Hipotetska prijevodna kritika romana Panorama Dušana Šarotara (piše: Jagna Pogačnik)

(projekt Prijevodna kritika sufinanciran je sredstvima iz Fonda za kulturu DHK)

Hipotetska prijevodna kritika romana Panorama Dušana Šarotara

(Fraktura, 2020., prevela Anita Peti-Stantić)



Prije nekog vremena, ima tome već više od mjesec dana, dobila sam poruku od kolegice Ande Bukvić Pažin u kojoj me pitala bih li mogla i htjela napisati prijevodnu kritiku djela po svome izboru. Pristala sam jer cijenim kolegicu Andu i projekte kojima se bavi, premda mi je u njezinoj poruci, kao zvono za uzbunu, zazvonila riječ 'hipotetski'. Prijevodna je kritika osobito u našoj sredini, naime, hipotetski žanr. Ta me riječ proganjala nekoliko tjedana, ali sam njezinom značenju uspješno odolijevala neko vrijeme, sve dok nije stigao deadline. Pet kartica, cca, za to mi je potrebno najviše dva-tri dana, čak i ako pola dana ostavim za razmišljanje što još u tekstu trebam popraviti ili dodati. Tako je to obično kad pišem kritike, no je li tako i kad pišem u hipotetskom žanru?

Zato sam ipak krenula nekoliko dana ranije, ne mogu iznevjeriti Andu ni kolege iz Društva, stvarno to ne bi bilo profesionalno. Pokušala sam se dodatno pripremiti. U tu sam svrhu preslušala četiri nevjerojatno pametna razgovora koja su se na temu prijevodne kritike održala u knjižari Fraktura tijekom ove godine i možete ih i sami pogledati na YouTubeu; umješna moderatorica i odlične sugovornice i sugovornici pružili su mi nekoliko sati pametno iskorištenog vremena, ali i dalje nisam dobila odgovor na pitanje što se zapravo od mene traži. Znala sam samo jedno – pisat ću tekst o knjizi prevedenoj sa slovenskog jezika, autor te knjige bit će suvremeni slovenski pisac ili spisateljica, prevoditeljica Anita Peti-Stantić. Zašto? Zato što i sama prevodim sa slovenskog, relativno dobro poznajem tamošnju književnu scenu, a bogme i kolegicu Peti-Stantić s kojom sam prevodila i u paru, premda još nismo uspjele postati toliko poznati tandem kao, primjerice, Slamnig-Šoljan.

Temeljno pitanje koje sam si postavljala u danima prije deadlinea, zapravo, bilo je trebam li ja napisati kritiku knjige kao što ih inače pišem, samo 'podebljati' onaj dio koji uzima u obzir prevedenost djela ili se posve trebam odmaknuti od književne kritike i napisati isključivo analizu prijevoda. Ili sve to, možda, spojiti? Nakon što sam preslušala spomenute razgovore, odlučila sam napisati hibridnu kritiku u hipotetskom žanru. Autoreferencijalni dio tog hibrida upravo čitate.

Drugi dio te hipotetske kritike neka onda bude općenitiji i bavi se temama koje su me proganjale, a tek ću poslije krenuti na ono što se od mene zapravo traži. U svemu onome što sam o prijevodnoj kritici u međuvremenu pročitala i čula, najviše me obradovala teza o sličnosti posla književnog kritičara i književnog prevoditelja koji djelu „osiguravaju drugi život“ i otkrivaju njegov potencijal. Kako se nalazim i u jednoj i u drugoj ulozi, kritičarke i prevoditeljice, pomislila sam kako bi bilo lijepo da me se počne titulirati osiguravateljicom drugog života književnih tekstova jer mi se čini kako bih tako osim opisno, odmah bila određena i pomalo vrijednosno. No, nije vrijeme za šalu, jer sve to ima jedno veliko 'ali', a ono vodi do konstatacije kako je prijevodna kritika u nas u praksi nepoznata kategorija, možda hipotetski ali svakako nikad do kraja zaživjeli žanr. Govorimo li o medijskoj kritici, za kakvu sam se silom prilika i sama odlučila, razlozi su više nego jasni jer je pitanje, osim onoga tko bi je pisao, i tko bi bio recipijent takve kritike i koliko potencijalnog čitatelja zanimaju analize koje bi prijevodna kritika, u svom idealnom obliku, trebala sadržavati. Prijevodna kritika, kao oblik književne kritike, svakako bi imala užu čitateljsku, stručn(ij)u publiku i kao takva teško bi se mogla 'tolerirati' u onim ostacima ostataka što je ostalo u domaćim medijima. No, mjesta bi za nju valjalo pronaći, jer prijevodna kritika možda za sada jest hipotetski žanr, ali i kao takav ima pravo egzistirati. Na portalima, mrežnim stranicama, u novim formatima, pa i ovakvim projektima.


*

Razmišljajući o tome o kojoj knjizi pisati od čitavog niza doista sjajnih prijevoda Anite Peti-Stantić, nikako se nisam mogla odmaknuti dalje od prijevoda romana Panorama slovenskog pisca srednje generacije Dušana Šarotara. Konzultacije s prevoditeljicom osobno to su moje razmišljanje samo potvrdile. Ne zato što bi ostali njezini prijevodi bili manje uspješni, nikako, nego stoga što je riječ o na neuobičajen način zahtjevnom tekstu čije prevođenje zahtjeva mnogo svjesnih i filigranski izbrušenih prevoditeljskih odluka koje u nekim slučajevima nisu nimalo lake. Prijevodna kritika, po mome bi sudu na početku trebala reći i nekoliko riječi o autoru koji je, možda, manje poznat čitateljima prijevoda. Dakle, Dušan Šarotar (1968., Murska Sobota) pjesnik je, prozaik, autor scenarija za dokumentarne i igrane filmove. Bavi se i fotografijom, što će biti osobito važno, kako ćemo vidjeti, upravo za Panoramu. Za roman Biljar u Dobrayu (2007., objavljen i na hrvatskom jeziku u nakladi Fraktura, 2016., prijevod Jagna Pogačnik) nominiran je za uglednu slovensku nagradu Kresnik. Panorama je prevedena na engleski i španjolski, a 2017. Šarotar je za taj roman dobio meksičku nagradu Cesar Lopez Quadras.

Panorama je samo uvjetno rečeno roman, riječ je naime o svojevrsnom hibridnom žanru (što se pokazuje kao idealni predložak hibridnog teksta), kombinaciji meditacije, eseja, putopisa, što pred prevoditelja postavlja dodatno kompliciran zadatak. Na neki način riječ je o kruženju različitih diskursa kroz roman (ponekad i samo jednu rečenicu); meditaciju tako nalazimo unutar putopisa, putopis unutar romana, sve na razmeđu fikcije, povijesti, memoara te popraćeno crno-bijelim fotografijama koje potpisuje autor i postaju ravnopravnim elementom romana, grafičkim prilogom koji funkcionira kao produžetak, nadopuna, sastavni dio teksta. Panoramu, tako, možemo, slijedom fotografija, promatrati i kao album intimnih pejzaža, putovanje pripovjedačevom unutrašnjošću, prozni kaleidoskop vrlo propusnih granica između žanrova i diskursa. Intermedijalna referenca koja se iščitava u romanu jest istoimena izložba njemačkog umjetnika Gerharda Rihtera, poznatog po kombiniranju figurativnih fotorealističnih, ali i apstraktnih slika. Na neki način, Šarotarova Panorama u tekstu spaja isto, fotorealizam (koji ne proizlazi samo iz fotografija u knjizi) i apstrakciju. Panorama je tako oblikovana kao asocijativni tijek misli u kojem se vrijeme/vremena, mjesta i događaji prelijevaju u neobičnu priču s brojnim glasovima i tako se stvara panorama raznovrsnih potraga za (novim) domom. Karakteristično je da su svi likovi ovog romana putnici - slovenski pisac s fotoaparatom koji je došao u Irsku završiti rukopis na kojem radi (posve očito pripovjedačev alter ego) kojega zatječemo na kišnoj obali Irske i njegov vodič, albanski vozač Gjini, potom Spomenka, sveučilišna profesorica književnosti zemlje koja više ne postoji i svi drugi čije su priče suptilno upletene u njihove. Za sve njih je karakteristično da su na neki način i u određenom (povijesnom ili intimnom) trenutku izmješteni iz prostora doma. Gjini kojeg pripovjedač upoznaje u dva konteksta: prvo kao svog vozača i vodiča u Galwayu, zatim opet kao novinara u Gentu, suputnik je pripovjedaču koji mu omogućava daljnju pripovijest, njezino ulančavanje, odnosno mogućnost za ulazak u tuđa migracijska iskustva. Njihovim tragom pripovjedač nas vodi s jednog na drugi kraj Europe, dodirujući ožiljke koje, naučili smo, ostavljaju ljubavi i ratovi. Panorama, tako, nije roman u kojemu se nešto događa; sve se već dogodilo ranije i egzil je jedino preostalo mjesto u kojemu pojedinac može pronaći trenutnu perspektivu/panoramu. U svojem esejističkom dijelu roman i tematizira razne vrste egzila koje su obilježile i obilježavaju Europu - nacionalni, jezični, kulturni, a uz njih su vezani osjećaj otuđenosti i problem integracije kao sudbine emigranata.

Kako je naznačeno u podnaslovu romana koji glasi 'Pripovijest o tijeku događaja' njime se na neki način želi uloviti vrijeme; melankolična je to zadaća putnika koji ne putuje samo vremenom i prostorom, već i sobom samim, zbog čega se roman uobličava kao vrlo gusta mreža asocijacija. Započinje kao intimistički zapis iz piščeva dnevnika, s elementima putopisne reportaže, započinje u Irskoj, nastavlja se u Belgiji, vrluda europskim prostorima, da bi se na kraju odmotao u Bosni. Svatko iz prilično bogate galerije likova na neki način ispovijeda svoju poziciju stranca i nemogućnosti ponovnog uspostavljanja spona s bivšim životom. Putovanje koje se pojavljuje kao glavni motiv, stoga, nije klasično putovanje prema nekom cilju, već suprotno, udaljavanje od bivšeg života i prošle biografije. Zanimljivo je kako roman, ne slučajno, završava referencom na Ivu Andrića, odnosno njegova “Pisma iz 1920. godine”. U tome se tekstu Andrić bavi mladalačkim prijateljstvom s Maksom Lavenfledom, sarajevskim Židovom kojega je zadnji put susreo na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu. Nakon što je izgubio svaku vjeru da će u Bosni ikada zavladati trajni mir, Lavenfeld je poginuo u bombardiranju bolnice tijekom Španjolskog građanskog rata, a njegov životni put zorno je pokazao kako je često taj korak odlaska/bijega, korak prema drugoj nevolji.

Panorama je roman koji se na neki specifičan način opire prevođenju; čini se dok ga čitate kako je pripovjedač pronašao jedinstvenu 'nišu' u vlastitom jeziku, u konkretnom slučaju prije svega njegovoj sintaksi. Često sam bila u prigodi čuti jednu od predrasuda laika koja se tiče prevođenja sa srodnog, susjednog jezika, prema kojoj bi to trebalo biti lakše, no ta se predrasuda doista bazira isključivo na potpunom neznanju. Prevodeći Panoramu, primjerice, prevoditelj se ni u jednom trenutku ne može opustiti niti prepustiti ležernom prevođenju u kojem je siguran kako je na početku uhvatio ton i glas i sada ležerno može 'voziti' dalje. Kako bi se roman prevelo potrebno je posjedovati ne samo lingvistička znanja i prijevodna iskustva već i literarni talent koji je, po mome sudu, općenito conditio sine qua non svakog književnog prevođenja, ali se u nekim tekstovima to jasnije prepoznaje ili ne prepoznaje. U slučaju Panorame prijevod je na neki način doista osvijetlio izvornik; izvornik se suptilno probija kroz prijevod, ali ga pušta da sam odradi svoje, u novom jeziku.

Anita Peti Stantić iskusna je prevoditeljica i profesorica na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti te voditeljica Katedre za slovenski jezik i književnost, autorica rječnika, a njezin se znanstveni interes grana prema području odnosa bliskorodnih kulturnojezičnih zajednica i lingvistici (sociolingvistici i kognitivnoj lingvistici). Njezin je znanstveni rad u svakom slučaju sjajan temelj za stručno prevođenje i rafiniran odnos prema jeziku, kako izvornika tako i prijevoda, no u slučaju Šarotarove Panorame bile su potrebne i neke druge vještine i dubina sagledavanja oba jezika. Briga za svaku rečenicu, tako bismo mogli nazvati pristup ove prevoditeljice svakom od njezinih dosadašnjih prijevoda, ali je u ovom slučaju to možda i najviše došlo do izražaja. Ovdje je, naime, prije samog prevođenja bilo potrebno dešifrirati zakonitosti teksta u izvorniku i kad ih se usvoji promisliti na koji se način one mogu primijeniti u prijevodu. Zapravo, čitav se roman, koji tematizira i jezični egzil, na neki način bazira na tezi o granicama jezika kao granicama svijeta Waltera Benjamina, koja je u romanu izrečena glasom Gjinija: „Kad si daleko od jezika, daleko si i od doma, svaki dan sve više, sa svakom novom riječi udaljenost se povećava i produbljuje, izgubljenu riječ zaposjedne, naizgled je nadomjesti druga, uvjerljivija, bolja, svima razumljiva, ali strana...“ (Panorama, str. 47). Gjini, koji i sam piše pjesme, u svome monologu nastavlja: „Uvijek pokušavam prevesti svaku riječ s jednoga na drugi jezik, tako da pjesma od koje sam načinjen ne izgori poput zemlje, crne vatre ili treseta...“ Prevođenje Panorame, upravo je takav posao u kojem treba paziti da zakonitosti izvornika ne izgore, ne raspadnu se do nečitkosti i zbrke koja bi se mogla stvoriti već i slučajnim pomakom riječi ili njezinim pozicioniranjem na imalo krivo mjesto.

Paragrafi ovog romana često se prostiru na nekoliko stranica i autor ima naviku ležerno “gubiti” i “pronalaziti” svoje likove i u tome je iznimno precizan i koncentriran, a upravo to je odlika i ovog prijevoda. Bez te nevjerojatne koncentriranosti na čvorišta teksta koju prevoditeljica iskazuje, čitatelj ne bi mogao doživjeti ove zapise na rubovima romana u svoj njihovoj punini. Ton je romana melankoličan, pripovjedač posve kontemplativan, rečenice duge i umetnute, odlomci na nekim mjestima zauzimaju i desetak stranica, odvojenih poglavlja (svojevrsnih odmorišta za prevoditelja i čitatelja) nema i potrebno je promisliti nad svakom riječju kako se ne bi izgubila atmosferičnost kakva je u originalu. Slovenska je kritika pišući o ovome romanu često navodila još neke književne reference – prije svega Sebaldov Austerlitz, na koji se i direktno aludira u romanu, rubno možda i Joycea, što navodim kako bi bilo jasnije o kakvom se prevoditeljskom zalogaju radi. Taj narativni pristup prevoditeljica je uobličila u ovom zahtjevnom prijevodu na način da se očuva osobnost autora, ali i uobliči njezina, prevoditeljska osobnost.

Čitajući Panoramu javlja se vrlo jasan osjećaj kako se pripovijest u njoj pomiče lagano i mutno poput magle; kroz tu maglu prolazimo, panorama je zamućena, pa se polagano bistri, kao da netko zumira fotoaparatom. Sve je sitno i mutno dok se fokus ne postavi na ono bitno. Ukoliko kao prevoditelji (i kasnije čitatelji) propustimo taj trenutak fokusiranja na bitno, izgubili smo crvenu nit ovog romana. Radi se o svojevrsnom fotografskom efektu, metodi koncentriranosti i zgusnutosti kojom se Šarotar koristi, prenosi je u riječi, a Anita Peti-Stantić hvata upravo taj efekt, potom ton pripovijedanja, njegova meandriranja, usporavanja i ubrzavanja, odnosno približavanja i udaljavanja. Uspijeva, naime, uhvatiti misao u dugačku, ali istovremeno i posve jasnu rečenicu koja se skriva i otkriva i zastaje na naizgled slučajnim slikama. Uspjela je uhvatiti i zvuk koji Šarotaru kao pjesniku nije nevažan, dapače, na trenutke je to posve meditativan, spori ritam misli koji prelazi u brži, ritmičniji, potom ostvariti logiku zareza koja je izvedena u izvorniku i prijevodu gotovo matematičkom preciznošću, izbrušenost svake misli i poetskog doživljaja. Kao čitatelji Panorame, naime, čitavo vrijeme imamo vrlo jasan status promatrača jer je upravo vizualna strategija uobličavanja ovog romana jedna od važnijih i efektnijih. Pogledajmo to na primjeru jedne rečenice u kojoj je vidljiv taj spoj auditivnog i vizualnog, riječi i slike, uz naglašene skokove u vremenskoj perspektivi:

Kylemore Abbey, rekao je kao da rastavlja riječi na slogove, kao da rješava križaljku i ne uklapa mu se broj slogova u praznim poljima ili je u zvuku riječi, koje je, razumije se, naglašavao nekako na svoj način, tek sada otkrio nešto što će mnogim ovdašnjim ljudima ostati zauvijek skriveno, Kylemore Abbey, i sam sam ponovio u mislima da ne zaboravim, premda sam bio uvjeren da sam o tom kraju negdje pored tamnog jezera skrivenog ispod brda već bio čuo dok sam brzo stvarao kroki, kroki u mašti, autorska metoda, slično kao što to čine slikari, od kojih sam to možda i naučio, tako da se krokijem obično služim komponirajući svoje tekstove, to je jedini razlog, pomislio sam, zbog kojega se sada vozim ovuda, a za to mi treba mir, odmor, ne spavam, a nisam ni budan dok sastavljam tekst, negdje duboko otraga rječnik mi se boji u različite boje, obično su crne linije duge, guste, onda iza njih slijede čiste bijele plohe koje su pune značenja, bestežinskog značenja, poglavlja se prelijevaju od smeđih, sivih, zelenih do tamnocrvenih tonova, više kao da je točka s koje promatram unutrašnji krajolik koji nastaje, koji još uvijek čitam kao tekst koji se u tom prolaznom trenutku, neznatnijem od ovog trenutka u kojem pišem ovaj redak, rađa negdje duboko, naplavljuje ga poput udaljenih valova koji možda nikada neće doseći moj pogled, krajolik koji nose bezimeni oblaci, sjene s imenima i prezimenima, ali bez tijela, i sve se to onda polagano, kao u tihoj sanjariji, preoblikuje u reljefe, pejzaže, portrete, u zemlju, u neprestano širenje svemira, koje onda jednom, kad su se već davno maknuli iz vidljivog svijeta, ponovno dozovem iz sjećanja i tek tada dosegnem nešto od ljepote koju mi je bilo dano vidjeti u mome trenutku, uhvatiti je u slova, riječi, rečenice, poglavlja, zadržati ih u prostoru, isto kao što je i mene nešto dozvalo iz sjećanja i zadržalo me u ovom životu, kao što me nešto obuzelo, taj se put krajolik pred nama iznenada rastvorio u široku svijetlu dolinu koju su po rubovima krasile meke pruge zlatne trave, a okruživali su je goli stjenoviti rubovi planina iznad kojih je svijetlila samo prozirna, vedra i beskonačna modrina.“ (Panorama, str. 27)“

Anita Peti-Stantić je prevodeći Šarotarovu Panoramu imala ambicioznu zadaću - na neki način prevesti fotografiju satkanu od riječi. Jer tekst djeluje (i želi djelovati) kao crno-bijela fotografija nadopunjena posebnim efektima. Recimo, fotografija koja prikazuje obalu rijeke, snimljenu kroz staklo koje zapljuskuju kapljice kiše i to treba prevesti u drugi, književni medij. U prijevodu Panorame u potpunosti je zadržan stil i ton pripovijedanja izvornika, ali i iskazan apsolutni sluh za zvuk i značenje rečenice, za što je potrebno znanje, umjetnička suptilnost i što je najvažnije, visok stupanj kreativnosti. Kritika je Šarotarovu Panoramu nazvala romanom za čitatelje koji 'misle' Europu, dok bi se njezinu prevoditeljicu moglo nazvati onom koja doista 'misli' prijevod.


*

Prijevodna kritika, čini mi se jasnim i iz teksta koji upravo želim privesti kraju, svakako nije književna kritika u općeprihvaćenom smislu riječi; da sam pisala o Panorami nekom drugom prigodom, primjerice za tjednik za koji inače pišem, vrlo bih vjerojatno spomenula zahtjevnost teksta i izvrsnost prevoditeljice koja je tu zahtjevnost prepoznala, proučila i transformirala u jednako zahtjevan književni tekst, ali tako da ta zahtjevnost funkcionira ili još važnije proizlazi iz hrvatskog jezika, jezika prijevoda. Prijevodna kritika od obične se književne kritike razlikuje po tome što osim interpretacije samog djela, vrijednosni sud koji izriče mora temeljiti na dvama važnim 'stupovima' – evaluaciji književnog djela kao takvog i evaluaciji prevoditeljskog posla, pa je po svojoj prirodi interdisciplinarnija od svoje, nehipotetičke, srodnice. Čak i ako je shvatimo puno šire od pomne jezične analize izvornika i prijevoda, ona od svog autora prije svega očekuje jasnu svijest o tome koliko je prevođenje delikatan posao i kako je ponekad bolje neku knjigu nemati prevedenu na svoj jezik, nego je imati loše prevedenu. Tu se dakako postavlja i pitanje kriterija procjenjivanja, no kao i kod 'obične' književne kritike i ona koja uzima u obzir prevoditeljske kompetencije analiziranog teksta, prije svega, podrazumijeva osviještenog kritičara koji će umješno spojiti spomenuta dva 'stupa'. To pred kritičara postavlja ozbiljan zadatak da i sam prije pisanja načini 'kritičarski projekt', kao što se 'prevoditeljskim projektom' u teoriji prevođenja naziva istraživanje koje prethodi prevođenju. Imamo li snage za to?

Jagna Pogačnik



 Podijeli na društvenim mrežama