Pregled novosti

(projekt Prijevodna kritika sufinanciran je sredstvima Fonda za kulturu DHK)

Charles Bukowski: Oluja za žive i mrtve. S engleskog preveo Damir Šodan, V.B.Z., Zagreb, 2021.

Tomislav Kuzmanović

Lilly Library Sveučilišta u Indiani biblioteka je u kojoj profesor Breon Mitchell godinama gradi prevodilački arhiv i u njemu okuplja (kupnjom ili donacijama) raznovrsne materijale: od prvih, drugih, petih do zadnjih, objavljenih, verzija prijevoda, korespondencije u kojima se mogu pronaći uobičajena pitanja kojima prevodilac od autora izvornika traži da mu nešto pojasni ili potvrdi, sasvim osobnih i privatnih zabilješki, ispunjenih frustracijom koliko i zadovoljstvom, prepiski s izdavačem pa sve do izvornika označenih rukom prevodioca s različitim bilješkama i uputama samome sebi. Zbirka je to zaista fascinantnog materijala iz koje se, baš kao i iz Prevoditeljskih portreta, razgovora mlađih članova društva s iskusnijim kolegama, doajenima hrvatskog prevodilaštva, koje je prije malo više od godine dana pokrenulo Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, može učiti o prevodilačkim procesima i pristupima koje traduktološka literatura zaobilazi ili pak (zasad) ne može adekvatno objasniti, o zaprekama i probojima u karijerama pojedinih prevodilaca, o položaju prijevoda i prevodilaca u određenom trenutku u vremenu, o njihovu utjecaju na domaću književnost baš kao i o utjecajima kojima su izloženi, ali i o izvornim autorima i načinima na koji kroz prijevod (ne)okrznuti ulaze u drugu književnost. Arhiv i portret ključne su ovdje riječi prije svega jer upućuju na činjenicu koja se ponekad previđa: književni prijevodi i književni prevodioci mnogo govore o kulturi u kojoj nastaju, koja ih prima pod svoje. Oni su pečat u kojem se ogleda stanje kulture, književnosti, jezika, otvorenost ili zatvorenost prema drugom, stranom i nepoznatom, stupanj samosvijesti, razina samopouzdanosti kojom u određenom trenutku raspolažu. I možda ih zato ne treba uvijek podvrgavati analizi i disekciji, promatrati tek kroz prizmu (ne)uspješnog prijenosa izraza, ideje, misli, poetike, stila izvornog autora, već u njima valja potražiti i elemente zbog kojih su ta djela, ti prijevodi, zrcalo kulture i jezika na koje su prevedeni i autora, književnih prevodilaca (uz izvorne autore), koji su ih izradili. Jer i to – sloboda ili nesloboda prevodioca, otvorenost i spremnost, zašto ne i samouvjerenost, da se prijevod učini svojim, da se bez zadrške upregne vlastiti talent kako bi se pronašla sredstva kojima se izvornik može razotkriti u prijevodu i kroz njega – štošta govori o kulturi u kojoj prijevod nastaje.

I što to, dakle, Bukowski – kroz prijevod – govori o nama, o našoj kulturi, književnosti, jeziku? Poznajemo li ga? I koliko kroz njega poznajemo sebe, svoj jezik, književnost, kulturu i, prije svega, način na koji se odnosimo prema drugom i drukčijem (ako je Bukowski takav, a čini se da jest)? Reklo bi se da Hanka, Chinaskog, Starog Pokvarenjaka i njegovo djelo ne treba posebno predstavljati, da je hrvatskim čitateljima poznat. I jest, prije svega zahvaljujući Borisu Maruni, Voji Šindoliću, Zlatku Crnkoviću, Predragu Raosu, Damiru Šodanu i drugim prevodiocima koji su ga učinili svojim, uveli u hrvatski jezik i otkrili hrvatskom čitateljstvu. Međutim, fascinantno je što i gotovo trideset godina poslije smrti Bukowski ne prestaje objavljivati, što se i dalje razotkriva. No, još je dojmljivije, čemu jasno svjedoči prijevod kojim mu se Damir Šodan još jedanput vraća, a bez sumnje će pokazati i prijevodi koji će za njim doći, što u hrvatskom jeziku Bukowski ne prestaje rasti. Svaki Bukowski – Marunin, Šindolićev, Crnkovićev, Raosov, Šodanov i bilo koji drugi – sazrijeva i razotkriva se usporedno s hrvatskim jezikom, književnošću i kulturom koji ga svakim prijevodom sve više prihvaćaju i sve više čine svojim. Dakle, ako i pomislimo da Starog Pokvarenjaka dovoljno poznajemo – „Charles Bukowski ne voli poeziju / izgleda kao borac ali svaki put dobije po / pički kad pije scotch ili vino // Charles Bukowski je 11 godina radio kao poštanski službenik / Charles Bukowski je 3 godine bio raznosač u Pošti / i napisao Zabilješke starog pokvarenjaka / koje se mogu naći u knjižarama od / Panamskog kanala / do Amsterdama“ (OŽM: 73) – bilo bi se dobro prisjetiti da kroz njega, ali i svaki drugi prijevod (a prijevodi prema neslužbenim podacima čine gotovo četrdeset posto godišnje književne produkcije na hrvatskom jeziku[1]) upoznajemo i sami sebe, sazrijevamo, rastemo.

Vratimo li se pak koje desetljeće unazad i kroz usporedbu nekoliko pjesama koje se mogu naći i u Tragediji lišća (Boris Maruna, 1999.) i Užicima prokletih (Damir Šodan, 2011.) podrobnije promotrimo to sazrijevanje, primijetit ćemo koliko se Bukowski od jednog prijevoda do drugog udomaćio, koliko je narastao i stasao, koliko je srastao s hrvatskim jezikom. Zadržimo li se tek na naslovima pjesama, vidjet ćemo da Marunin „Radio-aparat s petljom“ (TL: 173) kod Šodana postaje „Radio s mudima“ (UP: 369), „Posljednji dani samoubilačkog momka“ (TL: 187) ovdje su „Posljednji dani Suicide Kida“ (UP: 26), a „Čistači“ (TL: 113) „Smetlari“ (UP: 453). Čak i ovi primjeri, oslobođeni podrobnije analize, ukazuju na spremnost jezika (i prevodioca) da prihvati poetiku tog „laureata s dna kace“ (UP: 13), ali i na prisnost kulture, književnosti, jezika s Bukowskim. Upoznali smo Bukowskog, koliko prevodioci, toliko i mi, čitatelji, ali ga i nastavljamo otkrivati – kroz nove prijevode – i ono što je u potpunosti njegovo, a time u potpunosti dio strane nam kulture, prihvaćamo i činimo prisnim, svojim, približavamo mu se u jeziku. Njegovu ćemo ogoljenost, prizemnost, običnost, razgovornost prigrliti, u njima prepoznati estetsku i poetsku vrijednost, shvatiti da Bukowski govori nešto važno, čak i kad se naizgled skriva iza običnog, i, najvažnije, više ih nećemo, gdjekad i umjetno ili pak silom, činiti književnima, umjetničkima, pristojnima. Pritom ne smijemo smetnuti s uma da svaki prevodilac prethodnik svome sljedbeniku krči put i otvara prostor u kojem Bukowskog, a tako i bilo kojeg drugog autora koji zavrijedi više od jednog prevedenog djela, prevodilac može uplesti još dublje u tkanje jezika, ali isto si tako dopustiti da prevodilački raste: Marunin Bukowski izrasta u Šodanovog koji pak raste i otvara prostor za nove Bukowske, vlastite i tuđe, koji samo zajedno, ali (srećom) nikad u potpunosti, mogu razotkriti tek tračak onoga što Walter Benjamin naziva „čistim jezikom“ („The Task of the Translator“, 1923.). Međutim, možda je važnije primijetiti da su oba prijevoda – iskoristimo zloglasne i jednako neprecizne odrednice – točna, adekvatna, bez materijalnih pogrešaka, dakle, da oba prijevoda objektivno prenose izvornik, ali Marunin prijevod pripada i bilježi (kulturne, književne, jezične, estetske, poetske, društvene, ali i osobne, prevodiočeve) okolnosti jednog trenutka, a Šodanov pak drugog koji njemu – ali i nama, njegovim čitateljima – dopušta da kroz prijevode nastavimo tragati za Bukowskim. I u tome se krije najveća vrijednost prijevoda – u potrazi, a potraga je temelj dobre književnosti, potraga je potreba svakog čitanja, potraga je obaveza svakog prijevoda.

Oluja za žive i mrtve, dakle, nije prva Šodanova potraga, kako u pjesmama Charlesa Bukowskog, tako i vlastitim i u djelima drugih iznimnih autora. Uz već spomenute Užitke prokletih (2011.), sada i Oluju za žive i mrtve, Šodanov je prevodilački i autorski opus prije svega obilježen poezijom (uz autorske dramske radove) pa stoga ne iznenađuje da je njegova potraga otpočela prijevodom zbirke Gdje se voda spaja s drugom vodom (1996.) Raymonda Carvera i vlastitom zbirkom Glasovne promjene (1996.). Šodanovu poeziju – Srednji svijet (2001.), Pisma divljem Skitu (2009.), Café Apollinaire (2013.), Unutarnji neprijatelj (2017.) i Gavran, Buddha, Yamaha (2021.), spomenimo samo neke naslove – gotovo uvijek prati ona u prijevodu pa se tako uz Carverove sabrane pjesme (Svi mi, 2006.), ali i proze (Odakle zovem, 2006.), bavio i Charlesom Simicem (Hotel nesanica, 2007.), u tri navrata i Leonardom Cohenom (Knjiga čežnje, 2007., Lijek za ljubav, 2015., Plamen, 2019.), Frankom O'Harom (Pjesme za ručak, 2016.), Brianom Turnerom (Izvoli metak, 2017.), Nathalie Handal (Pjesnik u Andaluziji, 2017.), Keijem Millerom (Kartograf pokušava ucrtati put prema Sionu, 2019.) i drugima, pri čemu valja spomenuti i da je posljednji prijevod, znakovito, onaj Borisa Marune, Šodanova prethodnika (I Think I'm Smiling, 2021.), ovoga puta na engleski jezik. Svaka je Šodanova zbirka, svaki prijevod, dio iste potrage.

Najnoviji pak nastavak Šodanove potrage otkriva poseban i rijedak materijal, pjesme Charlesa Bukowskog koje su ostale razasute po „odavno ugašenim i raritetnim „podzemnim“ časopisima i publikacijama, kao i pamfletskim izdanjima i privatnim zbirkama“ (OŽM: 6), a koje se lijepo nadopunjuju s već postojećim prijevodima i tako nude prostor za još jednu, još cjelovitiju potragu. Raznolike su ovo pjesme, od naizgled jednostavnih, svakodnevnih, prizemnih, poput „Zašto su sve tvoje pjesme osobne?“ u kojoj sugovornica na pjesnikovo pitanje „jesi li joj rekla?“ odgovara, „jesam li joj mogla reći / kako sam te morala s poda dizati / onaj put kad si se potukao? / jesam li joj mogla reći / da se samozadovoljavaš?“ (OŽM: 12), ili pak „Dani slave“ u kojoj se možda nazire kraj: „mrtve se rijeke slijevaju nazad u nigdinu, / kroz neonske uspomene pjevaju ribe, / a ja te se sjećam pijane u krevetu / u onoj jeftinoj hotelskoj sobi / gdje si mogla živjeti samo s nekim poput mene“ (OŽM: 223), do kompleksnijih koje donose razveden(iji) jezik i teme koje ukazuju na ozbiljnost, zabrinutost, svijest o svijetu oko sebe, kao što je to slučaj u pjesmi pod naslovom „Molitva za ljubavnike slomljenih ruku“ gdje Bukowski kroz Šodana piše: „u patuljastom i zaglušujućem bijesu, u ambulantnim kolima mržnje, / gazeći nemilosrdno mrave, gazeći zauvijek nemilosrdno besane / mrave...“ (OŽM: 14). Naravno, čitatelji gladni tipičnog Bukowskog moći će se zaustaviti na pjesmama kao što je „Ponekad kad sam tužan slušam Mahlera“ u kojoj se Stari Pokvarenjak, kao i uvijek, ne grize za jezik, „ali draga stara mama umrla je od raka dok sam ležao / s debelom kurvom od dvjesto dvadeset kila / koja je u Ameriku doplivala sve iz Kostarike“ (OŽM: 36), ili možda „Popodnevne dame“ gdje Hank priznaje, „nikakve mi više dame ne kucaju na vrata / u 3 ujutro. / s bocama na gotovs, i spremnim tijelom; / sad dolaze u 2:30 popodne / i pričaju o duši, / i izgledaju bolje od onih starih cura, / ali podrazumijeva se – / nema seksa za jednu noć, / moram, dakle, prihvatiti cijeli paket“ (OŽM: 128). Možda su najdojmljivije pjesme u kojima nalazimo spoj osobnog i općeg kao što je to, primjerice, „Vožnja vlakom u paklu“ u kojoj „vani promiču zgrade, čeljad gleda televiziju, / u Berlinu se zajebavaju sa Zidom, / ljudi kamenjem rješavaju državne probleme, / a mene ovdje bokom pritišće neka stara plavka, / pa joj kupujem pivo i kutiju cigareta Pall Mall / našto ona veli: „hajde sa mnom, moram do vecea““ (OŽM: 27-28), da bi sav štropot i udaranje, urlikanje, „AJMO AJMO AJMO AJMO AJMO AJMO! / jaj,“ završili tišinom, „vani je jako tiho. čuješ bombardere nad glavom, / čuješ miševe kako vode ljubav; čuješ ih / kako kopaju rake po grobljima, čuješ crve kako svrdlaju / kroz očne duplje, a vlak kojim smo došli sad stoji tamo tako / miran, / spokojan, s prozorima punim mjesečine, / i tugom starih rijeka, stvarniji / nego što je ikad bio“ (OŽM: 30). Ili pak „Mlaki vodeni mjehurići“, pjesma gotovo frivolna, zajedljiva, zafrkantska, anegdotalna, ali toliko točna, aktualna: „prdež u kadi sukus je povijesti / ljudskog roda. / ljubav je tako divna. / kao i prdac. / naročito moj“ (OŽM: 124), ili „Imam ovu sobu“ koju i nije potrebno posebno interpretirati, sve govori sama: „sve nas redom sedlaju golemi i trivijalni zadaci / pa tako dođe razdoblje stoicizma ili užasa kad se čini / nemoguće platiti račun za plin ili odgovoriti / na prijetnju Porezne uprave ili se dogodi najezda termita / ili se papinsko prokletstvo tvoje duše pogubi u misiji / samonadgledanja“ (OŽM: 184).

Poezija okupljena u ovoj zbirci i u ovome prijevodu bilježi i onu finu ironiju i humor koji je, paradoksalno, istovremeno nježan, a opet okrutan i na trenutke tako bolno suvremen jer čitatelj dobiva dojam da čita pjesmu napisanu tek jučer, pjesmu – kao što je „Brzi tempo“ – koja opisuje svu tragediju, bezdušje i apatiju današnjeg svijeta: „OK, vidim da je jedna ljepotica / u kupki unakazila lijevo zapešće, pa su je našli u spavaćoj sobi / u komatoznom stanju − vjerojatno zato što joj srce izgara / za mnom, ali ja moram van iz grada: mislio sam da sam / prost momak, čvrst kao klisurina, ali upravo sam našao / jednu sijedu / iznad lijevog uha“ (OŽM: 15), ili pak „Uvjeti“: „prijatelji moji, ovo jedva da je ikad / bilo podnošljivo mjesto. / iskazao sam hrabrost, pijanstvo / i strah. / srce i dalje kuca / kroz ovaj neupitni užas“ (OŽM: 89), ili pak, mogli bismo tako unedogled, „Grah s čilijem“, koja je napisana još 1979. godine, a opet tako suvremena: „objesite ih naglavačke / u noći izobilja, / napastujte im usjeve i spalite djecu, / prekoljite im žene, / ustrijelite pse, svinje i sluge; / vaši će vas političari učiniti herojima, / međunarodni sudovi proglasit / će vaše žrtve krivima; / doživjet ćete počasti, dobiti odlikovanja, / mirovine, vile na rijeci“ (OŽM: 141). Izgleda da se svijet nikad ne mijenja. Ponekad Bukowski ipak malo spusti gard, kao u pjesmi „Stvar“, pa se Stari Pokvarenjak začudo ne ruga, ne poseže za sarkazmom, već pokazuje lomnost, gotovo strah – doduše nikad sasvim izravno, nego suspregnuto, iza riječi: „duboko u modrokrilnoj noći / je ta moćna stvar koja bi nas mogla spasiti; […] mogla bi nas spasiti, ali neće; jer nas ne želi“ (OŽM: 117-118). Mnogo je ovdje rezignacije, odustajanja, predaje, „svi redom izigrani, izdžepareni, ušlagirani, / u slinavo i još gore roblje prodani / stog zapjevajte svojim smrtima zapjevate svojim smrtima zapjevajte / svojim smrtima, zapjevajte svome životu, / pjevajte životu, ovo ništa ne / vrijedi. blagi bože, zaboravio sam / pod ovaj papir podmetnuti indigo / za presliku“ (OŽM: 95), iza kojih ipak, tinja nada, kakva-takva nada. Ili nas možda ipak „Razmišljanje“ natjera da shvatimo da griješimo: „Pakao nikad ne prestaje, samo tu i tamo pauzira. / ovo je pauza. / uživaj dok traje“ (OŽM: 244).

I kad već toliko govorimo o potrazi, o rastu, o otkrivanju i razotkrivanju, važno je naglasiti da Šodan u Oluji za žive i mrtve, jednako koliko i u prethodnim bavljenjima njime, kao prevodilac Bukowskom prije svega ne stoji na putu, već mu pruža ruku i sigurno ga vodi kroz jezik, dopušta da njegove pjesme u jeziku rastu i odrastu – „čovjek se mora uzdići / iznad sveg ovog sranja, / i nastaviti rasti… / sudbina je tek kurva / ako je takvom učinimo“ (OŽM: 258) – a to traži mnogo, mnogo prevodilačke vještine, razumijevanja i znanja. I to doista, ma kako se lakim činilo, nije nimalo jednostavno. Rezultat je prijevod koji ne treba provjeravati i ovjeravati izvornikom – prevodiocu se ovdje bez zadrške vjeruje, poezija je naprosto kroz Damira Šodana ušla u jezik i na nama je tek da je čitamo, da joj se prepustimo. Svojim prevodilačkim (i pjesničkim) talentom, dakle, Bukowskom Šodan otvara prostor da se sjedini s jezikom, da, kao što je već rečeno, postane dio kulture, književnosti, jezika, da se u potpunosti razotkrije, da bude blizak svome čitatelju, da mu jasno i glasno, na jeziku koji čitatelj doživljava svojim, kaže nešto o njemu samome. Važno je, međutim, pripomenuti još nešto: Šodanov pjesnički nerv u ovom se prijevodu ne nameće izvorniku, što je čest slučaj kada je prevodilac ujedno i pjesnik, ne popravlja ga, ne čini Bukowskog pjesnikom pod svojim uvjetima, već se s njime bešavno spaja. Time ovaj prijevod pokazuje i koliko je Šodanov Bukowski njegov i naš, koliko je doma u Šodanovu jeziku ili pak koliko je Šodan doma u Hankovu, što je jednako važno, ali i koliko i Bukowskom i Šodanu hrvatski jezik, književnost i kultura dopuštaju da slobodno i čisto dopru do čitatelja i nastave rasti kroz postojeće i buduće prijevode, kroz prošle, sadašnje i buduće potrage. Među njima Oluja za žive i mrtve, zahvaljujući svome prevodiocu, grmi i ječi, živi i živi – „oh, oprosti mi smrt posljednje lijepe pantere, / oh, oprosti mi sve te potopljene brodove i poražene vojske, / ovo je moja prva PJESMA FAKSOM. / prekasno je: / razvaljen / sam“ (OŽM: 257, prethodno neobjavljena pjesma pod nazivom „#1“, po svoj prilici posljednja koju je Bukowski napisao) – čak i ako joj je autor već desetljećima mrtav. Dakle, Hanka već dugo nema, ali i dalje je živ, raste, sazrijeva i dozrijeva, prije svega kroz prijevode, kroz potragu čiju posljednju etapu – zasad – čini Oluja za žive i mrtve koja pak nosi pečat Damira Šodana, prevodioca, pjesnika, pomnog i predanog tragaoca.

[1] Za usporedbu u 2021. godini u SAD-u prijevodi broje tek 413 od 586.060 ukupno objavljenih naslova (Alexandra Alter, „Shining a Light on the Art of Translation“, The New York Times, 11. veljače 2022.), a Translation Database, koju objavljuje Publisher's Weekly i već godinama marljivo vodi Chad Post, pokazuje kako je broj prijevoda na engleskom jeziku u stabilnom padu.