Pregled novosti

Maja Šoljan rođena je i školovala se u Zagrebu. Književnim prevođenjem profesionalno se bavi još od 1980., a u toj dugoj plodonosnoj karijeri prevela je više od stotinu naslova, među kojima su brojna zvučna imena svjetske književnosti kao što je nobelovka Alice Munro i klasici poput Edgara Allana Poea, Jacka Londona, Georgea Orwella i W. B. Yeatsa. Isto tako, na engleski je prevela brojne kataloge izložbi i umjetničke studije, kao i knjigu Slavenke Drakulić Balkan Express.

Godine 2012. primila je nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod za zbirku priča Alice Munro Služba, družba, prošnja, ljubav, brak (OceanMore, 2011.), a bila je i stipendistica Prevodilačkog centra u Banffu u Kanadi, Zaklade Ledig House u New Yorku i Baltičkog centra za pisce i prevoditelje u Visbyju u Švedskoj.

Uz književno prevođenje, radi i kao urednica i novinarka.

S Majom Šoljan razgovarala je Ela Varošanec Krsnik. 

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

U svakom prijevodu na kojem sam radila uživala sam na ovaj ili onaj način – zato što mi je išlo jako teško ili zato što su mi rečenice tekle s lakoćom. Alice Munro i Yiyun Li legle su mi od prve, na primjer, dok su me „Sablasne vode“, drama u stihovima W.B. Yeatsa koju sam prevela dok sam bila mlada i neiskusna (da sam bila starija i iskusnija, sigurno se ne bih prihvatila toga posla), natjerale da neko vrijeme govorim u jampskom jedanaestercu i zbilja mi zadale mnogo muke. I pritom je taj prijevod rađen za radio i nikad nije objavljen na papiru pa je tako, nažalost, pao u onaj duboki, gluhi bunar u kojem prijevodi nestaju bez traga i glasa; slično se dogodilo i s izvrsnim romanom „Gozba gladovanje“ Anite Desai i čarobnim „Angusom sanjarom“ Alexandera McCalla Smitha, kao i s njegovim dražesnim krimićima iz serije Prva damska detektivska agencija.

Dok prevodim, redovito se divim vještini kojom autori sklapaju rečenice i grade zaplet, i trudim se koliko mogu prenijeti to na hrvatski. Samo me jedan roman, „Živi labirint“ Adama Fouldsa, tako zbunio svojom neprohodnošću da sam naposljetku napisala pogovor kako bih pomogla čitateljima da se snađu; ne znam je li kome pomogao.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Sve je danas drukčije i svakako bolje. Kad sam ja počela prevoditi, pisalo se na pisaćem stroju pa onda ispravljalo rukom pa prepisivalo i to je trajalo vječnost. Sad sjedim za svojim kompjuterom i slova i riječi ispisuju se kao čarolijom na zaslonu. Služim se svim novim tehnologijama, koje zbilja pomažu, posebno kad morate naći kakav konkretan podatak: recimo, što znači kratica MBT koja mi se pojavila u jednom od prvih prijevoda, davno prije interneta, i mogla sam zagonetku riješiti samo tako da pitam prijateljicu Amerikanku. Ali i dalje mi je Bujasov englesko-hrvatski rječnik nezamjenjiv, a posebno korisnim pokazao mi se priručnik „Ptice Hrvatske i Europe“ koji je izdala udruga Biom, gdje možete naći tako zanimljive, i za prijevod vrlo korisne, podatke kao naprimjer da se gugutka glasa trosložnim gugutanjem koji zvuči kao „ku-puj kruh, ku-puj kruh“.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu? Postoji li razlika između prevođenja živućih i mrtvih pisaca?

Na piscu je da piše, na meni je da to prevedem najbolje što znam, to bi otprilike bio moj stav. Od pisaca koje sam prevodila, neke autorice poznam i uživo - američka spisateljica Yiyun Li došla je u u Zagreb kad sam već bila prevela njezinu sjajnu zbirku priča “Zlatni dečko, smaragdna djevojka”, Ottessu Moshfegh upoznala sam na rezidenciji u Sjedinjenim Državama pa sam je preporučila svojem izdavaču i odonda prevela tri njezina romana, a Joanne Harris, čiji smo roman “Čokolada” prevele moja mama Nada Šoljan i ja, također je gostovala u Zagrebu i tom prilikom bila kod moje mame na čaju. No, nijednu od njih nisam nikad tražila da riješi moje prevoditeljske dileme.

Jednom sam se ipak obratila autoru, zapravo kolegi prevoditelju, i to u panici. U zbirci pripovijedaka japanskog pisca Harukija Murakamija, koju sam prevela iz engleskog prijevoda, jedna se priča zove “Landscape with a Flatiron” - Krajolik s peglom. Odjednom, kad je knjiga već takoreći bila u tiskari, mene su slike povezane s pojmom “flatiron” na internetu navele na užasnu pomisao da se ne radi ni o kakvom glačalu, nego o uskoj, strmoj kamenoj stijeni. Smjesta sam poslala mejl prevoditelju Jayu Rubinu koji mi je, na moje veliko olakšanje, isto tako brzo odgovorio: posrijedi je, dakako, pegla, a on je namjerno upotrijebio riječ “flatiron” baš zato da se razlikuje od uobičajenije “iron” za koju je mislio da bi mogla dovesti do zabune.

4. Imali ste priliku boraviti u više rezidencija za pisce i prevoditelje te kao stipendistica nekoliko puta biti na studijskom boravku u inozemstvu. Što je to značilo za vas kao prevoditeljicu? Što je donijelo vama i vašim prijevodima?

Boraviti u rezidencijama za prevoditelje prije svega je zabavno, jer se slatko napričate i nadružite s ljudima koji rade isto što i vi. Razlike, naravno, postoje, ali prevladavaju sličnosti; na jednoj radionici u Bannfu, na primjer, na pitanje koje su nam riječi ili fraze neprevodive s engleskoga osim opisno, nas je desetak, iz raznih zemalja, odgovorilo isto - sensible shoes.

Možda najvažnije što sam u tim susretima naučila jest da u prijevodu smijem i mogu biti slobodnija nego što sam si prije toga dopuštala; neki su prevoditelji išli tako daleko da su dopisivali cijele odlomke kako bi prenijeli autorovu složenu igru riječi.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Danas je mladim prevoditeljima sve dostupno na internetu gdje mogu pogledati značenje svake riječi, kratice ili fraze pa više ne bi smjelo biti doslovnih prijevoda fraza kao što je, na primjer, „otvorio je konzervu crva“, što sam na svoje oči vidjela u jednom prijevodu prije puno godina. Ali engleski nam se strahovito uvukao u svakodnevni govor i medije, ne samo leksikom nego još više i sintaksom, i to se odražava na prijevode gdje se vrlo često pojavljuju grbavi sklopovi kao što su „nada se da će ona omesti njezin zadatak sastanka“, „zašto to činiš“ i moj apsolutni „favorit“ - „najbolje ikad“. Sve ove primjere našla sam u tri minute, nasumično otvorivši stranice tri različite, nedavno objavljene knjige takozvane „žanrovske literature“ koje su stajale uz pult za posudbe u knjižnici Bogdan Ogrizović.

Tu dolazimo do nečega što mislim da je zbilja važno: krimići, ljubići i slični romani koji se pomalo prezirno otpisuju kao lako štivo možda nemaju posebne književne kvalitete, ali na engleskom su napisani pismeno i zanatski vješto te zaslužuju jednako dobar prijevod, u najboljem duhu hrvatskoga jezika – štoviše, rekla bih da zahtijevaju i više od toga jer treba imati na umu da je to katkad jedina književnost za kojom će neke čitateljice i čitatelji posegnuti i možda jedini njihov susret sa standardnim književnim jezikom. U tom slučaju, prevoditelji imaju gotovo prosvjetiteljsku ulogu i morali bi se potruditi da je dostojno ispune.