Pregled novosti

U gostima kod književnih prevodilaca – Nataša Govedić i Kako zavoljeti morskog psa

Ako je vjerovati našoj pop kulturi morski psi jedu ljude. I da ovih dana nisam opet pročitala s djetetom Collodijevog Pinokija (1881. počeli izlaziti prvi nastavci), rekla bih da su za tu zavjeru protiv morskih pasa krive Ralje, prije svega film (1975.) Stevena Spielberga a ne istoimeni roman (1974.) autora Petera Benchleya koji je poslužio kao predložak za film. Neću kriti, nikad nisam odgledala Ralje do kraja, a roman vjerojatno nikad neću posuditi. Nije to moj đir. Priznajem, bila sam poprilično skeptična prema naslovu knjige koji tako napadno morske pse stavlja u prvi plan (2019.). No, prihvatila sam igru i krenula razmišljati - može li se voljeti ili barem pokušati zavoljeti morske pse? Krije li se iza toga naslova još jedan bestseler nalik onima s listom prokušanih savjeta koji nikada ne podbacuju - kako smršavjeti do /u…, kako zaraditi prvi (stavite sami brojku s kojom ste zadovoljni), kako uspješno pregovarati, kako pronaći (partnera, smisao, djecu, izgubljenu kemijsku, itd.), itd. Što očekivati od takvog naslovnog mamca? Od koje stranice uopće krenuti? Trebam li odmah zaviriti na kraj? Hoće li i koliko priča potvrditi da tehnika, strategija, recept Nataše Govedić za naznačeni problem djeluje. Hoću li im povjerovati? Tko hoće? Možda ti? Ili vi? A mi?

Morski pas kojim nas je počastila Nataša Govedić u svojoj knjizi poetsko-prozno-esejističko-dramske teksture, zajedno s likovnom odom temi koju potpisuje Hana Lukas Midžić, doista je strašan, štoviše toliko puta strašniji od bilo kojeg morskog psa kojeg je netko spreman zamisliti kako kruži, osluškuje i vreba u vodenim dubinama na nas. Koliko smo spremni (kao čitatelji) ostati u istome okruženju zajedno s tim strašnim bićem, znajući da smo suputnici, susjedi, cimeri, dvojnici? Gdje je granica? Koliko su velike pukotine u njoj? Hoće li neki val preći preko nje i dovesti nas u blizak kontakt s onim Drugim? I što ćemo onda?

Recept za taj susret, zajedno s pripremnim predradnjama, autorica prosijava iz poglavlja u poglavlje, a njezina suputnica u likovnom jeziku nudi herbarij pun maćuhica, mediteranskog bilja, i inoga kao bitnih sastojaka za dešifriranje recepta, njegove povijesti i trajanja procesa. Mogla sam napisati prežvakava, ali lagala bih. Jer ovog morskog psa još treba dobrano proučavati iz različitih kuteva, što bližih, što daljih, osvrnuti se pri tome na sve što je prethodilo tome i takvome morskom psu, promotriti sve mikroskopski, a onda ipak i iz zraka, dronom, kaže autorica, a tek onda, jednom, probaviti.

Može li se, pitanje je svih pitanja, probaviti strah? Može li ga se podvesti pod crtu, onako kako smo učili iz matematike, pa onda prebrojati, podijeliti, pomnožiti, svesti ukratko u logikom omeđen sustav? Koju logiku uopće primijeniti? Je li iracionalno (iracionalni brojevi!) također logičan sustav koji jednostavno ne razumijem(o)?

Možda ste već bili uzeli ovu knjigu u ruke pa ste zastali, zbunjeni, jer niste znali što biste s Ofelijom, Kasai, Natašom, Brankom i inim likovima koji plutaju, plivaju, gnjure, uzdižu se, izranjaju, zaranjaju u jednom te istom krugu - vrtlogu (jeste kad primijetili kako kuhača sjajno stvara vrtloge?), sad će vam možda biti lakše – niste jedini. Ako ste došli do kraja knjige a sa strane zapisivali sastojke, mjere, postupke, i onda namršteno shvatili da nešto ne štima, jer, halo?, a što sad sa svim tim? – i opet niste jedini.

Autorica je, postojanom mimikrijom stanja koje nastupi raskidom prijateljstva, pokušala pokazati kako se um nosi s takvim mislima, u koje dubine i pličine se može nasukati, pokušavajući stvoriti logičan slijed uzroka i posljedica: tko je kriv? za što? kada je kraj počeo? koliko daleko seže? što je stvarno a što lažno? Tektonsko pomicanje bilo koje vrste, osobito ako su mu korijeni duboko utkani u naš identitet, potiče ljude da iznova preslože sebe. A dubina se mjeri blizinom, a blizina se mjeri…? Ako je vjerovati Nataši Govedić vremenom koje je potrebno da prežvačemo gubitak drugoga. Kako? Recept autorice nadopunite svojim vlastitim iskustvom i voila!

Prijateljstvo tako postaje opasno važna igra preko koje se stiže do morskog psa, sazdanog od mišića straha, tetiva boli i krvotoka tuge. A prvi naslovi koji mi padaju na pamet, opet su iz domene dječjeg književnog svijeta – Družba Pere Kvržice, Vlak u snijegu, Junaci Pavlove ulice, Heidi. Možda ih trebamo ponovo iščitati. S odraslim prijateljstvima, lakima za usporedbu (možda tu spadaju za neke i Ahilej i Gilgameš), prvo sam se sjetila Elene Ferrante i sve o genijalnom prijateljstvu (prijevod Ana Badurina), i odmah njoj uz bok Olje Knežević i Katarine, velike i male, a potom još nekih Magda Szabo, Vrata (prijevod Kristina Peternai), Roberto Bolaño, Divlji detektivi (prijevod Ariana Švigir i Simona Delić), Kathryn Stockett, Sluškinje (prijevod Lidija Lebinec), Khaled Hosseini, Gonič zmajeva (prijevod Marko Kovačić). I takav nepotpun popis, daje naslutiti da prijateljstvo, suživot i partnerstvo uz sebe vežu ne samo radost nego i bol, tugu i patnju. Ruth Ozeki, Knjiga oblika i praznine (prijevod Mirjana Evtov) mogla bi vam biti prva postaja, Haruki Murakami, Norveška šuma (prijevod Maja Tančik) ili Banana Yoshimoto, Kitchen (prijevod Mirna Potkovac-Endrighetti), a recept za dušu u obliku knjige možda pronađete u Nina George, Mala pariška knjižara (prijevod Branka Grubić).

Možda ne znate plivati, možda ste zimogrozni. Ili se bojite morskih pasa. Vi zato skočite u knjigu ili dvije – plivanje po recima i između njih je i te kako važan oblik tjelovježbe.