Pregled novosti

Xenia Detoni (1958.) istaknuta je prevoditeljica s mađarskog (i na mađarski) bez čijih bi prijevoda hrvatska kultura bila zakinuta za djela podugačkog niza važnih pisaca mađarskog kulturnog kruga. Za svoj trud na tom polju odlikovana je Srebrnim križem Republike Mađarske za promicanje mađarske kulture u inozemstvu (2009.), dobitnica je nagrade Kiklop za prijevod godine 2005. (Péter Esterházy: Harmonia cælestis), Godišnje nagrade Iso Velikanović za prijevod romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa (2012.) i Godišnje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za prijevod romana Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (2015.). U njezinom se prevodilačkom opusu ističu prijevodi djela Imrea Kertésza, Pétera Esterházyja, Pétera Nádasa, a među piscima koje je prevodila su i György Dragomán, László Darvasi, Sándor Márai, László Végel, Ferenc Fejtő, Attila Bartis, Krisztián Grecsó, Miklós Vámos, Viktor Horváth, Szilárd Borbély, Péter Gárdos, Edina Szvoren, Krisztina Tóth, András Forgách. Svemu tomu valja dodati prijevode dramskih tekstova te libreta opera, kao i usmene prijevode pri susretima niza izaslanstava na visokim razinama.

Trenutačno prevodi Nepokopanu prošlost, roman koji je proglašen najčitanijom mađarskom knjigom 2019. godine, a njegov autor, vojvođanski pisac László Végel, za njega je dobio mnoge važne državne i privatne nagrade u Mađarskoj.

S Xenijom Detoni s veseljem i neočekivano ugodno razgovarala je Ivana Jandras Szekeres, koja iznimno voli mađarske riječi pályaudvar, utca i patak, jer su jedine koje razumije, ali joj je slučajno sudbonosni (pokazalo se poslije) tečaj mađarskog u mladosti donio mađarsko prezime. Ponekad misli da su prevoditelji Xenijinog kalibra nadnaravna bića koja prijevod uvijek privedu kraju s lakoćom i dok trepneš, a donekle je tješi (ili ipak plaši?) što se i takve zvjerke povlače u svoj svijet, kopaju, gruntaju i odvaguju oboružane rječnicima i drugim pomagalima, internetskim i tiskanim.

1. U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od pedesetak prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Svako desetljeće nosi svoje, no jedno ostaje: i danas bih se s jednakim žarom, iako možda i s više opreza prihvatila prevođenja istih naslova s kojima sam živjela mjesecima, a s nekima čak godinama, što zbog obima, kao što su to bile Paralelne pripovijesti a odmah iza njih i Knjiga sjećanja Pétera Nádasa, što zbog vlastitih dvojba kada, primjerice, dugo nisam znala kako uloviti ton Sándora Máraija, autora čije sam romane prevodila i prije i poslije svakog novog pokušaja rada na njegovu kratkom romanu Otok. Objavljen je u zadnjim mirnim danima uoči korona-krize, tako da još nije pravo ni zaživio. Prevela sam ga većinom na otoku svojega prebivališta, a završno uobličila u gradskom stanu s pogledom na onaj iz romana (za njega svi znaju, dok za onaj moj samo oni bolje upućeni u zemljopis dubrovačkog arhipelaga), koji će mi se, uostalom uvijek naći u pogledu čim podignem glavu ne bih li odmorila oči, a prođu i godine da ne odem na njega, osim strogo kontrolirano, na kazališne predstave u sklopu Ljetnih igara.

Svaki je naslov pustolovina za sebe; on zahtijeva da se na neko vrijeme prometneš u nekoga drugog, u stanovitoj mjeri čak privremeno usvojiš njegov stil govora (počesto vrlo nepodesan za svakodnevnu komunikaciju), no vrijeme ni tome drugome ne teče baš ravnomjerno, a pogotovo ne od naslova do naslova, što također valja dočarati i u jeziku prijevoda. Naime, samo je naizgled isti Imre Kertész napisao i Čovjeka bez sudbine i Jezik u progonstvu i Dosje K. Posebno mjesto u mojem svijetu svakako pripada književnom geniju Pétera Esterházyja, po mnogočemu, a ipak najviše po snazi pera idolu moje generacije, i njegovom opusu magnumu Harmoniae celestis, ali i svemu što je tek slijedilo a nisu bili Esterházy, jer se ni 16 godina nakon onoga i profesionalno i osobno neponovljivo slojevitog i komprimiranog ljeta u jednom dahu nisam ni emocionalno ni intelektualno do dana današnjega odmaknula od prve Numerirane rečenice iz života obitelji Esterházy: „Prokleto je teško lagati a da čovjek pritom ne zna što je istina.“

Malotko se od suvremenika u mojem fokusu nije dotaknuo holokausta na tlu Mađarske, no zasad mi je možda najveći izazov bio rad na zbirci tekstova o masovnom uništenju romske zajednice u Mađarskoj, premda to nije beletristika i nije bila riječ o dubinskoj književnoj problematici, već knjiga koja donosi podosta izravnih a nadasve mučnih svjedočanstava, ali i zastrašujuće dugu listu naselja odakle su Romi na različite načine za svega nekoliko mjeseci bili eliminirani. Valjalo je identificirati svaki toponim, kako ne bih i ja „upala“ u zamku poput one koja nije zabrinula engleskoga kolegu, jer se nije zamarao problemom da Čakovec u kritičnom razdoblju nije bio u sastavu Jugoslavije (kako pogreškom stoji u izvorniku), čak ni NDH, već je pod tradicionalnim mađarskim nazivom Csáktornya bio pripojen Kraljevini Mađarskoj; uostalom, kako bi mađarske vlasti ondje uopće bile nadležne za deportacije. Zato je valjalo proći cijeli popis i provjeriti gdje se navedeno naselje nalazi na zemljovidu (neka su u međuvremenu pripojena većim jedinicama ili čak preimenovana, ili su u nekoj od susjednih država) i u skladu s time ga ažurirati (gdjegod dodati i hrvatske nazive), pa su uslijedile iscrpne konzultacije s autorima, i pisano i kroz izravne susrete, tako da sam umalo dogurala do ruba sa svim rokovima, što inače uvijek izbjegavam. Jer mi je neobično bitan vremenski, katkad i prostorni odmak od prve faze rada, kako bih se u drugoj mogla pozabaviti isključivo hrvatskom inačicom teksta.   

2. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Nekad i danas ne razlikuje se ni po čemu bitnome, izvorni tekst je i dalje svetinja, zato ga i biramo, uvijek svjesni da će nas on na ovaj ili onaj način obilježiti. Da se od devedesetih naovamo nije dogodio ovoliko temeljit tehnički-tehnološki napredak, danas se zacijelo ne bih bavila, ili barem ne ovolikim intenzitetom ovim poslom s jednoga malog otoka, jer se s mehaničkim pisaćim strojem i hrpom rječnika ne bih micala s mjesta i od moje zbirke svakovrsne literature; naime, takav bih si luksuz možda mogla priuštiti istom u završnoj fazi rada na tekstu. Na trenutak je čak i romantično prisjetiti se onih dvaju punih kovčega knjiga i rječnika koje je srećom iz kuće iznio vozač, plus pet kilograma teškoga laptopa na ramenu i dosjea s bilješkama u ručnoj prtljazi kad mi je od Harmonije ostalo još svega stotinjak stranica, pa sam se ipak doselila k mojima na jug da me ne izopće iz obitelji. Zvuči romantično, ali akciju svejedno ne bih ponavljala. Dakako, ja se ni novim tehnologijama ne mogu ili ne znam služiti bez pomoći znanja stečenih iz ukoričenih pomagala, ali ovako ostaje obilje korisna vremena i energije za pronalaženje preciznijih rješenja. Možda sam postala i prava gnjavatorica: svaki podatak čak i kad znam da je točan, za svaki slučaj provjerim barem na još jednom meni poznatom jeziku. Ali najvažniji su ukoričeni alati i dalje pri ruci, ma gdje bila.

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Svoje sam pisce, uz pokoju iznimku, no neke više nisam ni mogla, upoznavala u pravilu tek naknadno. Istom kad sam prevela neko njihovo djelo. Jer, ili ću se izboriti s tekstom koji je plod njihove imaginacije, ili to neću moći, što ipak moram najprije sama riješiti sa sobom. Dakako, bilo je raznih tehničkih pitanja i provjera točnosti podataka, što se uvijek rješavalo prepiskom.

Osobno upoznavanje s Esterházyjem dogodilo se povodom intervjua koji sam konsekutivno prevodila Mirjani Dugandžiji za Nacional, ali dakako, nakon što je izišla Ista priča. Začas se pokazalo da se mi posredno već odavno poznajemo, da se u različitim vremenima i na različitim mjestima godinama družimo s istim ljudima, zato je naš kratki razgovor mimo intervjua i bio kao da samo nastavljamo o nekoj zajedničkoj temi od jučer. Nastavili smo u istom kodu i na pulskom festivalu, na marginama glavnog zadatka se porječkali (jer ga nisam upoznala sa suprugom slavnog nogometaša koja je za mene bila ponajprije starija sestra sinovog prijatelja iz vrtića) a koju rečenicu poslije i pomirili. I sve je to bilo tek uvod u Harmoniju. Poslije smo se povremeno dopisivali, intenzivno dakako kad smo sinkronizirano radili na Njemačkoj u šesnaestercu, on ju je dovršavao a „njemački“ kolega György Buda i ja već prevodili, pa su stizale izmjene, slala se potpitanja i dolazili odgovori i dopune. Neponovljivo! Idući pravi susret se nije dogodio, a da do njega neće doći saznala sam pola sata nakon što sam Frakturi poslala finalnu korekturu Jednostavne priče, sva sretna odmah i kujući u sebi planove za druženje koje nas čeka za dva mjeseca na Frakturinom mladom Festivalu svjetske književnosti. U sekundi mi je bilo jasno da je točka stvarno točka, i da nema dalje. Prevažan mi je bio da bih ga u bolesti nazivala i poremetila bilo što u našem vrlo jasnom odnosu, nisam imala hrabrosti riskirati. A onda sam 2016. izgubila oba autora Iste priče, mojega (pravog) prvijenca kod Frakture, i Kertésza i Esterházyja. A ja doista nisam dobra gubitnica.

Pétera Nádasa prvi put sam srela u nedoba za mene. Bila sam usred posla na Knjizi sjećanja, a festivalsko je gostovanje bilo povodom Paralelnih pripovijesti. I to smo i verbalizirali. I njemu je i meni bilo teško zagaziti u staru rijeku, ulaziti u neke davno prošle situacije, jer smo ih svaki iz svojih razloga potisnuli u korist onih novih. S tom razlikom da je on u tom mijenjanju registara imao gomilu dobivenih utakmica u nogama i bio čudesno virtuozan, a ja tek debitirala i bila silno trapava u toj disciplini. Idući su naši susreti bili već daleko opušteniji, i kad smo se našli na višednevnoj konferenciji bivših (moja kategorija), trenutnih i budućih prevoditelja Paralelnih, a i iduće godine na svjetskom susretu prevoditelja mađarske književnosti. Tada sam već bila sasvim „Nádas-free“, pa smo gotovo cijeli sat raspravljali o dnevničkom fotografiranju istih motiva što sam ja istom otkrivala a on odavno usavršio. Attila Bartis, András Forgách, Edina Szvoren, Krisztina Tóth, Krisztián Grecsó, Viktor Horváth, László Végel moji su otvoreni fajlovi. Ali Végel je bez sumnje nešto posebno, jer je on lice iz moje rane mladosti, čiji sam rad izdaleka oduvijek (od osmog razreda pučke; jer mađarski je ipak moj prvi jezik) pratila, no pravo se upoznavanje dogodilo tek nakon što sam prevela dva njegova naslova. Ista nas je sredina (promjer kruga od 30-ak km) oblikovala, no razlike su točno tolike da ga ja unatoč srdačnim i čestim kontaktima i dalje doživljavam ponajprije prevažnim autorom pa tek onda dragom osobom. I nije me strah toga i takvog odmaka. Dakako, upoznala sam i pisce koje zasad nisam prevodila, a rado bih, i neke koje radije ne bih, jer nisu moj svijet, ali i neke koje prevode ili će prevoditi moji kolege, jer zaslužuju svu pozornost i u našoj književnoj javnosti.

4. Jeste li uspjeli pronaći recept za postizanje najbolje koncentracije za prevođenje? Gdje, kada i kako najviše volite raditi? Je li Vam draži rad na osami ili u vrevi društvenih događanja? Kako se to mijenjalo kroz godine i kako ste usklađivali književno prevođenje s drugim životnim sferama?

Oduvijek vjerujem da su rokovi najbolja inspiracija, a vodim se naputkom staroga primaša jedne proslavljene ciganske kapele, „ajmo dečki to za promjenu odsvirati točno, jednako će nam vremena uzeti kao i kad falšamo“. Lako je reći, daleko teže ostvariti, ali popusta tu nema. Povlačenje u svoj svijet za mene nije novost (iako ne mislim da aktualno „novonormalno“ dugoročno čini dobro kvaliteti društvenih odnosa): počesto zadajem muke okolini kad ne registriram da me je netko uopće nešto pitao, jer sam trenutno usred tuđe rečenice koja upravo treba postati i moja. A koja se k tome zna protegnuti i kroz nekoliko kartica. Nije važno ima li koga oko mene i što taj radi, ima li buke ili nema, ako me se to izravno ne mora ticati. Ali mi jako godi osluškivati Danijelovo vježbanje, iako glasovir i nije neki tihi instrument, budući da njegov proces rada na interpretaciji glazbenog djela zna biti vraški motivirajući. Međutim, to povlačenje na stranu dakako posljedično dovodi i do recesije nekih društvenih vještina. S vremenom sam naučila živjeti s tim problemom (ima dana kad moj pametni telefon samo marljivo skuplja propuštene pozive), pa se za javno pojavljivanje nastojim što bolje pripremiti. Ako tranzicija nije dovoljno brza, zna mi zadavati teškoća kod usmenih prijevoda; katkada potraje dok uhvatim ritam i ton govora naglas. Međutim, mnogo toga diktira i tekst; neke sam prijevode radila usporedo neprestano slušajući radio. Bio mi je potreban zvuk jezika. A i da lakše kontroliram kvalitetu vlastite koncentracije. Svakako mi mnogo pomaže da svaki prostor u kojemu boravim dulje od sata a ondje moram raditi, začas prilagodim i sebi. 

5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Intenzivno čitanje podrazumijeva da pratim i mlađe i starije kolegice i kolege, jer su to radovi, i ne samo s mađarskoga, koje bih pročitala i da se ne bavim književnim prijevodom. I ne mislim da smo po bilo čemu u drukčijem položaju. Pogotovo ne generacijski. Stvar je i dalje pitanje znanja, talenta i rudarskih napora, bez obzira na pomagala koja nam olakšavaju svakodnevicu, no ili se pozabaviš svim tebi dostupnim aspektima teksta i poštuješ izvorno djelo, ili ga zlorabljuješ, trećega nema. Druga stvar su preradbe, prilagodbe, autorskim imenom potvrđeni zahvati u kojima se preuzima puna odgovornost za zadiranje u posuđeni izvornik. Čitajući, a i slušajući naše velike kolegice i kolege koji su karijeru u sjeni izvornih književnika počinjali davno prije nas, a ostvarili sjajan opus, svjesna sam činjenice da već i moj naraštaj ima vrašku sreću što se opseg i napor fizičkog dijela ovog posla radikalno smanjio, no jesmo li zato talentiraniji, usredotočeniji, precizniji, marljiviji, ne znam. Kad su „moji“ naslovi u radu, rado ću zaviriti u njihove engleske, njemačke ili ruske prijevode, ti znaju biti od pomoći i prelomiti dvojbe, a u srpske uvijek naknadno, kada je već moj i objavljen. A što se dobi prevoditelja tiče, ja se kod svakog novog naslova na stolu i u trećoj dobi osjećam apsolutno novopečenom. Pritom ne pomažu ni iskustvo ni pohvale, staza je za mene svaki put sve strmija i zakučastija, no ja moram dobiti i tu utrku a ne samo dogurati do cilja, ma koliko često zakomplicirala život i samoj sebi vraćajući se u potrazi za točnijim rješenjem tko zna koliko puta na istu dionicu. Jer ja ne trčim samo za sebe, već i za izvornog autora, koliko i za čitatelja na hrvatskom.