Pregled novosti

Milivoj Telećan rođen je u Splitu (1940.) gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je francuski i talijanski jezik. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća dodijeljena mu je čileanska državna stipendija te je proveo dvije godine na studijskom boravku u Santiagu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Čileu (Universidad de Chile). Nakon što se vratio u Hrvatsku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovana je (1968.) Katedra za španjolski jezik na kojoj počinje raditi kao asistent. Na Katedri za španjolski svoj je radni vijek posvetio podučavanju mnogobrojnih generacija studenata finesama španjolskog jezika, ponajviše prevodilačkim vježbama i raznim oblicima rada na tekstu (razumijevanje, interpretacija, prijevodi različitih vrsta tekstova).

Uz nastavno djelovanje koje je iznjedrilo mnoge prevoditelje, Milivoj Telećan i sam se aktivno bavi književnim prevođenjem sa španjolskog i francuskog jezika, a hrvatsko je čitateljstvo, kulturnu scenu i književnost zauvijek zadužio kao jedan od prvih prevoditelja koji se bavio prijevodima hispanoameričke književnosti na španjolskom jeziku. Među autorima koje je prevodio sa španjolskog ističu se Gabriel García Márquez, Jorge Luis Borges, Álvaro Mutis, Luis Sepúlveda, Miguel Ángel Asturias… Posebno je zanimljivo spomenuti da je prevodio hrvatske autore na španjolski, pa su tako svoju španjolsku inačicu dobila djela Jure Kaštelana, Predraga Matvejevića i Ranka Marinkovića.

Milivoj Telećan dugogodišnji je član DHKP-a te je predstavljao Hrvatsku u CEATL-u, krovnoj udruzi europskih književnih prevoditelja.

S Milivojem Telećanom razgovarala je Ela Varošanec Krsnik.

Pitanja:

1. U Vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se tridesetak prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Postoji li neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

4. Sedamdesetih godina, kada ste se počeli baviti prevođenjem, sa španjolskog se prevodilo rijetko, Katedra za španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnovana je tek desetak godina prije, a studij, na kojem ste od ustanovljenja i predavali, počeo se izvoditi 1968. godine. U tom kontekstu, kako je počeo vaš interes za hispanistiku i što vas je ponukalo da počnete prevoditi književnost španjolskog govornog područja?

5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Odgovori na pitanja Ele Varošanec

Na „pitanje za portretiranje“ odgovaram kako slijedi.

Otvorit ću partiju, kao u šahu, 4. rubrikom.

Ad 4.

Moji prevodilački počeci poklapaju se sa završetkom studija na zagrebačkoj romanistici (1964), kad je prof. Predrag Matvejević donio iz Pariza punu torbu Fantomasovih pustolovina kojih su autori bili dvojac P. Souvestre i M. Allain. Nakladni zavod MH oformio je višečlani tim za 6 planiranih svezaka, u njemu sam se našla i moja malenkost: kakve li sreće za jednog žutokljunca! Povuci- potegni, rukopis je brzo dovršen – to je doista bio rukopis, debela bilježnica ispisana rukom – i za izdavača ga je pretipkala profesionalna daktilografkinja. Takav postupak – prvo rukopis, a potom tipkanje – provodim do dana današnjega, samo što rkp. pretipkavam i usput dotjerujem – ja. Jedina promjena je tehničke naravi: dragu mi Remingtonku istisnuo je kompjutor. Sve u svemu, Inspektor razbojnik objavljen je daleke 1965. Poslije toga za NZMH počeo sam prevoditi jednog Simenona (što će ga izdavač objaviti s naslovom Pod prijetnjom smrti ) da bih u neko doba palicu predao Karlu Budoru, jer mi je valjalo putovati preko oceana.

Poslije jednoipogodišnjeg boravka u Čileu, s državnom stipendijom, i jednogodišnjeg boravka u Makedoniji, bez stipendije, kao vojnik, počeo sam 1968. raditi kao asistent na netom osnovanoj katedri za hispanistiku. Interesi su mi se okrenuli hispanofonim autorima, pa je na listi prijevodanjihovu kolonu poveo Miguel Angel Asturias, gvatemalski nobelovac: Zeleni papa (Zg: Naprijed, 1975).

Ad 1.

Prijevodni opus nije mi uopće bogat, taj laskavi epitet prije zaslužuje, recimo, moj sin, freelancer. Pedagoški rad osiguravao mi je egzistenciju, a povremeno konsekutivno i simultano prevođenje udaljavalo od izdavača kojima i dandanas pola u šali pola u zbilji tepam da su naši „klasni neprijatelji“. Pothvati za pamćenje? Bez ikakve dvojbe, sudjelovanje u izradi šestosveščanog izdanja izabranih naslova J.L. Borgesa (GZH, 1985). Ne znam što bi imalo značiti „uzbudljiv prijevod“ (ako takvi postoje). Bilo mi je uzbudljivo držati u rukama prvu prevedenu knjigu, uzbudljiv je bio podatak da su mi neke prevedene pripovijesti objavljene u tiraži od, za naše prilike, vrtoglavih 100 000 (slovima: sto hiljada) primjeraka (Aleph, 2004); s nestrpljivim uzbuđenjem sam očekivao odgovor na pismo brižljivo sročeno – uz pomoć E. Peicovicha – za JLB-a, u kojemu ga molim da za naše izdanje napiše proslov. Ali, smrt je bila hitrija, i odgovor nismo dočekali.

Ne poričem da imade uzbudljivih izvornika. Ima i uzbudljivih prevodilaca, u što sam se mogao uvjeriti na skupštinama DHKP-a. Ali, operacija translacije iliti prijenosa mora biti obavljena racionalno, uz striktnu kontrolutemperature teksta, a bogami i vlastite. Podsjetit ću na Diderotov Paradoks o glumcu koji se, mutatis mutandis, dade primijeniti na formiranje prijevoda. Ukratko, prevodilačko posredništvo uzbudljivo je koliko i mukotrpna rabota rudara.

Ad 2.

Usporedbe su novinarski atraktivne, premda su najčešće nategnute. Sveprisutni Internet stekao je ugled panaceje koja tobož rješava sve moguće probleme, te bismo se najradije upitali: je li bilo života prije izumainterneta? Dotična mreža samo je ubrzala mnoge postupke, proširila neke horizonte i donekle smanjila potrebu za konzultacijom specijalizirane literature. Ali, samo donekle. Osobno koristim internet u razumnom opsegu, čuvam se – preciznije: čuvao sam se – igre na prvu loptu. Skrušeno priznajem da pripadam naraštaju što ukoričene tekstove čita mahom s olovkom u ruci. Da ne ponavljam opis vlastitog postupka, v. ad 4. Svaki je moj tekst manufaktura.

Ad 3.

Nisam bio u kontaktu sa stranim autorima, suradnju sam epistolarno i usmeno osiguravao s kompetentnim stručnjacima i izvornim govornicima. Obratno, surađivao sam s domaćim piscima, koji su mi doslovce bili nadohvat ruke(Predrag Matvejević, Jure Kaštelan, pomalo i Ranko Marinković). Prevodeći Mediteranski brevijar u dosluhu s autorom, imao sam licencu za sklapanje/izostavljanje ponekih pasusa. Bez tog dopuštenja našao bih se na sto muka.

Saznavši da se njegova poetska zbirka Sve plavo, nebeski plavo pretače na španjolski, Jure Kaštelan pozvao me k sebi – što je sasvim rijedak slučaj u našim poslima – pa smo tako znali žustro razglabati o pojedinim mjestima koja su se isticala svojom višeznačnošću.

Najzad, Ranko Marinković i njegove Ruke. Tu smo zbirku od osam pripovjedaka Karlo Budor i ja prepolovili; mene su dopala prva četiri naslova. Sad sam ipak ja otišao autoru, ukratko mu objasnio što me zanima, nastojeći dobiti odgovore na neke dvojbe u tekstu. „Šjor“ Ranko, začudo,nije bio bogznakakav informator. Dao mi je doduše zadnje izdanje Ruku (Lukom, Zagreb: 1995), da mi, kako reče, bude putokaz. Komentari su mu bili evazivni; neke sam realia čak crtao (šalaporke/grilje/škure) da mi pisac blagoslovi konačnu verziju. Zaludu, bio je to mahom razgovor gluhih. Valjalo se osloniti na vlastito znanje, pa kud puklo da puklo. I sad slijedi mala igra detekcije gdje je u igri bilo znanje… pogodite!... materinjeg a ne španjolskog jezika.

Na samom početku prve pripovijetke Samotni život tvoj parataktičko nabrajanje karakteristika „tihog i vrućeg ljeta“ završava sklopom „s kliktanjima galebova i pučine“. Bilo mi je neobično, da ne kažem sumnjivo, da pučina klikće, premda mašta piščeva može i moru pridati neobične ilisumnjive osobine. Ne budi lijen, zavirio sam u kolekciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (NZMH, 1981) gdje priređivač Ivo Frangeš veli da je „tu usvojio konačnu autorovu verziju zbirke“ što ju je 1974. objavila „Školska knjiga“.

A ta verzija glasi: „… s kliktanjima galebova iz pučine“.

Kako sad ovo? Jerbo u dva izdanja dotične „Školske knjige“ (1974, 1980) stoji: „… s kliktanjima galebova i pučine“. A priređivačBruno Popović veli u predgovoru: „Sporazumno s autorom, tekst ovog pretiska Ruku iznova je lektoriran, pa su sva odstupanjaod jezika, rječnika i sintakse izvornog piščeva rukopisa, ispravljena“. Hajdmo dalje.

U izdanju autorovih sabranih djela (GZH, 1982, 4. knjiga) nalazim: „… s kliktanjima galebova iz pučine“. Sad je to vrtnja ukrug.

Naposljetku, posegnuvši za izdanjem sarajevske Svjetlosti iz 1964. rasvjetljavam zagonetku. Ondje kraj ulomka glasi: „…s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni život u ljepoti neba i pučine“.

Slovoslagar je u jednom od izdanja preskočio redak – ne smetnimo s uma da je u aktivnoj službi tada bila kutija olovnih slova – a inercija u narednim izdanjima urodila je šarenim verzijama. Naknadno ću ustanoviti da se korektni pasus nalazi samo u 1. izdanju zagrebačke Mladosti (1969), jer u drugom iz 1972. stoji krnji završetak: „… galebova i pučine“. Pitanjem čija je kutija slova zatajila više se nisam htio baviti.

Ovu sam štorijicu ispričao publikumu na promociji španjolskog izdanja, u velikoj dvorani „Školske knjige“ u Zagrebu, na samom kraju proteklog stoljeća. Vidno odsutan, bio je nazočan i šjor Ranko, autor (raznih) izvornika. U prvom redu, preda mnom, kap. Bruno Profaca budno je pratio zbivanja „i/ iz “ pučine. Nešto dalje vidim Ivu Frangeša. Jao meni preuzetnome, što mi je trebalo da i njega uvlačim u svoje egzegeze. Kad su govorancije završene i općinstvo se počelo razilaziti, pristupio mi je uvaženi književni povjesničar i diskretno protisnuo na službenom jeziku naših učenih pređa: “Quandoque bonus dormitat Homerus.“ Hvala Vam, šjor Ivo, nadam se da su tu izjavu čuli olimpski bozi.

Pokojnicima čast i slava. Lux aeterna luceat eis, meni preostaje da poentiram:

Dixi et salvavi animam meam .

Ad 5.

Prijevode mlađih naraštaja čitam, dašta, revan sam član GKMM-a u Splitu. Generalnu ocjenu kvaliteta istih neću davati, zato što su posrijedi samosvojni pojedinci, pa bi se iz tako formulirane prosudbe ispilila lažna slika. A to ti je, moj kume, odličan povod za jalovu polemiku. Iliti mužnja jarca u rešeto.

Povremeno me naljuti nebriga izdavača koji, premda opskrbljeni lektorima, korektorima i priređivačima, uspiju u nekim prevedenim naslovima prirediti pravi festival šlamperaja. S obzirom na proliferaciju nakladnika od devedesetih naovamo, još smo dobro i prošli.

Savjet mladima, mlađima i najmlađima?

Nemam baš ni jedan.

Kako to, reći ćete, „baš ni jedan“?

Lijepo. Sve sam savjete porazdavao, grupno i individualno, studentima u toku svoje aktivne službe na FF-u. A apele čangrizavih veterana (hrv. starkelja) ionako nitko ne sluša.

KK, sept. 020.