Prevoditeljski portreti - Truda Stamać

U ovom intervjuu čut ćete razmišljanja o prevođenju “iz pera” Trude Stamać, iznimno cijenjene i višestruko nagrađivane prevoditeljice, urednice i književnice. Moglo bi se reći da većina njezinih prijevoda pripada pjesničkim, dramaturškim i filozofskim velikanima književnosti njemačkog govornog područja – tako je Truda Stamać hrvatskoj čitateljskoj publici približila djela Rainera Marie Rilkea, Georga Trakla, Paula Celana, Novalisa, Bertolda Brechta, Güntera Grassa, Hermana Hessea, Gottholda Ephraima Lessinga, Ingeborg Bachmann, Waltera Benjamina, pa i Friedricha Schillera. Trudi Stamać za predan i vrstan prevoditeljski rad dodijeljena je nagrada “Josip Tabak” za životno djelo (2019.), primila je Kiklopa za prijevod godine (2013.), nagradu “Iso Velikanović” za vrsnoću prijevoda (2004.), a treba istaknuti i nagradu Republike Austrije za prijevod djela austrijske književnosti na hrvatski (1989). Truda Stamać je i autorica proze - objavila je zbirke kratkih priča Kapi (1988.) i Adame, gdje si? (2014.) i roman Pasji život: godinu dana sa Stašom (2003).

S Trudom Stamać razgovarala je Vedrana Gnjidić.



1.      Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli?

Gotovo svi - sprijateljite se sa svakim tekstom na kojem radite, počnete ga čitati na drugi način. Prvo ga samo čitate, onda primjećujete kako je djelo nastajalo, kako se razvijalo… Gotovo nema prijevoda koji vam na kraju nije drag, čak i ako ne volite autora ili ono o čemu djelo govori.

2.      Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Ima i takvih, često i cijele knjige koje ne prihvaćate, način na koji govore… ali neću ih naknadno ogovarati. Ja sam imala tu sreću da sam puno prevodila bez narudžbe, motivirana time da i drugi vide kako je lijepo to što sam pročitala i želeći da to nekome kažem, podijelim s nekim. Zato čovjek valjda i prevodi, osim želje za time da uspije prenijeti značenje nečega što možda na prvi pogled izgleda neprevodivo.

3.      Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji prevodite?

Prepisivanje pisaćim strojem uvijek je oduzimalo puno vremena – kada ste imali pet, šest tipfelera na jednoj stranici ili htjeli promijeniti red riječi u rečenici morali ste prepisati sve, a ne kao sada kada se bez problema možete vratiti početnoj verziji ako je bila bolja i popravljati što je potrebno. U odnosu na to silno prepisivanje, računala su veliko olakšanje. Kada sam počinjala prevoditi, govorili su nam kako će nam računalo moći pomoći – meni je to sve zvučalo kao bajka. To je golema pomoć.

I dalje koristim rječnike, naravno. Svaki je rječnik isto tako umjetničko djelo, izbor riječi i koncentracija na značenje sasvim su drugačiji. Zgodno je pogledati istu riječ u više rječnika. Primjerice, Šulek je prvi uveo mnoge riječi, stvorio ih, prilagodio. Rječnik isto pomaže pri prevođenju, dosta vodi – ne zbog osnovnih značenja koja ćete i prepoznati pri prvom čitanju, nego širenja značenja tako što vidite što bi nešto (osim značenja koje se aktivira prvim čitanjem) još moglo značiti, pogotovo u pjesmama. U vezanom tekstu puno je važniji kontekst rečenice, mjesto na kojem se riječ nalazi.

4.       Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban?

Bolje je ne razgovarati s autorima, mislim da je to užasno jer će oni sigurno biti nezadovoljni jer je prijevod nešto drugo od onoga što su oni mislili dok su pisali – jednostavno, druga glava, drugi prijevod. Mislim da bi bili razočarani ili time što nismo uhvatili sve dimenzije značenja (pa mogu pomisliti „Zar se samo to da iščitati iz teksta koji sam napisao/la?“) ili mjestima gdje i forma sudjeluje u značenju što nije uvijek moguće jednako dobro izvesti u svim jezicima. Vjerojatno bi mislili da je prijevod netočan i ne-lijep u odnosu na original – treba spriječiti autore da čitaju svoje prijevode.

5.      U jednom ste intervjuu za Vijenac (s Mirom Muhoberac 2014. godine) izjavili: „Nikad ne čitam svoje prijevode. Tko zna što sam sve napravila.” Biste li nam mogli pobliže objasniti što ste time mislili?

Prevoditelju uvijek su-zvuči original pa prekriva prazna mjesta u njegovom prijevodu - vi kao prevoditelj sigurno imate bolje mišljenje o svom prijevodu od bilo koga drugoga, a onda vam možda zazvuči sasvim strano kad ga čujete. Ja sam nedavno slušala interpretaciju pjesme Ingeborg Bachmann koju sam prevela pa sam se ljutila jer mi se učinilo da sam nešto prevela pogrešno. Onda sam se vratila originalu i vidjela da sam zapravo samo bila lukava jer bi drugačiji prijevod isključio još jedno usputno značenje. Dakle, tko zna što sam mislila prije dvadeset godina kada sam to prevodila, sada bih vjerojatno imala i drugačiju percepciju. Kako vrijeme odmiče, nestaje taj suzvuk originala, smanjuje se, prijevod je razgolićen. Čak i kada prijevod dobro funkcionira u novom jeziku, opet je to nešto drugo. Dobar primjer bio bi „september rose(s)“, što su na hrvatskom rujanske ruže. Suzvuk ljepši nego u originalu – to je ta sreća koja se dogodi. Naravno, ne uvijek, ali kod onih koji su vješti - sreća se češće i pojavi.

6.       Čitate li prijevode mlađih generacija? Biste li novim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Rado virkam J Nemam što savjetovati. Mislim da su mladi dobro obrazovani, spretni, daroviti, sigurno više od nas starih. Oni su jezično dobro opremljeni – mi smo se često usudili prevoditi i one jezike koje nismo dobro poznavali, sada je to rijetko slučaj. Mlade prevoditelje gledam sa znatiželjom (iako, kada kažem mlade, ti prevoditelji sada vjerojatno imaju pedesetak godina), rado i puno čitam, iako polako. Vjerojatno je tako i kod drugih prevoditelja. Mislim da je sve jednako teško, i prevoditi jednostavnija i zahtjevnija djela (možda su „slabija“, jednostavnija djela bolje prevedena od nekih velikih). Treba se boriti protiv svijesti da radiš posao koji nije moguće napraviti dobro.


Prevoditeljski portreti - Luko Paljetak

»Učite svoj jezik neprestano, posebice mogućnosti naše jedinstvene, elastične sintakse; budite kao prevodioci onako savršeni kao engleski butleri, savjesni sluge onih koji su i sami bili sluge svoga poslanja. Prevodilački posao važan je za shvaćanje cjeline svijeta nakon pada Kule Babilonske.«

 

Nagrađivanog hrvatskog pjesnika, prevodioca, kazališnog i likovnog kritičara, redatelja, feljtonista, urednika, esejista, pisca za djecu, dramskog i proznog pisca, akademika Luka Paljetka (Dubrovnik, 1943.) nije potrebno posebno predstavljati jer on je jedan od malobrojnih živućih hrvatskih književnih velikana koje poznaju i vole sve generacije i demografske skupine.

Osoba je to čija je autorska i prevedena riječ, kad smo toga bili svjesni i kad nismo, sudjelovala u oblikovanju imaginarija mnogih od nas, odnosno čiji ritam, melodičnost, vokabular i rime čine velik dio korpusa na temelju kojeg i danas prevodimo, pišemo, razgovaramo. Nisam propustila divnu prigodu koju je stvorila ova serija intervjua da našem velikom prevodiocu, osim na ljubaznosti, pristupačnosti i vrijednim savjetima, zahvalim i na utjecaju na moje osobne radno-životne odabire, tek započeti put na kojem sve više otkrivam vezani stih kao čudesno mjesto slobode i otkrivanja svježih mogućnosti našeg jezika potaknutih stranim izvornikom.

Budući da se Luko Paljetak ne koristi Internetom, intervju se odvio poštom, dopisno između Kalnika i Dubrovnika, a s obzirom na to da znamo kako promjena medija može promijeniti i doživljaj pročitanog, zamolit ću vas da ove odgovore zamislite ispisane pisaćim strojem, kakve sam ih ja primila. Užitak čitanja nesumnjivo će tako biti još i veći, i sigurna sam da će mnoge, ne samo nas mlade književne prevodioce, potaknuti da se i sami okušaju u sporijem, skromnijem i s(a)vjesnijem pristupu poslanju riječi.

 

S Lukom Paljetkom razgovarala je (tj. dopisivala se) Petra Pugar.                            


 

U Vašem bogatom prevodilačkom opusu naći će se više od sedamdeset prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

 

Uzbudljivo i vrlo zahtjevno bilo je za mene prevoditi Canterburyjske priče Geoffreya Chaucera. Počelo je nenamjerno. Od gospođe prof. dr. Nevenke Košutić-Brozović, kojoj sam tada na Katedri za svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru bio asistent, dobio sam zadatak-zamolbu da za njezinu Čitanku iz svjetske književnosti I. prevedem »Uvod« toga djela. Chaucer me tada uvukao u svoj svijet i nakon toga nastavio sam prevoditi Priče. Radio sam to, na prekide, nekoliko godina i sve više postajao jedan od tih njegovih hodočasnika, žudeći kao i oni stići na kraj tog puta. Zadivljavala me sve više njegova vještina oblikovanja različitih likova i njihovih karaktera, sposobnost da, ne mijenjajući ritam i naizgled monotonu parnu rimu, ostvari taj niz osebujnih, plastičnih osobnosti u kojima sam neprestano prepoznavao i naše suvremenike, muškarce i žene među kojima se i danas krećemo, punokrvne naše sugrađane, s istim manama i vrlinama, sve više žaleći što majstor Chaucer nije do kraja ostvario svoju zaista neostvarivu pjesničku zamisao, onako kako je hodočasnicima predlaže Krčmar: »svaki će od vas, da put mine prije, / ispričat za to vrijeme priče dvije, / u Canterbury, mislim, dok se dođe, / i dvije druge, kad se natrag pođe.« Nakon s olakšanjem završenog posla, prvom zgodom kad sam mogao otputovati u London, otišao sam u Westminster Abbey i stavio dlan na njegov stari grob.

Najzahtjevniji za mene ipak bio je Uliks Jamesa Joycea. Prevodio sam ga dvije godine, dvije stranice na dan. U tužnim okolnostima u kojim smo se ja i moja supruga Anamarija zatekli u vrijeme Domovinskog rata, kaput koji sam bio dobio od Crvenog križa u Idriji, nazvao sam Bloom...

Danas mi je posebno drago što sam preveo Shakespeareove Sonete, Romea i Giuliettu i Veneru i Adonisa, pa zatim Sir Gawaina i Zelenog viteza i nedavno još jednog viteza, Viteza u tigrovoj koži. Srcu pak najdraži mi je prijevod cjelokupnoga djela F. Prešerena.

 

Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

 

To je kao da me pitate kako je to bilo voljeti nekad i danas. Kada se radi o prevođenju razlike nema. Pred sobom imaš izvornik i papir ili, danas, računalo. Ja se njime ne služim, kao ni Internetom. Ono što ne znam, potražim u knjigama, ako se radi o autoru i nastanku njegova djela. Što se pak tiče smisla stihova ili proze, ono što ne znam potražim u rječnicima; njima vjerujem; za isti jezik imam ih više, različitih. Činim to uvijek s dozom potrebne, spasonosne sumnje u značenje riječi, čak i onih koje najbolje poznajem; prâvo im značenje nastojim shvatiti iz semantičkog polja što ga tvore. Prevodilac mora imati sposobnost vidjeti/dočarati sredinu, okolnosti, podrobnosti, sliku nekog književnog, proznog ili pjesmovnog događanja, mora sebe vidjeti unutar njega. Poeziju prevodim grafitnom olovkom, a prozu izravno u pisaći stroj. Sve prevedeno sebi naglas čitam i tada unosim posljednje ispravke ili izmjene.

            Mladi prevodioci često griješe zato što, otvorivši rječnik, uzmu prvo značenje riječi koja im nije poznata. Međutim, ono se često krije u nekom daljem sloju značenja tog pojma. Najopasnije su riječi za koje pouzdano mislimo da ih znamo, iznevjere nas kao što to, nažalost, ponekad učine i najbolji prijatelji, da i ne govorimo o tzv. »lažnim prijateljima« kojih, i u rječnicima, također ima dosta.

 

Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

 

Prevodio sam mnogo pjesnika, i starijih i novijih, s raznih jezika, suvremenih također, posebice slovenskih i s njima sam surađivao i prijateljevao, primjerice s Cirilom Zlobecom, Tonetom Pavčekom i Borisom A. Novakom. U takvom druženju neizbježna su bila i pitanja o značenju nekih njihovih stihova i/ili pjesama, češće su to ipak bila radosna druženja ljudi koji rade isti posao.

Prevodilac je uvijek i sukreator djela koje prevodi, odnosno dovodi u kuću svoga jezika, a taj jezik on mora savršeno poznavati na svim razinama, od onih standardnih do onih dijalektalnih i idiolektičkih.

 

Uče nas, barem u prozi, da budemo što »neutralniji« kanal kako bi do izražaja došli poetika i stil pojedinog autora. U kojoj je to mjeri ostvarivo kad se prevodi stih? Može li se prevoditi stih, a ne biti pjesnik?

 

Prevodilac ne smije biti uobražen i ohol, ne smije smatrati da autor čije djelo prevodi, nije dobro obavio svoj posao, da ga treba poboljšati. Prevodilac se ne smije nadmetati s njim. Mora što bolje obaviti svoj posao, tako da njegov prijevod bude takav kao da je to djelo nastalo na jeziku na koji je prevedeno.

            Strani autor, za one koji ga ne mogu čitati u izvorniku, ne postoji bez prijevoda i zato mora biti zahvalan prevodiocu, svaki, čak i onaj iz vrlo daleke starine, onako zahvalan kao gospodar slugi koji je za njega obavio »krvav« posao.

            Prevodilac koji prevodi vezanu poeziju mora raspolagati bogatim vlastitim rimarijem i savršenim poznavanjem metrike. Bolje je, dakako, ako je prevodilac i sam pjesnik, ali to nije nužno. Zabluda je da je slobodni stih lakše prevoditi nego vezani; nije lakše nego je drukčije teško.

 

Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevodilaca (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevodiocima?

 

Ne čitam prijevode mladih prevodilaca. Oni uglavnom prevode noviju prozu upitne kvalitete, a to nije moja lektira, čak i kad bih imao vremena za takvo što. Prijevode poezije pročitam ali ako nemam izvornik, ne mogu procijeniti kvalitetu prijevoda. Uvijek me ozlojedi ako prevodilac ne poštuje izvornik, kada se radi o vezanom stihu, ako ne vodi računa o izvornom metru, strofi ili rimi, a ima i takvih, čak i vrlo hvaljenih.

Mladi prevodioci mladi su i to je njihova prednost. Njima se, međutim, uvijek žuri, a kako je napisao američki pjesnik E. E. Cummings: »Nitko lijep nikada ne žuri.« Ne volim davati i ne znam davati savjete, ali ako već moram, jedan od njih mogao bi glasiti: Učite svoj jezik neprestano, posebice mogućnosti naše jedinstvene, elastične sintakse; budite kao prevodioci onako savršeni kao engleski butleri, savjesni sluge onih koji su i sami bili sluge svoga poslanja. Prevodilački posao važan je za shvaćanje cjeline svijeta nakon pada Kule babilonske.

Ja, osobno, prevodim, prije svega, zato da bih mogao potpuno razumjeti neko djelo na stranom jeziku i da bih, naravno, mogao uživati u njemu kao u svome djelu.

 

 

S Lukom Paljetkom razgovarala Petra Pugar.

 

Kalnik – Dubrovnik,

23. – 30. srpnja 2020.

 

 

 


Prevoditeljski portreti - Xenia Detoni

Xenia Detoni (1958.) istaknuta je prevoditeljica s mađarskog (i na mađarski) bez čijih bi prijevoda hrvatska kultura bila zakinuta za djela podugačkog niza važnih pisaca mađarskog kulturnog kruga. Za svoj trud na tom polju odlikovana je Srebrnim križem Republike Mađarske za promicanje mađarske kulture u inozemstvu (2009.), dobitnica je nagrade Kiklop za prijevod godine 2005. (Péter Esterházy: Harmonia cælestis), Godišnje nagrade Iso Velikanović za prijevod romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa (2012.) i Godišnje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za prijevod romana Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (2015.). U njezinom se prevodilačkom opusu ističu prijevodi djela Imrea Kertésza, Pétera Esterházyja, Pétera Nádasa, a među piscima koje je prevodila su i György Dragomán, László Darvasi, Sándor Márai, László Végel, Ferenc Fejtő, Attila Bartis, Krisztián Grecsó, Miklós Vámos, Viktor Horváth, Szilárd Borbély, Péter Gárdos, Edina Szvoren, Krisztina Tóth, András Forgách. Svemu tomu valja dodati prijevode dramskih tekstova te libreta opera, kao i usmene prijevode pri susretima niza izaslanstava na visokim razinama.

Trenutačno prevodi Nepokopanu prošlost, roman koji je proglašen najčitanijom mađarskom knjigom 2019. godine, a njegov autor, vojvođanski pisac László Végel, za njega je dobio mnoge važne državne i privatne nagrade u Mađarskoj.

S Xenijom Detoni s veseljem i neočekivano ugodno razgovarala je Ivana Jandras Szekeres, koja iznimno voli mađarske riječi pályaudvar, utca i patak, jer su jedine koje razumije, ali joj je slučajno sudbonosni (pokazalo se poslije) tečaj mađarskog u mladosti donio mađarsko prezime. Ponekad misli da su prevoditelji Xenijinog kalibra nadnaravna bića koja prijevod uvijek privedu kraju s lakoćom i dok trepneš, a donekle je tješi (ili ipak plaši?) što se i takve zvjerke povlače u svoj svijet, kopaju, gruntaju i odvaguju oboružane rječnicima i drugim pomagalima, internetskim i tiskanim.

 

1. U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od pedesetak prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Svako desetljeće nosi svoje, no jedno ostaje: i danas bih se s jednakim žarom, iako možda i s više opreza prihvatila prevođenja istih naslova s kojima sam živjela mjesecima, a s nekima čak godinama, što zbog obima, kao što su to bile Paralelne pripovijesti a odmah iza njih i Knjiga sjećanja Pétera Nádasa, što zbog vlastitih dvojba kada, primjerice, dugo nisam znala kako uloviti ton Sándora Máraija, autora čije sam romane prevodila i prije i poslije svakog novog pokušaja rada na njegovu kratkom romanu Otok. Objavljen je u zadnjim mirnim danima uoči korona-krize, tako da još nije pravo ni zaživio. Prevela sam ga većinom na otoku svojega prebivališta, a završno uobličila u gradskom stanu s pogledom na onaj iz romana (za njega svi znaju, dok za onaj moj samo oni bolje upućeni u zemljopis dubrovačkog arhipelaga), koji će mi se, uostalom uvijek naći u pogledu čim podignem glavu ne bih li odmorila oči, a prođu i godine da ne odem na njega, osim strogo kontrolirano, na kazališne predstave u sklopu Ljetnih igara.

Svaki je naslov pustolovina za sebe; on zahtijeva da se na neko vrijeme prometneš u nekoga drugog, u stanovitoj mjeri čak privremeno usvojiš njegov stil govora (počesto vrlo nepodesan za svakodnevnu komunikaciju), no vrijeme ni tome drugome ne teče baš ravnomjerno, a pogotovo ne od naslova do naslova, što također valja dočarati i u jeziku prijevoda. Naime, samo je naizgled isti Imre Kertész napisao i Čovjeka bez sudbine i Jezik u progonstvu i Dosje K. Posebno mjesto u mojem svijetu svakako pripada književnom geniju Pétera Esterházyja, po mnogočemu, a ipak najviše po snazi pera idolu moje generacije, i njegovom opusu magnumu Harmoniae celestis, ali i svemu što je tek slijedilo a nisu bili Esterházy, jer se ni 16 godina nakon onoga i profesionalno i osobno neponovljivo slojevitog i komprimiranog ljeta u jednom dahu nisam ni emocionalno ni intelektualno do dana današnjega odmaknula od prve Numerirane rečenice iz života obitelji Esterházy: „Prokleto je teško lagati a da čovjek pritom ne zna što je istina.“

Malotko se od suvremenika u mojem fokusu nije dotaknuo holokausta na tlu Mađarske, no zasad mi je možda najveći izazov bio rad na zbirci tekstova o masovnom uništenju romske zajednice u Mađarskoj, premda to nije beletristika i nije bila riječ o dubinskoj književnoj problematici, već knjiga koja donosi podosta izravnih a nadasve mučnih svjedočanstava, ali i zastrašujuće dugu listu naselja odakle su Romi na različite načine za svega nekoliko mjeseci bili eliminirani. Valjalo je identificirati svaki toponim, kako ne bih i ja „upala“ u zamku poput one koja nije zabrinula engleskoga kolegu, jer se nije zamarao problemom da Čakovec u kritičnom razdoblju nije bio u sastavu Jugoslavije (kako pogreškom stoji u izvorniku), čak ni NDH, već je pod tradicionalnim mađarskim nazivom Csáktornya bio pripojen Kraljevini Mađarskoj; uostalom, kako bi mađarske vlasti ondje uopće bile nadležne za deportacije. Zato je valjalo proći cijeli popis i provjeriti gdje se navedeno naselje nalazi na zemljovidu (neka su u međuvremenu pripojena većim jedinicama ili čak preimenovana, ili su u nekoj od susjednih država) i u skladu s time ga ažurirati (gdjegod dodati i hrvatske nazive), pa su uslijedile iscrpne konzultacije s autorima, i pisano i kroz izravne susrete, tako da sam umalo dogurala do ruba sa svim rokovima, što inače uvijek izbjegavam. Jer mi je neobično bitan vremenski, katkad i prostorni odmak od prve faze rada, kako bih se u drugoj mogla pozabaviti isključivo hrvatskom inačicom teksta.   

2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Nekad i danas ne razlikuje se ni po čemu bitnome, izvorni tekst je i dalje svetinja, zato ga i biramo, uvijek svjesni da će nas on na ovaj ili onaj način obilježiti. Da se od devedesetih naovamo nije dogodio ovoliko temeljit tehnički-tehnološki napredak, danas se zacijelo ne bih bavila, ili barem ne ovolikim intenzitetom ovim poslom s jednoga malog otoka, jer se s mehaničkim pisaćim strojem i hrpom rječnika ne bih micala s mjesta i od moje zbirke svakovrsne literature; naime, takav bih si luksuz možda mogla priuštiti istom u završnoj fazi rada na tekstu. Na trenutak je čak i romantično prisjetiti se onih dvaju punih kovčega knjiga i rječnika koje je srećom iz kuće iznio vozač, plus pet kilograma teškoga laptopa na ramenu i dosjea s bilješkama u ručnoj prtljazi kad mi je od Harmonije ostalo još svega stotinjak stranica, pa sam se ipak doselila k mojima na jug da me ne izopće iz obitelji. Zvuči romantično, ali akciju svejedno ne bih ponavljala. Dakako, ja se ni novim tehnologijama ne mogu ili ne znam služiti bez pomoći znanja stečenih iz ukoričenih pomagala, ali ovako ostaje obilje korisna vremena i energije za pronalaženje preciznijih rješenja. Možda sam postala i prava gnjavatorica: svaki podatak čak i kad znam da je točan, za svaki slučaj provjerim barem na još jednom meni poznatom jeziku. Ali najvažniji su ukoričeni alati i dalje pri ruci, ma gdje bila.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Svoje sam pisce, uz pokoju iznimku, no neke više nisam ni mogla, upoznavala u pravilu tek naknadno. Istom kad sam prevela neko njihovo djelo. Jer, ili ću se izboriti s tekstom koji je plod njihove imaginacije, ili to neću moći, što ipak moram najprije sama riješiti sa sobom. Dakako, bilo je raznih tehničkih pitanja i provjera točnosti podataka, što se uvijek rješavalo prepiskom.

Osobno upoznavanje s Esterházyjem dogodilo se povodom intervjua koji sam konsekutivno prevodila Mirjani Dugandžiji za Nacional, ali dakako, nakon što je izišla Ista priča. Začas se pokazalo da se mi posredno već odavno poznajemo, da se u različitim vremenima i na različitim mjestima godinama družimo s istim ljudima, zato je naš kratki razgovor mimo intervjua i bio kao da samo nastavljamo o nekoj zajedničkoj temi od jučer. Nastavili smo u istom kodu i na pulskom festivalu, na marginama glavnog zadatka se porječkali (jer ga nisam upoznala sa suprugom slavnog nogometaša koja je za mene bila ponajprije starija sestra sinovog prijatelja iz vrtića) a koju rečenicu poslije i pomirili. I sve je to bilo tek uvod u Harmoniju. Poslije smo se povremeno dopisivali, intenzivno dakako kad smo sinkronizirano radili na Njemačkoj u šesnaestercu, on ju je dovršavao a „njemački“ kolega György Buda i ja već prevodili, pa su stizale izmjene, slala se potpitanja i dolazili odgovori i dopune. Neponovljivo! Idući pravi susret se nije dogodio, a da do njega neće doći saznala sam pola sata nakon što sam Frakturi poslala finalnu korekturu Jednostavne priče, sva sretna odmah i kujući u sebi planove za druženje koje nas čeka za dva mjeseca na Frakturinom mladom Festivalu svjetske književnosti. U sekundi mi je bilo jasno da je točka stvarno točka, i da nema dalje. Prevažan mi je bio da bih ga u bolesti nazivala i poremetila bilo što u našem vrlo jasnom odnosu, nisam imala hrabrosti riskirati. A onda sam 2016. izgubila oba autora Iste priče, mojega (pravog) prvijenca kod Frakture, i Kertésza i Esterházyja. A ja doista nisam dobra gubitnica.

Pétera Nádasa prvi put sam srela u nedoba za mene. Bila sam usred posla na Knjizi sjećanja, a festivalsko je gostovanje bilo povodom Paralelnih pripovijesti. I to smo i verbalizirali. I njemu je i meni bilo teško zagaziti u staru rijeku, ulaziti u neke davno prošle situacije, jer smo ih svaki iz svojih razloga potisnuli u korist onih novih. S tom razlikom da je on u tom mijenjanju registara imao gomilu dobivenih utakmica u nogama i bio čudesno virtuozan, a ja tek debitirala i bila silno trapava u toj disciplini. Idući su naši susreti bili već daleko opušteniji, i kad smo se našli na višednevnoj konferenciji bivših (moja kategorija), trenutnih i budućih prevoditelja Paralelnih, a i iduće godine na svjetskom susretu prevoditelja mađarske književnosti. Tada sam već bila sasvim „das-free“, pa smo gotovo cijeli sat raspravljali o dnevničkom fotografiranju istih motiva što sam ja istom otkrivala a on odavno usavršio. Attila Bartis, András Forgách, Edina Szvoren, Krisztina Tóth, Krisztián Grecsó, Viktor Horváth, László Végel moji su otvoreni fajlovi. Ali Végel je bez sumnje nešto posebno, jer je on lice iz moje rane mladosti, čiji sam rad izdaleka oduvijek (od osmog razreda pučke; jer mađarski je ipak moj prvi jezik) pratila, no pravo se upoznavanje dogodilo tek nakon što sam prevela dva njegova naslova. Ista nas je sredina (promjer kruga od 30-ak km) oblikovala, no razlike su točno tolike da ga ja unatoč srdačnim i čestim kontaktima i dalje doživljavam ponajprije prevažnim autorom pa tek onda dragom osobom. I nije me strah toga i takvog odmaka. Dakako, upoznala sam i pisce koje zasad nisam prevodila, a rado bih, i neke koje radije ne bih, jer nisu moj svijet, ali i neke koje prevode ili će prevoditi moji kolege, jer zaslužuju svu pozornost i u našoj književnoj javnosti.

4. Jeste li uspjeli pronaći recept za postizanje najbolje koncentracije za prevođenje? Gdje, kada i kako najviše volite raditi? Je li Vam draži rad na osami ili u vrevi društvenih događanja? Kako se to mijenjalo kroz godine i kako ste usklađivali književno prevođenje s drugim životnim sferama?

Oduvijek vjerujem da su rokovi najbolja inspiracija, a vodim se naputkom staroga primaša jedne proslavljene ciganske kapele, „ajmo dečki to za promjenu odsvirati točno, jednako će nam vremena uzeti kao i kad falšamo“. Lako je reći, daleko teže ostvariti, ali popusta tu nema. Povlačenje u svoj svijet za mene nije novost (iako ne mislim da aktualno „novonormalno“ dugoročno čini dobro kvaliteti društvenih odnosa): počesto zadajem muke okolini kad ne registriram da me je netko uopće nešto pitao, jer sam trenutno usred tuđe rečenice koja upravo treba postati i moja. A koja se k tome zna protegnuti i kroz nekoliko kartica. Nije važno ima li koga oko mene i što taj radi, ima li buke ili nema, ako me se to izravno ne mora ticati. Ali mi jako godi osluškivati Danijelovo vježbanje, iako glasovir i nije neki tihi instrument, budući da njegov proces rada na interpretaciji glazbenog djela zna biti vraški motivirajući. Međutim, to povlačenje na stranu dakako posljedično dovodi i do recesije nekih društvenih vještina. S vremenom sam naučila živjeti s tim problemom (ima dana kad moj pametni telefon samo marljivo skuplja propuštene pozive), pa se za javno pojavljivanje nastojim što bolje pripremiti. Ako tranzicija nije dovoljno brza, zna mi zadavati teškoća kod usmenih prijevoda; katkada potraje dok uhvatim ritam i ton govora naglas. Međutim, mnogo toga diktira i tekst; neke sam prijevode radila usporedo neprestano slušajući radio. Bio mi je potreban zvuk jezika. A i da lakše kontroliram kvalitetu vlastite koncentracije. Svakako mi mnogo pomaže da svaki prostor u kojemu boravim dulje od sata a ondje moram raditi, začas prilagodim i sebi. 

5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Intenzivno čitanje podrazumijeva da pratim i mlađe i starije kolegice i kolege, jer su to radovi, i ne samo s mađarskoga, koje bih pročitala i da se ne bavim književnim prijevodom. I ne mislim da smo po bilo čemu u drukčijem položaju. Pogotovo ne generacijski. Stvar je i dalje pitanje znanja, talenta i rudarskih napora, bez obzira na pomagala koja nam olakšavaju svakodnevicu, no ili se pozabaviš svim tebi dostupnim aspektima teksta i poštuješ izvorno djelo, ili ga zlorabljuješ, trećega nema. Druga stvar su preradbe, prilagodbe, autorskim imenom potvrđeni zahvati u kojima se preuzima puna odgovornost za zadiranje u posuđeni izvornik. Čitajući, a i slušajući naše velike kolegice i kolege koji su karijeru u sjeni izvornih književnika počinjali davno prije nas, a ostvarili sjajan opus, svjesna sam činjenice da već i moj naraštaj ima vrašku sreću što se opseg i napor fizičkog dijela ovog posla radikalno smanjio, no jesmo li zato talentiraniji, usredotočeniji, precizniji, marljiviji, ne znam. Kad su „moji“ naslovi u radu, rado ću zaviriti u njihove engleske, njemačke ili ruske prijevode, ti znaju biti od pomoći i prelomiti dvojbe, a u srpske uvijek naknadno, kada je već moj i objavljen. A što se dobi prevoditelja tiče, ja se kod svakog novog naslova na stolu i u trećoj dobi osjećam apsolutno novopečenom. Pritom ne pomažu ni iskustvo ni pohvale, staza je za mene svaki put sve strmija i zakučastija, no ja moram dobiti i tu utrku a ne samo dogurati do cilja, ma koliko često zakomplicirala život i samoj sebi vraćajući se u potrazi za točnijim rješenjem tko zna koliko puta na istu dionicu. Jer ja ne trčim samo za sebe, već i za izvornog autora, koliko i za čitatelja na hrvatskom.    

 

 


Prevoditeljski portreti - Ludwig Bauer

Ludwig Bauer, hrvatski književnik i prevoditelj, rođen je u Sisku 1941. Nakon studija slavistike, školovanja u Pragu i Bratislavi te života u inozemstvu, danas živi u Zagrebu. Osim što je već poznato ime u hrvatskoj književnosti, osobito sa svojih desetak romana objavljenih u posljednjih trideset godina i nekoliko knjiga za djecu, Bauer je radio kao učitelj i profesionalni šofer, urednik časopisa i izdavačkih kuća, dokazao se kao antologičar, književni kritičar, scenarist itd. Kao prevoditelj, poput poliglota u njegovim pričama za djecu, Bauer vlada s više jezika te prevodi s engleskog, njemačkog, ruskog, češkog, slovačkog i slovenskog, osim književnih i stručne  tekstove. Od književnih prijevoda mogu se izdvojiti njegovi prijevodi Jamesa Joycea, Oscara Wildea, Hansa Christiana Andersena, Marine Cvjetajeve, Karela Čapeka, Jaroslava Hašeka, Viliama Klimačeka, Jiřija Kratocvhila i drugih.
S Ludwigom Bauerom razgovarao je Ivica Baković.




1. U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više desetaka prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?
– Prevođenje smatram kreativnim poslom i svaki prijevod za mene je bio dovoljno izazovan da mu predajem cijeloga sebe. Ako bih ipak morao izdvojiti neke kao najuzbudljivije, onda bih tu spomenuo prvu kibernetiku na hrvatskom "Stroj, čovjek, društvo" Juraja Bobera, slovačkog znanstvenika s područja tehničkih znanosti i filozofa. Tada nije bilo u upotrebi nazivlja za to područje pa je valjalo proučavati discipline koje su s tim povezane. Drugim riječima, valjalo je studirati kibernetiku.
Među posebno uzbudljive prijevode pripada i moje prevođenje Andersenovih bajki s danskoga. Nisam nikada učio danski te ni do danas ne znam kako se čita i izgovara danski tekst, ali na temelju poznavanja engleskoga i njemačkoga mogu danski tekst ipak pratiti. Kada sam ustanovio nejednakosti u nekim našim prijevodima Andersena, nabavio sam originalne tekstove i dobar dansko-engleski rječnik i dešifrirao sam Andersenov tekst slovo po slovo, riječ po riječ. Bila je to i prilika da neposrednije doživim emfatičan i razigran Andersenov stil, ponegdje i zbrkan, ali na kreativan način. Svojim se prijevodima Andersena ponosim i žao mi je što svi još nisu bili objavljeni.
Vrlo uzbudljivom pokazala se mogućnost prevođenja poezije Marine Cvjetajeve. Poseban poticaj dala mi je u tome Sanja Lovrenčić kao nakladnica. Imao sam za to i neophodan temelj – svojevremeno sam s odličnim diplomirao rusku književnost kod Aleksandra Flakera – ali i višegodišnje "poznanstvo" sa stihovima Cvjetajeve. Nakon izlaska knjige primio sam mnoštvo komplimenta za glatke i autentično pjevne prepjeve stihova. Ali uz taj prijevod bile su povezane i neke reakcije koje mi nisu ostale u najboljem sjećanju. Osoba koja se predstavila kao poznavateljica opusa Cvjetajeve objavila je nekoliko zamjerki kojima se nastojalo u potpunosti obezvrijediti moj rad, znanje i talent. Zamjerke su se odnosile na pisanje prezimena Cvjetajeva, a ne Cvetajeva; iako hrvatski pravopis samo prvi oblik smatra ispravnim. Dva-tri prigovora odnosila su se na preslobodne asocijacije pri prepjevavanju stihova. Iz toga sam naučio da se preslobodnih prepjeva treba kloniti, a ako ipak unesete nešto što vam je, recimo, posavjetovao Brodski, onda je puno pouzdanije objasniti to fusnotom, nego se nadati da će mnogi razumjeti u čemu je riječ. Dakle, uz ponos što sam uspio vrlo uspješno prepjevati velik broj stihova Cvjetajeve, ostalo mi je zrnce gorčine i pouke. A poučne su i riječi Jamesa Camerona: "Kad god napravim nešto dobro, uvijek se nađe i pojedinac koji to želi popljuvati!"


2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

– Prevođenjem se bavim šezdesetak godina. Velike razlike između onoga nekada i sada zapravo i nema. I dalje ostaje činjenicom da je to struka, nešto što treba naučiti. I dalje ostaje da je prevođenje vrlo težak, odgovoran, ali i kreativan posao. I dalje ostaje da je prevođenje vrlo korisno iskustvo jer čovjek prevodeći nauči mnoštvo stvari. I dalje ostaje da to na kraju pruža veliko zadovoljstvo. U tehničkom smislu, način prevođenja se promijenio. Prije šezdesetak godina gledao sam u knjigu i pisao na pisaćem stroju. Danas nerijetko gledam u ekran i pišem na tastaturi kompjutera. Kompjuteri daju velike mogućnosti dotjerivanja rukopisa, a korisni su i programi koji upozoravaju na greške i lapsuse, tzv. spell-checkeri. Korisni su i internetski rječnici i enciklopedije, ali ne mogu u potpunosti zamijeniti ukoričene rječnike, rječnike knjige. Ovi posljednji često su podrobniji i pouzdaniji. Moram i ovom prilikom upozoriti da je provjeravanje riječi u rječniku iznimno važno. Čak i kada vam je značenje sasvim jasno, rječnik vam može ponuditi neke nove asocijacije povezane s danom riječi ili frazom.


3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu? 

– Emocije su nerijetko vrlo poticajne. Ako volite nečiji tekst, ako uživate u njemu, velika je vjerojatnost da ćete ga bolje prevesti. Slično je s poznavanjem ili prijateljstvom s autorom. Mogu reći da Čapekove i Hašekove tekstove volim i uživam u njima. Nadam se da to pomaže da moj prijevod bude bolji. Poznavao sam mnoge slovačke pisce pa mi je to pomoglo u radu na antologiji slovačke poezije Crna violina. Prijateljstvo s divnim čovjekom kakav je bio pjesnik Jan Stacho bilo mi je i značajan poticaj. Vrlo su mi dragi bili i neki drugi slovački pisci poput velikoga Dominika Tatarke, bivšega nadrealista Pavola Bunčaka ili sasvim suvremenoga pjesnika Erika Ondrejičke. Slovačku pjesnikinju Danu Podracku nisam imao prilike upoznati uživo, ali smo postali prijatelji putem korespondencije te su mi i njezini odlični stihovi postali još bliži. Zahvaljujući vrsnom književniku i nesebičnom nakladniku Nikoli Đuretiću mogao sam se upustiti u prevođenje opširnijeg izbora iz njezine poezije, a time i ova je pjesnikinja dobila svoju knjigu na hrvatskom. Pri prevođenju poezije Cvetke Bevc sa slovenskoga bilo je vrlo poticajno što sam tu iznimno nadarenu autoricu poznavao i kao vrlo zanimljivu i dragu osobu. Od čeških pisaca bio sam u prijateljstvu s Kunderom, Hrabalom, Fuksom. Jedino Fuksa uspio sam prevoditi. Za druge me je uvijek netko pretekao.
Ljubav prema nekom tekstu može biti i dobar oslonac da taj tekst uspješno prevedete ili prepjevate bez obzira na to o kojem se jeziku radi. Vrlo sam ponosan primjerice na svoj prepjev Goetheove pjesme Wanderers Nachtlied, ili prepjev antologijske pjesme Johna Masefielda Sea Fever. Uspješnim se smatra i moj prepjev talijanske pjesme Rio Bo koji sam zbog simbolična značenja posvetio svome dragom i neprežaljenom prijatelju Tonku Maroeviću, istinskoj zvijezdi hrvatske umjetnosti i kulture koja je svojim plemenitim zrakama obogaćivala razumijevanje nebrojenih pojava iz tog područja.
Smatram se sretnim što sam imao prilike objaviti i prijevode Oscara Wildea i Jamesa Joycea, pisaca koje sam osjećao posebno bliskim.


4. Ono što je specifično za vaš prevoditeljski rad je činjenica da prevodite s više jezika, a za ovu priliku bih istaknuo upravo slavenske jezike (češki, ruski, slovenski i slovački). Tako se u vašoj prevoditeljskoj bibliografiji mogu naći i imena slavenskih klasika poput Karela Čapeka, Marine Cvetajeve, Jaroslava Hašeka kao i drugih suvremenijih autora. Možete li opisati kako je došlo do toga da prevodite s više jezika te koji užici iz toga proizlaze? Također, koliko pri književnom prevođenju pomaže poznavanje više slavenskih jezika?

– Nakon što dobro savladate jedan istočnoslavenski i jedan zapadnoslavenski jezik, možete čitati na svim slavenskim jezicima. Za mene su to bili ruski i slovački, odnosno češki, pa sam bez napora mogao čitati npr. bugarske pisce, a pogotovo makedonske, s nešto više naprezanja poljske ili lužičko-srpske. Na taj način čovjek sve dublje ulazi i u te druge jezike. Prednost poznavanja više slavenskih jezika leži prvenstveno u prepoznavanju bogatstva nijansi značenja. Ali nije to jednoznačno samo prednost. Postoje u slavenskim jezicima mnogi homonimi sasvim različita značenja pa to površnoga prevoditelja može zavesti. Primjerice, ruska riječ život znači trbuh, ponos je proljev, slovenski zahod znači zapad… itd.
Poznavanje više jezika pomaže i kod drugih europskih jezika. Na temelju znanja njemačkoga možete u određenoj mjeri razumjeti i nizozemski, odnosno flamanski, danski, švedski, norveški. Na temelju makar površnoga znanja francuskoga možete koliko-toliko razumjeti talijanski ili španjolski tekst. To nije dovoljno da biste tek tako mogli prevoditi s tih jezika, ali može biti dovoljno da prepoznate do koje vam mjere neki tekst leži.


5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

– Ne poznajem dovoljan broj mladih prevoditelja da bih o njima mogao pouzdano suditi. Mogu razumjeti da su danas pred njima neki novi izazovi. Jedan od njih svakako je brzina. Danas u svemu morate biti brzi, a pri brzini rada teško je očuvati visoku kvalitetu. Drugi su preniski honorari. Naše su naklade toliko malene da se iz njih autorski rad ne može adekvatno isplatiti. Niski honorari svakako nisu poticajni za ozbiljan i odgovoran rad. Dakle, taj posao morate naprosto voljeti. Savjet mladim kolegama? Budite svjesni da je prevođenje jedan od najznačajnijih i najplemenitijih poslova. O njemu ovisi velik dio nacionalne kulture. Budite svjesni da morate pritom biti iznimno odgovorni. Budite svjesni da morate ovladati hrvatskom gramatikom i pravopisom bolje od prosječnoga lektora. Nikada se ne ustežite još jednom zaviriti u rječnik!


Prevoditeljski portreti - Dora Maček


 Dora Maček (Zagreb, 1936.), profesorica i prevoditeljica, formalnu naobrazbu stekla je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala i doktorirala. Dodatnu izobrazbu iz područja povijesti i dijalekata engleskog jezika stekla je na Sveučilištu u Edinburghu, gdje je počela proučavati staronordijsku književnost i jezik te moderne nordijske jezike. U sklopu Odsjeka za anglistiku na Filozofskom fakultetu osnovala je Katedru za skandinavistiku i predavala na njoj sve do svojeg umirovljenja.

Prevodi sa švedskog, danskog, norveškog i islandskog (suvremenog i staroislandskog). Ustrajnim radom na proučavanju i prevođenju nordijskih jezika i književnosti utrla je put poznavanju kako klasičnih, tako i suvremenih nordijskih autora, a ujedno i povijesti i kulture tih sjevernih naroda. Među njezinim mnogobrojnim prijevodima nordijskih književnih djela na hrvatski posebno se ističu Edda, kanonsko djelo islandskog srednjevjekovnog učenjaka Snorrija Sturlusona, Islandske sage i priče, koje je sama odabrala, prevela i uredila, te Lijepa travnata dolina, nedavno objavljen dopunjeni izbor islandskih saga u osuvremenjenom prijevodu. Posljednjih godina prevodi suvremene nordijske autore, a među tim naslovima valja istaknuti Put u Jeruzalem Jana Guilloua, Nebo i pakao Jóna Kalmana Stefánssona te Pop glazbu iz Vittule Mikaela Niemija.

Svojim predanim radom i entuzijazmom za nordijsku kulturu, povijest, književnost i jezike nadahnula je naraštaje studenata i prevoditelja mlađe generacije. Danas u mirovini, kao i tijekom profesorskih dana na fakultetu, ta doajenka skandinavskih studija u Hrvatskoj uvijek je svejednako spremna odazvati se, pomoći i udijeliti koristan savjet svojim mlađim kolegama.

S Dorom Maček razgovarao je Mišo Grundler.

1.  U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se 30-ak prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Na ovakva pitanja mi je uvijek teško odgovoriti, ali potrudit ću se. Ponajprije moram reći da je ponešto palo i u zaborav, muke s ranim prijevodima i očite greške tada učinjene. Valja reći da su moji prvi strani jezici engleski i njemački, s time  da s njemačkog nisam ništa prevela, a s engleskog svega i svačega, što s književnošću nije imalo veze. Ipak ima jedan engleski tekst, bolje rečeno staroengleski, kojeg se rado prisjećam. S jedne strane tu je bio staroengleski, a s druge tip srednjovjekovne pjesme s aliteracijom i pjesničkim oblicima i riječima, koje nije bilo lako reproducirati. (Izišla je 2003. u prijevodu Borgesove Knjige od snova, Milivoja Telećana.) Uz bavljenje poviješću engleskog jezika, neminovno je bilo pozabaviti se i sa staronordijskim, koji je odigrao određenu ulogu i u razvitku engleskog jezika, pogotovo sjevernih dijalekata. Moj učitelj, profesor staronordijskog jezika i književnosti na sveučilištu u Edinburghu, Hermann Pálsson, nagovorio me da se okušam u prijevodu staronordijskih tekstova, što sam i učinila. Zbirka staronordijskih pripovijedaka bila je veliko  iskustvo, a i zadovoljstvo. No to nije bio suvremeni islandski, koji mi je ostao nepoznanica. Kako se bližila mirovina, tako mi se sve više nametala pomisao da se posvetim modernom islandskom, što sam na kraju i učinila.

Imala sam tu sreću da su islandski pisci najednom zainteresirali i naše izdavače, pa sam prihvatila svaki prijevod koji mi je ponuđen. I sad mogu odgovoriti na pitanje koji je od prijevoda bio najuzbudljiviji i najizazovniji. Najuzbudljiviji i možda najljepši mi je bio prijevod trilogije Jóna Kalmana Stefánssona (izišle u izdanju Frakture 2015-2018.), posebice prve knjige pod naslovom Nebo i pakao, iz života ribara početkom dvadesetog stoljeća. Bilo je vrlo dojmljivo vidjeti Island i ljude u tom neobičnom krajoliku i opasnom moru, svemu tako dalekom od sadašnjice. Od grubih, piću sklonih ribara, do onih koji ribaju jer nemaju sredstva za naobrazbu, ali čitaju prijevod klasične engleske poezije.

Možda mi je posljednji prijevod s islandskog nekako najteže pao. Riječ je o mladoj književnici i njezinom, sadašnjem svijetu, iz kojega sam ja već ispala. Tako da je bilo malo muke oko nekih suvremenih izraza i pojava. Osim toga je sama spisateljica povremeno nemarna i ne daje točne podatke ili riječi, pa je bilo dosta traženja po internetu. Osim toga joj je i stil malo „slobodan“ pa nije uvijek jasno što je kanila reći, oko čega smo urednik i ja imali dosta „pregovora“. No i tu se moglo vidjeti mnogo zanimljivih slika današnjeg Islanda i njegovih mlađih stanovnika.

2.   Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Malo mi je teško usporediti „prevođenje“ nekad i danas. Kad čitam neke stare prijevode, desi mi se da se čudim izrazima, stilu, a i greškama. Ali obično se moram prisjetiti da su ti rani prevoditelji, a zaista mislim na prevoditelje s početka i sredine 20. stoljeća, bili pravi amateri i nisu vladali niti jezicima niti tehnikom prevođenja koju imaju današnji majstori prevođenja. Ja sam negdje na pola puta. Volim se služiti dobrim rječnicima, stručnim knjigama i ostalim knjigama, enciklopedijama. Ne mogu zamisliti ni život niti prevođenje bez knjiga. No moram reći da se povremeno služim i internetom.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Pa nisam na žalost bila u kontaktu s autorima, premda sam upoznala Jóna Kalmana prilikom predstavljanja prve knjige iz trilogije u Zagrebu. Uvijek sam zamišljala da ću pisati autoru ako zapadnem u probleme, ali nisam to učinila, premda bi mi možda korespondencija s autoricom Zemlje i mira Oddný Eir Ævarsdóttir možda olakšala posao.  

 

4. Jedina ste hrvatska prevoditeljica sa staronordijskog jezika. Preveli ste brojne islandske sage i epove. Ima li razlike u prevođenju s drevnog, danas takoreći mrtvog jezika u odnosu na prevođenje s modernih jezika? U čemu je najveći izazov prevođenja sa staronordijskog?

Da, ta je predodžba o staronordijskom kao mrtvom jeziku, nešto poput latinskog, kriva. Ponajprije je Island bio mnogo godina izoliran od ostatka svijeta, pa se jezik nije mnogo mijenjao, nije bilo utjecaja drugih jezika. Islanđani su se uključili u europske prilike, jer su kao stanovnici danske kolonije Islanda bili u prilici školovati se i čak živjeti u Danskoj, gdje su se i upoznali s pokretima u Europi, gdje se u 18. i pogotovo 19. stoljeću probudio nacionalni duh i svi su narodi nastojali sačuvati i razviti svoja nacionalna obilježja, pogotovo jezik. Tako su i Islanđani školovani u Danskoj prigrlili te ideje i poput Hrvata, ali još uspješnije, radili na tome da sačuvaju čistoću islandskog jezika, bez stranih riječi. Razvijali su svoj jezik, ne posuđujući iz drugih. Stoga danas Islanđani i dalje njeguju svoj jezik na sličan način, premda danas sve više u njega prodiru i tuđice, u prvom redu amerikanizmi. Ali bez problema čitaju i njeguju čitanje svojih klasičnih djela. Nove se riječi stvaraju od postojećeg vokabulara, a kao i u drugim germanskim jezicima islandski može imati bezbroj složenica i to ne samo od dvije riječi, nego i više njih. No suvremeni je vokabular očito mnogo veći nego srednjovjekovni, a riječi od kojih se složenice sastoje, mogu imati i više od jednog značenja, što dakako otežava prevođenje, ako takvih riječi u jeziku na koji se prevodi nema. Katkada je to vrlo zanimljivo, jer se obuhvaća više značenja, koje je u prijevodu nemoguće tako dobro izraziti. U svojem sam iskustvu imala dva takva slučaja. Oba su se javila u naslovu knjiga. U jednom naslovu mi se činilo da sam našla prikladan hrvatski izraz, koji je bio blizu onome u originalu, no izdavač se odlučio za nešto sasvim drugačije. No u ovom posljednjem prijevodu se naslov sastojao od jedne složene riječi (Jarðnæði) sastavljene od riječi zemlja i druge riječi koja označava mir, no u složenici može značiti „komad obradive zemlje“. Ja sam uredniku predložila ta dva naslova, „Obradiva zemlja“ i „Zemlja i mir“, a on se odlučio za potonji.

 5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Da, naravno, čitam, premda obično čitam prijevode s jezika koje sama ne govorim, dakle prvenstveno romanskih. Premda meni kao klasičaru i dakako anglistu nisu ni ti jezici potpuno strani. Ali, ipak, za uživanje u čitanju, bolje je čitati (dobar) prijevod. A danas su prijevodi većinom dobri. Ovo većinom se ne smije zanemariti, jer ima, naravno, šarolikosti.


Prevoditeljski portreti - Mladen Martić

Mladen Martić (rođen 1949.) književni je prevoditelj, dramaturg, kazališni kritičar i novinar. Studirao je komparativnu književnost i polonistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je s poljskoga preveo četrdesetak kazališnih komada i radio-drama Z. Herberta, S. Mrożeka, T. Różewicza, I. Iredyńskog, L. Kołakowskog, S. Tyma, S. Grochowiaka, A. Mularczyka, H. Bardijewskog, L. Ameyko, G. Wałczyka, J. Gierałtowskog, J. Szajne, A. Wajde, J. Głowackog, P. Mossakowskog, M. Sikorske-Miszczuk, A. Grabowskog, D. Wieczorkowskog-Rettingera, T. Słobodzianeka, W. Gombrowicza i drugih autora, koje su izvođene u većini hrvatskih kazališta, na radiju i televiziji, te tiskane u časopisima i knjigama. Za nakladničke kuće AGM, Miob, Fraktura, Edicije Božičević i Ljevak preveo je niz romana s poljskog. Za prijevod romana „Trans-Atlantik“ W. Gombrowicza primio je 2009. godišnju Nagradu Iso Velikanović. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa te Hrvatskog novinarskog društva.


S Mladenom Martićem razgovarao je Josip Ivanović.