Pregled novosti

»Uči se i materinski jezik, to bi bila opomena stjecana – kroz godine – i na vlastitoj koži!«

Akademik Mladen Machiedo (Zagreb, 1938.) istaknuti je književni teoretičar, esejist, pjesnik i prevoditelj, professor emeritus i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U dva mandata bio je pročelnik Odsjeka za talijanski jezik i književnost, više godina predstojnik Katedre za talijansku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a predavao je i na više talijanskih sveučilišta. Dobitnik je 15 književnih i znanstvenih nagrada u Italiji i pet u Hrvatskoj, uključujući po jedno državno priznanje obiju zemalja. Objavio je oko 60 knjiga, od kojih 15 na talijanskom; autor je triju antologija talijanske poezije na hrvatskom i dviju antologija hrvatske poezije na talijanskom jeziku, brojnih teorijskih, esejističkih i kritičkih djela. U njegovu se prevodilačkom radu ističu: odabir iz Leonardovih spisa Quadrifolium, Pjesme Giovan Battiste Marina, djela Campane, Montalea, Pavesea, Calvina, i dr. (prijevodi na hrvatski s talijanskog), književni odabiri Salinasa, Gómeza de la Serne, Bergamina i Jimeneza (prijevodi sa španjolskog), poezija Nikole Šopa i Vlade Gotovca (na talijanski s hrvatskog). Počasni je član Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Intervju s profesorom Machiedom iz ugodna telefonskog razgovora prerastao je u zanimljiv tekst koji se može čitati i kao cjelovito esejističko djelo, škola svakome tko se tek otisnuo u književno prevođenje – obiljem nas primjera i iskustava potiče da još revnije i budnije preispitujemo vlastite odluke u prevođenju, čak i kad su rješenja naizgled jednostavna.

S Mladenom Machiedom razgovarala je Petra Pugar.

Kalnik – Zagreb,

17. srpnja – 4. kolovoza 2020.

U Vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više desetaka prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Prevođenje mi je uglavnom (bilo) vezano uz poeziju i kraće prozne oblike, ali ne kao adekvat neprikosnovenim izvornicima od-do, nego uz pustolovno podrazumijevanje odabirâ iz cijelih opusa, a da se ne govori i o sastavljanju (dvosmjernih) antologija. Stoga su »izazovi« i »uzbuđenja« bili neodvojivi od kritičkog pristupa. Premda tek na razini časopisa i odnosnog separata (recimo plakete) – jer nije bilo »daha« za cijelu knjigu – najzahtjevnije katartično okušavanje ticalo se prijevoda iz Dizdarova Kamenog spavača na talijanski: s korištenjem heterogenog srednjovjekovnog leksika mimo Danteove »norme« (ante litteram). O tomu moj Dug Maku Dizdaru u »Republici« (br. 5-6/2017. nakon mnogo godina).

Na hrvatskom odredištu izdvojio bih tri odabira (uvijek vlastita) iz velikih opusa: naime iz spisa Leonarda da Vincia (Quadrifolium, više izdanja), iz Giovan Battiste Marina (Pjesme, vrh seicenta), odnosno djelo ʻMojʼ Proust (kolaž-sažetak iz oko 3.000 str. romansijerskog ciklusa). Pa onda i Praskavice. Grudi. Caprichos... kao naznaku odabira iz vrcava Ramóna Gómeza de la Serne.

            Nema prijevoda koji bi mi po sebi ostao u lošem sjećanju. Ali nakladnici se, »za uzvrat«, u tom smislu upravo natječu! Zbog neodgovornosti i/ili tehničkog propusta upropastili su mi hrvatskog Michelangela i talijanskog Dragu Ivaniševića (na vrhu negativne ljestvice!), pa ih je trebalo spašavati drugdje u postotku. O toj, za nevolju kronično otvorenoj rubrici, nedavno u tekstu Književnost mimo knjige u »Forumu« (br. 10-12/2019).

            Naravno, katkada prevoditelj od jedne do druge prigode sam sebe kulturološki korigira. Mitteleuropski višejezični Cergoly, pod svaku cijenu antologiziran 1982, ispao mi je bljutav na hrvatskom standardu. Nakon 20-godišnjeg mozganja do iduće antologije, kao i do nedavnog odabira Pronađeni u prijevodu /osobni podsjetnik/, 1. tom (Alfa, 2020), »propjevao« je taj autor na interdalmatinskom filtriranom dijalektu (odnosno kulturološki na austrougarskoj podlozi Trst-Split).

            Inače, većina prevoditelja ne piše (uopće ili zadugo ili čuva svoje u ladici), kao što većina autora ne prevodi. Bila bi itekako izazovna tema taj suodnos u istoj osobi. U mojem slučaju količinski (i kronološki uzlazno) oko 35 naprama oko 25 knjiga u korist autorskih (plakete izvan te sume).

Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Da bi prevodio Collodieva dječjeg Pinocchia nezaboravni Josip Tabak bio je svojevremeno posudio (tehnički preko mene) 10-ak kritičkih djela o tom piscu iz knjižnice Filozofskog fakulteta. Ali nisu ni onda svi bili tako svjesni i savjesni. Bilo je prevoditelja-»činovnika« u svakoj generaciji kao što – nadajmo se – ima i kreativaca.

Živim u vlastitoj biblioteci bez Interneta, pa nisam kompetentan za usporedbu razdobljâ (kao što nisam kompetentan za marke automobila, jer nemam vozačke dozvole). Izvjesno je, međutim, da sam tijekom desetljeća u tu biblioteku uložio znatno više od jednog modela »formule jedan«. Internet je nedvojbeno vrlo olakšao kojekakve leksičke nedoumice (nekoć se promašivalo uz još žive klasike, ako ih se nije pitalo!), ali tehnika po sebi ne nadomješta ni lingvistički ni kulturni obzor. Nedavno je na HTV-u prikazan film braće Taviani La masseria delle allodole po istoimenom romanu Antonie Arslan o genocidu Armenaca u Turskoj u doba I. svjetskog rata. (Nekoć sam kod te profesorice i kritičarke, prije negoli autorice romana, naime u njezinoj klasi u Padovi, držao predavanje upravo o traduktologiji.) Prevoditelj filma ili prevoditeljica, čije mi je ime izmaknulo, pouzdali su se u genitivnu sveobuhvatnost talijanskog prijedloga di (sa članom), pa je naslov preveden kao Farma ševa. Ali ne radi se o mjestu na kojem bi se uzgajale te ptice, nego o farmi među ševama, jer di iznimno (i, bojim se, mimo Interneta), pokriva i značenje tra.

Jedna ovdašnja naklada nazvana je – po krivo prevedenom izvorniku Alessandra Baricca – »Ocean more« (što zbunjuje u spoju!), jer je netko zaključio da je riječ o dvjema poravnatim imenicama. Međutim, nazivi na starim mletačkim zemljopisnim kartama glase: Mare Adriatico (Jadransko more), Mar Jonio (Jonsko more), Mare Oceano (druga imenica u značenju pridjeva, na hrvatskom obrnut slijed: Oceansko more)... Baricco se poslužio inverzijom, pa bi adekvat bio »More oceansko« (lijep – ispravljen – naziv za izdavačku kuću).

Usput, vozite li se zagrebačkim tramvajem lijevom stranom Zrinjevca prema Trgu bana Jelačića, bolje da ne uočite natpis lokala »La Canntina«: nehotičnu adaptaciju (»vulgarno«-talijansku!) uz apsolutno jedinstven konsonantski skup nnt! A što li tek ondje, sukladno najavi, čeka gosta na jelovniku!?

Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Mislim da sam na to pitanje dobrim dijelom odgovorio unaprijed knjigom Slatkogorka Italija (Matica hrvatska), barem unutar 1999, kad je djelo tiskano. U njemu se »filmski« opisuje 90-ak susreta s autorima koje sam prevodio ili o njima pisao ili ih (rjeđe) intervjuirao. Od onda se nova poznanstva prorjeđuju sukladno dobi (živih!) sudionika.

Odnos osoba-djelo svodi se na tri moguće kombinacije: 1. cijenite djelo, a pisca je bolje ne upoznati (shvatite to unaprijed, ali katkada, na žalost, i unatrag!), jer ne »odgovara« djelu, neljubazna je osoba ili nemoguć sugovornik; 2. autor je divan, ljubezan, daruje Vam knjige s posvetom, ali Vas Vaša procjena opusa tjera u bijeg ili razgovor »o lijepom vremenu«; 3. idealna je (rijetka) varijanta u kojoj se (bez obzira na »drugu dimenziju«) osoba i djelo međusobno prepoznaju, dapače dopunjuju. Između mojih brojnih talijanskih susreta izdvojio bih, kao »stariju braću«, dvojicu: Ruggera Jacobbia i Bartola Cattafia. Prijateljstvo, u tim i donekle analognim slučajevima, nije uvjetovalo nepristranost prema djelu. Dapače, djelo je ili bilo početni poticaj ili raslo uz prijateljstvo.

U domovini mogu držati privilegijom desetogodišnje posjete Nikoli Šopu, tri susreta s Miroslavom Krležom i više njih s Dragom Ivaniševićem. Prevodio sam ih na talijanski, plasirao u tamošnje viđene časopise (»LʼApprodo letterario« u Firenci, »LʼAlbero« na relaciji Firenca-Lecce. »Prospetti« u Rimu; urednički potpisi: Betocchi, Macrì, Petrucciani), a prvom i trećem sam posvetio i zasebne knjige (talijanski Šop u dva izdanja), odnosno svu trojicu unio u vlastite antologije.

Vaš je prevodilački opus, posebice onaj talijanistički, antologija velikana: Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarroti, Dino Campana, Giuseppe Ungaretti, Eugenio Montale, Italo Calvino, Giovan Battista Marino… Koja je za Vas najveća razlika u pristupu starijoj književnosti iz prevodilačke perspektive i one književnopovijesne i teorijske? Gdje se te perspektive isprepliću?

U svojoj pak prvoj od triju različitih pjesničkih antologija na hrvatskom, Novi talijanski pjesnici (1971, ah »novi« prije pola stoljeća!) predstavio sam opširno 16 autora od kojih na predavanjima (diploma 10 godina ranije) nisam bio ni za koga čuo ni po imenu! Teško je zamisliti da se danas itko upusti u takvu kritičko-prevodilačku avanturu (uz rizik naknadne provjere odoljelih u vremenu)! No uslijedila je potom druga, za mene još veća avantura, jer mi kao tema doktorske disertacije (ne za moje dobro, ali tako je nehotice ispalo!) nije bilo dopušteno ništa iz 20. stoljeća. (Zbog navodno nužne svestranosti.) A kako sam onda »zavirio« u renesansu-manirizam-barok? Machiavellia mi je zemljopisno nametnula specijalizacija u Toskani (dvije godine Lucca-Pisa); roman seicenta početno dugujem poklonu kritičara-prijatelja Giorgia Bàrberi Squarottia; a Leonarda (još dok doktorske disertacije nije bilo na vidiku) i Michelangela sam kao pisce sâm »nanjušio«, tražeći klasike – dapače antiklasike! – mimo školske lektire. (Štoviše, za »službene« povjesničare književnosti Leonardo zadugo kao pisac gotovo i nije postojao, osim po poluapokrifnom Traktatu o slikarstvu.) Čitao sam te alternativce prema »latinistima« iz svojeg 20. stoljeća, ali nipošto »neoavangardistički«, pristrano. Jer trebalo je zadovoljiti znanstvene kriterije i odredišta. Tehnički: raznorodna izdanja Leonardovih spisa (diljem Europe!) – jer antologije, naime, nisu pokrivale sve – bila su često takvog formata da su fotokopije (pri početcima tog dragocjenog izuma) bile tehnički nemoguće ili zabranjene. Za vrijeme vremenski ograničena boravka u Firenci, primjerice, bila mi je norma ispuniti prijepisom odabranih citata kup bilježnica: svaku u tri dana, pri početnoj (zimskoj) temperaturi od 12°C u Nacionalnoj knjižnici.

Običavao sam studentima govoriti: do otkrića dolazi kad netko (između mnogih) s užeg područja nađe poveznicu s nečim vani! Ali gdje i koju, to mora svatko sam pronaći...

                Osim globalnog Mounina i povijesnog Larbauda traduktologija nije postojala, ni kao disciplina ni kao studij, u »moje vrijeme«. U akademskim krugovima bilo je nepoćudno, dapače, da se »znanstveni radnik« bavi prevođenjem, pa čak i u slobodno vrijeme, dok mu se, primjerice, nije »cenzuriralo« planinarstvo. Konkretno, na talijanistici bila je to »hereza«, dok je nije počeo ublažavati svojim autoritetom Frano Čale, za svaki slučaj ne skrećući prijevodima od priznatih klasika, dočim je moja malenkost uporno ustrajavala u modernističkoj »herezi«.

Traduktologija nije postojala, ali je postojao kanon: školski i akademski. Akademski su krugovi nevoljko podnosili narušavanje ili proširivanje kanona: recimo na relaciji Slamnig-Šoljan u prethodnom naraštaju. Postmodernizam je, međutim, potisnuo sustave i ozakonio poravnanje, izbjegavajući valorizaciju. A gdje nema kanona, nema ni prave oporbe ni sustavne alternative, točnije prepoznatljivih koordinata u širem kontekstu. Ako se pak na svjetskom planu (sa zaleđem velesile i velikog jezika) pojavi neki autoritativni privid kanona bit će nemoguće da ga ospore globalno manjinski glasovi. (Primjer: Harold Bloom i njegova nacionalistička komparatistika).

Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?

Prevode se danas poželjno živi pisci sa zaleđem institucija. Po načelu: a. komercijalne razmjene; b. doglednih poziva za gostovanja na manifestacijama i promocijama; c. prijateljstva pisca i prevoditelja. Ne prevodi se, uglavnom, da bi se prenulo odredište. Ili drukčije rečeno: kulturološki domet ispada iz diskursa. Tome posljedično podliježu i recenzije: prijevod se lakonski pohvali (ako?) ili se »nabode« moguća pogreška. Metaforički: kao da kriva nota nadjača izvedbu cijelog stavka!

Prijevodi su kod nas ponajviše namijenjeni čitatelju-»gutaču« fabula, jer za drugo – poeziju, esej, kritiku... – uglavnom nedostaje obrazovanja. Ni Fakulteti više ne ispravljaju takvo stanje. Ustuknuće poezije, posebno, nije svjetski trend (statistikama usprkos), nego pokušaj sugestije s ruba zbivanja, dočim poezija postoji od Rusije do Latinske Amerike, s Parizom »između«.

Prozu čitam vrlo selektivno, najradije u francuskim izvornicima. Pored prijateljskih »obveza« od romana očekujem ili izniman stil ili esencijalna pitanja (poželjno i jedno i drugo!) onkraj fabule. Za preostalo mi istječe vrijeme u pješčaniku...

Primjećujem usput da znalci stranih jezika (neofilolozi) sve manje suvereno vladaju vlastitim, materinskim jezikom. Gotovo poput političara, koji idu »ovdje« (ako idu, gdje su izabrani!) umjesto »ovamo«. Uči se i materinski jezik, to bi bila opomena stjecana – kroz godine – i na vlastitoj koži!