Maja Zorica Vukušić: Godišnja nagrada Marku Gregoriću

OBRAZLOŽENJE NAGRADE DHKP 2021.


Nagradu DHKP-a za publicistiku za 2021. dobio je Marko Gregorić za prijevod knjige francuskog književnog povjesničara i teoretičara, predavača na prestižnom Collège de Franceu, Antoinea Compagnona, pod naslovom Antimodernisti, Od Josepha de Maistrea do Rolanda Barthesa, koja je 2005. objavljena kod Gallimarda i ponovno izdana u džepnom izdanju 2016.

Kao književni prevoditelj koji je, među ostalim, preveo Ellula, Deleuzea i Guattarija, Lyotarda, Kaufmanna i Badioua, i napisao i knjigu o «metafizičkom značenju prevođenja», Marko Gregurić ovog puta potpisuje podrobnu studiju o fenomenu antimodernizma čija je glavna značajka da obogaćuje i propituje tradiciju pojma kod nas započetu istoimenom knjigom profesora Zorana Kravara. Mogli bismo imenovati razlike u njihovim pristupima jer je za Compagnona «antimoderno u modernom inzistiranje na slobodi», i možda dovesti u pitanje čitavu, ma koliko nijansiranu, Compagnonovu podjelu na moderne i antimoderne autore, što je prethodno učinio već i Paulhan (anti)modernistima, kao, uostalom i svaku dijadu koja uvijek ovisi o konstrukciji definicije svakog pojma i njihove međuovisnosti, no ovdje bismo željeli istaknuti specifičnosti i izazove prijevoda ovakvog djela.

Prijevod književno-teorijske studije koja je podijeljena na dva dijela, «Ideje» i «Ljude», i koja još u uvodu predstavlja «Moderne na slobodi», ogroman je izazov jer prevoditelj ovdje začinja tradiciju, i to od pitanja prijevoda samog naslova, kao alternative između «antimodernista» ili «antimodernih». Govorimo, uostalom, o prijevodu s jezika na kojem «moderne» znači i moderno i modernistički, koje se uspostavlja na specifičan način, različit od anglosaksonske tradicije (kao što je, uostalom, slučaj i s terminom «classique», klasičnim i klasicističkim).

Stoga ovdje prevoditelj uspješno uvodi pojmovlje koje će kasnije preuzimati stručnjaci iz područja povijesti književnosti, teorije književnosti, kritike, filozofije, estetike, povijesti, ali i politologije, propitujući, primjerice, tezu o atributu «liberal» kao uvredi. Iako antimodernist koji «odbija mirnu savjest napretka» i nije francuski specificum, on, prema Compagnonu, postaje od kraja 18. stoljeća značajni moment povijesti Francuske.

Autorovim zaigranim uvodom prevoditelj stvara prijemčivu prozu koja šarmira i na hrvatskom dok istodobno postavlja ozbiljna terminološka pitanja oko antimodernog, kontramodernog, reakcionarstva i revolucije. Prvi dio, koji se grana u šest figura antimodernizma, “kontrarevolucije, protuprosvjetiteljstva, pesimizma, istočnog grijeha, uzvišenog i grdnje”, donosi mnoštvo primjera značajnih autora uz popriličan broj citata koje prevoditelj sam prevodi istodobno koristeći i postojeće prijevode, primjerice Dunje Robić ili Višnje Machiedo. Opusi autora koje će predstaviti Compagnon zahtijevali su i podrobno poznavanje hrvatske teološke literature (De Maistreova «zamjeničnost»), filozofske tradicije, Schopenhauera, Burkea, Bataillea, Tocqueville, Bergsona i mnogih drugih, kritičara kao Thibaudeta, ali i kulturnih fenomena i figura dendija, romantičara ili republikanca.

No, prevoditeljeva kompetencija nije tek stvar poznavanja konteksta, ma koliko on širok bio (a u kojega se ubrajaju i klasici kao Gide ili Proust), jer u drugom dijelu Compagnon povezuje prilično raznorodne figure kao što su Chateaubriand, Joseph De Maistre, zanemareni Lacordaire, Léon Bloy, Péguy, Albert Thibaudet, Julien Benda i Julien Gracq s Rolandom Barthes, koji mu je, prema autorovim riječima, prouzročio najviše problema kod publike. Napadi ad hominem zbog prozivanja Barthesa antimodernistom bili su tim jači jer je dio knjige o Barthesu i osobno Compagnonovo svjedočenje o prijatelju i mentoru, i njegovom «iznevjeravanju», što prevoditelj uspijeva prenijeti neusiljenim i gotovo prisnim tonom.

No, prevoditelj je ovdje morao ovladati i značajnom terminološkom građom: on, primjerice, vješto prenosi Compagnonovu kontekstualizaciju De Maistreovog neologizma «šljamokracije» i pojašnjava pojam «jazbine Maneža» i «zakonodavaca Bebe». K tome, upravo Barthesovo nijansiranje pojmova : «recesivno», a ne regresivno, «konzervirajuće», a ne konzervativno, «reaktivno» a ne reakcionarno, pokazuje koliko ovaj tekst od prevoditelja zahtijeva da postane gotovo model čitatelja, možda ne idealnog, ali svakako pomnog, koji će prepoznati Paulhanove «održatelje», «filologe», nasuprot terorista «mizologa».

Cizelirani portreti svakoga od spomenutih autora donose niz novih prevoditeljskih izazova : mnoštvo figura pomoću kojih Compagnon pripovijeda kulturnu povijest Francuske i nepisani kulturni kod od Revolucije do danas, mnogolikost tradicija (u množini) i njenih lomova i dijagnoza – primjerice Péguyjeva o svijetu nakon Dreyfusove afere, u kojoj «malin», kako kaže, spaja u jednoj riječi i «preuzetne i pakosne, častohlepne i opake».

U susretu s ovako gusto napisanom knjigom koja se vrckavo igra referencama prevoditelj mora slijediti istu metodu cizeliranja prijevoda koja nijansira predodžbu o povijesnoj, političkoj i kulturnoj sceni Francuske postavljajući i problematična pitanja, primjerice pitanje antisemitizma ili radikalizma koje dovodi do dekodiranja pojma « l'Assiette au beurre», kada Thibaudet uspoređuje radikala s običnom rotkvicom koja se poslužuje s «masnim umacima». Tako je jedna od vrijednosti ove knjige onkraj same teze i podjele na moderne i antimoderne – osobito u okviru Compagnonove pretpostavke da je još od Baudelairea modernitet sastavljen od antimodernista.

No, kod Compagnona se može naći i zabavnih stranica koje osjećamo kao svoje i koje prevoditelj prenosi razgovornim stilom, životno i živahno : «Antimodernisti su slobodni strijelci», ili šišmiši, pervertiti u općoj političkoj histeriji, ni na ljevici, ni na desnici, figure Barthesovog neutralnog, ekscentrici i vječni gubitnici suprotni centristima. Prevoditelj vješto prenosi i devize koje i danas prepoznajemo : « lažna nevinost : ništa ne shvaćam, dakle nema ništa za shvatiti», ili Barthesov estetski sud da je «ono što je krhko uvijek novo».

No, «čarni» ili šarmantni, reakcionari podsjećaju i na definiciju tradicije i tradicionalnosti – kako Thibaudet kaže, treba biti tradicionalan s nekim, a još više tradicionalan protiv nekoga.

Compagnonova mimikrija vlastitog predmeta proučavanja, antimodernista kao nekonformista moderniteta (a ne konformista antimoderniteta) ističe fakturu njegovog diskursa. Riječ je o suvremenom amalgamu registara, načinu pisanja o tzv. ozbiljnim temama koje suvereno miješa i znanstveno i «neznanstveno», dajući primjer francuske tradicije esejizma. Ovdje se možda najviše ogleda ne samo Barthesova ili Compagnonova, nego i osobna prevoditeljeva estetika. Naime, prevoditelj je morao riješiti i načelni formalni problem registara koje hrvatski jezik ne podsjeduje. Tako osobna prevoditeljeva estetika obuhvaća lepršavu lepezu pojmova : «gojenac», «baštinik», «verige», ali i «galimatijas», «invektiva» i «parenteza», «šljapati» i «rvati», «reznici» («marcottage») kao rješenje za Barthesov pojam vraćanje tema i likova kod Prousta, ili «književništvo» («littératurisme »). Prevoditelj time dodaje još jedan sloj ovom prštavom štivu kao osobni pečat kojim odgovara na velike izazove ove proze.

Ako je književnost oporba, ovaj prijevod uvelike pridonosi jačanju suvremenih težnji, jer, kako kaže Compagnon na kraju, «danas je vrijeme da se veliča prosvjetiteljstvo, a ne da se prave ceremonije». Prijevod ove knjige poslužiti će upravo toj svrsi i u tome je prevoditeljev najveći doprinos, u sazdavanju vlastite kulture i budućih čitatelja, u čemu je Marko Gregurić uspio.


Dr.sc. Maja Zorica Vukušić, doc.

Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za Romanistiku

Francuski jezik i književnost

Katedra za francusku književnost   

 Podijeli na društvenim mrežama