Prevoditeljski portreti - Marina Horkić
Marina Horkić (Zagreb, 1953.) diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevođenjem s engleskog bavi se od studentskih dana i dosad je prevela pedesetak naslova istaknutih autora kao što su Aldous Huxley, Ernest Hemingway, Doris Lessing, Kingsley Amis, Peter Ackroyd, John Le Carré, Carlos Castaneda, Chimamanda Ngozi Adichie, Jeffrey Eugenides, Jonathan Franzen, Zadie Smith i drugi. Dugogodišnja je članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca i suosnivačica škole za strane jezike Nova Varšavska.
S Marinom Horkić razgovarala je Katarina Penđer.
Možete li izdvojiti neke prijevode iz svojega bogatog prevoditeljskog opusa koji su vam bili posebno izazovni, ili neke za koje vam je iznimno drago da ste ih upravo vi preveli? Postoji li možda neki prijevod koji vam nije ostao u najboljem sjećanju?
Najdraži mi je prijevod romana The Little Drummer Girl, Johna Le Carréa. U to vrijeme, 1980-ih, Le Carré je bio rado čitan u Hrvatskoj, a ova biblioteka je bila projekt velikog poštovaoca njegova rada, urednika Nenada Popovića iz GZH, uz sjajnu likovnu opremu dvojca Mirko Ilić/Luka Mjeda i bili smo uistinu ponosni na tu i vizualno lijepu knjigu.
Što se samog posla tiče, bila sam tad mladi prevodilac a Le Carré, oksfordski đak, majstor engleskog jezika, metafore, dvoznačnosti, asocijacije, stvaranja tenzije psihološkim portretiranjem, bio mi je istinski izazov. Nastojala sam prevesti ga u duhu hrvatskog jezika, „bešavno“ – pokušati zadržati ozračje svijeta iz kojega piše (prije Bubnjarice bila sam prevela Smileyjeve ljude i Poziv za umrlog), u smislu da se taj svijet zrcali u hrvatskom prijevodu, ali da se čitalac ipak ne spotiče o tekst kao o nešto što ovamo ne pripada.
Nekoliko godina kasnije slučajno sam čula primjedbu da jedan naš slavni prevodilac prevodi Le Carréa tako tečno da čovjek ima osjećaj „kako je roman napisao kakav slavonski seljak“. I tada, a i dan danas mislim kako jedan Le Carré ne smije zvučati kao da je napisan npr. u Slavoniji jer njegove romane čini ne samo radnja i majstorsko portretiranje likova već i jezik autora koji je studirao književnost u Bernu, diplomirao na Oxfordu i radio za MI5 i MI6, te je izdanak jedne vrlo specifične kulture.
Nema prijevoda koji su mi ostali u lošem sjećanju.
U čemu su najveće razlike između prevođenja danas i u doba kad ste vi počinjali svoj prevoditeljski rad? U posljednje je vrijeme aktualna tema razvoja umjetne inteligencije. Neki drže da smo na prekretnici i da je budućnost prevoditeljske struke neizvjesna, a neki su pak umjereniji u predviđanjima i smatraju da je u tijeku samo nova etapa evolucije alata koji nam pomažu u radu. Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?
Danas je nemoguće prevoditi bez interneta jer ga konzultiraju i sami autori, što često otkrivam. Do nekih rješenja moguće je doći samo tim putem, kao što sam npr. značenje određenih stihova Lorda Byrona koji se pojavljuju u romanu Fraud, autorice Zadie Smith, a koji mi nikako nisu imali smisla i pored nekoliko stručnih tekstova koje sam pročitala, otkrila tek na internetu nabasavši na učeničke eseje upravo na tu temu.
Prije nije bilo druge nego sjesti u knjižnicu, uzeti koju od onih knjiga koje se ne posuđuju za van i listati. Ili konzultirati stručnjaka za određenu temu ili, ako se radilo o nekom kolokvijalizmu, pisati prijateljima koji žive vani. Međutim, kako rekoh, i sami autori koriste stvari koje pronalaze na internetu, a ne samo u debelim knjigama pa je utoliko lakše.
Osim toga, sama izvedba prijevoda nekoć se odvijala drugačije. Ja bih prevodila na pisaćoj mašini, zatim olovkom ispravljala na papiru i davala ispravke na prijepis, tako da je urednik dobivao „čisti“ prijevod. Ovo današnje brisanje i mijenjanje fantastično je i zbog brzine, ali i zbog kontrole. Nekoć niste zapravo imali načina provjeriti jeste li neku sintagmu jednako preveli kroz cijeli tekst.
Od ukoričenih rječnika danas koristim samo Liberov Hrvatski enciklopedijski rječnik, povremeno Bujasov Englesko-hrvatski rječnik. Mnoštvo englesko-engleskih rječnika koje imam više uopće ne koristim, zamijenio ih je internet. Sve što trebam pronalazim tamo.
Što se umjetne inteligencije tiče, mislim da ona još nije dovoljno razvijena da bi zamijenila čovjeka kad se radi o složenim, osobito književnim tekstovima i poeziji, u kojima značenje ovisi o nijansama ne samo izbora riječi već i ustroja rečenice te odabira određenih kolokacija. Ali, mnogi su zanati otišli u ropotarnicu povijesti pa je moguće da se to dogodi i prevodilaštvu.
Kakvo je vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na vaš odnos prema prijevodu?
Mislim da je takva komunikacija vrlo korisna jer katkad samo autor zna „što je pisac htio reći“. Najaktivnije sam se dopisivala s Jonathanom Franzenom, čije sam dvije knjige prevela, a koji je bio u Zagrebu kao gost izdavača VBZ, kojom prilikom sam ga i upoznala.
Autor duboko promišljenih tekstova, jezično zahtjevan, erudit koji gradi iz mnogih izvora, J. Franzen katkad je uistinu težak za razmrsiti, ali rado i velikodušno dijeli svoje vrijeme s prevodiocem i spremno odgovara na sva pitanja.
Osim pedesetak prijevoda, autorica ste dvaju romana: Seks, domovina i rock 'n' roll (VBZ, 2016.) i Dobre zvijezde Mliječne staze (VBZ, 2020.). U jednom intervjuu kažete da ste se na pisanje dobrim dijelom odlučili zato što ste kritični prema piscima koje prevodite na hrvatski. Kako je vaš spisateljski rad povratno utjecao na prevoditeljski? Pristupate li drukčije prevođenju nakon što ste se i sami okušali u pisanju i kako biste opisali dinamiku odnosa autora i prevoditelja?
Možda ne bih rekla da sam kritična prema piscima koje ja prevodim na hrvatski. Uvijek imam neku gotovo roditeljsku dragost prema tim „svojim“ piscima, čak i kad ne mislim da je njihov tekst baš remek djelo. Podnaslov intervjua u Večernjem bio je, ako se ne varam, „kad sam vidjela što se sve prevodi, odlučila sam pisati“. Mogla bih to proširiti na – kad sam vidjela što se sve izdaje. I zaista je tako. Sve ono što se kod nas, a i u svijetu, izdaje dalo mi je hrabrosti da i ja pišem. Naime, kad prevodite beletristiku poželite se ogledati u procesu stvaranja. Mislim da je to nešto slično kao kad glumci požele postati redatelji. Želite rasklopiti konstrukciju i sklapati je na svoj način. Naprosto da vidite kako to ide.
Želja da napišem roman postojala je oduvijek, iz književničke sam obitelji, a pretpostavljam da u velikoj većini nas „društvenjaka“ čuči ta želja. Naposljetku, svi uistinu imamo svoju priču, samo je pitanje hoćemo li je poželjeti razraditi i objaviti.
Prevođenju NE pristupam drugačije nakon što sam se i sama okušala u pisanju. Kod mene su, naime, prevodilac i pisac dvije potpuno različite osobe (koje doduše znaju jedna za drugu ) i pretpostavljam da bi moj brain scan pokazao kako u tim procesima, barem kod mene, sudjeluju dva različita dijela mozga.
Prevodim vrlo dugo i prevođenje mi dođe nekako spontano, usudila bih se čak reći lako, usporedila bih to s vožnjom bicikla, naprosto zajašem tekst kao bicikl, okrećem kotače i vozim. Za mene je prevođenje odmak od stvarnosti, od svih onih začkoljica i dosadnih ponavljanja svakodnevice, u kojima vječito nešto zapinje – pregori osigurač, zaglavi se kotlić i voda počne nekontrolirano curiti baš kad jurite u kazalište, ugurate krivi ključ u sekreter i ne možete ga otvoriti, a karte su u njemu, itd. Materijalna stvarnost neprestano se opire. U prijevodu postojimo samo tekst i ja, ništa izvana nas ne ometa, znam da ćemo se uskladiti i zajedno riješiti probleme.
Pisanje je nešto posve drugo. Nema predloška, nastaje ni iz čega, takoreći. Valja osmisliti i sagraditi konstrukciju u koju ćete smjestiti ono što zapravo želite reći. Za razliku od prevođenja koje je meni neki oblik bijega od stvarnosti, pisanje je pokušaj sagledavanja stvarnosti. Istina, moja istina, teško se probija na površinu, izmiče, plaha je. Za autorski tekst, za roman, posve sam odgovorna ja, dok sam kod prevođenja samo posrednik.
Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?
Moram priznati da prijevode mlađih generacija ne čitam kao prevodilac, tj. s namjerom da nešto saznam o tome kako prevode. Čitam knjige uglavnom u originalu, a kad čitam novije prijevode s jezika koje ne znam, to je zato što me zanima sama knjiga, uzmem na znanje tko je prevodilac, a onda se prepustim, ne analiziram. Katkad mi se doduše čini da je vokabular oskudan. Radeći na prevođenju, čovjek otkrije ljepotu i bogatstvo hrvatskog jezika, ali rijetki su prevodioci kod kojih se to primjećuje (ili možda još nisam naišla na one prave među mlađima). Također, sintaksa je katkad kvrgava, čovjek se doslovno spotiče na odviše izravan prijevod iz nekog stranog jezika.
Što bih savjetovala mlađim kolegama? Početi odmah čim ste dobili prijevod kako ne biste prekršili rokove i stvarali si nervozu, a jezično – poštovati bogatstvo hrvatskog vokabulara (npr. onomatopejski glagoli) i učiti od hrvatskih pisaca i prevodilaca druge polovice 20. st. Ovdje bih istaknula neke prijevode u kojima sam uživala i od kojih sam mnogo naučila – Doktor Živago, u prijevodu Milana Mirića, Ime ruže, u prijevodu Morane Čale, Ženska francuskog poručnika, u prijevodu Nade Šoljan. The French Lieutenant's Woman prvo sam čitala u originalu i tek nakon nekoliko godina uzela prijevod da vidim kakav je i jezično mi se svidio čak i više od engleskog originala.