Pregled novosti

Dubravka Sesar (Split 1947.), sveučilišna profesorica, završila je studij slavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala i radila na Odsjeku za zapadno/slavenske jezike. Od 2014. je član suradnik HAZU. U znanstvenom se radu bavila različitim komparativnim istraživanjima hrvatskoga i drugih slavenskih jezika, posebno jezičnom standardizacijom i sintaksom, ali i frazeologijom, leksikografijom, translatologijom i dr. Objavila je jedanaest autorskih i koautorskih knjiga, preko osamdeset znanstvenih i stručnih radova, znatan broj prijevoda slavenskih klasika te uredila deset znanstvenih knjiga. Vodila je tri znanstvena projekta, pokrenula osnivanje studija slovakistike, održavala nastavu na studijima bohemistike i slovakistike te na doktorskom studiju lingvistike (slavistike). Bila je predsjednica Hrvatskoga slavističkog odbora HFD-a i organizirala Drugi hrvatski slavistički kongres 1999. u Osijeku, za što je iste godine dobila Godišnju nagradu Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Stalno se bavila i književnim prevođenjem, i to s češkoga, slovačkoga, ukrajinskoga, poljskoga i ruskoga jezika. Objavila je nekoliko knjiga prijevoda slavenskih klasika – uz ostalo prvi hrvatski prepjev Maja Karla Hynka Mache (u knjizi Iz češke preporodne poezije, 1996), Marketu Lazarovu Vladislava Vančure (2008), Pjesme Bogdana Igora Antonyča (2011), Curriculum vitae Nikolaja Terleckoga (2012), Izabrane pjesme Sergeja Jesenjina (2016), Marine Cvjetajeve (2018) i Borisa Pasternaka (2020), Razgovore s Masarykom Karla Čapeka (2019), Bračke priče Martina Kukučína (2020), Knjigu apokrifa Karla Čapeka (2021) i dr. Njezin najveći prevoditeljski udio sadrži antologija Zlatna knjiga češkoga pjesništva (priredio Dušan Karpatský, 2003), za koju je dobila godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca i dvije češke državne nagrade – Artis bohemiae amicis i Gratias Agit (2004). Za svoje zasluge u hrvatskoj slavistici odlikovana je „Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića“ (2017), a kao sudionica projekta Povijest hrvatskoga jezika od srednjeg vijeka do 21. stoljeća dobila je Nagradu Grada Zagreba za 2021. godinu. Svoje književne prijevode i druge književne radove potpisuje kao Dubravka Dorotić Sesar.

S Dubravka Sesar razgovarao je Slaven Lendić.

1. U Vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od 10 000 prevedenih stihova, kao i neki vrlo značajni romani. Pisali ste dakako i udžbenike, rječnike i znanstvene članke. Koji Vam je od Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Prevođenje nije bilo moja profesija. Nije mi bilo ni hobi, a ni neka razbibriga. Bavila sam se jezikom, odnosno jezicima kojima su pisane slavenske, nama slabije poznate književnosti, s izuzetkom ruske, a donekle i poljske. Zanimanje za te književnosti potaknulo me na prevođenje, a prevođenje mi je bilo svojevrsno pokriće za bavljenje translatološkom problematikom. Putokaz kroz to izazovno područje bio mi je Jakobson, odnosno njegova misao da suvremeni lingvist ne smije biti gluh za poetsku funkciju jezika, kao što ni književni teoretičar ne smije biti ravnodušan prema lingvističkim problemima. Kao umjetnost riječi književnost je plod intimne veze između lingvistike i poetike, a poezija je njezin vrhunac. Poeziju sam počela prevoditi iz znatiželje. Još u srednjoj školi, kad smo svi čitali Jesenjina, bezobrazno neskromno mislila sam da bih bolje od četvorice naših pjesnika prevela onu njegovu poznatu „Do svidanija, drug moj…“ Na studiju slavistike uvjerila sam se da slabo poznajemo čak i mnoge slavenske klasike pa sam tako otkrila da na hrvatski nije preveden Máchin Maj, najznačajnija poema češkoga romantizma. To je bio pravi lingvističko-poetički izazov kojega nisam bila svjesna. Moje eksperimentiranje s jambom u izrazito nejambskom jeziku s početka 19. stoljeća trajalo je godinama, ali mi je na kraju, zahvaljujući Dušanu Karpatskome, donijelo niz velikih, neočekivanih priznanja. Karpatský mi je prvi dao krila, uporno me poticao i vjerovao da sam majstor u prevođenju vezanoga stiha. Drugi je bio Tonko Maroević koji mi je jedanput rekao da sam potrošila sav hrvatski rimarij. Bez njih dvojice danas kao da presušuju izvori moje inspiracije. Moj najuzbudljiviji prepjev? Ne znam. Svaki je bio drugačiji od ostalih (pjesnici su čuđenje u svijetu) i svaki je bio uzbudljiv na svoj način. I proza koju sam prevodila bila je poetična. Izuzmemo li nepoetične okolnosti s tiskanjem i honoriranjem, nijedan mi prijevod nije ostao u lošem sjećanju.

2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Ne znam puno o novim tehnikama prevođenja, ali Internet je uvelike pojednostavnio i skratio putove do informacija i podataka bitnih za kvalitetu prijevoda. I poznavanje jezika i znanje o jeziku sigurno je danas veće, šire i potpunije nego nekad. Danas je lako doći do odgovora na mnoga pitanja o kojima nigdje ništa ne piše, ni u rječnicima ni u leksikonima. S druge strane, i prevoditelji se razlikuju po načinu prevođenja. Ja npr. moram „ući u glavu“ autoru pa čitam izvorni tekst dok ga ne usvojim i jezično i sadržajno. Ne radim tzv. filološki prijevod, to bi mi oduzelo uzbudljivost skoka u jednu drugu stvarnost, a moja bi mašta spala na potragu za sinonimima i prekopavanje rječnika. A prepjev je avantura, ne možeš u nju krenuti opskrbljen stvarima koje inače nosiš na put. Ne trebaju ti. Ne treba ti ništa, ni rimarij, ni pisaći stol, čak ni tišina. Kad to radiš, sve ostalo radiš usput. To mirno možeš raditi i u tramvaju, u nekoj čekaonici, na putu do kuće, gdje god si nasamo s tim stihovima. Dok mehanički radim neki ženski posao, ja u glavi premećem stihove jedne ili dviju strofa, povezujem ih, brišem ruke, zapisujem, križam i opet zapisujem – odmah u konačnom obliku. U glavi mi je uvijek cjelina i ništa mi ne može prekinuti nit. Ne dam se prekinuti. Zato prevodim malo i vrlo sam izbirljiva.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Nikad nisam bila u kontaktu s autorom djela koje sam prevodila. Znam mnoge koji su u takvom kontaktu bili pa nisu uvijek bili sretni. Neki su autori bili iznimno zahtjevni, a neki opet tako benevolentni da prevoditelj nije bio zadovoljan sa svakim odgovorom. Ja sam prevodila starije pisce, što znači i stariji jezik pa mi je ponekad dobro došlo poznavanje jezične povijesti ili nekih dijalekata.

4. Mislite li da u Hrvatskoj znamo dovoljno o jezicima i kulturama s kojih ste prevodili? (Ovdje prije svega mislim na češku, poljsku, slovačku, rusku...) Može li se o drugoj kulturi naučiti kroz prijevod romana, kratke priče ili poezije? Smatrate li da prijevodi u pravilu pomažu boljem uzajamnom međukulturnom razumijevanju između naroda ili smatrate da to previše ovisi o priči i stilu pojedinog autora?

Ne, u Hrvatskoj definitivno ne znamo dovoljno o slavenskim jezicima i književnostima. Najbolje poznajemo ruske klasike iako i tu kasnimo s prijevodima poezije (zato sam se prihvatila prevođenja stihova M. Cvjetajeve i B. Pasternaka). Nismo loši ni s prijevodima poljske književnosti, a u posljednje vrijeme ni češke. Danas bolje stojimo s prijevodima slovačke, ukrajinske i bugarske književnosti, ali sve je to još vrlo skromno. Vi znate da tzv. prijevodna književnost pripada književnoj baštini na jeziku prijevoda i svaka kultura koja drži do sebe mora imati prijevode svjetskih klasika. Nezamislivo je da na hrvatskom nemamo Dantea, Cervantesa i Shakespearea, Balzaca, Dickensa, Dostojevskoga… Naravno da književnost možda najiskrenije i najneposrednije govori o kulturi u kojoj je nastala. Prevođenje stihova ukrajinskoga pjesnika Bogdana-Igora Antonyča za mene je bilo višestruko otkriće – kulturno, političko, jezikoslovno i dijalektološko, a u poetskom su smislu Antonyčeve pjesme vrhunac ukrajinskoga pjesništva. Ipak, bez cjelovitoga prijevoda Ševčenkova Kobzara i proze Ivana Franka mi zapravo ne možemo govoriti o ukrajinskoj književnosti. Prevoditelji su (bi)kulturni posrednici prvoga reda, ali naša kulturna sredina podcjenjuje njihovo znanje i njihove napore. U poplavi novih izdanja nađu se doduše i mnoga značajna djela na „malim“ jezicima, međutim, nove izdavače očito ne zanimaju klasici nego preferiraju prijevode suvremenih pisaca. Iako danas vjerojatno manje čitamo, činjenica je da nešto nije u redu s promidžbom knjiga. Nama sigurno nedostaje jedan specijalizirani časopis koji bi redovito donosio informacije o novim knjigama i osvrte na nove prijevode.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Kako Vam je prevoditeljski angažman pomogao u predavačkom i profesorskom poslu? Što bi savjetovali novopečenim književnim prevoditeljima?

Naravno da čitam prijevode mlađih generacija, a posebno me zanimaju suvremeni slavenski pisci. Naši mladi prevoditelji imaju jedan problem koji ne bi smjeli imati i za koji nisu krivi. Ja sam godinama s velikim zadovoljstvom vodila jedan kolegij o književnom prevođenju i odavno sam uočila isti problem, a on je u hrvatskom jeziku. Hrvatski jezik ne daje uvijek nedvosmislene odgovore na niz pitanja, dopušta uporabu inačica koje stilski ne definira, ne razlikuje uzornu normu od uporabne, prihvaća „demokratsko“ načelo uporabne učestalosti, nema riješena ni mnoga pravopisna pitanja itd. Moji su studenti shvaćali da dobar prijevod ne smije nositi ožiljke borbe s izvornikom, da se mora čitati kao da je izvorno napisan na hrvatskom, da sintaksa prijevoda ne smije odati jezik izvornika, da izvorna imena ne treba prevoditi, da valja paziti na frazeme i krilatice, a posebno na lažne prijatelje, da supstandardne ili dijalektne elemente treba dobro provjeriti i da za njih nema odgovarajućega ekvivalenta u hrvatskom itd. itd. Neki od njih posvetili su se prevođenju profesionalno i sami su iskusili da novi prijevodi uvijek otvaraju nova pitanja i donose nova iskušenja. Iako znaju da je materinski jezik (jezik prijevoda) najbitniji faktor u procesu prevođenja, često nisu sigurni je li njihov prijevod jezično korektan, a to u normativnim priručnicima ne mogu provjeriti. Što bih savjetovala novopečenim književnim prevoditeljima? Najprije – da čitaju. Da čitaju klasike, dobre suvremene pisce, esejiste, feljtoniste, književne kritičare… I na kraju – da se oslone na vlastiti osjećaj za jezik, jer on je pouzdaniji od normativnih priručnika. Vjerojatno smo svi imali iskustvo susreta s lošim prijevodom. To što smo osjetili da je loš već nam potvrđuje da razlikujemo dobar hrvatski od lošega. Svaki prevoditelj mora svjesno i savjesno njegovati taj osjećaj za svoj jezik.