Pregled novosti

 Dora Maček (Zagreb, 1936.), profesorica i prevoditeljica, formalnu naobrazbu stekla je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala i doktorirala. Dodatnu izobrazbu iz područja povijesti i dijalekata engleskog jezika stekla je na Sveučilištu u Edinburghu, gdje je počela proučavati staronordijsku književnost i jezik te moderne nordijske jezike. U sklopu Odsjeka za anglistiku na Filozofskom fakultetu osnovala je Katedru za skandinavistiku i predavala na njoj sve do svojeg umirovljenja.

Prevodi sa švedskog, danskog, norveškog i islandskog (suvremenog i staroislandskog). Ustrajnim radom na proučavanju i prevođenju nordijskih jezika i književnosti utrla je put poznavanju kako klasičnih, tako i suvremenih nordijskih autora, a ujedno i povijesti i kulture tih sjevernih naroda. Među njezinim mnogobrojnim prijevodima nordijskih književnih djela na hrvatski posebno se ističu Edda, kanonsko djelo islandskog srednjevjekovnog učenjaka Snorrija Sturlusona, Islandske sage i priče, koje je sama odabrala, prevela i uredila, te Lijepa travnata dolina, nedavno objavljen dopunjeni izbor islandskih saga u osuvremenjenom prijevodu. Posljednjih godina prevodi suvremene nordijske autore, a među tim naslovima valja istaknuti Put u Jeruzalem Jana Guilloua, Nebo i pakao Jóna Kalmana Stefánssona te Pop glazbu iz Vittule Mikaela Niemija.

Svojim predanim radom i entuzijazmom za nordijsku kulturu, povijest, književnost i jezike nadahnula je naraštaje studenata i prevoditelja mlađe generacije. Danas u mirovini, kao i tijekom profesorskih dana na fakultetu, ta doajenka skandinavskih studija u Hrvatskoj uvijek je svejednako spremna odazvati se, pomoći i udijeliti koristan savjet svojim mlađim kolegama.

S Dorom Maček razgovarao je Mišo Grundler.

1.  U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se 30-ak prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Na ovakva pitanja mi je uvijek teško odgovoriti, ali potrudit ću se. Ponajprije moram reći da je ponešto palo i u zaborav, muke s ranim prijevodima i očite greške tada učinjene. Valja reći da su moji prvi strani jezici engleski i njemački, s time  da s njemačkog nisam ništa prevela, a s engleskog svega i svačega, što s književnošću nije imalo veze. Ipak ima jedan engleski tekst, bolje rečeno staroengleski, kojeg se rado prisjećam. S jedne strane tu je bio staroengleski, a s druge tip srednjovjekovne pjesme s aliteracijom i pjesničkim oblicima i riječima, koje nije bilo lako reproducirati. (Izišla je 2003. u prijevodu Borgesove Knjige od snova, Milivoja Telećana.) Uz bavljenje poviješću engleskog jezika, neminovno je bilo pozabaviti se i sa staronordijskim, koji je odigrao određenu ulogu i u razvitku engleskog jezika, pogotovo sjevernih dijalekata. Moj učitelj, profesor staronordijskog jezika i književnosti na sveučilištu u Edinburghu, Hermann Pálsson, nagovorio me da se okušam u prijevodu staronordijskih tekstova, što sam i učinila. Zbirka staronordijskih pripovijedaka bila je veliko  iskustvo, a i zadovoljstvo. No to nije bio suvremeni islandski, koji mi je ostao nepoznanica. Kako se bližila mirovina, tako mi se sve više nametala pomisao da se posvetim modernom islandskom, što sam na kraju i učinila.

Imala sam tu sreću da su islandski pisci najednom zainteresirali i naše izdavače, pa sam prihvatila svaki prijevod koji mi je ponuđen. I sad mogu odgovoriti na pitanje koji je od prijevoda bio najuzbudljiviji i najizazovniji. Najuzbudljiviji i možda najljepši mi je bio prijevod trilogije Jóna Kalmana Stefánssona (izišle u izdanju Frakture 2015-2018.), posebice prve knjige pod naslovom Nebo i pakao, iz života ribara početkom dvadesetog stoljeća. Bilo je vrlo dojmljivo vidjeti Island i ljude u tom neobičnom krajoliku i opasnom moru, svemu tako dalekom od sadašnjice. Od grubih, piću sklonih ribara, do onih koji ribaju jer nemaju sredstva za naobrazbu, ali čitaju prijevod klasične engleske poezije.

Možda mi je posljednji prijevod s islandskog nekako najteže pao. Riječ je o mladoj književnici i njezinom, sadašnjem svijetu, iz kojega sam ja već ispala. Tako da je bilo malo muke oko nekih suvremenih izraza i pojava. Osim toga je sama spisateljica povremeno nemarna i ne daje točne podatke ili riječi, pa je bilo dosta traženja po internetu. Osim toga joj je i stil malo „slobodan“ pa nije uvijek jasno što je kanila reći, oko čega smo urednik i ja imali dosta „pregovora“. No i tu se moglo vidjeti mnogo zanimljivih slika današnjeg Islanda i njegovih mlađih stanovnika.

2.   Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Malo mi je teško usporediti „prevođenje“ nekad i danas. Kad čitam neke stare prijevode, desi mi se da se čudim izrazima, stilu, a i greškama. Ali obično se moram prisjetiti da su ti rani prevoditelji, a zaista mislim na prevoditelje s početka i sredine 20. stoljeća, bili pravi amateri i nisu vladali niti jezicima niti tehnikom prevođenja koju imaju današnji majstori prevođenja. Ja sam negdje na pola puta. Volim se služiti dobrim rječnicima, stručnim knjigama i ostalim knjigama, enciklopedijama. Ne mogu zamisliti ni život niti prevođenje bez knjiga. No moram reći da se povremeno služim i internetom.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Pa nisam na žalost bila u kontaktu s autorima, premda sam upoznala Jóna Kalmana prilikom predstavljanja prve knjige iz trilogije u Zagrebu. Uvijek sam zamišljala da ću pisati autoru ako zapadnem u probleme, ali nisam to učinila, premda bi mi možda korespondencija s autoricom Zemlje i mira Oddný Eir Ævarsdóttir možda olakšala posao.  

4. Jedina ste hrvatska prevoditeljica sa staronordijskog jezika. Preveli ste brojne islandske sage i epove. Ima li razlike u prevođenju s drevnog, danas takoreći mrtvog jezika u odnosu na prevođenje s modernih jezika? U čemu je najveći izazov prevođenja sa staronordijskog?

Da, ta je predodžba o staronordijskom kao mrtvom jeziku, nešto poput latinskog, kriva. Ponajprije je Island bio mnogo godina izoliran od ostatka svijeta, pa se jezik nije mnogo mijenjao, nije bilo utjecaja drugih jezika. Islanđani su se uključili u europske prilike, jer su kao stanovnici danske kolonije Islanda bili u prilici školovati se i čak živjeti u Danskoj, gdje su se i upoznali s pokretima u Europi, gdje se u 18. i pogotovo 19. stoljeću probudio nacionalni duh i svi su narodi nastojali sačuvati i razviti svoja nacionalna obilježja, pogotovo jezik. Tako su i Islanđani školovani u Danskoj prigrlili te ideje i poput Hrvata, ali još uspješnije, radili na tome da sačuvaju čistoću islandskog jezika, bez stranih riječi. Razvijali su svoj jezik, ne posuđujući iz drugih. Stoga danas Islanđani i dalje njeguju svoj jezik na sličan način, premda danas sve više u njega prodiru i tuđice, u prvom redu amerikanizmi. Ali bez problema čitaju i njeguju čitanje svojih klasičnih djela. Nove se riječi stvaraju od postojećeg vokabulara, a kao i u drugim germanskim jezicima islandski može imati bezbroj složenica i to ne samo od dvije riječi, nego i više njih. No suvremeni je vokabular očito mnogo veći nego srednjovjekovni, a riječi od kojih se složenice sastoje, mogu imati i više od jednog značenja, što dakako otežava prevođenje, ako takvih riječi u jeziku na koji se prevodi nema. Katkada je to vrlo zanimljivo, jer se obuhvaća više značenja, koje je u prijevodu nemoguće tako dobro izraziti. U svojem sam iskustvu imala dva takva slučaja. Oba su se javila u naslovu knjiga. U jednom naslovu mi se činilo da sam našla prikladan hrvatski izraz, koji je bio blizu onome u originalu, no izdavač se odlučio za nešto sasvim drugačije. No u ovom posljednjem prijevodu se naslov sastojao od jedne složene riječi (Jarðnæði) sastavljene od riječi zemlja i druge riječi koja označava mir, no u složenici može značiti „komad obradive zemlje“. Ja sam uredniku predložila ta dva naslova, „Obradiva zemlja“ i „Zemlja i mir“, a on se odlučio za potonji.

 5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Da, naravno, čitam, premda obično čitam prijevode s jezika koje sama ne govorim, dakle prvenstveno romanskih. Premda meni kao klasičaru i dakako anglistu nisu ni ti jezici potpuno strani. Ali, ipak, za uživanje u čitanju, bolje je čitati (dobar) prijevod. A danas su prijevodi većinom dobri. Ovo većinom se ne smije zanemariti, jer ima, naravno, šarolikosti.