Pregled novosti

Vesna Valenčić (1955.) prevela je više od tristo naslova tijekom svoje prevodilačke karijere. Rođena Riječanka, engleski je savladala još u djetinjstvu, pohađajući američku školu u Grčkoj. Tijekom svoje prevoditeljske karijere okušala se i u publicističkim i književnim vodama, pa je tako između ostaloga prevodila i tekstove iz medicine, psihologije, kulinarstva. Trideset devet godina radila je u školi, a prevođenje je doživljavala kao svojevrsni hobi. Također je bila, i još uvijek jest, aktivna u društvenom životu Kostrene, gdje živi, te je dvadesetak godina vodila Odbor za kulturu, odgoj i obrazovanje Općine Kostrena. Doprinijela je obogaćivanju kulturnog života osmislivši manifestacije Jesen u Kostreni i Proljeće u Kostreni, kao i još ponešto. Organiziranje kazališnih predstava, koncerata, izložbi i promocija knjiga, uz pomoć i suradnju drugih članova Odbora, dovelo je Kostrenu, dotad prvenstveno poznatu po tradiciji pomorstva, na kulturnu kartu Hrvatske te je sad poznata u kazališnim i glazbenim krugovima naše zemlje. Članica je nekoliko udruga i četiri je godine bila predsjednica Katedre Čakavskog sabora Kostrena.

S Vesnom Valenčić razgovarala je Marijana Janjić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Dopustite da najprije ukratko opišem kako sam uopće počela prevoditi. Nakon pohađanja američke škole, uvijek sam čitala knjige na engleskom jeziku. Često sam ih u mislima prevodila na hrvatski, što mi je na neki način bio izazov. Tijekom jedne obiteljske šetnje Opatijom, našli smo se pred ulazom u Nakladničku kuću Otokar Keršovani. Moja je obitelj nastavila šetnju, a ja sam svratila unutra i raspitala se o mogućnosti prevođenja. Dobila sam petnaestak kartica jednog romana za probno prevođenje, kojima su očito bili zadovoljni, a zatim i prvi roman. Sasvim jednostavno. Tada mi je urednik rekao da je važnije dobro znati hrvatski nego engleski. Nakon godina prevodilačkog rada samo se djelomice slažem s tom tvrdnjom. Važno je dobro znati oba jezika zato što oba imaju svoje nijanse, fraze i ''zamke''. Također je važno da je meni i dalje svaki prijevod novi izazov u kojemu uživam i nakon što sam otišla u mirovinu, pa se otad, s još većim užitkom i s više vremena na raspolaganju, bavim svakim novim projektom.

Prevela sam veliki broj djela pa je prilično teško izdvojiti samo neka. Drag mi je Ken Follett, pa sam uživala u prevođenju dvaju njegovih romana, a Mjesto zvano sloboda prevela sam na početku svoje ''prevoditeljske karijere'' i to mi je ostala jedna od najdražih knjiga. Posebno su mi izazovna bila djela Thomasa Harrisa, Hannibal i Hannibalov postanak, prvenstveno zbog sadržaja. Iznimno mi je drago da sam prevela djela Kazua Ishigura, dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Riječ je o njegovim romanima Kad smo bili siročad i Nikad me ne ostavljaj. Ovaj drugi roman posebno me se dojmio i čak me rasplakao. (Često mi se događa da se uživim u radnju romana, pa sam katkada tužna, katkada ljutita, katkada uzrujana, ali me također znaju nasmijati do suza.) Prilično sam se namučila s prijevodom djela autorice Lionel Shriver Moramo razgovarati o Kevinu. Što se tiče teme i sadržaja, roman je vrlo aktualan i zanimljiv, ali je napisan prilično (nepotrebno) komplicirano i rečenice na engleskom često djeluju nesuvislo. Morala sam uložiti mnogo truda da shvatim što je autorica zapravo htjela reći i zatim to prenijeti na hrvatski. Premda će to zvučati neskromno, doista vjerujem da je verzija romana na hrvatskom nekako bolja i čitljivija od one na engleskom.

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

Kad sam počela prevoditi, bila sam okružena rječnicima, pravopisima, enciklopedijama i gomilom stručnih knjiga iz različitih područja. Neke sam prijevode čak najprije pisala rukom, a poslije pretipkavala. Sad je to mnogo jednostavnije i lakše. Svi možemo pogriješiti, što je sasvim normalno, ali uvijek sam nastojala da pogrešaka bude što manje ili ih uopće ne bude. Stoga sam sve po nekoliko puta provjeravala, bojeći se da ne napišem neku glupost koju bi zasigurno otkrio netko tko je stručan u određenom području. No premda sad sve možemo naći online, najviše volim izravno kontaktirati stručnjake. Posebno mi se sviđa činjenica da mi u mojih četrdesetak godina rada na prijevodima nikada nitko od onih kojima sam se obratila nije uskratio pomoć. Naprotiv, uvjerena sam da je svima drago ako ih zamolim za pomoć i vrlo rado surađuju. Dakle, da, služim se novim tehnologijama u istraživanju za neki prijevod (nikad za nekakvo strojno prevođenje, iako sam znala unijeti poneku frazu i onda se dobro nasmijati onome što bih dobila), ali najviše mi pomaže elektronička pošta pomoću koje uspostavljam suradnju s ljudima koji bolje od mene poznaju određenu tematiku.

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Vjerujem da takva komunikacija može biti korisna. No samo sam nekoliko puta kontaktirala autora, ako mi nije bilo sasvim jasno što se željelo reći. Osobno nisam upoznala nijednog autora, no čak i da jesam, ne vjerujem da bi to utjecalo na moj odnos prema prijevodu. Uvijek nastojim da bude što bolji, razumljiviji i čitljiviji za hrvatske ljubitelje književnosti.

4. Okušali ste se doista u različitim vrstama tekstova. Koji vam je žanr u prevođenju bio najdraži, ili najizazovniji? Kako vam iskustvo prevođenja određenog žanra pomaže u novim prijevodima istoga žanra, kad ih se latite?

Istina, prevodila sam različite žanrove i svaki mi je na svoj način bio zanimljiv. Stoga zapravo ne bih mogla izdvojiti neki koji mi je najdraži. Ponavljam, svako je djelo uvijek novi izazov, te mi je čak draže ako svaki put radim na nečemu drukčijem. Prevela sam cijele serije djela Michaela Connellyja, Robina Cooka, Sidneyja Sheldona, Amande Quick i još nekolicine autora. Srećom, nisam na tim djelima radila zaredom, već su uvijek bila ispremiješana, ako mogu tako reći. Zacijelo bi mi bilo dosadno godinu dana raditi istog autora i isti žanr. Posljednjih godina prevela sam trilogiju Alke Joshi (Žena koja je slikala kanom, Čuvari tajni Jaipura i Francuski parfem na indijski način). Te su knjige bile izazov zbog hindskih običaja, riječi i izraza. Prva je išla najteže, a druge dvije već su bile kudikamo lakše. Tu opet moram naglasiti pomoć ljudi koji su stručni za različita područja. Nažalost, svima je poznato da se prevođenjem ne može mnogo zaraditi, pa se svim tim dragim ljudima koji rado pomažu mogu zahvaliti jedino knjigom.

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Mnogo čitam i uvijek pogledam tko je preveo djelo, ali ne mogu znati i ne istražujem je li riječ o mlađoj ili starijoj osobi. Neka su mi imena poznata, jasno, a neka nisu. Moram reći da sam čitala i dobro i loše prevedena djela (ova obično ne izdržim do kraja). Ima sjajnih prijevoda koji se lako čitaju i u njima uživam, ali ima i onih koje bih rado promijenila i ispravila. Smatram da bi na svakom djelu trebalo raditi više osoba (prevodilac, lektor, urednik) zato što će netko zasigurno uočiti pogrešku, a kao što sam već rekla, svi možemo pogriješiti. Osim imena prevoditelja, u knjigama uvijek tražim ime lektora, ali čini se da ih neki nakladnici ne koriste, što obično daje loše rezultate.

Uz rizik da se ponavljam, novim bih generacijama književnih prevoditelja savjetovala neka svako djelo najprije pročitaju i uoče eventualne probleme koje je najbolje odmah riješiti. Uvijek treba točno znati što je autor želio reći i poručiti, a zatim to uobličiti u duhu hrvatskoga jezika tako da svima bude jasno i čitljivo. U Hrvatskoj ljudi ionako premalo čitaju, a loš prijevod odbija nove čitatelje.