda Sea Fever. Uspješnim se smatra i moj prepjev talijanske pjesme Rio Bo koji sam zbog simbolična značenja posvetio svome dragom i neprežaljenom prijatelju Tonku Maroeviću, istinskoj zvijezdi hrvatske umjetnosti i kulture koja je svojim plemenitim zrakama obogaćivala razumijevanje nebrojenih pojava iz tog područja.

Smatram se sretnim što sam imao prilike objaviti i prijevode Oscara Wildea i Jamesa Joycea, pisaca koje sam osjećao posebno bliskim.

4. Ono što je specifično za vaš prevoditeljski rad je činjenica da prevodite s više jezika, a za ovu priliku bih istaknuo upravo slavenske jezike (češki, ruski, slovenski i slovački). Tako se u vašoj prevoditeljskoj bibliografiji mogu naći i imena slavenskih klasika poput Karela Čapeka, Marine Cvetajeve, Jaroslava Hašeka kao i drugih suvremenijih autora. Možete li opisati kako je došlo do toga da prevodite s više jezika te koji užici iz toga proizlaze? Također, koliko pri književnom prevođenju pomaže poznavanje više slavenskih jezika?

– Nakon što dobro savladate jedan istočnoslavenski i jedan zapadnoslavenski jezik, možete čitati na svim slavenskim jezicima. Za mene su to bili ruski i slovački, odnosno češki, pa sam bez napora mogao čitati npr. bugarske pisce, a pogotovo makedonske, s nešto više naprezanja poljske ili lužičko-srpske. Na taj način čovjek sve dublje ulazi i u te druge jezike. Prednost poznavanja više slavenskih jezika leži prvenstveno u prepoznavanju bogatstva nijansi značenja. Ali nije to jednoznačno samo prednost. Postoje u slavenskim jezicima mnogi homonimi sasvim različita značenja pa to površnoga prevoditelja može zavesti. Primjerice, ruska riječ život znači trbuh, ponos je proljev, slovenski zahod znači zapad… itd.

Poznavanje više jezika pomaže i kod drugih europskih jezika. Na temelju znanja njemačkoga možete u određenoj mjeri razumjeti i nizozemski, odnosno flamanski, danski, švedski, norveški. Na temelju makar površnoga znanja francuskoga možete koliko-toliko razumjeti talijanski ili španjolski tekst. To nije dovoljno da biste tek tako mogli prevoditi s tih jezika, ali može biti dovoljno da prepoznate do koje vam mjere neki tekst leži.

– Ne poznajem dovoljan broj mladih prevoditelja da bih o njima mogao pouzdano suditi. Mogu razumjeti da su danas pred njima neki novi izazovi. Jedan od njih svakako je brzina. Danas u svemu morate biti brzi, a pri brzini rada teško je očuvati visoku kvalitetu. Drugi su preniski honorari. Naše su naklade toliko malene da se iz njih autorski rad ne može adekvatno isplatiti. Niski honorari svakako nisu poticajni za ozbiljan i odgovoran rad. Dakle, taj posao morate naprosto voljeti. Savjet mladim kolegama? Budite svjesni da je prevođenje jedan od najznačajnijih i najplemenitijih poslova. O njemu ovisi velik dio nacionalne kulture. Budite svjesni da morate pritom biti iznimno odgovorni. Budite svjesni da morate ovladati hrvatskom gramatikom i pravopisom bolje od prosječnoga lektora. Nikada se ne ustežite još jednom zaviriti u rječnik!

Prevoditeljski portreti - Dora Maček

Dora Maček (Zagreb, 1936.), profesorica i prevoditeljica, formalnu naobrazbu stekla je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala i doktorirala. Dodatnu izobrazbu iz područja povijesti i dijalekata engleskog jezika stekla je na Sveučilištu u Edinburghu, gdje je počela proučavati staronordijsku književnost i jezik te moderne nordijske jezike. U sklopu Odsjeka za anglistiku na Filozofskom fakultetu osnovala je Katedru za skandinavistiku i predavala na njoj sve do svojeg umirovljenja.

Prevodi sa švedskog, danskog, norveškog i islandskog (suvremenog i staroislandskog). Ustrajnim radom na proučavanju i prevođenju nordijskih jezika i književnosti utrla je put poznavanju kako klasičnih, tako i suvremenih nordijskih autora, a ujedno i povijesti i kulture tih sjevernih naroda. Među njezinim mnogobrojnim prijevodima nordijskih književnih djela na hrvatski posebno se ističu Edda, kanonsko djelo islandskog srednjevjekovnog učenjaka Snorrija Sturlusona, Islandske sage i priče, koje je sama odabrala, prevela i uredila, te Lijepa travnata dolina, nedavno objavljen dopunjeni izbor islandskih saga u osuvremenjenom prijevodu. Posljednjih godina prevodi suvremene nordijske autore, a među tim naslovima valja istaknuti Put u Jeruzalem Jana Guilloua, Nebo i pakao Jóna Kalmana Stefánssona te Pop glazbu iz Vittule Mikaela Niemija.

Svojim predanim radom i entuzijazmom za nordijsku kulturu, povijest, književnost i jezike nadahnula je naraštaje studenata i prevoditelja mlađe generacije. Danas u mirovini, kao i tijekom profesorskih dana na fakultetu, ta doajenka skandinavskih studija u Hrvatskoj uvijek je svejednako spremna odazvati se, pomoći i udijeliti koristan savjet svojim mlađim kolegama.

S Dorom Maček razgovarao je Mišo Grundler.

1. U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se 30-ak prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Na ovakva pitanja mi je uvijek teško odgovoriti, ali potrudit ću se. Ponajprije moram reći da je ponešto palo i u zaborav, muke s ranim prijevodima i očite greške tada učinjene. Valja reći da su moji prvi strani jezici engleski i njemački, s time da s njemačkog nisam ništa prevela, a s engleskog svega i svačega, što s književnošću nije imalo veze. Ipak ima jedan engleski tekst, bolje rečeno staroengleski, kojeg se rado prisjećam. S jedne strane tu je bio staroengleski, a s druge tip srednjovjekovne pjesme s aliteracijom i pjesničkim oblicima i riječima, koje nije bilo lako reproducirati. (Izišla je 2003. u prijevodu Borgesove Knjige od snova, Milivoja Telećana.) Uz bavljenje poviješću engleskog jezika, neminovno je bilo pozabaviti se i sa staronordijskim, koji je odigrao određenu ulogu i u razvitku engleskog jezika, pogotovo sjevernih dijalekata. Moj učitelj, profesor staronordijskog jezika i književnosti na sveučilištu u Edinburghu, Hermann Pálsson, nagovorio me da se okušam u prijevodu staronordijskih tekstova, što sam i učinila. Zbirka staronordijskih pripovijedaka bila je veliko iskustvo, a i zadovoljstvo. No to nije bio suvremeni islandski, koji mi je ostao nepoznanica. Kako se bližila mirovina, tako mi se sve više nametala pomisao da se posvetim modernom islandskom, što sam na kraju i učinila.

Imala sam tu sreću da su islandski pisci najednom zainteresirali i naše izdavače, pa sam prihvatila svaki prijevod koji mi je ponuđen. I sad mogu odgovoriti na pitanje koji je od prijevoda bio najuzbudljiviji i najizazovniji. Najuzbudljiviji i možda najljepši mi je bio prijevod trilogije Jóna Kalmana Stefánssona (izišle u izdanju Frakture 2015-2018.), posebice prve knjige pod naslovom Nebo i pakao, iz života ribara početkom dvadesetog stoljeća. Bilo je vrlo dojmljivo vidjeti Island i ljude u tom neobičnom krajoliku i opasnom moru, svemu tako dalekom od sadašnjice. Od grubih, piću sklonih ribara, do onih koji ribaju jer nemaju sredstva za naobrazbu, ali čitaju prijevod klasične engleske poezije.

Možda mi je posljednji prijevod s islandskog nekako najteže pao. Riječ je o mladoj književnici i njezinom, sadašnjem svijetu, iz kojega sam ja već ispala. Tako da je bilo malo muke oko nekih suvremenih izraza i pojava. Osim toga je sama spisateljica povremeno nemarna i ne daje točne podatke ili riječi, pa je bilo dosta traženja po internetu. Osim toga joj je i stil malo „slobodan“ pa nije uvijek jasno što je kanila reći, oko čega smo urednik i ja imali dosta „pregovora“. No i tu se moglo vidjeti mnogo zanimljivih slika današnjeg Islanda i njegovih mlađih stanovnika.

Malo mi je teško usporediti „prevođenje“ nekad i danas. Kad čitam neke stare prijevode, desi mi se da se čudim izrazima, stilu, a i greškama. Ali obično se moram prisjetiti da su ti rani prevoditelji, a zaista mislim na prevoditelje s početka i sredine 20. stoljeća, bili pravi amateri i nisu vladali niti jezicima niti tehnikom prevođenja koju imaju današnji majstori prevođenja. Ja sam negdje na pola puta. Volim se služiti dobrim rječnicima, stručnim knjigama i ostalim knjigama, enciklopedijama. Ne mogu zamisliti ni život niti prevođenje bez knjiga. No moram reći da se povremeno služim i internetom.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Pa nisam na žalost bila u kontaktu s autorima, premda sam upoznala Jóna Kalmana prilikom predstavljanja prve knjige iz trilogije u Zagrebu. Uvijek sam zamišljala da ću pisati autoru ako zapadnem u probleme, ali nisam to učinila, premda bi mi možda korespondencija s autoricom Zemlje i mira Oddný Eir Ævarsdóttir možda olakšala posao.

4. Jedina ste hrvatska prevoditeljica sa staronordijskog jezika. Preveli ste brojne islandske sage i epove. Ima li razlike u prevođenju s drevnog, danas takoreći mrtvog jezika u odnosu na prevođenje s modernih jezika? U čemu je najveći izazov prevođenja sa staronordijskog?

Da, ta je predodžba o staronordijskom kao mrtvom jeziku, nešto poput latinskog, kriva. Ponajprije je Island bio mnogo godina izoliran od ostatka svijeta, pa se jezik nije mnogo mijenjao, nije bilo utjecaja drugih jezika. Islanđani su se uključili u europske prilike, jer su kao stanovnici danske kolonije Islanda bili u prilici školovati se i čak živjeti u Danskoj, gdje su se i upoznali s pokretima u Europi, gdje se u 18. i pogotovo 19. stoljeću probudio nacionalni duh i svi su narodi nastojali sačuvati i razviti svoja nacionalna obilježja, pogotovo jezik. Tako su i Islanđani školovani u Danskoj prigrlili te ideje i poput Hrvata, ali još uspješnije, radili na tome da sačuvaju čistoću islandskog jezika, bez stranih riječi. Razvijali su svoj jezik, ne posuđujući iz drugih. Stoga danas Islanđani i dalje njeguju svoj jezik na sličan način, premda danas sve više u njega prodiru i tuđice, u prvom redu amerikanizmi. Ali bez problema čitaju i njeguju čitanje svojih klasičnih djela. Nove se riječi stvaraju od postojećeg vokabulara, a kao i u drugim germanskim jezicima islandski može imati bezbroj složenica i to ne samo od dvije riječi, nego i više njih. No suvremeni je vokabular očito mnogo veći nego srednjovjekovni, a riječi od kojih se složenice sastoje, mogu imati i više od jednog značenja, što dakako otežava prevođenje, ako takvih riječi u jeziku na koji se prevodi nema. Katkada je to vrlo zanimljivo, jer se obuhvaća više značenja, koje je u prijevodu nemoguće tako dobro izraziti. U svojem sam iskustvu imala dva takva slučaja. Oba su se javila u naslovu knjiga. U jednom naslovu mi se činilo da sam našla prikladan hrvatski izraz, koji je bio blizu onome u originalu, no izdavač se odlučio za nešto sasvim drugačije. No u ovom posljednjem prijevodu se naslov sastojao od jedne složene riječi (Jarðnæði) sastavljene od riječi zemlja i druge riječi koja označava mir, no u složenici može značiti „komad obradive zemlje“. Ja sam uredniku predložila ta dva naslova, „Obradiva zemlja“ i „Zemlja i mir“, a on se odlučio za potonji.

Da, naravno, čitam, premda obično čitam prijevode s jezika koje sama ne govorim, dakle prvenstveno romanskih. Premda meni kao klasičaru i dakako anglistu nisu ni ti jezici potpuno strani. Ali, ipak, za uživanje u čitanju, bolje je čitati (dobar) prijevod. A danas su prijevodi većinom dobri. Ovo većinom se ne smije zanemariti, jer ima, naravno, šarolikosti.

Prevoditeljski portreti - Mladen Martić

Mladen Martić (rođen 1949.) književni je prevoditelj, dramaturg, kazališni kritičar i novinar. Studirao je komparativnu književnost i polonistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je s poljskoga preveo četrdesetak kazališnih komada i radio-drama Z. Herberta, S. Mrożeka, T. Różewicza, I. Iredyńskog, L. Kołakowskog, S. Tyma, S. Grochowiaka, A. Mularczyka, H. Bardijewskog, L. Ameyko, G. Wałczyka, J. Gierałtowskog, J. Szajne, A. Wajde, J. Głowackog, P. Mossakowskog, M. Sikorske-Miszczuk, A. Grabowskog, D. Wieczorkowskog-Rettingera, T. Słobodzianeka, W. Gombrowicza i drugih autora, koje su izvođene u većini hrvatskih kazališta, na radiju i televiziji, te tiskane u časopisima i knjigama. Za nakladničke kuće AGM, Miob, Fraktura, Edicije Božičević i Ljevak preveo je niz romana s poljskog. Za prijevod romana „Trans-Atlantik“ W. Gombrowicza primio je 2009. godišnju Nagradu Iso Velikanović. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa te Hrvatskog novinarskog društva.

S Mladenom Martićem razgovarao je Josip Ivanović.

1.U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od stotinu prevedenih drama, članaka i knjiga. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Postoji li neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Najizazovniji pa i najuzbudljiviji bio mi je svakako Gombrowiczev „Trans-Atlantik“. Taj osebujni mikroroman makro je teška prevodilačka zadaća pa se po njemu zove i najveća poljska nagrada za prevoditelje poljske književnosti. Posao sam si dodatno otežao željom da odam počast svom nezaboravnom profesoru, polonistu, prevoditelju i pjesniku Zdravku Maliću, koji je stigao prevesti samo prvih desetak kartica. Podignuvši ljestvicu previsoko, potpuno sam se blokirao. Mudri urednik Seid Serdarević me mirno čekao punih godinu i pol i onda mi samo usput spomenuo da će uskoro morati vratiti poticaje koje je izborio za izdavanje knjige. Posramio sam se, sjeo i obavio posao u manje od dva mjeseca. I dobio te godine Velikanovića.

Prevoditi sam počeo još u prvoj polovici sedamdesetih kada ne samo da nije bilo interneta, nego nije bilo ni poljsko-hrvatskog rječnika, pa sam se morao dovijati preko engleskog i slovenskog. No isprva sam dugo godina prevodio samo kazališne komade, radio igre i teatrološke tekstove, te sam se nekako snalazio. Poljski su dramatičari u to doba bili u svjetskom vrhu i nije manjkalo nagovora da se kao kazališni kritičar i dramaturg prihvatim i prevođenja. Preveo sam četrdesetak komada i svi su igrani u kazalištima širom Hrvatske, a i u BiH, na ljetnim festivalima, televiziji, radiju… Svi su mi donijeli puno veselja, a neki od njih i danas nezamisliv novac. Moj se prelazak na prozu, nakon što sam otišao iz kazališta, nekako poklopio s pojavom tih novih tehnologija i alata. Prihvatio sam ih najprije iz nužde, a onda sam se razvijao skupa s njima sve ih više poštujući i koristeći. No, i dalje ne mogu prežaliti svoju Remingtonku, Olivetticu i Bisericu. Razlog je prozaičan. Kada ste jednom otkucali prijevod, korigirali ga i otkucali ispravljenu verziju, posao je bio gotov. Danas, kada god otvorim file s prijevodom, u trenu uočim pogrešku i započne vraćanje unazad. Dok unosim bolje rješenje, otkrivaju se nove slabosti… I tako neprestano. Predračunalna vremena imala su još jednu prednost. Nije bilo brojanja znakova, pa se na prazninama između ulomaka, činova ili replika, mogla skupiti još koja plaćena kartica.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Oduvijek mislim da je autor objavivši svoje djelo završio priču i da ga prevodilac ne bi trebao ništa pitati. Prevodilac je tu da interpretira djelo u svojem čitalačkom ključu i svojem jeziku te stvori novo djelo. Naravno da se s velikom radošću sjećam susreta s velikim piscima i ljudima poput, na primjer, Tadeusza Różewicza ili Olge Tokarczuk, ali moj se odnos prema njihovim djelima i prevođenju nije nakon osobnog upoznavanja mijenjao.

4. Poljska književnost zanimljiva je i velika europska književnost, ali ipak ne toliko popularna u Hrvatskoj koliko bi mogla biti. Međutim, u posljednje vrijeme iz Poljske nam je stigla još jedna nobelovka, i to baš u Vašem prijevodu, kao i svjetski megahit, romani o sjedokosom vješcu Andrzeja Sapkowskog. Mislite li da će svjetski uspjeh ovo dvoje autora utjecati na vidljivost i popularnost poljske književnosti općenito? Ima li autora za koje mislite da bi trebali biti svjetski poznati (a možda to još nisu)?

Poljska je zemlja ne samo velike književnosti, nego možda i najvećeg broja književnih Nobela po broju stanovnika, a Nobelova nagrada je siguran mamac za čitaoce pa onda i izdavače. Zato sada sretno nastavljam s nizanjem novih naslova Olge Tokarczuk, ne morajući nikoga nagovarati da ih objavi. Sapkowski je, pak, s tri planetarno poznate generacije računalnih igara i sa zasad jednom (ne najboljom) sezonom Netflixova TV serijala, poseban fenomen. Na njegovoj je čudesnoj Sagi o Vješcu nastala industrija koja je dosad generirala više od jednogodišnjeg poljskog BDP-a, ali ga malotko, i u nas i u svijetu, prepoznaje kao dio poljske književnosti. Većina ga smatra američkim proizvođačem visokokomercijalne konfekcije, a zapravo je riječ o izvrsnom poljskom piscu koji me, iako nikada nisam bio ljubitelj fantasyja, drži u prevodilačkoj napetosti već pune dvije godine. Upravo završavam 7. knjigu Sage, a nadam se da ću uskoro započeti i posljednju, osmu. Hoću reći, i Olgin Nobel, i Netflix Sapkowskoga, potaknuli su hrvatske nakladnike da izdaju njihove knjige, ali vidljivost i popularnost poljske književnosti u Hrvatskoj se nije povećala. Povećat će je, kao što je to u svoje vrijeme čudesno učinio Julije Benešić, samo novi naraštaji samoprijegornih polonista i prevoditelja kojih na sreću ima već puno i sve više. I to odličnih. Velik broj poljskih, a ujedno i svjetskih, nezaobilaznih klasika još čeka kod nas na svoj red, a recentna poljska književna produkcija, unatoč zamjetnoj amerikanizaciji i komercijalizaciji, neprestano nam nudi nove izazove.

Mladi i mlađi kolege prevodioci s poljskoga su, rekoh, redom odlični i nije ih malo. No, njihov se položaj u odnosu na starije nije promijenio nabolje. I oni se jednako muče nagovarajući izdavače da riskiraju s nekim autorom teško izgovorljivog poljskoga imena i prezimena i jednako malo priznanja dobivaju bez obzira na vrsnoću rada. Uz pomoć koju im pružaju mogućnosti novih tehnologija, lakše im je možda tek stoga što su učili od sjajnih znalaca sa zagrebačke polonistike – kojima sudbinu trenutačno kroji jedan veterinar – te zato što lakše dolaze do privlačnih izvornika. Klonim se savjeta i savjetovanja, ali mislim da svaki dobar prevodilac mora čitanjem i naćuljenim ušima neprestano obogaćivati svoj jezik. Moramo biti svjesni sveukupnog leksičkog bogatstva hrvatskoga jezika i svih njegovih srodnih inačica, ali i biserja koje se skriva u dijalektima, i nikako ne smijemo biti puristi. Nametnuto jezično čistunstvo i previše nas je osiromašilo u posljednjih trideset godina. Danas je lako naučiti bilo koji strani jezik, ali vrlo teško hrvatski.

Prevoditeljski portreti - Mia Pervan

Mia Pervan rodila se u Dubrovniku, a osnovnu je školu i gimnaziju završila u Splitu. Daljnji put odveo ju je u Zagreb gdje je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila studij engleskog i ruskog jezika i književnosti, a na istom fakultetu poslije je i magistrirala s temom iz područja književnoga prevođenja. Dugogodišnja je cijenjena članica DHKP-a, a to joj je Društvo dodijelilo godišnju nagradu Josip Tabak za najbolji prijevod proznog teksta u 2006. godini za roman More Johna Banvillea. U svojem višedesetljetnom književno-prevoditeljskom radu hrvatsku je kulturu i književnost zauvijek zadužila brojnim vrhunskim prijevodima iz svjetske književnosti, za što je 2012. primila nagradu DHKP-a Josip Tabak za životno djelo te 2020. godine Nagradu Iso Velikanović za životno djelo. Sve je počelo u studensko doba kada joj je, kako spominje u intervjuu za portal Moderna vremena, jedan profesor s fakulteta ponudio da prevede prvi roman Thomasa Hardya Pod zelenim stablom. Nakon prvoga objavljenog romana prijevodi s engleskoga i francuskoga nastavili su se nizati, pa je tako hrvatskim čitateljima omogućila da uživaju u djelima pisaca poput Johna Banvillea, Georgea Orwella, Paula Austera, Mathiasa Enarda, Lawrencea Durrella, da nabrojimo samo neke. Generacije djece i mladih zauvijek će joj biti zahvalne na mnogobrojnim prijevodima među kojima bismo istakli Maloga princa Antoinea de Saint-Exupéryja, Medo Winnie zvani Pooh A. A. Milnea, Vjetar u vrbama Kennetha Grahama i Peća i Vuk Sergeja Prokofjeva. Uz predani književno-prevodilački rad Mia Pervan godinama se posvećeno bavila pedagoškim radom, u školi stranih jezika i na fakultetu.

Razgovor s Mijom Pervan vodila je Ela Varošanec Krsnik.

U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se brojni prijevodi s francuskog i engleskog. Koji Vam je od Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Najizazovniji, ali i najdraži, bio mi je rad na prevođenju Baltazara, drugoj od četiriju knjiga nekad kultnog Aleksandrijskog kvarteta iz pera engleskog pisca Lawrencea Durrella, kojega mnogi smatraju engleskim Proustom. Durrellov opojni lirizam mjesecima me držao prikovanom za računalo. Trudila sam se postići što veću ekvivalenciju i što bliži rečenični ritam između njegova i svoga izričaja. Bilo je trenutaka kad bih načas osjetila da sam dodirnula autorov duh, a to se zacijelo odrazilo u prijevodu. Zato mi je, eto, najdraži.

Mnogo je truda trebalo uložiti i u prijevod Književne teorije Terryja Eageltona, iako sam suvereno vladala književnoteorijskim pojmovima i nazivljem. Nije mi bilo lako proniknuti u autorov često zakučast načina izražavanja.

Od iznimno zahtjevnih prijevoda s francuskog jezika navodim roman Zabor ili psalmi alžirskog pisca Kamela Daouda, knjigu prožetu referencijama na Bibliju i Kur'an, apologiju jeziku, pisanoj riječi i životu, koju je moguće čitati na doslovnoj i metaforičkoj razini.

Postoji, dakako, golema razlika između nekad i danas, između olovke i papira te računala i mnoštva internetskih izvora, između dugotrajnog traganja po enciklopedijama i knjižnicama za leksičkim, kulturološkim, povijesnim i sociološkim razlikama između dvaju jezike i dvaju svjetova.

Odavno se služim novim tehnologijama, danas bi mi bez njih bilo teško zamisliti rad na prijevodima. Katastrofa je, međutim, moguća kad vam se u računalu nepažnjom izgubi veći dio prevedenog teksta. To su trenutci kad biste najradije skočili kroz prozor.

Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Da, nekoliko puta sam se obratila za pomoć autorima. To su uglavnom bili ugodni razgovori koji su mi pomogli razriješiti neke jezične ili kulturološke nedoumice.

Prevodili ste brojne klasike, ali i manje poznate naslove i autore. Ima li razlike u procesu prevođenja teksta koji je već na neki način kanoniziran i manje poznatih tekstova? Prevodili ste i književnost „za djecu veliku i malu“, među kojima se svakako ističe Mali princ. Je li drugačije prevoditi književnost za djecu i književnost za odrasle i, ako da, koje su razlike?

Kanoniziran ili ne, dobar tekst je uvijek lakše prevoditi negoli loš tekst. Jednostavno stoga što je dobar tekst artikuliran, suvisao, jasan, čist – u većini slučajeva. Kad je riječ o velikim stilistima kao što su Flaubert ili Durrell, valja se strogo držati autorova stila, ne smijemo ga iznevjeriti. Ne smijemo izgubiti pisca jer pisac je stil i on u prijevodu mora ostati sukladan izvorniku, čist, prepoznatljiv. Najgore što se može dogoditi jest da pribjegnemo parafraziranju.

Najteže je pak prevoditi nevješta pisca, loš tekst. Prevoditelj tu često dođe u napast da ga „popravlja“. Treba se čuvati takvih napasti. Zadatak nam je da s jednog na drugo tlo prenesemo autorove riječi, kakve god one bile.

Mislim da ne postoji bitna razlika u prevodilačkom prosedeu kad je riječ o književnosti za djecu i književnosti za odrasle. Rekla bih ipak da djeci treba pristupiti još brižljivije, pripaziti da jezik bude jasan, lišen stranih riječi i jezičnih konstrukcija prenesenih iz izvornika, a rečenicu učiniti što kraćom i jezgrovitijom. Valja znati naći djetetu razumljive riječi u materinskom jeziku, strana imena likova eventualno zamijeniti imenima iz ciljnoga jezika te nastojati sačuvati ritam i melodiju izvornika. Dijete najlakše usvaja i pamti tekst kad ga doživljava kao glazbu.

Rado zavirim u prijevode mlađih kolega i kolegica. Ima ih doista dobrih i vrijednih u tom poslu. Uživam, primjerice, u prijevodima Dinka Telećana, cijenim prevoditeljsko umijeće Maje Tančik. Ksenije Banović, Ane Badurine i Andyja Jelčića i Igora Buljana, a odnedavno i vješte prijevode televizijskih priloga iz pera Lare Hölbling Matković.

Mobilnost u današnjem svijetu pruža mlađim naraštajima sjajnu priliku za usavršavanje stranih jezika kao i za pronicanje u njihove žargonske i dijalektalne idiome. Ujedno, mladi danas imaju na raspolaganju cijeli spektar tehnoloških mogućnosti što im posao čini bržim i bezbolnijim. Ako griješe, griješe možda u suviše ropskom odnosu prema izvorniku te olakom prihvaćanju ponekih „virusa“, t.j. jezičnih nepravilnosti poput famoznoga glagola „odmarati“ u njegovu ne-povratnom obliku. Opažam i da izbacuju pluskvamperfekt iz svojih prijevoda, nema u njih one fine razlike između pred-prošlosti i čiste prošlosti, no toga će se vjerojatno okaniti ako takav način izražavanja ne zaživi u jeziku.

Savjet koji bih dala svim prevoditeljima, novopečenima, mlađima, srednjima i onima koji više nisu mladi glasio bi: čitajte dobre pisce i dobre prijevode, povećavajte i obogaćujte svoj jezični fond. U riječima je tajna dobrog prijevoda.