Pregled novosti

Život se katkad misteriozno poigrava s našim sudbinama. Povjerenstvo za dodjelu Nagrade DHKP-a „Josip Tabak“ ove je godine odlučilo ovjenčati nagradom za životno djelo našu pokojnu kolegicu, prevoditeljicu, a u slučaju potpisnika ovoga Obrazloženja i prijateljicu, rusistkinju, spisateljicu, urednicu, znanstvenicu, humanistkinju staroga kova Irenu Lukšić (1953-2019). Suhoparno nabrajanje Ireninih postignuća na polju znanosti, književnosti, kao i njezin nemjerljiv doprinos popularizaciji i promociji velike ruske kulture koja je od devedesetih naovamo, možemo to slobodno kazati, bila proskribirana i gotovo izgnana iz našeg kulturnoga kruga odvelo bi nas u nepotrebne digresije. Njezin spisateljski opus, započet početkom osamdesetih godina naslovom Konačište vlakopratnog osoblja, a završen netom pred preranu i, za sve nas, njezine prijatelje i znance, iznenadnu smrt, Sve o sestri Robina Hooda (2018), ostao je trajno upisan u povijest novije hrvatske književnosti. O njezinome uredničkom poslu, ovjenčanom dvama nagradama „Kiklop“ za najboljeg urednika te trima za najbolju biblioteku Na tragu klasika, koja je izlazila u suizdavaštvu s nakladničkom kućom Disput i Josipom Pandurićem kao suurednikom, kao i o dugogodišnjem posvećenome radu u tajništvu časopisa Književna smotra, za koji je priredila nekoliko posebnih tematskih brojeva, tek se trebaju napisati primjereni tekstovi kojima bi se obuhvatio i pravovaljano valorizirao taj golem opus. Irena Lukšić bila je i dobitnica brojnih i uglednih nagrada od kojih na ovom mjestu valja izdvojiti Godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod fikcionalnog djela iz 2009. te Godišnju nagradu „Iso Velikanović“ Ministarstva kulture RH za najbolji prijevod iz 2011. godine.

Sve nabrojeno predstavlja samo djelić onoga čime se Irena Lukšić u svom životu bavila. Potpisnik ovoga Obrazloženja uzet će si za pravo malo privatizirati ovu svečanost kako bi rekao koju o Ireni kao prijateljici s kojom ga je vezivalo dvadesetogodišnje prijateljstvo, započeto davne 1997. godine kada je tada napuhani žutokljunac zakucao na vrata tajništva časopisa Književna smotra na Filozofskom fakultetu, gdje ga je primila simpatična gospođa srdačnog i blagog izraza lica. Predstavila se kao Irena Lukšić. Bahati balavac dakako nije imao pojma o kome je riječ, predao joj je svoj tekst, ona ga je značajno i dobroćudno pogledala, rekla da će pogledati o čemu je riječ i javiti mu se. I stvarno, Irena mu se javila, rekla da joj se prilog sviđa i kasnije ga objavila. Nakon toga ostali smo u stalnom kontaktu, počeli češće surađivati, a suradnja se kasnije pretvorila i u prijateljstvo. 
Irena mi je ponudila i objavila moj prvi knjižni prijevod, Irena mi je nesebično izlazila u susret i objavila nekoliko prijevoda na moj nagovor, vjerujući mojem čitalačkom njuhu.

Zašto sve ovo pričam? Upravo zato kako bih pokazao kakva je Irena bila u svakodnevnom životu – nesebična, srdačna, otvorena, druželjubiva, blagonaklona – potpuna suprotnost uštogljenim i zatvorenim akademicima, profesorima, piscima, urednicima, većini njezinih kolega. Irena Lukšić je u svakome tražila i vidjela ono dobro, ljudsko. Nije običavala ružno govoriti o drugim ljudima, ma koliko oni to zaslužili, uvijek je nastojala iznijeti neki pozitivan primjer, ponuditi vedriju, ljepšu stranu priče. Kao urednica spomenute biblioteke Na tragu klasika „odgojila“ je nov naraštaj književnih prevodilaca koji danas zauzimaju istaknute pozicije u našoj kulturi i koji su postali nezamjenjivi glas tzv. „malih“ kultura i jezika koje je revno i ustrajno objavljivala u svojoj biblioteci. Na umu imam, osim europskih, i neke od svjetskih koje su zahvaljujući Ireni i ekipi iz Disputa i Hrvatskog filološkog društva dobile otvoren pristup našem čitateljstvu i nedvojbeno obogatile našu kulturu. Utirući put nama, tad zelenim početnicima, Irena je našoj kulturi podarila brojne talente koji danas nastavljaju njezinu kulturnu misiju. Prijateljstvo s Irenom uvijek je bilo povezano s razgovorima o umjetnosti, književnosti, filmu, glazbi, pop kulturi, novostima na sceni i starim, neotkrivenim književnim biserima. Razgovor s Irenom nikad nije odlazio u intimno, privatno, naše je prijateljstvo bilo, da tako kažem, profesionalne naravi, a istovremeno prisno i blisko. Upravo takvom pamtim Irenu Lukšić, upravo je to ono što mi silno nedostaje. Osoba s kojom u svakom trenutku možete otvoreno, neusiljeno, široka srca porazgovarati o duhovnim vrijednostima koje su danas spale na zacijelo najniže grane. Ali pamtim i onu vedrinu duha, pozitivnost, spremnost na otvorenost drugim, tuđinskim, nepoznatim utjecajima, iskrenu vjeru u pobjedu ljudskosti, humanosti, kulture, prosvjećenosti, čovječnosti. Vjerujem da bi Irena bila silno sretna da je doživjela ovo priznanje. Ali vjerujem i da bi njezina prva sljedeća rečenica glasila: „što misliš o ovom ili onom autoru/autorici, da ga/je objavimo u biblioteci?“.

Hvala ti Ireno na svemu, svi mi, tvoji suradnici, znanci, kolege, prijatelji, odajemo ti ovom Nagradom priznanje koje si neupitno zaslužila za života. Poput mnogih drugih pregalaca koji nesebično rade na dobrobiti vlastite kulture, prešućeni i zanemareni od te iste kulture. Nadajmo se da dodjeljivanjem ove Nagrade neće ponovno zavladati šutnja o nemjerljivom doprinosu kulturne radnice vlastitoj zajednici u onom najboljem značenju te riječi. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog novog naraštaja mladih prevodilaca koji spremno čekaju svoju šansu. Nadajmo se samo da će biti nekog tko će im je moći pružiti.