Pregled novosti

Ivan Matković rođen je 1943. Završio je Klasičnu gimnaziju i studij engleskog i komparativne književnosti u Zagrebu, doktorirao je na Sveučilištu Stanford u SAD-u. Gostovao je na sveučilištima Yale, Northwestern, Stanford, u Mainzu i Grazu. Radio je u školi stranih jezika, u gimnaziji i na fakultetu, a od 1998. bio je samostalni književni prevodilac do umirovljenja. Prevodi američku i englesku književnost, a za svoj prijevod Subote Iana McEwana dobio je 2007. Godišnju nagradu DHKP-a za najbolji prijevod romana.

S njim je razgovarala Hana Greta Matković diplomirana je psihologinja i književna prevoditeljica. Prevodi uglavnom za djecu.

Nalazimo se u prirodnom staništu Ivana Vanje Matkovića, meni poznatijeg kao... tata. On sjedi u svojoj fotelji, koju ja pokušavam ukrasti kad god mogu, ali danas mi nije uspjelo. Okruženi smo njegovim prijevodima, maminim prijevodima, didinim nagradama, uopće ne mogu dokučiti otkud mi ideja da se bavim pisanom riječi. Tata u jednoj ruci drži svoju parilicu, od koje se rijetko kad odvaja, a u drugoj bibliografiju. Pripremio se, znači, ali kaže da nije jer misli da nije dovoljno. To nam je, čini se, u genima.

U tvojem prevoditeljskom opusu nalazi se oko 20 prevedenih naslova. Koji ti je od tih prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji?

Naravno, najuzbudljiviji prijevod mi je bio prvi prijevod, 1973. godine, drama U repu Israela Horovitza. To je apsurdistička drama čija je prva izvedba bila 1967., ali se onda revival kontinuirano prikazivao u kazalištu off-off-Broadwaya (moj interes naglo poraste kad čujem Broadway) od 1974. do 2018., a malotko zna da je u New Yorku to i najdulje prikazivana drama. Glumica Ana Karić gledala ju je u Parizu, gdje joj se toliko svidjela da je htjela glumiti jedinu žensku ulogu, i nabavila original. Zatim je srela mog oca (Marijana Matkovića) i potužila mu se da je nitko ne želi prevoditi jer je previše vulgarna. On joj je rekao da sam se ja netom vratio sa studija, iz Amerike, i da bi me vjerojatno zanimala. I tako se dogodio moj prvi prijevod. Drama je bila prikazana 1975. u Dramskom kazalištu.

Na neki način su mi najdraži prijevodi bili oni za Antologiju američke drame jer sam tada imao priliku prevesti drame Sama Sheparda, Davida Mameta i Landforda Wilsona, koji su bili među najpoznatijim američkim autorima te generacije, nasljednici Arthura Millera i Tennesseeja Williamsa, a ovdje u to doba manje-više nepoznati.

Prevodio si podjednako drame i romane, koji ti je bio pak najizazovniji ili najuzbudljiviji roman?

Vjerojatno isto prvi, Betonski vrt Iana McEwana. (Nasmije se i slegne ramenima.) Osjećam se dosta zaslužnim što sam Iana McEwana, odnosno njegova djela, naravno, doveo u Hrvatsku. Slučajno sam pohađao seminar na Cambridgeu (bez pritiska, Hana), osamdesetih, o modernoj engleskoj književnosti, koji je vodio Malcolm Bradbury, poznati engleski pisac akademskih romana i voditelj najpoznatijeg studija kreativnog pisanja na Sveučilištu Istočne Anglije. Kao dio seminara, dovodio je pisce koji su ili pohađali ili završili taj studij, a jedan od njih bio je i Ian McEwan, koji nam je pročitao jednu od svojih još nedovršenih kratkih priča. Meni se ona jako svidjela, a kako je već objavio dvije zbirke, ponio sam ih u Zagreb i ponudio legendarnom uredniku Hit biblioteke Zlatku Crnkoviću. On mi je tada rekao da kod nas, nažalost, zbirke priča ne prolaze pa nek' se ja javim kad Ian McEwan napiše neki roman. Nasreću, to se ubrzo i dogodilo pa sam mu donio Betonski vrt.

Sad kad si ga već spomenuo, kako je uopće počela ta tvoja ljubavna afera s McEwanom, zašto si ga toliko prevodio?

Ha, tražili su me da ga prevedem jer sam ga već prevodio, čini se da su bili zadovoljni. (Skromno slegne ramenima, ali se i vragoljasto smiješi.) McEwan baš i nije lagan za prevođenje. Njegova je proza... siva. Nema jarkih boja. Dok je hrvatski jezik ipak prilično hiperboličan, McEwan je... Hm. (Parilica u usta, vrijeme za razmišljanje.) Dosta... šparan.

Meni se sviđao jer je vrlo precizan stilist, koji piše o strašnim stvarima kao da su normalna svakodnevica. Vrlo često me podsjeća na Kafku. Kako sam od početka prevođenja imao vrlo romantičnu predodžbu da je prevođenje prosvjetiteljski posao, da to što sam privilegiran i jako dobro znam jedan strani jezik znači da trebam i upoznati što više ljudi koji ne znaju taj jezik s engleskom i američkom književnošću, htio sam upoznati što više ljudi i s McEwanom.

Iako tvoje upoznavanje s McEwanom i nije bilo najslavnije, možeš to ispričati?

Nakon što je Betonski vrt objavljen, pri prvoj posjeti Londonu nakon toga, odnio sam mu primjerak knjige. Nije se doimao naročito oduševljen knjigom, tako da je moj posjet trajao vrlo kratko pa sam i ubuduće smatrao da je bolje da ga ne uznemirujem svojim upitima. Bilo mi je to malo neobično, u to je vrijeme i on bio vrlo mladi pisac, relativno nepoznat, koji baš i nije bio široko prevođen.

Bi li volio da si s nekim drugim autorima koje si prevodio bio u kontaktu?

O da, sa Samom Shepardom i Davidom Mametom. S njima bih volio porazgovarati.

Je li ti neki prijevod ostao u lošem sjećanju?

Pa niti ne. Imao sam dosta veliku sreću da sam uvijek imao izbor. Nikad nisam živio isključivo od prevoditeljstva pa sam pažljivo birao prijevode koje sam htio, čiji su mi izvornici iz nekog razloga bili zanimljivi.

Što bi rekao, koja je razlika između prevođenja drame i romana?

Kod drame je, s jedne strane, problem što tekst više nije tvoj kad ga predaš kazalištu, jer će svi koji su uključeni u postavljanje drame ostaviti neki svoj trag i moći ga mijenjati. S druge strane, zato imaš i veću slobodu i manju odgovornost nego kod prijevoda romana. Nekad je postojao običaj da se tekstovi drama tiskaju (u izdanju kazališta), u kojem bi slučaju izvorni prijevod preživio, ali u velikoj većini slučajeva se to više ne radi, osim u Kazalištu Mala Scena.

Prevođenje drama je vrlo uzbudljivo i zato što uvijek postoji mogućnost da neko drugo kazalište u budućnosti odluči igrati isti tekst. Tako su neki od mojih prijevoda igrani i u Zagrebu, i u Varaždinu, i u Osijeku, i u Rijeci, i u Dubrovniku, a kako je svaka od tih predstava bila drugačija, iznova sam se susretao sa svojim tekstom.

Kako bi usporedio prevođenje nekad i danas? Je li se nešto u tvojoj tehnici promijenilo?

Vrlo sam staromodan, još uvijek prevodim rukom, kemijskom na papiru. Nisam savladao ni pisaću mašinu. (Smije se. Čini se da smo ljubav prema buhicama na papiru naslijedili od dide Marijana.) To na neki način ima velikih prednosti, jer onda moja žena, vrsna prevoditeljica, usput ispravi moje prijevode dok ih pretipkava. Ovom prilikom bih rekao i da sam imao veliku sreću s prevođenjem romana jer sam imao izvrsnu lektoricu, Zoru Radić, a i urednicu Vjeru Balen-Heidl, koje su ispravile mnoge pogreške koje sam radio, jer sam iz one generacije koja je čitala beogradske i sarajevske prijevode pa mi hrvatski nije najjača strana.

Osim toga sam izrazito spor u prevođenju, prevodim 3-5 kartica dnevno jer se svakih desetak minuta dižem - da si napravim kavu, zalijem cvijeće ili radim bilo što, samo da ne sjedim i prevodim. Što sam si isto mogao dozvoliti jer mi to nije bio osnovni izvor prihoda. (Jabuka ne pada daleko od stabla pa bome nije ni čudo što nam je ovoliko trebalo da provedemo intervju. Je li netko za čaj?)

Potpuno mi je jasno da je puno lakše pisati na tipkovnici, međutim kad se sjetim da sam nešto mogao bolje prevesti, puno mi je lakše pregledavati tekst dok sam okružen papirima, nego da moram skrolati gore-dolje. Da ne govorimo o tome da me uvijek strah da bih mogao izbrisati ono što sam teškom mukom preveo. Ipak, služim se internetom kad trebam određene informacije, a prije toga sam bio okružen rječnicima, posebno Bujasovim, enciklopedijama i raznim priručnicima.

Za razliku od mame i mene, preveo si samo jedan roman za djecu. Kako to da si se odlučio baš za Dječaka u prugastoj pidžami? (I traumatizirao me tom knjigom za cijeli život.)

Nakon Subote, na neko vrijeme sam prestao prevoditi. Međutim, onda se dvije godine poslije, 2009., na JFF-u trebao prikazivati film Dječak u prugastoj pidžami i Slavko Goldstein me pitao mogu li to prevesti u roku od mjesec dana. S obzirom na sadržaj, to mi se zaista činilo vrijednim truda. Danas mi je vrlo drago da sam to preveo, a upravo je ove godine izašlo ponovljeno izdanje - izdavač Katarina Zrinski, Varaždin.

Čitaš li prijevode mlađih generacija i jesi li primijetio nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što misliš koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji bi savjet dao novopečenim književnim prevoditeljima?

Veliki je problem da sam ja dugi niz godina predavao englesku i američku književnost na fakultetu, pa sam se naučio sve čitati u izvorniku, između ostaloga i da ne bi slučajno neki student otkrio neku knjigu o kojoj ja ne znam ništa. Ali, jedan period nakon odlaska s fakulteta bio sam zaposlen kao neka vrsta redaktora u Algoritmu, gdje sam pregledavao i ispravljao prijevode mlađih kolega, ali mi se čini da ni oni danas više nisu pupoljci. Često su se ukazivali vrlo slični nedostaci, a to su bili neshvaćanje nekih kulturoloških pojmova i nepoznavanje povijesti. Zbog toga bih mladim prevoditeljima savjetovao da puno čitaju, ali i da gledaju filmove, i to i stare, crno-bijele. Također, nikad ne treba biti previše samouvjeren, i u rječniku treba razmisliti i o drugim opcijama osim prve riječi koja se nudi.