Pregled novosti

(projekt Prijevodna kritika sufinanciran je sredstvima Fonda za kulturu DHK)

Novi registri ekofikcije: himnični diskurz romana Iznad svega

prevoditeljice Lare Hölbling Matković

Govoreći o tome kako vidi idealni prijevod, Jean Paris u tekstu „Translacija i kreacija“ iz 1961. godine parafrazira Gastona Bachelarda i opisuje ga kao „idealnu sestru ili brata originala“. U pitanju je „novo dijete“ istog konceptualnog ishodišta, ali i posve različita literarna osobnost, kojoj je dopuštena „beskonačna serija novih metamorfoza“. Činjenica da jedno djelo može imati mnogo potomaka ili prijevoda na različite jezike, u kojima je i dalje prepoznatljiva stabilna stilska organizacija istog autorskog svijeta, govori nam da je struktura literarnog srodstva potencijalno gostoljubiva upravo zato jer dopušta višesmjerno sustvaralaštvo – generičku povezanost i varijacijsko obilje – na relaciji autorica/prevoditeljica.

Vodeći se istom logikom, ali pola stoljeća kasnije, Jennifer Croft kao američka prevoditeljica poljske Nobelovke Olge Tokarczuk 2017. godine pokreće kampanju koja inzistira na tome da ime prevoditelja mora biti objavljeno na naslovnici knjige, zajedno s imenom autora, upravo zato što je u pitanju zajednička kreacija. Peticiji se pridružuju brojni prevoditelji i pisci (navedimo neke: Lauren Groff, Katie Kitamura, Philip Pullman, Sigrid Nunez, Neil Gaiman, Robin Myers, Martin Aitken, Jen Calleja, Margaret Jull Costa, John Keen i drugi). Oko toga koliko je prevoditeljica prisutna na kulturnom tržištu dosta govore geopolitičke razlike u omjerima izvorne i prevedene literature. Primjerice, u Italiji je omjer prevedenih knjiga na izdavačkom tržištu više od 30% u odnosu na one napisane na talijanskom jeziku (premda neka istraživanja smatraju da je riječ o čak polovici objavljenih naslova), dok se u Sjedinjenim Američkim Državama prema istraživanju Marie Diment iz 2019. godine svega 3% ukupno objavljenih naslova pojavljuje kao rezultat prevođenja. Zbog toga u američkoj kulturi (čiji imperijalizam trpe sva kulturna tržišta) nema svijesti da je prijevod ravnopravan autorstvu, niti je uspostavljen respekt prema prijevodu kao vrsti intelektualnog rada. U našoj sredini, kao i u mnogim postkolonijalnim kulturama, premda o tome ne nalazim objavljenih istraživanja, omjer prevedene i domaće književnosti vjerojatno još više preteže u korist prijevoda, samim time jačajući autorsku dimenziju ove profesije.

Kad govorimo o iznimnom prevodilačkom majstorstvu Lare Hölbling Matković, također susrećemo ime koje pripada spisateljskoj naslovnici (premda na naslovnici Frakturina izdanja knjige nije navedeno). Njen istodobno samosvojan i osebujan, koliko i prema izvorniku iznimno uvažavalački, mogli bi čak reći zaštitnički, suautorski doprinos govori o dubljem međusobnom prepoznavanju autora i prevoditeljice. Već od naslova romana dobitnika Pulitzerove nagrade za 2019. godinu, Richarda Powersa, izvorno naslovljenog The Overstory, vidimo da se prevoditeljica nije odlučila za prvoloptašku i nesumnjivo točnu varijantu „priče nad pričama“ (s jasnom historijskom poveznicom prema biblijskoj „Pjesmi nad pjesmama“), koja bi konvencionalno privilegirala autorski naglasak na „gornjim katovima“ šume, niti je posegnula za deskriptivnim nadopisivanjem originala kroz didaktičko pojašnjavanje tematike drveća naslovnom (primjerice: „svekrošnja“ ili „nadsvođe“), još manje za „doslovnom“ krovnom pričom (premda za sve navedene varijante tekst nudi obilje opravdanih semantičkih razloga, tim više što se antonim naslova, termin „the understory“, koristi za one dijelove šume koji prijanjaju uz tlo). Umjesto toga, Hölbling Matković izabrala je hrabriju varijantu: sintagmu „iznad svega“ u njezinom polisemičnom, poetskom, čak i pomalo odlučnom značenju: ono što je najvrednije, to je iznad svega. Neprocjenjivo je. Pa i neizrecivo. Ali i ono što je fizički smješteno u visine, također je iznad svega. Hrvatski naslov, baš kao ni engleski, ne daje odmah naslutiti da je riječ o drveću, šumama, ekološkoj tematici, koja prema kraju romana završava protestnim boravkom ekoaktivista „iznad motornih pila i bagera“, u krošnjama stabala. No navodi nas – u oba slučaja – na pomisao da se bavimo nečim vrhunaravnim, pomalo onostranim, rubno himničnim ili čak propovjedničkim. Iz pozicije prevođenja, važno je da Hölbling Matković čuje svečani i pomalo zagonetno objavljivački ton Powersove engleske kovanice „the overstory“, kao i da joj pronalazi blisku i točnu sestrinsku sintagmu, u posve drukčijem kolokacijskom radijusu.

U samom tekstu, Hölbling Matković također pažljivo čuva i rafinirano produbljuje s jedne strane mizantropski (ljudi su štetočine), s druge strane dendrofilski ton samog autora. Powers, naime, radi s veoma jednostavnim polarizacijama vrijednosti i narativno forsira isti ton misnoprosvjetiteljskog zanosa pripovijedanja, s vrlo malo senzibiliteta prema književnosti kao vrsti umjetnosti koja je odavno „iznutra“ posvećena i opsjednuta stablima, svejedno govorimo li o romantičarima, Tolkienoviim entima, Calvinovu Baronu drveća, svekolikoj poeziji na potezu od Ovidija do Stanleyja Kunitza ili romana Jedno stablo raste u Brooklynu Betty Smith. Ništa od navedenoga zapravo se ne pokazuje kao utjecaj u Powersovu radijusu čitanja/pisanja, premda je riječ o autoru koji iz poglavlja u poglavlje dosljedno slavi drveće. Njegovo je glavno dijaloško crpilište prvenstveno svečana (primjerice vedska, nordijska i kabalistička) epika posvećena stablima života, što je sačuvano i svečanom ritmu uvodnih rečenica prijevoda romana: Više je načina grananja nego što će ijedna obična olovka ikada pronaći. Čitaj: olovka je naravno napravljena od drveta i smatra se temeljnom ljudskom alatkom, ali nijedna olovka nije nikad nacrtala ili napisala nešto usporedivo s inteligencijom stabla od kojeg je izgrađena (upozorava nas pisac). Ili: Tvoja nas vrsta nikad ne vidi cijele. Propuštate pola toga, i više. Uvijek je jednako toliko ispod zemlje kao i iznad. To je nevolja s ljudima, njihov korijenski problem. Život teče uz njih, neviđen. (…) Zbog živoga drveća pjeva ženi: 'Da ti je mozak samo malo zeleniji, potopili bismo te značenjem'.

Powers je do te mjere na strani svetosti drveća da mu se ljudski životi u romanu čitavo vrijeme čine relevantnima samo ako su njegovali, fotografirali ili aktivistički čuvali stabla. Mogli bismo reći da pisac inzistira na tome da stabla promatraju ljude na način ogromnog biljnog kôra ili kolektivnog protagonista koji u susretu s drugom vrstom nikad ne razvija baš veoma zainteresirani fokus na čovjeka, jer šuma ne traga za ljudskim autorstvom, nego je svjesna svoje primarne aktivnosti stalnog ispisivanja biopostojanja. Korski ton i korska perspektiva iznimno su teški, koliko i izazovni za oblikovanje u 21. stoljeću, što je u romanu predstavljeno i kao etički problem manjka ljudske solidarnosti, manjka naše sposobnosti da stvorimo „zajednički um“, nasuprot stalnom sudjelovanju i suosluškivanju stabala u biljnoj zajednici. Powers svjesno ide protiv narativne tradicije izrazito individualističkih shvaćanja književnih likova, čija svijest u pojedinim epohama (romantizma, modernizma) u cijelosti zaposjeda autorski tekst. No činjenica je da se danas sve više pojavljuje potreba uspostavljanja kolektivnog glasa na razini književnog pripovijedanja i da je Powers jedan od autora koji su tome u stanju posvetiti čitav roman.

I Hölbling Matković stoga pronalazi gorljivi, alegorijski ton „zajedničkog glasa“ pripovijedanja, osmišljenog tako da su glasovi pojedinih likova, koji se pojavljuju kroz čitav niz pojedinačnih predstavljanja uvodnih poglavlja („korijena“), isto onoliko daleki/zasebni, koliko i međusobno slični, na kraju se objedinjujući u deblo zajedničke priče i finalno granajući u krošnju. Ne samo da stabla pričaju ljude, a ne obrnuto, nego se i ljudi neprestano pretvaraju u stabla (zbog čega roman izaziva i začudnu tjeskobu). Hölbling Matković svakako čuva male razlike u kulturalnim i lingvističkim kontekstima „stablovidne“ karakterizacije likova, baš kao i svjestan autorski odmah od bilo kakve antropocentrične karakterne psihologizacije. Stabla se u ovom romanu najviše bave „svojim mislima“ o neprestanoj ekspanziji, kolanju i obnovi života, zbog čega im se ljudski uplivi u biosustav čine sitnima, egoističnima, previše međusobno otuđenima, kratkotrajnima i nedovoljno prepuštenima slobodi rasta. Čak i onda kad ih ljudske mizerije (barem kad je u pitanju međusobno mjerenje dugovječnosti i veličine) sustavno uništavaju, stabla u romanu nastupaju kao neka vrsta neumornih bogova kreacije, čija je emocionalna temperatura niska i postojano vedra, jer su stalno zaokupljeni uspostavljanjem zajedničke vibracije ili kolektivne frekvencije globalne „šume“.

Kako je prevoditeljica već radila s autoricama i autorima koji su intimniji s prirodnim, negoli s ljudskim svijetom, prevodeći, primjerice, na hrvatski jezik američku autoricu Barbaru Kingsolver, ne čudi što Hölbling Matković veoma točno pogađa Powersovu filozofiju stoičkog, koliko i regenerativnog pulsiranja velikog „stabla života“. Riječ je o translatorici koja doista izvrsno poznaje i samu botaniku, brojne aspekte biologije drveća, terminologiju i prirodoznanstvenu topiku opisivanja ekosustava stabala. Gdje god može, saznaje i daje nam hrvatski biljni naziv, a ne latinski (što se čini velikim i predano odrađenim istraživačkim zalogajem).

To je posebno prisutno u dijelovima romana posvećenima botaničarki Patriciji Westerford, koji su prevedeni ne samo točno (Hölbling Matković je švicarski pouzdana po pitanju egzaktnosti prijevoda), nego se pojavljuju i jednako prirodoslovno zaneseni kao što stoji i u originalu. Ova vrsta prevodilačkog prihvaćanja i rekreacije autorskog nadahnuća, stvaralačkog i afinitetskog „dosluha“, veoma je važna za suvremena djela ekofikcije, u kojima se prirorodoslovno znanje često isprepliće s potrebom poetske invokacije. U Powersu doista imamo autora koji pokušava artikulirati „organsku formu“ ili organski glas šume, zbog čega je neobično važno što u hrvatskom jezičnom krugu pronalazi jednako pasionirani „znanstvenopoetski“ glas prevoditeljice: 

Ispostavlja se da milijun nevidljivih zamršenih vijuga ove
umjerene prašume treba svakakve posrednike u pregovorima
oko smrti da bi krugovi funkcionirali. Očistite takav sustav,
i oni nebrojeni samoodrživi izvori presuše. Evanđelje novoga
šumarstva potvrđuje to najdivotnijim nalazima: brade
lišajeva visoko u zraku rastu samo na najstarijim stablima i
vraćaju potreban dušik u živi sustav. Podzemne voluharice
hrane se tartufima i šire spore pupavke po šumskom tlu.
Gljive prožimaju korijenje stabala u tako čvrstom partnerstvu
da je teško reći gdje jedan organizam prestaje, a drugi
počinje. Glomazne četinjače uzgajaju adventivne korijene
visoko u krošnjama, koji rone kako bi se hranili pokrivačem
tla nakupljenim u rasohama vlastitih grana.
Patricia se posvećuje duglaziji. Ravna ko puška, ne širi
se, juri uvis trideset metara prije prve grane. To je ekosustav
za sebe, domaćin više od tisuću vrsta beskralješnjaka.

Duglazija inače pripada zimzelenoj porodici borovki, s time da sam istražujući stabla na poticaj romana i da su sve europske duglazije izumrle tijekom zadnjeg ledenog doba, dok su one američke još uvijek veoma, veoma visoke i vitalne. Jedan od razloga zašto je Powers i dobio Pulitzera ima veze s promjenom antropocentrične paradigme jezične svijesti prema pokušaju da literatura uključi svoje teksture – tkanja – i biljnu retoričku raskoš i ekspresivnost, odnosno da „prevodilački“ pokušamo naučiti strane jezike suekološkog kôda biljnog života na Zemlji. Druga je stvar što danas već svaki srednjoškolski obrazovani (europski) učenik biologije uči da je šuma biozajednica u kojoj je svaka molekula krucijalno i životodavno povezana s drugim molekulama, dakle ta vrsta uvida sigurno nam nije otkriće. Ali razumijemo li zbilja implikacije ove biologijske istine? Rekla bih da na razini mnogih literarnih vrsta i žanrova stalno raste potreba generiranja novih oblika ekološke kompetencije, kao i strast prema proširivanju granica međuvrsne percepcije. Primjerice karipski autor Derek Walcot piše „zvuk mog lišća je zvuk moga jezika“, dok bengalska spisateljica Mahasweta Devi svojim romanom Pravo na šumu inzistira na tome da je biljni svijet oduvijek bio temelj svakog preživljavanja, jer je pružao utočište najsiromašnijima, onima koji se nisu „snašli“ u sustavu stjecanja vlasništva i njegove urbane eksploatacije. Na sličan način razmišlja i Richard Powers, opisujući šumu kroz niz projekcijskih perspektiva imigrantskih likova, kojima će upravo šuma (a ne civilizacija) postati utopijsko mjesto, dom, utočište pred ljudskom destruktivnošću (posebno u zemljama iz kojih su bili prisiljeni emigrirati, što je naročito istaknuto oko kineskih doseljenika u Ameriku).

Napomenimo i da je šuma u romanu mjesto sustavne aktivističke borbe koja ne uspijeva, zbog čega Hölbling Matković hvata i tragični ton ekološke epike, duboko razočarane i u korporativni odnos prema prirodi i u dosege zelenog aktivizma. Kako roman napreduje, sve smo dalje od taktilnosti, zvukovnosti i senzornosti prirode, sve smo dublje uronjeni u „gnjevno evanđelje“ poharanog svijeta i sve smo više (čak i na razini zapleta) povezani s policijama, zatvorima i sudnicama, u kojima završavaju ekoaktivisti. Kako arboralnost u tekstu nije pobjednička, nego sve više elegična, prevoditeljski se također prema kraju romana primičemo tonu sublimiranog oplakivanja, žalovanja, poraza, što je također jedna od manifestacija teksta koju prevoditeljica prenosi s gotovo glazbenim osjećajem za postepenu promjenu afektivnog kolorita. 

Navodim još jedan odlomak koji pokazuje do koje mjere Hölbling Matković rezonira ne samo s originalom, kroz opis ljudske identifikacije sa stablom sekvoje, nego i koliko je paralelnih razina suprožimanja prisutno na razmeđi digitalnog i šumskog premreživanja:

Otac izloži da sva debla na svijetu potječu iz istog korijena i jure
van, niz sve šire grane jednoga stabla, nastojeći nešto.
Razmisli o kodu koji je stvorio to divovsko drvo, Neelayju
moj. Koliko je u njemu stanica? Koliko je uključenih programa?
Što oni sve rade? Što pokušavaju doseći?
U Neelayjevoj lubanji svagdje se pale svjetla. I ondje, u
tamnoj šumi, dok maše onim svojim snopićem svjetlosti i osjeća
brujanje onoga visokog crnog stupa, on spozna odgovore. Grana
se samo želi granati. Poanta igre je da se dalje igra.

Prijevod radi na uspostavljanju novog literarno-ekološkog jezika, novog registra ekološke književnosti unutar hrvatskog jezika i književnosti, ishodišno proizašlog iz rukopisa Richarda Powersa, ali mnogo dalekosežnijeg od knjige koja ga inaugurira. U ovom slučaju, upravo je prevoditeljica osoba koja donosi sa sobom brojne nove literarne dozvole za eksperimentiranje s estetikom i etikom zemljo-pisanja (kao opreke zemljopisu), odnosno omogućava nam, postkolonijalno ili fanonovski rečeno, da ispravimo nepravdu koja se stalno iznova nanosi osvojenoj, porobljenoj i zlostavljanoj Zemlji. Zanimljivo je da briga za stabla, međutim, postoji tradicionalno i u našoj narodnoj tradiciji, pa tako Maja Bošković-Stulli u svojoj zbirci narodnih bajki Drvo nasred svijeta (Zagreb: Školska knjiga, 1961) ovako bilježi početak priče o drvetu koje je ujedno i čitav svijet:

Poraslo jedno drvo nasred svijeta, pravo kao strijela, a toliko
u visinu nebo otišlo da mu nije mogao niko viđeti ni grane
ni lišće ni šta na njemu rađa, pa senije moglo viđeti ni grane
otkuda su se razdvojile od debla. Tome se čudu svako čudio,
ali se niko nije mogao na drvo popeti jer je bilo svud glatko
i oblo da se ne može čovjke ni za što prihvatiti rukama.

Završno, jedan od razloga zašto je prijevod dugo vremena bio „nevidljiva“ ili javno zapostavljena vrsta autorstva vrlo je sličan razlozima zašto je i Zemljino autorstvo godinama uzimano zdravo za gotovo i tretirano s nepoštovanjem: ako je prostor koji obitavamo puka „građa“ koju iskorištavamo, a ne bogati i osjetljivi ekosustav supovezanih života, naravno da nam je nepronična i sama ideja prevođenja. Prevođenje je slično stablima iz Powersova teksta: ono radi kao medij, kao subjekt slušanja i osluškivanja onoga što se između jezika pokazuje kao živo, okrenuto rastu, prijemčljivo i za promjene i za nove biofikcijske adaptacije.

Hölbling Matković vrlo dobro čuje i kolokvijalne dimenzije Powersova romana, podsjećajući nas koliko različitih socijalnih registara paralelno ulazi u romanesknu strukturu:
Mimi bindža. Svaki šestominutni klipić traje vječno, a ona rijetko
izdrži dulje od nekoliko desetaka sekundi. Klikne na klipić koji se
zove ArBoReal. Objavljen je prije nekoliko mjeseci i već je skupio
tisuće dignutih i spuštenih palčeva. Početni kadar rasvjetljuje se iz
mraka na golu sječu dokle god oko seže.

Vrsta jezika koju koristi Powers stalno je na rubu sakralnog, himničnog jezika i njegove specifično angažirane poezije, slavljenja (prirode) i proklinjanja (ljudske bahatosti prema prirodi), zbog čega bismo mogli reći da hrvatski prijevod Lare Hölbling Matković postiže i transversifikaciju ili paralelnu izvedbu svečane, izrazito lirski povišene stilske intonacije originala. To je možda najteži, najzahtjevniji aspekt ovog prijevoda, obzirom da poetska orijentacija originala sublimira čitav niz mitopoetske epike, bajkovne građe, spiritualnih i svetih tekstova, kao i zavjereničkog obraćanja koje je bliskog didaktičnim pjesmama u prozi, što znači da je za adekvatno prevođenje ovog Powersova romana potrebno imati iskustvo čitanja literature u potezu od epskih zaziva božanskog gnjeva, preko Whitmanova slavljenja vlati trave i Thoreauova Waldena, sve do Tihog proljeća Rachel Carson ili suvremenih tekstova kao što su Nasljeđe gubitka indijske spisateljice Kiran Desai. Hölbling Matković također (svjesno ili nesvjesno) prevodilački crpi iz spomenutih izvora, pri čemu tekst sadrži i niz eksplicitnih poetskih citata, prevedenih i s kineskog (a ne samo engleskog) jezika. Osim toga, prevoditeljica ne samo da vlada i vrlo kompleksnim tehničkim i poetskim dimenzijama jezičnih transfera, nego nam donosi roman koji se bavi pitanjem možemo li „prevoditi“ permanentni poesis (stvaranje) biljnog svijeta u oskudnost i formulacijsku konačnost ljudskih jezika. Njen odgovor isti je kao i Powersov: biom je vrsta golemog orkestra, čija nas muzika prati, oblikuje i poziva na sudjelovanje. Dapače, možda bismo upravo povodom ovog romana trebali iskovati termin „biomske inteligencije“, koja nije suprotna onoj artificijelnoj, nego se s njom – prevodilački – dopisuje. Prevodilačka je autorska zasluga da tu vrstu senzoričkog i etičkog iskustva sada imamo i u hrvatskom jeziku.