Poruka povodom Međunarodnog dana prevodilaca
Unplugged
U britanskome stripu popularnom šezdesetih i sedamdesetih godina, u Jugoslaviji poznatome kao Čelična pesnica, glavni junak ima sposobnost postati nevidljivim kad prste mehaničke čelične šake gurne u utičnicu. Nevidljivost mu je glavno oružje u borbi protiv raznih neprijatelja, pa se, kako priča odmiče, dovija kako je zadržati što dulje, jer isprva ga strujni udari nevidljivim drže vrlo kratko.
Mi, europski književni prevodioci, težimo suprotnosti onome što želi Louis Crandell čiju izgubljenu šaku zamjenjuje mehanička. I doista, povremeno zasvijetlimo kao da smo gurnuli prst u utičnicu. A onda nas opet ne vide. Okreću se po ulici za djevojkom pričuvnoga lijevog beka lokalnog nogometnog kluba, prepoznaju majku neke od brojnih tik-tokerica i bubnjara pratećega sastava pjevača narodne glazbe, a mi klizimo ulicama poput duhova.
No možda je tako i bolje. Bolje je što nikoga ne zanima kakve smo cipele kupili za jesen, prelijevamo li savijaču umakom od vanilije, jesmo li ružno ostarjeli i nosimo li precijenjene torbice i torbe. Dobro je što ih ne zanima s kim smo se rastali ili sastali, kako odgajamo djecu i kakvi jesmo ili smo bili prema roditeljima. Uglavnom je ugodno i udobno živjeti u carstvu anesteziologa, a ne pod reflektorima kirurga.
Neka nas ne vide, jer ne mogu nam pobjeći. Čak i ako uspiju izbjeći knjige u cijelosti, stići ćemo ih u kinu ili samo u govoru drugih. Oni pak koji na noćni ormarić odlože prvu slikovnicu i utonu u san, potpuno su naši, zauvijek. Zavući ćemo im se svojim rečenicama, slikama, šalama, igrama riječi i odabranim izrazima tako duboko pod kožu da ćemo živjeti s njima i onda kad se mladenačke navike čitanja posve otarase u korist cjelodnevnog zgrtanja novca. Dok još kao djeca budu čistačice u školi pozivali na metloboj, bit će naši. Kad načelnica općine nekog malog dalmatinskog mjesta zaprijeti da će na kraju balade uvesti red u svojatanje pomorskog dobra, imamo je. I kad nakon smrti zagrebačkoga gradonačelnika novine donesu vijest da je otišao čovjek bez osobina, znamo da novinaru iznad glave lebdi naša čelična šaka, a on je uopće nije svjestan. Živimo u njihovim kućnim svađama i poslovnim dogovorima, u dopisima i birtijaškim raspravama. Živimo u čestitkama povodom rođenja i vjenčanja, u nekrolozima i natpisima na grobovima.
Pa neka nas onda ne vide. Kao tajna organizacija Spectre u romanima i filmovima o Jamesu Bondu, we are everywhere.
S obzirom na to da u hrvatskome jeziku postoji naziv Pedesetnica, bliži njemačkome Pfingsten ili engleskome Pentecost, možda bi katolička crkva pristala da nam za Dan svetoga Jeronima ustupi alternativni naziv Duhovi, pa bismo onda u ovoj prigodi mogli reći: dragi kolege duhovi i kolegice sablasti, sretan nam naš dan, 30. rujna.
Andy Jelčić