Vlatka Valentić: Godišnja nagrada Željki Somun

Obrazloženje prijedloga za dodjelu godišnje nagrade "Josip Tabak"

Željka Somun, za prijevod romana Carstvo životinja Jean-Baptistea Del Amoa (OceanMore, Zagreb, 2020.)


Jean-Baptiste Del Amo (1981.) prvim je romanom Une éducation libertine (2008.) osvojio prestižnu nagradu Goncourt za debitantski roman. Kritika hvali i njegovu sljedeću pripovjednu prozu Le Sel (2010.), dok trećim romanom Pornographia osvaja nagradu Sade 2013. Règne animal iz 2016. (Carstvo životinja, 2020.) četvrti mu je roman, dobitnik nagrada Le Livre Inter i Valery-Larbaud. Djela su mu prevedena na petnaestak jezika, a već pri prvom susretu s Del Amoovim pripovijedanjem – u predanoj interpretaciji Željke Somun – i hrvatski će čitatelj zaključiti da se našao u društvu osebujne autorske ličnosti, istančana poznavatelja tradicije u koju se upisuje, prozaika pjesničke vizije, velika jezičnog bogatstva i discipline, angažirana pisca u najboljem smislu riječi.


Carstvo životinja priča je o malenu obiteljskom dobru koje će od kraja 19. do kraja 20. stoljeća prerasti u svinjogojsku farmu. U surovu nastojanju da podjarme prirodu, pet naraštaja gaskonjskih seljaka upoznat će rat, gospodarske mijene i industrijalizaciju ruralnog života. U svakom aspektu njihova postojanja i na svakoj stranici romana, praktički u svakoj rečenici, dominira nasilje, prisutne su životinje i životinjsko. Gotovo četiristo gustih stranica s vrlo malo dijaloga, Del Amo nemilosrdno drži ritam pripovijedanja klasičnoga francuskog romana koji počiva na bujnoj i zavojitoj rečenici čelično čvrste sintakse, između čije ledene preciznosti i neumoljive, detaljne materijalnosti vizualnih, taktilnih i olfaktivnih slika od početka do kraja titra električna struja visokog napona.


Roditeljica podvezuje stražnje noge kunića, sredivši ga udarcem u potiljak, dok mu je bılo još živo. Priveže ga za klin na zidu iznad isklepana bakrena lonca. Smeđe oko kunića zamućene zjenice zakoluta u posljednjem grču, opetovano odražavajući prizor dvorišta gdje se cakle velike lokve kišnice, zatim nizak jesenji svod i lice roditeljice dok na brusu užurbano oštri sječivo noža kojim je probola kunića naglim okretom zgloba tako da ne ošteti krzno još trzajuće životinje, prije no što je u prašinu bacila malu očnu jabučicu, a iz kunića sva moždana krv istekla kroz otvor očne duplje pa crna i zgrudana sad kaplje u dno bakrena lonca uz postojano klok-klok-klok, a kad ukloni posudu iz koje se prelijeva crna tekućina, krv nastavlja kapati po granitnoj gromadi, smeđoj poput žrtvenika. Roditeljica zareže noge i naglim pokretom odere životinju, kao da je razodijeva. Ostavlja preokrenuto krzno da se suši na suncu, kao i repiće srećonoše čija se hrskavičasta hrptenjača sjaji pod rubom bijele dlake, a koje ponekad ukradu mačke, odnoseći ih i glođući ih zatim u kakvom mračnom kutu, zaštićene od ljudskih pogleda. (str. 39)


Ako kažem da Del Amo šamara jezikom, nipošto neću lagati, ali neću ni reći svu istinu. Njegov je postupak neusporedivo suptilniji od senzacionalističke želje da čitatelja šokira, ili sadističke potrebe da se na njemu iživljava. I upravo se u toj suptilnosti postupka, koja pak svoj izraz nalazi u vrhunskoj grubosti, očituje majstorstvo autora koji je itekako svjestan svega što su pripovjedni oblici iskušali u svojoj dugoj povijesti, i to znanje primjenjuje kirurški točno, elegancijom od koje staje dah. Mogli bismo reći da francuska proza od Rabelaisa preko markiza de Sadea do Michela Houellebecqa gradi cijeli podžanr oko teme sraza jezika i tijela, tanke razdjelnice – ili šava – između tjelesnog užitka, gađenja i okrutnosti. S druge strane, francuska književnost njeguje i prirodopisnu lozu: jedan je od njezinih najvećih stilista, primjerice, prirodoslovac Georges-Louis Leclerc de Buffon (1707-1788), a svijetu je dala velikog Jeana de La Fontainea i njegove basne, čiji pak odjek na kraju dvadesetog stoljeća nalazimo u alegoriji Marie Darrieussecq – o preobrazbi žene u svinju. Kada Del Amo te dvije žile spoji s moralističkom i realističkom tradicijom, stvorit će roman-svijet koji ružno, gnusno, mračno, nasilno, smrdljivo, krvavo i sluzavo nimalo ne estetizira, nego virtuozno pretače u riječi.


Del Amoovu prozu treba doživjeti kumulativno. Njegova nabrajanja, rečenični nizovi, gomilanje surečenica u zavisnim strukturama, ne daju predaha ni čitatelju, kamoli prevodiocu. Autor njime doslovno vitla, vuče ga kroz blato, gnoj i tjelesne tekućine. Prevodilac u svakom tekstu na kojem radi postaje sudionikom, no ovdje mora otići korak dalje: dokinuti svako skanjivanje ili gnušanje, predati se tekstu ne samo intelektualno, nego – čak prije svega – emotivno i fizički. Od riječi do riječi – danima, tjednima, mjesecima – mora probaviti svaki mučan prizor i jednako ga trijezno i precizno preoblikovati u drugo isto. Željka Somun, vrsna i iskusna prevoditeljica Jorgea Bucaya, Roberta Bolaña, Gabriela Garcíje Márqueza i Luisa Sepúlvede (da nabrojim samo neke od autora iz njezine zavidne bibliografije), briljantno odolijeva svim iskušenjima i ni u jednom trenutku ne posustane. Čitajući ovaj vrhunski prijevod, na pamet mi padaju i riječi "zaneseno", "srčano", "požrtvovno". No povrh činjenice da u rukama imamo sjajan prijevod vrijedna djela suvremene francuske književnosti, smatram da mu treba odati priznanje i zbog mosta koji gradi unutar hrvatskog jezika i kulture. Naime, prijevod Carstva životinja podsjetit će nas na mnoge elemente kulture koji nam u svijesti polako kopne. Rekonstruira jezičnu stvarnost života na zemlji i sa zemljom, životinjama i biljkama, koji danas kanda pripada nizu poljoprivrednih specijalizacija. Kultura koja bi nam morala biti "opća" većini je zapravo "strana". Odcjepljujemo se od korijena koji su presudno važni za kontinuitet opstanka na planetu. Ovaj roman i njegov prijevod evociraju svakodnevicu seoskog života, običaje od sezonskih do svadbenih ili pogrebnih, stare zanate, nazivlje iz biljnog i životinjskog svijeta. Nalazimo riječi i izraze kao što su kotac, kablica, tepsti maslac, roktati, kvocati, živad, brencati, tuliti, frktati, rilo, osjemeniti, prasiti se, pregrtati stelju, začavljen, koledari, predvraće, krumpirište, okot, grivnjaš, brnistra, krmivo, log, burag, blago, galge, bagoš, dub, ikričavost, leganj, strnokosa, paličnjak, predprsnica, kopanj, tupina, kukuvija, suprasna, pripust, nerast, puzdra, nazimica... Poslije ovoga iznimnoga književnog doživljaja, osobito smo zahvalni upravo na njima – prevoditeljici koja je iskoristila priliku da ih podeblja na papiru i u glavama, da ih još jednom otrgne zaboravu. Ovaj prijevod itekako vrijedi čitati, hvaliti, nagraditi.


U Zagrebu, 28. rujna 2021.

Vlatka Valentić, književna prevoditeljica

 Podijeli na društvenim mrežama