Prevoditeljica nije kriva: o praksi posrednog prevođenja na primjeru romana „Čovjek zvan Ove“ Fredrika Backmana (Piše: Edin Badić)

*Roman je s engleskoga na hrvatski jezik prevela Maja Vrbanc, a 2015. godine izdao nakladnik Fokus komunikacije.


Katharina Reiß, njemačka jezikoslovka, predstavnica funkcionalističkog pristupa prevođenju i suzačetnica teorije skoposa, još je 1971. godine u svom izuzetno utjecajnom djelu znanosti o prevođenju „Möglichkeiten und Grenzen der Übersetzungskritik“ upozoravala na važnost kritičke procjene prijevoda koja, umjesto na „jednostranoj, isključivoj“ kritičkoj ocjeni ciljnoga teksta poglavito usmjerenoj na oku ugodnu, estetsku komponentu, počiva na usporedbi prijevoda s izvornikom na čijim je uporištima konkretni ciljni tekst i nastao (1986: 17-18).

Isključiva analiza ciljnoga teksta, dopušta Reiß, kao i svijest da je posrijedi prijevod, a ne, primjerice, tekst izvorno napisan na ciljnom jeziku, može nam, međutim, poslužiti kao početni korak u ukupnoj analizi prijevoda (1986: 18). No na temelju takve procjene koja sa sobom nosi određena ograničenja doista je teško donositi konačan sud o kvaliteti prijevoda, odnosno o tome je li prijevod, laički rečeno, „dobar“ ili „loš“. Za takvim ili njima srodnim otrcanim riječima i izrazima kao što su „tečan“, „u duhu hrvatskog jezika“ ili „čita se kao original“, nerijetko posežu oni kritičari koji izvornik većinom nisu ni odškrinuli, pa plošno i često nepotkrijepljeno nizanje epiteta o vrsnosti umijeća drugog autora, koje bi se u tom obliku vjerojatno bolje uklopilo u kakav hommage ili laudu prevoditelju_ici, preuzima ulogu prikrivanja njihovih izvjesnih nedostataka: volje, znanja ili vremena. A katkad i svega troga.

Da bih u ovom pokušaju pisanja što objektivnije prijevodne kritike preduhitrio i zaobišao takve zamke, procjenu prijevoda gradit ću na provizornom modelu koji ću, na primjeru hrvatskog prijevoda romana „En man som heter Ove“ Fredrika Backmana, razložiti na tri koraka.

Promotrimo u prvom koraku samo ciljni tekst. Primjer koji ovdje izdvajam preuzet je s kraja uvodnog poglavlja romana:

HR:

„Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?“

Ove lupi kažiprstom po pultu. „Želim računalo!“

Kolega više ne izgleda tako sretno. Znakovito pogleda onog prvog prodavača, kao da mu tim pogledom daje do znanja da će mu se već nekako osvetiti. U međuvremenu onaj prvi prodavač promrmlja: „Ne mogu više, idem na pauzu.“

„Pauzu“, zgrozi se Ove. „To je u posljednje vrijeme očito jedina stvar do koje je ljudima stalo.“

„Oprostite?“ pita prodavačev kolega i okrene se.

„Da pauza...“ Ove se podrugljivo nasmije, baci kutiju na pult i brzim korakom izađe iz dućana. (str. 7)

Što bismo na temelju kratkog izvatka mogli zaključiti o prijevodu? Ne baš puno. Osim da su prevoditeljica, lektorica ili urednica (?) evidentno dovoljno dobro „popeglale“ tekst da nam, dok ga iščitavamo, ništa ne zapinje za oko. Ironični ton na lice mami „blag“ osmijeh i ostavlja „dobar“ dojam. Je li nam to i dostatan pokazatelj da je taj tekst i „dobar“ prijevod?

Usporedimo ga u sljedećem koraku s engleskim prijevodom koji je prijevodu na hrvatski jezik poslužio kao polazni tekst:

EN:

“Hi, how can I help you?”

Ove drills his police-flashlight finger into the counter.

“I want a computer!”

The colleague no longer looks quite as happy. He gives the first sales assistant an insinuating glance as if to say he’ll pay him back for this.

In the meantime the first sales assistant mutters, “I can’t take anymore, I’m going for lunch.”

“Lunch,” snorts Ove. “That’s the only thing people care about nowadays.”

“I’m sorry?” says the colleague and turns around.

“Lunch!” He sneers, then tosses the box onto the counter and swiftly walks out.  (str. 7)

HR:

„Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?“

Ove lupi kažiprstom po pultu. „Želim računalo!“

Kolega više ne izgleda tako sretno. Znakovito pogleda onog prvog prodavača, kao da mu tim pogledom daje do znanja da će mu se već nekako osvetiti. U međuvremenu onaj prvi prodavač promrmlja: „Ne mogu više, idem na pauzu.“

„Pauzu“, zgrozi se Ove. „To je u posljednje vrijeme očito jedina stvar do koje je ljudima stalo.“

„Oprostite?“ pita prodavačev kolega i okrene se.

„Da pauza...“ Ove se podrugljivo nasmije, baci kutiju na pult i brzim korakom izađe iz dućana. (str. 7)

Da, doista, uz manje netočnosti i izmjene koje nam u onom prvom koraku zapravo i nisu mogle zasmetati jer ih ni nismo mogli zamijetiti (npr. snorts zgrozi se), baš kao što nismo mogli uočiti ni neka „zgodna“ rješenja „u duhu jezika“ (npr. lunch ~ pauza), mogli bismo zaključiti da je komunikacijski odnos između hrvatskog prijevoda i polaznog engleskog teksta uspješno uspostavljen. Nameće se, međutim, pitanje koliko komunikacijski odnos uspostavljen između tih dvaju tekstova odgovara komunikacijskom odnosu švedskog izvornog teksta i engleskog prijevoda, a stoga i hrvatskog ciljnog teksta koji umnogome slijedi onaj engleski.

Pogledajmo stoga još jedanput isti primjer:

SV:

- Hej! Hur kan jag hjälpa dig?

Ove planterar uppfordrande sitt ficklampepekfinger i disken.

- Jag vill ha en data!

Kollegan ser inte riktigt lika glad ut längre. Sedan tittar han på den första expediten med en blick som insinuerar att den första expediten ska få igen för det här.

- Oookej. En ”data”, ja. Då kan vi väl gå bort här till vår avdelning för bärbara till att börja med, säger kollegan inte helt och hållet entusiastiskt och vänder sig mot Ove.

Ove blänger på honom.

- Duh! Jag vet väl för fan vad en ”lapptåpp” är för nåt! Du behöver inte säga ”bärbar”!

Kollegan nickar hjälpsamt. Bakom honom muttrar den första expediten under tiden ”jag orkar inte, nu tar jag lunch”.

- Lunch, ja, det är det enda folk tänker på nuförtiden, fnyser Ove.

- Va? säger kollegan och vänder sig om.

- L-u-n-c-h! artikulerar Ove. (str. 11)

EN:

“Hi, how can I help you?”

Ove drills his police-flashlight finger into the counter.

“I want a computer!”

The colleague no longer looks quite as happy. He gives the first sales assistant an insinuating glance as if to say he’ll pay him back for this.

In the meantime the first sales assistant mutters, “I can’t take anymore, I’m going for lunch.”

“Lunch,” snorts Ove. “That’s the only thing people care about nowadays.”

“I’m sorry?” says the colleague and turns around.

“Lunch!” He sneers, then tosses the box onto the counter and swiftly walks out. (str. 7)

HR:

„Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?“

Ove lupi kažiprstom po pultu. „Želim računalo!“

Kolega više ne izgleda tako sretno. Znakovito pogleda onog prvog prodavača, kao da mu tim pogledom daje do znanja da će mu se već nekako osvetiti. U međuvremenu onaj prvi prodavač promrmlja: „Ne mogu više, idem na pauzu.“

„Pauzu“, zgrozi se Ove. „To je u posljednje vrijeme očito jedina stvar do koje je ljudima stalo.“

„Oprostite?“ pita prodavačev kolega i okrene se.

„Da pauza...“ Ove se podrugljivo nasmije, baci kutiju na pult i brzim korakom izađe iz dućana. (str. 7)

Napomena: podcrtani dijelovi teksta iz švedskog su izvornika izostavljeni, a kurzivirani su izmijenjeni ili dodani u engleski i/ili hrvatski prijevod.

Iznenađeni? Ja i ne osobito. Mislim da su se mnogi književni prevoditelji koji primarno ne prevode s engleskoga već susreli s tradicijom anglofonih ciljnih tekstova koja prevoditeljima i urednicima dozvoljava (pre)veliku slobodu zadiranja u strukturu i sadržaj izvornika. Tradicija je to koja podrazumijeva kraćenja, izostavljanja i premještanja redundantnih i nezanimljivih dijelova teksta, sadržajnih korekcija koje katkad znače i umetanje dijelova kojih u izvorniku nema, ali bi ih se možda nategnuto i dalo učitati, uglavnom kako bi se ili tekst što više približio pretpostavljenoj ciljnoj publici ili takvim intervencijama prikrila nemuštost i/ili lijenost prvih ili drugih autora.

Što kada tako uređeni tekst – i pritom ne zaboravimo da je u pitanju književna uspješnica čija je švedska ekranizacija bila nominirana čak za dva zlatna kipića, koja je pratiocima književne produkcije iz Skandinavije proširila vidike, uspjevši im ponuditi nešto drugo osim prožvakanih petparačkih krimića (kao da sa sjevera ne uvozimo drug[ačij]u književnost?) i čiji prijevod na engleski jezik mjesecima nije silazio s popisa najprodavanijih knjiga New York Timesa – posluži kao polazni tekst prijevodu na hrvatski jezik?

Tko je omiljeni roman Fredrika Backmana imao priliku čitati u originalu, sigurno i zna o čemu govorim. Bacimo li pogled na ovaj primjer iz prvog poglavlja romana, dakle, poglavlja koje bi čitatelje trebalo postupno uvoditi u radnju i u njima polako buditi zanimanje za protagonista Ovea i bolnu životnu priču koja se tek počinje odmotavati, i usporedimo ga s engleskim i hrvatskim prijevodom, već i ugrubo možemo uočiti da je švedski tekst nešto duži i složeniji. Jasno je to, dakako, i oku čitatelja koji ne barata nužno švedskim jezikom.

Roman „En man som heter Ove“ mnogi su opisali kao štivo koje čitatelje u jednom trenu navodi na smijeh, a već u drugom na suze. Moglo bi se reći da se kroz tekst obilježen tragedijom, depresijom i nemoći, koja bi trebala kulminirati suicidom do kojeg na kraju i ne dolazi jer Oveu to ne polazi za kukom, probijamo zahvaljujući efektu (crnog) humora. On je u originalu snažno prisutan od početka, a utjelovljen je ponajprije u pojavi mrzovoljnog i ciničnog Ovea čije srce s vremenom mekša i koji polako ali sigurno osvaja simpatije čitatelja. Što kada je taj humorni učinak čitateljima donekle uskraćen već na početku?

Pomalo i banalna situacija u kojoj čangrizavac Ove pokušava kupiti računalo čvrsto se oslanja na postavke komedije nesporazuma. Međutim, komični element, koji je u ovom slučaju itekako u službi primarne karakterizacije lika, jedva se ikako prelijeva na engleski, a zatim i na hrvatski jezik. Osim što se švedska imenica „data“, kolokvijalno skraćena od imenice „dator“, što izlazeći iz Oveovih usta zvuči još i bizarnije, prevodi neutralno, na engleski kao „computer“, a na hrvatski kao „računalo“, a s time u skladu dosljedno se briše i iduća replika prodavača koji ironično ponavlja En ”data”, ja., upućenom se čitatelju u privremenoj ulozi prijevodnog kritičara koji nasreću dobro poznaje sva tri jezika već u startu daje do znanja da ni u engleskom ni u hrvatskom prijevodu ne može očekivati podjednaku nijansiranost švedskog humora. Prizor poprima pomalo monoton ton, napose nakon što i iz engleskog i iz hrvatskog prijevoda izostane još jedna Oveova replika. Njome nam prvi autor zapravo želi razotkriti da glavni lik, na sličnom tragu generacijskog jaza kao u prethodnom primjeru, možda ni ne zna kako bi se uopće pisala riječ „laptop“, anglizam koji se na švedskome piše kao i na jeziku iz koga je posuđen. Backman i njegov Ove njome se ciljano poigravaju prilagođavajući je ortografski (i fonološki) švedskom jezičnom sustavu u duhoviti „lapptåpp”.

I dok u nastavku Ove na švedskom „fnyser“, a na engleskom „snorts“, odnosno posprdno frkne kada jedan prodavač drugome kaže kako više ne može izdržati na poslu, pa odlazi na ručak, na hrvatskom se Ove „zgrozi“. Takvo je rješenje kontekstualno teško povezati s jasnom radnjom iz izvornika koja je pak zadržana u engleskom prijevodu. Ne zaboravimo, međutim, da pokoju odluku umjesto prevoditelja (i bez njihova znanja) katkad donese i neki drugi dionik u procesu poput lektora ili urednika, pa ne mora svaki propust (kao ni uspjelo rješenje) nužno proizići iz prevodilačkog pera. Smisao je, doduše, jasan, a navodi se čak i na koricama hrvatskog izdanja knjige: Ove mrzi „svijet oko sebe, točnije – ono u što se neuredna, neodgovorna i nesposobna ljudska rasa prometnula.“

Odluku prevoditeljice (?) da englesku (i švedsku) imenicu „lunch“, na hrvatski prevedenu kao „pauza“, prikloni ciljnom čitatelju moguće je razumjeti i opravdati, ali što je sa zaključnim „L-u-n-c-h“ koji glavni lik na švedskom hotimice izgovara n-a-g-l-a-š-e-n-o? Ta je replika, uslijed svih dosadašnjih izmjena, u obama prijevodima ostala nenaglašena, ali popraćena dodatkom koji u izvorniku ne postoji: He sneers, then tosses the box onto the counter and swiftly walks out. / Ove se podrugljivo nasmije, baci kutiju na pult i brzim korakom izađe iz dućana. Možda i kao nadomjestak onome što se već na prvih nekoliko stranica stiglo izgubiti u prijevodu.

No posredno je prevođenje kumovalo još nekim gubitcima. Simbolični nadimak „Lufsen“ (po naški recimo „Klipan“, str. 21) kojim Ove pomalo i pogrdno oslovljava svog švedskog susjeda Patricka, inače supruga Iranke Parvaneh koju naš ksenofobni protagonist spočetka ne podnosi, na engleski se sustavno prevodi kao „The Lanky One“ (str. 13), a sukladno tomu i na hrvatski kao „Štrkljavac/Štrkljavi“ (str. 15/16), čime se bit nadimka pogrešno svela na tjelesno obilježje.

Iz obaju prijevoda gdjekad izostaju Oveove tipične psovke poput „jädra fruntimmer“ (doslovce „prokleta ženska“, str. 28), koje iz maštovite hrvatske vizure zvuče blago, a politički neumjesni komentari poput „jädrans grekisk solstolsuthyrare“ (str. 34), gdje cinik Ove, usporedbe radi, na zub uzima grčke iznajmljivače ležaljki, ublažavaju se i na engleskom i na hrvatskom: „some urchin“ (str. 21) / „neki mangup“ (str. 23).

Povrh toga, u obama je prijevodima znatno skraćen i pogrešno protumačen sam početak 26. poglavlja u kome se tematiziraju Oveova samotna narav i uloga njegove pokojne supruge Sonje u nošenju s tim problemom:

SV:

Det var inte det att Sonja aldrig försökte uppmuntra Ove att skaffa sig vänner. Det gjorde hon då och då. Men Ove skulle alltid hålla det faktum att hon aldrig gjorde det särskilt enträget, och aldrig tjatade, som ett av hennes allra största kärleksbevis. Många människor har svårt för att leva med någon som uppskattar ensamhet. Det skaver obekvämt i dem som inte klarar det själva. Men Sonja gnällde inte mer än nödvändigt på honom. ”Jag tog dig i befintligt skick”, brukade hon säga. Och så var det som det var med det.

Det hindrade henne förstås inte från att vara glad för de år då Ove och Rune trots allt delade något som liknade vänskap. Inte för att de två nu kommunicerade så mycket. Rune sa mycket lite, Ove nästan inget alls. Men Sonja var inte dummare än att hon förstod att även män som Ove uppskattar att ha någon att inte prata med ibland. Och det var längesen han hade det nu. Det var det. (str. 231)

EN:

Many people find it difficult living with someone who likes to be alone. It grates on those who can’t handle it themselves. But Sonja didn’t whine more than she had to. “I took you as you were,” she used to say.

But Sonja was not so silly that she didn’t understand that even men like Ove like to have someone to talk to now and then. It had been quite a while since he’d had that. (str. 147)

HR:

Mnogim je ljudima teško živjeti s nekim tko voli biti sam. To zna biti teret onima koji sami ne znaju uživati u samoći. Sonja se ipak nije žalila više nego što je bilo nužno. „Prihvatila sam te takvoga kakav jesi“, znala je reći. Međutim, Sonja nije bila toliko maloumna da ne bi razumjela kako čak i ljudi poput Ovea vole imati nekoga s kim mogu s vremena na vrijeme porazgovarati. (str. 156)

Ukratko: Sonja je katkad poticala Ovea da se s nekim sprijatelji, ali u tome nikad nije ustrajala, pa je Ove tu nenametljivost shvaćao i kao jedan od najvećih dokaza njezine ljubavi. Usto bi se i znala razveseliti kada bi Ove i njegov negdašnji prijatelj Rune stupili u „komunikaciju“ nalik na prijateljstvo u kojoj bi Rune govorio malo, a Ove takoreći ništa. Taj uvodni ulomak završava duhovitim zaključkom da čak ni Sonja nije bila tako glupa da ne bi shvatila da muškarci kao što je Ove vole imati nekoga s kim s vremena na vrijeme mogu NE razgovarati. Što je suprotno od onoga što vidimo i u engleskom i hrvatskom primjeru.

Netko bi ove izdvojene propuste možda nazvao sitnicama. No ako su navedene sitnice tek kap u moru sličnih propusta koji prožimaju gotovo čitav tekst, tada neporecivo utječu i na tekst kao cjelinu. Roman „En man som heter Ove“ na naše je tržište ušao isuviše osiromašen, sadržajno i karakterno oslabljen te dobrim dijelom lišen osebujnog humora koji čini okosnicu romana, ali spletom jezičnih i izvanjezičnih čimbenika do domaće publike ne dopire komunikacijskom snagom kojom je mogao. Zahvaljujući posrednom prevođenju.

Čitajući ovu kritiku, vjerujem da ste se zapitali zašto se ime prevoditeljice ne spominje nigdje osim na početku, a odgovor je jednostavan. Jer prevoditeljica nije kriva. Zašto?

Vratimo se teoriji skoposa s početka ovog teksta i pojasnimo koncept prijevodnog naloga. U njemu bi, u konkretnom slučaju, prevoditeljica kao tek jedna karika u procesu od inicijacije ili narudžbe do objavljivanja prijevoda idealno trebala dobiti jasan naputak s informacijama o, na primjer, željenoj funkciji (i svrsi) prijevoda, njegovim očekivanim primateljima ili korisnicima, vremenu i mjestu objavljivanja ili mediju na kojem će se prijevod objaviti (v. Nord 1997 i Pavlović 2015). Budući da izdavači, koji su u svijetu književnog prevođenja obično i inicijatori prijevodne (inter)akcije i naručitelji, rijetko pružaju tako iscrpne informacije prevoditeljima koje angažiraju jer „najčešće ne razmišljaju o tome kakav im prijevod treba ni da se tekstovi mogu prevoditi na različite načine, ovisno o određenim čimbenicima“ (Pavlović 2015: 201), drugi su autori (ili treći?) uglavnom prepušteni sebi, svojoj stručnosti i iskustvu. I vjerujem da bi svaki savjestan prevoditelj koji takav polazni tekst dobije na prijevod postupio slično. Preveo ga kakav jest najbolje što može i u skladu s informacijama kojima raspolaže. A za propuste načinjene u polaznom tekstu koji se neminovno zrcale u posrednom prijevodu ionako ne može (i ne smije) biti odgovoran kada ih vjerojatno nije bio ni svjestan.

Eh, a tko je onda kriv za ovakvu čorbine čorbe čorbu? Možda praksa posrednog prevođenja i oni koji je iniciraju. Nekoć su se posredni prijevodi na tržištu pojavljivali uglavnom iz nužde – jer su za manje jezike poput švedskoga tada rjeđe bili dostupni prevoditelji, pa su izdavači bili primorani pribjegavati prijevodima s, primjerice, njemačkoga. A danas kada to više ne moraju? Zarad uštede i većeg profita? I to unatoč tome što FFZG unazad desetak godina izbacuje pozamašan broj kvalificiranih diplomiranih prevoditelja sa skandinavskih jezika.

Nije „Ove“ izoliran slučaj. Popularni Mankellovi soc-krimići o inspektoru Kurtu Wallanderu ili Nesbøov serijal simpatičnih dječjih romana o doktoru Proktoru također su, umjesto sa švedskoga i norveškoga, prevođeni s jezika posrednika, najčešće s engleskoga ili njemačkoga. Pa kada sljedeći put negdje nabasate na bombastični naslov kako je u Hrvatsku konačno stigla još jedna književna hit-senzacija iz Skandinavije koja je poharala svijet, sjetite se da i dalje postoji nemala šansa da je riječ o posrednom prijevodu koji neće imati previše veze s originalom. Makar se „popeglan“ čitao „tečno“!

I dok kao ozebli sunce čekamo da pojedini izdavači shvate da nije sve u profitu, nego ima nečeg i u kritičkoj svijesti o (posrednom) prevođenju, vjernosti intenciji autora te funkciji izvornog djela koju bi prijevodom valjalo barem opravdati, ako već ne i približiti joj se, kao i da im se i za popularnija djela iz dobrostojeće Skandinavije itekako mogu osmjehivati izdašne potpore tamošnjih fondova za kulturu, ipak možemo biti zahvalni na onima koji to već jesu spoznali i uvelike pridonose neposrednoj cirkulaciji književnosti sa sjevera Europe na našem tržištu.

Uostalom, zašto da nam prijevod na lice izmami samo blag osmijeh ako može širok i zašto da na nas ostavi samo dobar dojam ako može fantastičan?

Primarni izvori:

Backman, F. (2012). En man som heter Ove. Stockholm: Bokförlaget Forum.

--------------- (2014). A Man Called Ove. Translated by H. Koch. New York: Atria Books.

--------------- (2015). Čovjek zvan Ove. Prevela M. Vrbanc. Zagreb: Fokus komunikacije.

Sekundarni izvori:

Nord, C. (1997). Translating as a purposeful activity: Functionalist approaches explained. Manchester: St. Jerome.

Pavlović N. (2015). Uvod u teorije prevođenja. Zagreb: Leykam international.

Reiß, K. (1971/1986). Möglichkeiten und Grenzen der Übersetzungskritik: Kategorien und Kriterien für eine sachgerechte Beurteilung von Übersetzungen. München: Hueber.



(projekt Prijevodna kritika sufinanciran je sredstvima Fonda za kulturu DHK)


 Podijeli na društvenim mrežama