Pregled novosti

U ovom intervjuu čut ćete razmišljanja o prevođenju “iz pera” Trude Stamać, iznimno cijenjene i višestruko nagrađivane prevoditeljice, urednice i književnice. Moglo bi se reći da većina njezinih prijevoda pripada pjesničkim, dramaturškim i filozofskim velikanima književnosti njemačkog govornog područja – tako je Truda Stamać hrvatskoj čitateljskoj publici približila djela Rainera Marie Rilkea, Georga Trakla, Paula Celana, Novalisa, Bertolda Brechta, Güntera Grassa, Hermana Hessea, Gottholda Ephraima Lessinga, Ingeborg Bachmann, Waltera Benjamina, pa i Friedricha Schillera. Trudi Stamać za predan i vrstan prevoditeljski rad dodijeljena je nagrada “Josip Tabak” za životno djelo (2019.), primila je Kiklopa za prijevod godine (2013.), nagradu “Iso Velikanović” za vrsnoću prijevoda (2004.), a treba istaknuti i nagradu Republike Austrije za prijevod djela austrijske književnosti na hrvatski (1989). Truda Stamać je i autorica proze - objavila je zbirke kratkih priča Kapi (1988.) i Adame, gdje si? (2014.) i roman Pasji život: godinu dana sa Stašom (2003).

S Trudom Stamać razgovarala je Vedrana Gnjidić.

1.      Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli?

Gotovo svi - sprijateljite se sa svakim tekstom na kojem radite, počnete ga čitati na drugi način. Prvo ga samo čitate, onda primjećujete kako je djelo nastajalo, kako se razvijalo… Gotovo nema prijevoda koji vam na kraju nije drag, čak i ako ne volite autora ili ono o čemu djelo govori.

2.      Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Ima i takvih, često i cijele knjige koje ne prihvaćate, način na koji govore… ali neću ih naknadno ogovarati. Ja sam imala tu sreću da sam puno prevodila bez narudžbe, motivirana time da i drugi vide kako je lijepo to što sam pročitala i želeći da to nekome kažem, podijelim s nekim. Zato čovjek valjda i prevodi, osim želje za time da uspije prenijeti značenje nečega što možda na prvi pogled izgleda neprevodivo.

3.      Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji prevodite?

Prepisivanje pisaćim strojem uvijek je oduzimalo puno vremena – kada ste imali pet, šest tipfelera na jednoj stranici ili htjeli promijeniti red riječi u rečenici morali ste prepisati sve, a ne kao sada kada se bez problema možete vratiti početnoj verziji ako je bila bolja i popravljati što je potrebno. U odnosu na to silno prepisivanje, računala su veliko olakšanje. Kada sam počinjala prevoditi, govorili su nam kako će nam računalo moći pomoći – meni je to sve zvučalo kao bajka. To je golema pomoć.

I dalje koristim rječnike, naravno. Svaki je rječnik isto tako umjetničko djelo, izbor riječi i koncentracija na značenje sasvim su drugačiji. Zgodno je pogledati istu riječ u više rječnika. Primjerice, Šulek je prvi uveo mnoge riječi, stvorio ih, prilagodio. Rječnik isto pomaže pri prevođenju, dosta vodi – ne zbog osnovnih značenja koja ćete i prepoznati pri prvom čitanju, nego širenja značenja tako što vidite što bi nešto (osim značenja koje se aktivira prvim čitanjem) još moglo značiti, pogotovo u pjesmama. U vezanom tekstu puno je važniji kontekst rečenice, mjesto na kojem se riječ nalazi.

4.       Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban?

Bolje je ne razgovarati s autorima, mislim da je to užasno jer će oni sigurno biti nezadovoljni jer je prijevod nešto drugo od onoga što su oni mislili dok su pisali – jednostavno, druga glava, drugi prijevod. Mislim da bi bili razočarani ili time što nismo uhvatili sve dimenzije značenja (pa mogu pomisliti „Zar se samo to da iščitati iz teksta koji sam napisao/la?“) ili mjestima gdje i forma sudjeluje u značenju što nije uvijek moguće jednako dobro izvesti u svim jezicima. Vjerojatno bi mislili da je prijevod netočan i ne-lijep u odnosu na original – treba spriječiti autore da čitaju svoje prijevode.

5.      U jednom ste intervjuu za Vijenac (s Mirom Muhoberac 2014. godine) izjavili: „Nikad ne čitam svoje prijevode. Tko zna što sam sve napravila.” Biste li nam mogli pobliže objasniti što ste time mislili?

Prevoditelju uvijek su-zvuči original pa prekriva prazna mjesta u njegovom prijevodu - vi kao prevoditelj sigurno imate bolje mišljenje o svom prijevodu od bilo koga drugoga, a onda vam možda zazvuči sasvim strano kad ga čujete. Ja sam nedavno slušala interpretaciju pjesme Ingeborg Bachmann koju sam prevela pa sam se ljutila jer mi se učinilo da sam nešto prevela pogrešno. Onda sam se vratila originalu i vidjela da sam zapravo samo bila lukava jer bi drugačiji prijevod isključio još jedno usputno značenje. Dakle, tko zna što sam mislila prije dvadeset godina kada sam to prevodila, sada bih vjerojatno imala i drugačiju percepciju. Kako vrijeme odmiče, nestaje taj suzvuk originala, smanjuje se, prijevod je razgolićen. Čak i kada prijevod dobro funkcionira u novom jeziku, opet je to nešto drugo. Dobar primjer bio bi „september rose(s)“, što su na hrvatskom rujanske ruže. Suzvuk ljepši nego u originalu – to je ta sreća koja se dogodi. Naravno, ne uvijek, ali kod onih koji su vješti - sreća se češće i pojavi.

6.       Čitate li prijevode mlađih generacija? Biste li novim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Rado virkam J Nemam što savjetovati. Mislim da su mladi dobro obrazovani, spretni, daroviti, sigurno više od nas starih. Oni su jezično dobro opremljeni – mi smo se često usudili prevoditi i one jezike koje nismo dobro poznavali, sada je to rijetko slučaj. Mlade prevoditelje gledam sa znatiželjom (iako, kada kažem mlade, ti prevoditelji sada vjerojatno imaju pedesetak godina), rado i puno čitam, iako polako. Vjerojatno je tako i kod drugih prevoditelja. Mislim da je sve jednako teško, i prevoditi jednostavnija i zahtjevnija djela (možda su „slabija“, jednostavnija djela bolje prevedena od nekih velikih). Treba se boriti protiv svijesti da radiš posao koji nije moguće napraviti dobro.