Pregled novosti

Milan Soklić rođen je 1955. u Tuzli. Studirao je filozofiju i sociologiju na Sveučilištu u Sarajevu. Poslijediplomski studij filozofije završio je u Sarajevu 1990. Po stjecanju magistarske titule bio je stručni suradnik u Centru za filozofska istraživanja ANUBiH. Godine 1983. osuđen je na pet godina zatvora po članku 133 (neprijateljska propaganda) kao anarholiberalist te je izdržavao kaznu u zatvoru u Foči do 1985. Nakon izbijanja rata u BiH živio je u Njemačkoj. Dvanaest godina predavao je južnoslavenske jezike u George C. Marshall centru u Garmisch-Partenkirchenu. U lipnju 2006. s obitelji se preselio u Pulu, gdje i sada živi. Bavi se prevođenjem njemačke književnosti kao slobodnim zanimanjem. Prevodio je djela Immanuela Kanta, Petera Sloterdijka, Thomasa Manna, Josepha Rotha, Roberta Walsera, Karl-Markusa Gaussa, Wernera Herzoga i drugih. Aktivan je i kao autor: na hrvatskom je osim niza kraćih radova objavio duhovno-povijesnu studiju „Srednjovjekovni motiv Plesa mrtvaca“ (Antibarbarus 2014.) i roman „Izlet na Kras“ (Fraktura 2017.), a na njemačkom napisao i objavio biografiju hrvatskog polihistora Fausta Vrančića „Faustus Verantius“ (Nostrum Verlag, Mülheim an der Ruhr, 2017.).

S Milanom Soklićem razgovarala je Eva Abičić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Najsretniji sam bio dok sam prevodio četverotomno djelo Thomasa Manna „Josip i njegova braća“, iako je taj tekst objektivno bio najteži koji sam ikad preveo. Rad na prijevodu trajao je nekoliko godina. Svakoga dana provodio sam osam sati u „društvu“ njemačkog nobelovca, dotjerujući prijevode njegovih beskrajno dugih rečenica koje bih uvijek iznova naglas čitao sve dok se ritam i ton prijevoda ne izjednači s ritmom i tonom izvornika i njegovim biblijski svečanim izričajem, ali i uvijek prisutnoj ironiji koja razbija patetiku a da pritom nikad ne prekorači granicu pristojnosti, nego s dužnim poštovanjem i s ljubavlju oslikava slabosti starozavjetnih junaka, pa i samoga Boga. Proveo sam te godine doslovce živeći s Thomasom Mannom i njegovim junacima, u dugim iščekivanjima događaja koji se u Bibliji sažeto opisuju na pola stranice a u Mannovu su romanu razrađeni na stotinama stranica: događaji koji su poznati svakom čitatelju Biblije, a opet se s neobjašnjivom napetošću iščekuju i burno proživljavaju. Gotovo fizički doživljavao sam Jakovljev strah za sina Josipa, njegova se situacija intenzivno prenosila na moj odnos s vlastitom djecom pa su Josipove nesreće nekako bile i moje. U nevjerici smijao sam se samome sebi, zašto s takvim strahom prevodim opise tragičnih događaja kao da će oni nekim čudnim načinom pogoditi ne samo Jakovljevu nego i moju obitelj. Zauzvrat sam međutim s istim paralelizmom radosno prevodio i ondje opisane sretne događaje i biblijski hepiend priče o Josipu te ponovni susret oca i sina. Osim toga, dugo i detaljno prevođenje bilo je za mene i škola pisanja. I to kod najboljeg učitelja. Nad svakom rečenicom morao sam se upitati ne samo kako je prevesti, nego i zašto je upravo takva kakva jest i zašto je uopće tu. Svaka je rečenica u tog majstora bila savršena, svaka je imala jasan smisao i značenje. I silno mi je drago da sam upravo ja imao čast prevesti njegovo remek djelo.

U svojem prevoditeljskom radu imao sam sreću da nikad ne moram prevoditi knjige loših ili osrednjih autora, kod kojih je prevoditelj u dilemi, hoće li mijenjati loša mjesta u tekstu ili riskirati da čitatelj njemu pripiše autorove pogreške i slabosti.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Svoje prve prijevode radio sam na pisaćem stroju. Pogreške se doduše već moglo popravljati uz pomoć korekturnog laka kojim bismo prekrili dio teksta koji hoćemo zamijeniti, ali se rečenicu ipak tipkalo tek u završnom obliku, gdje su onda bile moguće sitne korekcije. Već je upotreba računala i programa Word bila velik napredak u odnosu na dotadašnje pisanje pisaćim strojem. Tekst se moglo brzo mijenjati, prebacivati dijelove rečenice tamo i ovamo, brisati ih i umnožavati, pregledati pravopis. A onda je došao internet.

Zanimljiva je već sama perspektiva iz koje se postavlja pitanje: Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Zvuči kao: kako ste uopće mogli živjeti bez interneta? I doista; mojem prethodniku prevoditelju Dušanu Glumcu proces prevođenja „Josipa i njegove braće“ morao je biti mukotrpan posao, povezan s beskrajnim pretragama po knjižnicama i tamošnjim biblijskim leksikonima, ali i starim njemačkim rječnicima, primjerice onim braće Grimm, kojima se i sam Thomas Mann obilato služio, pronalazeći ondje riječi koje nećete naći ni u jednom suvremenom rječniku njemačkog jezika. I bilo je mnogo mjesta na kojima mojem prethodniku nije bilo sasvim jasno o čemu je riječ, prikrivenih citata ili aluzija koje današnji prevoditelj rješava s nekoliko klikova na internetu. Žalosno, ali istinito. Sramim se pred svojim časnim prethodnikom zbog svih mjesta koje sam tako lako mogao riješiti i onda biti pun sebe i svoje „domišljatosti“.

A što tek reći o „domišljatosti“ današnjeg prevoditelja koji prevođenje izvornog teksta jednostavno prepusti umjetnoj inteligenciji i potom samo popravi eventualne pogreške? O tempora, o mores! Nije ni čudo da tolike rečenice zvuče jednako, jednako se pojednostavljuju i pridržavaju se istih (banalnih, tehniziranih, suhoparnih) stilskih načela. I gdje je tu onda osobni stil, gdje individualnost, i autora i prevoditelja? Izvjesno je da će za desetak godina umjetna inteligencija naučiti i posljednje lekcije onoga što danas još ne umije i definitivno će posao ljudskoga prevoditelja nestati ili se pretvoriti u uredničku intervenciju na digitalno prevedenom tekstu. A pitanje je što će onda ostati i od autora. Hoće li i njegov posao zauvijek preuzeti algoritmi? Pa će onda i izvornici zvučati jednako stilski neutralno kao i njihovi digitalno podržani prijevodi.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

U prevođenju uvijek ima rečenica kod kojih niste sigurni što se pod njima mislilo ili ih se može prevesti i ovako i onako. Tada se treba konzultirati, najbolje s autorom, ako je živ, a ako nije, onda potražiti savjet osobe od povjerenja, na primjer odgovarajućeg njemačkog specijalista ili njemačkog kolege prevoditelja.

U takvom konzultiranju s autorom često profitira i sam pisac, otkriju se dotad neprimijećene pogreške u tekstu izvornika, nedosljednosti u radnji romana, netočni navodi i slično. Poznajem prevoditeljicu koja je za poznatog njemačkog autora postala neka vrsta pričuvne urednice: rukopis svoga novog romana autor najprije šalje njoj na prevođenje, potom uvaži njene popravke izvornog teksta i tek onda u tisak ide njemački izvornik knjige! Kad je riječ o očevidnim pogreškama, bile one tiskarske ili faktografske, na primjer kad neka rijeka očevidno ne teče prema zapadu nego prema istoku, autora obavijestim o pogrešci i zamolim za dopuštenje za popravku. Nakon dobivenog dopuštenja tekst mijenjam bez umetanja posebne fusnote koja bi to komentirala.

4. Pišete filozofske eseje, fikciju, prevodite, filozofiju, esejistiku, beletristiku, a jedno ste vrijeme i predavali. U svim tim područjima valja paziti na svaku riječ, čime se itekako možete podičiti, ali na što ste Vi najviše ponosni i što Vas najviše ispunjava?

Kad prevodi filozofsku, esejističku ili povijesnu literaturu, prevoditelju se doslovce otkrivaju novi svjetovi. Upoznaje njemu dotad nepoznate krajeve i kulture i uživljava se u minula povijesna razdoblja. U tom preslikavanju tuđih prikaza poželi nekad i sam naslikati takav kulturni pejzaž, naravno nakon odgovarajućeg istraživanja koje mu više biva užitak nego posao. I kad pomislim na te svoje radove, uvijek se sjetim upravo tih sretnih trenutaka.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

O situaciji mladih prevoditelja dovoljno sam kazao već u odgovoru na pitanje br. 2.

Kad je riječ o načelu kojim se prevoditelj prije svega treba rukovoditi mislim da književni prijevod mora biti umjetničko djelo isto onoliko koliko je to i njegov izvornik. Kvalitetan književni prijevod nije do posljednjeg slova riješena križaljka nego tekst nad kojim čitatelj ne smije biti svjestan da je riječ o prijevodu. Naravno, prijevod mora biti i točan i točno odražavati strukturu i logiku i izričaj izvornika, ali se pritom nadasve mora moći čitati onako kako se čita hrvatsko književno djelo.