Pregled novosti

Hedi Blech-Vidulić rođena je i odrasla u Njemačkoj - diplomirala je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ali je istovremeno i renomirana književna prevoditeljica s hrvatskog na njemački jezik.

Njezin prevoditeljski opus uključuje djela brojnih velikana hrvatske književnosti, od poezije Tina Ujevića, Antuna Branka Šimića ili Dragutina Tadijanovića, do pripovijetki Antuna Šoljana, Vladana Desnice ili Vjekoslava Kaleba.

Hedi Blech-Vidulić prevodi i suvremenu poeziju i prozu, poput lirskih zapisa Vesne Krmpotić, romana Jasminke Domaš, Dalibora Cikojevića i Dinka Telećana, ali i stručnu literaturu vezanu za arhitekturu (Wehrkirchen in Kroatien), etnologiju (Kroatische Volkskunde - Ethnologie in den Neunzigern : ein Reader) i umjetnost u užem smislu te riječi (Matko Trebotić : Zeichnungen, Installationen, Arbeiten auf Papier, Bilder), kao i književne kritike (Tee Benčić i Tonka Maroevića).

S Hedi Blech-Vidulić razgovarala je Vedrana Gnjidić.

Uvod u prevoditeljsku priču Hedi Blech-Vidulić ovdje možete pročitati i iz njezine perspektive:

O prevođenju

Hedi Blech-Vidulić

Tih godina, kada su odavde mnogi odlazili na rad u Njemačku (tzv. gastarbajteri), ja sam se doselila u Zagreb. Svi su se čudili i pitali: „Jesi ponorila? Kaj ćeš ti ovdje?“ A ja sam se ovdje bila zaljubila, ali ne u Jugu nego u budućeg muža, te sam  studirala grafiku na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Odmah sam počela učiti hrvatski. Čitala sam najprije hrvatske dječje knjige, onda knjige za odrasle, i jednom, kad mi se neka Šoljanova priča naročito dopala (bio je to „Dobar čovjek iz Kaprije“), pokušala sam je prevesti na njemački. Nakon puno godina sam taj prijevod ponovno pročitala i bila sam iznenađena kako je dobar.

Poslije diplome, nakon rođenja djece, nakon više godina crtanja i izložaba, slučajno me zamolio znanac da mu pomognem oko nekih dosadnih prijevoda o mesnim proizvodima!! Kako nije još bilo interneta, mučila sam se zbog kokošjih nogu, kravljih repova i drugih izraza, koje nisam našla u svojim rječnicima. Nakon toga sam dobila neki normalniji tekst za prijevod i tako je počelo moje novo zanimanje, kojim se još i dandanas povremeno bavim.

Kako je prevođenje povezano s riječima, jedan mi je tekst Zvonka Makovića bio toliko zanimljiv, drag, a i pomalo komičan, da Vam ga moram ovdje ponuditi na čitanje.  

Zvonko Maković

                                                    ALI

Kad mi je bilo pet godina često su mi čitali knjigu Max und Moritz Wilhelma Buscha. Ispod šarenih i duhovitih sličica, na kojima su prikazane nepodopštine dvojice vragolana, bili su stihovi koji su, dakako, objašnjavali ono što su prikazivale sličice. Stihovi su bili na njemačkom, a ispod njih netko ih je lijepim dječjim rukopisom ispisao i u hrvatskom prijevodu. Tu je knjigu krajem dvadesetih godina dobio moj pokojni ujak, a prije nego sam nakon četvrt stoljeća ja počeo polagati pravo na nju, već su je mnoge ruke listale i čuvale. Od svih sličica i stihova osobito me se dojmio završni distih koji je u hrvatskoj verziji glasio:

                                              Mlinarove ali patke,

                                              pojele su sve ostatke.

Ta jednostavna i okrutna rečenica govorila je o tome kako su skončala svoj život dva mangupa zvana Max i Moritz. Nakon što su zabunom samljeveni, patke su dokrajčile ono što je od njih ostalo. Tu crnu logiku pravednosti nipošto nisam u svojoj dječjoj imaginaciji dovodio u pitanje. Štoviše, ishod priče se na neki način podrazumijevao i nije bilo nikakvih zabuna niti nejasnoća na narativnoj razini.

Zabuna, pravi mali šum u razumijevanju, dolazila je, međutim, iz sasvim neočekivanog aspekta. Aspekta pojedinačnih riječi. U završnim me je stihovima bunila riječ ali. Nikako si nisam mogao predočiti što ona znači, što skriva i čemu služi. Na neprestana zapitkivanja, dobivao sam sasvim proizvoljne i neodgovarajuće odgovore. Rekli bi mi kako je riječ ali stavljena tek tako na svoje mjesto i da ne znači ništa. Iz takvih bi objašnjenja dolazilo do još većih zabuna, baš kao i znatiželje, pa mi je riječ ali postala vrhunskom zagonetkom. Nijedno objašnjenje nisam prihvaćao kao cjelovito, tim prije što sam vrlo lako otkrivao proizvoljnost koja je stvarala još veću maglu oko te riječi. Varljiva nada kako ću jednog dana u školi otkriti pravo značenje riječi ali za koju se godinu potpuno izjalovila. U školi sam mogao otkriti samo poraznu činjenicu da je mala riječ ali tek jedna od brojnih drugih riječi koje nisam mogao dešifrirati.

Usvajao sam tijekom godina sve više riječi, a ono što je bilo zastrašujuće, bila je činjenica da je proporcionalno rastao i broj nepoznatih i nejasnih riječi. Još kasnije, kada sam počeo ne samo čitati, već i pisati, pa te vještine izabrao i za svoj životni poziv, otkrio sam nešto duboko porazno. To je, naravno, da sumnjam kako ispravno razumijem bilo koju riječ koju pišem i izgovaram. Mala, samo naoko besmisleno upisana riječ ali u onom prijevodu Buschove knjige, bila je na neki način ključna riječ mojeg života. Kada sam to pričao jednom svom prijatelju, inače pjesniku, otkrio mi je gotovo identičan slučaj.

Prva riječ koju je on zapamtio kao svoju sudbinsku riječ, a koju nije razumio, bila je sam  -  prvo lice prezenta glagola biti. Ja sam… Sam? Što je sam? Onda je, baš kao i u mojem slučaju, išlo dalje. Osjećaj nerazumijevanja upotrijebljenih riječi širio se strahovitom brzinom. Svaka nova pjesma, svaka nova knjiga ostavljale su iza sebe pustoš. Ili bogatstvo, kako se uzme. Bogatstvo nepoznatih, nerazumljivih riječi. U usporedbi s mojim prijateljem, ja sam sretnik. Put u nerazumijevanje riječi ja sam ipak počeo s veznikom, a ne glagolom biti. Da, to bi se moglo nazvati srećom. Ali … što ali?

(Iz knjige Prah; 1992) 

1. Prevodili ste neka od najpoznatijih imena hrvatskog pjesništva poput Tina Ujevića i A. B. Šimića. Možete li pobliže opisati način na koji pristupate prijevodu poezije, kako prenosite pjesničke slike i u kojoj mjeri ostajete vjerni formi i slogu autora?

   Prevodim s hrvatskog jezika na njemački, nikada obrnuto. Zato u Zagrebu nisam imala previše ponuda za prevođenje. Međutim godinama je ovdje izlazio literarni časopis RELATIONS na raznim jezicima, a kada je njemački broj došao na red, imala sam puno posla oko izbora, prevođenja, korigiranja i t. d. Jednom sam predložila poeziju o Jadranu i prepjevala sam puno pjesama najboljih hrvatskih autora, jer svi su oni pisali i o Jadranskom moru. Od tada najviše volim baš prevođenje (prepjev) pjesama. Tu su mi najvažniji ritam i melodija pjesme. Katkada dugo tražim pojedine riječi, koje najlakše nađem kad prošećem u obližnjem parku. Zna se i dogoditi da ne nađem riječ, ali kada se ujutro probudim, riječ je na tajanstveni način tu, što je uvijek posebna radost! Najteži su prepjevi zvonjelica – ta lijepa hrvatska riječ za sonete. Tu se nikako ne smije žuriti nego treba čekati da se polako rodi nešto, što i na njemačkom jeziku jednako zvoni!

2. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

   Jesam li se katkada mučila s nezgodnim tekstovima ili sam zbog nečega bila razočarana nakon prevođenja? Bilo je i toga. Najgore je, kad mi „nepoznat netko“ pošalje svoje pjesme i moli za prijevod na njemački. Obično su to osrednje ili loše pjesme. Onda pitam autora, ima li izdavača u Njemačkoj. Nema. Nažalost svi misle, da su im pjesme odlične i da će svaki njemački izdavač biti sretan dobiti takve pjesme za izdavanje. Skoro nikoga ne uspijem uvjeriti kako mi nema smisla platiti prijevod onako nasumce. Onda prevodim i žao mi je čovjeka.

   Jednom mi se dogodilo da sam nekome, koji je bio uvjeren da su mu nevjerojatno dobre pjesme, prevela možda i 40 pjesama. Ali bilo je nekoliko tako loših, da sam mu rekla, kako sam izvršila izbor i da nekoliko tih pjesama neću prevesti. Postao je bezobrazan i rekao da mi onda neće ništa ni platiti, iako sam mu već bila poslala sve što sam prevela. (Nikada nisam htjela uzeti novac unaprijed.) Još me nazivao u više navrata  s nepristojnim ponudama. Više se nisam ni javljala, kad sam mu vidjela broj telefona … 

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

   Bila sam na primjer jednom kod Slobodana Novaka, kad sam prevela neki njegov roman. Bio je to vrlo ugodan i koristan razgovor. Sva nejasna mjesta mi je objasnio. Tako je bilo i s drugim nekim autorima raznih priča. Drugačije je bilo s pjesnicima, koji su mi trebali objasniti neka meni nerazumljiva mjesta u njihovim pjesmama. Nakon njihovih objašnjavanja meni je sve bilo nejasnije nego na početku razgovora, tako da sam odustala od ikakvih pitanja, koja se tiču pjesnika i njihovih pjesama!

4. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svojprevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Kako sam već spomenula, kada sam počela s prijevodima nisam se još služila internetom. Ali s vremenom su naručitelji prijevoda tražili da im tekst pošaljem kao mail. Prevodila sam i dalje pišući olovkom po papiru, pa prepisivala gotov prijevod kompjuterom, jer sam mislila da sjedeći pred kompjuterom odlazi mi mašta. Međutim, brzo sam se uvjerila da je taj stroj ipak vrlo praktičan, a i mašta se nije uplašila … Ostala sam, doduše, vjerna svojim rječnicima, ali kad tamo neke riječi ne nađem, služim se i internetom. Olovka i papir su mi i dalje na stolu, pa prema prilici kombiniram. Čini mi se da je tako najbolje.

5. Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Mladima (a i starima) bih preporučila, da je za uspješan prijevod najvažnije, imati  dovoljno vremena i da im se tekst ili pjesma sviđa. Znam da zbog zarade ni jedno ni drugo nije uvijek moguće, jer ni gladan čovjek ne može mirno prevoditi! Ali bilo bi dobro da se barem izbjegava kič i loša knjiga. Kako se bavim njemačkom literaturom, znam da ima jako mnogo izvrsnih knjiga na njemačkom, koje bi bilo vrijedno prevesti. Samo treba biti uporan u uvjeravanju hrvatskih izdavača, da izdaju takve prijevode. Ali nažalost i oni često misle u prvom redu na prodaju, pa znaju da se kič lakše proda nego dobra knjiga. Moj savjet ipak glasi: Pokušajte ih pridobiti za sve što je dobro!