Pregled novosti

Vjera Balen-Heidl rođena je u Zagrebu, gdje je diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik. Radila je kao eurovizijska koordinatorica i novinarka u Redakciji kulture na HTV-u. Kao Fulbrightova stipendistica predavala je hrvatski jezik na Sveučilištu Portland State u Oregonu, gdje je ujedno postdiplomski studirala englesku i američku književnost. Bila je stipendistica Goethe-Instituta u Berlinu, a neko je vrijeme radila i na BBC-u.

Počela je prevoditi 1967., a posebno se istaknula prevođenjem američke književnosti i djela Williama Faulknera, Marka Twaina, Johna Updikea, Mary McCarthy, Sherwooda Andersona i u novije vrijeme Lucije Berlin, ali i klasika engleske književnosti poput glasovitog romana Emma Jane Austen. Kao dugogodišnja urednica u biblioteci Hit nakladničke kuće Znanje zaslužna je za odabir mnogih popularnih naslova te je surađivala s nizom vrsnih prevoditelja. Dugogodišnja je članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog PEN centra i International Society for Contemporary Literature and Theatre.

Vjera Balen-Heidl već više od pola stoljeća neumorno pridonosi našem kulturnom životu, za što su joj dodijeljena brojna priznanja. Godine 2011. dodijeljena joj je nagrada za životno djelo Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a 2014. i najveće prevodilačko priznanje u nas, nagrada „Iso Velikanović“ za životno djelo.

S Vjerom Balen-Heidl razgovarala je Katarina Penđer.

1. U Vašem prevoditeljskom opusu naći će se više od dvadeset prevedenih naslova. Koji Vam je od njih bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Možete li izdvojiti neki svoj prijevod za koji Vam se čini da je nepravedno zapostavljen ili nije privukao zasluženu pažnju? Nalazi li se u Vašoj bibliografiji neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Možda dvadesetak naslova i nije impresivan broj kad se usporedi s mnogo produktivnijim prevoditeljima, ali ja sam se bavila prevođenjem uz redovan posao profesorice, eurovizijske koordinatorice, novinarke, urednice, čak i korespondentice. Jedino nisam bila spremačica kao moja omiljena autorica Lucia Berlin. Ipak, upravo sam književno prevođenje oduvijek smatrala svojim pravim pozivom. Zarazio me otac, Šime Balen, i sam novinar, publicist, urednik i prevoditelj.

Dragocjeno je imati iskusnog mentora koji vam nesebično i s ljubavlju pomaže pri prvim koracima i ispravlja početničke jezične nezgrapnosti. Ali kad sam prevela Povratak Zeca Johna Updikea, otac nije htio ni pogledati knjigu zbog „vulgarnosti“ u njoj. Zanimljivo, upravo sam za tajprijevod dobila pohvalu kritike. Možda je tata kasnije krišom pročitao Zeca. Ne znam. Nije mi priznao.

Koji mi je naslov bio najuzbudljiviji?

Prevođenje mi je uvijek uzbudljivo, pa, evo, i vama kasnim s odgovorom jer sam se tako strastveno bacila na novi prijevod da sam zanemarila sve drugo. Citirat ću Josipa Tabaka, koji za prevoditelja kaže: „Nagrada mu je užitak u radu, strast, drugovanje s piscem.“

Imala sam sreću da mi nakladnici nikad nisu nudili nešto što ne bi bilo po mom ukusu. Evo jednog zgodnog primjera. Roman Grupa Mary McCarthy pročitala sam 1967., nekoliko godina nakon što je objavljen. Oduševila sam se njime i napomenula Zlatku Crnkoviću da bih rado prevela tu knjigu za biblioteku HIT. Moja se želja ispunila tek 1984., kad mi je Zlatko, riješivši pitanje autorskih prava, konačno povjerio taj prijevod. Upravo sam se bila vratila s dvogodišnjeg boravka na stipendiji u SAD-u, pa sam se, tako „amerikanizirana“, s puno samopouzdanja mogla prihvatiti prevođenja romana te inteligentne tračerice, kako je Mary McCarthy nazvao Krleža.

Najveća mi je ljubav bila i ostala Emma Jane Austen. I dan-danas kad sam pod stresom i pritisnuta brigama, posegnem za Emmom. Prizori bezbrižnog ladanjskog života u kojem ljudi ne znaju za otuđenost djeluju na mene upravo terapeutski. Pritom uživam i u britkosti kojom je autorica ocrtala karaktere svojih likova.

I, da, mogu se pohvaliti da sam knjigu prevela za tri mjeseca, i to zato što je bila najavljena premijera filma Emma s nenadmašnom Gwyneth Paltrow i Ewanom McGregorom u glavnim ulogama, pa me urednica požurivala. Kako bih se držala roka, čak sam uzela mjesec dana neplaćenog dopusta na HTV-u.

Ipak moram priznati da sam se nad jednim prijevodom rasplakala od muke. Bio je to esej Bijeli Crnac Normana Mailera o hipsterima, koji sam 1980. prevodila za „Književnu smotru“. Morala sam smisliti hrvatske izraze za hipsterski i bitnički žargon, a kod takvih pothvata uvijek se ispriječe kulturalne razlike između dviju sredina, pa završi na onom Ecovom „otprilike isto“.

Dodat ću još jedan primjer gotovo nerješivog problema. Nedavno sam nakladniku predala prijevod romana Georgea Orwella, čiji ću zakučasti naslov sada navesti u originalu jer još nisam sigurna kako ga prevesti. Naslov glasi Keep the Aspidistra Flying, ali neću se sad zadržavati na njemu, već ću prijeći na još jedan primjer u toj knjizi u kojemu razlike između kultura itekako dolaze do izražaja. Naime, neki major u pubu stalno uzvikuje „What ho!“ To je danas već zastario pozdrav kojim su se jedni drugima obraćali pripadnici viših klasa u Engleskoj. U potrazi za starinskim hrvatskim pozdravima naravno da sam pribjegla internetu i ondje našla niz primjera u članku Nives Opačić, ali, nažalost, ni jedan nije odgovarao kontekstu u knjizi. Sjetila sam se da su se u Zagrebu stara gospoda nekoć pozdravljala sa „Servus“, ali i u tome se hrvatska i engleska tradicija razlikuju. Ako netko tko ovo pročita ima prijedlog kako prevesti taj pozdrav, bit ću mu zahvalna.

Kao primjer nekog mog prijevoda koji je donekle zapostavljen mogu navesti inače u svijetu zapažen i nagrađivan roman Rasjedi kanadske spisateljice Nancy Huston, preveden na 24 jezika u 30 zemalja. Okosnica unatrag ispričane priče o pripadnicima četiriju generacija jedne obitelji zloglasni je nacistički projekt otimanja djece arijskog izgleda iz okupiranih zemalja.

2. Uz prevođenje, godinama ste radili i kao urednica, stoga ste se upoznali s radom na knjigama na svim razinama i svjedočili brojnim promjenama u svijetu izdavaštva i prelasku na nove tehnologije. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Koliko se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite i cjelokupan proces rada na knjigama? Služite li se novim tehnologijama i internetskim izvorima ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Urednica biblioteke HIT bila sam desetak godina, počevši od 1998., što je prekratko razdoblje da bi se uočile neke dramatične promjene. Lektorice i ja još smo radile na papiru, a za izbor naslova služila sam se katalozima koje sam dobivala od stranih izdavača, kao i njihovim direktnim ponudama (ili preko agenta), koje su slali, dakako, elektroničkim putem. S Frankfurtskog sajma i Sajma knjiga u Londonu vraćala bih se s koferom punim kataloga, koje sam, onako lijepo opremljene, obožavala listati. Često sam zalazila u knjižaru Algoritma, koja je tada imala vrlo bogatu ponudu, ne bih li među stranim izdanjima pronašla neki naslov za HIT. Tako samzapazila i meni osobno najmiliji naslov koji ću objaviti u HIT-u, Slučaj Courrier Marte Morazzoni, a čija će prevoditeljica s talijanskog na hrvatski Mihaela Vekarić čak dobiti godišnju nagradu DHKP-a.

Uza sve prednosti novih tehnologija nezamjenjiv je onaj osjećaj prebiranja po knjigama, listanja, opipavanja, njuškanja.

Kao urednica mislim da sam bila pravi control freak jer bih najprije pregledala prijevod (pročitavši po mogućnosti i original ako je bio na engleskom ili francuskom), a onda čitala i poslije lektorice. Čak mi je i Zlatko Crnković rekao da pretjerujem. Prevoditelji su obično prihvaćali moje sugestije, no bilo je i malih nesporazuma.

U svakom slučaju dobro je da prijevod pročita što više očiju, jer će netko uočiti ono što drugi previdi.

Pozivu na suradnju odazvali su se mnogi iskusni i ugledni prevoditelji, a oni mlađi, kojima su prvi prijevodi izišli upravo u HIT-u, danas su već afirmirani i imaju zavidan prevodilački opus. Srećom sam surađivala i s vrlo kvalitetnim i savjesnim lektoricama.

Danas se mladi ljudi pitaju kako smo nekad prevodili bez pomoći sadašnjih tehnologija. I mi sami čudimo se kako nam je to uopće polazilo za rukom. Ali jest, i to prilično dobro, samo s više uložena vremena i truda. Kad se netko bavi književnim prevođenjem, obično ima neke veze s inozemstvom, neke „domoroce“ koji će priskočiti u pomoć kad zapne. Dakako da je sve to išlo sporovozno, ali onda i nije bilo takve strke oko rokova kao danas, sve je bilo mnogo opuštenije.

Danas je i meni nezamislivo biti bez interneta, nezamjenjivog izvora podataka o novim riječima i frazama, suvremenom žargonu itd. No još se uvijek oslanjam i na dobre stare englesko-hrvatske i engleske rječnike. U ono vrijeme nismo imali dovoljno rječnika hrvatskog jezika. Zajednički rječnik srpsko-hrvatskog MH i MS zaustavio se na slovu K. Doduše, bio je tu i Benešićev Rječnik, posebno vrijedan po tome što navodi primjere iz korpusa, ali ni on nije bio obuhvatio sva slova. Znala sam zaviriti i u dvotomni Broz-Ivekovićev rječnik iz 1901., jedan od rariteta u mojoj kućnoj biblioteci, te u Pavešićev Jezični savjetnik, koji i dan-danas dobro dođe, uz to što imam i sve knjige Nives Opačić. Pravopisi su posebna priča. Uvijek se sjetim Krleže, koji je rekao da se pravopisi stalno mijenjaju, ali on uvijek piše po svome.

Da i prije interneta nisam bila izgubljena u prijevodu ilustrirat ću jednim primjerom upravo iz Grupe Mary McCarthy. Jedan je od živopisnih likova u tom romanu i Hatton, engleski batler bogate njujorške obitelji Prothero, koja se dičila pomanjkanjem obrazovanja kao značajkom gospodske krvi. Jednoga dana gospođa Prothero sjeti se stihova o djevojci Maud Muller, pripisujući ih engleskom pjesniku Alfredu Tennysonu. Tobože načitani Hatton složio se s njom, što ne treba čuditi, jer je i Tennyson napisao poemu koja nosi naslov Maud. Kako sam se mutno prisjetila gradiva na studiju anglistike, mene je nešto stalo kopkati pa sam se obratila znanici, profesorici književnosti na engleskom sveučilištu, koja je kao iz topa odgovorila: John Greenleaf Whittier, što sam, naravno, navela u fusnoti.

Dakle, ne slavom ovjenčani viktorijanac, Lord Tennyson, nego ponešto skromniji američki pjesnik Whittier, inače kveker i gorljivi abolicionist. Ironični efekt koji je autorica postigla sigurno nije promaknuo upućenom američkom čitatelju, ali od našeg čitateljstva ne može se očekivati da bude podjednako upućeno u nešto što je vjerojatno lektira u američkim školama.

Danas bi za rješenje zagonetke bio dovoljan jedan klik na internetu. Ali, da biste ondje nešto provjerili, mora vam se najprije „upaliti lampica“, mora vam nešto biti sumnjivo. Naime, engleski i američki autori vrlo često interpoliraju citate iz Biblije, Shakespearea i drugih klasika u svoj tekst, ne navodeći izvor, pa je na prevoditelju da u prvom redu detektira ubačeni citat, a tek se onda može upustiti u daljnje provjeravanje. Ako niste uočili problem, neće vas spasiti ni internet. Citat nema zvonce.

Sjećam se da me prije petnaestak godina jedna starija, danas nažalost većpokojna prevoditeljica sva očajna upitala: „Recite vi meni tko su to The Grateful Dead?“

I ja sam u ta pretpotopna vremena prije interneta prevodeći Djevojke u sretnoj bračnoj luci irske spisateljice Edne O'Brien naišla na minu, odnosno na praonicu Marije Magdalene. Lakomislena protagonistkinja romana zatrudni s ljubavnikom i, kad joj muž zaprijeti da će je izbaciti iz kuće, drsko odgovara da ne kani završiti u praonici Marije Magdalene. Srećom sam tada radila kao koordinatorica za razmjenu vijesti s inozemstvom na TV Zagreb, koja je ondašnjom mrežom bila povezana s ostalim eurovizijskim centrima. Jednim pritiskom na tipku na pultu mogao si uspostaviti kontakt s bilo kojim centrom, pa sam se tako bez problema čula s kolegom iz Dublina. U hipu mi je objasnio da je riječ o praonici koju su držale časne sestre, a u njoj pod nehumanim uvjetima radile neudane majke, čija su djeca bila smještena u samostanskom domu. Prije nekoliko godina i kod nas je igrao film Sestre Marije Magdalene, ali onda kad sam ja prevodila taj roman, bila je to još prava nepoznanica.

3. Posljednjih godina uživamo u Vašim prijevodima priča Lucije Berlin ( Priručnik za spremačice, 2017. i Večer u raju, 2019. u izdanju naklade OceanMore). Autorica je to koja je stvarala u drugoj polovici 20. stoljeća, ali je popularnost stekla desetak godina nakon smrti, pa su i prvi prijevodi njezinih djela u nas objavljeni tek nedavno. Čitajući Vaš prijevod, stječe se dojam da je u Vama pronašla idealnu prevoditeljicu, blisku i generacijski i po senzibilitetu. Čini mi se da je za uspješan prijevod važno upravo to da čitatelj dobije dojam da je knjiga povjerena pravoj osobi, koja vlada jezikom izvornika, ali i ciljnim jezikom, koja je sposobna iščitati tekst sadržajno, ali i na razini stila i literarnih postupaka, i koja će na koncu podariti čitateljima prijevoda novi tekst na hrvatskome jeziku, vjeran izvorniku, ali s vlastitim kvalitetama. Drugim riječima, prevoditeljski je rad mnogo više od samog razumijevanja jezika, uvijek je to i hermeneutički postupak, i temeljit istraživački rad. Prevodili ste dosta klasika, ali i suvremenih autora i našli se pred raznim izazovima koje obje vrste tekstova donose. Kad je riječ o prijevodima klasika, prevoditelj se nalazi pred gotovim tekstom i mora se osloniti na vlastite snage, no kad je riječ o živućim autorima, prevoditelju u interpretaciji teksta može pomoći i sam autor. Jeste li bili u kontaktu s nekim od suvremenih autora koje ste prevodili ili barem s njihovim obiteljima i poznanicima? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Da, Lucia Berlin je čudesna, a tako su je doživjele i publika i kritika, nažalost prekasno. Nakon što su pročitale obje zbirke, oduševljeno su mi se javljale prijateljice i znanice, ali bilo je i onih koji te priče nisu mogli čitati jer su, po njihovu mišljenju, deprimantne. Lucia, koja svoje priče bazira na bogatom životnom iskustvu, progovara o svom alkoholizmu, o muževoj ovisnosti o drogama, o bliskim susretima s bolešću i smrti, ali njezina genijalnost i jest u tome što o ubitačnim temama ne piše deprimantno. Eto, upravo je nedavno pisac i urednik Roman Simić u jednom intervjuu izjavio da ga hrani njezin crni, spasonosni humor koji probija i najcrnji mrak.

I ja sam silno zavoljela tu šašavicu, koja je svoj razbarušeni život pretočila u pravo remek-djelo. Ali me je i izmučila raznolikim inventarom kojim je napunila svoje naoko ekonomično napisane priče, što od prevodioca iziskuje upravo onakav temeljiti istraživački rad koji spominjete u svom pitanju.

Uspoređujući prevođenje klasika i suvremenih pisaca, rekla bih da je gotovo lakše baviti se klasicima, jer je njihov opus znanstveno obrađen i kritički prodiskutiran. Za prevoditelja je idealno imati u rukama kritičko izdanje izvornika popraćeno stručnim bilješkama, a sam mora odlučiti u kojoj će mjeri prijevodu dati patinu epohe u kojoj je autor živio. Pritom ne treba pretjerati. Što bi rekli Francuzi: „C'est le ton qui fait la chanson.“

Nisam bila u kontaktu sa živim književnicima koje sam prevodila, što mi je žao. Vjerujem da to mlađi prevoditelji danas prakticiraju, neopterećeni „hemunzima“, a u doba elektroničke pošte to je i puno jednostavnije. Jednom sam, putujući privatno u London pokušala doći do Edne O'Brien, čiju sam knjigu Djevojke u sretnoj bračnoj luci upravo bila prevela, ali mi je njezina tajnica ljubazno odgovorila da je gospođa O'Brien na putu.

Znam da se Eco intenzivno dopisivao sa svojim prevoditeljima, a poznati izraelski pisac David Grossman za gostovanja u Hrvatskoj sastao se sa svojim prevodiocima i izjavio da je mnogo naučio od njih.

Ipak sam i ja upoznala mnoge svjetske pisce, i to uživo, intervjuirajući ih za TV Zagreb, odnosno HTV. Od engleskih i američkih autora to su bili Arthur Hailey, Allen Ginsberg, Alan Sillitoe, E. L. Doctorow, Northrop Frye, Mark Strand, Sue Townsend i veliki američki pjesnik John Ashbery, koji se, evocirajući neku sentimentalnu zgodu iz svog života doslovce rasplakao usred intervjua. (Svi su oni, božemiprosti, danas pokojni.)

4. Zahvaljujući Vašim prijevodima danas čitamo brojne klasike (W. Faulkner, M. Twain i drugi autori), a među njima se posebno ističe prijevod Emme Jane Austen, koji je do danas ugledao čak tri izdanja (Targa 1997., Europapress holding 2008. i Mozaik knjiga 2020.). Razlikuju li se ta tri izdanja objavljena u razmaku od više od dvadeset godina i jeste li dorađivali novija izdanja? Što mislite o praksi osuvremenjivanja književnih klasika i pripadajućih prijevoda? Treba li jezik klasika osuvremenjivati i „osvježavati“ kako bismo ih približili mlađim generacijama ili je čitanje klasika napisanih na ponekad neprohodnom i neprivlačnom jeziku upravo način da se mladi upoznaju s poviješću vlastita jezika, da uče o jeziku od dobrih pisaca i dobih prevoditelja?

Ima li išta ljepše nego doživjeti novo izdanje nekog svog prijevoda?

Dočekala sam drugo izdanje Faulknerovih priča Siđi, Mojsije u momprijevodu, kao i Prisutnosti Jerzyja Kosinskog. Samo je Emma ugledala treće izdanje s mojim potpisom kao prevoditeljice, uz minimalne naknadne intervencije. I tiskanje tog trećeg izdanja (kod trećeg nakladnika) potaknula je nova ekranizacija Emme. Ali za mene će utjelovljenje te dobronamjerne male spletkarice na ekranu uvijek biti jedinstvena Gwyneth Paltrow.

Usput budi rečeno, prevoditelj te filmske verzije bez ikakva se kompleksa „samoposlužio“ mojim prijevodom jedne šarade iz romana, i nikom ništa.

Nešto slično, samo u većoj mjeri, dogodilo se s Fitzgeraldovim romanom Veliki Gatsby koji je preveo moj otac, a koji je izišao u tobože novom prijevodu meni nepoznate kolegice. Iz DHKP-a su me upozorili na to da je dotična zapravo prepisala Balenov prijevod, malo ga tu i tamo prepravivši. I opet nikom ništa.

Eto vam djelomičnog odgovora na vaše pitanje o osuvremenjivanju starih prijevoda. Ne vidim razlog da se dobri stari prijevodi zanemare samo zato što se jezik mijenja. Netko je čak sugerirao da bi se knjige ponovno trebale prevoditi nakon trideset godina. Kako je taj nepoznat netko došao do te cifre? Zar djeca ne razumiju jezik svojih roditelja koji su tridesetak godina stariji od njih? Zar će im nauditi to da nauče poneku zastarjelu riječ?

Kako ne bih ispala neki zadrti pasatist, moram reći da je posve legitimno, pa čak i poželjno, imati više prijevoda nekog djela, ali pritom drugi prevodilac mora biti do kraja pošten, a ne koristiti se starim prijevodom i samo ga malo „osvježiti“ svojim intervencijama.

Idealan su primjer osvježivanja klasičnog prijevoda intervencije Josipa Tabaka u antologijski Velikanovićev prijevod Don Quijotea, na kojemu je Tabak radio punih pola stoljeća i na kraju se, 2002., potpisao kao suprevoditelj. No to je susret dvaju prevodilačkih velikana.

I sama sam, doduše nevoljko, sudjelovala u zatiranju lijepe starinske riječi potvora. Kad sam uređivala jedan prijevod, sugerirano mi jeda tu riječ, koju navodno neće razumjeti mladi, zamijenim imenicom podmetanje. Nakon što sam se, provodeći privatnu anketu, i sama uvjerila da mladi o njoj nemaju pojma, pokleknula sam, što mi je danas žao.Cijelo mi je vrijeme u uhu odzvanjala pjesmica o mačku kojeg su žene potvorile da im je pojeo sir, a on ga, siromah, nije ni vidio. Aipak sam popustila, iako i dalje mislim da se riječi potvora i podmetanje ponešto razlikuju. Inače, sinonim za potvoru, imenica objeda još uvijek kola u govoru. Ona je pak u Šonjinom rječniku označena strelicom koja upućuje na riječ potvora! I tako u krug.

Suvišno je napominjati da su pripadnici moje generacije svi odreda znali što je to potvora. Općenito uzevši, možda bi izdavači trebali prijevode klasika nuditi starijim prevodiocima kojima arhaizmi nisu nepoznanica, što ne znači da se njima baš trebaju razbacivati. Moderniju prozu koja vrvi suvremenim žargonom uputno bi bilo ponuditi mladim prevodilačkim snagama. No to nije neki moj čvrsti stav, jer sam svjesna da i u istoj generaciji postoje različiti individualni afiniteti i različite kompetencije.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Mladi su prevoditelji danas u velikoj prednosti u odnosu na stare jer se o prevođenju uči i na fakultetu, a mnogi dobivaju i inozemne stipendije te polaze razne seminare i prevodilačke radionice. A i DHKP vrlo je aktivno te organizira i zanimljive tribine i skupove. Književno prevođenje uvelike se afirmira kao profesija, o čemu govore i ugledne nagrade za prevodilaštvo. Prevoditelj više nije parija na margini područja kulture.

No, ti isti mladi stasaju u književne prevoditelje u vrijeme sveopćeg osiromašenja hrvatskog jezika. Tom osiromašenju pridonose nove tehnologije, nekritičko usvajanje anglizama, pa čak i utjecaj engleskog jezika na razini sintakse. Ništa manje nije štetan utjecaj jezičnih purista koji toliko proganjaju sve ono što je „nehrvatsko“ u jezičnom korpusu, da su mu drastično smanjili izražajne mogućnosti. A ima i onih koji pak zastupaju anarhiju u jeziku. Nama, jezičnim nostalgičarima, uporno se podastire argument da se jezik mijenja. Da, normalno je da se mijenja, ali pitanje je: kako?

Tako, naprimjer, da nestaju hrvatski glagoli, čime se lišavamo bogatstva i ljepote vlastitog jezika. Jeste li primijetili kako danas sve „pokriva“ glagol napraviti? Tako čujem i čitam u medijima da se na nogometnoj utakmici napravi gol, da se napravi inicijativa, čak se napravi i napredak. I knjige i filmovi se prave, a prave se i emisije. Ne mogu odoljeti zločestoj asocijaciji da smo se kao djeca znali „napraviti“ u gaće.

Razgovori se više ne vode, nego se „imaju“, baš kao u engleskom. Osim toga sve se „komunicira“, a najviše „komuniciraju“ naši političari, koji su valjda zaboravili da postoje glagoli reći, javiti, priopćiti, obavijestiti... Pošast je to koja se širi poput koronavirusa, s isto tako neizvjesnim ishodom. A kad smo već kod te pošasti, evo i najnovijeg primjera nepoznavanja hrvatskog jezika. Ovih dana slušam na radiju komentare o tome koliko smo zaraženih imali na proljeće u usporedbi s najnovijim podacima. Na proljeće? Zar su zaboravili lijepe priloge proljetos, ljetos, jesenas i zimus? Svaki će vam seljak reći da je ovogodišnju sjetvu obavio proljetos, a da će dogodine opet sijati na proljeće.

Srce me zaboli kad čujem da netko spominje film kojeg je gledao ili roman kojeg je čitao, čak i selo kojeg je ugledao (što je najgrotesknije).

Da i ne spominjem da je netko nešto učinio „bez da“ je pitao za dopuštenje. Na ono famozno ikad sâmo na kraju rečenice neću se ni osvrtati. Veliki domoljubi potrudit će se da „vezi“ dodaju ono obvezno (ne obavezno!) „s“, pa će tako nešto reći u svezi toga u pogrešnom padežu.

Zanemarujući anglizme, jezični puristi uporno proganjaju sve što iole podsjeća na neki rusizam, turcizam ili, ne daj Bože, srbizam, pa će se na optuženičkoj klupi naći riječi kao što su iznuren (iako sam je našla kod Josipa Eugena Tomića), osujetiti, sušti (u frazi sušta suprotnost), nestašluk, bezobrazluk, čak ako su i stilski obojene. U vezi s bezobrazlukom sam reterirala jer sam kod Ante Kovačića (U registraturi) našla lijep hrvatski oblik: bezobraština. Ali zato nisam reterirala kad mi jelektorica na HRT-u u novinarskom tekstu ispravila sintagmu pjesnički poriv u pjesnički nagon jer je poriv rusizam. Morala sam joj rastumačiti da se nagon više veže uz životinje nego uz pjesnike.

Sve ovo spominjem samo zato da bih pohvalila one najkvalitetnije prevoditelje mlađe generacije koji se uspješno odupiru utjecaju jezičnih policajaca. Posljednjih je godina cijeli niz prevodilačkih nagrada dodijeljen upravo našim mlađim kolegicama i kolegama koji su povrh velike intelektualne znatiželje i erudicije, obdareni i književnim talentom. Dakle, i meritaju.

Bit će mi drago budu li im ove nabacane misli u mojim bilješkama imalo koristile.

I da, želim im da „svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduju“.