Pregled novosti

Željka Čorak (1943.) povjesničarka je umjetnosti i književnica, redovna članica HAZU. Prevođenjem se bavi od studentskih dana. Uz brojne tekstove u časopisima, na radiju, u antologijama, monografijama prevela je šesnaest zasebnih knjiga iz područja književnosti te povijesti i teorije umjetnosti. Za "Sonete" Folgorea da San Gimignano dobila je godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Sa Željkom Čorak razgovarala je Petra Pugar. 

1.  Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Prevođenje je bilo, i još je, područje moga sasvim slobodnog veselja, pa sam mogla birati što ću prevoditi: jer me zadivio tekst, jer mi se činilo da se kladim s nemogućim, jer sam nekome za nešto htjela zahvaliti prevodeći mu djelo, jer mi se činilo da vrijedi podijeliti neki ushit ili neku spoznaju… Ima dakle mnogo toga što mi je posebno drago, iz različitih razloga. Jednom sam tako pročitala Boscoovu knjižicu „Sylvius“, čudesnu, nenasilnu priču o nasilnoj ljubavi, i bila sam tako opčinjena da sam sjela, i nisam ustajala od stola toliko dana i noći dok nije bilo gotovo. Svakako su trubaduri, i uopće stara i što starija poezija, bili neusporediv izazov po teškoćama forme –  nizanje istih rima, ista riječ na istom mjestu u svakoj strofi, stroga struktura stihova, i kolike još druge prepreke – a kontrolni mehanizam je neumoljiv: prijevod se mora vraćanjem u izvornik i sadržajem i formom s izvornikom podudarati u tolikoj mjeri kao da, po mogućnosti, prevođenja nije ni bilo. Dakako da govorim o idealnim aproksimacijama. „Duh djela“ ne dostiže se olakšavajućim površnostima. Kad se već sjećam trubadura, mislila sam da sam u stilskom repertoaru pjesama u knjizi „Lanjski snijezi“ odradila ispit formalnih teškoća, ali tek sam u zadnje vrijeme, s Boetijevom poezijom u različitim stopama, shvatila što teško zaista jest. A prijevod je uvijek i iskušavanje vlastitog jezika, i ma kako mu pojedini zadani kalupi bili nesukladni, on na kraju uvijek iznenađuje i uvijek pobjeđuje. Kad bih s teških pjesničkih oblika prešla na prozu, ne bih preskočila Boscoov roman „Malicroix“. Malo mi je što pružilo toliko napora i radosti. Tu se jezik rasprskava kao vodoskok, kiša, slap, on je svoja priča i sadržaj, potraga i nagrada. Ne, nemam s prijevodima loših sjećanja.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Razlika je naravno u dobivanju vremena, premda to nije jednoznačan, kvantitativan pojam. Briše se ono vrijeme traženja, ono nešto „između“ koje nije pasivna praznina, nego i nesvjesno produktivan humus. Dakako da se služim novim tehnologijama i njihovim prednostima. Nedavno sam, primjerice, prevodila Maeterlinckovu „Inteligenciju cvijeća“: tu je bilo potrebno naći toliko hrvatskih botaničkih termina da bi to, listanjem priručnika, trajalo vječnost. Ali rječnici su nezaobilazni za pronalaženje inačica, za nijansiranje teksta, dakako gdje on nije „u grubim crtama“. Oni su instrumenti protiv osiromašivanja jezika. Jezici nisu podložni samo razvoju, nego i modi, a ona je često pogubna: tjera u muzeje, pa na groblja množinu riječi koje su mirodije govora i teksta. Rječnici pružaju mogućnost da nalazimo vitalne arhaizme i lokalizme koji usporavaju sušenje standarda i tendencije abreviiranja.  Rječnici su, uostalom, čarobne kutije koje listaš, kojima surfaš, i bez svrhe i cilja. Jedno uopće ne isključuje drugo. Sve u svemu, ne osjećam neku bitnu promjenu u načinu prevođenja. To je uvijek osamljenički posao, između prevodioca i autora, i u svom najboljem značenju obred divljenja. Sad, dakako, možda se mijenjaju predmeti divljenja, ali zahtjevi na sebe ostaju isti.

3.  Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Nemam neko određeno mišljenje o potrebi komunikacije sa živućim autorima. Ona svakako može biti korisna u faktografskom smislu. Ali kad autor svoje djelo pušta u opticaj, pušta ga u svemir tisuća recepcija: on ga prepušta. Ako ima uvjete za to, autor bi sam mogao biti prevodilac. Ali kad nije, može se samo nadati tumačenju koje ga ne iznevjeruje, kako se sam doživljava. Možda može biti i iznenađen nekom novom dimenzijom koju u sebi nije ni pretpostavljao, a koju mu nudi drugi jezik, toliko koliko ga razumije ili koliko mu je posredovano. Bila sam u kontaktu sa živim autorima, nije mi to donijelo neko naročito iskustvo. Ali upravo ovih dana bila sam u kontaktu s meni posebno poznatim živim autorom, to jest sa sobom: prevodila sam svoja dva talijanska soneta posvećena Tonku Maroeviću. I moram primijetiti da sam sama sebi kao živi autor bila otežavajuća okolnost, suviše sam jednoznačno znala što sam htjela, tekst s privagom zahtijeva sudačku nadoknadu.

4. Vaši prepjevi s brojnih jezika prate formu i strofu izvornika. Koje su Vam metričke i versifikacijske tradicije bile osobito zahtjevne za prenošenje u prostor lirike na hrvatskom jeziku?

Odgovor na ovo pitanje zapravo sam potrošila na početku. Unutar metričkih i versifikacijskih tradicija svaki je autor još zasebna metrička i versifikacijska inačica. Obožavala sam što teže forme, i nakon svega mogu reći da hrvatski jezik nije isprika ni za što, sve on može, nevjerojatno je bogat i gibak. To je lekcija koju svaki put dobiješ. 

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Čitam prijevode pojedinaca, o pojedincima bih mogla imati neko mišljenje. Moram reći jednu stvar: mislim da danas mnogo više griješe lingvisti donoseći upravo tragikomična pravila nego mi koji bismo se mogli nazvati „korisnicima jezika“. Nemam za novopečene prevoditelje nikakvih generalnih pouka ni poruka. Jedino možda da ne zanemare starija poglavlja svoje književnosti, to su rudnici jezika koji  nepotrebno uzmiče.