Pregled novosti

Knjiga sa stilom, čitateljski klub književnih prevodilaca

Julijana Adamović, Divlje guske

listopad 2024.

Marijana Janjić

Listopad 2024. ispratili smo razgovorom o knjizi Julijane Adamović posvećene istočnim ravničarskim krajevima Hrvatske, njezinim ljudima i ćudima, njezinoj arhitekturi stisnutoj između ravnina tla i neba. Za razliku od prethodnog mjeseca kad smo se mogli, koliko smo htjeli, ušuškati u toplu i „pernatu“ baroknost izričaja Marije Andrijašević, „Divlje guske“ očerupale su sve suviške iz svojih stranica i pustile nas da se nosimo s golotinjom, jezičnom i onom ljudskom.

I ovom su tekstu okosnica svih okosnica odnosi u obitelji. No, umjesto topline i nježnosti, ti su odnosi puni kavgi, neslaganja, patnji i boli. Ne čudi stoga što onda i jezik ove knjige ponajprije bode, grebe, vrišti, sve u tišini, s podosta ironije i čuđenja. Jer, naratološka je uloga pripala djetetu/djeci. Ostavljam namjerno dihotomiju o kojem je broju djece doista riječ nerazriješenom jer baš ona odaje s kojim je marom, strpljivosti i preciznosti autorica izgradila jezično tijelo romana, a da ne kaže ni previše ni premalo o pripovjedačkom ja/mi do samoga kraja. Sukus romana odlično je sažela Andrijana Kos-Lajtman, poentirajući kako je riječ o kirurški preciznoj autopsiji pogrešaka i trauma odgoja i odrastanja. Ali roman se ne zaustavlja na rastrojenim pojedincima koji rastrojavaju odnose unutar svojih obitelji. Roman je zatrpan rastrojenostima svih vrsta koje pogledi pripovjedača detektiraju kamo god se djenu i zaustave.

Razgovarajući o takvim disfunkcionalnim odnosima (kojima bi se dalo ispuniti metre i metre polica beletristike u nekoj knjižnici), pojavilo se i pitanje koliko je, za razliku od prethodno čitanih tekstova, ovaj uronjen u regiju, u regionalizme i dijalektizme. Na prvu se ruku čini da je toga malo. No, zaboravljamo možda, da je to i stoga jer čitamo tekst s dobranim razumijevanjem standarda kojemu je taj regionalni jezik vrlo blizak, s nekoliko odstupanja. Standard tako čini medvjeđu ulogu tekstovima koji, iako pisani nestandardnom štokavštinom, ne odudaraju odviše od njega samoga. Zla je kob takvih tekstova da ih se može i ne mora smatrati nestandardnim književnim kodom. U ovom romanu, autorica nestandardnost teksta (re)afirmira upotrebom lokalnih naziva (ganjak, bedem, ker, česma) bez kojih je nemoguće zamisliti geografsku scenografiju romana, izgled „švapskih“ i „šokačkih“ kuća ili pak groblja (švapsko, čivutsko, „naše“). Iz prevodilačkog je kuta gledišta još zanimljivija upotreba germanizama, a najviše od svega pak kako je jezik prilagođen dobi pripovjedača. Jer isto treba posredovati i u drugi jezik, u slučaju prijevoda s hrvatskog. Ili pak ovakvo rješenje može dobro poslužiti u nekim trenucima kad prevodiocu zatreba dobar model za tekst koji i sam treba prenijeti u hrvatski. Odlično je uočeno kako djeca predškolske dobi (6 godina) uočene jezične obrasce spremno primjenjuju sustavno, ne posežući za „iznimkama“ (te uglavnom upijemo u kasnijoj dobi). Otuda u romanu izrazi kao „ne pravdašimo“, „mršnula ju je van“, i sl.   

Preko pitanja kako jezik u književnosti opisuje bol i potpitanja kako se i koliko bol može prenijeti u jezik, skliznule smo u novu temu. Prva postaja, jezično i tematski, bio je roman Agote Kristof, Velika bilježnica (prevela Saša Sirovec, 1999.), roman koji uvelike govori istim jezikom kao i roman Julijane Adamović, o traumatskim ratnim i postratnim iskustvima dvojice dječaka, blizanaca. No, takvih je romana kako smo utvrdile, mali milijun. Neke od naslova kojih smo se sjetile možete potražiti ovdje i zaviriti u njih, od publicistike do poezije i kratkih priča. No, više od nabrajanja takvih djela, pitanje se odnosilo na moć jezika da uobliči bol svojim alatima. Ako može, kako to čini i u kojoj mjeri, ako ne može, zašto ne može, i opet, u kojoj mjeri ne uspijeva u tome. Poticaj za promišljanje o ovoj temi dala nam je Emily Wells, svojim člankom „Muscular Sanity: The Language of Pain in Literature“ u kojemu o svom viđenju odnosa jezika i boli progovaraju Virginia Woolf, Susan Sontag, Anne Carson i Sylvia Plath. Nemalo je iznenađenje zaključak koji se nadaje iz ulomaka njihovih tekstova – jezik je nemoćan utoliko što ne uspijeva obujmiti iskustvo boli odnosno uspostaviti odnos koji bi bio srazmjeran. U istome članku, autorica citira i tekst Elaine Scarry (1985.) u kojemu Scarry navodi kako se bol zapravo odupire jeziku jer biti „ojezičen“ znači i biti „djeljiv“, a iskustvo boli je vrlo samotno. Često nevidljivo. I/ili društveno neprihvatljivo.

Zašto je tome tako? Je li tako oduvijek bilo? Dolazi li do pomaka od nevidljivog ka vidljivom, od neprihvatljivog ka društveno prihvatljivom? Razgovor je o tome potrajao, i možda bismo još tamo sjedile i o tome razgovarale, ali … Opet nismo uspjele sve pobrojati, no podsjetile smo se tema koje su nekada bile u sferi tabua, a danas više nisu, a naslutile smo i nekoliko onih o kojima se i dalje ne govori (previše) kao npr. o umjetnoj oplodnji (Tena Štivičić, 64) ili o roditeljstvu iza rešetaka. A ako o tim i takvim temama ne govorimo, pitanje je kakvim vokabularom raspolažemo, odnosno koji dio zbilje nam „bježi“ zbog zavjese koju bismo mogli jezikom maknuti. Tako nas bol i trauma pojedinca neminovno vode do pitanja boli i traume društva. Kako ova oba odnosa, iz perspektive jezika i uloge koju ima sjećanje promatra teorija / znanost sažeto se može pročitati u tekstu Michelle Ballaev o razvoju i promjenama u analizi traume u 20. i 21. stoljeću (eng. trauma studies).

Kročeći neutabanim putem (ne)verbalnosti boli / traume evo nas  na temi (optimalnog) mentalnog zdravlja. Sjetile smo se ovdje prije svega etikete „ludila“ (dragocjene su knjige Michela Foucaulta), a uz samo ludilo vrijedi spomenuti i histeriju koja je danas poznata pod nazivom konverzivni poremećaj. Nebriga za mentalno zdravlje i dalje se odražava u potihom spominjanju (vlastitih) iskustava sa psiholozima, psihoterapeutima i sličnima. Djeci ipak rado čitamo i o takvim temama, iako bi se moglo reći da dobra priča njeguje i naše mentalno zdravlje. Takvo promišljanje dovodi nas do teme biblioterapije i njezinih postavki zašto i kako književnost djeluje kao lijek. Za djecu ili unuke neke takve ljekovite priče možete potražiti u tekstu Marije Bratonje,  a duži popis na stranicama američke organizacije Child Mind Institute.

Da o boli, pa i na temelju fikcije, nije lako govoriti, uvjerile smo se i same. A vi nam se pridružite u studenome da čujemo vaša iskustva prevođenja boli/traume (i kako je isto utjecalo na vas), ali i da nam otkrijete kako doživljavate 80-e 20. stoljeća i sve što su nam one donijele u kontekstu regionalne kulture.

Vidimo se ponovno u studenom, na razgovoru o tekstu Snježane Banović „Kronika sretnih trenutaka“. Susret će biti uživo, u prostorima Društva, 21. 11. 2024. u 18 sati.

Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.