Pregled novosti

Sonja Bennet rođena je Zagrepčanka, diplomirala je anglistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu i kasnije dobar dio života provela u Švedskoj. U Stockholmu je dodatno završila francuski i novinarstvo, radila kao slobodna novinarka i pisala za jedne od najvećih švedskih dnevnih novina, Svenska Dagbladet. Živjela je i nešto sjevernije od Stockholma, u gradu najstarijeg švedskog sveučilišta, Uppsali, na kojem je predavala simultano prevođenje na slavistici.
Osim svojim prijevodima, važan doprinos generacijama skandinavista dala je suradnjom na Lexinu, prvom švedsko-hrvatskom rječniku, koji je isprva izašao u tiskanom izdanju, no već je dugo besplatno dostupan u online verziji, i to u oba smjera.
Sonja Bennet prevodi beletristiku i poeziju sa švedskog, a kapitalno joj je djelo prijevod Nobelovca Tomasa Tranströmera Pjesme i proza 1954.–2004. u izdanju Frakture, prvo takve vrste izvan Švedske.

O svestranoj karijeri, prevođenju Tranströmera, dječje književnosti, posjetu člana Nobelovog odbora za književnost Zagrebu 2012. i mnogočemu ostalom pročitajte u intervjuu.

Sa Sonjom Bennet razgovarala je Sara Profeta.

1. Bavili ste se širokim rasponom zanimanja, za vrijeme dugotrajnog boravka u Švedskoj, uglavnom na području novinarstva i nastave. Vaš prevoditeljski opus stoga nije opsegom velik, ali je zato značajan. U njemu nalazimo vrlo raznolike žanrove, brojni su naslovi dječje književnosti, našao se tu i jedan krimić, a ima i umjetničke proze te poezije. Koji Vam je od tih prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Ima li možda neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Taj raspon mojih zanimanja i nije tako širok kao što se čini u prvi mah. Vjerujem da postoji jedan te isti zajednički nazivnik za novinarski rad: reportažu, feature, esej ili kozeriju, kao i za nastavu. Sve mora biti jasno, potkrijepljeno činjenicama, ali nitko ne bi smio zaspati na nastavi ili čitajući vašu kolumnu! Niste baš vi popili svu pamet svijeta ili, kako bi Šveđani rekli, ne smijete nekom pisati po nosu, jer će baciti novine ili otići s predavanja!

Priznajte, bilo bi zaista čudno da tijekom više od tridesetak godina života u Švedskoj nisam promijenila radno mjesto i upuštala se u nove izazove, iako je to najčešće bio i ostao rad s jezikom, odnosno jezicima.

Primjerice, studij francuskoga jezika na fakultetu u Stockholmu poboljšao je i moj švedski. Suradnja pak s vrsnim kolegama s katedre slavenskih jezika u Uppsali, gdje se predavalo simultano prevođenje studentima našeg i švedskog porijekla, donijela mi je druge uvide, iako ne i trajnu profesiju.

Na ovome mjestu osjećam da moram izraziti divljenje kolegicama i kolegama u DHKP-u na visoko profesionalnim nastupima pri posjetima stranih književnika, kad u Zagrebu imamo prilike čuti njihove tečne prijevode. Čovjek zaista bude ponosan na sve te talentirane i sposobne ljude!

Što se pak tiče vašega pitanja o „najizazovnijem“ prijevodu, složiti ćete se da to može biti i tekst dosadnog sadržaja i lijene misli.

Neke dječje slikovnice za najmlađe, na primjer, znaju biti težak zadatak. Jezik se doima izvještačenim i takav tvrdoglavo ostaje i u prijevodu.

Kao kontrast tome, spomenula bih našega prevoditelja Ozrena Doležala i jedan od njegovih čarobnih prijevoda/prepjeva s engleskog u stihu: Miš lavljeg srca u izdanju Profil Knjige, koji sam ljetos čitala unuku.

Poznato je da Švedska ima vrlo bogatu dječju književnost, no prokušani klasici koji su formirali generacije i generacije Šveđana kao da više nisu u ponudi za prevođenje. Iako se ta djela još itekako tiskaju i čitaju kao lektira, a prate ih i stari popularni filmovi, na sajmovima se knjiga stranim urednicima uglavnom agresivno nudi najnovije u dječjoj književnosti, koje velikim dijelom dosadno nalikuje našem vremenu i ne potiče maštu.

Nejasno mi je zašto se u Hrvatskoj ponovno ne tiskaju postojeći vrsni prijevodi djela Astrid Lindgren, kraljice dječje književnosti, kod nas prisutne već desetljećima, a danas svedene na tek pokoji izlizani primjerak u knjižnicama!

Osobno, velika mi je želja prevesti slikovnice o malenome dječaku koji se zove Alfons Åberg, još uvijek prisutne autorice Gunille Bergström, koje sam običavala čitati svojoj djeci i koje sad čitam unuku s istim uspjehom! Alfons i njegov samohrani tata slični su kao jaje jajetu. Jedino što tata uvijek drži neupaljenu lulu u ustima. Postoji i brižna baka, u vlastitom kućanstvu, identična tati, ali u suknji i bez lule. Neka ovo bude otvoren poziv urednicima!

2. Danas su neki temeljni, vrlo kvalitetni švedski rječnici besplatno dostupni na internetu, npr. tri usporedo pretraživa rječnika na svenska.se. Također, osobno ste sudjelovali u projektu Lexin, koji je kao preteča kvalitetnih višejezičnih internetskih rječnika dan-danas prvi rječnik s kojim se susreću studenti skandinavistike, a nerijetko ih prati do kraja studija. No, kada ste Vi počeli prevoditi digitalni rječnici nisu bili nešto uobičajeno. Kako biste usporedili prevođenje tada i sada, u čemu su najveće razlike? Je li se s vremenom promijenio način na koji prevodite? Služite li se dostupnim tehnologijama ili se više oslanjate na druge izvore?

Pozdravljam sva tri digitalna rječnika kao vrlo praktičan način i još jednom otkrivam svoju jednostavnost. Moj način prevođenja nije se promijenio. Sve što trebam znati o švedskoj riječi koju želim provjeriti, nalazim u Rječniku švedske akademije, Svensk Ordbok.

Potom u Velikom švedsko-engleskom rječniku (Norsteds) pronađem odgovarajuću riječ na engleskom, koju onda dalje provjerim u Velikom englesko-hrvatskom rječniku Željka Bujasa. A osjećaj je kao da se pred tobom otvorilo jedno zagrebačko dvorište!

Možda vi isto tako osjećate dok se pred vama otvaraju digitalne stranice, ali ja držim papir!

3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Možda sa švedskim Nobelovcem Tomasom Tranströmerom, za prijevod čijeg ste djela Pjesme i proza 1954.–2004. primili i nagradu DHKP-a, a koji je u vrijeme kada ste ga prevodili još bio živ?

Tijekom prevođenja nismo nijednom razgovarali, ni telefonom. Nije bilo vremena. Bila sam obuzeta njegovim načinom razmišljanja i nisam imala nikakvih pitanja. Radije sam čitala monografiju koju je o njemu napisao moj bivši profesor Kjell Espmark.

Ugodno ga je iznenadila ta knjižurina od 500 stranica na hrvatskom. Formatom i izgledom skoro identična švedskom jubilarnom izdanju koje obuhvaća čitav njegov spisateljski opus: dvanaest zbirki pjesama, haiku zbirku i Priče iz mladih dana. Doduše bila je mnogo lakša od čvrsto uvezanog Bonnierovog originala!

Kasnije sam upoznala i gospodina Carlssona, čovjeka koji pomno vodi evidenciju svih svjetskih izdanja Tranströmerovih djela. Od njega sam saznala da je Hrvatska prva s tim jubilarnim izdanjem, dok su druge zemlje i ranije imale prijevode, ali tek pojedinačnih zbirki. Bila sam istinski ponosna.

Tomasa Tranströmera posjetila sam u obiteljskom stanu u južnom Stockholmu noseći mu naš prijevod na dar. Tomas je upravo počeo tražiti olovku da se potpišem, a meni je namijenio svoj original koji je pažljivo potpisivao.

Njegova supruga Monika je donijela čokoladnu tortu koju smo pojeli sa smiješkom, u tišini. Potom je pjesnik sjeo za klavir i zasvirao, lijevom rukom. Čitavog se života bavio glazbom, a kad se donekle oporavio nakon moždanog udara, nastavio je svirati. Prijatelji bi mu s putovanja donosili partiture za jednu ruku, ubacila je komentar Monika koja je vedro i prirodno dopunjavala njegove rečenice. Pomislila sam na mamu i način na koji se nosila s tatinim Parkinsonom zadnjih godina njegova života.

Popodnevno sunce ušlo je kroz balkon u sobu. Gledala sam Tomasova leđa, slušajući taj sklad tonova, taj mir oko nas. To je čovjek koji je proputovao cijeli svijet s kojim se nastavljao aktivno dopisivati!

Bilo ga je posvuda, pa čak i uz vatre na Ohridu gdje se čitala poezija!

Pomislila sam na sve te brodove u njegovim pjesmama, na vlak koji je stao pod hladnim vedrim nebom u dva u noći, na Izmir u tri popodne,… Na sva mjesta na koja nas je odveo pjesmama. I vidim neke druge stvari koje mi je otkrio.

4. Budući da Vas u Hrvatskoj možemo smatrati jednom od osoba upućenijih u rad Švedske akademije i odabir laureata Nobelove nagrade za književnost, zamolila bih Vas da prokomentirate neke recentnije odabire. Premda se Akademija vodi umjetničkim principima, ponekad dođe i do kontroverzi. Npr. 2016. imali smo presedan s Bobom Dylanom, dvije godine kasnije skandal u jeku #metoo pokreta zbog čega su te godine preskočili dodjelu nagrade za književnost, da bi sljedeće godine dodijelili dvije. Međutim, ni ona Handkeu nije prošla bez ozbiljnih kritika. Smatrate li da su mediji izvan Švedske korektno informirali zainteresiranu javnost?

Prije nego što krenem u komentiranje spomenutih recentnijih odabira, dopustite da sažmem jedan relevantan događaj koji se u odigrao u Zagrebu točno prije devet godina.

U listopadu 2012. godine profesor Kjell Espmark, član Švedske akademije i član Nobelovog odbora za književnost, koji na svečanosti dodjele Nobelove nagrade drži pozdravni govor književnom laureatu, posjetio je Zagreb i HAZU i tom prilikom u zgradi knjižnice Akademije održao informativno predavanje o povijesti Švedske akademije te o kriterijima dodjeljivanja Nobelove nagrade. Razlog te posjete bila je njegova knjiga “Mliječna staza“, zbirka od stotinu kratkih pjesama, “jedino što bi ponio sa sobom kad bi morao odabrati“, koju je objavila naklada Đuretić, a koju sam prevela sa švedskog.

Studenti druge godine Akademije dramskih umjetnosti, pod vodstvom profesora Borisa Svrtana, raštrkani u publici, ustajali su govoreći sa žarom, svaki po pet do šest pjesama. Pokojni Profesor Stamać uputio je uvodnu riječ, a sad također pokojni pjesnik akademik Nikica Petrak i naš švedski gost izmjenjivali su misli. Dupkom puna dvorana i publika širokog spektra oblikovali su jedan od onih trenutka epifanije kad vrijeme stoji i sve je moguće… Espmark je kasnije rekao da je točno osjetio koje su to od njegovih pjesama bile izgovorene na hrvatskom.

Nitko od pozvanih medija nije se odazvao, a ekipa HRT-a dojurila je s velikim zakašnjenjem nakon što je profesor sa suprugom već otišao. Bilo je to tri dana uoči proglašenja novog književnog nobelovca, nama dotad nepoznatoga Kineza! Šteta je što nije bilo više publiciteta u Zagrebu, jer nam jer u tome trenutku Nobelov odbor bio na dlanu.

Prizemljili ste me ovim pitanjima i odgovorit ću kako znam i umijem: gdje god da mi svrstavamo Boba Dylana, Nobelov odbor Švedske akademije izglasao ga je po svojoj volji, što je negativno iznenadilo dosta ljudi. Ne znam otkud tolika strogost javnog mijenja. Živimo zaista u moralnim vremenima! Znam jedino da je tadašnja, a sad nažalost pokojna tajnica akademije, Sara Danius, bila Dylanov veliki pobornik i da je pola noći razgovarala s njim na telefon ne bi li ga privoljela da dođe u Stockholm, što je on pametno i skromno odbio, a nagradu je sa čašću primio.

Koliko sam upoznata, seksualni skandal oko jednog suradnika Švedske akademije, inače supruga akademkinje Frostensson, naudio je ugledu ljudi koji s tim nisu uopće bili povezani. Jedino rješenje bilo je da pjesnikinja Frosstenson odstupi sa svojega položaja, što se naposljetku i dogodilo. Sretna sam što su se članovi nakon povlačenja sa scene ipak vratili, a prazna su mjesta popunjena novim članicama, dvjema osobama koje slučajno poznajem: Ann Svärd čiji sam roman ”Do posljednjeg daha” prevela za Frakturu 2012. godine, te jedna Iranka, pjesnikinja Jila Mossad koju sam igrom slučaja upoznala prije više godina Pod starim krovovima na Gornjem gradu, za jedne od prilika kad Zagreb ugošćuje inozemne pjesnike.

Handke je, pak, priznajem, umjetnik s neugodnim privatnim političkim stavom, no ne vidim kako bi to utjecalo na valorizaciju njegovih drama koje su artefakti za sebe.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite, koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja u usporedbi sa starijim generacijama? Imate li koji savjet za novopečene književne prevoditelje?

Svi književni prevoditelji prolaze kroz isto sito i rešeto pri ulasku u DHKP, a radeći svakako stječu veće iskustvo. Nitko nije nepogrešiv, ali potrebno je da izdavačke kuće imaju angažirane urednike i sposobne lektore. Zaista je nužno neprestano naglašavati važnost održavanja standarda i govornog i pisanog hrvatskog jezika, jer to što vidimo i čujemo na televiziji i slušamo po gradu nije ohrabrujuće!

I na kraju, oprostit ćete mi, ali ne smatram da mogu dijeliti savjete mlađim kolegama.

Sonja Bennet