Prevoditeljski portreti - Ingrid Šafranek

Ingrid Šafranek umirovljena je redovita profesorica francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rođena je, odrasla i školovala se u Zagrebu te diplomirala na istom fakultetu u grupi francuski i njemački jezik i književnost. Djelovala je nekoliko godina kao lektorica materinskog jezika na francuskim sveučilištima u Rennesu i Clérmont-Ferrandu, a od 1972. do umirovljenja 2008. predavala je modernu francusku književnost na Odsjeku za romanistiku matičnog fakulteta. Sve do pandemije 2020. vodila je i dalje kao vanjski suradnik poticajne seminare o francuskom romantizmu, Marcelu Proustu i poetici Marguerite Duras (što je bila tema i njezine doktorske disertacije). Objavila je više knjiga s područja povijesti i interpretacije francuskog romana (Povijest svjetske književnosti, sv. III, Liber 1981, grupa autora; Stendhal, Flaubert, Proust, Školska knjiga 1995; Bijela tinta – eseji i studije iz francuske književnosti, Litteris, 2013). Kao autorica i prevoditeljica surađivala je s većinom književnih časopisa u zemlji, na III. programu Hrvatskog radija, kao i u inozemstvu. Piše na francuskom i njemačkom jeziku. Od '80-ih godina prošloga stoljeća posebno se zanima za feminističku teoriju i kritiku u okviru šireg bavljenja ženskim stvaralaštvom i rodnom identitetskom estetikom. To će se očitovati u njezinom znanstvenom i prevodilačkom radu s težištem na opusu poznate francuske spisateljice i filmske autorice Marguerite Duras (1914.-1996.) koja je odmah poslije II. svjetskog rata bila rodonačelnica tzv. «ženskog pisma» (za koje tada još nema imena), a između ostalog i u njezinoj nastavi u svojstvu gosta- profesora tijekom četiri semestra devedesetih godina na pariškom sveučilištu Paris VII.

Pored nastavnog i znanstvenog rada, angažiranog, ali bez ideološkog aktivizma, Ingrid Šafranek odnosi se u istom duhu (po)etičke sinergije prema izboru djela u svom književnom prevođenju. Za jednu od prvih europskih kritičarki i trajnog tumača bogatog multimedijskog opusa M. Duras još za njezina života, odabir je logično pao na predstavljanje hrvatskim čitateljima danas već ikoničkih naslova kao što su Brana na Pacifiku, Moderato cantabile i prije svega Ljubavnik; nakon čega slijede India Song, Pola jedanaest jedne ljetne večeri, Bolest smrti, Muškarac koji sjedi u hodniku... (kod raznih izdavača, pretežno Vuković-Runjić). Prevodila je također Paula Valéryja, Edgara Morina i dr. Bavi se prevođenjem suvremene francuske poezije na hrvatski, a s Pierreom Calderonom prevela je izbor iz pjesništva Dobriše Cesarića (52 poèmes, odnosno Le petit arbre fruitier après la pluie, naslov najnovijeg francuskog izdanja).


Živi u Zagrebu, ali već dulje vremena (zbog pandemije i potresa) u zaseoku Gabonjin u unutrašnjosti otoka Krka. Ima sina, snahu i malog unuka koji je upravo navršio četiri godine.




S Ingrid Šafranek razgovarala je Maja Ručević.


PITANJA i ODGOVORI:


1. U Vašoj dugogodišnjoj karijeri teoretičarke francuske književnosti 19. i 20. stoljeća, profesorice, autorice i prevoditeljice, jedno ime se ponajviše veže uz Vaše što akademske, što osobne preferencije. Radi se o francuskoj spisateljici Marguerite Duras čija ste pojedina djela približili domaćim čitateljima. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

- Svi su mi prijevodi bili iznimno uzbudljivi jer imam ostrašćen odnos prema autorici koja mi veći dio života bila uzor u duhovnom i etičkom smislu, a objekt prisnog iščitavanja i ljubavi u umjetničkom. Bila mi je nešto kao stvaralačka majka (svega godinu starija od moje vlastite). I dan danas sam uvjerena da je ona ta koja još piše upravo za mene i umjesto mene, da s njom živim kao s prijateljicom ili cimericom. S njom uvijek razgovaram kada sam sama jer strepim da neću nikada završiti knjigu o njezinom djelu, na kojoj godinama radim. Znam reći u šali da se ona uvijek iseli iz kuće kad se pojavi moja familija, ali se opet vrati čim zrak postane čist.

Najizazovniji mi je prijevod bio njezin najpoznatiji roman Ljubavnik za kojeg je 1984. (za 70. rođendan!) dobila i nagradu Goncourt. Imala sam tri verzije prijevoda s malim izmjenama, kod tri razna izdavača, a da nikad nisam bila do kraja zadovoljna. Ipak mi se onaj svojedobno objavljen među svjetskim klasicima u izdanju Tiska i prodavan na novinskim kioscima u 120 000 primjeraka čini najpogođeniji (sva sreća, obzirom na tiraž, i na broj čitatelja koji još raste).

Moderato cantabile (1958.), moj najomiljeniji roman sve do Ljubavnika, čini me nesretnom i dan danas: izgubio se, naime, u prijevodu, onaj najavljeni pjev u naslovu. Ostala je sačuvana retorika i ritam (što će reći ono «umjereno i staloženo» kao moderato), ali melodija, lirska eufonija i emocija u riječi cantabile su utihnule. No to je i do naravi jezika – francuski ima mnogo više vokala od hrvatskog, ima napetu artikulaciju glasova spram one hrvatske, opuštene, ima iznimno pjevnu intonaciju riječi i rečenice koja se čuje u govoru, ali i u tihom čitanju. Treba spomenuti i francuske diftonge što je maltene prozodijska šifra u poetici M. Duras - nešto kao načelo prelijevanja oprečnih samoglasnika (I/A) preko rubova hijata, simbol prožimanja suprotnosti, ali tako da razlika ostane sačuvana... Hrvatski ima problema s asonancama, ali aliteracije nam idu bolje. Spašavamo se s palatalima i žitkosti promjena jata (primjerice, naša riječ «poljubac» je mnogo «ljubavnija» od riječi kiss ili baiser...). Ukratko, durasovska proza je pjesnička i refleksivna, nimalo prozna proza pa je teškoća upravo u njezinoj muzikalnosti koja se lako izgubi u pijesku prijevoda, kao i u namjernoj banalnosti razgovornog idioma ovog potajno hermetičnog ljubića. Ukratko, Moderato je i dalje predivan tekst ali, u prijevodu hlapi nešto od njegove sjetne zavodljivosti, od jezične kemije prividno svakodnevne poezije...



2. Jeste li bili u kontaktu s Marguerite Duras za vrijeme svog akademskog izučavanja njezine poetike i za njezinog života? Ukoliko jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

- Imala sam iznimnu sreću da ju upoznam 1987. i da provedem nekoliko sati razgovora s njom u njezinom pariškom stanu na Saint-Germain-des-Présu u kojem je stanovala već desetljećima. Susret sam dugovala pokojnom Jérômeu Lindonu, znamenitom glavnom uredniku još znamenitijeg Minuita i njezinom izdavaču kojeg sam upoznala te godine na konferenciji organiziranoj za prevoditelje Ljubavnika u Arlesu. Hvala mu na tome. Tada već slavna umjetnica, odbijala je, naime, odlučno susrete s novinarima i kritičarima koji su ju doslovno opsjedali (no rado je govorila na TV-u ako je sugovornik bio dostojan toga). Stan je djelovao retro-boemski, improvizirano, poput knjižnice u vrtu ili kuće u selidbi; iz jedne su sobe virile dugačke noge u trapericama njezinog partnera i suradnika Yanna Andree (to je bilo sve što ću od njega vidjeti). Moja sugovornica bila je topla i prijazna nakon što me gotovo cijeli dan pustila čekati s mojim frezijama po kiši u kvartovskom kafiću (možda neka vrsta kušnje?). Razgovarale smo dugo o pisanju, o filmu, o ljubavi, o muškarcima i djeci, o alkoholu, o moru. Na moje pitanje zašto se sve kod nje uvijek zbiva na obali oceana, odgovorila je l' océan c'est le néant, što će reći da živimo na rubu vječnosti s pogledom u Ništa, «u tamu duše i svijeta». Ta svjetovna metafizika u njezinom radu ostala je do danas još uvijek dobro čuvana, kodirana tajna, a tada je bila tema koju je trebalo izbjegavati, praviti se da je nema.

Iz neba pa u rebra pitala me jesam li homo ili heteroseksualka? Danas to pitanje zvuči trendovski, ali u ono vrijeme me zateklo i mislila sam da krivo čujem. Pitala me još za odnos mog partnera prema alkoholu i kazala, kao za utjehu, da «samo osjećajni ljudi piju». Lako smo se složile oko toga da «žene vide svijet drugačije», što se vidi i u načinu na koji pišu. (Termin «écriture féminine» pojavio se tek mnogo kasnije /H. Cixous, 1975./, ali u početku nije značio nužno žensku, nego poetsku, lirsku prozu. Ja sam ga zajedno s pok. Jelenom Zuppom tada bila prevela kao «žensko pismo», što i nije najsretnije ali se održalo do danas).

Na rastanku me pozvala da opet dođem, ali nisam nikada. Desila se njezina bolest, desio se rat. Drugi put sam bila pred tim istim stanom prilikom njezinog sprovoda u veljači 1996. Još imam sačuvan jedan pupoljak ruže koji je bio zataknut na vratima. «Suhe su, a još ružičaste», kazala bi ona...

U pogledu moje potrebe za pisanjem i želje za prevođenjem, mogu samo reći da me je Marguerite Duras i kao osoba definitivno očarala i da je moj osjećaj prema njoj još i danas najviše nalik zaljubljenosti.

3. Premda su se prevođenja Marguerite Duras posljednjih godina prihvatile i neke druge prevoditeljice, ostalo je još neprevedenih naslova. Prema Vašem mišljenju, koje bi od njih bilo vrijedno što prije prevesti i kakav biste savjet dali onima koji se upuste u taj izazov?


- Ima još puno toga za prevesti. Opus broji više od 70 naslova ako se sve uzme u obzir; objavljene zbirke novinskih članaka, filmski scenariji, intervjui... Sve to ima karakter umjetničinog pisma. Imućnije kulture od naše prevodile su sve njezine tekstove kada su bili najaktualniji. Međutim, mislim da njezino vrijeme uopće nije prošlo, naprotiv, možda ga tek sada sustižemo. Gotovo mi je nelagodno govoriti o anticipaciji, o njezinoj intuiciji onoga što se već desilo ili što se upravo zbiva u svijetu. Veliki pisci predosjećaju ono što dolazi kao tektonsku tutnjavu u daljini. Duras ne prikazuje samo svoje vrijeme, mada je kao postmoderna neoegzistencijalistica osobno i fenomenološki jako vezana za zbilju. Svi su njezini motivi i slike najprije konkretni, ali uvijek već na putu u metaforu, u simboličko. Međutim, njezina slutnja ugođaja budućnosti nije proročanstvo, nego dar genija, mudrost povezivanja s drugim ljudima, empatija za svijet. Evo natuknica o tom «retrofuturizmu» (termin je moj) koji kao bog Janus gleda unatrag prema baštinjenom svijetu i unaprijed prema njegovim neviđenim promjenama: nakon nestanka kolonijalizma, komunizma i samo djelomično muškog, rasnog, klasnog i kulturnog suprematizma koje je kao umjetnica već odavno bila najavila, to su suvremeni fenomeni kao mondijalizacija, prinudne migracije (nekoć seobe naroda), nomadizam (danas i digitalni) kao motiv i kao poetički ključ, kao proces općeg komešanja rasa, rodova, podneblja i kultura, kao konvergencija ideja, medija i utjecaja koja prije ere interneta nije nikada postojala u toj mjeri. Međutim, za to stvaralaštvo i poetiku ruba rasjeda, kod Marguerite Duras bitna je autoričina biografska povezanost s Jugoistočnom Azijom. Rođena je i odrasla u današnjem Vijetnamu, a tužan odlazak s 18 godina u Pariz bio je presudan za početak pisanja. Taj je raskol i potreba njegovog nadilaženja možda u temelju svih tih mreža korelacija između suprotnih hemisfera - Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, ženske i muške kulture, prirode i povijesti, misli i osjećaja, pisanja i tijela, kao i u partnerstvu ljudskog para u duhu neofeminizma (to je već «stara vijest», ali vrijedi i dalje). Ključni je obrazac multipolarni dijalog («plurilog») svih uvriježenih suprotnosti, sustava i predrasuda, on je uvjet održivog suživota ljudskog roda općenito.

Njezin posljednji roman u tom je smislu iznimna utopijsko-distopijska parabola pod naslovom La pluie d'été, (Ljetna kiša, 1990.). On najavljuje s dozom mudrosti i smjernog altruizma krizu same ideje humanizma, nadolazeću epohu post-pismenosti u svijetu tehnologije, brojeva i matematke, a nauštrb duhovnih vrijednosti i morala inkluzije. To je knjiga koju će biti teško prevesti, već su neki pokušali pa odustali, posebno radi jezika koji je neka vrsta doseljeničkog sabira. Ona je ujedno i topla i tragična, sasvim drugačija od svih ostalih, puna empatije prema najranjivijima. Iako možda malo previše hermetična, važna je kao ključ cijelog opusa i kao autoričin književni testament. Zatim, svakako bi trebalo upravo u Hrvatskoj prevesti La Douleur (1985.), autobiografsku knjigu koja tematizira njemačku okupaciju Pariza i tragično logoraško iskustvo Roberta Antelmea, pisca jednog jedinog djela L'Espèce humaine (također preporuka za prevođenje) i prvog muža M. Duras. Za lakanovski odnos između «zbiljnog, nesvjesnog i simboličkog» ključno je, i za mnoge kritičare najbolje djelo iz 1964. Le Ravissement de Lol. V. Stein (ono postoji na srpskom kao Zanesenost Lole V. Stein); za početke modernog feminizma neizostavna je zbirka intervjua sa Xavière Gauthier Les Parleuses (l974), a za poznavanje osobe i njezinog života knjiga «razgovora» sa J. Beaujourom (bez njegovih pitanja!) pod naslovom La Vie materielle (1987), kao i L'Eté 80 (1980)... I još štošta drugo bilo bi zanimljivo prevesti jer taj opus prati, zapravo anticipira etape razvoja europskog romana u drugoj polovini 20.st. - od estetske i ideološke kritičnosti poslijeratne francuske neoavangarde («Novi roman») do autorefleksivnog metafikcijskog postmodernizma kao njegove glavne značajke.

A moj savjet prevoditeljima je zapravo upozorenje. Dovoljno je, naime, promašiti filigransku preciznost durasovskog stila koja je nešto poput šupljikave čipke pune praznina i šutnje na svakodnevnoj podlozi (hinjenog) razgovornog jezika (écriture courante) pa da ta proza propadne u banalnost sentimentalizma s kojim se poigrava. No kako autorica svjesno preispituje i mijenja svoju autorsku poziciju, to ostavlja veliki prostor slobode za tumačenje čitatelja. A koliko je ta emotivna lirska proza ujedno angažirana i konceptualna, očigledno je tek iz uvida u „kozmičku“ arhitektoniku tog prividno heterogenog, ali zapravo «fraktalnog» opusa.


4. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

- Ja sam još stara škola, ona papirnata. Generacijski, ali i po izboru. Znam da danas postoje fantastični alati o kojima nismo ni sanjali u vrijeme kada sam bila također i konferencijska prevoditeljica, korisni ne samo za prevođenje, nego i za brzo pretraživanje publikacija, referenci i informacija, za uvid u stanje recepcijske svijesti u svijetu, za znanstvene kontakte na tržištu ideja i metoda...U pogledu književnog prevođenja, to sigurno olakšava i ubrzava pristup rječničkom blagu, ali nakon toga opet su potrebni nadarenost i uron «na dah», potrebno je osjetiti kako «riječi vode ljubav» (M.Duras). Internet je, kažu, hladan medij. Nisam sigurna – on je to što iz njega učinite. Ali pisanje je, kao i prevođenje, čin zavođenja drugoga, potreba da budete voljeni (Barthes), pa mislim da tome internet baš ne koristi, ali i ne smeta. Dokaz su društvene mreže, samo što tamo objave, ili što već, baš i nisu jako nadahnute. Ja inače čak i bilješke prvo pišem u nebrojene tekice koje mogu nositi posvuda, da mi riječi ne pobjegnu, a tek puno kasnije, iz tog kaosa, u najboljem slučaju, nastaje suvisli tekst. Na kompjuteru.



5. Francuski je jezik sintaktički kompleksan, leksički nevjerojatno bogat, stilski raznolik. Vjerujem da je mnogim početnicima koji tek počinju prevoditi književnost veliki izazov kako izbjeći mnoštvo pogrešaka koje će se neminovno dogoditi, a tiču se krupnih, značenjskih propusta i sl. Što biste, nakon svog velikog iskustva savjetovali tim novopečenim pustolovima? Kakvu ulogu u svemu tome, osim poznavanja jezika, imaju kulturološki i povijesni kontekst?

- Pitanje konteksta (pored dara, afiniteta, kompetencije) je neizmjerno važno. Prepoznavanje odnosa detalja i cjeline («cjelina je u detalju») koji postoji u opusu svih velikih pisaca ovisi o dubinskom čitanju pojedinog djela, o poznavanju ostalih autorovih knjiga, potom o kontekstu epohe i nacionalne kulture, o stanju kritičke svijesti i utjecaju svjetske baštine... U pisanju se, naime, radi o napredovanju po već raskrčenom, ali ne i utabanom putu (Kundera): staze se jednako račvaju za pisca kao i za prevoditelja – on također vidi pred sobom put, ali njegove stope su nove. Poput pisca, ni on nije samo prepisivač postojećeg, već i on istražuje što bi se još moglo reći u toj gladi za novošću, za razmicanjem granica, u toj želji da se popravi ili barem oplemeni svijet. Zato je moj savjet čitanje, čitanje i opet čitanje, ali da ipak u tome ne zaboravite na «stvaran život». U svakom se, naime, prijevodu, kao i u pisanju, nalaze sve pročitane knjige, svi dojmovi, sva putovanja, sve ljubavi... Nadilazi se prastari jaz između «duha i tijela».

Pisanje je slično ronjenju u nepoznatom elementu, dok u čitanju i prevođenju vidimo konture potonulog blaga za kojim ronimo. Prevođenje je poput surogat majke koja hrani svojim tijelom plod koji zapravo i nije njen. Putem kojim prolazi prevoditelj (čitatelj) već je prošao prije njega sam pisac, oba u nastojanju da se predodžba, intuicija i jezik što bolje sljube. Najbolje je, kažu, kad su prevoditelji i sami pisci ili pjesnici – to bi bio, recimo, ideal. Mada mislim da prevoditelji nisu klonovi ni trbuhozborci, oni su poput kalemova (jer mogu biti različiti), iz kojih će se razviti varijacije iste biljke domaćina.



6.  Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite, koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)?

- Čitam, dakako, pogotovo na jezicima koje ne poznajem ili ne poznajem dovoljno. Mislim da ima sjajnih prijevoda (kada se radi o francuskom jeziku, ponosna sam kad se sjetim da sam te - najčešće mlade žene - nekoć gledala na seminaru!). Mladi su još dovoljno idealisti da budu predani tom neisplativom, nedovoljno priznatom, ali divnom poslu; stariji su iskusniji, kritičniji prema prijevodu pogotovo kada su odani autoru. Također su skeptičniji (tu ubrajam i sebe) prema renoviranju fasade, prema tzv. osuvremenjivanju često izvrsnih starijih prijevoda. Osim mene, Duras su prevodile još Ana Kolesarić (Gibraltarski mornar), Ursula Burger (Vicekonzul), Vlatka Valentić (Tarkvinijski konjići), izdanja kod Vuković- Runjić. Tri su romana različita po poetici, značenju i stilu, a prevoditeljice se također naravno razlikuju, ne samo generacijski. Mislim da su prijevodi uspjeli; znam da je roman Vicekonzul bio zapažen od kritike (internet), dok za ova druga dva nemam podatke, mada bi me zanimali. Nadam se da će to jednog dana netko istražiti jer priča s Marguerite Duras u Hrvatskoj još nije završila.


Rekla bih da postoje dvije psihološke opasnosti i kod starijih, a pogotovo kod mlađih prevoditelja – to je preveliko ili prenisko samopoštovanje – što je, zapravo, slično kao dva lica iste medalje. S jedne strane to može biti osjećaj strahopoštovanja pred piscima koji nam imponiraju, jer su veći od nas (iako mi nismo «samo patuljci na ramenu divova» što bi bio loš osjećaj). Druga je greška - da ne kažem grijeh oholosti- upravo sujeta, pretencioznost, uvjerenje da ništa na svijetu nije neprevedivo. Istina je, naravno, sve se može prevesti, ali pitanje je kako. Polisemija je, primjerice u francuskom jeziku, velika poteškoća za prevoditelja jer kao u svim starim jezicima, postoji problem gomilanja značenja na istom označitelju. U poeziji su ona često sva istovremena prisutna «kao kod riječi u rječniku» (tako kaže Mallarmé za svoju poeziju). U hrvatskom, međutim, moramo odabrati jedno značenje, čak i kada nismo sigurni koje, jer drugačije ne ide (kao na primjer kod Rimbauda). U hrvatskom je višeznačje u domeni metafore, ono je semiotičko više nego semantičko.


Recimo za kraj da isto kao i za pisanje, treba imati prije svega želju za prevođenjem. Ono je čudesno samo po sebi, i to po tome što spaja ujedno užitak čitanja i užitak pisanja. Nakon Barthesa, već je odavno verizam da događanje istine u jeziku, i da samo najpravija riječ iznađena u pisanju (ili prevođenju) rađa osjećaj sličan libidu, one famozne leptiriće... Ali da bi se to dogodilo, treba postojati sljubljenost s tekstom, zatim emocionalna i intelektualna zrelost, osjećaj odgovornosti prema pozivu i puno povjerenja u sebe i u svoj dar i rad.


Na kraju želim zahvaliti kolegici Maji Ručević na inicijativi da radimo ovaj intervju koji je i nehotice postao «ljubavno pismo s predumišljajem».


U Gabonjinu (otok Krk), rujna 2021.

 Podijeli na društvenim mrežama