Pregled novosti

(foto: Franjo Kiš)

U zvanju književnoga prevoditelja nema platnih razreda, činova, rangova i imenovanja. Nema docenata i redovitih profesora, satnika i bojnika, viših kustosa, savjetnika i državnih tajnika. Sve što imamo je ime i prezime, a najviše što možemo postići jest da to prezime izgubimo.

U svojemu članstvu DHKP ima sjajnih mladih i mlađih književnih prevoditelja koji se mogu pohvaliti i važnim naslovima iz svjetske književnosti, i vrlo čitanim knjigama i važnim domaćim i stranim nagradama: Mišu Grundlera, Elu Varošanec, Leu Kovacs, Adriana Cvitanovića, Petru Pugar, i tako dalje, da spomenemo tek neke od njih. No kad ih se spominje, hvali, predlaže za neki prijevod ili tribinu, još uvijek je to imenom i prezimenom.

No kad bi nešto napisali ili preveli primjerice Višnja Machiedo, Giga Gračan i Tonko Maroević, ili kad su nas napustili, u onim najtužnijim trenutcima poput ovoga danas, svi bi govorili „Višnja kaže...“, „Umrla je Giga“ i „To je tako formulirao Tonko“. Taj gubitak prezimena valja mnogostruko zaslužiti: iznimno kvalitetnim prijevodima velikih djela, pisanjem, pedagoškim radom, znanstvenim radom, angažmanom u zaštiti i promicanju struke i javnim likom koji nas predstavlja kao dostojne pisaca koje prevodimo.

Obično do svođenja samo na ime dođe na prijelazu iz četrdesetih u pedesete, ali Sead je postao samo Seadom već u tridesetima.

Bez obzira na vrhunce što ih je svojim radom dosegnuo - prijevode Karla Krausa i Bernharda, Hofmannsthalovih pjesama i Dahlhausove glazbene teorije, njegove vlastite pjesme i prozne tekstove, dugogodišnju organizaciju Zagrebačkih prevodilačkih susreta, vođenje tribine Litterarum translatio, važne austrijske i domaće nagrade - prepustit ćemo njihove pojedinosti komemoraciji i simpozijima koji će se Seadu u čast, a prevodilaštvu i znanosti o književnosti na dobit, organizirati tijekom sljedećih mjeseci i godina, a u ovo prekratko vrijeme i na premalenu prostoru za iznimnoga čovjeka kakav je bio Sead nastojat ćemo reći nešto isključivo njemu i o njemu.

Njegova blagost, odmjerenost i mudrost prikrile su i prekrile najvažniju crtu njegova bića, onu koja je omogućila da postane ne samo Sead, nego naš Sead, što je u svijetu književnih prevoditelja otprilike parnjak sveučilišnome emeritusu. Naš je pomirljivi Sead bio nepojmljivo velik borac. Umjesto da život podredi za svakoga drugog teškome hendikepu sljepoće, da uspori svako djelovanje pritisnut ogorčenjem što je u startu taj život svima ostalima dao stotine i tisuće metara prednosti, svojom radišnošću, pameću i prirodnim darovima za glazbu i riječ on je nedostatak vida porazio hametice: virtuozno se služio tehničkim pomagalima koja je svladavao i usvajao čim bi se pojavila i u punoj je mjeri sudjelovao u paleti aktivnosti kakva bi iscrpila svakoga onog kome je život poklonio te silne metre prednosti pred Seadom. No sve je njih on svojom snagom i upornošću dostigao i debelo prestigao, ali nije to činio da bi mu netko odao priznanje, nego zato što je iskreno volio i želio sudjelovati u umjetnosti i umijeću, u najplemenitijim stranama ljudskoga bića.

Iako mu nismo stigli dodijeliti nagradu za životno djelo, njegov je radni opus sjajno zaokružen. Nije otišao ne uspjevši dovršiti neki tekst koji bi mu bio važan, ne održavši simpozij o svojemu davnom prethodniku Isi Velikanoviću ili ne ugostivši nekoga od kolega koji su mu bili važni. Ipak, ta zaokruženost životnoga rada ima cijenu u jednome velikom privatnom gubitku: poduzeo je sve potrebne korake da se u ovoj fazi života makne iz grada i preseli u prirodu samoborskoga Hamora, pod švicarski strm brijeg prekriven tamnom i mirisnom šumom. Kanio je po toj šumi svakodnevno pješačiti, naučiti je napamet, upamtiti raspored drveća i slijedeći njihov šum i miris iz šetnji se nepogrešivo vraćati u svoj novi dom. Posve je izvjesno da bi te sile prirode kojima se kanio izložiti donijele pokoju zbirku pjesama, no nažalost će ona uslijed ovoga nemjerljivog gubitka ostati nenapisanom.

Iza važnih i velikih ljudi obično ostane jedna rečenica koja se onda ponavlja godinama, često i stoljećima, i svaka iole obrazovana osoba zna je čak i onda kad ime njezina autora pamte još samo znanstvenici. Uz sve složene i prekrasne formulacije u prijevodima, književnim tekstovima i laudacijama, možda je Sead takvu rečenicu ipak izgovorio u neformalnom razgovoru, pri usputnom opisu posjeta kolegi Austrijancu, također cijeli život slijepome. „Nakon što smo sjeli i započeli razgovor“, pripovijedao je Sead, „moj je prijatelj ustao i ugasio svjetlo. No ja sam se na to pobunio i rekao mu: to što smo slijepi još uvijek ne znači da trebamo sjediti u mraku.“ Ta je rečenica duboka mudrost o humanosti, politici, državi, o ljudskome društvu, zapravo o cjelokupnome ljudskom postojanju.

I zato ti mi, tvoji kolege, dragi naš Seade, u ovoj pretužnoj prigodi obećavamo da ćemo te poslušati i da ćemo u onim stvarima u kojima ćemo možda biti slijepi nastojati nikada ne sjediti u mraku.

                                                                                                                                    Andy Jelčić