Pregled novosti

Daniel Bučan rođen je 1943. u Splitu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Diplomirao je arabistiku 1965. na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 1967. do 1990. radi u Zagrebu kao urednik Trećeg programa Hrvatskoga radija. Godine 1990. imenovan je zamjenikom ministra informiranja u Vladi Republike Hrvatske, od 1991. do 1993. bio je savjetnik za kulturu Predsjednika Republike Hrvatske, a od 1993. do 2008. radio je u diplomatskoj službi kao veleposlanik u Egiptu, Grčkoj i pri Vijeću Europe. Od 2009. je u mirovini.

Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskoga filološkog društva, Hrvatskoga filozofskog društva, jedan je od osnivača i član predsjedništva Paneuropske unije – Hrvatska, a za radnoga je vijeka obnašao, među ostalim, dužnost tajnika Hrvatskoga filološkog društva i prvog predsjednika Orijentalne sekcije Hrvatskog filološkog društva.

Objavio je brojne članke, eseje i studije u književnim časopisima i zbornicima te značajne knjige i prijevode arabističke i islamološke tematike. Za svoj rad dobio je više nagrada: Godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod godine 1988., Godišnju nagradu HAZU za najbolje djelo u području filologije (2011.), Nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za životno djelo. Za svoje javno djelovanje odlikovan je u Hrvatskoj Spomenicom domovinskog rata 1990. – 1992., Spomenicom domovinske zahvalnosti, ordenom Reda hrvatskog trolista te u Grčkoj ordenom Reda časti. Za prijevod slikovnice Ibn Batute s arapskoga dobio je 2017. g. Nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca za prijevod djela namijenjenog djeci i mladima.

U njegovu se prevodilačkom opusu ističu prijevodi kapitalnih djela najvećih filozofa čija su djela napisana na arapskom jeziku, kao što su Averroës, Al-Ġazālī, Avicenna, Al-Fārābī, Majmonid, Avempace i Mullā Şadrā. Uz prijevode s arapskog treba još izdvojiti prijevode s talijanskoga, engleskoga i francuskoga, a osobito djela Strukturalna antropologija II. Claudea Lévi-Straussa, Bitak i ništa Jean-Paula Sartrea, Spinoza. Praktička filozofija Gillesa Deleuzea te Bitak i bît Étiennea Gilsona.

Zahvaljujući svom radu u području proučavanja islama u njegovoj (povijesnoj i suvremenoj) mediteranskoj dimenziji te na polju proučavanja i posredovanja srednjovjekovne arapske filozofije, sudjelovao je i na više međunarodnih stručnih i znanstvenih skupova i simpozija, u Francuskoj, Egiptu, Mađarskoj, Italiji.

S Danielom Bučanom razgovarao je Edin Badić.

1. U vašem izuzetno bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više od osamdeset prevedenih naslova. Koji Vam je od njih bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Imate li najdraži prijevod?

S obzirom na to da sam kao prevoditelj aktivan već više od pedeset godina, moj je prevoditeljski 'opus' uistinu opsežan; iako nisam veliki prijatelj veličanja prevoditeljskog posla do te mjere da bih ga bez nelagode nazvao opusom. Prijevodā je uistinu mnogo i teško mi je izdvojiti samo jedan kao najizazovniji i najuzbudljiviji. Dopustite mi stoga da se u ovoj prigodi prisjetim četiriju naslova. Jedan od najizazovnijih svakako je bio moj prvi prijevod čisto filozofijskog štiva s arapskoga na hrvatski – bio je to prijevod glavnog djela Ibn Rušda / Averroësa Nesuvislost nesuvislosti. Bio je to moj prvi susret s arapskim filozofijskim nazivljem, i to u tekstu starom osam stotina godina, iz 12. stoljeća, koje se, za razliku od nazivlja što je većma bilo uvriježeno u nas, nije oslanjalo na latinsko posredništvo spram izvornog grčkoga nazivlja. Druga dva naslova filozofijske su knjige kojih su moji prijevodi uopće prvi prijevodi na neki nearapski jezik. Jedna je Knjiga o slovima arapskog filozofa iz 10. stoljeća Al-Fārābīja, a druga perzijskog filozofa iz 17. stoljeća (koji je, kao i drugi islamski mislioci nearapi, pisao na arapskome) Uzvišena mudrost u četiri duhovna putovanja. Dakle, mogu se 'ponositi' time da su ti moji prijevodi prvi prijevodi uopće. (To napominjem stoga što je mnogo teže prevoditi složene, često i teško razumljive tekstove, kad prevoditelj nema mogućnost provjere u prijevodima na neki drugi jezik). Četvrti je glavno filozofijsko djelo velikog židovskog filozofa i teologa Mosesa Majmonida Vodič za one što dvoje, koje je – u skladu s ondašnjom tradicijom koja je vladala u cijelome islamskom svijetu u kojem je on živio (u Španjolskoj, u Palestini i u Egiptu, i u kojem je, kao u Europi latinski, jezik znanstva bio arapski jezik) – napisano na arapskome, ali hebraicom (zbog čega sam morao naučiti hebrejski alfabet).

Što se tiče mogućeg najdražeg književnog prijevoda, ni tu ne mogu odabrati samo jedan naslov. No premda sam najviše prevodio filozofske tekstove, među najdraže prijevode pripada izbor iz zbirke Obvezivanje neobveznim slijepog arapskog pjesnika Al-Ma‘rrīja iz 10. stoljeća i roman Pobjeda velikog majstora moderne engleske proze Josepha Conrada (inače jednog od mojih najomiljenijih pisaca).

2. Premda prevodite i s engleskoga i s francuskoga, glavninu Vašeg opusa čine prijevodi s nama izrazito egzotičnog arapskog jezika. Koje Vam je posebitosti arapskog jezika najzahtjevnije pretočiti na hrvatski jezik? Smatrate li da arapska književnost u hrvatskom prijevodu dobiva pozornost kakvu zaslužuje?

Kao što kažete, najviše sam prevodio iz arapskoga, i to manje-više najčešće i najviše filozofiju (trinaest velikih djela najvećih islamskih filozofa, ukupno više od 4000 stranica, i uz to djela Jean-Paula Sartrea, C. Lévi-Straussa, Étiennea Gilsona i još nekih suvremenih filozofa). Suvremene sam arapske autore malo prevodio – nešto malo poezije (za časopise) i tri romana. Roman Zgrada Yakubian egipatskog autora Alaa Al-Aswanija, roman Azazel Youssefa Ziedana, također Egipćanina, te Frankenstein u Bagdadu iračkog pisca Ahmeda Al-Saadawija.

U Hrvatskoj je arapska književnost praktično nepoznata. Nakladnici se ravnaju onim što eventualno pročitaju u inozemnim medijima i publikacijama (i to iznimno rijetko; zapravo ja znam samo za dva slučaja, iz kojih su proizašla ova tri moja prijevoda), ali nema u našem nakladništvu, čini mi se, nikoga tko bi smatrao arapsku književnost zanimljivom, a još je manje onih koji bi je poznavali. Zbog toga mi imamo tako malo prijevoda suvremene arapske literature, pri čemu ono što je u njoj najbolje nepoznato je ne samo našim čitateljima već i našim nakladnicima i urednicima. Što se tiče mene osobno, budući da sam se u potpunosti posvetio (starim) filozofijskim djelima (iz kojih je, usput rečeno, vidljivo da je i arapsko-islamska filozofija čedo grčke filozofijske tradicije, i utoliko bliska jednom od ključnih temelja europske misli, čijem je razvoju u srednjem vijeku presudno pridonijela), ja nisam mogao preuzeti ulogu onoga tko bi takvo stanje popravljao.

Kad je riječ o prevođenju s arapskoga, rekao bih da je prevoditi filozofijske tekstove i prevoditi umjetničku prozu prilično različit 'posao'. Filozofski tekstovi zapravo su u svim jezicima manje-više jednake naravi – prevodeći filozofijske tekstove prevoditelj se ne mora truditi oko očuvanja, odnosno transponiranja, stilskih osobina u jezik prijevoda jer je zapravo jedino važno valjano razumjeti misao i jasno i precizno je prenijeti u jezik prijevoda. (Onaj tko tek počinje prevoditi arapske filozofijske tekstove može kao poteškoću vidjeti činjenicu što je arapski semitski jezik, dok je grčki – koji je 'materinski' jezik filozofije – indoeuropski kao i hrvatski). S umjetničkom je prozom drukčije. Tu je, kad se radi o arapskoj književnosti, prevoditelj suočen ne samo sa stilskim osobitostima autora već prije svega s posve drukčijom tradicijom konstruiranja naracije, s posve drukčijom sintaksom, s posve drukčijom stilematikom, s posve za europskog čitatelja 'iznenađujućim' metaforičkim sredstvima… Stoga je prevoditelj suočen s dilemom: što je prava mjera očuvanja tih osobitosti, koje europskom čitatelju mogu izgledati kao puke nezgrapnosti, a koja je mjera njihova uklanjanja radi čitatelju prihvatljivog prijevoda.

3. Kako biste usporedili uvjete prevoditeljskog rada nekad i danas? Kako Vam je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Jeste li s vremenom promijenili način na koji prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni ukoričenim rječnicima i vlastitim zabilješkama?

U 'tehničko-tehnološkome' smislu stvari su se uistinu promijenilo – i to nabolje! Računalo je puno praktičnije od pisaćeg stroja, pogotovo za onoga tko je kao ja i onda prevodio 'izravno u stroj'. Neusporedivo je lakše ispravljati, dotjerivati i uopće na bilo koji način tretirati prijevodni tekst prije no što će biti predan uredniku. Koliko pak internet – taj ocean svih mogućih podataka svake vrste – olakšava posao ne treba ni govoriti. Ja koji sam odveć volio knjige da bih police kućne biblioteke opteretio raznim enciklopedijama i leksikonima (oduzimajući time prostor onim knjigama koje sam kao strastveni i nezajažljivi čitalac cijeloga života naprosto 'gutao'), morao sam odlaziti u javne knjižnice da bih provodio sate listajući razne priručnike u kojima sam morao tražiti ono što danas prevoditelj za par sekundi nađe na internetu.

No ima jedna dimenzija prevoditeljskoga rada u kojoj je (barem u nas) došlo do golemog nazatka. Nekad sam jako puno prevodio za časopise (kojih je bilo mnogo više) i redovito dobivao honorare, doduše, skromne. Danas, barem prema mome iskustvu, toga više nema – nema honorara, jer čini se da izdavači računaju isključivo s etimologijom, po kojoj honorar jest počast. Nekad smo – kad je riječ o časopisima – radili za 'skromne pare', a danas za čast.

4. Jeste li bili u kontaktu s nekim od suvremenih autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Moram reći da daleko najveći dio moga prevoditeljskoga rada nije zahtijevao takve kontakte; između ostaloga i stoga što su gotovo svi autori koje sam prevodio mrtvi, neki već i stoljećima! Suvremeni pak tekstovi koje sam prevodio – kako filozofski tako i beletristički – bili su takvi da sam uspijevao bez problema sam 'izaći na kraj' s njima.

5. S arapskog ste preveli i dvije slikovnice proslavljene suvremene libanonske spisateljice za djecu i mlade Fatime Sharafeddine. Kako biste usporedili svoj pristup prevođenju multimodalnih tekstova kao što su slikovnice te proznih publicističkih i beletrističkih djela koje ste dosad imali prilike prevoditi?

S takozvanim multimodalnim tekstovima u doticaj sam zapravo došao samo u ta dva navrata. Ne vjerujem da ima bitne razlike u prevođenju, primjerice, slikovnice i nekog beletrističkog teksta (osim, naravno, u veličini teksta). Vjerojatno je razlika između onoga što nazivate 'multimodalnim tekstovima' i proznih beletrističkih djela nešto o čemu vodi računa pisac; 'ciljnu publiku' uvijek odabire pisac, a ne prevoditelj, prevoditelj će i u takvome tekstu, kao i u svakom drugom, 'slijediti' autora.

6. Čitate li prijevode mlađih naraštaja i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi s iskusnijim generacijama)? Što biste savjetovali novopečenim književnim prevoditeljima?

Kao što sam rekao, od kada sam naučio abecedu ja sam nezajažljiv 'čitač' – čitam jako mnogo i ne mogu zamisliti život bez čitanja. Prije svega prozu. Skanjujem se govoriti o prijevodima „mlađih naraštaja“ jer se bojim da su, općenito gledano, danas prijevodi često loši. Kad mislim o tome, sklon sam pretpostaviti da nakladnici, zato što prije svega vode računa o ograničavanju svojih troškova, često angažiraju mlade i neiskusne prevoditelje, koje mogu manje platiti, a uz to izgleda da štede i na lektorima. Nažalost, često znam naići na knjigu za koju sam gotovo siguran da je ni urednik nije pročitao prije no što ju je 'pustio' u tisak.

Ali stvar, nažalost, nije samo u nakladnicima i urednicima. Stanje hrvatskoga jezika općenito nikad nije bilo gore. Ta bolest nastupa u školi, dalje se razvija u medijima, da bi na koncu svi simptomi toga jezičnoga oboljenja bili vrlo često ovjekovječeni u knjigama. A dobar prevoditelj mora biti znalac hrvatskoga jezika; kod prevođenja je važnije znanje jezika na koji se prevodi nego jezika s kojeg se prevodi. U stanju u kojemu su danas 'platforme' na kojima se učimo svome jeziku – a to su škola, mediji, javni govornici (najčešće političari) – teško je očekivati da će aktualna prijevodna literatura (koja je također jedna od 'platformi' na kojima se učimo hrvatskome) biti u mnogo boljem stanju od škole, medija, političara…

A preporuka koju bih uputio 'novopečenim' književnim prevoditeljima bila bi: čitajte, čitajte, što više čitajte, osobito hrvatske prijevode klasikā, koji potječu iz vremena kad su prevoditelji bili majstori hrvatskoga jezika, primjerice, kongenijalne prijevode Ise Velikanovića, Josipa Tabaka i drugih.