Pregled novosti

Roman Jaroslava Hašeka “Osudy dobrého vojáka Švejka za světové války” među opsežnim je, da ne kažem debelim romanima, onaj koji sam, u to nema baš nikakve sumnje, najviše puta pročitao. U originalu, na češkom, međutim, nijednom! Naprosto, previše sam lijen da bih učio i naučio češki toliko dobro da na češkom čitam Švejka. Iako, ne znam za bolji razlog da se neki jezik nauči od toga da se na njemu pročita knjiga. Problem je samo taj, objašnjavam ja to samome sebi, što bih zbog Don Quijotea trebao naučiti španjolski, zbog Dantea talijanski, zbog kneza Miškina ruski, zbog Cărtărescua rumunjski, zbog Thomasa Manna njemački, zbog Krúdyjeva Szinbáda mađarski, zbog Zagajewskog poljski… I kako bi mi onda od tolikog učenja barem tridesetak nasušno važnih jezika moje književnosti ostalo vremena za čitanje? To je razlog što sam sve pobrojane, kao i neizvjestan broj onih koji su ostali iza tri tačke, pročitao uzdajući se u dobre i manje dobre, darovite i manje darovite, marljive i manje marljive njihove prevoditelje.

            Međutim, eto, postoje i knjige koje ne samo da sam čitao više puta, nego sam ih čitao i u više prijevoda. Tu su, na neki način, knjige kojih se živ ne mogu načitati. Na neki način od njih sam, tih knjiga, načinjen. Ili mi život nema bolje i ugodnije svrhe i smisla od čitanja tih, više puta dočitanih knjiga.

            Ali nijednu, kažem, nisam čitao koliko Švejka. Trotomno izdanje beogradskog Ježa, u prijevodu Petra Andrića, čitao sam samo jednom. (Nije, možda, važno za priču: ali odmah početkom opsade Sarajeva, svibnja 1992., metak ispaljen iz strojnice prošao je kroz prozor naše kupaonice na Sepetarevcu, pa kroz vrata hodnika, razbio je staklo na masivnom socijalističkom regalu u hodniku i zabio se u treći tom Švejka. Danas, oštećena, ali i dalje čitljiva knjiga zajedno s ostale dvije boravi u našem pulskom stanu.) Jednom sam, odmah nakon izlaska, pročitao i prijevod Nade Gašić, temeljen na zagrebačkom kajkavskom govoru Nadina djetinjstva, kao i nekog njezinog prenatalnog zavičajnog jezika, koji je istinskome i rasnom piscu, naročito pripovjedaču, često intrigantniji i bliži i od takozvanog materinjeg, od malih nogu doživljavanog jezika. Prijevod Ljudevita Jonkea, koji se i danas među hrvatskim švejkistima i švejkijancima doživljava kao kanonski, dočitao sam dvaput, a čitao ga mnogo više puta. I na kraju, ili na početku svakoga mog početka razgovora o Švejku, stoji poput stijene i obeliska Stanislav Vinaver i njegov prijevod, naslova “Doživljaji dobrog vojnika Švejka u Prvom svetskom ratu”. Ovu knjigu dočitao sam - nakon što sam je prvi put čitao kao dvanaestogodišnjak, u postelji, tjednima bolujući od nekog tvrdokornog bronhitisa, stalno na granici upale pluća - do današnjega dana još tri puta, a čitao sam je parcijalno i na mahove, uglavnom je noseći na odmore i kojekakva iritantna putovanja, barem još dvadeset puta. Vinaverov prijevod Hašeka u mom je životu jedna od onih knjiga kakve oduvijek postoje među skoro svim pismenima, uključujući i one koji gotovo ništa i ne čitaju. Nekoj je pobožnoj seoskoj ženi, koja ide u posjetu sinu u Irsku, pa prvi put u životu leti avionom, takva je knjiga molitvenik. Ivi Andriću, kad su ga posljednji put vodili u bolnicu, ta knjiga bila su “Samorazmatranja” Marka Aurelija. Meni, takva knjiga, premda nipošto jedina, u raznim je prilikama životnih tuga i nedaća, ili naprosto trenutaka koji su odveć nabijeni raznim uzbuđenjima, bivao i bit će Vinaverov prijevod Švejka.

            A kako sam ga već toliko puta čitao, mogu ga naslijepo, u glavi i u imaginaciji, a onda i s različitim prijevodima na stolu, uspoređivati s Jonkeovim, ali i s prijevodima Nade Gašić i Petra Andrića. Vinaver u tim je usporedbama genijalan - jer uvijek pronađe nevjerojatan i nemoguć jezični ili stilski korelativ u jeziku na koji prevodi. Jonke je, očito, precizan i pokatkad smrtonosno tačan. Ali mora li se biti baš tako tačan? Ili ako vam je milije - točan? Vjerojatno biste rekli, pozivajući se na vlastito čitateljsko ili prevoditeljsko iskustvo, da mora. I kada bismo, recimo, uspoređivali prijevod velikoga i zapravo vrlo duhovitog zagrebačkog jezikoslovca Ljudevita Jonkea s prijevodom Stanislava Vinavera, tako što bismo rečenice, pa možda i čitave odlomke, sravnjivali s izvornikom, Jonke bi, bit će, ispao bolji. Jonke bi pobijedio u tom natjecanju bez natjecanja. Ali ako bismo roman razdijelili u scene i prizore, u epizode i male narativne cjeline - kakvih je kod Hašeka svo obilje, tada bi Vinaver, da se vulgarno izrazimo, s crnom zemljicom sravnio Jonkea i njegov prijevod. Na kraju, kad bismo uspoređivali dvije knjige, Vinaverovu i Jonkeovu, Vinaverova bila bi u književnom smislu apsolutno superiorna, bolja, duhovitija, moćnija. Onakva kakva naprosto i mora biti knjiga jednoga od najvećih srpskih i južnoslavenskih pjesnika kada se nađe u usporedbi s knjigom jednoga od čuvenijih i marnijih hrvatskih i južnoslavenskih jezikoslovaca i bohemista, te književnih i jezičnih znanstvenika. Naravno, tako je kada govorimo o knjigama koje sadrže umjetnički tekst.

            Osim toga, Vinaver osim što je bio ozbiljan pjesnik, “rudar u jeziku”, bio je genijalan persiflant, parodist, imitator, rugalac, pantologičar, koji je ispisivao, iz čiste ludosti književne i pjesničke, čitave antologije srpske i hrvatske književnosti, sačinjene od tekstova koje je pripisivao drugim piscima, koristeći se karakteristikama njihova stila, teksta i imaginarija. Upravo on je, Stanislav Vinaver, praotac Feral Tribunea, naročito Feralovih pjesničkih parodija, koje je ispisivao Predrag Lucić. Tim duhom, s tom pameću i darom, Vinaver je pristupao prevođenju Françoisa Rabelaisa i Françoisa Villona. Njegov “Gargantua i Pantagruel” jedna je od najveličanstvenijih gozbi srpskoga jezika, premda će mnogi romanisti, katkad i ispotiha, reći da Vinaverova knjiga baš i nema previše veze s Rabelaisovim originalom. Ali što je, zapravo, smisao prevođenja pjesničkih djela koja se svojom fakturom i jezikom, svojim duhom i smislom, čine neprevodivima? Treba li prevoditi sadržaj iskaza, tako da se onaj kojeg svom prijevodu izlažete informira o čemu to Rabelais piše, ili je smisao u interpretiranju djela, tako da se, često i uz faktografsku štetu, pokuša u drugome jeziku stvoriti umjetnina duhom i doživljajem dostojna “Gargantue i Pantagruela”? Odgovora ne znam, samo pitam.

            Prevodeći Švejka, Vinaver, naravno, nije izvodio onakve akrobacije kao u prijevodima Rabelaisa i Villona, ali nije ga bilo briga ni hoće li mu picajzle tražiti greške i nepreciznosti u odnosu na original. Osim što mu je bilo važno da djelo bude umjetnina, i da Hašek u njemu bude Hašek - u onoj mjeri i na onaj način na koji je to u Srba i Hrvata moguće, on je ovu knjigu prevodio tokom 1947. i 1948, malo po povratku iz koncentracijskog logora u Osnabrücku, gdje je proveo pune četiri godine kao jugoslavenski kraljevski oficir, zarobljen u kratkotrajnom Aprilskom ratu 1941. U logoru je imao pomalo i specijalan tretman jer je bio i - Židov. Premda u prijevod Švejka nije izravno upisivao vlastito iskustvo i sudbinu, niti sudbinu svojih stradalih rođaka, glava i srce s kojima je prevodio bili su glava i srce onoga koji je upravo preživio Holokaust. Mislite da to nema veze s prijevodom? Možda i nema, ako prevoditelj nije pjesnik, ako nije Vinaver, i nije genij.

            Početak romana o Švejku svakako jedan je od upečatljivijih romanesknih ulazaka iz svih naših književnih iskustava. Jedna je to od onih slika i konstrukcija u jeziku koje čine frazeologiju čitateljeva bivanja na zemlji. Ono čega se sjećam to sam ja. Ono kako je moj svijet opričan, to sam također ja. Evo kako Švejk započinje u Vinaverovu prijevodu:

            “- I tako nam ubiše Ferdinanda - reče služavka gospodinu Švejku, koji je otpre nekoliko godina, pošto ga je vojna lekarska komisija definitivno proglasila za blesavog i otpustila iz vojske, živeo od prodaje pasa, gadnih nečistokrvnih rugoba, kojima je falsifikovao rodoslove.

            Pored toga zanimanja još se baktao i sa reumom, i baš je trljao kolena opodeldokom.

            - Koga to Ferdinanda, gospođo Miler? - upita Švejk, ne prekidajući masiranje kolena. - Ja poznajem dva Ferdinanda. Jednoga, što služi kod drogeriste Pruše, i što mu je u zabuni popio flašicu nekakve vodice za mazanje kose, a onda, znam još i Ferdinanda Kokošku, onog što skuplja pseća govanca. Ni za jednog ni za drugog nije nikakva šteta!

            - Ali zaboga, milostivi gospodine, pa ja govorim o gospodinu nadvojvodi Ferdinandu, onom iz Konopišta, o onom debelom, pobožnom!…

            - Jezus-Maria - uzviknu Švejk. - Divota! A gde li se to gospodinu nadvojvodi desilo?

            - Ucmekali ga u Sarajevu, milostivi gospodine, iz revolvera, baš kad se sa svojom nadvojvodkinjom vozio u automobilu.

            - Ta šta kažete, gospođo Miler! U automobilu! Tako veliki gospodin da to sebi dozvoli, a pritom i ne pomisli da takva vožnja može i nesrećno da se završi! I to još u Sarajevu! U Bosni, gospođo Miler? To su sigurno Turci uradili! Ipak nije trebalo da im otimamo Bosnu i Hercegovinu. Ali šta možemo, gospođo Miler!… Znači gospodin nadvojvoda je već otišao bogu na istinu. A da li se dugo mučio?”

Evo kako isti taj početak zvuči kod Jonkea:

            “Ubili nam dakle Ferdinanda! - reče dvorkinja gospodinu Švejku koji je prije nekoliko godina bio otpušten iz vojske pošto ga je vojna liječnička komisija definitivno proglasila slaboumnim, pa se prehranjivao trgujući psima, ružnim, nečistokrvnim nemanima kojima je krivotvorio rodoslovlje.

            Osim toga bolovao je od reumatizma i baš je mazao koljena opodeldokom.

            - Kojega Ferdinanda, gospođo Müllerova? - upita Švejk. ne prestajući s masažom koljena - ja poznajem dva Ferdinanda. Jednoga koji je sluga kod drogeriste Pruša, pa mu je jednom u zabuni ispio bocu nekakve tinkture za kosu, a poznajem još i Ferdinanda Kokošku koji sakuplja pseće izmetine. Obojice nije nikakva šteta!

            - Ali milostivi gospodine, gospodina nadvojvodu Ferdinanda, onoga iz Konopišta, onoga debeloga i pobožnoga!

            - Isuse i Marijo! - uskliknu Švejk. - To je fino! A gdje se to desilo gospodinu nadvojvodi?

            - Udesili ga u Sarajevu, milostivi gospodine, revolverom, znate. Vozio se ondje sa svojom nadvojvodkinjom u automobilu.

            - Gle, gle gospođo Müllerova, u automobilu. Da, takav gospodin može to sebi priuštiti, a pritom i ne pomišlja kako se nesretno može završiti takva vožnja automobilom. I to još u Sarajevu, to je u Bosni, gospođo Müllerova. To su valjda uradili Turci. Nismo im smjeli uzeti tu Bosnu i Hercegovinu. Eto vidite gospođo Müllerova. Gospodin nadvojvoda je sad već mrtav. A je li se dugo mučio?”

            Prvo što će svaki čitatelj osjetiti jest da je Vinaverov prijevod glađi, mekši i na neki način ujezičeniji. Zvuči sasvim kao da i nije prijevod, nego je tekst u originalu srpski. “I tako nam ubiše Ferdinanda” rečeno je kao kroz uzdah. Priča započinje usputnom konstatacijom jednoga dramatičnog dana. Jonke to formulira kao: “Ubili nam dakle Ferdinanda”. Može i tako, rečenica malo neispravna, govorna. No, dok Vinaverova ne sugerira nikakav naročit emocionalni angažman, tek konstataciju jedne obične žene o nepogodi u povijesnom vremenu, Jonkeova je nekako napeta. Gospođi Müllerovoj, za razliku od Vinaverove gospođe Miler, Ferdinanda je žao. S tim da je gospođa Miler aktivna u događaju, a gospođa Müllerova pasivno mu nazoči. Ali da nije ovdje riječ o čitateljevim govornim i jezičnim afinitetima, a ne o značenjima dvije skoro iste rečenice? Može biti i da je tako. Ali rečenica “I tako nam ubiše Ferdinanda!” pamti se i citira, pretvorena u svakodnevnu frazu, izražajniju i od one s kojom Tolstoj započinje roman o ženi koja se bacila pod vlak, dok se rečenica “Ubili nam dakle Ferdinanda!” teže pamti i nepogodna je za frazu. Nemoguće ju je tek tako citirati, jer kako u njoj nema ritma ni govorne gipkosti, ona izvan knjige ne znači mnogo. Ta je rečenica naprosto knjiška. I to ne bi bio veliki prigovor da njome ne započinje ovakav roman, i da upravo ta rečenica u ovom romanu nije mišljena kao jak udarac i timpan, kao fraza u koju će se, premda iskošeno i u nagoviještenoj šali, sabrati sva moć jezika.

            Gospođa Miler je služavka, gospođa Müllerova je dvorkinja. Prva riječ je svakodnevnija i frekventnija, hrvatski bi se to reklo sluškinja, a druga riječ je probranija, starija i maglovitija. Nevolja prevođena na hrvatski u biti je slična nevolji pisanja hrvatskim jezikom: počesto se, tamo gdje ne bi smjelo biti tako, u tekstu pojavljuju sintaktičke konstrukcije, a pogotovu leksemi kakvih u govoru naprosto nema. Brbljanje i pisanje nisu, naravno, isto. Ali kada se brbljaj više ne može prenijeti u tekst, ili kada se jezik brbljanja više ne može prepoznati u jeziku teksta, tada se jezik počinje dijeliti na dva jezika. Zato što je devedeset posto njegovih govornika nepismeno i nema doticaja s tekstom? Ili možda zato što devedeset posto njegovih tekstopisaca ne govori aktivno materinjim jezikom ili ga se srami pa u tekstu se koristi nekim drugim jezikom? Ovakva pitanja nije umjesno izgovarati pred časnim i čestitim Ljudevitom Jonkeom. Ali dobro ih je, makar i po cijenu grdne iritacije ili urtikarije, postavljati pred hrvatskom književnošću i pred živim korom hrvatskoga književnog prevođenja. Nije dobro, opasno je, pisati ili prevoditi s rječnikom pokraj sebe. Rječnik treba biti nekoliko metara dalje, tako da se moraš dići kada ti rječnik zatreba. I moraš imati živu svijest da jezik kojim pišeš i na koji prevodiš znaš mnogo bolje i tačnije od svih njegovih rječnika i pravopisa. Ako nije tako, svi pravopisi i rječnici ovoga svijeta neće ti biti od pomoći.

            U nastavku, u istoj rečenici, slijedi jedno od najgenijalnijih romanesknih - da ne kažem šahovskih! - otvaranja za koje znam. Vinaver tu kaže da je “vojna lekarska komisija” Švejka “definitivno proglasila za blesavog i otpustila iz vojske”, dok nas Jonke izvještava kako je Švejk “prije nekoliko godina bio otpušten iz vojske pošto ga je vojna liječnička komisija definitivno proglasila slaboumnim”. Volio bih tu znati, ali nisam u prigodi da nađem, kako je Hašek to mislio u originalu, jer “slaboumnim” je malo prejako, danas, u doba bolesne političke korektnosti, odavno preko granica teške uvrede, tako da ne sumnjam kako će osviješteno holivudsko čitateljstvo naše malograđanske varoši smjesta otkazati Hašeka i manuti se daljeg čitanja, a “blesavog” je nekako preslabo i nekako skroz vinaverovski. Na ovom mjestu miliji mi je i bliži Jonke.

            No, do kraja rečenice svašta će se još dogoditi pa ćemo saznati i da je Švejk “živeo od prodaje pasa, gadnih nečistokrvnih rugoba, kojima je falsifikovao rodoslove”, ili da “se prehranjivao trgujući psima, ružnim, nečistokrvnim nemanima kojima je krivotvorio rodoslovlje”. Ovdje je Vinaver opet tačniji i mnogo lakši na jeziku. Ima smisla da pas bude “rugoba”, jer je rugoba tek nešto što je nepopravljivo ružno. Ali neman je nešto sasvim drugo: neman je tek posredno ružna, premda to uopće i ne mora biti. Neman samo straši, ugrožava, prijeti. Neman je, eventualno, nekakav morski pas, a samo za ljude koji se inače plaše pasa suhozemni bi pas mogao biti neman. Osim toga, nemani su jednako rasni psi, kao i džukele, koje Švejk okuplja. Nemanima se naprosto ne falsificiraju rodoslovi, jer su nemani rodom nemani. Vazda rasne.

            Možda u češkom ovo funkcionira, ali u hrvatskom ne funkcionira. Zabluda u koju Jonke uvede svog čitatelja nije, naravno, fatalna. Dobro će on razumjeti što mu je prevoditelj htio reći. Ali uvijek je loše kad prevoditelja moramo razumijevati na način na koji ne razumijevamo pisca. Uvijek je loše kad se prevoditelj pokaže, da se sad i našalimo - malo blesavim. Loše je ako je prijevod takav da ga moramo dalje prevoditi na naš jezik. Jonkeov Švejk nikako nije takav, ali mutnim upisivanjem riječi “neman” tamo gdje se neman teško može naći veliki nam je naš prevoditelj dao priliku da se požalimo na one koji su manje dobri i pažljivi od njega.

            Vinaver koketno veli da Ferdinand Kokoška skuplja pseća “govanca”, dok Jonke kaže da on to sakuplja pseće “izmetine”. Vjerojatno je u našem jeziku i govoru bilo vremena kada su izmetine mogle biti obična, frekventna riječ. Njome se knjiški nazivaju govna. Postoji, međutim, neki đavo u jeziku koji takozvane zamjenske, pristojne i salonske riječi nespretnom a čestom upotrebom pretvara u vulgarizme, uhu i umu neugodnije mnogo od onih koje su trebale ublažiti i upristojiti. Govno je još za Jonkeova života, i za njegova prevođenja Švejka, bilo mnogo ljupkija riječ od izmetine. Ali ne i za jezikoslovca, ali ne i za rječnikovca, koji je iz Jonkea tako sigurno i superiorno prevodio ovaj veliki roman. Njemu je posve obično i naravno bilo pasje govna nazivati izmetinama. Tim prije što to i nisu, pravo da kažemo, govna. Nego nešto od toga sitnije, manje ljudsko, više pseće. Vinaver, pak, kaže - govanca. Tako damski ljupko i ubitačno tačno, sočno točno.

            Ako je suditi po nekoliko uvodnih rečenica prijevoda, Vinaveru su psi miliji bili nego Jonkeu.

            Saznavši kojeg je to Ferdinanda ubilo, Švejk će odaslati markantni uzvik čuđenja, zapanjenosti, kobajagi očaja, karakterističan za naš kršćanski svijet u onoj nekoj prošloj epohi. Tako gdje današnji naš čovjek opsuje, onodobi je zazivao Boga i Božju rodbinu. I nije pritom imao svijesti da upravo to čini, kao što ni mi nemamo svijest da u takvim prigodama psujemo. Tu će stvar postati zanimljiva, jer pseudoreligiozne fraze kao i psovke usko su povezane sa zavičajnim govorima. Te riječi i fraze, tako se barem vjeruje, ne postoje u knjiškom i književnom jeziku, kreću se samim rubom jezičnoga standarda, tako da prevoditelj kroz njih govori o sebi i svom doživljaju svijeta i jezika.

            Podrijetlom, Jonke i Vinaver su, zapravo, bliska čeljad, rođaci iz provincije. Jonke je Zagrepčanin, rodom i djetinjstvom iz Karlovca. Vinaver je iz Šapca, ali prirođeni Beograđanin. Obojica su djeca kuferaških roditelja, čiji materinji, očinji i kućni jezici i govori nisu čvrsto fiksirani. Jonke će Švejkov usklik prevesti: “Isuse i Marijo!”, što je, pretpostavljam, upravo ono što je od djetinjstva on mogao čuti. Vinaver će prevesti: “Jezus-Marija!”, što će meni, o avaj!, opet biti bliže, jer je upravo tako moja Nona, inače obezvjerena katolkinja, ateistkinja njemačkoga materinjeg jezika, obično govorila.

            Ali njegov prijevod važan nam je ovdje zbog nečega drugog. Premda je potekao iz srpske sredine, iz čivijaškoga Šapca i iz samog srca Beograda, i nije živio među Hrvatima niti katolicima, on Švejka prevodi frazom koja je u biti još hrvatskija od one Jonkeove, jer je usto švapska, urbana i na takav način fluentna, ali i davno ukorjenjivana, da nije, čak ni kao pomoćno sredstvo u govoru, širila našim književnim tekstom. Naravno, ovo rješenje nije ništa bolje, premda je za nijansu efektnije, od Jonkeovog. Ali nama je važno i dragocjeno zbog sljedećeg: Stanislav Vinaver prevodi s punom sviješću o kulturološkom kontekstu jezika s kojeg prevodi i jezika na koji prevodi. To onda znači da zapadnokršćansku frazu srednjoeuropskoga, češkog svijeta neće prevoditi istočnokršćanskom frazom Beograda i Šapca. To nema nikakve veze s vremenom u kojem je prevodio, niti s jezičnim unitarizmom, niti s tim da je srpskohrvatski tobože nešto sasvim drugo nego što su srpski i hrvatski. Nema to čak veze ni s pitanjima policentričnoga jednog jezika, ili dva, tri, četiri, sedam istih ili vrlo sličnih jezika. U svakom od tih slučajeva praška se fraza, ili govor iz perspektive zapadnoga kršćanstva ne prevodi govorom iz perspektive istočnoga kršćanstva. Zašto? Zato što je u srpskom jezičnom iskustvu, posve jednako kao i u hrvatskom jezičnom iskustvu sretno upisano iskustvo i jednog, i drugog kršćanstva. I onda to s jedne na drugu stranu prevode samo loši ili tendenciozni prevoditelji.

            Zašto sam najednom zapeo za ovo? Zato što mi malo toga toliko ide na živce kao kada naši prevoditelji crkvene činove i zvanja u pravoslavlju prevode u činove i zvanja u katoličanstvu. I onda tako po ruskim romanima nailazimo na biskupije, biskupe, župe i župnike, premda u hrvatskom jeziku, u hrvatskoj kulturi, pa čak i u hrvatskoj katoličkoj svakodnevici, u grkokatoličkoj hijerarhiji kao i kod pravoslavaca u Hrvatskoj, i eparhija i episkopa i vladika, i parohija, i paroha. Ovo je samo jedan sitan, ali vrlo frekventan primjer, ali mnoštvo je primjera tog pre-prevođenja, koje osim što bespovratno kvari prevedeni tekst svjedoči o lijenosti duha i o strahu od vlastitog jezika i širine prostiranja vlastite kulture.

            Okolnost da Švejka imamo na toliko različitih prijevoda - hrvatskih i srpskih, dakle onih koje možemo čitati kroz iskustvo vlastitoga materinjeg jezika - višestruko je dragocjena. O tome je pisala i sama Nada Gašić, autorica jednog od ovih prijevoda, pišući da svatko od nas švejkijanaca ima svoj prijevod, i da je sasvim u redu da se upravo njega drži, ali kroz to mnoštvo prijevoda - od kojih su stvarno četiri dobra, koješta se može saznati ne samo o Švejku, nego i o našim jezicima, stanju u kojem se oni nalaze, o kulturnim politikama i politikama prevođenja, a onda i o osobnoj marljivosti i individualnom talentu, i o razlozima zašto se uopće prevodi i što je ustvari dobar prijevod. Premda ovo zadnje - što je dobar prijevod? - pitanje je mnogo kompleksnije i odgovorom neizvjesnije nego što je bilo nekad.

            Ako je književni prijevod prenošenje informacije iz jednoga jezike u drugi, tada je Ljudevit Jonke, prevodeći Švejka, postigao svoj cilj. Tako da poslije njega Hašekov roman ne bi trebalo prevoditi sve dok se stanje jezika toliko ne izmijeni da njegov prijevod ne postane nerazumljiv, tačnije sve dok ne nastane problem s prenošenjem informacije. Ako je, međutim, književni prijevod prenošenje umjetnine iz jednoga jezika i podrazumijevajućeg mu kulturnog konteksta u drugi jezik i njegov kulturni kontekst, uz minimalan gubitak autentičnosti ili preciznosti informacije, tada je prijevod Stanislava Vinavera književno i prevoditeljsko remek-djelo. No, dok nakon Jonkea i prenesene informacije nema previše smisla dalje prevoditi, Vinaverov Švejk poziva na dalja prevođenja. Kao što, uostalom, svaki veliki roman poziva na sljedeće velike romane. Svaki veliki roman uvod je u buduću književnost, budući tekst.

            Prevođenje s ciljem prenošenja gole informacije, pa još i prevođenje uz veliku pomoć propisanih pravopisa, te s rječnikom hrvatskoga jezika pod rukom, gdje episkopi i vladike postaju biskupi, a parohije župe, i gdje se govor u slengu prevodi nekim našim slengom, pa onda Laponci postaju kajkavci, a američki južnjaci, rodom iz Atlante, bivaju Dalmatinci, ne ište i ne traži znatniji književni talent, možda ni emocionalni i intelektualni angažman. To je idealan posao u fušu, za poslije posla, dok su djeca kod bake ili su na izvannastavnim aktivnostima. I to je, ne zavaravajmo se, pretežit oblik i način prevođenja danas. Tako se prevodi za knjige koje su prošle na Ministarstvu kulture ili na europskim fondovima, te za vruće bestselere The New York Timesa. Samo što to, naravno, nije više Jonkeov prijevod, nego nešto mnogo, mnogo lošije. Književno prevođenje s ciljem prenošenja gole informacije o izvorniku, koje je upravo onoliko dobro koliko se izvornik preslikao u drugi jezik, poput je transporta sladoleda s jednog na drugi kraj užarenog srpanjskog grada. Otopljeni sladoled naprosto se ponovo zamrzne, i to je onda to. Sve je kao što je bilo, samo malo drukčije.

            Starinski naši prevoditelji, čak i ako nisu bili odistinski pisci, ili ako nisu imali ludu hrabrost Vinaverovu, kakvi su recimo bili Ivo Hergešić ili besmrtni Iso Velikanović, prevodili su s nakanom stvaranja umjetnine. Služeći svojim piscima, oni su bivali ne samo njihovi glasnici u hrvatskome jeziku, nego su i vlastitim talentom jamčili njihov talent. I dok se Vinaveru ili Tinu Ujeviću prigovaralo na višku slobode, koju bi si uzurpirali pri prevođenju, svi oni smjerni posvećenici iz Velikanovićeva i Hergešićeva roda prevodili su krajnje obzirno. Razlika je bila uglavnom samo u tome što je Vinaver - te nešto manje i Ujević - pisao onako kako bi pisali njegovi pisci da su pisali našim jezikom, katkad im pripisujući i ponešto što oni nisu napisali, ali što je u najdubljem smislu bilo njihovo, dok su posvećenici prijevoda samo prevodili najbolje što su znali. Ali i jedni, i drugi nastojali su stvoriti u svojih čitatelja iluziju da su prevoditelji zapravo pisci, i da svijet koji prevode preko nemuštih polja između dvaju jezika moguć i postojeći i u našem jeziku. I što je vrlo važno: nastojali su da u svakom tekstu koji bi preveli bude sačuvana iluzija da je napisan upravo na njihovom jeziku. Oni bi uspijevali prenijeti taj sladoled preko grada, a da se ne otopi. Njihov čitatelj jamči da je bilo tako.

            Prijevodna kritika književnoga djela bi se u značajnom dijelu trebala baviti upravo time: je li prevoditelj stvorio iluziju da je nanovo u ovome jeziku napisao knjigu koju je preveo. Ako ta iluzija ne postoji, onda nema prijevoda, nema čarolije, Švejk je mrtav. Gluho bilo!

(projekt Prijevodna kritika sufinanciran je sredstvima Fonda za kulturu DHK)