Pregled novosti

Knjiga sa stilom, čitateljski klub književnih prevodilaca

Snježana Banović, Kronika sretnih trenutaka

studeni 2024.

Marijana Janjić

Studeni 2024. ispratili smo razgovorom o knjizi Snježane Banović posvećene Zagrebu 80-ih godina 20. stoljeća, i ljudima okupljenima oko novoga vala. Iz književnih tekstova u prethodnim mjesecima uskočili smo u memoarsku prozu, pisanu „toplo i srdačno“, kako je primijetila jedna od sudionica čitateljskog kluba. Od nemale je važnosti da je dio prevodilaca i sam 80-ih godina proživio svoje dvadesete ili tinejdžerske godine. Tim je zanimljivije čitati tekst, odnosno čitati između redaka sjećanja koja žive dalje u privatnim ladicama vlastitih umova. Trebamo li bolju lekciju o tome koliko perspektiva je moguće o jednom te istom događaju ili slijedu događaja?

Snježana se Banović latila tako nimalo lakog posla. I možda se baš zato odlučila za reporterski, novinarski stil, bez previše osobnih i emotivnih epizoda ne bi li prikazala sijaset likova koji prolaze Zvečkom, Blatom, Kavkazom, Zagrebom općenito i oblikuju trenutak vremena koji se odlikovao atmosferom, kulturom, politikom, odnosima i jezikom. Knjiga je pobudila niz komentara, možda upravo zbog mnogih lica koje sjećanje, bilo kakvo, nosi. Tim je zanimljiviji izbor riječi, stila i načina prikazivanja vremena koji je autorica izabrala. Ispovjedno ja je izostalo, tekst je usmjeren na kolektivno i ono čega bi se kolektiv, ili barem dio njega, mogao sjetiti. Kolektiv(i) koji istom trenutku nije prisustvovao od knjige dobivao mnoštvo detalja koje je lako uzeti zdravo za gotovo (dok su suvremenici živi), a teško nadoknaditi (kad nikoga više od njih nema). Pripovjedački je to vrlo sklizak teren – što reći, što ne reći, kojega pojedinca izdvojiti, a koliko njih sažeti u jedan tipizirani lik ne bi li se naznačila određena tendencija, funkcija ili što već.

No, da ne smetnemo s uma početak. Tekst u svom naslovu krije možda jednu od ključnih uputa za čitanje. Kronika je, prema Hrvatskom jezičnom portalu, tekst u kojemu se bilježe događaji po slijedu u vremenu, ali i rubrika u novinama (časopisu i sl.) u kojoj se sustavno prate svakodnevna zbivanja. Čitajući Kroniku, u glavi sam vrtjela one koje sam slušala od svojih baka i djedova, roditelja svojih, muževih i inih, profesora i profesorica, one koje sam čitala o istom ili bliskom periodu, i spojiti ih sve u jednu jedinstvenu slagalicu (eng. puzzle). Za nas koji svakodnevno (sada ili nekada) kročimo zagrebačkim ulicama, pa i ako smo zakasnili na vlak 80-ih knjiga predstavlja priču starije generacije i dopunjava naš(e) identitet(e)ske odrednice. Kao i one naše djece. Pitala je jedna sudionica tko bi to trebao čitati u prijevodu, što nas je ponukalo na promišljanje upravo toga – identitetskih odrednica i silnica kojima smo i sami premreženi. Koje će se točno niti uhvatiti neki čitatelj na njemačkom, talijanskom ili kineskom? Možda socijalizma, možda supkulture u glazbi, možda utjecaja Andyja Warhola na likovnost, možda Slavenke Drakulić i feminizma u ranijim danima? Ne čitamo li i sami tako pa zavirimo i u knjige koje ne možemo ni sebi ni drugima pojasniti. Zanima li vas još takvih memoarskih i književnih naslova, obuzetih srećom i njezinim sinonimima, potražite inspiraciju ovdje.

Jer svaka od tih odrednica ima potencijal, kaže naslov, da bude sretna. Autorica, uporno, iz stranice u stranicu, ispisuje upravo sretan tekst. Možda odatle dojam srdačnosti, topline i nježnosti. Zavirimo li u Rječnik sinonima Ljiljane Šarić i Wiebke Wittschen, sreća ima dodirnih točaka sa zadovoljstvom, smirenosti, duševnim mirom ili skladom, blaženstvom, ushitom i/ili zanosom, a moglo bi se tome još dodati i fortunu, radost, veselje, veselost, euforiju i nirvanu. A možda i još pokoju bliskoznačnicu. Na susretu smo, međutim, zapele već na samoj definiciji sreće, i premda u dobrom društvu s filozofima kao što je Kant npr., nije nam se to učinilo odveć radosnom spoznajom da ne umijemo uhvatiti sreću za rep i definirati je. Zašto je tome tako? Na stranu relativizam, sreća je, za nas dionike europskoga kulturnoga naslijeđa povezana s pogledom na svijet naših (davnih) predaka i njihove vizije sreće kao nečega što može i ne mora biti dio nečijega života, ovisno o volji bogova. Sreća nas zadesi, baš kao i kockare, slučajno. No, kao što ni nama danas ta ovisnost o nekom vanjskom, nekontroliranom faktoru, nije ugodna, nije bila ugodna ni onima prije nas. Pa smo priču o sreći dodatno zapetljali uvjerenjem da se za sreću treba pomučiti, za nju raditi, biti A, B ili C i štošta za nju (o)trpjeti jer blaženi … Književni vrhunac našeg civilizacijskog napora da sreći otvorimo vrata na taj način jesu, svakako, Danteovi stihovi o raju.

No, nije sva stara europska književnost zanijekala sreći pravo da postoji i u ovozemaljskom životu – sjetimo se samo anegdota iz Decamerona. Ali, da – i ta sreća ima kratak vijek trajanja. I premda nam se danas čini samorazumljivo da čovjek može biti sretan i na Zemlji, to se nije oduvijek podrazumijevalo o čemu nas izvještava D. M. McMohan u svom članku. Sreća je, za poljsku jezikoslovku Annu Wierzbicku, tek dio problema, jer znamo li mi uopće prevesti neku emociju ili osjećaj, iz jezika u jezik, iz kulture u kulturu.

Što nas dovodi do pitanja, ako se mostovi razumijevanja teško grade preko jezika koji dijele isto naslijeđe, kao u slučaju europskih jezika, što je tek onda s razumijevanjem mnogih pojmova, pa tako i sreće, u drugim neeuropskim kulturama (iz europske perspektive)? Što i kako se o sreći pisalo i mislilo u Aziji, Africi, Amerikama ili Australiji prije nego je stigao konvoj europskih ideja. Ima li tamo kronika (probranih, iznjedrenih, dobro otkockanih) sretnih trenutaka ili je svaki trenutak sretan sam po sebi jer postoji. Da ostanemo u sferi književnosti, čujemo li takve tekstove ili tražimo one u kojima su nam uloge vrlo jasne (jer ih iznova viđamo i očekujemo). Razumijemo li samo ironiju kao u slučaju Arundhati Roy i Ministarstva potpune sreće ili…? Teško je dovršiti pitanje, jer tko zna što sve leži s druge strane. Možda nam neki vrli novi prevodilac pomogne sagraditi takav most.