Pregled novosti

(projekt Prijevodna kritika sufinanciran je sredstvima iz Fonda za kulturu DHK)

Kako prevoditi s hingliša?

Izrazi iz drugih indijskih jezika u djelima anglofonih (indijskih) autora.

Objavljeno: 26. siječnja 2022.

Jedini neprijatelj njezinu drugom i dugo očekivanom romanu Ministarstvo potpune sreće (2017) bila je ideja „jedne nacije, jedne religije, jednog jezika“, rekla je indijska Bookerovka Arundhathi Roy tijekom svog predavanja o književnim prijevodima koje je 2018. održala u Britanskoj knjižnici u Londonu. Štoviše, namjesto autorskog potpisa na naslovnici rukopisa htjela je samo napisati: „Prevela s izvornikā Arundhathi Roy.“ Prijevod je, rekla je Roy tom prilikom, bio primarni alat kreacije tog romana, i pritom ne misli na metaforičke prijevode nejezičnih sadržaja, već na konkretno prevođenje s drugih jezika, iz drugih miljea. Jezik Arundhathi Roy u tom romanu mogli bismo nazvati poliglotverzumom, napisala je pak Durba Chattaraj za indijsku elektroničku publikaciju Scroll, jer se u bazu engleskog jezika slijevaju urdski, malajalamski, kašmirski, hingliš (u strogom značenju mješavina hindskog i engleskog), idiom WhatsApp-a, indijsko-birokratski, bolivudski i što sve ne. Roman Arundhathi Roy nije jedini primjer ovakvog književnog izričaja, ali je jedan od boljih i ambicioznijih. Moglo bi se reći da su djela poput njega, u Indiji, ili o Indiji i Indijcima, jednostavno neizbježna.

Dugo je postojao konsenzus da se u Indiji govori oko 780 jezika i dijalekata, no ta brojka neprestano raste ili opada. Ponekad se otkrije kakav novi jezik, drugi se put utvrdi da su neki već izumrli ili izumiru. Njih 22 u Indiji uživa službeni status (ovamo spada i engleski), a hindski i engleski pretendiraju i na ulogu indijske lingue france, što im više ili manje uspijeva, ovisno o regiji i društvenom sloju govornika.

Stoga ne možemo govoriti ni o jedinstvenoj indijskoj književnosti, već o indijskim književnostima, a ona s kojom smo u Europi najbolje upoznati književnost je koju indijski autori ili autori indijskog porijekla pišu na engleskom jeziku. Takva se književnost, zbog paralelnih izdanja, često čita diljem anglofonog svijeta.

U velikom broju slučajeva, u pitanju je engleski obogaćen drugim indijskim jezicima – kakav transliterirani izraz ovdje ili ondje, riječ ili sintaktički element, ili čitava rečenica. Ponekad su takvi izrazi već u izvorniku otisnuti u kurzivu, a u prijevodima na hrvatski to je najčešće rješenje. Gorespomenuti pojam hingliš, koji ovdje u skladu s problematikom ispisujem u ovom nestandardnom obliku i kurzivu (a ne kao hingleski), proširio je svoje prvotno značenje pa trenutno generalno pokriva takav hibridni jezik: miješanje ili prebacivanje kodova, kombinaciju engleskog i drugih jezika Indijskog potkontinenta, takozvanih bhaša (ili bhaša i engleskog, ovisno o omjerima). Hingliš također ne treba sasvim pobrkati s indijskim engleskim, frazom koja označava direktne prijevode ili prijenose iz bhaša u engleski jezik, što rezultira specifičnim izrazima i indijsko-engleskom sintaksom, iako su ova dva jezična fenomena u konačnici neodvojiva. Ja u ovom tekstu termin hingliš koristim za hibridni jezik anglofonih djela iz ili o Indiji, u kojima se mjestimice pojavljuju fraze iz drugih indijskih jezika. Reklo bi se da to i nije punokrvni hingliš, već samo teaser, u protivnom bi takve tekstove mogli prevoditi jedino oni verzirani u svim jezicima od kojih je istkan izvornik.

Povijesno je ovo jezično spajanje i pretakanje po svoj prilici započelo onog časa kad su Britanci stupili na indijsko tlo, piše indijski stručnjak za postkolonijalizam i prijevodne studije, Harish Trivedi. Jezici nisu otoci, dodaje; ako su živi, uvijek međusobno komuniciraju. Ustvari, gotovo se kanibalistički hrane jedni drugima; da to ne čine, vjerojatno bi izumrli. Danas ćemo govornike koji se suvereno i redovito prebacuju iz jednog jezika u drugi, iz engleskog u bhaše ili obrnuto (a kojih bi, prema nekim predviđanjima, uskoro moglo biti više nego govornika „čistog“ engleskog), prije naći u indijskim urbanim sredinama te indijskoj dijaspori, nego u ruralnim predjelima Indije, a njihov status u društvu neki iščitavaju upravo iz jezičnih omjera: što je veći udio engleskog, tim je sveobuhvatnije i globalnije bilo njihovo obrazovanje, zaključuju.

Istina je da je engleski umnogome bio koban za književnosti na bhašama, a autore koji pišu na hinglišu redovito optužuju za egzotizaciju i neautentičnost. Pa ipak, još otkako je Salman Rushdie svoje virtuozno prožimanje engleskog i hindskog/urdskog u svom Bookerom nagrađenom romanu Djeca ponoći (1981) nazvao ćatnifikacijom engleskog (ćatniji su razniindijski umaci), ovaj se proces smatra i svojevrsnom dekolonizacijom engleskog jezika. Ne radi se, dakle, samo o ubacivanju pojedinačnih izraza, već o složenom ispreplitanju ritma i sintakse nekoliko jezika i idioma, o prilagođavanju i razlaganju engleskog jezika na dubinskim razinama.

Isklizavanje u (ne)poznato

Bilo da govorimo o autorima s prebivalištem u Indiji, ili autorima prve ili druge generacije negdje u anglofonoj indijskoj dijaspori (a donekle i anglofonim autorima koji su znatno vrijeme proveli u Indiji i o tom vremenu sada pišu, kao što ćemo vidjeti iz primjera koji slijedi), onog trenutka kad u tekstu upotrijebe riječ ili frazu iz bhaša, dogodi se isklizavanje u poznato, u intimno, insajdersko: za nekog u materinji jezik, za drugog u slang, kolokvijalno, ulično. U psovku ili riječ od milja. U okuse, mirise i duhovnosti Indijskog potkontinenta, djetinjstvo, nostalgiju ili svakodnevnicu, i to bez obzira što je, paradoksalno, mnogim Indijcima teško ili nemoguće čitati književnosti na jezicima svojih majki ili baka, ponekad i obične novine, pa se tu ni ne može govoriti o stvarnoj dvojezičnosti, kako bi rekao Trivedi.

S druge strane, ono što se na tim istim mjestima događa u hrvatskom prijevodu spoticanje je o nepoznato – kretanje u smjeru suprotnom od onog uspostavljenog u izvorniku. Proces je to koji se nažalost ne može sasvim izbjeći, barem ne ako želimo zadržati nešto od izvorne hibridnosti teksta, ali ga se može ublažiti – u nekim slučajevima prijevodom tih fraza našim regionalizmima. U većini slučajeva, glosarima na početku ili kraju teksta, fusnotama i bilješkama, ili kombinacijom svega navedenog (što u najgorem slučaju može rezultirati književnim proizvodom koji je preopterećen tumačenjima).

Na prevoditeljima je da odluče kako će razriješiti takva mjesta, hoće li ih „uglačati“ prijevodom te koju će transliteraciju koristiti ako te izraze ostavljaju u tekstu: englesku (pronađenu u izvorniku) ili pohrvaćenu. Transkripcija ovisi i o tome gledamo li na neki izraz iz bhaša kao na već asimiliran u engleski jezik, pa preuzimamo englesku – u tom slučaju, izvornu – transkripciju (kao što ne bismo fonetski ispisali riječ sandwich), ili ih smatramo riječima preuzetim iz nelatiničnih pisama, za čiju transliteraciju kod nas vrijede druga pravila.

Što god odabrali, bitno utječemo na čitateljsko iskustvo, jer to „isklizavanje“ prenosi i brojne društvene signale – klasu, obrazovanje, nivo bliskosti među govornicima ili pripadnost nekoj supkulturi. Nekad stoga može biti uputno fraze iz bhaša prevoditi nekim od naših dijalekata ili regionalizama da bismo pokušali zrcaliti društvenu i jezičnu raslojenost jedne višemilijunske metropole poput Bombaya: kako će se izražavati bankar, a kako ulični pometač? Koji idiom možemo čuti među bombajskim intelektualcima, a koji među bolivudskim zvijezdama? Ali ovaj pristup može pobuditi negodovanje kod nekih čitatelja: zašto jedan dalit, odnosno „nedodirljivi“, najednom govori kajkavski, a zašto mafijaški don zvuči kao da je iz Bola na Braču? Što time želimo reći o kajkavcima, a što o Boljanima?

Nije lako uvijek odlučiti kojim se pristupom koristiti, i možda je najbolje da ostanemo otvoreni prema svakom novom tekstu, da vidimo što on konkretno zahtijeva od nas, a ne da fiksiramo jedno rješenje za sve buduće prijevode s hingliša, ili da se baš uvijek držimo arhitekture izvornika (postojanja ili nepostojanja glosara, fusnota, kurziva itd.). Svakako bi dobra ideja bila sakupiti iskustva čitateljske publike, saznati kako oni doživljavaju ovakav hibridni tekst, jer se ponekad teško staviti u objektivnu poziciju, pogotovo nama koji u nekoj mjeri baratamo indijskim pojmovima i nekim od indijskih jezika.

Pa ipak, za ovaj tekst odlučila sam pobliže pogledati dva obimna i odlična romana u pitkim prijevodima, već spomenuti roman Arundhati Roy, Ministarstvo potpune sreće (Profil, 2017.), u prijevodu Saše Stančina, i drugi bombajski naslov australskog autora Gregoryja Davida Robertsa, Sjena planine (Fraktura, 2021.), koji je prevela Dragana Vulić Budanko.

Roy sam odabrala jer i sama autorica problematizira svoj roman na jezičnoj razini, pa je ta diskusija već pokrenuta, a Robertsa sam nedavno imala prilike intervjuirati i odličan je primjer nekog tko je prvo morao usvojiti izraze iz bhaša da bi ih mogao koristiti u svojim tekstovima. U ovom romanu, kao i u njegovu prethodnom, Shantaramu (također u prijevodu Dragane Vulić Budanko), možemo pratiti progresiju Robertsova snalaženja u hinglišu, pa i postaviti pitanje o tome kako i koliko se ona mora zrcaliti u prijevodu.

Ušla sam u nekoliko detalja (prijevode u cijelosti nisam analizirala), da bih preko njih prikazala i postavila pitanja o mogućim rješenjima i varijantama, općenito o problemima i izazovima prevođenja s hingliša, a ne da bih ukazivala na manjkavosti konkretnih prijevoda. Otud i onaj upitnik u naslovu teksta, jer on nije toliko zamišljen kao savjetodavan, koliko sam pišući ga htjela „naglas“ izvagati opcije. Mogla sam na ovaj način pročešljati i vlastite prijevode. Ovisno o vrsti teksta i godini objavljivanja, odlučivala sam se za različite pristupe – s nekima sam i dalje zadovoljna, a druge bih iz ove točke u vremenu vrlo vjerojatno preispitala. (Možda bi ovaj projekt prijevodne kritike trebao uvesti podrubriku, neku kombinaciju prevodilačke ispovijesti i refleksije?)

No vratimo se na ova dva odabrana naslova, koja su srodna po tome što ne nude glosare, fusnote ili bilješke, za razliku od recimo romana Godina izbjeglih (Profil, 2019) Sunjeeva Sahote, u prijevodu Damira Biličića, koji je objasnio jezičnu situaciju u tekstu i sastavio stranicu i pol dugačak glosar najčešćih izraza (u engleskoj transkripciji), jer ostalo je, rekao je, jasno iz konteksta. (Primjerak izvornika koji mi je bio dostupan ne nudi glosar, a riječi iz drugih indijskih jezika nisu u kurzivu.)

Kako bilo, izostanak popratne infrastrukture možemo objasniti time što se i Roy i Roberts obilato koriste uduplavanjem ili jekom, to jest većinu izraza iz bhaša sami prevode u tekstu, često na način da se doima kao više ili manje bešavno nadovezivanje. Drugi put se značenje može (donekle) razabrati iz konteksta, a Roy je sklona i društveno-političkim pojašnjenjima indijske situacije. Sve ovo znači da su oboje kod pisanja na umu imali (i) neindijskog čitatelja, što je uvelike olakšalo prevoditeljima jer su se mogli držati izvornika, ali neka su mjesta, po mom mišljenju, upravo zbog toga ostala neobrađena (osim ako mi na ovom silnom broju stranica nešto nije promaknulo). U nastavku donosim nekoliko takvih primjera, ali i ona mjesta kod kojih do izražaja dolaze specifični zahtjevi prevođenja ovakvih tekstova.

Hrana, i hrana kao metafora

U prvom poglavlju polifonog romana Arundhathi Roy upoznajemo jednu od protagonistica, interseksualnu izopćenicu Anjum, koja se nastanila na muslimanskom groblju u blizini ozidanog Starog Delhija u kojemu je rođena. Ona, kojoj je materinji urdski, razgovara s Čovjekom Koji Zna Engleski. Reci koji slijede mogli bi se smatrati svojevrsnim manifestom ili apologijom ovakvog jezično hibridnog romana, kulturološkog miksa suvremene Indije, ali i Anjumina dvojakog statusa.

Čovjek joj kaže da se njezino ime, napisano anagramski, može čitati kao Manju, a da se u engleskoj verziji priče o Laili i Majnuu, Majnu zove Romeo, a Laila je Julija. Anjum će nato:

„To bi značilo da sam od njihove priče skuhala khichdi?“ upitala ga je. „Što će oni kad otkriju kako bi Laila ustvari mogla biti Majnu, Romi je ustvari Juli?“ (str. 13)

Khichdi, ili pojednostavljenom hrvatskom transkripcijom khićri, indijsko je jelo od riže i leće, obilno začinjeno, kako već stvari stoje s većinom indijskih jela. Metaforičko ili preneseno značenje bilo bi ono bućkuriša ili cušpajza/čušpajza. No i bez objašnjenja ovog izraza, iz konteksta je jasno da se radi o jelu, pa čak i da ono ima preneseno značenje, no pitanje je bi li riječi bućkuriš ili cušpajz/čušpajz ovdje bolje odradile tu dvostruku ulogu, ako se već ne ulazi u dodatna tumačenja? Najvjerojatnije ne bi poremetile autentičnost djela, jer veliki broj čitatelja ionako neće znati o kojem se tu indijskom jelu radi, bez obzira što im je vjerojatno jasna njegova metafora. Na koju to autentičnost zapravo ciljamo i koji bi bio najbolji recept za nju?

Hrana je bitan dio i Robertsova romana koji se, kao i njegov prvijenac, temelji na njegovim iskustvima iz Indije. Roberts je pomoću lažne novozelandske putovnice sletio u Bombay, gdje je ostao narednih deset godina (u 1980-ima), postavši slučajni liječnik u slamu i član jednog klana bombajske mafije. Prije toga pobjegao je iz jednog od najstrože čuvanih australskih zatvora, kamo je dospio zbog oružanih pljački banaka. U Bombayu je svladao hindski, hindustanski, marathski, barem što se tiče svakodnevne komunikacije. Roberts, dakle, tečno govori bombajski slang.

Ovaj sam naslov izabrala i stoga što je Bombay ili Mumbai prijestolnica hingliša, kako podsjeća Trivedi, koji više voli ovo drugo, nebritansko ime grada, službeno usvojeno 1995. Grad koji su osnovali Britanci najkomercijalniji je, najanglofoniji i lingvistički najhibridniji od svih indijskih metropola, dodaje. Idealno tlo za hingliš, kojim obiluje i filmska, ali i oglašivačka industrija, jer se time, kaže Trivedi, ekonomično jednim udarcem ubiju dvije muhe, ona hindska i ona engleska.

Robertsovi su romani uronjeni u svaki aspekt života ove metropole. Na jednom mjestu kaže:

„Zamamnost bazara s mirisima ustuknula je pred slatkim mirisima firnija, rabrija i faloode koji su dopirali iz slastičarnice.“ (str. 75)

Ili:

„Opran jakim kišama cijeli je grad bio mirisniji no inače. Nebo zasićeno oblacima zadržavalo je mirise kuhanja iz stotina malih uličnih štandova, bhel puri, pav bhaji, pakodas i slatka zajedljivost prodavača paana, trgovaca mirisa i vijenaca frangipanija što su se prodavali na svakom semaforu.“ (str. 169)

U gornjem primjeru sasvim je jasno da se radi o slatkom, no jesu li to keksi, kolači, sladoled ili nekakvi pudinzi? Možda mnogima nije ni važno, ali za one koji, kao ja, vole hranu u književnosti, nije loše znati da je firni rižin puding, rabri mlijeko ukuhano do konzistencije pudinga, s dodatkom kardamoma, šafrana i drugih začina, a falooda / faluda ledeno piće s ružinim sirupom, sladoledom i, među ostalim, tankim rezancima.

U ovom drugom citatu iz knjige postoji nekoliko problema. Prvi je, opet, za one koji to smatraju problemom, taj što ne znamo o kakvim se to čudima s uličnih štandova radi. Može biti slatko, slano, grickalice ili konkretnija jela. Bhel puri je tako jelo od napuhane riže, luka, začina i ljutog umaka, a pav bhaji / pav bhađi tipična maharaštranska brza hrana – povrtni kari uz prilog mekog bijelog kruščića. Pakode ili pakore prženo su povrće uvaljano u brašno, a pakodas, kako ovdje stoji, samo je izravno preuzeta engleska množina iz izvornika (sa sufiksom -s) – greška koja se može potkrasti ako se takvi izrazi ne obrađuju posebno, a ne isključivo posredstvom engleskog. A znači li nam išta „slatka zajedljivost prodavača paana“ ako ne znamo da paan ili pan nije još jedno jelo ili slatkiš, nego tradicionalna indijska smjesa za žvakanje umotana u list betela i obogaćena raznim začinima?

Bez fusnota ili glosara upućujemo čitatelje, one znatiželjne, da se sami daju u potragu za značenjima koja će, u većini slučajeva, najbrže naći na Internetu, na engleskom jeziku, ili će preko vizuala koji im iskoče na ekranu shvatiti o čemu je riječ. S obzirom da čitamo i jedemo sve globalnije, i da je prijevoda s hingliša sve više, čini mi se da bi pohrvaćivanje transkripcije, recimo, bio prvi korak do obogaćivanja hrvatskog leksika poslasticama koje nam stižu iz južnoazijske kuhinje, kao što smo to učinili s nama bližim rahat-lokumima i baklavama. Na kraju krajeva, ovakvim je posuđivanjima iz bivših kolonija i ostatka svijeta rastao vokabular engleskog jezika, vjerojatno najbogatiji na svijetu.

Indijska islamska kultura i naši turcizmi

Indija ima značajan udio muslimanskog stanovništva, pa u književnosti nailazimo na mnogo izraza vezanih uz islamsku kulturu, ili sufizam, ali kako hrvatski sadrži mnogo turcizama, a islam je prisutan i na ovim prostorima, pomislili bismo da ne bi trebalo biti većih problema s prijevodom, što je najčešće doista tako. Ali kod Robertsa na nekoliko mjesta možemo vidjeti pozdrav salaam aleikum (mir s vama) ili uzvik Inshallah (akobogda), u kurzivu i engleskoj transliteraciji. Postavlja se pitanje zašto ne selam alejkum i inšalah/inšallah, bez dodatnog naglašavanja kurzivom, jer sve skupa odaje dojam mistifikacije i očuđivanja islamske kulture.

Ako pak malo temeljitije pročešljamo prijevod, vidimo da i nije tako jednostavno, jer je islamska kultura po svemu sudeći bila manje poznata Robertsu kad je stigao u Bombay, nego što je to prosječnom čitatelju s ovih prostora (još jedan zanimljiv fenomen kod putovanja i prijenosa književnih djela). Roberts je taj koji nam pojašnjava svaki izraz, navodeći ih u kurzivu (prema izvorniku koji sam konzultirala), a prijevod samo slijedi njegov doživljaj indijskih kultura, drugačije možda ni ne može. Tako je na jednom mjestu pozdrav salaam aleikum uparen s čitavom arapskom rečenicom, čiji prijevod slijedi u nastavku:

„Salaam aleikum“, toplo smo se pozdravili.

„Wa aleikum salaam wa Rahmatullah wa Barakatuh.“ Neka i s tobom bude mir, milost i blagoslov Allaha. (str. 52)

Roberts uvodi čitavu arapsku frazu, u engleskoj transkripciji, pa je onaj pozdrav iznad nje tek dio izvučen iz cjeline, vjerojatno u prijevodu ostavljen u istom obliku da ne odskače, pa čak i kad seli na druga mjesta u romanu. Je li rečenica mogla ostati kakva je, a svakodnevni pozdravi i uzvici ipak preneseni u jezike ovih prostora, čak i ako ostaju u kurzivu? Ili se i njezinu transkripciju moglo prilagoditi da tog odudaranja nema toliko? (Ovdje se vraćamo na pitanje izbora transkripcije koja, kakva god bila, mora biti ujednačena u cijelom tekstu.)

Još jedan primjer Robertsova pojašnjavanja i kako to konačno izgleda u prijevodu:

„Znaš li, Line, da je to jedna od stvari koje je moj ujak najviše volio kod tebe“, rekao je. „Duboko u sebi, a rekao mi je to nekoliko puta, ti si više Inshallah nego bilo koji od nas, ako razumiješ što želim reći.“

„Nisam odgovorio. Pretpostavio sam da termin Inshallah, što znači Božja volja ili Ako Bog to želi, znači da me smatra fatalistom.“ (str. 69)

Psovke

Robertsov roman prikazuje odnose među izgnanicima i došljacima iz raznih dijelova svijeta, koji su u Bombayu pronašli jedni druge, te brutalan život i obračune bombajskog podzemlja. Naprimjer:

„Iskoristite to novo mjesto gdje su, umjesto nama, platili bandi Škorpiona. Bacite tog madachudha s drugog kata.“ (str. 68)

Madachudh / madarćod je ovdje deklinirana psovka, u doslovnom značenju majkojebač. Na čitateljima je da zaključe da se vjerojatno radi o nekom pogrdnom nazivu ili psovci.

Tridesetak stranica dalje imamo sljedeći primjer:

„Kako bi bilo da ja tebe nazovem mrtvim, bahinchudh!“ srdito je rekao Danda. (str. 97)

Nakon pridjeva mrtvim, naglašena kurzivom, čini nam se da po svoj prilici dolazi neka teška riječ izgovorena kao prijetnja. Doslovno značenje jedne od varijanti i transkripcije psovke bahinchudh / bahinćod je sestrojebač.

Ili:

„Madachudh! Bahinchudh! Gandu! Saala!“ dovikivali su mi, jedva se obuzdavajući da se ne bace na mene. (str. 404)

Uz sad već poznate psovke, ovdje imamo i riječ gandu (idiot, kreten, pogrdno gej muškarac, ali i drug), i saala /sala (općenita pogrdnica, ali i šogor, čime se želi implicirati da je neka osoba spavala s tuđom sestrom).

Treba li barem navesti negdje da se radi o psovkama, ako ih se već ne prevodi, i zašto u konačnici prezati od prijevoda (u glavnom tekstu ili bilješki) kad je ovo roman koji pokušava dočarati jedan izuzetno grubi svijet, kojeg ovakvim pristupom moguće pomalo zatomljujemo? Psovke mnogo toga kazuju o nekom društvu, a ovakve zrcale toksični patrijarhalni poredak u kojemu se osvećuje, dokazuje ili ismijava preko ženskih tijela, i stigmatizira gej osobe. Ne pozivam na društveni angažman u prevođenju, samo na promišljanje o tome koliko prividno rubni izrazi mogu rječito oslikati neku stvarnost, i što dobivamo, a što gubimo ako se oni izgube uneprijevodu.

Bliski odnosi, uvriježene fraze i raznorazne nepoznanice

Velik broj riječi preuzetih iz indijskih bhaša u ovakvim tekstovima općenito se odnosi na obiteljske odnose: majka (ma), otac (baba), sestra (bahin), brat (bhai), stric (ćaća), kći (beti) itd., ali mapiraju se i ostali odnosi, naprimjer prijateljski. Nešto je od tih fraza zadobilo formu poštapalice. U oba romana o kojima je ovdje riječ dosta je takvih poštapalica, ali i nekih drugih uvriježenih fraza koje su u nepromijenjenu obliku preuzete iz izvornika.

Kod Roy tako imamo: 

„Arre yaar, pa razmisli malo, zbog čega su normalni nesretni?“ (str. 29)

Ova poštapalica mogla bi se prevesti kao Ajde, jarane / prijane / frende / druškane / druže /stari / kompa… Ili, Ma daj /Ma daj, molim te, a ostavljena ovako, bez objašnjenja, ispunjava bilo koju funkciju koja čitateljima taj čas padne ne pamet. Kasnije je u romanu njezino značenje možda jasnije.

Kod Robertsa je to primjerice:

„Jebeno si čudan, čovječe!“, uzviknula je Rosanna, glasom koji je zvučao kao panično upozorenje papige. „Dođite sa mnom! Morate upoznati Taja. On baš voli sve čudno, yaar.“ (str. 33)

Ovo je također prvo spominjanje riječi yaar u ovom romanu, a čitatelji će najvjerojatnije povući paralelu između onog čovječe u prvoj rečenici i riječi yaar na kraju, pa će biti spremniji kad se ponovno susretnu s njom.

A jedna od uvriježenih indijskih fraza ili uzvika je sljedeća:

„Bom shankar!“ poviknuo je Vikram posegnuvši za lulom. (str. 11)

Bom shankar ritualni je, ali i sasvim kolokvijalni zaziv Šive, boga kojeg neki štuju uzimanjem marihuane ili hašiša. Shankar, odnosno Šankar, njegovo je drugo ime. Sve skupa mogli bismo slobodno prevesti kao: O Šiva, U slavu Šive ili Živio Šiva. Propuštamo li religijsko-kulturološku notu ove u romanu svakodnevne scene bez adekvatnog prijevoda ili tumačenja?

Zatim su tu raznorodne nepoznanice. Kod Roy naprimjer:

„Od uroka bačenog na Zainab razbolio se cijeli svijet. Ovo je bio moćan sifli jaadu.“ (str. 43)

Sifli jaadu / sifli đadu je crna / zla magija, koju se možda moglo prevesti i nečim poput crna čarka da bi se naglasio prijelaz između idioma, pogotovo što hindski i urdski vole ritmičko poigravanje riječima (drugi izraz za magiju je đadu vadu).

Sve u svemu, kao prevoditeljima ovakvih tekstova, važno nam je da ne zadiremo u njihovu višejezičnost ili hibridnost, odnosno da je na neki način očuvamo u prijevodu, bilo ostavljanjem izraza iz bhaša i kreiranjem glosara ili fusnota (pazeći, s druge strane, da prijevodi beletristike ne izgledaju kao nečiji magisterij), ili njihovom zamjenom našim riječima, po mogućnosti regionalizmima, da bi se time zrcalilo ispreplitanje jezika, dijalekata i idioma izvornika. Pa čak i kad su neka značenja (donekle) jasna iz konteksta, ili postaju sve jasnija kako odmičemo kroz tekst, smijemo li računati na ovakvo čitateljsko pamćenje? Žele li možda neki čitatelji točno znati što je sifli jaadu, riječ po riječ? Treba li im reći? I može li se to izvesti dovoljno nenapadno da ovima drugima ne zasmeta?