Pregled novosti

Bosiljka Brlečić rođena je 1947. godine u Zlataru. Diplomirala je filozofiju i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a potom radila kao profesorica, stručna suradnica u USIZ-u kulture grada Zagreba i Prosvjetnom saboru Hrvatske. Od 1987. ima status samostalne umjetnice, a od 2004. prevodi iz mirovine.

Njezin bogati prevoditeljski opus, koji je čini zanimljivom sugovornicom za prevoditeljske portrete, obuhvaća raznorazna književna i književno relevantna djela, od filozofije, sociologije, esejistike (Bergson, Voltaire, Rousseau, Diderot, Aron, Jünger, Barthes), književnosti (Tournier, Flaubert, Lamarche, Fischer, Sagan, Nothomb, Mourad) i književnosti za djecu (Tournier, Verne, Kästner, Schami), zbog čega je 2008. odlikovana Nagradom Društva hrvatskih književnih prevoditelja za prijevod knjige Rolanda Barthesa Fragmenti ljubavnog diskursa, kao i Nagradom „Josip Tabak“ za životno djelo. Prijevode je također objavljivala u časopisima (Filozofska istraživanja, Kulturni radnik, Republika, Kolo, Odjek, Izraz, Nova Istra...) i na Trećem programu HR-a, za koji je uz prijevode stotinjak autora (Alain, Gracq, Giono, Todorov, Derrida, Emannuel, Adamek, Harpman, Quignard, Benn, Timm, Palmier, Lou i dr.) pripremila i nekoliko tematskih cjelina posvećenih autorima kao što su Gracq, Jünger, Steiner ili Barthes.

Koliko je Bosiljka Brlečić tijekom cijeloga života uronjena u prevođenje i doista ga živi, svjedoči i to što za predstavljanje u uvodu simpatično moli da bude što kraće, tek da se zna o kome je riječ, ne bi li ostalo više mjesta za razgovor – o prijevodnim postupcima, o anegdotama koje veže uz prijevode raznih djela te o svakodnevnom radu i praktičnim aspektima života samostalnog prevoditelja.

S Bosiljkom Brlečić razgovarala je Sandra Ljubas.

U vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se široka lepeza filozofsko-esejističkih djela i raznolike beletristike, uključujući i dječju književnost. Kako ste se počeli baviti prevođenjem?

Ja sam studirala filozofiju i francuski jezik kao drugi predmet i za vrijeme studija, a ni desetak sljedećih godina, nisam razmišljala o prevođenju kao mogućoj profesiji. Uostalom, na studiju stranih jezika tad i nije bilo kolegija koji bi vas za to pripremali. Počela sam prevoditi slučajno, osamdesetih godina, kad su mi kolege sa studija filozofije, koji su u međuvremenu postali urednici u časopisima i izdavačkim kućama, ponudili da prevedem nekoliko filozofskih tekstova. Naime, ponekad su imali problema s tim prijevodima, jer su jedni prevodioci dobro poznavali jezik ali ne i filozofsku terminologiju, a drugi obratno. Mislim da sam tad prvi put nakon studentskih dana uistinu uživala u onome što radim: povezala sam svoja dva znanja i, još važnije, kao da sam se prevodeći povezala sa samom sobom. U početku sam prevodila kraće tekstove i to sam mogla raditi uz svoj ondašnji posao s punim, osmosatnim radnim vremenom. Kad su mi izdavači počeli nuditi prijevode knjiga, morala sam se odlučiti između sigurnog zaposlenja s redovitom mjesečnom plaćom i nimalo sigurne egzistencije samostalne prevoditeljice. I danas se čudim kako sam (o)lako donijela tu odluku.

Tu zapravo počinje odgovor na vaše pitanje o mojem „bogatom prevodilačkom opusu“, odnosno na konstataciju da sam prevodila raznovrsna djela. Kad živite od književnog prevođenja, često morate prihvatiti i prijevode djela koja ne bi bila vaš izbor. Ja sam imala sreću da su mi izdavači uglavnom nudili ono što mi je bilo zanimljivo, a nerijetko su prihvaćali i moje prijedloge. Najveću slobodu pružao mi je Treći program hrvatskog radija, koji me spasio kad su devedesetih godina počeli propadati veliki izdavači, ili su znatno smanjili svoje programe. Za Treći program sam sama birala tekstove autora koji kod nas nisu bili ili su bili malo prevođeni, a ponekad sam pripremala i tematske cjeline posvećene meni omiljenim piscima kao što su Julien Gracq, Albert Camus, Ernst Jünger, Nicolas Bouvier… Većina tih prijevoda, a bile su to ponekad i cijele knjige, otišla je „u vjetar“, to jest radijski eter. Prošle godine dosta se govorilo o prvom hrvatskom prijevodu slikovnice Četiri priče za djecu mlađu od tri godine Eugènea Ionesca. Ja sam te priče prevela prije gotovo trideset godina za emisiju „Dnevnici i pisma“, kao sastavni dio Ionescovih autobiografskih zapisa. Prevođenje za radio bilo mi je i izvrsna škola, jer tekst preveden za radio mora proći „test govora“ – glumac ga mora izgovoriti. Ono napisano nije više samo znak preko kojega prelazimo pogledom, nego traži svoj prirodni ritam. Da bih ga postigla, imala sam jednu neobičnu metodu, do koje sam došla nesvjesno i ne znam može li biti od pomoći drugim prevodiocima. Svaki prevedeni tekst čitala sam u sebi i istovremeno čula kako ga u mojoj glavi, ili tko zna gdje, glasno izgovara glumac koji je bio jedan od najboljih interpretatora proze u emisiji „Dnevnici i pisma“. Ako je on govorio glatko, znala sam da je prijevod dobar i da ga mogu poslati uredniku. (Usputna napomena: kad je taj glumac umro, nakon nekog vremena više ga nisam mogla čuti i zamijenio ga je glas jedne glumice. Njezin glas i danas mi ponekad pomaže kad prevodim, ne samo za radio.)

Koji vam je od tih vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? 

Pretpostavljam da ovaj primjer pripada području „na rubu znanosti“, ali odgovor na pitanje koji mi je bio najizazovniji ili najuzbudljiviji prijevod, vjerojatno ga nadilazi. Riječ je o romanu Kralj joha Michela Tourniera. Prije nego što sam potpisala ugovor za prijevod, počeli su mi trnuti prsti na desnoj ruci, a na zglobu se pojavila mala oteklina. Kirurg na ortopediji dijagnosticirao je tumor mekog tkiva koji pritišće karpalni kanal i predložio operaciju, malu, bezazlenu operaciju nakon koje ću za najviše tri tjedna moći normalno raditi. Potpisala sam ugovor, jer mi je do te knjige bilo jako stalo. No, operacija i nije bila tako bezazlena – pokazalo se da je tumor zahvatio kost i tek za tri tjedna znat će se je li bio zloćudan. Ova priča ne bi se uklapala u „prevoditeljski portret“ da glavni lik Kralja joha, Abel Tiffauges, vlasnik automehaničarske radionice, na početku romana ne ozlijedi desnu ruku i, budući da ne može raditi svoj posao, počne lijevom rukom zapisivati svoja sjećanja i razmišljanja. Naziva ih Les Écrits sinistres. U francuskom „sinistre“ danas označava nešto strašno, zlokobno, nesretno, ali latinski korijen riječi, sinister, znači „lijevo“. Zbog niza razloga, a ponajviše zbog uloge opreka u romanu, prevela sam to kao „Ljevoručni zapisi“, i još ni danas nisam posve sigurna ne bi li bolji prijevod bio „Zlosretni zapisi“. No prevodioci u jednom trenutku moraju donijeti odluku. Uz to, jedna od tema knjige su benigne i maligne inverzije, kad se nešto naizgled dobroćudno preobraća u zloćudno, i obratno. Moj tumor bio je dobroćudan, ali zbog komplikacija nakon operacije nekoliko mjeseci nisam mogla pomaknuti zglob i prste desne ruke. (Za to vrijeme naučila sam pisati lijevom.) Kad sam uspjela „oživjeti“ ruku, počele su se jedna za drugom nizati bolesti za koje klasična medicina nije nudila nikakav lijek i na kraju sam otišla jednom homeopatu. Od ulaza u zgradu do ordinacije, ondje me čekao cijeli imaginarij Michela Tourniera: od ploče krojača Pjeroa, koji je imao salon u toj kući (i prizivao pekara Pierrota iz priče Pierrot ili tajne noći), do velike reprodukcije slike arhanđela Mihovila (Mihaela ili Michela, kako vam drago) u čekaonici, i uz nju grafike koja je prikazivala Jeruzalem u doba cara Heroda (iz romana Gašpar, Melkior i Baltazar), i na kraju, u ordinaciji, male uljane slike svetog Kristofora koji nosi dijete Isusa preko nabujale rijeke. Detalj Bellinijeve slike s istim motivom gledala sam svaki dan na naslovnici francuskog izdanja Kralja joha. Taj roman u kojemu glavni lik neprestano nalazi i tumači znakove i simbole kao da je prenio dio svoje mračne energije u moj život. Osjećala sam se tako loše da sam htjela otkazati tromjesečnu stipendiju koju mi je francuski Centar za knjigu dodijelio za prijevod upravo te knjige. Srećom, prevodilački koledž u Arlesu i Michel Tournier, kojega sam tad već dobro poznavala i nekoliko puta bila gost u njegovoj kući u dolini Chevreuse, uspjeli su me nagovoriti da ipak dođem u Francusku. Tournier me pozvao da prva dva tjedna provedem kod njega i to sam, naravno, prihvatila. Priča o tom boravku bila bi preduga, reći ću samo da je bio brižan domaćin i da sam se nakon više od godinu dana konačno počela oporavljati. Nadam se da sam mu se bar malo odužila tekstom „Michel Tournier, Kralj joha i ja“, objavljenom u posebnom broju novosadskog časopisa „Polja“, u cijelosti posvećenom Tournieru. (Zanimljivo je da me na suradnju pozvao urednik časopisa kojega nisam poznavala i nikad prije nisam s njim surađivala. Otprilike istovremeno jedan mi je zagrebački časopis odbio prijevod Patricka Modianoa, uz obrazloženje da im se „ne uklapa u koncepciju“. Nepunih mjesec dana nakon toga Modiano je dobio Nobelovu nagradu za književnost.) I za kraj – onoga dana kad sam išla na sastanak s izdavačem da mu predam diskete s prijevodom Kralja joha, počela je iz vedra neba padati tuča… Ne izmišljam, podatak o tome što se na nebu iznad Zagreba događalo 8.8.2008. godine vjerojatno je zabilježen na stranicama Hidrometeorološkog zavoda.

Sjećate li se nekog prijevoda koji vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Ako mi nešto nije ostalo u najboljem sjećanju, to nisu prijevodi, pogotovo ne oni u koje sam uložila najviše vremena, energije i truda. Druga priča su izdavači koji vam pošalju na potpis ugovor prema kojemu ćete za karticu prijevoda dobiti 50 kuna (čujem da se danas plaća i manje, nekima možda i više, ne znam), zatim uredno zatraže potporu francuskog Centra za knjigu (koji uopće ne razmatra predložene naslove ako je iznos prevodilačkog honorara, za zemlje Istočne Europe, manji od 10 eura za karticu), a onda vas na kraju zamole da potvrdite da ste tih 10 eura i dobili. Bojim se da je tu nešto bitno „izgubljeno u prijevodu“ i pitam se koliko takvih ugovora i izjava prevodioci potpisuju, znajući ili ne znajući što rade. Prije nekoliko godina jedna mi je mlada prevoditeljica ozbiljno objašnjavala da nju ne zanimaju ljudi nego samo kultura, pisana vjerojatno velikim slovom. (Ja prevodim upravo zato što me zanimaju ljudi.) Možda je to razlog da nerado razgovaramo o tako trivijalnoj temi kao što su honorari za uzvišeni umjetnički rad.

Kad sam u prevodilačkom koledžu u Arlesu prije dvadesetak godina razgovarala s Abertom Bensoussanom, velikim prevodiocem sa španjolskog i jednim od osnivača francuskog društva prevodilaca, rekao mi je da su prvo nastojali utvrditi minimalni iznos honorara i postići dogovor s Ministarstvom kulture da izdavačima dodjeljuje potpore ovisno o visini honorara. Za to su im trebale dvije godine, a minimalni honorar iznosio je otprilike današnjih 22 eura za karticu od 1500 znakova. Prije nekoliko godina Pierre Assouline, poznati pisac i kritičar, radio je po narudžbi Ministarstva kulture analizu statusa prevodilaca u Francuskoj, i na svojem blogu objavio tekst pod naslovom „Moj prevodilac je siromašan“, jer je još ostao na tih 22 eura. Uklapa li se ovaj dio mojeg odgovora u „prevoditeljski portret“, neka zaključe oni koji ga budu čitali. Meni je važan.

Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Ako usporedim kako ja prevodim danas i kako sam prevodila prije trideset ili četrdeset godina, rekla bih da se u biti nije ništa promijenilo, iako uz pomoć interneta brže dolazim do nekih informacija, a računalo omogućuje lakši rad na tekstu: unošenje ispravaka, mijenjanje redoslijeda riječi u rečenici itd. No često prvu verziju prijevoda pišem rukom, pogotovo kad je riječ o težim tekstovima. Vjerojatno se kod mene uspostavila čvrsta veza između ruke i glave, koju tipkanje ometa. I ispravke unosim prvo rukom na isprintanom tekstu, jer na ekranu ne vidim pogreške.

Ja još pripadam generaciji Gutenbergove galaksije i uz radni stol imam posebnu policu s rječnicima, enciklopedijama, leksikonima i priručnicima svih vrsta. Neki od njih me danas samo podsjećaju na prijevod knjige zbog koje sam ih nabavila – od priručnika o ocjenjivanju lovačkih trofeja i fotokopije malog njemačko-hrvatskog rječnika lovačkog nazivlja za Kralja joha, kemijskog leksikona i priručnika o voćarstvu za Bouvarda i Pécucheta, rječnika turcizama za Tragom mrtve princeze, da ne nabrajam dalje. Obradovala me rečenica Alberta Manguela iz poglavlja posvećenog rječnicima u knjizi Dok pakiram svoju biblioteku, u kojoj ih naziva „anđelima čuvarima naših knjižnica“. Ja i danas često potražim njihovu pomoć.

Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na vaš odnos prema prijevodu?

Upoznala sam mnoge autore koje sam prevodila, s nekima sam snimila i razgovore za radio, neke sam srela jedanput, druge sam viđala češće u prevodilačkoj rezidenciji u Seneffeu u Belgiji, a s Michelom Tournierom sam uspostavila prijateljski odnos koji je potrajao do njegove smrti. Mislim da je to vrlo malo utjecalo na moj odnos prema prijevodu, jer prevodilac prije svega prevodi tekst, ali sam možda osjećala veću odgovornost prevodeći pisce koji su mi bili bliski. Relativno rijetko sam ih konzultirala u vezi s prijevodom. Sjećam se recimo da sam jednog austrijskog pisca pitala što znači „vlak koji vozi u ritmu svetaca“ i on se začudio shvativši da samo oni koji su putovali tom malom lokalnom prugom znaju da sve stanice nose imena svetaca – Sankt ovaj i Sankt onaj.

Kako se prevođenje dječje književnosti razlikuje od prevođenja filozofije ili pak književnosti za odrasle? Koliko se pritom tekst prilagođuje uzrastu čitatelja kojemu je namijenjen te njegovom percipiranom znanju o svijetu, i jezično i sadržajno u smislu kulturnih razlika?

Od knjiga za djecu prevela sam među ostalim roman Petko ili Divlji život Michela Tourniera (za koji se uvijek čudim da nije barem na popisu izborne lektire uz Defoeovog Robinsona Crusoea) i navest ću Tourniera koji je često ponavljao da ne piše za djecu, ali da ponekad uspije napisati tako dobru knjigu da je mogu čitati i djeca. Uostalom, neke od knjiga danas uvrštenih u korpus dječje književnosti nisu bile napisane za djecu. Ja sam s godinama naučila ono za što ću mnogo kasnije naći svojevrsnu teorijsku potvrdu u Etici i politici prevođenja Henrija Meschonnica, koji kaže da prevedeni tekst na svojem jeziku mora raditi ono što izvornik radi na svojem. Dakle, ako je knjiga napisana tako da je mogu čitati i djeca, ja je ne moram prilagođavati uzrastu čitatelja. Što se tiče kulturnih razlika, o njima moramo voditi računa i u književnosti za odrasle. Mislim da u prevodilačkom poslu ima nečega glumačkog i kao što glumac ne može igrati svaku ulogu, ni prevodilac ne može prevesti svaki tekst. Ja nisam nikad prevodila poeziju, i na veliko čuđenje izdavača odbila sam prijevod Queneauove Zazie u metrou, jer sam mislila da će to mnogo bolje napraviti neki mlađi prevodilac koji poznaje današnji žargon mladih. S knjigom koju prevodim moram se na neki način naći na istoj „valnoj dužini“, a to mi, na moju sreću, uspijeva s raznovrsnim djelima, pa i onima za djecu.

Čitate li prijevode mlađih generacija? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima? Mislite li da je lakše danas ispeći prevoditeljski zanat u odnosu na to kako je bilo prije? Što su olakotne, a što otegotne okolnosti u profiliranju mlađih prevoditelja?

Budući da oduvijek mnogo čitam, pratim i rad mlađih prevodilaca i neke od njih vrlo cijenim. No, nailazim i na prijevode koji su očito rađeni na brzinu, pa su i prevodiocima i lektorima i urednicima promaknule ne samo jezične nezgrapnosti nego i besmislice. Moj savjet mladim prevodiocima, uz ono uobičajeno „čitajte dobre pisce i obogaćujte svoj jezik“, bio bi da misle o onome što prevode i da pokušaju vidjeti sliku i čuti glas teksta. Tako će izoštriti osjećaj za zamke koje im postavlja. Sjećam se jednog prijevoda u kojem je bila riječ o prozoru u kojem se vidi „misère“. U svim francusko-hrvatskim rječnicima naći ćete značenja „jad, bijeda, siromaštvo, nesreća…“ ali se to nikako nije uklapalo u sliku uredne, imućne kuće u kojoj se nalazio prozor, u tada doduše siromašnoj ratnoj Njemačkoj. Na kraju sam u Petit Robertu, negdje pri kraju natuknice „misère“, našla da je to i naziv za jednu vrstu bršljana. S tim bršljanom u prozoru slika je dobila smisao. No, nisam uvijek bila te sreće da izbjegnem slične, pa i veće pogreške.

Mislim da je mladim prevodiocima danas i lakše i teže nego prijašnjim generacijama. Lakše zato što studij stranih jezika sad obuhvaća i programe prevođenja (mi smo nekad uglavnom bili samouci), zato što postoji mogućnost boravka u prevodilačkim rezidencijama, uz razne oblike stručnog usavršavanja, stipendije, potpore za prijevode, a rad olakšavaju i nove tehnologije. No brzina koju donose često otežava koncentraciju i pridonosi općoj površnosti. Ali ovo je vrijeme „novog normalnog“, ne samo zbog pandemije Covida, i vjerojatno je ono što meni smeta u današnjoj „izdavačkoj industriji“ mlađim generacijama normalno. Nedavno sam u knjizi o epidemiji pametnih telefona našla podatak da je Oxford University Press iz novog izdanja rječnika engleskog jezika za djecu od sedam i više godina izbacio riječi kao što su cvjetača, djetelina, tratinčica, zlatica, žir itd., a riječ „blackbery“ (kupina) zamijenio s „BlackBerry“ (mobitel istoimenog proizvođača). Hoće li toj djeci kad odrastu još biti potrebne knjige? Zbog svih nas se nadam da hoće.