Knjiga sa stilom, čitateljski klub književnih prevodilaca - rujan 2024.
Posljednje dane rujna 2024. ispratili smo razgovorom o knjizi Marije Andrijašević posvećene cetinskoj krajini i prije svega njezinu jeziku. Bila je to prilika da se okupimo i odivanimo o najmilijoj nam temi od svih, o alatu našem svagdanjem – jeziku u svim njegovim formama, pojavnostima i inačicama. Ova sklonost gomilanju po uzoru je na baroknost autoričinog pisma, bujnog, lirskog i prpošnog. Ovaj smo put preskočile da nadugo i naširoko govorimo o opusu Marije Andrijašević, pred njom je, nadamo se još mnogo nenapisanog i neobjavljenog, uz ovo objavljeno (poezija: Davide, svašta su mi radili – 2007., Temeljenje kuće – 2023., proza: Zemlja bez Sutona – 2021., Liga ribara – 2024.).
Tekst je moguće čitati, kao i onaj Olje Savičević Ivančević, u ključu obiteljske priče, iako ne nužno i sage. Knjiga je to o odrastanju u obitelji u kojoj su uloge ispreturane, generacijski i rodno, a najmlađi izdanak te obitelji, Glorija, u svojoj glavi pretumbava obiteljske traume, naslijeđa i smrti. No, najšarmantniji, najzbiljskiji lik ovoga romana nije ni jedan ljudski lik. Autorica u prvi plan neprestano gura i vuče prirodu, i to nas je kao čitateljice zaintrigiralo – koliko mi, koji jezikom jedemo, volimo, radimo itd., poznajemo tu botaniku, zoologiju i sve čime nas je roman obasuo.
To nas je ponukalo da porazgovaramo o eko-fikciji. Izvori kažu da je naziv ekofikcija (ekološki orijentirana književnost) stasao 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, a uz njega se ubrzo pojavilo i naziv ekokritika, ekološka kritika (eng. ecocriticism), koja istražuje veze između književnosti i prirode. Pretraživanjem interneta možete otkriti da postoje razne strukovne udruge, kao European Association for the Study of Literature, Culture, and Environment (https://www.easlce.eu/) koja je početni interes za odnos književnosti i prirode proširila na istraživanje odnosa umjetnosti i humanističkih znanosti te s druge strane prirode, ekologije, povijesti, znanosti, itd. Postoji slična njoj, kanadska organizacija (https://alecc.ca/en/) ili Association for the Study of Literature and Environment (https://www.asle.org/) na čijim stranicama zainteresirani mogu pronaći mnogo informacija, tekstova, prilika za umrežavanje, učenje i poučavanje. No, što je s tom ekofikcijom?
Ekofikcija (zelena fikcija, klimatska fikcija, i sl.) poziva čitatelja da se upozna s bujnošću života i sagleda probleme izazvane djelovanjem/činjenje čovjeka u biosustavu čiji smo tek jedan mali dio. Eko Tako nas u ekofikciji kao glavni likovi čekaju stabla, mravi, pčele, rijeke, brda, mačke, i još mnogi koji supostoje zajedno s nama, a koje, u vrevi ljudskog postojanja, zaboravimo kao važne članove svoje velike obitelji na Zemlji. Nešto vam se od takvih tekstova sigurno našlo pod rukom, a mi smo se prisjetile onih koje su prevele članice DHKP-a prisutne na čitateljskom klubu (Richard Powers, Iznad svega; Odivljenje, u prijevodu Lare Hölbling Matković; Jean-Baptiste Del Amo, Carstvo životinja, u prijevodu Željke Somun; Esther Kinsky, Rijeka, u prijevodu Ande Bukvić Pažin), kao i brojnih drugih tekstova. Opširniji popis, publicistike i književnosti, možete naći ovdje.
Takav ekofikcijski roman, jest i „Zemlja bez sutona“. Za razliku od nekih ekofikcijskih tekstova, ima u njemu i nade u svjetlu koezgistenciju čovjeka i drugih bića, mahom jer postoje uvijek oni koji tu koegzistenciju s ljubavlju žive. Ono što roman čini nekome pitkijim nekome teže prohodnim jest sam jezik koji se razbujao u dijalektalnu štokavštinu cetinskog kraja s povremenim skokom u splitsku čakavštinu, iz perspektive onih koji u Split dolaze iz okolne krajine tražeći posao, stvarajući nove obitelji i zajednice u gradskom okružju. Otkrili smo da neki uživaju u zvuku dijalekta, a neki se ne mogu oteti dojmu nepoznatosti i stranosti te potrebi da točno znaju o čemu je riječ kako bi mogli vizualizirati roman. Razgovor smo usmjerile prema doživljaju književnog teksta napisanog na standardu u odnosu na onaj napisan na dijalektu, a to je pitanje potaknuo članak iz bespuća The Guardiana koji je napisala autorica Debbie Taylor o svom romanu na britanskom dijalektu. U članku se spominje kako (neki) izdavači gledaju na dijalekte, a Debbie je isto iskusila na koži vlastitog romana.
Sve su se sudionice složile da roman „Zemlja bez sutona“ ne mogu zamisliti na standardnom hrvatskom jeziku. Nečega bi nedostajalo, bilo premalo ili bi djelovalo neautentično. Pitanje je zašto. Što nam dijalekti daju, a standardi ne mogu. Razgovor je nužno krenuo u intimnije sfere – što i kako govorimo kad smo umorni, bolesni, sretni, koji je to prvi jezik koji predstavlja naš prvi, najdublji sloj jezičnog bića kojemu se uvijek vraćamo i do kada ga imamo. Jedna od sudionica osvijestila nam je da jezik umire s pretposljednjim govornikom, jer onda onaj posljednji ostane Pale sam na svijetu.
Prije nego smo se bacile na glavno pitanje što sa svim tim dijalektalnim izrazima u prijevodu, osvrnule smo se malo i na povijest same prisutnosti dijalekata u književnosti. Standardni jezici, iako su danas dominantni u pisanom tekstu, ne predstavljaju glavninu pisane riječi, pa ni u književnosti. Tek nekoliko stoljeća unatrag imamo u Europi pojavu standardiziranja, dočim se stoljećima pisalo na jeziku sredine iz kojega je pisac potjecao. Tako Marulić piše na splitskoj čakavštini (kad ne piše na latinskom), svi dubrovački pisci na lokalnom štokavskom, itd., itd. Da ne ostanemo samo na hrvatskim primjerima, zavirile smo u letu i u Shakespearea. U tome nas je vodio istraživački rad Paule Blank, Broken English (1996) te Shakesplish (2018). Shakespeare, kao i drugi pisci njegova vremena, posezali su za jezičnom karakterizacijom likova: Irci, Škoti, itd. Vratimo li se načas u hrvatsku renesansu, glavni se zaplet Držićeve Novele od Stanca temelji upravo na tome da gledatelji/čitatelji prepoznaju jezičnu karakterizaciju likova kako bi mogli razumjeti suodnose među likovima, stereotipne slike iz života (Dubrovnik – Kotor) koje dramski sukob koristi kao pokretače radnje te kreiranje komičnog.Nakon kratkog povijesnog izleta, vratile smo se svome tekstu i zavirile pobliže u njega kao prevoditeljice – kako prevesti knjigu na dijalektu na drugi jezik. Što s dijalektima činimo kad ih vidimo u tekstovima koje prevodimo na hrvatski, ili što ako se primimo zadatka prevođenja hrvatskog teksta na drugi strani jezik. Razgovor je potrajao, i možda bismo još tamo sjedile i o tome razgovarale, ali zvale su nas druge obaveze. A vi nam se pridružite ovaj mjesec da i sami doživite čaroliju razgovora o književnosti u društvu kolega i kolegica prevodilaca.
Vidimo se ponovno u listopadu, na razgovoru o romanu Julijane Adamović „Divlje guske“. Susret će biti uživo, u prostorima Društva, 24. 10. 2024. u 18 sati.
Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.
Tekst je moguće čitati, kao i onaj Olje Savičević Ivančević, u ključu obiteljske priče, iako ne nužno i sage. Knjiga je to o odrastanju u obitelji u kojoj su uloge ispreturane, generacijski i rodno, a najmlađi izdanak te obitelji, Glorija, u svojoj glavi pretumbava obiteljske traume, naslijeđa i smrti. No, najšarmantniji, najzbiljskiji lik ovoga romana nije ni jedan ljudski lik. Autorica u prvi plan neprestano gura i vuče prirodu, i to nas je kao čitateljice zaintrigiralo – koliko mi, koji jezikom jedemo, volimo, radimo itd., poznajemo tu botaniku, zoologiju i sve čime nas je roman obasuo.
To nas je ponukalo da porazgovaramo o eko-fikciji. Izvori kažu da je naziv ekofikcija (ekološki orijentirana književnost) stasao 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, a uz njega se ubrzo pojavilo i naziv ekokritika, ekološka kritika (eng. ecocriticism), koja istražuje veze između književnosti i prirode. Pretraživanjem interneta možete otkriti da postoje razne strukovne udruge, kao European Association for the Study of Literature, Culture, and Environment (https://www.easlce.eu/) koja je početni interes za odnos književnosti i prirode proširila na istraživanje odnosa umjetnosti i humanističkih znanosti te s druge strane prirode, ekologije, povijesti, znanosti, itd. Postoji slična njoj, kanadska organizacija (https://alecc.ca/en/) ili Association for the Study of Literature and Environment (https://www.asle.org/) na čijim stranicama zainteresirani mogu pronaći mnogo informacija, tekstova, prilika za umrežavanje, učenje i poučavanje. No, što je s tom ekofikcijom?
Ekofikcija (zelena fikcija, klimatska fikcija, i sl.) poziva čitatelja da se upozna s bujnošću života i sagleda probleme izazvane djelovanjem/činjenje čovjeka u biosustavu čiji smo tek jedan mali dio. Eko Tako nas u ekofikciji kao glavni likovi čekaju stabla, mravi, pčele, rijeke, brda, mačke, i još mnogi koji supostoje zajedno s nama, a koje, u vrevi ljudskog postojanja, zaboravimo kao važne članove svoje velike obitelji na Zemlji. Nešto vam se od takvih tekstova sigurno našlo pod rukom, a mi smo se prisjetile onih koje su prevele članice DHKP-a prisutne na čitateljskom klubu (Richard Powers, Iznad svega; Odivljenje, u prijevodu Lare Hölbling Matković; Jean-Baptiste Del Amo, Carstvo životinja, u prijevodu Željke Somun; Esther Kinsky, Rijeka, u prijevodu Ande Bukvić Pažin), kao i brojnih drugih tekstova. Opširniji popis, publicistike i književnosti, možete naći ovdje.
Takav ekofikcijski roman, jest i „Zemlja bez sutona“. Za razliku od nekih ekofikcijskih tekstova, ima u njemu i nade u svjetlu koezgistenciju čovjeka i drugih bića, mahom jer postoje uvijek oni koji tu koegzistenciju s ljubavlju žive. Ono što roman čini nekome pitkijim nekome teže prohodnim jest sam jezik koji se razbujao u dijalektalnu štokavštinu cetinskog kraja s povremenim skokom u splitsku čakavštinu, iz perspektive onih koji u Split dolaze iz okolne krajine tražeći posao, stvarajući nove obitelji i zajednice u gradskom okružju. Otkrili smo da neki uživaju u zvuku dijalekta, a neki se ne mogu oteti dojmu nepoznatosti i stranosti te potrebi da točno znaju o čemu je riječ kako bi mogli vizualizirati roman. Razgovor smo usmjerile prema doživljaju književnog teksta napisanog na standardu u odnosu na onaj napisan na dijalektu, a to je pitanje potaknuo članak iz bespuća The Guardiana koji je napisala autorica Debbie Taylor o svom romanu na britanskom dijalektu. U članku se spominje kako (neki) izdavači gledaju na dijalekte, a Debbie je isto iskusila na koži vlastitog romana.
Sve su se sudionice složile da roman „Zemlja bez sutona“ ne mogu zamisliti na standardnom hrvatskom jeziku. Nečega bi nedostajalo, bilo premalo ili bi djelovalo neautentično. Pitanje je zašto. Što nam dijalekti daju, a standardi ne mogu. Razgovor je nužno krenuo u intimnije sfere – što i kako govorimo kad smo umorni, bolesni, sretni, koji je to prvi jezik koji predstavlja naš prvi, najdublji sloj jezičnog bića kojemu se uvijek vraćamo i do kada ga imamo. Jedna od sudionica osvijestila nam je da jezik umire s pretposljednjim govornikom, jer onda onaj posljednji ostane Pale sam na svijetu.
Prije nego smo se bacile na glavno pitanje što sa svim tim dijalektalnim izrazima u prijevodu, osvrnule smo se malo i na povijest same prisutnosti dijalekata u književnosti. Standardni jezici, iako su danas dominantni u pisanom tekstu, ne predstavljaju glavninu pisane riječi, pa ni u književnosti. Tek nekoliko stoljeća unatrag imamo u Europi pojavu standardiziranja, dočim se stoljećima pisalo na jeziku sredine iz kojega je pisac potjecao. Tako Marulić piše na splitskoj čakavštini (kad ne piše na latinskom), svi dubrovački pisci na lokalnom štokavskom, itd., itd. Da ne ostanemo samo na hrvatskim primjerima, zavirile smo u letu i u Shakespearea. U tome nas je vodio istraživački rad Paule Blank, Broken English (1996) te Shakesplish (2018). Shakespeare, kao i drugi pisci njegova vremena, posezali su za jezičnom karakterizacijom likova: Irci, Škoti, itd. Vratimo li se načas u hrvatsku renesansu, glavni se zaplet Držićeve Novele od Stanca temelji upravo na tome da gledatelji/čitatelji prepoznaju jezičnu karakterizaciju likova kako bi mogli razumjeti suodnose među likovima, stereotipne slike iz života (Dubrovnik – Kotor) koje dramski sukob koristi kao pokretače radnje te kreiranje komičnog.Nakon kratkog povijesnog izleta, vratile smo se svome tekstu i zavirile pobliže u njega kao prevoditeljice – kako prevesti knjigu na dijalektu na drugi jezik. Što s dijalektima činimo kad ih vidimo u tekstovima koje prevodimo na hrvatski, ili što ako se primimo zadatka prevođenja hrvatskog teksta na drugi strani jezik. Razgovor je potrajao, i možda bismo još tamo sjedile i o tome razgovarale, ali zvale su nas druge obaveze. A vi nam se pridružite ovaj mjesec da i sami doživite čaroliju razgovora o književnosti u društvu kolega i kolegica prevodilaca.
Vidimo se ponovno u listopadu, na razgovoru o romanu Julijane Adamović „Divlje guske“. Susret će biti uživo, u prostorima Društva, 24. 10. 2024. u 18 sati.
Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.