Pregled novosti

(projekt Prijevodna kritika sufinanciran je sredstvima Fonda za kulturu DHK)

Esther Kinsky: Am Fluß / Rijeka, prevela Anda Bukvić Pažin

Sandorf, listopad 2021.

Riječni jezični tokovi:

nekoliko slobodnostrujećih misli o prijevodu i kritici

Na razvučenom odlasku, sa životnom scenografijom i rekvizitima raspoređenima u kartonske kutije, osim polaroida koji s njom luta londonskom periferijom, pripovjedačica romana Rijeka meandrira sjećanjima čije rubove spaja i odvaja živa priroda vode. Druga duga proza njemačke spisateljice Esther Kinsky, jesenas objavljena u hrvatskom prijevodu Ande Bukvić Pažin, gusti je kontemplativni roman kojemu je rijeka inspiracija, središnji leitmotiv, strukturalna i strukturirajuća sila, i eterična materija od koje je satkan. Prozračna i ravnodušna u nježnoj jezičnoj stihiji koja neprestano sa sebe skreće pozornost, Rijeka je vjerojatno pogrešan izbor za fokusirano razmatranje prijevoda, kao što sam i ja sasvim sigurno pogrešan izbor da o ovome prijevodu pišem, što nas možda čini idealnim spojem za zajednički tok, sastavljen isključivo od nepravilnih refleksija. Važno je ponekad stvari raditi pogrešno i ustrajati, tvrdoglavo tragati za nečime što nemamo namjeru pronaći.

Kad god bi mi riječ "rijeka" došla u misli, zamišljala sam panorame, vidike, prizore iz djetinjstva – bile su to razglednice koje mi je sjećanje pisalo. Vidike i prizore iskušala sam na nebrojenim rijekama, uspoređujući ih s okolnim krajolicima kao da u njima ispitujem nešto određeno. Raznolike plavetne tonove neba i njegov odraz s obje strane rijeke, sposobnost da maglicom stvara svakojaka čuda, obećanje mora i blistavije svjetlosti, čar nepoznate suprotne obale? Ni sama nisam točno znala reći.

Nosimo svoja srca na pogrešnom mjestu, to bi mi palo napamet na svakoj rijeci…

Prstenasta struktura romana započinje i završava u Londonu koji nije posve London, likom Kralja koji nije posve kralj, pripovijedajući bez pripovijesti, o rijekama koje nisu uvijek rijeke, iz perspektive pripovjedačice o kojoj ne saznajemo gotovo ništa. Nešto je posve očaravajuće u zasićenoj monotoniji Rijeke, sveprožimajućoj samoći i melankoliji kao prostorima punine i meke cjelovitosti, mimoilaženju kao točci susreta. Samoća je ovdje stanje totalnog bivanja, tišina koja postaje toliko saturirana da pogurne glas u prostor, i iz koje sve nastaje: priča i tekst i sjećanje. Nekoliko stotina stranica narativ se pronosi geografskim i vremenskim, unutarnjim i vanjskim prostranstvima, a da pripovjedačicu nikada doista ne vidimo. U perspektivi koju roman nastanjuje, prisutnost je jednako apsolutna kao i odsutnost, glas pripovjedačice neprestano struji, ali njezin se prozračni lik razlijeva, vidljiv samo u nemirnim odrazima. Kinsky nam omogućuje da promatramo svijet njezinim očima, ali ona kao da nikada nije posve ovdje; života vječito rastrzanog u rahloj sadašnjosti, u kojoj supostoje tokovi drugih vremena, između odgođenih odlazaka i domova koji to nikada sasvim ne postaju, niti ikada prestaju biti. Jezik od kojega je Rijeka slivena neposredan je, prozračan i sklizak, pozornost ostaje lako uronjena u tekst, slobodno lutajući širinom romanesknog korita, a prijevod Ande Bukvić Pažin savršeno je proziran, prirodno se taložeći u hrvatskom jeziku iz njemačkog originala.

The ultimate condition of everything is river…

…piše Iain Sinclair u knjizi Ghost Milk, iz koje je prenesen i epigraf Estherine i Andine Rijeke. Predstavnik psihogeografije koju je popularizirao, no koju smatra u međuvremenu konceptualno dotrajalom, Sinclair se nadovezuje na tradiciju koja prostore razmatra u intenzivnoj afektivnoj interakciji s ljudima koji ih nastanjuju, srodan romantičarskim meditacijama, modernističkom flanerizmu, sebaldovskom spiralnom kruženju, situacionističkim i fluxusovskim intervencijama. Hodati londonskim ulicama tematska je, ali i metodološka osovina njegova opusa, knjige su mu poput dnevničkih tomova koji se opiru klasičnoj naraciji, poetskim pasusima i likovima koji se pojavljuju i nestaju bez objašnjenja. Pišući unutar i onkraj ove tradicije koja rastvara dosege kreativnog čina i život čita/piše kao umjetnost, Kinsky moto Rijeke prenosi iz dokumentarističke knjige podnaslovljene „Calling Time on the Grand Project“, u kojoj se Sinclair obračunava s nasiljem kojemu je podvrgnut grad u pripremi za Olimpijske igre 2012. godine.

You need to be that far out to get the picture. Privileged bleating doesn’t mitigate original sin. The ultimate condition of everything is river: light, mass, form. Torrents of cosmic dust and the post-human shrieks of all sounds since the dawn of time rushing backwards into a forgotten echo. Successive ice ages are coded blips on the surge of a crystal-particle tide.ⁱ

Slobodnija u unutarnjim putovanjima i s pripovjedačicom koja je pliće utisnuta u grad koji se sprema napustiti, Kinsky pristupa prostorima o kojima piše manje konfrontacijski i manje dokumentaristički, ujedno mekše i hladnije. Sekvence koje bilježi naratorica Rijeke svjedoče o neurednoj ljudskoj prirodi, miješanju i previranju toplih i hladnih struja u kontaktu među ljudima, nježnosti koja se uvijek može prevrnuti u zlobu, ali i društvenim dinamikama čija se (ne)pokretnost raspoznaje u gradskim prizorima. Kinsky se bavi prirodom utoliko što razmatra tragove koje ljudi ostavljaju u prirodi, kao i one koje priroda ostavlja u nama.

Rijeka je prirodna forma romana (ili je roman prirodna forma rijeke), a reflektirajuća i dualna priroda vode utjelovljuje tematske i strukturalne preokupacije romana koji bljeska, titra, mijenja ritam, vraća se i vuče u neprestanom kretanju, toku i hodu, hodu i toku. Između hodanja i pisanja postoji kompatibilnost magnetske ambivalencije, privlačnost i odbojnost leđa uz leđa. Pišući o pisanju, Marguerite Duras pišeⁱⁱ da je pisati moguće samo kada je pisac posve sam, kada kreira zatvoreni prostor u kojemu to može biti, uvijek unutra jer je samo unutra samoća moguća, dok je vani uvijek svijet. Iz osobite tišine u kojoj raste tenzija, koja će u jednom trenu u svijet pustiti glas, iz takve pregnantne tišine nastaje pisanje. U Rijeci takvog unutra nema, pisanje ne postoji, postoji samo tekst i plutajuća misao, čak je životno utočište pripovjedačice rascijepljeno između polazišta i odredišta, bezlično mjesto kartona, nemira i iščekivanja, iz kojega pogled uvijek stremi prema van, kroz prozorske okvire, snove i površinu fotografija.

Valovi

Tekst je u intimnom doživljaju čitanja i pisanja prostor u koji ulazimo, građen od živog tkiva koje ima svoj zvuk i ritam. Kad čitamo, uranjamo u tekst i svoje otkucaje ujednačimo s njegovim ritmom dok ne počnemo disati zajedno. Kad pišemo, tražimo ulaz i osluškujemo dok ritam prostora ne počne prolaziti kroz nas i transformirati se u riječi koje uvijek barem malo podbacuju, malo griješe. Prevođenje je pak dvostruko bivanje u prostoru teksta, apsolutno fokusirano prepuštanje, ali i kreativna vladavina nad jezikom, uvijek jednako analitička i intuitivna. Svi slojevi lingvističkog znanja elementarno su važni za jezični prijenos, ali znatno je važniji gotovo visceralni uron u ritam teksta, pronalazak harmonije koja se onda prenosi u drugi jezik kao na drugi instrument, ponekad sličnog, ponekad bitno drugačijeg senzibiliteta, a da kompozicija i dalje zvuči svojom puninom.

Virginia Woolf u jednom je pismuⁱⁱⁱ izrazila: „Style is a very simple matter: it is all rhythm. Once you get that, you can’t use the wrong words.“ U kontekstu prijevoda, to bi bila teško održiva formula i prije no što mojim nekadašnjim profesorima prevođenja implodiraju mudre glave, nisam zaboravila da je u prijevodu svakako moguće iskoristiti pogrešne riječi. Ali leksik je samo sirovi materijal koji sintaksa lijepi zajedno, dok će glazbu, auru, stil koji djelo i prijevod čini fantastičnim, oblikovati osobita kvaliteta koju je nemoguće imenovati, za koju su sve riječi pogrešne.

U nastavku Virginijih misli: „But on the other hand here am I sitting after half the morning, crammed with ideas, and visions, and so on, and can’t dislodge them, for lack of the right rhythm. Now this is very profound, what rhythm is, and goes far deeper than words..“ Prosjedila sam i sama čitava jutra i večeri obilazeći oko Estherina, Andina i vlastita teksta jer mi se pokušati dočarati ovaj roman činilo kao da hvatam tekuću vodu u lavor i donosim je pokazati kao rijeku; tekst mi pulsira duboko u prsima, a čini mi se da samo stupidno nižem riječnu metaforiku dok nam svima zajedno pomalo ne pozli. Rijeka je književni motiv koji lako sedimentira u klišej ili se rasprši u slabunjavu metaforiku, i zahtijeva ozbiljnu literarnu snagu vraćati joj se, a da nas ne proguta. No Esther i Anda uspijevaju pišući roman koji odraze svijeta na rijeci pretvara u tekst, a ja sam se zatvrdoglavila unutar projekta posvećenog prijevodnoj kritici praćakati baš u Rijeci jer što bi moglo biti bolje i gore za razmatranje reflektirajuće prirode jezikâ od romana koji je sav u vodi?

Volimo reći da tekst, nepreveden ili preveden, „lijepo teče“, i tada je naša nemoć da se izrazimo svjedočanstvo ljepote djela jer je ljepoti često teško prišiti riječi. „A sight, an emotion, creates this wave in the mind, long before it makes words to fit it; and in writing (such is my present belief) one has to recapture this, and set this working (which has nothing apparently to do with words) and then, as it breaks and tumbles in the mind, it makes words to fit it. But no doubt I shall think differently next year.“ Prijevod traži osluškivanje ovih unutarnjih valova koji traže vlastite riječi da ih ponovno ispišu. Na neki način, Rijeka se zadržava uvijek bitnim dijelom ispod površine, kao narativ koji nikada sasvim ne izranja da bi uspostavio distancu između subjekta/objektiva i objekta, možda upravo zato što ga ispisuje glas neprestano svjestan jezika kao barijere, rascjepa i vezivnog tkiva; strankinja, dnevničarka, prevoditeljica.

Godinama sam se bavila guranjem riječi iz jednog jezika u drugi, misteriozna vještina koja je nalikovala neprekidnoj društvenoj igri…

Kinsky je također višestruko nagrađivana prevoditeljica, čija biografija svjedoči o životu u neprestanom kretanju, iskustvima upisanima u tekst koji rezonira kao pseudo/memoar, dnevnik sjećanja, afektivni putopis. Pojačano svjesna vlastite permanentno autsajderske pozicije, primjećuje i bilježi prisutnost drugih stranih tijela i jezika u metropolitskom predgrađu: Hrvata koji sluša Neila Younga u humanitarnom dućanu, pobožne Židovke ispred vlasuljarkina dućana, dnevne peripetije piljara Katza, „okljaštreni idiom“ mladića čiji je dom progutao požar. Ne/moć jezika upisana je i raspisana u Rijeci, kao i supermoći koje proizlaze iz nepripadanja, trajno nepremostive barijere koja okružuje strankinju, da vidi i percipira oštrije, pamti jače, odlazi istodobno lakše i teže. Izoštrena čula u stranom prostoru dovode nas u poludivlje stanje životinje na nesigurnom terenu, kao evolucijska preventivna samoobrana. A ulazeći u prostor književnog djela, nitko nije toliko aktiviranih osjetila koliko prevoditeljica.

Kritičke refleksije o prijevodnoj književnosti

Razmišljajući o tome što prijevodna kritika kao znanstveno-umjetnički žanr podrazumijeva, kakve zahtjeve postavlja u svojim teško dostižnim idealima, razumijem neposrednu važnost gradnje kritike na komparativnoj analizi koja proizlazi iz pomnog čitanja, gotovo na molekularnoj razini teksta, koja može jukstaponirati izvornik i prijevod kako bi višeslojni međujezični mehanizam razložila do sastavnih dijelova. Ali kada je riječ o kritici, oduvijek me fasciniraju pukotine, praznine, mimoilaženja i promašaji kao produktivna mjesta. Daleko više nego akademsko stremljenje metodološkoj pravilnosti i nečemu nalik na znanstvenu objektivnost, kritika me intrigira kao artikulacija pozicije izrazite subjektivnosti, praksa koja može upravo manjkavosti svoje perspektive aktivirati i instrumentalizirati, gradeći podjednako od punina i praznina vlastitu refleksiju umjetničkog rada od kojega polazi.

Rasvijetliti rad znači podjednako znati raditi sa svjetlošću i sjenom. Prostor neznanja nije prostor praznine, granica je točka kontakta dviju strana koje jedna drugoj daju formu, i sve je jednako određeno onime to sadrži i jest, kao i onime što nema i nije. A dok je pozitivna vrijednost onoga što se znanjem dobiva obično vidljiva i jasna, lako je propustiti naličje znanja, odnosno ono što se znanjem gubi. Očuđenje poznatoga nije nemoguće, ali ima svoje dosege, osjećaj je uvijek kao da same sebe pokušavamo iznenaditi ili poškakljati. Kada jezik jednom znamo, više ga nikada ne vidimo i ne čujemo onako kako to možemo kad nam predstavlja enigmatsko strano polje, kad je glazba.

…ich könnte meine Gänge wiederaufnehmen, Ausschau nach dem halten, was ich noch nicht gesehen, was ich übersehen, ausgelassen, mißachtet hatte…

…ja ću nastaviti svoje šetnje, tragati za svime što nisam vidjela, što sam previdjela, izostavila ili zanemarila…

Nisam sigurna da je eksplicitna valorizacija doista bitan i vrijedan aspekt suvremene kritike, niti sam se posve voljna dati uvjeriti da o prijevodu vrijedi razmišljati samo kroz jezično-stilističku vjernost originalu koja je provjerljiva ako je čitateljica jednako višejezično verzirana kao što su to su-autorice prijevoda. Izvan uskog, teško dostupnog i visoko privilegiranog područja znanosti o književnosti i traduktologije, kritika daleko društveno važniju i dinamičniju ulogu ima u širem medijskom prostoru kao živa refleksija. Kritika prijevodne književnosti često prevoditeljicu svede na fusnotu, prijevodna kritika komparativno trančira prijevodno djelo, no izostaje perspektiva koja bi se pozabavila načinima na koje je ciljna književnost i sami ciljni jezik obogaćen prijevodnim jezikom, koji uvijek zadržava prirodu hibrida, pregovarajući sa stranom sintaksom i drugačijim, ponekad kao u Rijeci višeslojnim, kulturnim horizontom.

Među nekoliko jezika koje poznajem i koristim nije i jezik Esther Kinsky; izuzev neodređenog broja nasumičnih riječi, korijena koje samo možda točno dešifriram, i prve strofe pjesme O Tannenbaum, ne nosim ništa iz ranih razreda osnovne škole kada sam učila njemački jezik. Ali ga zato mogu čitati kao note, recitirati kao zaumnu poeziju, oponašajući njegovu specifičnu harmoniju, nagađajući intonaciju. Naš slavenski šušur omekšava uglati germanski, premješta ga od grla bliže usnama, lijepi za nježno područje iza prednjih zuba. Kinsky piše u dugim riječnim potezima koje njemačko naslagivanje podržava, važe riječi konkretno i precizno. Bukvić Pažin paragrafe, koji su osnovni gradivni element romana, naizgled s lakoćom prelijeva u paralelni tok koji u hrvatskom jeziku odražava dojam neusidrenih misli koje se organski nadograđuju u kompaktnu atmosferu koja jest Rijeka, snagom koja se crpi iz ranjivosti i nenametljivog, ali neprestano vibrirajućeg humora. Ritam i ton rečenica originala i prijevoda zrcale jedno drugo, izmjenjuju se dulje i kraće, često se rastežući i poskakujući u nabrajanju, vukući sukobljene struje u smjeru zajedničke delte.

So lag ich in den Nächten wach und versuchte mir einen Reim zu machen. Auf dieses Land, auf seine Geräusche, die Hitze, das Licht und die Schatten, die Gerüche nach verbranntem Gummi und Abwässern, nach Minze, Kaffee und Staub, das Wimmern der Nächte. Ich kam nicht weit.

Noćima sam tako ležala budna i pokušavala u svemu pronaći neki smisao. U ovoj zemlji, njezinim zvukovima, vrućini, svjetlosti i sjenama, vonju spaljene gume i kanalizacije, mirisu metvice, kave i prašine, jecajima noći. Nisam daleko dospjela.

Uvid da prevedena na naš jezik, knjiga postaje dijelom naše književnosti, su-autorsko djelo koje stvaraju dva srodna, a različita, kreativna procesa, može stvoriti pomak u percepciji koji bi bolje vrednovao i poticao prevoditeljski rad u njegovoj kameleonskoj kreativnosti. Ali taj bi pomak otvorio i prostor za drugačije razmatranje domaćeg književnog polja i fleksibilnosti književnog jezika koji odražava, ali i mijenja izvanknjiževni. Jezik izvornika materija je koju prijevod transformira, i jezik prijevoda uvijek ostaje pomalo iščašen, koliko se god kvalitetnim prijevodom smatrao onaj koji najlakše možemo zanemariti, onaj koji sam se blijedi do nevidljivosti. Sandorfovo prekrasno izdanje na naslovnici navodi Andu Bukvić Pažin, što bi vrijedilo uvesti kao standardnu praksu jer ime prevoditeljice, kao i autorice, može orijentirati čitateljice prema književnim doživljajima za kakvima više ili manje svjesno tragaju.

Foto finiš

Osobita je nelagoda sadržana u činu odlaska i spoznaji da će naš otisak u prostoru izblijedjeti, kao i sjećanja koja će se s vremenom trošiti, filtrirati i izgubljeno možda nadograđivati imaginacijom. Lutajući prostorom koji uskoro napušta, pripovjedačica Rijeke upisuje još jednom korake u tlo koje ne pamti, i okolne prizore u um koji pamti manjkavo. Odlasci nas tjeraju da se pronađemo u svojoj privremenosti, da nikada snažnije vidimo gdje smo, kako bismo vidjele kako nestajemo.

Krugovi mojih šetnji sve su se više sužavali, oklijevala sam krenuti starom rutom do rijeke Lee, možda iz straha da ću nastaviti odlagati odlazak, i dok se sva moja ovozemaljska dobra skladište negdje u dalekoj istočnoj Europi, ja ću nastaviti svoje šetnje, tragati za svime što nisam vidjela, što sam previdjela, izostavila ili zanemarila, u želji da popunim svaku točku karte koja je u vječnom pokretu, koja se njiše i teče i na svojim plećima vuče cijenu takvog jednog nemira: a to je da ništa ne ostaje isto. (Kinsky 341)

Tok Rijeke prekidaju fotografije, blijedi pejzaži ispražnjeni od ljudske prisutnosti, sitne reprodukcije između poglavlja koje ne ilustriraju prostore u narativu, prizori ni po čemu prepoznatljivi, kao antipodi razglednice, tek otočići koji na trenutak mijenjaju prirodu čitateljske pažnje. Ispražnjeni od ljudske prisutnosti, to jest, osim prve fotografije između epigrafa i posvete Slijepom djetetu, u čijem je središtu djevojčica mutnih očiju ispred ograde u bujnom vrtu. Zanimljivo je da sinestetički roman započinje fotografijom koja odudara od polaroidnog niza koji slijedi, posvetom djetetu čija je moć percepcije raspršena kroz osjetila mimo inače nametljivo dominantnog vida, i slikom koju prikazani lik ne bi mogao vidjeti, čija joj tiha glatka površina ništa ne govori. Tok teksta prekidaju polaroidi ispražnjeni od ljudske prisutnosti, to jest, osim jednoga blizu sredine knjige iz čijeg se donjeg ruba razlijeva crna mrlja, nezgrapna sjena fotografkinje, samo silueta ruku podignutih do lica u tami. Kinksy gradi idejno zaokružen roman čija su konceptualna sidra uvijek pomalo izvan fokusa, uvijek višeznačna i pomična. Fotografije su tako i motiv koji se neprestano provlači kroz tekst; fotografije koje pripovjedačica snima svojim polaroidom, koje pripadaju njezinu djetinjstvu, ili su nađene slučajno ovdje ili ondje, darovane ili prodane, ostavljene kao suvenir budućem mogućem nalazniku ili nalaznici.

Fotografije tako točno i trajno bilježe stvarnost: da je lako zaboraviti da se sjećanje ne utiskuje u njih onako kako bismo možda voljele; fotografije neće pomoći trusnom pamćenju, ponekad će nas s njime samo okrutno suočiti. No u potezu koji istodobno prihvaća i odbija prolaznost, šetačica sa sobom nosi polaroid, aparat koji ne traži urone u bazenčiće tamne komore, koji odmah ispljune tragove svjetlosti i sjene na sjajnom papiru. Ali te će nestabilne fotografije utoliko brže izblijedjeti u novi nepovrat. Rijeka se sva plete od nesigurnosti i nemoći, prizora koji bježe, koji nestaju kako nastaju, čiji se rubovi razlijevaju, čija je vječnost uvijek i samo u gibanju.

i^ Sinclair, Iain. Ghost Milk: Calling Time on the Grand Project. Hamish Hamilton, London, 2011.

ii^ Duras, Marguerite. Writing. (Écrire.) University of Minnesota Press, Minneapolis, London, 2011. Preveo: Mark Polizzotti.

iii^ Letters of Virginia Woolf, Vol. 3 1923-1928. A Harvest/HBJ Book, 1980.