Andy Jelčić: Nagrada za životno djelo Trudi Stamać

Obrazloženje nagrade Drušva hrvatskih književnih prevodilaca Trudi Stamać – za životno djelo


Kada sam 2015. godine u svojstvu voditelja seminara o prevođenju engleske poezije u organizaciji austrijskoga društva književnih prevodilaca, za nas pomalo smiješnoga naziva Interesna zajednica prevoditeljica i prevoditelja, u klupama među mladim kadrom ugledao tada osamdesetogodišnju Utu Szyszkowitz, s otvorenom bilježnicom, olovkom u ruci i upitnikom u pogledu, iako je nepune dvije godine prije toga dobila Austrijsku državnu nagradu za književno prevođenje, iako je bila jedna od osnivačica spomenutoga austrijskog društva, a također i CEATL-a, i nehotice sam se upitao koji bi od naših doajena učinio tako nešto, potpuno se poravnao s pedeset godina mlađima i iskazao spremnost učiti od još uvijek četvrt stoljeća mlađih. I onda sam se sjetio: Truda Stamać. I ona je već u mnogo navrata tiho poput sjene sjedala među mlađe kolege i kolegice na radionicama, seminarima i predstavljanjima knjiga, mahom ne miješajući se u razgovor ili diskusiju, ali pomno prateći što izlažu drugi.


Taj gotovo neprimjetan postupak jedan je od najvažnijih statementa u suvremenoj prevodilačkoj praksi. Nazočnost doajena naše profesije priznanje je, ali i obveza izlagaču, pa i sudionicima spomenutoga događanja, no još više je definicija onoga što književno prevođenje jest – cjeloživotno učenje, stalni tijek i stalna mijena, neprekinuti dotok uvida. Upravo oni koji prevode najbolje i griješe najmanje najsvjesniji su vlastite krhkosti u prevodilačkome procesu. Svojoj biografiji Truda Stamać pridodala je nekoliko napomena, pa i napomenu uz napomene, da nije sigurna u njihovu relevantnost, ali jedna od njih odlično ilustrira njezinu poziciju: „Godine kad sam počela  prevoditi bilo je doba interpretacija teksta, važno je dakle bilo što točnije čitanje teksta. Prijevod je to težio zadovoljiti, čak pod cijenu nespretnosti.  Značajnu je ulogu u pristupu tekstu igrala filozofija. Prevođenje esejistike bilo je prirodan način sudjelovanja u naporu razumijevanja književnosti i vremena.“ Ta se pozicija savršeno uklapa u njezinu tihu prisutnost na prevodilačkim događanjima, a objašnjava i dvije rečenice iz intervjua objavljenoga u „Vijencu“ 2014. godine: „Nikad ne čitam svoje prijevode. Tko zna što sam sve napravila.“ Time, kao i citiranom napomenom, Truda Stamać zapravo želi reći da joj tijek vremena uvijek u ruke stavlja nove spoznajne svjetiljke, a njima ne želi osvjetljavati ono što je davno dano na uvid javnosti i kao takvo je nepromjenjivo, nego ih želi koristiti za ono što je pred njom, jer ona još uvijek radi i poučava, na dobrobit struke i društva u cjelini.


Iako njihova osobna ideološka uvjerenja, a i pristup prevođenju, imaju ponešto drukčiji predznak, legitimno je reći da je Truda Stamać nastavljač rada Ine Jun-Brode, ambasadorice kulture pri širenju obzora s obje strane. Truda Stamać radila je u doba prije Domovinskoga rata u Zavodu za kulturu Republike Hrvatske kao savjetnica, od 1990. u Ministarstvu kulture RH na jednakoj dužnosti, pritom savjetujući u kulturnim pitanjima i Veleposlanstvo RH u Austriji te radeći do umirovljenja u diplomatskoj službi i ponovno u Ministarstvu kulture RH.


Na takvim radnim mjestima, što zbog obima posla, što zbog dostatnih prihoda, prevoditeljima često padne motivacija za prevoditeljski rad, pa im u biografijama nastaju višegodišnje kreativne praznine. No ne i Trudi Stamać. Ona je kontinuirano radila na prijevodima, upravo u onome opsegu koji jamči njihovu visoku kvalitetu, a izbor pritom zastupljenih autora i književnih rodova iznimno je dojmljiv, što se prvenstveno odnosi na poeziju, ali ne zaostaju ni proza, drama i publicistika odnosno esejistika. Tako je ona tijekom godina, djelomice u suradnji s Antom Stamaćem, koji je nesumnjivo bio važna potpora na terenu hrvatskoga jezika, prevela autore i autorice kao što su Ingeborg Bachmann i Paul Celan, Gottfried Benn, Reiner Maria Rilke, Georg Trakl, Heinrich Böll, Hermann Broch, Günter Grass, Hermann Hesse, Georg Büchner, Bertolt Brecht, Gerhard Hauptmann, Heiner Müller, Friedrich Schiller, Walter Benjamin, Johan Huizinga i mnogi drugi, ne manje značajni.

Dakako da propustiti toliki broj sjajnih tekstova u obliku poezije i proze kroz vlastiti um često kod prevoditelja stvori potrebu za posve neovisnim vlastitim izrazom, koji je u slučaju Trude Stamać do javnosti stigao u vidu zbirke kratkih priča naslovljene Kapi iz 1988. i romana Pasji život: godinu dana sa Stašom iz 2003. Zanimljivo je da se to dogodilo upravo u vrijeme njezinih poslovno najopterećenijih godina, u doba rata i na liniji od Beča do Zagreba. Ipak je to nekako više linija nego crta.

Rad Trude Stamać nije prošao neprimijećeno ni s ove ni s one strane granice: godišnju nagradu DHKP-a dobila je još 1978., a Nagradu Grada Zagreba 1990. Godišnja nagrada „Iso Velikanović“ uručena joj je, s obzirom na utemeljenje nagrade, rane 2004., a aktualnom joj nagradom DHKP od srca čestita na velikome i značajnom životnom djelu.



Austrija joj se odužila u također ranoj fazi nagrade koja se isprva zvala „Translatio“, a sada nosi samo naziv Austrijska državna nagrada za književno prevođenje, koju je Truda Stamać podijelila s talijanskim prevoditeljskim velikanom Claudiom Groffom, jer su tih prvih godina povjerenstva bila sklona takvim dvostrukim rješenjima, no svejedno će Truda Stamać ostati zabilježena kao prva prevoditeljica ne samo iz Hrvatske, nego i iz svih zemalja bivše Jugoslavije koja je tu nagradu dobila. Ostat će i zasad jedina hrvatska prevoditeljica dobitnica odličja Počasnoga križa za znanost i umjetnost predsjednika Republike Austrije.

Time su rasvijetljeni najvažniji aspekti života i rada ovogodišnje dobitnice nagrade DHKP-a za životno djelo i preostaje samo još jedno zanimljivo, a neodgovoreno pitanje: jesu li se sve protagonistice ove životne priče, Truda Stamać, Ina Jun-Broda i Uta Szyszkowitz međusobno poznavale? Voljeli bismo da nam Truda Stamać sama na njega odgovori.  


   

 Podijeli na društvenim mrežama