Pregled novosti

Nada Šoljan rođena je u 1931. godine u Beogradu. Djetinjstvo je provela u Splitu i Zagrebu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je anglistiku i jugoslavistiku. Cijeli radni vijek provela je kao književna prevoditeljica u statusu samostalne umjetnice. Bila je jedna od osnivačica Društva hrvatskih književnih prevodilaca i u tri je mandata bila njegova predsjednica. U njezinu prevoditeljskom opusu ističu se prijevodi romana Jacka Kerouaca (Na cesti), Ernesta Hemingwaya (Otoci u struji), Williama Faulknera (Abšalome, sine moj!, Buka i bijes), Johna Fowlesa (Kula od ebanovine, Ženska francuskog poručnika, Kolekcionar), Vladimira Nabokova (Govori, sjećanje!, Laurin izvornik), Mary Wollstonecraft Shelley (Frankenstein ili Moderni Prometej), Edgara Ricea Burroughsa (Tarzan neukrotivi, Tarzan i ljudi leopardi), a prevodila je i djela Edgara Allana Poea, Thomasa Hardyja, Johna Steinbecka i Georgea Orwella, kao i suvremene pisce (Anita Brookner, Margaret Drabble, Nadine Gordimer, Kazuo Ishiguro, Alice Munro, Joanne Harris). Također je prevodila popularnu i dječju književnost. Prevodila je i za televiziju, za kazalište (Alan Ayckbourn, Harold Pinter) i predavala engleski jezik na Akademiji dramske umjetnosti. S Antunom Šoljanom priredila je zbirku Sto odabranih novela svjetske književnosti (1968.).

Za dugogodišnji prevodilački rad godine 2005. dodijeljena joj je nagrada „Iso Velikanović“ za životno djelo, a 2015. i nagrada DHKP-a za životno djelo.

S Nadom Šoljan razgovarala je Katarina Penđer. 

1. U Vašem prevoditeljskom opusu naći će se više od osamdeset prevedenih naslova. Koji Vam je od njih bio najizazovniji ili najuzbudljiviji?

Jedan od najtežih prijevoda bio mi je Abšalome, sine moj, jer je Faulkner dosta zaguljen pisac, ali mislim da sam se na kraju dobro snašla. Uzbudljiva, na neki strašan način, bila mi je biografija Trockoga Isaaca Deutschera, objavljena 1976. u Sveučilišnoj nakladi Liber, u tri sveska. Tu sam se suočila sa silnim povijesnim činjenicama i mnogo terminologije, što mi nije bilo lako, tako da se može reći da je to bilo duboko oranje.

Ne znam sjeća li se više itko da sam prevela Zuleiku Dobson, neobično preciozan roman Maxa Beerbohma koji je objavljen 1967. i ponovno 1988. u biblioteci Amor, ne baš sasvim umjesno. To je odlična knjiga i danas mi se čini gotovo nevjerojatnim da je takvo što izišlo kod nas u ono doba, a ja sam se svakako zabavljala dok sam je prevodila jer mi je takav vrlo britanski ironični humor blizak.

2. Možete li izdvojiti neki svoj prijevod za koji Vam se čini da je nepravedno zapostavljen ili nije privukao zasluženu pažnju? Nalazi li se u Vašoj bibliografiji neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Jedan od najdražih prijevoda mi je Frankenstein Mary Shelley, za koji mi se čini da je prilično zapostavljen; na primjer, kad se 2018. obilježavala stogodišnjica izlaska originala, nažalost se nitko nije sjetio ponovno objaviti prijevod. Slično se dogodilo i s meni također vrlo dragim prijevodom, Na kraju dana Kazua Ishigura, koji nije doživio novo izdanje premda je autor nedavno dobio Nobelovu nagradu.

Ženska francuskog poručnika Johna Fowlesa prekrasan je roman po kojem je poslije snimljen i film s Meryl Streep i Jeremyjem Ironsom i meni možda najdraži prijevod, ali dragi su mi i Priča moga sina Nadine Gordimer, Sedam sestrica Margaret Drabble i Korak u život Anite Brookner. Sve mi se te knjige čine izvrsnim književnim ostvarenjima koja kao da je nekako zaobišla pozornost koju su po mojem mišljenju zaslužili.

3. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Koliko se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite i cjelokupan proces rada na knjigama?

Ne treba to mistificirati. Uzmeš knjigu, sjedneš i prevodiš. Mislim da je sad puno lakše kad se možemo poslužiti internetom. Prije smo imali samo rječnik i katkad zbilja nije bilo načina dokučiti značenje nekih izraza, naročito vezanih uz suvremeni život u Engleskoj ili Americi s kojim nismo imali toliko dodira; sigurna sam da u nekim starijim prijevodima ima raznih pogrešaka, jer jednostavno nismo znali što te riječi znače.

Kažu da se danas od prevoditelja očekuje velika brzina, i to je vjerojatno opterećenje, ali s druge strane, ako netko zna prevoditi, brzina mu ne bi trebala biti prevelika prepreka da u konačnici proizvede dobar prijevod.

Sama sam uvijek prevodila na diktat i poslije ispravljala prevedeno, i to nekoliko puta, sve dok se ne bih natjerala da prestanem; znate, ispravljati se može u nedogled. Tako radim i danas, uglavnom s kćeri Majom, s kojom sam prevela između ostalog i neke priče Alice Munro, zatim izvrsnu zbirku Zlatni dečko, srebrna djevojka američke autorice kineskog podrijetla Yiyun Li, koju sam upoznala kad je došla u Zagreb, i cijelu zbirku priča Johna Cheevera za koju se nadam da će uskoro biti objavljena.

4. Jeste li bili u kontaktu s nekim od suvremenih autora koje ste prevodili ili barem s njihovim obiteljima i poznanicima? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Osim Yiyun Li, upoznala sam Joanne Harris, autoricu hit romana Čokolada i Cipelice kao bombon. Bila je kod mene na čaju i baš smo lijepo čavrljale.

5. Bili ste predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca u dva navrata u rasponu od trideset godina (1974. – 1978. i 2000. – 2004.). Koliko se s godinama promijenio položaj prevodilaca? Može li se reći da smo probleme s kojima ste se Vi susretali dok ste bili na čelu DHKP-a ostavili za sobom ili se i danas suočavamo s istim teškoćama u drukčijim okolnostima?

Mislim da se suočavamo s uvijek istim teškoćama. Prevodilački posao nije nikad bio osobito dobro plaćen, ni prije ni sad, i to se nije promijenilo. Ali ipak mislim da je neke probleme sada lakše riješiti.

6. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Mladi prevodioci katkad griješe, kao što griješe i svi početnici u svakom poslu, ali sasvim sigurno znaju strane jezike bolje nego što smo ih mi znali i na dohvat ruke su im sve moguće informacije koje su nama bile nedostupne. Općenito mi se čini da su prijevodi kvalitetniji nego što su bili, uz naravno tu i tamo pokoju iznimku.

Samo na kraju bih htjela dodati da sam posebno uživala prevodeći dječju literaturu, na primjer Tarzana, Čudovište iz vode i neke slikovnice i najviše se veselim što će ih uskoro moći čitati i moja praunuka Marta.