Pregled novosti

Umjesto stručne biografije

Rođena sam u Zagrebu i u njemu sam živjela čitav život. Studirala sam matematiku na PMF-u i uopće nisam razmišljala o prevođenju, ali sam se tijekom studija počela baviti prevođenjem da zaradim za džeparac, i u prevođenju sam prepoznala rad koji mi mentalno i psihički potpuno odgovara. Cijeli radni vijek provela sam kao prevoditeljica. Ipak, vrlo sam rijetko prevodila književne tekstove, život me odveo drugim putem.

Odrasla sam bilingvalno i na tome se temelji moje znanje engleskog, a i hrvatskog, jezika. Moja pokojna mama, profesorica Sonia Bićanić, Engleskinja, sa mnom i bratom govorila je isključivo engleski od našeg rođenja. U ranom djetinjstvu mislila sam da postoje dva jezika na svijetu, onaj jezik kojim govorimo mama i ja, “naš” jezik, te jezik kojim govore svi ostali ljudi. Kada me je mama s oko 3 godine odvela u Englesku da upoznam drugu stranu svoje obitelji, bila sam u šoku i na nekoliko sam dana zanijemila jer su tada najednom svi ljudi oko nas govorili “našim” jezikom.

Kasnije nas je baka pretplatila na engleske časopise za djecu, prvo za vrlo malu djecu, onda kako smo rasli za malo veću, na koncu za tinejdžere. Časopisi su stizali svaki tjedan i jedva smo ih čekali. Oni nisu bili korisni samo jezično, davali su i uvid u to kako žive mlade djevojke/školarke u Engleskoj, o čemu razmišljaju i čime se bave. Danas se sve to sigurno promijenilo, ali to su bile kasne pedesete i rane šezdesete godine prošlog stoljeća kada se živjelo sasvim drugačije. Osim časopisa puno sam čitala knjige za djecu na engleskom, najdraži pisci bili su mi Enid Blyton i Arthur Ransome. Također sam se družila s engleskom djecom čiji su roditelji radili u Zagrebu, najčešće u British Councilu, a s čijim su se roditeljima družili moji roditelji. I tako, uz mamu, širu englesku obitelj koja nas je posjećivala ili bi mi odlazili u Englesku, uz časopise i knjige i druženje s djecom, odrasla sam doista bilingvalno. I danas je moj izbor “jezika za čitanje” engleski i čitam stvarno puno.

Mislim da je jedna od prednosti koje imam pri prevođenju onih vrsta tekstova kojima se bavim to što sam se školovala i odrasla u Hrvatskoj, a ipak mi je engleski materinji jezik. Na taj sam način stekla predznanja o kontekstu i povijesti koja prevoditelj-Englez ili Engleskinja nema, a koja su važna u prevođenju.

S Nikolinom Jovanović razgovarala je Vedrana Gnjidić. 

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

U početku sam prevodila uglavnom turističke vodiče i tu sam ispekla zanat. Tako sam „prošla“ skoro čitavu našu obalu, a i mjesta bivše države, prevodeći za ondašnju tvrtku „Turistkomerc“. Ipak, moram izdvojiti jedan putopis koji se među njima izdvaja, a koji mi je osobito prirastao srcu. To je monografija „Apsyrtides“ Branka Fučića (1995.), kulturno-povijesni putopis po Cresu i Lošinju.

Nakon toga je došlo vrijeme velikih izložbi uz koje su se tiskali katalozi od po nekoliko stotina kartica, a ti su se katalozi prevodili. Iznimno mi je drago da sam radila na prijevodima upravo tih kataloga i monografija iz umjetnosti, bilo samostalno ili kao članica skupine prevoditelja, jer su to bili opsežni projekti. Muzej za umjetnost i obrt postavio je izložbe o baroku u Hrvatskoj (1993.), fotografiji u Hrvatskoj (1994.), biedermeieru u Hrvatskoj (1997.), secesiji u Hrvatskoj (2003.). Muzej suvremene umjetnosti postavio je izložbe „Konstruktivizam i kinetička umjetnost” (1995.), „Exat 51 i Nove tendencije” (2002.), „Gorgona” (2002.), uz ostale. Najaktivnija je bila Galerija Klovićevi dvori koja je u to vrijeme postavila mnoge značajne izložbe, a i danas je na tom putu. Najnovija za koju sam prevela katalog bila je „Ars et Virtus Hrvatska-Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine“ (2020.). Uz to, tu su i monografije Instituta za povijest umjetnosti, „Akademska crkva sv. Katarine u Zagrebu“ (2011.), „Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku“ (2018.), „Palača Generalkomande u Osijeku“ (2019.), te monografije posvećene pojedinim umjetnicima.

Smatram da su tekstovi ove vrste važni jer stranim čitateljima predstavljaju našu bogatu umjetničku i kulturnu prošlost i sadašnjost. Da se te monografije ne prevode na strane jezike, uz obilje fotografija i ilustracija, naša bi bogatstva ostala zatvorena unutar naših granica, a to bi bila velika šteta jer se imamo čime ponositi. Te tekstove pišu naši vrsni stručnjaci i bila bi šteta da se njihovo znanje ne prenese dalje, te da izostane svijest o raznolikosti i širini naše kulture i njenoj isprepletenosti s kulturama nama bliskih europskih naroda. Zbog toga mi je veliko zadovoljstvo i užitak prevoditi te tekstove.

Jezično su tekstovi najčešće napisani jednostavno, stručno i rijetko su zahtjevni s te strane, iako i tu nekada bude izuzetaka. Mislim da koriste jezik koji je primjeren toj vrsti materijala, da bi ga čitatelji mogli lako razumjeti. Međutim, zahtjevni su sa stručne strane i nekada je potrebno mnogo istraživanja na internetu, čitanja velikog broja tekstova sličnog sadržaja na engleskom jeziku, proučavanja fotografija i znanje povijesti da bi se pronašao pravi termin i kontekst.

Ne mogu se sjetiti prijevoda koji mi nije ostao u dobrom sjećanju. Međutim, izdvojila bih jednu knjigu koju sam prevela ove godine (još je u tisku) na kojoj sam radila s velikim užitkom. To je monografija koju je napisala naša vrsna pjesnikinja i fotografkinja Andriana Škunca, „Biblijski vrt. Sveta zemlja lunjskih maslina“, a izdaju je Općina Novalja i Ministarstvo poljoprivrede. Ta bi knjiga možda mogla biti neka vrsta mosta između književnih i neknjiževnih prijevoda jer je pisana poetskim jezikom i iz nje se vidi autoričina velika ljubav prema temi kojom se bavi i otoku Pagu. Na hrvatskom jeziku je monografija već izašla.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Kada sam ja počinjala postojali su samo rječnici, pisaći stroj i pomoć autora teksta ili drugih stručnjaka, a nekada autori nisu znali terminologiju na engleskom jeziku. Rječnika je bilo manje nego što ih ima danas, npr., „Bujas” još nije izašao i glavna pomoć je bio „Drvodelić”. Često sam govorila da mi je najbolji potez bio taj što sam tijekom gimnazije završila tečaj strojopisa pa mi pisanje na tastaturi nikada nije bio problem. Moj rad je u ono vrijeme izgledao ovako: najprije bih ugrubo prevela izvorni tekst na papir, strojem, onda ga ispravljala i redigirala olovkom, onda ga ponovo pretipkala, nakon toga ga je redigirala moja mama, jer je ona bila moja najveća „učiteljica” i podrška, nakon toga sam gotov tekst ponovo pretipkala „u čisto”. I to koristeći indigo papir s dvije kopije, od kojih je jedna ostajala meni, a ostale sam predavala naručitelju. Sve na papiru. Bilo je tu mnogo tipkanja, a svo ispravljanje se vršilo olovkom i gumicom, te je često bilo vrlo „mrljavo”. Na koncu, prije tiskanja sam često morala ispravljati špalte jer je knjiga izlazila na engleskom jeziku pa je i to bio moj posao, npr. rastavljanje riječi na kraju retka, eventualne tipfelere i tome slično.

Osim toga, dosta sam ulagala u kupovinu specijalizirane stručne literature. Sve te knjige i rječnici iz raznih područja, koje sam sakupljala tolike godine, sada stoje na polici skoro netaknuti jer ih je istisnuo internet na kojem se podaci mnogo lakše pronalaze.

Prevođenje onda i sada za mene je kao “nebo i zemlja”. Internet i nove tehnologije od ogromne su pomoći iz više razloga. Najviše zato jer mi internet na radni stol donosi mnoga znanja i podatke koji su mi važni u radu. E-mailom se lako mogu sporazumijevati s autorom teksta ili urednikom knjige. Upotrebom računala riješila sam se mnogostrukog pretipkavanja, sada to moram učiniti samo jednom za svaki tekst. Osim toga, računalo ispravlja tipfelere. Nekada se pitam koliko je neispravljenih tipfelera ostalo u starim danima, nekada čovjek jednostavno nešto ne vidi i uz nekoliko ponovljenih čitanja, valjda zato jer zna što bi tamo trebalo biti pa onda to i „vidi“. A uza sve to, dobiva se i na brzini.

3. Što biste izdvojili kao najvažnije korake pristupa neknjiževnim prijevodima, poput tekstova iz umjetnosti, povijesti umjetnosti ili arhitekture? Zašto najradije prevodite tu vrstu tekstova? Na koji način pristupate potvrđivanju terminologije? Koliko je važno biti u kontaktu sa stručnjacima za pojedina tematska područja o kojima prevodite?

Tijekom života prevodila sam najrazličitije vrste tekstova, od uzgajanja hibrida kukuruza, priprema za gradnju tunela sv. Rok, pa do odluka i rješenja Ustavnog suda RH. Što se god nudilo, ja sam prihvaćala. To je jedna od uzbudljivih strana prevođenja, svaka nova tema je izazov, pa nikada ne postane dosadno, a stekne se i široki dijapazon znanja. Još jedna prednost prevođenja je da radite onda kada je to vama zgodno, nema fiksnog radnog vremena. Sjećam se kako sam sjedila u parku na klupi i čuvala svoje dvije kćeri kada su bile male, a na krilu držala papire i redigirala prijevode.

Međutim, vremenom su se iskristalizirali tekstovi iz povijesti umjetnosti i likovne umjetnosti. Takvi tekstovi su mi najdraži jer ih smatram važnima na neki širi način, kako sam već rekla.

Terminologiju najčešće nalazim na internetu, a vremenom sam sastavila i neke svoje rječnike pa se služim i njima. Nekada je potrebno puno „kopanja” da bi se našao pravi termin, pa bi bila šteta da se to „kopanje” mora ponavljati u nekoj drugoj prilici. Vrlo su važne i fotografije, bilo arhitektonskih elemenata, predmeta ili slika koje opisuje tekst. Vrlo je nezahvalno prevoditi opis neke slike ili predmeta ako nemate pred očima fotografiju. Uvijek tražim od urednika da mi pošalje slike, ili ih nalazim na internetu. Smatram da je suradnja prevoditelja i autora u mom slučaju od velike važnosti, to je kao neka vrsta timskog rada u zajedničkom naporu da se postigne što bolji rezultat. Autori najčešće rado pomažu, oni su mnogo vremena i znanja uložili u pisanje svojih tekstova i jako im je stalo da sve bude kako treba. Oni obično engleskim jezikom barataju dovoljno dobro da pročitaju tekst, iako ne bi bili u stanju napisati svoj tekst na engleskom ili ga sami prevesti. Ja im uvijek prije tiskanja šaljem gotov prijevod da ga pročitaju i da daju svoje eventualne primjedbe. Mislim da je bolje da oni, ako to žele, svoj tekst pročitaju prije tiskanja, nego da kasnije budu nezadovoljni.

Umjetničke su kritike priča za sebe. Često pri prvom čitanju nisu lako razumljive, to je način na koji se takvi tekstovi pišu (i na stranima jezicima). Nekada imam osjećaj kao da se krećem kroz džunglu riječi. Ali nakon nekoliko prolazaka kroz tekst nalazim put u toj džungli i na koncu sam najčešće zadovoljna rezultatom. Ta vrsta teksta mi je najteža za prevođenje, ali pruža osjećaj zadovoljstva kada prijevod bude gotov.

4. Imali ste prilike prevoditi i specifične žanrove poput radio drame i dječjih slikovnica. Na koji ste način pristupili prijevodu radio drama, odnosno na što ste posebno obratili pažnju s obzirom na to da se radio drame realiziraju u usmenom mediju koji se uvelike razlikuje od prijevoda neknjiževnih tekstova? Pristupate li jeziku u dječjim slikovnicama s posebnom pažnjom (u smislu ostvarivanja rime, figura dikcije, zadržavanja raznolikosti vokabulara)?

Govorni jezik se razlikuje od pisanog jezika, a osobito od jezika kojim se pišu stručni tekstovi. U radio dramama sam uvijek nastojala da jezik bude što sličniji jeziku kakvim se služimo kada govorimo, dakle jednostavan, s kraćim rečenicama i dobro poznatim riječima, a najčešće su ti tekstovi tako i pisani. Tu je dopuštena veća sloboda i takvi prijevodi su mi zbog toga dragi, iako s njima nemam veliko iskustvo.

Dječje slikovnice su pravi užitak. Ni tu nemam preveliko iskustvo, ali one koje sam prevela su mi pružile veliko veselje. Izdvajam „Golemu mrvicu“ Zvonimira Baloga.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim (književnim) prevoditeljima mogli uputiti nekoliko smjernica za uspješniji rad?

Na žalost, ne čitam puno književnih prijevoda mlađih generacija, jer kada čitam iz užitka čitam uglavnom na engleskom jeziku. Čitav sam život tako čitala, a smatram da mi je to važno i iz profesionalnih razloga.

Ne bih mogla dati savjet novopečenim prevoditeljima. Jedino bih mogla reći što smatram važnim i oko čega se trudim, ali to se odnosi na moju vrstu tekstova koji nisu književni. Uvijek se trudim „odlijepiti” od izvornika. Najprije prevedem tekst skoro doslovno, da bih shvatila i prenijela smisao. Tada rješavam i terminologiju. Onda prolazim kroz tekst nekoliko puta, koliko god je potrebno, i svaki se put sve više jezično “odljepljujem” od izvornika dok tekst ne dobije svoj vlastiti život, jer će ga takvog čitati čitatelji na engleskom jeziku. On se mora pretvoriti u tekst na njihovom jeziku da im bude blizak i da ga lako čitaju, kao da je izvorno pisan na engleskom.