Prevoditeljski portreti -
Dubravko Torjanac (Varaždin, 1957.) diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju (Akademija za kazalište, film i televiziju, 1982.). Režirao je brojne predstave za odrasle i za djecu. Od 1994. do 2022. radi kao umjetnički rukovoditelj i redatelj Dječje i lutkarske scene HNK u Varaždinu. Predavao je kao izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Piše kazalište, lutkarske i tekstove za djecu, adaptira za radio kazalište te organizira i vodi lutkarske seminarske i radionice na temu marionete. Nedavno je pokrenuo neovisnu umjetničku platformu „Kazalište Peripetija“.
Više od 30 godina bavi se prevođenjem poezije, proze i kazališnih komada, ali i tekstova iz područja teatrologije, psihoanalize, književne kritike, sociologije i antropologije.
Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima valja izdvojiti nagradu „Iso Velikanović“, koju je 2018. godine primio za prijevod poetske alegorije Brod Luđaka Sebastiana Branta, satiričnog djela od 111 pjevanja objavljenog još u 15. stoljeću.
S Dubravkom Torjancem razgovarala je Eva Abičić. 
Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?
Meni je zapravo svaki prijevod bio, i još uvijek je, istinski izazov! Bez obzira radi li se o beletristici ili stručnijoj literaturi, uvijek je riječ o različitim autorima, drugačijem književnom ili povijesnom razdoblju i stilu, drukčijem kontekstu, uvijek je riječ o nečem novom, o osebujnim kutovima gledanja, posebnim kulturološkim nijansama, jednom riječi o (barem za mene) neotkrivenim svemirima. I ako bih već morao izdvojiti nešto, što mi je pomalo i teško, bila bi to svakako Klempererova bilježnica filologa, što je podnaslov njegove studije LTI, Lingua Tertii Imperii, dakle Jezik Trećeg Reicha (izdanje Disput, Zagreb 2007). Riječ je o dnevničko/filološkom (re)konstruiranju nacističke ideologije u svim segmentima života kroz pojavu i infiltraciju specifičnih jezičnih oblika, sâm jezik je u toj knjizi i svjedok i instrument i žrtva, i trovač i otrov, ali i liječnik i lijek, ali ponajprije autentičan, još uvijek živ i djelotvoran dokument stanovitog prostora i vremena. - I ne! Nema prijevoda koji mi nije ostao u dobrom sjećanju.
2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?
Jasno, svako vrijeme nosi svoje, ali sâm (moj) način nije se promijenio. S kompjuterom i internetom su mnoge stvari postale lakše i dostupnije, i zašto to ne iskoristiti, no još se uvijek koristim ukoričenjima. Prije ohoho godina kupovao bih svaki konverzacijski leksikon na koji bih naišao u antikvarijatu, zbog leksika, imena i činjenica koje su, markirajući aktualnost, bile u opticaju samo kroz kraći period, danas to recimo više ne radim, jer mi je mnogo toga mrežno dostupno. No ipak se koji put vratim i njima, a dva ukoričenja, na primjer, u koja sam često zavirivao, su Nemačko-srpskohrvatski vojni rečnik (Vojnoizdavački zavod, Beograd 1965), s leksikom koji seže od nacističkih vojnih snaga do ondašnjeg NATO-a, a ima i popis vojnih kratica i svih onih zavrzlama od nacističkih vojnih činova (kupio sam ga od nekog dječaka koji je na zagrebačkom Cvjetnom trgu prodavao stripove), te Šulekov Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja (Globus/Zagreb, 1990., reprint Zagreb, 1874.-1975.). Upravo sam, potaknut time, malo čačkao po internetu, i ne mogu reći da sam pronašao zadovoljavajuće zbirke riječi kao što su ta dva naslova. Treba kombinirati, jer tu vjernost nečemu baš ništa ne koristi. Još je tu dakako i romantika! Za prvog boravka na berlinskom Goethe-institutu, pred više decenija, bilo je uistinu i avanturistički i romantično bazati po knjižarama i tražiti potrebno. Tada su još bile dvije Njemačke, s putovnicom prošle države moglo se bez problema prelaziti sa Zapada na Istok, uh! preko željezne zavjese! a ipak, kako zanimljivo! čovjek je dio povijesti! pa se zavlačiti u stvarno jeftine istočne knjižare napunjene do stropa i biti blažen s uspjelim knjižnim ulovom. Posljednji put, prije desetak godina, opet u Berlinu, uđem u knjižnu četverokatnicu na Friedrichstraße, popnem se do kazalištarija, police skromno, uredno popunjene i pitam za neke naslove. Da, imaju ih, odgovori prodavač, naručit će ih, ostajem li duže od dva dana? Ah! pa tako sam te naslove mogao naručiti i od kuće! Najveće razlike prevođenja nekad i danas? U pustolovinama i putešestvijama u vremenu i prostoru i u avanturizmu pretraživanja po mreži.
3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ako se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?
Ako je autor živ, apsolutno komunicirati! Mislim, uvijek se ima što pitati, uvijek o nečemu porazgovarati, nešto sugerirati, neće se živi autor opako miješati u vaš prijevod i vaš jezik. Strani autor na vašem (novom!) jeziku - ma može mu (i vama!) biti samo drago! Jer prevođenje i jest komuniciranje: s autorom, živućim, mrtvim, s jezikom, s razdobljima, s kulturama. Ispitivanje, preispitivanje, razmicanje zavjese, zavirivanje, suočavanje. Jednom mi se dogodilo ovo! Prevodim knjigu kratkih satiričnih pripovijesti istočnonjemačkog autora Lutza Rathenowa (Čista opačina, Disput, Zagreb, 2004) i naiđem na jednu rečenicu koja se, po meni, može prevesti i ovako i onako, imala bi dakle dva ravnopravna značenja, a meni nije bilo jasno na koje točno je mislio autor. Nazovem! Javi se Lutz, razgovaramo, i Lutz kaže: da, tu sam rečenicu napisao prije dosta godina, uistinu su dva značenja, samo mi to nikad nije palo na pamet, nisam primijetio, pravo bi značenje bilo ovo! Sad ću to ispraviti! - Nemojte nikako! Ovako dva u jedan je savršeno!
4. Dobitnik ste značajne nagrade „Iso Velikanović“ za prijevod alegorijske satire iz 15. stoljeća Brod luđaka Sebastiana Branta. Smatrate li da književni prevoditelj mora vjerovati u izvornik da bi ušao u samu srž teksta i ponudio savršen prijevod? Traži li svaki izvornik svojeg prevoditelja koji neće ponuditi samo tehnički i stilski ispravan prijevod, već će u izvorniku moći osjetiti dušu koju će zatim prenijeti u prijevod?
Prvi razgovor s izdavačem Krunoslavom Jajetićem (Šareni dućan, Koprivnica), odvio se otprilike ovako: susreli smo se i sjedili u Hotelu Varaždin pored željezničke stanice, s nama je bio pjesnik, pisac, lektor i recenzent (u ovom slučaju Broda luđaka) Denis Peričić. Kruno je nosio neke knjige, ja sam donio neke knjige. Kruno je predložio Branta, ja baš nisam bio uvjeren treba li našoj čitalačkoj publici, bez obzira na značaj, upravo taj autor, jer nam recimo manjka jedno cjelovitije i dobro komentirano izdanje Brechta ili Büchnera, manjka nam izbor von Horváthovih kazališnih komada, uvijek su nam dobro došla izdanja suvremenih dramatičara, mnogo kazališnih tekstova nalazi se po kazališnim arhivima i često nije lako do njih doći, i tako dalje. Krunoslav je jednostavno rekao: on se još iz svoje hipi-mladosti (Krunoslav je inače pasionirani skupljač gramofonskih ploča!) sjeća rock-grupe The Doors, Grateful Deada, Led Zeppelina i njihovih pjesama s Brantovim naslovom, sjećam ih se i ja iz svoje hipi-mladosti, i eto, on bi volio da to bude prevedeno. Ali Brant je moralizator, neka vrst pozitivca i pozitivista, meni su čistunski špotači pokatkad i zazorni, ne mogu se u potpunosti složiti s njima i nekako nisu moj svijet, meni su draži oni tamniji i mračniji, E. T. A. Hoffmann, ili W. Bergengruen, F. Dürrenmatt, zatim se sa svoje kazališne strane uglavnom družim s luđacima, luđaci su scenska pozitiva, meni su i pravi i dragi svi ti škrci, mizantropi, pomahnitale supruge koje sebi ne mogu oprati ruke od krvi, Grk koji sebi kopa oči, balavica koja se utapa u potoku, studenti koji se libe ubiti pa smišljaju diletantske mišolovke i slični. A tu je još i stih, nikad nisam prevodio stih, dobro, Brant nije baš poezija, satira je, oštra, točna, decidirana, još gore, moram ju poštovati i kad mi nije do poštivanja i kad u nešto ne vjerujem, a ja i ne pjevam jer sam tvrdoglavi prozaik, kraća novelistička forma ili kazališni dijalog su mi najdraži. Ali eto, Kruno bi volio baš to. A onda rokovi? Pa to je dugačko, to je ogromno! Ne mogu jamčiti nikakav rok, jer ne znam kako će mi ići. Ali on bi volio baš to. Pa … Pa dobro, tu razgovor nekako malo zapne, i ja nekako, još neuvjeren, pristanem. Ship of Fools su svirale rock-grupe, i Brant je tu početak. Ali … Brant je zalogaj. Pokušat ću. Ali kad sam počeo, Brant se meni promijenio.
I sad dobro, Brantov Brod luđaka je dakle točno što? Moralna satira koja se sastoji od 114 poglavlja ili pjevanja u jampskim rimovanim (dva po dva) stihovima, uz uvodnu riječ i protestni zaglavak, čija dužina varira od 30 pa do 150 stihova, a u svakom pjevanju oslikava se ili jedan ili nekoliko osobnih ili društvenih slučajeva ludosti. Tematski raspon je širok, zadire u gotovo sve kutke kućnog, običajnog, međuljudskog, socijalnog, duševnog ili duhovnog življenja. Imamo opise devijantnosti u mladosti i starosti, običaje ponašanja za stolom, u krevetu, u braku, odgajanje djece, što se zbiva kad i muškarci i žene se bez kriterija prate i sebeljubivo preuzimaju nove mode, ne izostaju ni duhovnici, ni općenito crkveni stalež, od ponašanja vjernika u crkvi do lažljive pobožnosti. Na nekoliko mjesta Brant apostrofira, njemu kao humanistu iznimno važnu, činjenicu širenja knjige, u rasponu od tobožnje učenosti, od nekorisnosti imanja knjiga koje se ne čitaju, te podrobno opisuje tiskare i tiskarski zanat, zanate, škole, učenje, studiranje. Važno mu je gradsko upravljanje i pravno odlučivanje, pa opisuje situaciju gradskih vijeća. U svemu kao svjedoka ili dokazni materijal zaziva i predočuje i Stari i Novi zavjet, primijećeno i kazano potkrjepljuje biblijskim primjerima kao gotovo forenzičkim argumentom. Ponašanja i postupke opisuje detaljno, moguće ih je gotovo arheološki rekonstruirati: kako i čime se prave moderne frizure, kojim to pripravcima nadriliječnici pokušavaju liječiti bolesti, u što se lakomo i praznovjerno vjeruje, kako se štetno pije i jede, pomamu i metode prosjačenja kao način lakog i prijevarnog načina stjecanja imutka, i u pojedinaca i kod samostanskih redova, nekršćansko odavanje zvjezdoznanstvu, tehnički opis samostrela i sportski opis neznanja pri gađanju. U poglavlju pod naslovom O ljubovanju bludnom naveden je duži popis likova iz grčke mitologije i Ovidijevih Metamorfoza koji su ljubeći stradali ili se preobrazili u biljku, životinju, u prirodnu pojavu. U poglavlju O čemu nas mudrost ući nalazimo u prijevodu i prepjevu s latinskog na njemački dio iz Biblije, 29 stihova, gotovo cijelo poglavlje. Pravo stjecanja nadarbina, prebende, juridičkom terminologijom opisano je u poglavlju 30. Moć koju lude imaju opisani su slikom vojskovođe i četa koje se oružaju na boj i prijete vladarima. Poglavlja O slučajnosti sreće i O skončanju sile kao ilustraciju i razudbeni motiv imaju sliku kola sreće. U poglavlju o Onima koji hoće istražiti sve zemlje nalazimo, uz navođenje kartografa i zemljopisaca, popisano grčko i ranokršćansko geografsko znanje, a u poglavlju O propasti vjere opis trenutne političko-vojne situacije uzrokovane nadiranjem Turaka. Cijeli ovaj kaleidoskop završava pjesnikovim opravdanjem: sve je on to učinio zato što je jednoć i sam ludovao i zbog toga što je svjestan koliko je teško stresti kapu lude i obrnuti se k mudrosti.
Nije zgoreg, mislim, ovako, makar i sažeto katalogizirati da se stekne uvid i osvijesti raspon tema i opseg raspisanoga. Sve to čini vrlo zadanu terminološku okosnicu spjeva. Juridički, streljački ili zemljopisni nazivi autentični su, neki i danas postoje u obliku u kakvom su bili jučer, nešto se izvjesno i zauvijek zagubilo u tamama vremena, pa iziskuje slutnju, uspoređivanje i objašnjavanje. Nečeg smjesta ima, nečeg nema. Nešto je i novo: tako je na primjer riječ grubijan Brantova izvedenica od njem. grober Johann, grubi, prosti Ivan. No najvažnije je to što Brantov sluđeni svijet nije jednodimenzionalan i što se kreće od zvjezdane do zemne prašine, što se odigrava po cijelom tada poznatome svijetu, što zahvaća ljudsko i ovozemaljsko, Božje i onostrano. U svom takoreći humanističkom optimizmu koji se ogleda u širokom zahvaćanju pojava i predmeta, Brant ostrašćeno detektira, enciklopedijski popisuje, živo opisuje, a u pojedinim poglavljima, koja su upravo kazališno oblikovana kao kraći monolozi, dopušta ludama da i same prozbore: katkad kritički, katkad jadikujući, katkad i dalje neumno. Brantov jezik aforističan je, pučki i nebiran i neprobran, duhovit i dosjetljiv, jezgrovito sažet, varira s temom, pa je katkad i retoričko- sentencijski. No Brant ne umuje samodopadno ni uludo, ne stavlja se iznad opisivanog mnoštva, već boravi među njime: Brant naime luđake opisuje s luđačkim materijalom, i tu misli na čitatelja i hoće biti čitan.
Moja prva i glavna dvojba odnosila se na jezik prijevoda. Na koji točno jezik bi to bilo poželjno prevesti da se dakako ostane vjeran originalu u svim njegovim nijansama i autorovom htijenjima, a da se današnjem čitatelju ponudi čitko i prepoznatljivo štivo? Čemu takvo pitanje? Nije li to samo po sebi jasno? Pa i nije, jer: ako prevodim suvremeni dramski tekst, prevodit ću ga leksikom autorovim i rječnikom publike koja će ga gledati. Ako recimo starije pučke komade 18. i 19. stoljeća prevodim za varaždinsko kazalište, razmišljat ću o kajkavskome, jer se ti komadi u Varaždinu najbolje osjećaju u dijalektu i jer punim plućima žive u lokalnome, dok bi recimo u Splitu bili nerazumljivi; ako pak prevodim pučki komad Ödöna von Horvátha pazit ću na njegov Bildungsjargon (obrazovni žargon) i čuvati se dijalekta kao vrag od tamjana. No vratimo se. Ono što se kod Branta najprije primjećuje je činjenica što Brant obilato citira: najčešće Stari i Novi Zavjet, koji čita i sâm prevodi iz latinske Vulgate. Lutherov, i u jezičnom, sadržajnom i gotovo nacionalnom smislu mjerodavni prijevod Biblije (oba Zavjeta) tiskan je 1534. godine, dok je meni na raspolaganju hrvatski prijevod (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003) Ne ulazeći, ponajprije zbog manjkavog znanja, a i nemanja takvog skribomanskog razloga, u moguće manje ili veće (ne)podudarnosti, i leksičke i stilske) na relaciji Vulgata-Brant-Luther-hrvatski prijevod, zamjetljive su razlikovne nijanse: kad Brant sâm prevodi, najčešće dolazi do aforističkog sažimanja, rekli bi, do ogrubljenja. Brantova Biblija, koliko mogu osjetiti, vjerojatno zbog stiha, a i zbog toga što sâm Bog, Brantovim stihom, na nekim mjestima uzima riječ ili što Brant direktno dijalogizira s njim, nekako je izravnija, da ne kažem oštrija i ratobornija. Tu su zatim Ovidijeve Metamorfoze, u Maretićevom prijevodu, rimski satiričari, Horacije, Perzije, Juvenal u prijevodu Šimuna Šonje, pa Homer, također u prijevodu Maretića. Ako sam i pomislio, barem na razini citata i citiranog, osloniti se na takozvanu periodizaciju, to će zbog različitih jezika različitih autora i prijevoda teško funkcionirati. Ili će zvučati zastarjelo i tupo ili neće odgovarati Brantovom čitanju i njegovom načinu i nakani korištenja spomenutih autora.
Tu se sad prisjećam prijevoda Villonovih pjesama dr. Vojmila Rabadana (Biblioteka, Zagreb, 1978): između ondašnjeg starog francuskog i ondašnjeg stanja hrvatskog jezika postavljen je znak jednakosti: dio Villonovih pjesama preveden je (hvalevrijednim!) jezičnim konglomeratom kojeg Rabadan pronalazi kod dubrovačkih pjesnika, pa tako imamo naslov pjesme Prenje pjesnivca i srca njegovoga. Prenje je razgovor, a pjesnivac pjesnik, kod pjesnivca sam smjesta u stanju prepoznati o kome se radi, a o prenju već moram misliti. Takvo, otvoreno ću reći, literariziranje mi se kosilo s izravnom, pučkom Brantovom čitljivošću.
Prisjećam se također razgovora s dr. Đurđom Škavić, kad smo na Akademiji dramskih umjetnosti radili dramu Dom Bernarde Albe F. G. Lorce, u prijevodu D. Ivaniševića. I sve je bilo u redu, osim što nikako nismo mogli uhvatiti onu slućenu zatvorenost u kuću i u kući, zatvorenost likova u sebe, zidove, pregrade u jeziku, pa smo raspravljali ne bi li se Lorca mogao prevesti na, recimo, jezik Vojnovićeva Ekvinocija, jer kod Vojnovića, i ne samo u jeziku, već i u stankama, postoji ta tražena zatvorenost, neizgovorenost ili neizgovorljivost. No to je već interdisciplinarno razmišljanje, zanimljivo, ali u slučaju Branta - gdje pronaći i kakvu to ekvivalentnost i u prvom i u drugom slučaju?
I sad kao pripomena: još je Brantov suvremenik, humanist i liričar Ulrich von Hutten (1488-1523) o Brantu napisao (Ad Poetas Germanos), da je autor radio po novom metričkom zakonu i riječi pučkog jezika, barbara verba, stavio u vezani stih, in numeros ligatos; no Brant to svakako čini rahle ruke (njem. lockerer Hand) i nimalo mehanički (J. Knape).
Pa tako Branta, koji i uzvišeno pjeva o mudrosti, pa strogo kori, pa se i pučki ruga i učeno enciklopedijski sistematizira, odlučujem prevesti miješano, sačiniti neku vrst mozaika od starijih keramičkih i novijih ciglenih pločica, ili patchwork od krpica različitog jezičnog tkanja i porijekla, uobličiti svojevrsnu opće-lokalnu mješavinu od svega što mi je od riječi dostupno, čime mogu baratati i što mogu preokretati, što me sluša i što sam slušao ili još uvijek slušam, što mi se zgodimice može naći pri ruci. Pri ruci mi se recimo našao sračinečki dudaš, zbog pomalo posprdnog naziva sela Sračinca pored Varaždina i njihovih žitelja kojima se dični Varaždinci izruguju da su srakari (mislim pri tom da sâma zvukovna posprdnost riječi već dobro vrši svoju funkciju i bez zemljopisnog poznavanja imena mjesta, iako mi se tu s pravom može prigovoriti da mislim previše lokalno). I još mi je zatim na pamet pala ona prilično podrugljiva slika P. Brueghela Starijeg pod naslovom Uspon na Kalvariju (1564), gdje su i Rimljani i Židovi odjeveni u suvremenu flandrijsku odjeću, gdje se vjetrenjača nalazi navrh brda, a u opasanom gradiću na mutnom, bjelkastom gornjem lijevom rubu slike nazire se, koliko pamtim, (već?) i crkveni toranj. Tako nekako.
Zatim, u citatima ili prepjevima vezanim za Ovidija htio sam (a kako drugačije?) kod grčkih i rimskih imena poštovati Klaićeve/Maretićeve akcente i dužine, što donekle zvuči kao da se radi o heksametru, ali to dakako nije. Brant piše jambom, jampsko-trohejski osmerac, ili obrnuto, kao osnova, a i zbog hrvatskog akcentskog sustava, uz umetanje daktila i anapesta, mislim da je odgovarajući. Sve u svemu, cijeli način takvog patchworka nazvao bih memorabilijskim, evokacijskim, dakle ne zorno prepisanim, oponašanim i patvorenim, već kako sam to nekako (otprilike) zapamtio ili se prisjećam iz lektire. Takvo znanje jezika trebali bi, mislim, posjedovati svi.
I ne libim se, gdje ima razloga, najčešći je rima ili kolorit, po dijalektalno-lokalnom kratiti riječi (kak, tak, nofci, kaže = pokaže, bogec = bogac, raca, itd.) tako da imaju blagi okus po kajkavskome; ili kratiti riječi po dubrovačku (koj', kala, rijet, ćutjet, itd.), koristiti dalmatinizme, tako da to u štokavskom leksiku opet miriše po starinski, a lako se razumije; i došavši dotle, iskoristiti i turcizme, kao neku poslovičnu varijantu (haramija, bekrija, bekrijati, har = hara, zapt = zaptiti). Sad ne mogu dakako navesti sve, a nema ni razloga.
I tako: ne pronašavši jednu cjelovitu ili uopćenu konkordanciju, poslužio sam se mnogim djelomičnim složnostima ili mnoštvom slaganja.
I … ne mogu a da ne vjerujem u izvornik! A u što drugo? To je jedini i savršeni svjedok, živi fosil, DNK autora.
5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novim generacijama književnih prevoditelja mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?
Čitam, svakako, možda ne stignem sve što bio htio, produkcija je ogromna. Danas je prevođenje i zanat i umijeće (namjerno izbjegavam riječ umjetnost, ali i to je!), pa znanost, traduktologija je ogromno područje, to više nije samo jednostavni prijenos s jednog jezika na drugi, ono da se zna što što znači ili kak su to naši susedi rekli, računalne i gutenbergovske galaksije klize jedna u drugu, područja se ukrštaju, premrežavaju, preklapaju … I na kraju … pa nemam nikakvog konkretnog savjeta! Kad prevodim jednostavno pokušavam doprijeti do autorove misli, rekonstruirati njegove osjećaje i svjetove, pa i doslovce nazrijeti ga kao humanog, pokatkad veselog, bezbrižnog, pokatkad tužnog ili zabrinutog čovjeka.