Pregled novosti

Dubravka Celebrini rođena je 1955. u Dubrovniku, osnovnu školu i gimnaziju završila je u Puli, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala komparativnu književnost i francuski jezik.

Prevođenjem se bavi od studentskih dana. Najprije su to bili prijevodi članaka, a nakon diplome, počela je prevoditi i knjige. Prevela je velik broj tekstova za Treći program, kasnije je radila kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća, te ju je, kako sama kaže, osobito veselio posao izvršne urednice i prevoditeljice hrvatskog izdanja francuskog časopisa Le Monde diplomatique. Nakon toga počela se sustavnije baviti prijevodima knjiga i postala članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Unazad petnaestak godina kontinuirano prevodi romane, publicistiku i esejistiku, a broj prevedenih naslova popeo se na četrdesetak. Na hrvatski je prevela brojne romane francuskog autora Philippea Claudela (Brodeckov izvještaj, Njemačka fantazija, Stablo u zemlji Toraja, Istraga, Pseći arhipelag, Mirisi...) te tako postala nekom vrstom ekskluzivne prevoditeljice djela tog autora na hrvatski. Također je prevela knjige eseja nekih od ponajboljih suvremenih francuskih autora (Tesson, Lenoir, Birnbaum...). Kako kaže gospođa Celebrini, ovim poslom koji neizmjerno voli nastavit će se baviti dokle god bude dobrih knjiga, a uvjerena je da ih itekako puno ima.

Sa Dubravkom Celebrini razgovarala je Maja Ručević.                                        

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su

Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi

preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Rado se sjećam prevođenja romana Philippea Claudela. Počela sam s Brodeckovim izvještajem, nastavila s Istragom, Stablom u zemlji Toraja, Psećim arhipelagom, Njemačkom fantazijom i knjigom kratkih crtica Mirisi, koja me se osobito dojmila jer sam Claudela osjetila kao “našeg” ili bolje kao “mog” pisca, kao pisca koji piše o onome što sam i sama u djetinjstvu gledala, doživjela i osjećala, kao pisca koji je umjesto mene to napisao. Također mi je kao komparatistici bilo osobito zadovoljstvo prevoditi teorijske tekstove iz naratologije koji su objavljivani u časopisu Republika i u knjizi Suvremena teorija pripovijedanja (Eco, Barthes, Genette, Todorov, Mieke Bal...), a u novije vrijeme Jeana Birnbauma (Hrabrost je u nijansi) i Frédérica Lenoira (Filozofija želje). Što se onog drugog tiče, s vremenom smo uspjeli zaboraviti...

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj

prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom

promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali

vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Sjećam se mukotrpnog prepisivanja na pisaćem stroju, listanja gomile rječnika, a najviše onih papirića sa slovima abecede za izradu kazala, raširenih po cijeloj sobi, što danas rješavamo jednim klikom miša. Tako da u tom smislu mogu reći samo riječi pohvale za suvremenu tehnologiju. Leđa me manje bole. Trebalo mi je neko vrijeme da se riješim ispisa, ispravljanja olovkom i potpuno se prebacim na ekran. Ono što tehnologija ne može, to je prenijeti svijet umjetničkog djela i to je ono zbog čega volim ovo što radim. Zato se, barem za sada, ne treba bojati umjetne inteligencije, ona savršeno oponaša, ali ne kreira one suptilne nijanse koje čine razliku.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt

potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste

poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Ne mislim da je ta komunikacija potrebna. Autor vam može eventualno odgovoriti na neko konkretno pitanje, ali vam ne može pomoći da prijevod bude tečan, lijep i stilski dotjeran. Imala sam priliku upoznati autora romana koje sam prevela, ali smo u tim susretima razgovarali o svemu samo ne o mojim prijevodima njegovih djela. Poznato je da knjiga nakon što se objavi počne živjeti svoj život na koji autor više nema utjecaja. Ako ti knjiga nije ušla pod kožu, teško će ti autor u tome pomoći. Naravno, tu mislim na lijepu književnost. Kad je riječ o stručnoj literaturi, pretpostavljam da takva suradnja može biti korisna, iako nisam imala sličnih iskustava.

4. Iako postoje sve značajniji napori književnih prevoditelja da se njihov trud, znanje i umijeće istaknu kao neophodni i hvalevrijedni prilikom nastajanja, distribucije i javne recepcije stranih književnih naslova, nerijetko se čini da su prevoditelji i dalje na neki način „nevidljivi“ i nedovoljno priznati. Kakva je, prema Vašem mišljenju, percepcija domaće javnosti o značaju prevoditelja danas? Ako se slažete s navedenom tvrdnjom, što je (još) potrebno učiniti da se takva situacija promijeni?

Percepcija je slabašna. Mislim da uglavnom samo mi koji se bavimo ovim poslom pogledamo tko je knjigu preveo i u određenoj mjeri profesionalci koji o knjigama pišu, pa i oni ne uvijek. Dok sam bila mlađa, s velikim uvažavanjem sam u knjigama pronalazila imena renomiranih prevodilaca poput Josipa Tabaka, Višnje Machiedo... da ne nabrajam dalje, oni su za nas bili nedostižan ideal. Danas ima jako puno ljudi koji se bave prevođenjem, tako da je profesija malo izgubila na ugledu. Hvalevrijedni su napori istaknutih članova Društva koji svojim vrlo kvalitetnim radom vraćaju dignitet profesiji i bore se za njezino javno priznanje. No, s druge strane, prevodilac je uvijek osoba u sjeni. Samim odabirom prevođenja tuđih riječi, rečenica i knjiga opredijelili smo se za samozatajnost. Prevodilac prenosi djela iz jedne kulture u drugu. Ja ne pišem svoje romane, ja se „skrivam“ iza tuđih riječi i uživam kad ih mogu podijeliti s drugima, ali bez rizika i odgovornosti autorstva.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Čitam, ali zapravo ne znam tko su mlađi a tko stariji, samo znam koji je prijevod dobar a koji loš. Ponekad odbacim knjigu nakon nekoliko stranica jer jednostavno ne mogu čitati nešto što na hrvatskom jeziku tako loše zvuči ili što nitko nije urednički pročitao i dotjerao. Nekim mladim ljudima se divim na njihovom znanju i talentu, a onim drugima bih poručila da ne budu površni, da uče i čitaju, svaki prijevod vas nečemu nauči, svaka prevedena rečenica je jedno iskustvo više. Što više rečenica skupite, vaše znanje će biti veće, rječnik bogatiji, rečenični sklop bolji.