Tonko Maroević: Nagrada za životno djelo Luku Paljetku

Obrazloženje nagrade Drušva hrvatskih književnih prevodilaca LUKU PALJETKU – za životno djelo

Da nije toliko pjesnik i da se nije uspješno ogledao još i na pripovjedačkom, romanesknom, esejističkom, kritičkom, lutkarskom, slikarskom i dramskom području, Luko Paljetak bi jamačno bio znatno prepoznatljiviji i vidljiviji kao prevoditelj, kao prepjevavatelj i ponašitelj niza klasičnih i posebno značajnih djela iz svjetskih književnosti na hrvatski jezik. Iako je, dakle, prevoditeljska dionica njegova opusa tek jedna od parcela razgranate stvaralačke djelatnosti u nizu disciplina, njegov je saldo i na tom području gotovo ravan životnome ulogu mnogih koji su se tome isključivo posvećivali, a njegova je vjernost Muzi Traduki također već cjeloživotna.

Anglistička orijentacija dala je najvrijednije i najcjelovitije plodove, jer je rezultirala s nekoliko ključnih Shakespeareovih komada (Romeo i Giulietta, Periklo, Uzaludni ljubavni trud), da ne govorimo o nadahnutom pohrvaćivanju soneta, popraćenih izvornim tumačenjima. Ako bismo se usudili kazati da mu je možda još kongenijalnije bilo prevoditi engleske romantičare, u antologijskom izboru Coleridgea, Wordswortha i Keatsa i cjelovitoga Byronova Child Harolda, tome se suprotstavlja ništa manje virtuozan i proćućen prepjev kasnosrednjevjekovnoga Chaucera (Canterburyjske priče). A što kazati o izazovu i dometima prevođenja Joyceova Uliksa? Emocionalno posvojenoj slovenskoj poeziji odužio se prenošenjem kompletnoga Prešerna (što se smatra najuspjelijim verzijama uopće), a potom i niza drugih pjesnika, dok je slovačko pjesništvo zadužio prepjevom Sladkovičeve Marine. Ni francuski Parnas nije zanemario, počam od davnih verzija Guillema du Machauta, pa do Moliereovih Scapinovih spletki, interpretiranih u duhu tradicionalnih „frančezarija“. Preskačući manje zahvate ne možemo ipak mimoići najnovije medijevalističke pothvate kao što su prepjevi staroengleskoga Sir Gawaina i zelenog viteza ili pak Viteza u tigrovoj koži gruzijskog klasika Šote Rustavelija (prenošenoga posredstvom ruskih i francuskih posrednika).

Ne trebamo se baviti širinom i opsežnošću Paljetkove prevoditeljske bibliografije, a niti nas mora zanimati tovrsna kronologija, što obuhvaća također već duga i plodna desetljeća. Mora nas međutim ovom svečanom zgodom obavezivati i impresionirati količina i kakvoća učinjenoga, svijest da smo zahvaljujući Luku Paljetku dobili na vlastitom jeziku, i u odgovarajućim oblikovnim rješenjima te na najvišoj razini gipkosti i melodioznosti, prirodnosti i uvjerljivosti, mnoga književna ostvarenja bez kojih bi naša kulturna sredina bila znatno siromašnija, a naša javnost lišena empatijskoga kontakta s mnogim vrhuncima svjetske lirike i epike, dramatike i, ako hoćete, kreativne metafizike. Čineći čast jeziku na kojemu piše, prevodeći na njega Luko Paljetak nas sve čini dionicima svjetske literarne ekumene.

 Podijeli na društvenim mrežama